Intervju je izašao u srpnju 2000. u časopisu The Sun – https://www.thesunmagazine.org/issues/295/where-the-buffalo-go

Podnaslov je sa stranice Wrong Kind of Green, tamo je 22.11.2020. ponovno intervju objavljen nakon 20 godina, jer je ‘danas mnogo relevantniji i važniji nego kad je objavljen’. Derrick Jensen je napisao uvod i vodio intervju.

Vine Deloria jedan je od najvažnijih živućih autohtonih američkih pisaca (intervju je iz 2000. godine, Deloria je umro 2005., op.moja). Za više od četvrt stoljeća stvorio je izvanredno čitku kritiku zapadne kulture. Za Delorijino djelo najvažnije je razumijevanje da smo, pokoravajući prirodu, postali robovi tehnologije i njezinog temeljnog sustava vjerovanja. Odrekli smo se ne samo svoje slobode, već i odnosa s prirodnim svijetom.

Deloria je rođen 1933. godine u rezervatu Pine Ridge u Južnoj Dakoti. Tijekom mnogih generacija njegova je obitelj prihvaćala i bijelu i indijansku kulturu. Jedan od njegovih predaka, sin trgovca krznom i kćeri poglavice Yankton Siouxa, imao je viziju da će njegovi potomci biti posrednici sa dominantnim društvom.

Delorijin otac, episkopalni svećenik iz plemena Dakota, odveo je svog mladog sina na mjesto masakra Ranjenog koljena 1890. godine (Wikipedija, net.hr) i ukazao mu na preživjele koji su još uvijek živjeli u rezervatu. Deloria je otišao od kuće u šesnaest godina da bi išao u pripremnu školu za fakultete u Connecticutu. Nakon diplome odbio je prihvat za Sveučilište u Coloradu i za novac za školarinu kupio rabljeni automobil. Dvije je godine studirao geologiju u Rudarskom fakultetu u Coloradu (moja vlastita alma mater) prije nego što se prijavio u marince rezerviste. 1956. godine upisao se na Sveučilište Iowa State, gdje je upoznao svoju buduću suprugu Barbaru Jeanne Nystrom.

Preselili su se u Illinois da bi Vine mogao pohađati luteransko sjemenište pripremajući se za službu poput svog oca. Četiri godine je danju studirao filozofiju i teologiju, a noću zarađivao kao zavarivač. Iako je završio svoje obrazovanje, postajao je sve više razočaran “eklatantnim nedostatkom rješenja” koje je pružalo sjemenište.

Godine 1964. Deloria je otišao raditi kao izvršni direktor Nacionalnog kongresa američkih Indijanaca i tamo je počeo uviđati važnost izgradnje nacionalne mreže podrške za Indijance kroz organiziranje u lokalnim zajednicama. Ubrzo je shvatio potrebu za uvježbanim indijanskim pravnicima koji bi mogli braniti suverenitet plemena i ugovorna prava mirovnih ugovora u pravnom sustavu, a 1967. godine upisao je pravni fakultet na Sveučilištu u Coloradu.

Deloria je održavao svoje veze s kršćanstvom, čak je i biran u Izvršno vijeće Episkopalne crkve. Međutim, u jednoj od svojih knjiga postavio je izazov religiji svog djetinjstva: “Ako je, kako tvrde, kršćanstvo za sve ljude, zašto ne dopustiti da indijanski narod štuje Boga prema vlastitom poimanju o njemu?” Deloria se više ne identificira kao kršćanin, ali ako ga se pritisne, ponudi odgovor da je “sedmodnevni odsutnik” (“Seven Day Absentist.” igra riječi sa ‘seventh day adventist’ ‘adventist sedmog dana’, op.moja).

Otkako je diplomirao pravo 1970. godine, Deloria je napisao mnoge knjige i držao predavanja na fakultetima u cijeloj zemlji. I u svom pisanju i u govorima nikada se nije klonio izravnih napada na nepravdu. Kao da nema vremena ni strpljenja za pristojnu posrednost koja danas obilježava toliko političkog dijaloga. Naslovi njegovih knjiga sami svjedoče o ovoj izravnosti: ‘Crvena zemlja, bijele laži’ (‘Red Earth, White Lies’) osvojila je 1996. nagradu za non-fiction knjigu godine Colorado Center for the Book; ‘Custer je umro za tvoje grijehe’ (‘Custer Died for Your Sins’) iznijela je ažurirane izvještaje o ‘Stazi prekršenih mirovnih ugovora’ (Wikipedija); ‘Bog je crven’ (‘God is Red’) i dalje je jedna od najboljih knjiga napisanih o indijanskoj duhovnosti.

Deloria se nedavno povukao s mjesta profesora povijesti, prava, vjeronauka i političkih znanosti na Sveučilištu Colorado u Boulderu. Živi u Goldenu u Coloradu sa suprugom koja uređuje veći dio njegovog djela.

Jensen: Što biste rekli da je temeljna razlika između zapadnjačkog i autohtonog načina života?

Deloria: Mislim da je primarna razlika u tome što Indijanci doživljavaju i odnose se prema živom svemiru, dok zapadnjaci – posebno znanstvenici – sve stvari, žive ili ne, svode na predmete. Implikacije ovoga su ogromne. Ako svijet oko sebe vidite kao kolekciju predmeta kojima možete manipulirati i iskorištavati, neizbježno ćete uništiti svijet dok ga pokušavate kontrolirati. I ne samo to, već doživljavajući svijet kao beživotan, lišavate se bogatstva, ljepote i mudrosti koje možete pronaći sudjelujući u njegovom većem dizajnu. Kako bi održala fikciju da je svijet mrtav – i da su oni koji vjeruju da je živ podlegli primitivnom praznovjerju – znanost mora odbiti bilo kakvo tumačenje prirodnog svijeta koje podrazumijeva osjetljivost ili sposobnost komunikacije ne-ljudi (nonhumans, čini mi se bolje nego ‘bića koja nisu ljudi’, op.moja). Znanost inzistira, uz veliku cijenu razumijevanja, da promatrač bude što više odvojen od događaja koji promatra. Suprotstavite to stavu autohtonih ljudi koji prepoznaju da ljudi moraju sudjelovati u događajima, a ne izolirati se.

Ironično, iako se znanost ponosi time što je u potrazi za znanjem, Indijanci znanje mogu dobiti od ptica, životinja, rijeka i planina koje je nedostupno modernoj znanosti. I Indijanci to znanje mogu koristiti za postizanje boljih rezultata. Uzmimo meteorologiju. Znanstvenici znaju da će zasijavanje oblaka određenim kemikalijama donijeti kišu, ali ovaj način postupanja sa prirodom potpuno je mehanički i prisiljava prirodu da radi na našu zapovijed. Indijanci su postigli iste rezultate mirnije, provodeći ceremonije i tražeći od duhova kišu. Te dvije metode su dijametralno suprotne. To je razlika između zapovijedanja robu da nešto učini i traženja prijatelja za pomoć.

Prilagođeni svojoj okolini, Indijanci su mogli pronaći hranu, pronaći staze, zaštititi se od vremenskih nepogoda i predvidjeti nadolazeće događaje zahvaljujući svom razumijevanju kako su sve stvari povezane. Ovo znanje nije jedinstveno za američke Indijance. Dostupno je svima koji žive prvenstveno u prirodnom svijetu, razmjerno su inteligentni i poštuju druge oblike života zbog njihove inteligencije. Poštovanje drugih oblika života prodire u svaku našu akciju, kao i suprotnost: doživljavanje svijeta kao beživotnog. Ako objektivizirate druga živa bića, tada se osuđujete na potpuno materijalistički svemir – koji nije čak ni u skladu sa pronalascima moderne fizike. Središnja ideja znanosti, kako je razvijena i primijenjena, jest navesti strojeve ili prirodu da rade posao koji ljudska bića ne žele raditi. Ovo je neizmjerno praktično, ali na kratkovidan način.

Jensen: Kako to?

Deloria: Razvoj automobila, na primjer, omogućio je ljudima da brzo dođu s mjesta na mjesto, ali pod koju cijenu, i u smislu nesreća i štete za prirodni svijet? A kakav su učinak imali automobili na naš duhovni život? U kapitalističkom sustavu onaj tko dobavlja novac određuje tehnologiju. To znači da znanost, onakva kakva se primjenjuje, nikada zapravo nije za dobrobit čovječanstva, već za dobrobit financijske elite ili vojske. To također znači da će znanošću dominirati autoriteti koji su stekli  institucijsku naklonost, bez obzira imaju li najbolje dokaze za svoja uvjerenja ili ne.

Kad se uvjerenja i znanja učvrste i institucionaliziraju, mi se obraćamo institucijama da riješe sve naše probleme: ljudi kupuju hranu koju uzgajaju drugi, rješavaju svoje sukobe na sudovima i zakonodavnim tijelima, a ne neformalnim, međusobno dogovorenim rješenjima i vode preduge i strašne ratove zbog apstraktnih načela umjesto manjih bitki oko prava na zauzimanje zemlje za lov i ribolov. Slično tome, vjerovanja o svijetu prerađuju se u filozofska i racionalna načela, a ne u anegdotska iskustva, a religija se svodi na vjerovanja, dogme i doktrine.

Sada svako društvo treba obrazovane ljude, ali primarna odgovornost obrazovanih ljudi mora biti vratiti mudrost u zajednicu i učiniti je dostupnom drugima. Zbog hijerarhija, europski mislioci nisu izvršili svoju odgovarajuću društvenu funkciju. Umjesto toga, znanost i filozofija krenule su putem koji je već zauzela zapadna religija i mistificirale su se. Ljudi koji zauzimaju čelna mjesta u znanosti, religiji i politici imaju jedno zajedničko: oni su odgovorni za stvaranje tehničkog jezika koji je za nas ostale nerazumljiv, tako da ćemo im ustupiti svoje pravo i odgovornost za razmišljanje. Oni, zauzvrat, stvaraju set lijepih laži koje nas uspavljuju i odvlače od naših nevolja, na kraju lišavajući nas svih prava – uključujući, sve više, pravo na svijet u kojem se može živjeti.

Umjesto da vjerujemo vlastitim iskustvima i osjetilima, često tražimo objašnjenja svijeta od znanstvenika. Dajući objašnjenja, ti se znanstvenici priklanjaju dogmi i doktrini koju su naučili na sveučilištima i fakultetima. Došlo je do točke u kojoj se uzima kao evanđelje gotovo bilo što što bilo tko s doktoratom kaže, a ne kao nečije mišljenje.

Jedan od primjera ove lakovjernosti je široko prihvaćeno mišljenje da su Indijanci došli u Ameriku preko Beringovog tjesnaca. Novine i udžbenici kažu da su arheolozi dokazali da je bilo valova ljudi koji su se kretali amo-tamo preko Beringovog tjesnaca, ali nisu dokazali ništa slično. Pod pretpostavkom da je datiranje ugljikom imalo precizno i ​​da istraživači kao “buku” nisu izbacili nikakve rezultate s kojima se nisu složili, sve što mogu dokazati jest da je skupina ljudi živjela na tom i takvom mjestu, međutim prije mnogo godina. Sve ostalo su samo teorija i nagađanja.

Jensen: Dakle, teoriju da su ljudska bića došla u Sjevernu i Južnu Ameriku preko Beringovog tjesnaca smatrate dogmom, a ne činjenicom?

Deloria: Još nisam vidio niti jedan uvjerljiv dokaz koji bi to potkrijepio. To je doktrinarno uvjerenje koje nam je nametnula institucionalna znanost.

Napori da se porekne da su Indijanci porijeklom iz ove zemlje doista su započeli sa starim španjolskim klericima, koji su pokušali identificirati Indijance ili kao preživjele nakon Noine poplave ili kao članove izgubljenih izraelskih plemena. Dakle, moderne znanstvene teorije dio su ukorijenjenog načina mišljenja: judeokršćanskog inzistiranja da se svijet gleda eurocentričkim očima. Indijanci ne mogu jednostavno biti Indijanci. Morali su doći negdje iz ili oko Europe.

Jensen: Zašto je ovo pitanje dubokog podrijetla važno?

Deloria: Ljudi žele vjerovati da je zapadna hemisfera, a posebno Sjeverna Amerika, bila nenastanjena, neiskorištena, plodna zemlja koja je čekala da se obrađuje u skladu s božjim svetim odredbama. Hemisfera je tako pripadala komu god tko ju je mogao “spasiti” iz stanja divljine. Istu racionalizaciju vidimo danas na djelu u Amazoniji i drugdje. Ako Indijanci nisu izvorni stanovnici ovog kontinenta već relativno kasni ljudi koji su se jedva raspakirali kad je Kolumbo pokucao na vrata, tada nisu imali pravog prava na zemlju i mogli bi ih nekažnjeno pomesti. Dakle, znanost opravdava povijest i ublažava krivnju za pet stoljeća nasilja. Čak i danas čujem kako neki neindijanci govore: “Pa, nismo li svi mi imigranti odnekud?” Kratki odgovor je negativan. Pretvarajući Indijance u imigrante u Sjevernu Ameriku, zapadnjaci mogu poreći činjenicu da je ovo naš kontinent.

Drugi način na koji je znanost umanjila krivnju Zapada jest tvrdnja da dokazuje da su Indijanci jednako destruktivni kao i zapadnjaci. Vjerojatno ste čuli za hipotezu o pretjeranom lovu u pleistocenu koja tvrdi, bez ikakvih stvarnih dokaza, da su Indijanci, čim su ovdje “stigli”, počeli ubijati sve što im se nađe na vidiku. Kada je prije pedesetak godina hipotezu prvi put predložio Carl Sauer, gotovo odmah ju je srušio Loren C. Eiseley koji je iznio brojne zamjerke koje nikada nisu opovrgnute. Jedna je činjenica da tijekom pleistocenske epohe nisu nestali samo veliki sisavci, već i ptice, mekušci i žabe, koje se do izumiranja nije moglo izloviti. Također, nema dokaza da bi plemenske lovne skupine pomoću drevnih tehnika mogle istrijebiti – ili čak značajno promijeniti – životinjsku populaciju, osim ako lovci i plijen nisu bili ograničeni na vrlo malo područje. Primjer suvremenih plemena koja se još uvijek koriste metodama kamenoga doba ide u prilog tome.

Tako je teorija prekomjernog lova ostala upokojena sve do 1960-ih, kada ju je oživjela knjiga pod nazivom Pleistocenska izumiranja (knjiga ‘Pleistocene Extinctions‘). Otada, kako je uništavanje prirodnog svijeta sve teže ignorirati, zapadnjaci trebaju sve jači spas za svoju savjest, pa je teorija ponovno ojačala u punoj snazi. Iako još uvijek ima malo stvarnih dokaza koji to potkrepljuju, njezina ideološka funkcija – dokazati da je destruktivnost dio ljudske prirode, a ne samo rezultat destruktivnog načina življenja i opažanja svijeta – dovoljno je važna da opravda njezino primanje u znanstveni kanon.

Postoji čak i nova teorija da su Indijanci odgovorni za skoro izumiranje bizona. Prema ovom argumentu, indijanski zimski kampovi lišili su bizona hrane, pa je njegova populacija naglo opala.

Jensen: Kako bi itko mogao iznijeti tu tvrdnju?

Deloria: Jednostavno: ignorirajući sve dokaze koji proturječe tezi, poput novinskih izvještaja iz 1870-ih godina o bijelim lovcima koji su isporučivali pune vlakove bizonovih koža. Samo na području Dodge Cityja lovci su u tri godine ubili 3 milijuna bizona.

Jensen: Ako Indijanci nisu prešli Beringov tjesnac, kako su doselili ovaj kontinent? Što kažu sami Indijanci?

Deloria: To posljednje pitanje ne postavlja se dovoljno često i ukazuje na još jedan problem sa znanstvenom tradicijom. Nekako se pretpostavlja da znanstvenici, a time i Europljani, znaju bolje od samih Indijanaca kako su Indijanci ovdje stigli i kako su živjeli prije Kolumba. Taj je stav u najboljem slučaju pokroviteljski. Umjesto da kopaju i analiziraju, zašto istraživači jednostavno ne pitaju Indijance? A onda, nakon što su postavili pitanje, zašto odgovore ne shvaćaju ozbiljno?

Uvjerenja Indijanaca o svom podrijetlu znatno se razlikuju od plemena do plemena. Mnoga plemena jednostavno započnu svoju priču na određenom mjestu i opišu svoje migracije. Drugi će reći da su čamcem došli s drugog kontinenta. (Naravno, arheolozi uglavnom odbijaju vjerovati im, jer misle da Indijanci nisu mogli graditi čamce, što je apsurdno.) Brojna plemena kažu da su stvorena ovdje. Nekolicina kaže da su ovdje došli putem portala s drugog svijeta. Na primjer, ušli su u špilju ili tunel dok se nije potpuno smračilo i nastavili su hodati sve dok se maleno svjetlo nije pojavilo ispred njih. Kako su se kretali prema njemu, ono je postajalo sve veće, postupno se otkrivajući da je ulaz u novi svijet. Osobno mi se sviđa ideja plemena pacifičkog sjeverozapada da u dalekoj prošlosti fizički svijet nije bio dominantan i da biste mogli promijeniti svoj oblik i doživjeti život kao životinja, biljka ili ptica. Tada se svijet promijenio, a neki su ljudi bili uhvaćeni u različitim oblicima i postali su životinje, biljke i tako dalje. Velik dio indijanskog znanja o podrijetlu otkriva se u ceremonijalnim okvirima i uključuje poglede na vrijeme, prostor, materiju i kozmičku svrhu koje znanstvena perspektiva smatra heretičkim. Zbog toga se takvi iskazi uglavnom odbacuju kao praznovjerje: lijepe priče uz logorsku vatru koje nemaju veze sa stvarnošću.

Jensen: Filozof znanosti Paul Feyerabend rekao je da „ono što se ne uklapa u uspostavljeni sustav kategorija ili se kaže da je nespojivo s tim sustavom ili se promatra kao nešto prilično zastrašujuće, ili se, češće, jednostavno proglašava nepostojećim.”

Deloria: To je standardni znanstveni postupak. Izbacite rezultate s kojima se ne slažete, okrenete se rezultatima koji “imaju smisla” i kažete: “Vidite, ovo je dokazano.” To su besmislice.

Znanstvenici prikupljaju podatke iz, kako im se čini, sličnih izvora i okolnosti i nakon duge meditacije najavljuju otkriće “zakona” koji upravljaju svemirom – uz neke značajne iznimke o kojima rijetko slušamo. Ponekad se te “anomalije” priznaju i postanu osnova za plodnu raspravu, ali češće su jednostavno pometene pod tepih. Sve veća sofisticiranost znanstvenih mjernih instrumenata i dalje otkriva nedostatke u prethodno dogovorenom kanonu, no čini se da to ne smeta velikoj većini znanstvenika, kao ni nama ostalima, kojima bi trebalo biti stalo mnogo više nego što jest.

Znanstvenici nameću vrlo restriktivne zakone prirodnom svijetu, ograničavajući time njegovu potencijalnu reakciju. Postavljaju nepotpuna pitanja o prirodi, a u mnogim slučajevima i nevažna. Po mojem mišljenju, polja koja se pretvaraju da su znanstvena trebala bi posvetiti poprilično vremena preispitivanju onoga što stvarno mogu dokazati i što je nagađanje, a zatim nanovo formulirati svoja načela. Treba uspostaviti standarde dokaza. Mora postojati nekog reda i hrabrosti. Znanstvenici bi trebali biti spremni govoriti kada se mjerodavne izjave daju na temelju sumnjivih ili nepostojećih dokaza.

Jensen: Moj prijatelj kaže da je znanost još bolje sredstvo društvene kontrole od kršćanstva, jer ako ne vjerujete u kršćanstvo, jednostavno ste osuđeni gorjeti u paklu za koji mislite da ne postoji, dok ako ne vjerujte u znanost, pretpostavlja se da ste glupi.

Deloria: Mislim da je znanost zamijenila kršćanstvo kao dominantnu religiju u našem društvu. Dokaze o tome vidite kad god netko ode na sud kako bi pokušao uspostaviti ili zaštititi vjerska prava. Ako znanost i religija dođu u sukob, religija uvijek gubi. To vrijedi za sve, od kršćanskih fundamentalista preko Indijanaca do ortodoksnih Židova: svatko tko ima vjerski stav koji je neprihvatljiv za znanstvenike.

Jensen: Koji su bolji načini opažanja i življenja u svijetu?

Deloria: Rekao bih da je jedna od mogućnosti prisiljavanja prirode da nam oda svoje tajne promatranje prirode i prilagođavanje njezinim većim ritmovima. Ovu alternativu prakticiraju mnoge druge kulture, ali ona plaši mnoge ljude na Zapadu, jer informacije dobiva iz izvora koji mogu biti preplavljeni misticizmom. Primjerice, prije mnogo stoljeća Senekama (indijansko pleme koje je živjelo južno od jezera Ontario, op. moja) su došle tri sestre i rekle da žele uspostaviti odnos s “dvonožnim ljudima”. Zauzvrat za izvođenje određenih ceremonija koje bi im pomogle da napreduju, sestre bi postale biljke i hranile ljude. Tri su sestre postale grah, kukuruz i tikva. A tlo poljoprivrednih površina Seneke nikada nije bilo iscrpljeno, jer su ove tri biljke, osim što su međusobno dijelile duhovni odnos, također tvorile sofisticirani prirodni ciklus dušika koji je zemlju održavao plodnom i produktivnom.

Bijelac je došao kasnije, posadio je samo kukuruz i pšenicu i ubrzo iscrpio zemlju. Zatim, nakon provođenja mnogih eksperimenata, znanstvenici su “otkrili” dušikov ciklus i proizveli kemijska gnojiva koja su zamijenila prirodni dušik. Ali sada znamo da ove kemikalije imaju neugodne nuspojave koje mogu biti i gore za nas nego za tlo.

Poanta je u tome da za svako znanstveno “otkriće” može postojati jedan ili više alternativnih načina razumijevanja prirodnih procesa. Ali ne možemo znati koje su to alternative dok apsolutno ne odbacimo ideju prisiljavanja prirode da otkrije svoje tajne i umjesto toga počnemo promatrati prirodu i osluškivati ​​njene ritmove.

Jensen: Čuo sam za južnoamerička plemena koja mogu uzeti otrovnu biljku i, nekim složenim postupkom; kuhajući tri puta, skidajući pjenu i tako dalje – pretvoriti ju u lijek. Obično se pretpostavlja da su plemena do tih procesa došla pokušajima i pogreškama, ali to mi se čini smiješnim, jer je izvorna biljka smrtonosni otrov. Suprotno tome, napisali ste da je “dobivanje informacija od ptica i životinja u vezi s biljkama apsurdno samorazumljiv prijedlog za američke Indijance”.

Deloria: Puno je indijanskih priča u kojima će se biljka pojaviti u snu i razgovarati s nekim, ili će osoba šetati šumom, a odjednom će biljka reći: „Jestiva sam, ali moraš to učiniti te razne stvari kako bi me pojela.” Kad sam bio puno mlađi, donosio bih indijansko znanje o biljkama znanstvenicima da ga ispitaju. Ali uvijek su željeli biljku rastaviti, razbiti kako bi vidjeli koji su joj sastojci. Njihovi napori bili su besmisleni, jer to nije način na koji ju vračevi koriste. Koriste ju cijelu, a zatim prirodnim proizvodom iz nje prave čaj ili oblog. Ne možete ju kemijski rastaviti, jer liječi cijela biljka, a ne bilo koji sastojak.

Jensen: Čini se da ovo ulazi u srž temeljne razlike između zapadne i autohtonih kultura: vidjeti biljku u cjelini i pustiti je da vam doslovno govori, nasuprot stavljanju prirode, kako je rekao Francis Bacon, „na spravu za mučenje i izvlačenju njezinih tajni od nje.”

Deloria: To je istina, iako se većina najvećih znanstvenika amaterski prilično bavila duhovnim pitanjima i vjerovala da su im mistična i intuitivna iskustva pružala znanje. To vrijedi čak i za Descartesa, prvog materijalistu, koji je poznat po artikulaciji razdvojenosti uma/tijela, čovjeka/prirode. Rekao je da je došao anđeo i objasnio mu stvari. Heisenberg, Einstein i Bohr imali su iznenadne uvide. Koja je razlika između toga i Indijanca koji izvodi ceremoniju i čuje biljku kako govori: “Učini to”?

Jensen: Čuo sam za ceremonije u kojima bi Indijanci pjevali kukuruzu. Kako to pomaže? Što pjevanje čini za biljku?

Deloria: Biljci dajemo energiju i poštovanje. To je nekako kao kad pokušavate naučiti svoje dijete kako igrati košarku, a iako ne može pogoditi obruč, kažete: “Hej, to je stvarno bilo dobro.” Biljci ne kažete samo: “Poštujemo vas i cijenimo”; pravite i graju zbog činjenice da raste. To je izravan prijenos energije.

Svaka se budala može prema živom biću ponašati kao da je stroj i prisiliti ga da obavlja određene funkcije. Sve što je potrebno jest dovoljna sila. Ali rezultat sile je ropstvo, i za žrtvu i za vlasnika.

Jensen: U jednoj od svojih knjiga citirate Osage poglavicu Velikog Vojnika u vezi toga: „Vidim i divim se vašem načinu života… Možete učiniti gotovo sve ono što odaberete. Vi bijelci posjedujete moć potčinjavanja gotovo svake životinje svojoj koristi. Okruženi ste robovima. Sve je na vama okovano, a i sami ste robovi. Bojim se da bih, ako bih svoje težnje zamijenio vašima, i ja postao rob. “

Deloria: To je nešto najbolje što je neki Indijanac ikad rekao. Predajem na Sveučilištu Colorado i toliko je mojih studenata uvjereno da su slobodni, a ponašaju se kao i svi drugi. Svi rade iste stvari. Svi misle jednako. Gotovo su poput stada ili klonova. Robuju određenom načinu života. Stvar je u tome da, nakon što ste duhovni uvid zamijenili za materijalnu udobnost, izuzetno ga je teško vratiti. Vidim ovu djecu kako planinare, pokušavajući uspostaviti zajednicu s prirodom, ali ne možete se povezati s prirodom samo šetajući. U njoj zapravo morate živjeti. A ti mladi ljudi nikako ne mogu kritizirati društvo koje ih porobljava, jer izvan njega izlaze samo ponekim vikendom. Možda će vidjeti lijepe vidike i razviti estetsku procjenu ovog drugog svijeta, ali neće doći do metafizičkog razumijevanja onoga što su zapravo.

U tom smislu, siromašni apalački bijelci i crnci sa sela mnogo su bliži prirodnom svijetu od mojih studenata, jer u njemu žive dvadeset i četiri sata dnevno. Tim skupinama zajedničko je i njihovo ugnjetavanje industrijalizacijom i uništavanjem zemlje o kojoj ovisi njihov život. Njihova povezanost sa prirodnim svijetom uči ih tko su. I to nije samo apstraktna veza, već odnos s određenim drvetom ili određenom planinom.

Jensen: Kako te bivanje dugo na jednom mjestu nauči tko si?

Deloria: Ako živite dovoljno dugo na jednom mjestu, počinjete gubiti obranu koju ste podigli da biste preživjeli u industrijskoj civilizaciji i potpadate pod ritam zemlje. Razvijate drugačiji osjećaj za prirodni svijet i više ne morate razmišljati apstraktno. Umjesto toga mislite na to kako zemlja izgleda i što vam govori. Pomislio bih da mnogi stanovnici Apalačkog gorja imaju taj osjećaj, posebno oni koji su živjeli u brdima pet ili šest generacija. Počeli su se prilagođavati zemlji, za razliku od prisiljavanja zemlje da se prilagođava njima. Ako razgovarate s njima, otkrit ćete da nemaju previše apstraktnih briga koje imaju takozvani civilizirani ljudi.

Jensen: Kakve apstraktne brige?

Deloria: Uvijek se pitati tko si. Uvijek se pokušavati dokazati, dokazati da si dovoljno dobar, dovoljno jak, dovoljno bogat, dovoljno lijep. Uvijek se pokušavati definirati u smislu onoga kako zarađujete za život ili što su vaši hobiji ili što možete kupiti. Vidim kako bi to bila učinkovita tehnika preživljavanja u New Yorku, ali ako živite na mjestu gdje vam identitet nije uvijek doveden u pitanje, ne trebate se brinuti zbog tih stvari. Jednostavno možeš biti svoj.

Zbog industrijskog stroja više zapravo nitko nema identitet. Stoga morate neprestano davati ljudima brojeve i besmislene načine da se definiraju. Ako pogledate popis najprodavanijih knjiga, vidjet ćete sve te knjige kako vam govore kako biti svoj. Pa, kad vam zemlja da temelj, ne morate se boriti s tim pitanjem. Ako živite dugo na jednom mjestu, imate stalni iskustveni kontekst. Ako to ne učinite, vaš je život ograničen na malo nepovezanih iskustava. Da biste se zaista osjećali živim, morate iskoristiti što više ovih iskustava. Kako slijedi, imate MTV, trgovačke centre i diskoteke.

Jensen: Kako su se moderni Indijanci odvojili od zemlje?

Deloria: Očito postoje neki čija su plemena došla iz močvara južne Georgije, ali koji žive u rezervatu u Oklahomi ili na južnoj strani Los Angelesa. Ljudi mojih godina uglavnom su odrasli u rezervatima ili u gradovima u blizini rezervata, ali sada značajan broj mladih Indijanaca odrasta u predgrađima. Kad se ova djeca vrate indijanskoj kulturi, oni više shvaćaju slike nego supstancu. Zbog toga je važno živjeti na jednom mjestu ili barem često posjećivati ​​svoje mjesto i ljude: da biste ostali u kontaktu s onim što jeste, ne morate znati samo svoju vršnjačku skupinu, već svoju obitelj i svoje pretke i pleme u kojem si rođen. Mladi Indijanci iz predgrađa često ne mogu razlikovati Indijance iz svog plemena i sve informacije o Indijancima općenito. ‘Black Elk Speaks’ (Wikipedija) postao je svojevrsna biblija za cijelu generaciju Indijanaca, ali zapravo se radi samo o jednom vraču iz plemena Sioux.

Gubitak etničkog identiteta, naravno, nije samo indijanski problem. To se događa u velikim gradovima. Na primjer, rimokatoličke crkve. Nekad je bilo da bi imali irsku katoličku crkvu i dva bloka dalje talijansku crkvu, a zatim šest blokova dalje litvansku crkvu. Sada se, iz financijskih razloga, tri crkve moraju konsolidirati u jednu, a ljudi gube osjećaj zajedništva zasnovan na etničkoj pripadnosti. Postaju homogenizirani u jednu veliku veliku crkvu koja ne predstavlja ništa, jer su morali napraviti toliko kompromisa.

Svi moramo ponovno učiti vlastite kulturne tradicije. Prije otprilike šest godina okupio sam tradicionalne ljude različitih plemena na nekoliko konferencija o indijanskom znanju. Cijela je stvar bila vrlo emotivna, gotovo traumatična. Nekoliko Indijanaca iz publike čulo je kako pravi indijanski pripovjedači pričaju o vlastitoj tradiciji. Pripovjedač bi ustao i govorio četrdeset minuta, a čitava publika bila bi u suzama. Ljudi bi mi dolazili i govorili: “Nikad u životu nisam doživio ovako nešto.” Odgovorio bih: “Pa to su radili naši preci. Nisu provodili dvadeset i četiri sata dnevno u lovu na bizone. Ubili bi bizona, priredili gozbu, a zatim uzeli nekoliko slobodnih dana kako bi sjeli oko logorske vatre i pričali priče. ” Te su tradicije izgradile nevjerojatno snažne karaktere i sretne ljude.

Jensen: Kako možemo oživjeti takvu zajednicu?

Deloria: Pa, u mojem bih slučaju započeo skupljajući zapisano i učio o tome što više, ali onda bih pitao starješine koliko je to točno. Većina knjiga govori samo dio priče, a nekima zapravo pogrešno piše. Pisci slučajno pronađu neke Indijance koji žele razgovarati i zapišu ono što govore. Jednom kad je tiskano, postaje apsolutno: “U ovo vjeruju Sioux Indijanci” ili “U ovo vjeruju Shoshoni.” Ali vračevi i starješine su često mudriji.

Mnogi su od tih starješina vjerojatno odrasli u 1930-ima. To znači da njihovi djedovi nisu odrasli u rezervatima, već su posljednja generacija odgojena u slobodi. Sad gubimo posljednje ljude koji su ikad razgovarali s posljednjim ljudima koji su bili slobodni. U vrlo smo opasnom trenutku. Kad moja generacija ode, ljudi se više neće sjećati seoskih zajednica bez asfaltiranih cesta. U malim gradovima u blizini rezervata više nema klupa na kojima bi ljudi mogli sjediti i razgovarati. Gdje možemo naći zajedništvo, stari običaj posjećivanja? Ne na plemenskim vijećima, koja se tiču ​​samo političkih odluka. Ne na powwowu (Wikipedija, Encyclopaedia Britannica), gdje svi pokušavaju pobijediti u plesnom natjecanju. Sve stare srodničke odgovornosti nestaju. Koliko danas ljudi, Indijanaca ili ne, zna gdje su pokopani njihovi djedovi i bake? Obiteljskih groblja više nema. Nema povratka na mjesto gdje se osjećate kao kod kuće.

Jensen: Zašto mislite da Zapad uništava svaku tradicionalnu kulturu do koje može doći?

Deloria: Mislim da oni na vlasti ne žele da se zna da postoje i drugi načini života, jer da bi industrijska država uspjela, svi građani moraju biti dio ekonomskog stroja. Ako imate ljude koji žive u ruralnom području prilično samodostatno i provode vrijeme pjevajući i pišući poeziju, to dovodi u iskušenje one koji su još uvijek dio stroja da i sami pokušaju potražiti bolji život. Ako ste vidjeli nedostatak stresa kod autohtonih ljudi, a zatim pogledali stres koji stvara industrijski stroj, shvatili biste da je cijeli sustav poludio. Ne kontroliramo strojeve; oni nas kontroliraju. Dakle, sustav mora uništiti sve alternative.

Ovo je nasljeđe kršćanstva. Navedena kršćanska etika je da “volimo bližnjega svoga”, ali u povijesti su se kršćani plašili i bili sumnjičavi prema bilo kojem susjedu drugačijem od sebe. A ako se ti susjedi nisu promijenili, jednostavno su ih ubili. Svakako, milijuni Indijanaca dobili su izbor kršćanstva – i porobljavanja – ili smrti. Ista se stvar događa i danas, ali uglavnom se temelji na ekonomskom, a ne na vjerskom smislu.

Jensen: Po čemu se indijanske religije razlikuju od zapadnih?

Deloria: Većina indijskih kultura nikada nije imala religiju u smislu postojanja dogmi i vjerovanja, niti je imala svemoguće božanstvo o kojem kršćani govore – specifičnu višu osobnost koja zahtijeva štovanje i obožavanje. Umjesto toga, iskusili su osobnost u svim aspektima svemira i nazvali ga Woniya (“duh”) i tražili od njega smjernice.

Jensen: Znači Indijanci vjeruju da sve ima duh?

Deloria: Ne baš. To nije nešto u što vjeruju. Ono što se događa u različitim indijskim religijama jest da se ljudi toliko zbliže sa svojim određenim okruženjem da uđu u vezu s duhovima koji tamo žive. Umjesto članaka vjere, to je dio njihovog iskustva. Mislim da to nekad doživljavaju i neindijanci kada dugo borave na jednom mjestu.

Indijanci vjeruju da sve u svemiru ima vrijednost i upućuje nas u neki aspekt života. Sve je živo i donosi odluke koje određuju budućnost, pa se svijet neprestano stvara. Budući da svaki trenutak donosi nešto novo, moramo se truditi da stvari ne klasificiramo prebrzo. Moramo vidjeti kako se obično i neobično spajaju u jedan koherentan, tajanstven zaplet. S mudrošću i vremenom za razmišljanje koje starost pruža, možemo otkriti neslućene odnose.

U ovom su svemiru sve aktivnosti, događaji i entiteti povezani. Dakle, nije važno u kakvom je postojanju entitet; bez obzira je li to čovjek ili vidra ili stijena ili zvijezda, sudjeluje u trajnom stvaranju stvarnosti. Indijancima život nije grabežljiva džungla, “crvenih zuba i pandži”, kako se zapadnjačka ideologija voli pretvarati, već simfonija uzajamnog poštovanja u kojoj svaki igrač ima određenu ulogu. Moramo biti na svom odgovarajućem mjestu i odigrati svoju ulogu u pravom trenutku. Budući da smo mi ljudi posljednji stigli na ovaj svijet, mi smo “mlađa braća” ostalih stvorenja i zato od njih moramo sve naučiti. Naš stvarni interes ne bi trebao biti otkrivanje apstraktne strukture fizičke stvarnosti, već pronalaženje odgovarajuće ceste kojom ćemo hodati.

Također bih rekao da je još jedna velika razlika između zapadnih i autohtonih religija u tome što starosjedilačke skupine nikada nisu imale potrebe za mesijom. Zapravo u njihovom kozmosu zaista nema mjesta za njega.

Jensen: Zašto?

Deloria: Ako svijet nije “dolina suza”, onda nema potrebe za spasom. Indijanci ne znaju ništa o posve drugačijem svijetu – nebu – u usporedbi s kojim ovaj svijet nema vrijednost. Indijanska religija se umjesto toga bavi, kako je primijetio sociolog Robert Bellah, “održavanjem osobne, društvene i kozmičke harmonije i postizanjem određenih dobara – kiše, žetve, djece, zdravlja – kao što su ljudi oduvijek radili.” Sjevernoamerički Indijanci ne žele transcendenciju. Jednostavno žele saznati više o stvarnosti koja se s njima suočava.

Zašto zapadni ljudi – i bliskoistočni narodi od kojih potječu njihove religije – trebaju mesiju? Zašto je njihova procjena fizičkog svijeta negativna? Zašto njihova društva trpe takve krize? Zašto inzistiraju na vjerovanju da je krajnja stvarnost sadržana u drugom, nezamislivom carstvu izvan osjetila i raspona ljudskog života? Ja to ne razumijem. Religija, kako sam je iskusio, nije recitiranje vjerovanja, već način da nam pomogne da razumijemo svoj život. Mislim da ona mora imati prisnu vezu sa svijetom u kojem živimo, a svaka religija koja favorizira druga mjesta – nebo i slično – nad fizičkim svijetom jest zabluda, puki kontrolni uređaj kojim se manipulira nama.

Jensen: Što je onda za Indijanca krajnji životni cilj?

Deloria: Zrelost: sposobnost razmišljanja o uobičajenim aspektima života i otkrivanja njihovog stvarnog značenja. Sad znam da ovo zvuči apstraktno kao i sve što je zapadni znanstvenik ili filozof ikada rekao, ali u kontekstu indijanskog iskustva uopće nije apstraktno. Zrelost je stvar razmišljanja o životnom iskustvu, jer osoba prvo prikuplja informacije, zatim znanje, a zatim mudrost. Informacije se akumuliraju dok ne postignu neku vrstu kritične mase i počnu se pojavljivati ​​obrasci i objašnjenja. Tu zapadna znanost izvodi svoje “zakone”, ali tu znanstvenici prekidaju proces, pretpostavljajući da su proizvodi njihova vlastitog uma svojstveni strukturi svemira. Indijanci, s druge strane, dopuštaju nastavak procesa, jer preuranjena analiza dovodi do nepotpunog razumijevanja. Kad dođemo u duboku starost ili na drugi način postignemo sposobnost promišljanja svojih iskustava – najčešće kroz vizije – počinjemo shvaćati kako se iskustvo, individualnost i prirodni ciklusi međusobno povezuju. Čini se da to stanje proizvodi mudrost.

Budući da se zapadno društvo toliko koncentrira na informacije, njegov je proizvod mladost, a ne zrelost. Postojanje tisuća plastičnih kirurga u Americi svjedoči o tome da nismo prešli emocionalne barijere zbog kojih ne doživljavamo zrelost.

Jensen: Prijatelj sam s indijankom iz plemena Okanagan iz Britanske Kolumbije. Jednom sam je pitao odakle snovi, a ona je rekla: “Svi znaju da nam ih životinje daju.” Kako biste odgovorili na isto pitanje?

Deloria: Morate imati na umu da indijanski odnos prema zemlji nije apstraktan, već vrlo osobit, vezan za jedan komad zemlje. Moji ljudi dolaze iz ravnica, pa kažemo da snovi dolaze od duhova, a ne od životinja. To je zato što, ako pogledate Velike ravnice, vidite samo tri velika divlja stvorenja: bizona, medvjeda i vuka. I ne srećete ih stalno. S druge strane, na pacifičkom sjeverozapadu, odakle je vaša prijateljica, toliko je živih bića da čovjeku prijeti opasnost da nestane u gomili. Dakle, ako kaže da snovi dolaze od životinja, ona je apsolutno u pravu – za svoje područje. Ako kažem da snovi dolaze od duhova, ja sam u pravu, ali samo za ravnice.

Jensen: Čini mi se prilično jasnim da će dominantna kultura uništiti planet.

Deloria: Nema sumnje u to.

Jensen: Što onda možemo učiniti?

Deloria: Sve dok znanost doživljavamo kao lijek za sve i sredstvo za prevladavanje prirode, ne možemo ništa učiniti. Naš je odgovor na sve nasilnije vrijeme, na primjer, gradnja cementnih bunkera koji će nas zaštititi od tornada. Prilagođavamo se destruktivnom sustavu, umjesto da ga napuštamo.

Jensen: Sugerirali ste lijepu mogućnost da izumiranje možda neće biti zauvijek, već da, umjesto toga, ugrožena bića odlaze i vraćaju se kad se s njihovim staništem ponovo pravilno postupa.

Deloria: Prije desetak godina razgovarao sam s članovima Društva za ekološku obnovu (Society for Ecological Restoration, op.moja). Rekao sam im da tradicionalno indijansko znanje govori da bića nikada ne izumru. Ona odlaze, ali imaju moć povratka. Predvidio sam da će se u ekološkim obnovama koje rade, ako pripremaju područje ispravno, biljke za koje su mislili da su izumrle početi vraćati bez pomoći nakon četiri ili pet godina. Prvo bi se vratile biljke, a zatim životinje, a zatim ptice.

Naravno, moja je publika mislila da sam lud. Ali kasnije, kad sam otišao po šalicu kave, nekoliko ljudi me slijedilo. Rekli su: “U pravu si. Sedam godina obnavljamo močvaru u Wisconsinu i sve su se izvorne biljke vratile.”

Ovo nije toliko neobično kako bi moglo zvučati. Stariji nam kažu da su se bizoni znali kretati naprijed-natrag između dva svijeta. Ljeti bi se ljudi tjednima nalazili usred velikog stada. Ali zimi bi u koritima rijeka ili gore u travnjacima bilo samo nekoliko bizona. Gdje su bila ogromna stada? Prema Siouxima, bili su pod zemljom. Bilo je desetak mjesta gdje su ulazili ili se vraćali.

Kad sam to prvi put čuo, nisam vjerovao. Tada sam razgovarao s nekim starješinama, koji su rekli: “Naravno”, i pokazali mi strma brda gdje su bizoni obično izlazili u proljeće. Pomislio sam: Ovo je suludo, pa sam pretražio literaturu, ali nisam mogao pronaći podatke o velikim stadima bizona tijekom zime. Zatim, u lipnju, proklete ravnice bile su prekrivene bizonima. U jesen su opet počeli nestajati.

Još uvijek radim na ovome. Ali to je život. Uzmete različite činjenice, spojite ih i kažete: “Sad, što je pravo pitanje?” I tako se često zapanjite kad ustanovite da je stvar mnogo dublja nego što ste ikada zamislili. Ali poanta je postavljati pitanja i nastaviti ih postavljati.

Objavio: Bojan Radašinović

BIOGRAFIJA RUSSELLA MEANSA
Russell Charles Means (10. studenog 1939. – 22. listopada 2012.) bio je Oglala Sioux aktivist za prava indijanskog stanovništva i libertarijanski politički aktivist. Postao je istaknuti član Pokreta američkih Indijanaca (American Indian Movement – Encyclopedia Britannica, Wikipedia) nakon što se pridružio organizaciji 1968. godine i pomogao organizirati značajne događaje koji su privukli nacionalnu i međunarodnu medijsku pažnju. Means je bio aktivan u međunarodnim pitanjima autohtonih naroda, uključujući rad sa skupinama u Srednjoj i Južnoj Americi i s Ujedinjenim narodima radi priznavanja njihovih prava. Bio je aktivan u politici u svom rodnom indijanskom rezervatu Pine Ridge, te na državnoj i nacionalnoj razini. Započevši glumačku karijeru 1992. godine, pojavio se u brojnim televizijskim serijama i u nekoliko filmova, uključujući ‘Posljednji Mohikanac’. Objavio je autobiografiju ‘Where White Men Fear to Tread’ 1995. godine. Detaljnija biografija na Russell Means Freedom.

Russell Means održao je ovaj govor u srpnju 1980. godine u Black Hillsu u Južnoj Dakoti, pred nekoliko tisuća ljudi koji su došli iz cijelog svijeta na ‘Black Hills International Survival Gathering’. Tijekom 10 dana, od 18. do 27. srpnja 1980. godine, okupila se zajednica od preko 10 000 ljudi iz preko četrdeset zemalja. Ono što je obilježilo ovaj jedinstveni i povijesni događaj bila je raznolikost sudionika – antinuklearni aktivisti, poljoprivrednici, američki starosjedioci, stanovnici gradova, aktivisti za alternativne tehnologije, prirodni iscjelitelji – svi su se okupili kako bi radili na zajedničkom cilju, opstanku. Sudionici su razvili šire razumijevanje problema koji prijete ljudskom opstanku u nuklearno i tehnološko doba. Ljudi su napustili skup spremni da rješavaju ove probleme lokalno. Govori se da je to najpoznatiji govor Russella Meansa.

‘Jedini mogući početak ovakve izjave jest da se gnušam pisanja. Sam postupak sažima europski koncept ‘legitimnog’ mišljenja; ono što je napisano ima važnost koja se uskraćuje izgovorenom. Moja kultura, kultura Lakota, ima usmenu tradiciju, pa u pravilu odbijam pisanje. To je jedan od načina bijelog svijeta za uništavanje kultura neeuropskih naroda, nametanje apstrakcije nad usmenom vezom među ljudima.

Dakle, ovo što ste ovdje pročitali nije ono što sam napisao. To je ono što sam rekao, a netko drugi je zapisao. Dopustit ću to jer se čini da je jedini način komunikacije s bijelim svijetom putem mrtvih, suhih listova knjige. Baš me briga dosežu li moje riječi bijelce ili ne. Kroz svoju su povijest već pokazali da ne čuju, ne vide; mogu samo čitati (naravno, postoje iznimke, ali iznimke samo dokazuju pravilo). Više me brinu američki Indijanci, studenti i drugi, koji su se počeli upijati u bijeli svijet putem sveučilišta i drugih institucija. Ali čak i tada je to marginalna vrsta brige. Vrlo je moguće izrasti u crveno lice s bijelim umom; i ako je to osobni izbor osobe, neka tako bude, ali od njih nemam nikakve koristi. To je dio procesa kulturalnoga genocida kojeg Europljani danas vode protiv naroda američkih Indijanaca. Moja briga su oni američki Indijanci koji se odluče oduprijeti ovom genocidu, ali mogu biti zbunjeni kako postupiti.

(Primijetili ste da koristim izraz američki indijanac umjesto indijanskih ili autohtonih domorodaca ili amerindijanaca kad mislim na svoj narod.) Bilo je nekih kontroverzi oko takvih izraza i, iskreno, u ovom trenutku to smatram apsurdnim. Prvenstveno se čini da se izraz ’američki Indijanci’ odbacuje zbog europskog podrijetla – što je istina. Ali svi gore navedeni pojmovi podrijetlom su iz Europe; jedini neeuropski način je govoriti o Lakotama – ili, točnije, o Oglalama, Bruleima itd. – i Dineima, Miccousukeejima i svim ostalim stotinama ispravnih imena plemena.

Postoji i određena zabuna oko riječi Indijanac, pogrešno vjerovanje da se ona nekako odnosi na zemlju Indiju. Kad je more izbacilo Kolumba na plažu na Karibima, nije tražio zemlju koja se zove Indija (u originalu ‘When Columbus washed up on the beach in the Caribbean’ može značiti i ‘Kad je Kolumbo doživio neuspjeh/fijasko na karipskoj plaži’ – o tome je Means često govorio i rugao se Kolumbovom neuspjehu, rekao je da je Kolumbo promašio pola Zemlje, op.moja). Europljani su je 1492. zvali Hindustan. Potražite na starim kartama. Kolumbo je plemenske ljude koje je upoznao nazvao ‘Indio’, od talijanskog ‘in dio’, što znači ‘u Bogu’.

Potreban je velik napor svakog američkog Indijanca da se ne europeizira. Snaga za ovaj napor može doći samo na tradicionalni način, tradicionalnim vrijednostima koje čuvaju naše starješine. To mora doći iz obruča (sveti simbol koji koriste prerijska i druga plemena da predstave sve znanje o svemiru. Sastoji se od kruga s vodoravnim i okomitim crtama povučenim kroz središte kruga. Ponekad je u središte kotača pričvršćeno orlovo pero. op.moja), četiri smjera, odnosa (‘relations’ sam ovdje preveo sa ‘odnos’, iz fraze ‘All my relations’, niže objašnjeno, op.moja): ne može doći sa stranica knjige ili tisuću knjiga. Nijedan Europljanin nikada ne može naučiti Lakotu da bude Lakota, Hopija da bude Hopi. Magisterij iz ‘indijanskih studija’ ili ‘obrazovanja’ ili bilo čega drugog, ne može pretvoriti osobu u čovjeka ili pružiti znanje tradicionalnih običaja. Može vas samo pretvoriti u mentalnog Europljanina, autsajdera.

‘All my relations’

Mitákuye Oyás’iŋ (Svi su povezani) fraza je iz jezika Lakota. Ona odražava svjetonazor međusobne povezanosti naroda Lakote u Sjevernoj Americi. Izraz se na engleskom prevodi kao “svi moji rođaci”, “svi smo u rodu” ili “svi moji odnosi”. To je molitva jedinstva i harmonije sa svim oblicima života: drugim ljudima, životinjama, pticama, insektima, drvećem i biljkama, pa čak i stijenama, rijekama, planinama i dolinama. Wikipedija

‘Može započeti ili završiti molitvu ili govor ili priču, i, iako svako pleme ima svoj način izražavanja ovog osjećaja na svom jeziku, značenje je isto. “Svi moji odnosi” u početku je podsjetnik na to tko smo i na naš odnos s obitelji i rodbinom. Također nas podsjeća na prošireni odnos koji dijelimo sa svim ljudima. Ali odnosi koje urođenici vide idu dalje, mreža srodstva sa životinjama, pticama, ribom, biljkama, svim živim i neživim oblicima koji se mogu vidjeti ili zamisliti. Čak štoviše, „svi moji odnosi“ ohrabrenje nam je da prihvatimo odgovornosti koje imamo unutar univerzalne obitelji živeći svoj život na skladan i moralan način (uobičajena opomena je reći nekome da se ponaša kao da nema odnosa).’ Thomas King

Ovdje bih trebao biti načisto s nečim, jer čini se da postoji neka zabuna oko toga. Kad govorim o Europljanima ili mentalnim Europljanima, ne dopuštam lažne razlike. Ne kažem da s jedne strane postoje nusproizvodi nekoliko tisuća godina genocidnog, reakcionarnog europskog intelektualnog razvoja, što je loše, a s druge strane postoji neki novi revolucionarni intelektualni razvoj koji je dobar. Ovdje mislim na takozvane teorije marksizma i anarhizma i općenito ‘ljevičarstva’. Ne vjerujem da se te teorije mogu odvojiti od ostatka europske intelektualne tradicije. To je zapravo ista stara pjesma.

Proces je započeo mnogo ranije. Newton je, na primjer, ‘revolucionirao’ fiziku i takozvanu prirodnu znanost reduciranjem fizičkog svemira na linearnu matematičku jednadžbu.

Descartes je isto učinio s kulturom. John Locke to je učinio s politikom i Adam Smith s ekonomijom. Svaki od tih ‘mislilaca’ uzeo je djelić duhovnosti ljudskog postojanja i pretvorio ga u kôd, apstrakciju. Nastavili su tamo gdje je kršćanstvo završilo: ‘sekularizirali’ su kršćansku religiju, kako ‘učenjaci’ vole reći – i time su Europu učinili sposobnijom i spremnijom da djeluje kao ekspanzionistička kultura. Svaka od ovih intelektualnih revolucija poslužila je za još veće apstrahiranje europskog mentaliteta, uklanjanje čudesne složenosti i duhovnosti iz svemira i zamjenu logičnim slijedom: jedan, dva, tri. Odgovor!

To je ono što se u Europi počelo nazivati ​​„učinkovitost“. Što god je mehaničko, savršeno je; što god se čini da trenutno djeluje – to jest dokazuje da je mehanički model ispravan – smatra se ispravnim, čak i kad je očito neistinito. Zbog toga se ‘istina’ tako brzo mijenja u europskom umu; odgovori koji su rezultat takvog postupka samo su privremeni, prolazni i moraju se kontinuirano odbacivati ​​u korist novih privremenih rezultata koja podupiru mehaničke modele i održavaju ih na životu.

Hegel i Marx bili su nasljednici razmišljanja Newtona, Descartesa, Lockea i Smitha. Hegel je završio proces sekularizacije teologije – njegovim rječnikom kazano – sekularizirao je religiozno razmišljanje kroz koje je Europa shvaćala svemir. Tada je Marx Hegelovu filozofiju stavio u termin ‘materijalizam’, što će reći da je Marx potpuno despiritualizirao Hegelovo djelo. Ponovno po Marxovim vlastitim uvjetima. I to se sada smatra kao budući revolucionarni potencijal Europe. Europljani ovo mogu vidjeti kao revolucionarno, ali američki Indijanci to vide jednostavno kao još više od istog istog starog europskog sukoba između bivanja i stjecanja. Intelektualni korijeni novog marksističkog oblika europskog imperijalizma leže u poveznicama Marxa i njegovih sljedbenika s tradicijom Newtona, Hegela i ostalih.

Bivanje je duhovni poduhvat. Stjecanje je materijalni čin. Tradicionalno, američki Indijanci uvijek su nastojali biti najbolji ljudi prema svojim mogućnostima. Dio tog duhovnog procesa bio je i jest poklanjanje bogatstva, odbacivanje bogatstva da se ne bi steklo. Materijalna dobit pokazatelj je lažnog statusa kod tradicionalnih ljudi, dok je Europljanima ‘dokaz da sustav funkcionira’. Jasno je da se ovdje radi o dva potpuno oprečna gledišta, a marksizam je vrlo daleko na drugu stranu od stajališta američkih Indijanaca. No, pogledajmo glavnu implikaciju ovoga; to nije tek intelektualna rasprava.

Europska materijalistička tradicija despiritualizacije svemira vrlo je slična mentalnom procesu koji vodi u dehumanizaciju druge osobe. A tko se čini najstručnijim u dehumanizaciji drugih ljudi? I zašto? Vojnici koji su vidjeli mnogo borbi nauče to činiti neprijatelju prije nego što se vrate u borbu. Ubojice to čine prije nego što izađu počiniti ubojstvo. Nacistički SS-ovci to su učinili zatvorenicima koncentracijskih logora. Policajci to rade. Čelnici korporacija to rade radnicima koje šalju u rudnike urana i čeličane. Političari to čine svima koga vide. A ono što je zajedničko procesu za svaku skupinu koja vrši dehumanizaciju jest to što čini da je potpuno u redu ubijati i na druge načine uništavati druge ljude. Jedna od kršćanskih zapovijedi kaže: ‘Ne ubij’, barem ne ljude, pa je trik mentalno pretvoriti žrtve u neljude. Tada kršenje vlastite zapovijedi možete proglasiti vrlinom.

U smislu despiritualizacije svemira, mentalni proces djeluje tako da postaje kreposno uništavati planet. Pojmovi poput napretka i razvoja ovdje se koriste kao riječi skrivenog značenja, na način na koji se pobjeda i sloboda koriste za opravdavanje klanja u procesu dehumanizacije. Na primjer, špekulant nekretninama može aludirati ​​na ‘razvijanje’ parcele otvaranjem kamenoloma za šljunak; razvoj ovdje znači potpuno, trajno uništavanje, uz uklanjanje same zemlje. No, europska je logika stekla nekoliko tona šljunka pomoću kojeg se više zemlje može ‘razviti’ izgradnjom podloga za ceste. U konačnici, cijeli je svemir na dlanu – u europskom pogledu – za takvu vrstu ludila.

Ovdje je možda najvažnija činjenica da Europljani u tome ne osjećaju gubitak. Napokon, njihovi su filozofi despiritualizirali stvarnost, pa se (za njih) ne može postići zadovoljstvo jednostavnim promatranjem čuda planine ili jezera ili ljudi u bivanju. Ne, zadovoljstvo se mjeri u smislu stjecanja materijala. Tako planina postaje šljunak, a jezero postaje rashladna tekućina za tvornicu, a ljudi se nagone da bi ih se preradilo u tvornicama za indoktrinaciju koje Europljani vole nazivati ​​školama.

Ali svaki novi komadić tog ‘napretka’ povisuje rizik u stvarnom svijetu. Uzmimo za primjer gorivo za industrijski stroj. Prije nešto više od dva stoljeća gotovo su svi koristili drvo – obnovljivu prirodninu – kao gorivo za sasvim ljudske potrebe kuhanja i održavanja topline. Uslijedila je industrijska revolucija i ugljen je postao dominantno gorivo, jer je proizvodnja postala društveni imperativ za Europu. Zagađenje je počelo postajati problem u gradovima, a zemlja se parala za daje ugljen, dok se drvo jednostavno sakupljalo ili se koristilo bez velikih troškova za okoliš. Kasnije je nafta postala glavno gorivo, jer je tehnologija proizvodnje usavršena nizom znanstvenih ‘revolucija’. Zagađenje se dramatično povećalo, a još uvijek nitko ne zna koliki će biti dugoročno ekološki troškovi ispumpavanja sve te nafte iz zemlje. Sada postoji ‘energetska kriza’, a uran postaje dominantno gorivo.

Na kapitaliste se makar može osloniti da će razviti uran kao gorivo, ali samo brzinom kojom mogu ostvariti dobru zaradu. To je njihova etika, a možda će to kupiti nešto vremena. S druge strane, na marksiste se može osloniti da što brže razvijaju uranovo gorivo jednostavno zato što je to najučinkovitije dostupno gorivo za proizvodnju. To je njihova etika, a ja ne vidim gdje je to poželjnije. Kao što sam rekao, marksizam pogađa točno usred europske tradicije. To je ista stara pjesma.

Ovdje se može primijeniti osnovno pravilo. Ne možete suditi o stvarnoj prirodi revolucionarne doktrine na temelju promjena koje je ona predložila da se uvedu u europsku strukturu moći i društva. O tome možete suditi samo po učinku koji će imati na neeuropske narode. To je zato što je svaka revolucija u europskoj povijesti poslužila za jačanje europskih tendencija i sposobnosti izvoza uništavanja (‘export destruction’ neprestano širenje uništavanja prirode zbog prirodnih resursa, op. moja) i uništavanje drugim ljudima, drugim kulturama i samom okolišu. Izazivam bilo koga da pokaže primjer gdje to nije istina.

Dakle, sada se od nas kao američkih indijanskih naroda traži da vjerujemo da će ‘nova’ europska revolucionarna doktrina poput marksizma preokrenuti negativni učinak europske povijesti na nas. Europski odnosi moći trebaju se još jednom namjestiti, a to bi trebalo poboljšati stvari za sve nas. Ali što ovo zapravo znači?

Trenutno, danas, mi koji živimo u rezervatu Pine Ridge, živimo u onome što je bijelo društvo odredilo „Nacionalnim područjem žrtvovanja“. To znači da ovdje imamo puno ležišta urana, a bijeloj kulturi (ne nama) treba taj uran kao materijal za proizvodnju energije. Najjeftiniji, najučinkovitiji način za industriju za vađenje i obradu ovog urana je odlaganje nusproizvoda upravo ovdje, gdje se iskopava. Upravo ovdje gdje živimo. Ovaj otpad je radioaktivan i učinit će cijelu regiju zauvijek nenastanjivom. Industrija i bijelo društvo koje je stvorilo ovu industriju smatraju to ‘prihvatljivom’ cijenom za razvoj energetskih resursa. Usput, planiraju također isušiti podzemne vode ispod ovog dijela Južne Dakote kao dio industrijskog procesa, tako da regija postaje dvostruko nenaseljiva. Događa se ista stvar. Ista se stvar događa dolje u zemlji Navaja i Hopija, gore u zemlji Sjevernih Čejena i Vrana i drugdje. Otkriveno je da trideset posto ugljena na zapadu i pola urana u Sjedinjenim Državama leži pod rezervatom, pa to nikako ne može biti manje važno.

Opiremo se pretvaranju u područje nacionalnog žrtvovanja. Opiremo se pretvaranju u narod nacionalnog žrtvovanja. Troškovi ovog industrijskog postupka nisu nam prihvatljivi. Genocid je na ovom mjestu kopati uran i isušivati podzemne vode – ni više, ni manje.

Pretpostavimo sada da u svom otporu istrebljenju počinjemo tražiti saveznike (koje imamo). Pretpostavimo dalje da smo revolucionarnom marksizmu trebali vjerovati na riječ: da on namjerava ništa manje nego potpuno odbaciti europski kapitalistički poredak koji je ovu prijetnju predstavljao samom našem postojanju. Čini se da je ovo prirodno savezništvo u kojem može sudjelovati narod američkih indijanaca. Napokon, kako kažu marksisti, kapitalisti su ti koji su nas postavili nacionalnom žrtvom. To je istina što se toga tiče.

Ali, kao što sam pokušao naglasiti, upravo je ta ‘istina’ varljiva. Revolucionarni marksizam predan je daljnjem nastavljanju i usavršavanju samog industrijskog procesa koji nas sve uništava. Nudi samo ‘preraspodjelu’ rezultata – možda novca – ove industrijalizacije širem dijelu stanovništva. Nudi uzimanje bogatstva od kapitalista i njegovo prenošenje; ali da bi to učinio, marksizam mora održavati industrijski sustav. Još jednom će se morati promijeniti odnosi moći s europskim društvom, ali učinci na američke indijanske narode ovdje i na neeuropljane drugdje ostat će isti. Otprilike isto kao kad se vlast preraspodijelila s crkve na privatne tvrtke tijekom takozvane buržoaske revolucije. Europsko se društvo malo promijenilo, barem površno, ali ponašanje prema neeuropljanima nastavilo se kao i prije. Možete vidjeti što je Američka revolucija 1776. učinila za američke Indijance. To je ista stara pjesma.

Revolucionarni marksizam, poput industrijskog društva u drugim oblicima, pokušava ‘racionalizirati’ sve ljude u odnosu na industriju – maksimalna industrija, maksimalna proizvodnja. To je materijalistička doktrina koja prezire duhovnu tradiciju američkih indijanaca, kulturu, naše načine života. Marx nas je sȃm nazvao ‘pretkapitalistima’ i ‘primitivcima’. Pretkapitalist jednostavno znači da bismo, prema njegovom mišljenju, na kraju otkrili kapitalizam i postali kapitalisti; uvijek smo bili ekonomski zaostali u marksističkom smislu. Jedini način na koji bi američki Indijanci mogli sudjelovati u marksističkoj revoluciji bio bi pridruživanje industrijskom sustavu, postali bi tvornički radnici ili ‘proleteri’, kako ih je Marx nazivao. Čovjek je bio vrlo jasan oko činjenice da se njegova revolucija mogla dogoditi samo borbom proletarijata, da je postojanje golemog industrijskog sustava preduvjet uspješnog marksističkog društva.

Mislim da ovdje postoji problem s jezikom. Kršćani, kapitalisti, marksisti. Svi su oni u svom umu bili revolucionarni, ali nitko od njih zapravo nema na umu revoluciju. Ono što zapravo misle je nastavljanje. Rade ono što rade kako bi europska kultura mogla i dalje postojati i razvijati se u skladu sa svojim potrebama.

Dakle, da bismo se zaista udružili sa marksizmom, mi američki Indijanci morali bismo prihvatiti nacionalnu žrtvu svoje domovine; morali bismo počiniti kulturno samoubojstvo i industrijalizirati se i europeizirati.

U ovom trenutku moram se zaustaviti i zapitati se nisam li prestrog. Marksizam je dobro poznat po nečemu što je često radio u prošlosti. Potvrđuje li ta prošlost moja zapažanja? Gledam na proces industrijalizacije u Sovjetskom Savezu od 1920. godine i vidim da su ti marksisti učinili ono za što je industrijskoj revoluciji u Engleskoj trebalo 300 godina; a marksisti su to učinili u 60 godina. Vidim da je na teritoriju SSSR-a nekoć bilo plemenskih naroda i oni su uništeni kako bi se napravilo mjesta za tvornice. Sovjeti to nazivaju ‘nacionalnim pitanjem’, pitanjem jesu li plemenski narodi imali pravo postojati kao ljudi; i zaključili su da su plemenski narodi prihvatljiva žrtva potrebama industrije. Gledam u Kinu i vidim isto. Pogledam u Vijetnam i vidim kako marksisti nameću industrijski poredak i iskorjenjuju autohtone plemenske ljude koji žive u planinama.

Slušam vodećeg sovjetskog znanstvenika kako kaže da će se, kad se uran iscrpi, naći alternative. Vidim kako Vijetnamci preuzimaju nuklearnu elektranu koju je napustila američka vojska. Jesu li ju demontirali i uništili? Ne, oni ju koriste. Vidim da Kina detonira nuklearne bombe, razvija nuklearne reaktore i priprema svemirski program kako bi kolonizirala i eksploatirala planete isto kao što su Europljani kolonizirali i eksploatirali ovu hemisferu. Ista je to stara pjesma, ali ovog puta možda bržeg tempa.

Izjava sovjetskog znanstvenika vrlo je zanimljiva. Zna li on što će biti taj alternativni izvor energije? Ne, on jednostavno vjeruje. Znanost će pronaći način. Čujem revolucionarne marksiste kako govore da će se kontrolirati uništavanje okoliša, zagađenje i zračenje. I vidim kako rade ono što govore. Znaju li kako će se te stvari kontrolirati? Ne, oni jednostavno vjeruju. Znanost će pronaći način. Industrijalizacija je u redu i potrebna. Kako oni to znaju? Vjera. Znanost će pronaći način. Vjera ove vrste u Europi je oduvijek bila poznata kao religija. Znanost je postala nova europska religija i za kapitaliste i za marksiste; uistinu su nerazdvojni; oni su dijelovi iste kulture. Dakle, i u teoriji i u praksi, marksizam zahtijeva da se neeuropski narodi u cijelosti odreknu svojih vrijednosti, svoje tradicije i iskustva kulture. Svi ćemo biti industrijalizirani ovisnici o znanosti u marksističkom društvu.

Ne vjerujem da je sam kapitalizam zaista odgovoran za situaciju u kojoj su američki Indijanci proglašeni nacionalnom žrtvom. Ne, to je europska tradicija; odgovorna je sama europska kultura. Marksizam je samo najnoviji nastavak ove tradicije, a ne rješenje za nju. Savezništvo s marksizmom znači savezništvo sa istim snagama koje nas proglašavaju prihvatljivim troškom.

Postoji i drugi način. Postoji tradicionalni način Lakota i načini ostalih američkih indijanskih naroda. To je način koji zna da ljudi nemaju pravo degradirati Majku Zemlju, da postoje sile koje prelaze bilo što što je europski um zamislio, da ljudi moraju biti u skladu sa svim odnosima ili će odnosi na kraju eliminirati disharmoniju. Nesrazmjerna važnost ljudi koju prave ljudi – arogancija Europljana da se ponašaju kao da su izvan prirode svih stvari s kojima su u odnosu – može rezultirati samo potpunom disharmonijom i prilagodbom koja prizemljuje arogantne ljude, daje im okus te stvarnosti izvan njihovog dohvata ili kontrole i vraća sklad. Za to nije potrebna revolucionarna teorija; to je izvan ljudske kontrole. Prirodni narodi ovog planeta to znaju i zato ne teoretiziraju o tome. Teorija je sažetak; naše znanje je stvarno.

Svedena na osnovne pojmove, europska vjera – uključujući i novu vjeru u znanost – jednaka je uvjerenju da je čovjek Bog. Europa je uvijek tražila Mesiju, bilo da je to čovjek Isus Krist ili čovjek Karl Marx ili čovjek Albert Einstein. Američki Indijanci znaju da je to uistinu apsurdno. Ljudi su najslabiji od svih stvorenja, toliko slabi da su se druga stvorenja voljna odreći svog mesa da bismo mogli živjeti. Ljudi mogu preživjeti samo koristeći razum, jer im nedostaju sposobnosti drugih stvorenja da dođu do hrane pomoću očnjaka i kandži.

Ali razum je prokletstvo jer može uzrokovati da ljudi zaborave prirodni poredak stvari na načine na koji to druga stvorenja ne čine. Vuk nikada ne zaboravlja svoje mjesto u prirodnom poretku. Američki Indijanci mogu. Europljani to gotovo uvijek čine. Molimo u zahvalnost jelenu, našim odnosima, jer su nam dopustili da jedemo njihovo meso; Europljani meso jednostavno uzimaju zdravo za gotovo i jelena smatraju inferiornim. Napokon, Europljani se u svom racionalizmu i znanosti smatraju bogolikima. Bog je Vrhovno Biće; sve ostalo mora biti inferiorno.

Sva europska tradicija, uključujući i marksizam, urotila se da prkosi prirodnom poretku stvari. Majka Zemlja je zlostavljana, moći (u originalu ‘powers’, niže sam pokušao naći približan prijevod, op. moja) su zlostavljane, a to ne može trajati vječno. Nijedna teorija ne može promijeniti tu jednostavnu činjenicu. Majka Zemlja će uzvratiti, cijela će se okolina osvetiti, a nasilnici će biti eliminirani. Napravit će se puni krug, natrag na početak. To je revolucija. I to je proročanstvo mog naroda, naroda Hopi i drugih ispravnih naroda.

Američki Indijanci stoljećima to pokušavaju objasniti Europljanima. Ali, kao što sam već rekao, Europljani su se pokazali nesposobnima čuti. Prirodni poredak će pobijediti, a prijestupnici će izumrijeti, onako kako jeleni umiru kada vrijeđaju sklad prekomjernim naseljavanjem određene regije. Samo je pitanje vremena kada će se dogoditi ono što Europljani nazivaju ‘velikom katastrofom globalnih razmjera’. Uloga američkih indijanskih naroda, uloga svih prirodnih bića je da prežive. Dio našeg opstanka je otpor. Opiramo se ne da bi rušili vladu ili preuzimali političku vlast, već zato što je prirodno oduprijeti se istrebljenju da preživimo. Ne želimo moć nad bijelim institucijama; želimo da bijele institucije nestanu. To je revolucija.

Američki Indijanci još uvijek su u kontaktu s tim stvarnostima – proročanstvima, tradicijama naših predaka. Učimo od starijih, od prirode, od moći. A kad katastrofa završi, mi američki Indijanci ćemo preživjeti; uspostavit će se harmonija. To je revolucija.

‘Power (moć, snaga)’

‘Moć preuzima život svete osobe. Mi sanjamo i vidimo i imamo fantastične misli. Moć koju primamo je za liječenje, proricanje, rješavanje problema i pronalaženje izgubljenih ljudi ili predmeta. Također je za širenje ljubavi, transformaciju i osiguravanje mira i plodnosti. Ne želi nam dati moć nad drugima, jer izvor Moći nismo mi sami.’

Frank Fools Crow, starješina Lakota

U ovom bih trenutku možda trebao biti vrlo jasan u vezi s drugom stvari, koja bi već trebala biti jasna kao rezultat onoga što sam rekao. Ali zbunjenost se danas lako rađa, pa želim ovu stvar potpuno razjasniti. Kad koristim izraz europski, ne mislim na boju kože ili određenu genetsku strukturu. Ono na što mislim je način razmišljanja, svjetonazor koji je proizvod razvoja europske kulture. Narodi nisu genetski kodirani da imaju ovu perspektivu, oni su akulturirani da ju imaju. Isto vrijedi za američke Indijance ili za pripadnike bilo koje druge kulture.

Moguće je da američki Indijanac dijeli europske vrijednosti, europski svjetonazor. Mi imamo pojam za te ljude; nazivamo ih „jabukama“ – crveni izvana (genetika) i bijeli iznutra (njihove vrijednosti). Druge skupine imaju slične izraze: Crnci imaju svoje ‘oreos’, Hispanci imaju ‘kokosov orah’ i tako dalje. I, kao što sam već rekao, postoje izuzeci od bijele norme: ljudi koji su izvana bijeli, ali iznutra nisu bijeli. Nisam siguran koji termin treba primijeniti na njih osim ‘ljudska bića’.

Ono što iznosim ovdje nije rasni problem već problem kulture. Oni koji u konačnici zagovaraju i brane stvarnost europske kulture i njezinoga industrijalizma, moji su neprijatelji. Oni koji se tome opiru, koji se bore protiv nje, moji su saveznici, saveznici naroda Američkih Indijanaca. I uopće me briga kakva je njihova boja kože. ‘Kavkaski’ je bijeli izraz za bijelu rasu: ono čemu se protivim je europski svjetonazor.

Vijetnamski komunisti nisu baš ono što biste mogli smatrati genetskim bijelcima, ali oni sada funkcioniraju kao mentalni Europljani. Isto vrijedi i za kineske komuniste, za japanske kapitaliste ili katolike iz Bantua ili Petera ‘MacDollara’ (Peter Mac Donald, korumpirani ‘predsjednik’ Navajo indijanaca, op. moja) tamo u rezervatu Navajo ili za Dickieja Wilsona (korumpirani ‘predsjednik’ Oglala Lakota indijanaca, op.moja) ovdje u Pine Ridgeu. Ovo nije rasizam, to je samo potvrda uma i duha koji čine kulturu.

U marksističkom smislu pretpostavljam da sam ‘kulturni nacionalist’. Prvenstveno surađujem sa svojim narodom, tradicionalnim narodom Lakota, jer imamo zajednički svjetonazor i dijelimo trenutnu borbu. Osim toga, radim s drugim tradicionalnim narodima Američkih Indijanaca, opet zbog određene sličnost u svjetonazoru i obliku borbe. Osim toga, radim sa svima koji imaju iskustva s kolonijalnim ugnjetavanjem Europe i koji se opiru njezinoj kulturnoj i industrijskoj ukupnosti. Očito, to uključuje genetske bijelce koji se bore da se odupru dominantnim normama europske kulture. Irci i Baski odmah vam padnu na pamet, ali postoje i mnogi drugi.

Radim prvenstveno sa svojim ljudima, sa svojom zajednicom. I drugi ljudi koji imaju neeuropsko gledanje na stvari trebali bi učiniti isto. Vjerujem u slogan ‘Vjeruj viziji svog brata’, iako bih volio dodati sestre. Vjerujem zajednici i kulturno utemeljenoj viziji svih rasa koje se prirodno odupiru industrijalizaciji i izumiranju ljudi. Jasno je da pojedini bijelci mogu u tome sudjelovati, s obzirom na to da su dosegnuli svijest da nastavak industrijskih imperativa Europe nije vizija, već samoubojstvo vrsta. Bijela je jedna od svetih boja naroda Lakota – crvena, žuta, bijela i crna. Četiri smjera. Četiri godišnja doba. Četiri razdoblja života i starenja. Četiri rase čovječanstva. Pomiješajte crvenu, žutu, bijelu i crnu zajedno i dobivate smeđu, boju pete rase. To je prirodni poredak stvari. Stoga mi se čini prirodnim raditi sa svim rasama, svaka sa svojim posebnim značenjem, identitetom i porukom.

Ali većina bijelaca ima neobično ponašanje. Čim postanem kritičan prema Europi i njezinom utjecaju na druge kulture, oni postaju defanzivni. Počinju braniti sebe. Ali ja ih ne napadam osobno; Napadam Europu. Shvaćajući osobno moja zapažanja o Europi, oni shvaćaju osobno europsku kulturu, poistovjećujući se s njom. Braneći se u ovom kontekstu, u konačnici brane kulturu smrti. Ovo je zabuna koju treba prevladati i mora ju se brzo prevladati. Nitko od nas nema energije za gubljenje u takvim lažnim borbama.

Kavkasci mogu ponuditi čovječanstvu pozitivniju viziju od europske kulture. Vjerujem u to. No, da bi postigli ovu viziju, potrebno je da iskorače izvan europske kulture – zajedno s ostatkom čovječanstva – kako bi vidjeli Europu onakvom kakva ona jest i što čini.

Držati se kapitalizma i marksizma i svih ostalih ‘izama’ znači jednostavno ostati unutar europske kulture. Tu osnovnu činjenicu ne možemo izbjeći. U stvari, ovo predstavlja izbor. Shvatite da se izbor temelji na kulturi, a ne na rasi. Shvatite da je odabir europske kulture i industrijalizma znači izabrati biti moj neprijatelj. I shvatite da je izbor vaš, a ne moj. To me vraća natrag da se obratim onim američkim Indijancima koji lutaju sveučilištima, gradskim slamovima i drugim europskim institucijama. Ako ste tu da naučite odoljeti tlačitelju u skladu s vašim tradicionalnim načinima, neka tako bude. Ne znam kako uspijevate kombinirati to dvoje, ali možda ćete uspjeti. Ali zadržite svoj osjećaj za stvarnost. Izbjegavajte povjerovati da bijeli svijet sada nudi rješenja za probleme koje nam stvara. Izbjegavajte, također, dopuštati da se riječi domorodaca izvrću u korist naših neprijatelja. Europa je izmislila praksu izvrtanja riječi. Trebate samo pogledati ugovore između naroda američkih Indijanaca i raznih europskih vlada da biste znali da je to istina. Crpite snagu iz onoga što jeste.

Kultura koja redovito brka revoluciju sa nastavljanjem, koja brka znanost i religiju, koja brka pobunu s otporom, nema vas išta korisno naučiti i išta vam ponuditi kao način života. Europljani su odavno izgubili svaki dodir sa stvarnošću, ako su ikada bili u kontaktu s njom. Žalite ih ako to trebate, ali ugodno se osjećajte tko ste kao američki Indijanci.

Dakle, pretpostavljam da bih ovo zaključio, jasno moram reći da je posljednje što mi pada na pamet voditi bilo koga prema marksizmu. Marksizam je mojoj kulturi stran kao i kapitalizam i kršćanstvo. Zapravo mogu reći da mislim da ne pokušavam nikoga voditi ni prema čemu. U određenoj sam mjeri pokušavao biti ‘vođa’, u smislu kojem bijeli mediji vole koristiti taj izraz, kad je Pokret američkih Indijanaca bio mlada organizacija. Ovo je rezultat zabune koju više nemam. Ne možeš svima biti sve. Ne predlažem da me neprijatelji koriste na takav način. Ja nisam vođa. Ja sam patriota Oglala Lakota. To je sve što želim i što trebam biti. I vrlo mi je ugodno s tim tko sam.’

Russell Means Freedom

Republic of Lakotah – Mitakuye Oyasin

Russell Means Interview during Wounded Knee Occupation, 1973 Part 1

Russell Means Interview during Wounded Knee Occupation, 1973 Part 2

Russell Means: Native American Activist – Testifying before the Senate – January 31, 1989

Time To Correct The History Books: Elder Russell Means “Columbus Must Die” Speech

Thanksgiving Day or “ThanksTaking” Day?

Riz Khan – THE FIRST AMERICANS

Objavio: Bojan Radašinović

Zadnjih nekoliko godina čitam članke i knjige, gledam filmove i predavanja koja su objavili američki indijanci, tj. ljudi. Oni sebe nazivaju ‘ljudi’, baš kao i Cigani koji sebe nazivaju ‘ljudi’ (‘Roma’). Obožavam jednostavnost. Kod ljudi sam ju dobio. Obožavam i cigansku muziku i muziku američkih indijanaca, tj. muziku ljudi, narodnu muziku općenito, ali ovo posebno. Njihove misli su jednostavne i duboke. Koliko znam, ovo obraćanje/govor nije prevedeno na hrvatski, za sada nisam na internetu našao ni njegov kompletan tekstualni original na engleskom, samo dijelove i bez nekih dijelova. Audio se lako nađe. I onda sam odlučio da ga prevedem na hrvatski. Ako itko ima kakav prijedlog u vezi promjene/izmjene prijevoda, neka mi javi. Trudio sam se iz ljubavi prevoditi najbolje što mogu i da prijevod bude što više u duhu originala. Ne znam jesam li uspio. Iskustva i način mišljenja starosjedioca sa susjednog kontinenta svakodnevna su mi inspiracija i nadahnuće za razmišljanje i kritiku današnjeg društva, države i civilizacije i svih emanacija tih struktura. John Trudell je bio pjesnik, aktivist, filozof, glazbenik, glumac. Umro je 2015. 

‘Želim svima zahvaliti što ste došli da ovu večer sudjelujete zajedno sa nama. I večeras želim govoriti u čast vode i Zemlje i našeg brata Leonarda Peltiera (aktivist, član Pokreta američkih Indijanaca, osuđen na dvije doživotne kazne na kontroverznom suđenju koje je Amnesty International označio kao nepravedno, op. moja). 

Suočeni smo sa vrlo ozbiljnom situacijom u ovoj generaciji. Postoje ludi ljudi koji žele vladati svijetom. Oni žele nastaviti vladati svijetom nasiljem i represijom i svi smo mi žrtve tog nasilja i represije. Mi starosjedioci zapadne hemisfere odupiremo se nasilju i represiji 500 godina. Znamo da se crnci odupiru najmanje toliko dugo. I znamo da su bijeli ljudi morali to izdržati tisuće godina. I sada je došao puni zamah do ove generacije u kojoj živimo. Nuklearizacije svijeta. Vidite, to ne može biti. Mi ne smijemo dozvoliti da se to nastavi. Mi to ne možemo učiniti. Mi ne možemo očekivati da će pro-nuklearni tlačitelj, ta druga strana, mi ne možemo očekivati da će se oni promijeniti zbog nas. Oni će postati još brutalniji. Postat će još represivniji jer je to pitanje dolara i njihovih iluzornih koncepata moći. Moramo ponovno uspostaviti naš identitet. Moramo razumjeti tko smo i gdje pripadamo u prirodni poredak svijeta jer naš tlačitelj barata iluzijama. 

Kažu nam da je to moć, ali to nije moć. Oni mogu imati sve puške i mogu imati sve rasističke zakone i suce i mogu kontrolirati sav novac, ali to nije moć. To su samo imitacije moći i one su moć samo zato jer u našim umovima dozvoljavamo da budu moć. Ali to je sve imitacija. 

Rasizam i nasilje, rasizam i puške, ekonomija, brutalnost načina života Američke korporativne države je ništa drugo do nasilje i tlačenje i nema ništa sa moći. To je brutalnost. To je nedostatak razumnog balansa. Ljudi koji su stvorili taj sistem i koji ga neprekidno održavaju, oni su bez balansa. Oni su nas izbacili iz balansa. Oni su ušli u naše umove i srca i programirali nas. Zato jer živimo u ovom društvu, ono nas je učinilo bez balansa. I zato jer smo bez balansa više nemamo moć da sa njima izađemo na kraj. Oni su nas, prirodnu snagu, podjarmili. Vidite, mi smo moć. Oni barataju sa nasiljem i represijom, mi smo moć. Mi smo dio svijeta prirode. Sve stvari u svijetu prirode su prirodni dio stvaranja i hrane se energijom naše svete majke Zemlje. Mi smo moć. Ali oni su nas odvojili od naše duhovne veze sa Zemljom, zato se ljudi osjećaju nemoćni. Gledamo tlačitelja i gledamo neprijatelja jer oni imaju najviše pušaka i najviše laži i najviše novaca. Ljudi se počinju osjećati nemoćnima. Mi smo moć, mi smo prirodni dio stvaranja, mi smo stavljeni ovdje na našu svetu majku Zemlju da budemo svrhoviti. I negdje u ljudskoj povijesti počeli smo zaboravljati što je svrha. Svrha je slaviti Zemlju, svrha je štititi Zemlju, svrha je živjeti u balansu sa Zemljom. Zemlja je naša majka. I nikad nećemo osloboditi sebe kao čovječne ljude, nikad nećemo osloboditi sebe kao seksualne ljude, nikad nećemo osloboditi sebe dok se ne primimo pitanja kako živjeti u balansu sa Zemljom. Jer sav naš otpor i sva naša borba je isprazna, lažna, ona je još jedna od tlačiteljevih licemjerstava. Ako nam dobrobit Zemlje nije na prvom mjestu, jer me nije briga tko je to, svako dijete koje krene na svoju majku živi u strašnoj, strašnoj zbrci. Zemlja je naša majka, moramo brinuti za Zemlju.

Oni zagađuju, taj tlačitelj, ta mašina koja je poludjela i divlja, ona je mahnita. Stalno nam govore, ‘napredak’. Stalno nam govore ‘suoči se sa stvarnošću’. Onda, idemo se baviti stvarnošću. Stvarnost je da Zemlja ne može više trpjeti ovaj napad. Ne možemo više dozvoliti da se ovo nastavi kad zagađuje zrak, zagađuje vodu, zagađuje našu hranu. Oni zagađuju zrak, oni zagađuju vodu, oni zagađuju našu hranu, oni zagađuju naše umove. Oni nas izbacuju iz balansa. Oni su nas napravili nesigurnima u sebe. Oni su nas stavili u situaciju u kojoj moramo igrati puno uloga. Znate, moramo biti šovinisti ili moramo biti na nekoj vrsti klasnog tripa ili na nekoj vrsti tripa iluzorne moći. Mi moramo igrati ulogu, vidite? Mi moramo igrati ulogu da bi komunicirali sa drugim ljudima. Moramo prolaziti kroz ovu šaradu jer su nam napali naše samopoštovanje. Napali su naše samopoštovanje i natjerali su nas da slušamo ‘njih’. Oni su nas natjerali da vjerujemo da su oni moć. Ali oni to nisu. Oni su nasilni i oni su brutalni, ali oni nisu moć. Mi smo prirodni dio Zemlje. Kao prirodni dio Zemlje, imamo energiju i moć koja jest Zemlja. Zemlja će se pobrinuti za nas ako ćemo je se sjećati ne samo u našim riječima.  Ako ćemo se sjećati Zemlje u našem načinu života. Mi smo svi tu da igramo ulogu. I sve životinje i sav život na Zemlji igra svoju ispravnu ulogu osim naroda čovjeka.  Na neki način mi izdajemo, mi izdajemo našu svrhu ovdje i zato živimo u zbrci u kojoj živimo. Oni nam govore, oni žele da vjerujemo da smo nemoćni. Mi smo prirodni dio Zemlje, mi smo produžetak te prirodne energije. Prirodna energija je Duh, koji je moć.

Moć…

Snježna oluja je moć. Potres je moć. Tornado je moć. Sve ove stvari su moć koju ni jedan tlačitelj, ni doba mašina, ne može staviti u zatvor. Ni jedno doba mašina ne može podjarmiti ove moći tako da se pokore dobu mašina. To je prirodna moć. I isto tako kako treba milijune i milijarde elemenata da omoguće snježnu oluju ili potres, da se pomiče zemlja, tako treba milijune i milijarde nas. Mi smo moć. Mi imamo tu moć. Mi imamo potencijal za tu moć. Sjećam se šezdesetih i sedamdesetih kad sam slušao sve te stvari kao ‘moć ljudima’ i nikad to zaista nisam razumio jer su svi govorili ‘moć ljudima’ kad su govorili o demonstracijama, kad su govorili o glasanju, kad su govorili o djelovanju pod uvjetima tlačitelja. Naša moć će nam se vratiti, naš osjećaj balansa će nam se vratiti, kad se vratimo prirodnom putu zaštićivanja i slavljenja Zemlje. Ako zaboravimo kako to činiti, ili mislimo da to izgleda preteško ili mislimo da to nikad nećemo uspjeti, sve što trebamo, svatko od nas, kao pojedinci, potražiti i naći jedno mjesto na Zemlji prema kojem možemo stvoriti odnos. Osjetiti tu energiju, osjetiti tu moć. To je od kuda će doći naša sigurnost. Zemlja će se pobrinuti za nas. Moramo shvatiti da Američka Korporativna Država neće brinuti za nas. Oni ne brinu o nama. Maksimiziranje profita, to je gdje je smještena njihova cjeloživotna vrijednost – maksimiziranje profita. Oni nas okreću jedne protiv drugih da bi maksimizirali profit, jer su to činili i prije.

Nuklearna energija. To je posljednji napad. Nuklearna energija morala bi reći svakome od nas da su otišli s onu stranu razuma i pameti. Da nisu više razumni. Da se više ne bave sa stvarnim prirodnim svijetom. Zato jer žele stvoriti radioaktivnost. To će onemogućiti majku Zemlju da se pobrine za naš život. Nećemo uništiti svijet. Mi smo arogantni i glupi i budalasti ako vjerujemo da ćemo uništiti svijet. Čovjek ima sposobnost uništiti sve narode, sposobnost da živi na Zemlji, ali mi nemamo moć da uništimo Zemlju, Zemlja će se izliječiti sama. Zemlja će se očistiti od nas, ako će trebati milijarde godina da se riješi radijacije, Zemlja će to učiniti, ona ima tu vrstu vremena, mi nemamo. Naše obaveze i lojalnosti moraju biti one prema Zemlji i one moraju biti prema osjećaju zajedništva i našim ljudima i našim odnosima. Naše obaveze i lojalnosti ne bi smjele biti prema vladi koja se neće pobrinuti za naše potrebe. Naše obaveze i lojalnosti ne bi smjele biti prema vladi koja je iznova i iznova potvrdila da je neprijateljica ljudi ukoliko nisu puni dolara. To je bila dosljedna povijest zapadne civilizacije i Američke Korporativne Državne Vlade – to je stvarnost. Oni nisu naši prijatelji, njih nije briga za nas. Moramo se suočiti sa stvarnošću da imamo neprijatelja. Mi želimo govoriti o nuklearnom ratu. Svi se boje nuklearnog rata koji će biti između Amerikanaca, Rusa, Kineza ili koga već. Ali zar ne vode nuklearni rat protiv nas kad rudari umiru od raka zbog iskopavanja urana? Zar ne vode nuklearni rat na Otoku tri milje kad ispuštaju tu stvar u zrak? Zar ne vode nuklearni rat kad izgrađuju sve te nuklearne reaktore koji nisu sigurni? Zar ne vode nuklearni rat kad napadaju indijance na njihovoj zemlji, vojno napadaju indijance, rasistički napadaju indijance da bi dobili prirodne resurse da bi nahranili svoje radioaktivne mašine? To je rat. I oni ga vode protiv nas. Podmićuju Kongres, podmićuju vaše izabrane predstavnike, teroriziraju i uznemiruju vaše izabrane predstavnike tako da čine da ih FBI ucjenjuje. To su činovi rata. Moramo doći do časa u našem životu – i to će se dogoditi za našeg života – kad ćemo se morati baviti činjenicom da je neprijatelj preuzeo tvoju vladu. Vlada nije tvoj saveznik. Vlada će te iskoristiti, prožvakati te i ispljunuti. Misliš da griješimo? Misliš da govorimo nerealno? Onda pogledaj svoje pretke i vidi što im se dogodilo u tvojem društvu mašinskog doba. Vidi koju vrstu štovanja dobivaju. Vidi koja vrsta glasa im je dozvoljena u tvojem društvu, kakav utjecaj imaju. Vidi koja je njihova konačna nagrada sreće nakon 30 ili 40 godina rada za ovu robovsku državu i dozvoljavanja nekome da iskorištava njihove radnike. 

Što je rasizam? Rasizam je čin rata. Seksizam je čin rata. To je rat protiv našeg ljudskog dostojanstva i naših prava na samopoštovanje. To je rat kojeg mogu voditi tamo. Rat! Oni su oličenje rata. I mi moramo shvatiti da je Američka Korporativna Država došla tu gdje jest pomoću čina rata. Sljedeći rat… Želite li razmišljati o ratu? Sljedeći rat oko kojeg bi bilo dobro da se zabrinete je onaj koji će se voditi ovdje. Ovdje u kontinentalnom SAD-u. Vodili su mnoge ratove ovdje. Bore se protiv nas cijelo vrijeme, vidite, jer smo rekli ovo je naše i nemate pravo na to i ratovali su protiv nas. Sad vi polažete pravo na ono što je vaše u iluzornom konceptu privatnog vlasništva i borit će se protiv vas. Ali oni će to nazvati nacionalnom sigurnošću i energetskom krizom. Nazvat će to ustavnim pravima, nazvat će to pravnim postupcima. Nacionalizirat će policiju, to je vojni udar. U ime nasilja, rastućeg kriminala. Ali sve što moramo učiniti je pogledati u urede korporacija i vidjeti rast kriminala koji se tamo dešava i zbog kojeg nitko ne ide u zatvor. Moramo shvatiti da se oni naoružavaju za rat protiv nas koji će se zvati rat zakona i reda. Jer to oni okreću naopačke.  

500 godina moj narod pruža otpor. Ako postane potrebno opet ćemo pružati otpor još 500 godina. Mi želimo da možemo biti u odnosu i komunicirati sa svim ljudima koji žive na ovom tlu, ali želimo biti u mogućnosti biti u odnosu i komunicirati iz pozicije istine. Vi se svi morate suočiti sa istinom. Mi smo se morali suočavati tijekom 500 godina genocida, mi smo se morali suočavati sa istinom, morali smo živjeti istinu. Morali smo umrijeti istinu. Prije nego ćemo ikad vidjeti naše evolucijsko oslobođenje, ljudi koji sebe nazivaju Amerikanci se također moraju suočiti sa istinom. Oni nam kažu ‘budite realni’, da ‘napredak’ znači sve te stvari koje se moraju dogoditi. Oni nam kažu da se mi ne možemo vratiti starom načinu. Oni nam kažu ‘budite realni’. Ali nema starog načina, nema novog načina, ima samo životni način/način Života (way of life, op. moja). Moramo živjeti u balansu sa Zemljom. Mi moramo to učiniti. Nemamo izbora. Ako si dozvolimo da budemo apatični ili si dozvolimo da nam lažu ili da toleriramo njihove laži o tome što rade Zemlji, tada izdajemo našu namjeru. Mi izdajemo našu svrhu ovdje. Mi ne možemo zaštititi tu sedmu generaciju ako ne zaštitimo Zemlju. Ne možemo zaštititi sebe ako ne zaštitimo Zemlju. Zemlja nam daje život, a ne Američka vlada. Zemlja nam daje život, a ne multinacionalna korporativna vlada. Zemlja nam daje život, moramo imati Zemlju. Moramo ju imati, inače neće biti našeg života. Zato se moramo oduprijeti onome što oni čine. Oni žele slomiti naš duh. Oni žele učiniti sve i bilo što da slome naš duh, našu volju za životom. Moramo naučiti odupirati se, moramo naučiti vidjeti, moramo naučiti gledati. Moramo naučiti istupiti iz ovoga reakcionizma. Tijekom čitavih naših života oni su imali kontrolu nad nama uz pomoć njihovih škola, njihove televizije, njihovih elektroničkih medija. Kontrolirali su nas tijekom čitavih naših života. Oni su nas programirali, oni su nas napravili reakcionarnima. Mi ne razmišljamo, mi reagiramo na ono što oni čine. Što god oni radili – mi reagiramo na to. Namjestili su nam u osamdesetima (Lapsus? Govor je iz 1980., vjerojatno misli na šezdesete ili sedamdesete, op. moja) jer su znali dosljedno kroz povijest da ljudi uvijek reagiraju na njihove manipulacije okolnostima. Znaju da ljudi stalno reagiraju. Oni računaju na to u osamdesetima. Vidite, brojčano su nas nadmašili sa puškama. Brojčano su nas nadmašili sa novcem. Brojčano su nas nadmašili sa glasovima na izborima. Kontroliraju sve mašine koje broje glasove. Stavili su ih sve na hrpu za njihovu korist. Međutim postoji ključ. Ključ je da mi moramo početi razmišljati i prestati reagirati. Tlačitelj nema mislioca, oni nemaju filozofa, to je sve znanstveno, to je sve ekonomsko, to je sve manipulativno. Oni nemaju mislioca. Počni se baviti neprijateljem i što neprijatelj radi jest: neprijatelj će poslati nekoga na ulicu da te udari u glavu i taj će reći ‘Ja samo slušam naređenja.’ I ako dolaziš iz pozicije snage tom čovjeku koji te udara u glavu i kažeš ‘Hej, moraš me prestati udarati u glavu, želimo razgovarati.’ Onda on kaže ‘Dobro, moram otići do nadređenog i vidjeti.’ Oni nemaju mislioca, također. Ako ćemo početi razmišljati onda ćemo učiti vidjeti, vidjeti što je zapravo realnost i brojčano ćemo ih nadmašiti uz pomoć procesa razmišljanja.

Maknut ćemo naše umove od njih. Jer uz pomoć njihove manipulacije naših umova oni kontroliraju naš duh i oni znaju da je to tako. Oni nam kažu, vidite, oni žele da mi vjerujemo da smo nemoćni. Oni žele da mi povjerujemo da postajemo svladani, da nas mogu svladati. Vidite, ali oni su paranoični. Oni su paranoičniji nego bilo tko od nas, bez obzira što nam se događa. Vidite, zato oni moraju dovesti ljude ovamo da dođu i slušaju što mi govorimo, da bi se oni vratili i izvijestili. Vidite, zato se oni boje! Boje se jer znaju da pričamo o stvarnosti! Sad, zašto se boje? Boje se jer znaju da barataju sa iluzijama moći koje počivaju na realnostima nasilja i brutalnosti. Oni se boje! Vidite, oni ne žele da ljudi razmišljaju, oni ne žele da ljudi razgovaraju i oni ne žele da ljudi razmišljaju o onome o čemu razgovaraju. Zato jer znaju. Oni znaju cijelo vrijeme, oni su izgradili njihovu cijelu stvar na iluzijama. I zato jer su nas uvukli u pridavanje sve te moći tom iluzornom svijetu, oni su uzeli našu moć od nas. Zato vjerujemo u iluzije. Bit će nam vrlo teško vratiti se na naš put, moramo se suočiti sa ekonomijom, moramo se suočiti sa politikom, moramo se suočiti sa svim tim nuklearnim ludilom. Ali morat ćemo malo pročistiti i očistiti naš duh, naš otpor, pokrete. Morat ćemo ozbiljno razmisliti o pokretima. Vidite, pokreti stvaraju otpor. Moramo biti vrlo oprezni kako se organiziramo jer oni računaju da ćemo reagirati na isti način kao u šezdesetima i sedamdesetima. 

Mislite li da ova energetska kriza i ova ekonomska inflacija, mislite li da je ona slučajna? Da se jednostavno dogodila? Oni su vidjeli u šezdesetima da Amerikanci postaju sve liberalniji, jer postaju sve bogatiji i zato jer postaju sve bogatiji počinju govoriti ‘jednaka prava za crnce’. Mladi ljudi su počeli govoriti ‘Nije bitno kako izgledaš, svi smo vrijedni’ i to je dovelo do toga da su svi počeli govoriti da je rat u Vijetnamu pogrešan. Druga strana, vidjeli su da su svi ti zaključci temeljeni na razini bogatstva koje je dospjelo do prosječnog Amerikanca i da je prosječni Amerikanac postajao sve liberalniji u razmišljanju jer je postajao bogatiji. Zato se sad osvećuju. Sad imaju preraspodjelu bogatstva. To su učinili uz pomoć energije, uz pomoć nafte, da osiromaše ljude. Samo o tome se radilo u Watergateu. Dok su svi gledali Richarda Nixona i je li on ili nije, napravili su preraspodjelu bogatstva cijenama benzina i kruha koji su poskupjeli 100%. Vidite, da niste imali Nixona za gledanje i da budete zabrinuti, možda im ne bi dozvolili da dignu te cijene. Vidite, ali za vrijeme dizanja cijena za 100% već je bilo prekasno za Amerikance da se ikad oporave i da se suoče s tim. Oni se osvećuju za šezdesete i sedamdesete, računajte na to. To nije slučajno. Imate rasističku, klasnu, seksističku, vladajuću klasnu strukturu moći koja postoji na svijetu i sastavljena je od velikih industrijalaca, od ljudi koji su dijelom mašine i oni namjeravaju i hoće zadržati utjecaj na svjetsku ekonomiju. Mi živimo u svijetu mašina i industrijaliziranom svijetu. Moramo se suočiti sa utrkom. Dvije trećine prirodnih resursa svijeta su na ne-bjelačkoj zemlji jer je tamo dvije trećine svjetske populacije. Jedna trećina prirodnih resursa svijeta zbog tehnologije koja dolazi iz bijele zemlje, jedna trećina prirodnih resursa svijeta je skoro potpuno iskorištena. Ali tehnologija se širi kao bilo koja druga bolest, tehnologija se širi jer dvije trećine svjetske populacije ima sve prirodne resurse, pa će u jednom trenutku u bliskoj budućnosti oni imati svu tehnologiju koja će ih načiniti novom mašinskom moći. I to mijenja sve oko sebe, ali kao što su učinili nama kad su htjeli našu zemlju u Dakotama, iskoristili su svoju tehnologiju da nas preteknu. Došli su i dali nam nekoliko zastarjelih vinčesterki jer imaju Gatling strojnice i onda mogu opravdati svoja ubojstva. Jer Amerika, licemjerna, moraju vas naoružati prije nego vas ubiju. To je tako bilo. Mi gledamo današnjicu i sadašnjost. Stvaranjem ovisnosti o nuklearnoj energiji, stvaranjem ovisnosti o tome, postoji malo zemalja koje kontroliraju mehanizam masovne proizvodnje ovoga, sve zemlje na svijetu to ne mogu. I gledajte gdje idu atomske bombe. Idu na mjesta poput Afrike i srednjeg Istoka, oni daju nekima od tih ljudi nešto bombi i ti ljudi bacaju atomske bombe jedni na druge ovih dana. Oni si mogu priuštiti da daju bombe jer te nacije nemaju mogućnost vraćanja bombi tamo od kuda su došle. Bili to SSSR ili Amerika, oni su stvorili ovisnost o nuklearnoj energiji i onda svi moraju prilagoditi svoje potrebe i ostati ovisni i na kraju prije nego je sve završeno oni namjeravaju koristiti nuklearnu energiju da bi ušli u treći svijet i uzeli prirodne resurse. Sve je to povezano sa ekonomijom i rasističkim tripovima moći koji postoje prije Isusa. Da bi preživjeli i pružili otpor moramo shvatiti i priznati da smo mi energija jer smo prirodni dio stvaranja i ako ćemo se djelotvorno suprotstaviti našem neprijatelju morat ćemo to učiniti na temelju naše povezanosti sa stvarnom istinom i stvarnošću.

Naš neprijatelj zlostavlja Zemlju, naš neprijatelj zlostavlja nas, zlostavlja sve svetosti života, ali mi smo produžetak Zemlje, mi smo energija i mi smo duh. Prije nego što postanemo dovoljno jaki da se borimo i suprotstavimo neprijatelju morat ćemo procijeniti kako koristimo vlastitu energiju. Kako je krivo koristimo, je li sami sebe krivo koristimo jer ćemo se morati baviti time prije nego što ćemo se baviti zloupotrebom od drugih. Alternativna energija. Mi smo alternativna energija, mi smo ona. Mi imamo moć. Moramo se ubaciti u višu brzinu za dugu borbu. Nikad se ne smijemo prestati nadati, okretati leđa, govoriti da nećemo uspjeti jer oni koji okreću leđa i govore nećemo uspjeti neće uspjeti. Ljudski duh i duh Zemlje, mi živimo u prirodnom svijetu, živimo kroz živote svih naših predaka koji su bili prije nas, svih naših odnosa koji su bili tu sa nama i otišli u svijet duha. Vidite, oni nisu otišli u raj ili pakao, oni su ovdje, oni su snaga duha, povezujemo se s njima, oni će nam pomoći da preživimo ovo, ovo ludilo koje dolazi, ovo ludilo mašina koje nam je svima nametnuto. Ono što moramo učiniti je da ozbiljno razmišljamo i promislimo našu današnju situaciju kao ljudi jer govorimo o seksizmu i diskriminaciji prema dobi, rasizmu i diskriminaciji prema klasi, govorimo o nuklearnom napadu na Zemlju, govorimo o mnogo stvari. Oni nas žele zbuniti atomskim bombama, oni nas žele zbuniti regrutiranjem, oni nas žele zbuniti sa svom tom ekonomijom, ali moramo si uzeti malo vremena svakog dana, staviti nešto od te konfuzije sa strane i razmisliti tko smo mi u odnosu na Zemlju. Zemlja ima sposobnost da liječi i Zemlja ima sposobnost da nam pomogne, Zemlja je moć. Gledamo u krivi izvor naše moći i što više gledamo u krivi izvor, postajemo sve nemoćniji. A oni će napasti. Uzmite taj pokret Djece cvijeća koji je bio sredinom 60-ih godina. Bili su to mladi bijeli ljudi koji su dolazili iz središnjeg dijela SAD-a i to su bili oni koji su govorili da nije važno kako izgledaš ili kako se oblačiš ili koliko novaca zarađuješ i oni su postali prijetnja Americi, pa ih je Amerika napala, Amerika ih je napala sa LSD-om i speedom i heroinom i lijekovima. Amerika ih je preuzela i diskreditirala i rekla to nisu više Djeca cvijeća koja su došla iz vaših srednjeklasnih domova, to su ovisnici o drogama, oni su u sukobu generacija. Ali svi su bili tako uhvaćeni u proširenje uma i idealizmu i govorili su da je LSD dobra stvar za nas i mi ga zaista želimo jer nam pomaže da rastemo i vidimo. Ali ja smatram da je to bio čin rata. CIA je eksperimentirala sa LSD-om posebno za svrhu da ga koristi u kemijskom ratovanju i vidjeli su da se cijeli jedan dio američke javnosti pretvorio u svjesnost koja je govorila o pravim ljudskim vrijednostima, pa su bacili njihovu LSD bombu. On je tu zbog proširenja uma i dešavala se izmjena svijesti. To je ono što je bio pokret za građanska prava. To je ono što je bio pokret Djece cvijeća. To je ono što je bio antiratni pokret. Postojali su ljudi čiji su se umovi i svijest širili i počeli postajati sve više realniji, pa su oni promijenili smjer i bacili nekoliko stvari na nas da bi skrenuli našu energiju. Tako da moramo biti vrlo oprezni, uvijek moramo misliti, moramo uvijek gledati da bi uvidjeli jer postoji odgovor na sve što se događa ako smo voljni uzeti vremena da ga potražimo i da ga vidimo.

Mi smo moć, mi smo energija, mi smo duh, mi smo ljudi, mi želimo biti slobodni, mi želimo svoje oslobođenje i onda moramo preuzeti odgovornost koja ide uz oslobođenje i slobodu i ta odgovornost je biti u mogućnosti uzimanja vremena za analizu i za razmišljanje i da promislimo stvari do njihovog logičkog zaključka. Ostati sa tim stvarima do kraja do ispravnog zaključka. Ne možemo doći i baviti se time jednu ili dvije godine, moramo izabrati naš način života i živjeti ga. Nebitno koliko itko ovdje misli da je to teško, razmislite o svim našim rođacima koji su zatvoreni u zatvorske ćelije, razmislite koliko teško je njima. Ali oni su dovoljno jaki da izdrže. Mi smo ovdje vani i mi bi trebali biti dovoljno jaki da izdržimo. Razmislite o svim ženama i djeci i muškarcima, ljudima koji su morali izdržati stoljeća i stoljeća tlačenja dovoljno jaki da izdrže. Mi moramo to učiniti. Moramo naći način da komuniciramo jedni sa drugima. Moramo naći način da imamo više otvorene ljudske samilosti. Moramo se vratiti načinima Zemlje. To je jedini način na koji ćemo zaštititi nerođene. Nikad ne smijemo odustati. Moramo biti otpor. Moramo izgraditi otpor koji prenosi informacije u znanje o greškama sljedećoj generaciji. Ne smijemo postati previše orijentirani na pokret jer ćemo biti uhvaćeni u vlastitoj aroganciji jer jurimo za ciljem. Moramo izgraditi našu moć i moramo shvatiti da gradimo čvrsto. Moramo graditi da preživimo, ne da mijenjamo politiku. Upravo sada moramo graditi da preživimo jer vrlo skoro, vrlo skoro oni neće dozvoliti da se mnogi od ovakvih razgovora događa, oni neće dozvoliti da se oni događaju, vrlo skoro ćemo morati gledati jedni na druge na način jesmo li ili nismo saveznici. Doći će to vrijeme za naših života i mnogi od nas će ga vidjeti. Doći će vrijeme kad ćemo trčati jedni drugima u sigurnost, to vrijeme dolazi i bilo tko tko odbija u to vjerovati, bilo tko tko još uvijek vjeruje u američku laž da se to tu ne može dogoditi, imaš naše suosjećanje i mi te ne mislimo vrijeđati. Ostani sa nama onoliko koliko možeš. Vidjet ćeš da se počinje dešavati i onda donesi odluku. Jer, Reagan nije tvoj neprijatelj. On je samo glumac, on govori riječi koje mu je netko dao u ruke da kaže, on čita svoj tekst uloge. Oni su ovo dobro isplanirali i oni namjeravaju slomiti kičmu otpora u Americi i to će učiniti tijekom takozvane energetske krize. Ne znam koji su odgovori ili koja su rješenja. Pomolimo se. Svakog dana se možemo moliti Zemlji i možemo se moliti načinima života u koje vjerujemo i moliti se nekoj vrsti razumijevanja i uzeti malo vremena da upoznamo sami sebe i da nam bude ugodno sa samima sobom. Uzmite si malo vremena jer neprijatelj dolazi po nas. Neprijatelj je u nama. Neprijatelj iskorištava naš ego. Iskorištava naše potrebe i naše želje, znate, postoje stvari na ovom svijetu koje trebamo da bi preživjeli. I ima stvari na svijetu koje želimo jer ih želimo. Morat ćemo ponovno naučiti razliku. Morat ćemo naučiti uzeti što nam treba makar to značilo odustati od nečeg suvišnog što želimo. I da ne možemo dati previše načinu života.

Hvala vam na vašem vremenu.’

John Trudell – službena stranica

John Trudell, album ‘Tribal voice’

Trudell, dokumentarni film

Isječak iz filma ‘Ubojstvo u rezervatu’ (‘Thunderheart’), 1992.

John Trudell Poetry + Talk, 2013

Dijelovi ‘Obraćanja’

Objavio: Bojan Radašinović