Kamo bizoni odlaze – Kako znanost ignorira živi svijet – intervju s Vineom Deloriom (srpanj 2000.)

Intervju je izašao u srpnju 2000. u časopisu The Sun – https://www.thesunmagazine.org/issues/295/where-the-buffalo-go

Podnaslov je sa stranice Wrong Kind of Green, tamo je 22.11.2020. ponovno intervju objavljen nakon 20 godina, jer je ‘danas mnogo relevantniji i važniji nego kad je objavljen’. Derrick Jensen je napisao uvod i vodio intervju.

Vine Deloria jedan je od najvažnijih živućih autohtonih američkih pisaca (intervju je iz 2000. godine, Deloria je umro 2005., op.moja). Za više od četvrt stoljeća stvorio je izvanredno čitku kritiku zapadne kulture. Za Delorijino djelo najvažnije je razumijevanje da smo, pokoravajući prirodu, postali robovi tehnologije i njezinog temeljnog sustava vjerovanja. Odrekli smo se ne samo svoje slobode, već i odnosa s prirodnim svijetom.

Deloria je rođen 1933. godine u rezervatu Pine Ridge u Južnoj Dakoti. Tijekom mnogih generacija njegova je obitelj prihvaćala i bijelu i indijansku kulturu. Jedan od njegovih predaka, sin trgovca krznom i kćeri poglavice Yankton Siouxa, imao je viziju da će njegovi potomci biti posrednici sa dominantnim društvom.

Delorijin otac, episkopalni svećenik iz plemena Dakota, odveo je svog mladog sina na mjesto masakra Ranjenog koljena 1890. godine (Wikipedija, net.hr) i ukazao mu na preživjele koji su još uvijek živjeli u rezervatu. Deloria je otišao od kuće u šesnaest godina da bi išao u pripremnu školu za fakultete u Connecticutu. Nakon diplome odbio je prihvat za Sveučilište u Coloradu i za novac za školarinu kupio rabljeni automobil. Dvije je godine studirao geologiju u Rudarskom fakultetu u Coloradu (moja vlastita alma mater) prije nego što se prijavio u marince rezerviste. 1956. godine upisao se na Sveučilište Iowa State, gdje je upoznao svoju buduću suprugu Barbaru Jeanne Nystrom.

Preselili su se u Illinois da bi Vine mogao pohađati luteransko sjemenište pripremajući se za službu poput svog oca. Četiri godine je danju studirao filozofiju i teologiju, a noću zarađivao kao zavarivač. Iako je završio svoje obrazovanje, postajao je sve više razočaran “eklatantnim nedostatkom rješenja” koje je pružalo sjemenište.

Godine 1964. Deloria je otišao raditi kao izvršni direktor Nacionalnog kongresa američkih Indijanaca i tamo je počeo uviđati važnost izgradnje nacionalne mreže podrške za Indijance kroz organiziranje u lokalnim zajednicama. Ubrzo je shvatio potrebu za uvježbanim indijanskim pravnicima koji bi mogli braniti suverenitet plemena i ugovorna prava mirovnih ugovora u pravnom sustavu, a 1967. godine upisao je pravni fakultet na Sveučilištu u Coloradu.

Deloria je održavao svoje veze s kršćanstvom, čak je i biran u Izvršno vijeće Episkopalne crkve. Međutim, u jednoj od svojih knjiga postavio je izazov religiji svog djetinjstva: “Ako je, kako tvrde, kršćanstvo za sve ljude, zašto ne dopustiti da indijanski narod štuje Boga prema vlastitom poimanju o njemu?” Deloria se više ne identificira kao kršćanin, ali ako ga se pritisne, ponudi odgovor da je “sedmodnevni odsutnik” (“Seven Day Absentist.” igra riječi sa ‘seventh day adventist’ ‘adventist sedmog dana’, op.moja).

Otkako je diplomirao pravo 1970. godine, Deloria je napisao mnoge knjige i držao predavanja na fakultetima u cijeloj zemlji. I u svom pisanju i u govorima nikada se nije klonio izravnih napada na nepravdu. Kao da nema vremena ni strpljenja za pristojnu posrednost koja danas obilježava toliko političkog dijaloga. Naslovi njegovih knjiga sami svjedoče o ovoj izravnosti: ‘Crvena zemlja, bijele laži’ (‘Red Earth, White Lies’) osvojila je 1996. nagradu za non-fiction knjigu godine Colorado Center for the Book; ‘Custer je umro za tvoje grijehe’ (‘Custer Died for Your Sins’) iznijela je ažurirane izvještaje o ‘Stazi prekršenih mirovnih ugovora’ (Wikipedija); ‘Bog je crven’ (‘God is Red’) i dalje je jedna od najboljih knjiga napisanih o indijanskoj duhovnosti.

Deloria se nedavno povukao s mjesta profesora povijesti, prava, vjeronauka i političkih znanosti na Sveučilištu Colorado u Boulderu. Živi u Goldenu u Coloradu sa suprugom koja uređuje veći dio njegovog djela.

Jensen: Što biste rekli da je temeljna razlika između zapadnjačkog i autohtonog načina života?

Deloria: Mislim da je primarna razlika u tome što Indijanci doživljavaju i odnose se prema živom svemiru, dok zapadnjaci – posebno znanstvenici – sve stvari, žive ili ne, svode na predmete. Implikacije ovoga su ogromne. Ako svijet oko sebe vidite kao kolekciju predmeta kojima možete manipulirati i iskorištavati, neizbježno ćete uništiti svijet dok ga pokušavate kontrolirati. I ne samo to, već doživljavajući svijet kao beživotan, lišavate se bogatstva, ljepote i mudrosti koje možete pronaći sudjelujući u njegovom većem dizajnu. Kako bi održala fikciju da je svijet mrtav – i da su oni koji vjeruju da je živ podlegli primitivnom praznovjerju – znanost mora odbiti bilo kakvo tumačenje prirodnog svijeta koje podrazumijeva osjetljivost ili sposobnost komunikacije ne-ljudi (nonhumans, čini mi se bolje nego ‘bića koja nisu ljudi’, op.moja). Znanost inzistira, uz veliku cijenu razumijevanja, da promatrač bude što više odvojen od događaja koji promatra. Suprotstavite to stavu autohtonih ljudi koji prepoznaju da ljudi moraju sudjelovati u događajima, a ne izolirati se.

Ironično, iako se znanost ponosi time što je u potrazi za znanjem, Indijanci znanje mogu dobiti od ptica, životinja, rijeka i planina koje je nedostupno modernoj znanosti. I Indijanci to znanje mogu koristiti za postizanje boljih rezultata. Uzmimo meteorologiju. Znanstvenici znaju da će zasijavanje oblaka određenim kemikalijama donijeti kišu, ali ovaj način postupanja sa prirodom potpuno je mehanički i prisiljava prirodu da radi na našu zapovijed. Indijanci su postigli iste rezultate mirnije, provodeći ceremonije i tražeći od duhova kišu. Te dvije metode su dijametralno suprotne. To je razlika između zapovijedanja robu da nešto učini i traženja prijatelja za pomoć.

Prilagođeni svojoj okolini, Indijanci su mogli pronaći hranu, pronaći staze, zaštititi se od vremenskih nepogoda i predvidjeti nadolazeće događaje zahvaljujući svom razumijevanju kako su sve stvari povezane. Ovo znanje nije jedinstveno za američke Indijance. Dostupno je svima koji žive prvenstveno u prirodnom svijetu, razmjerno su inteligentni i poštuju druge oblike života zbog njihove inteligencije. Poštovanje drugih oblika života prodire u svaku našu akciju, kao i suprotnost: doživljavanje svijeta kao beživotnog. Ako objektivizirate druga živa bića, tada se osuđujete na potpuno materijalistički svemir – koji nije čak ni u skladu sa pronalascima moderne fizike. Središnja ideja znanosti, kako je razvijena i primijenjena, jest navesti strojeve ili prirodu da rade posao koji ljudska bića ne žele raditi. Ovo je neizmjerno praktično, ali na kratkovidan način.

Jensen: Kako to?

Deloria: Razvoj automobila, na primjer, omogućio je ljudima da brzo dođu s mjesta na mjesto, ali pod koju cijenu, i u smislu nesreća i štete za prirodni svijet? A kakav su učinak imali automobili na naš duhovni život? U kapitalističkom sustavu onaj tko dobavlja novac određuje tehnologiju. To znači da znanost, onakva kakva se primjenjuje, nikada zapravo nije za dobrobit čovječanstva, već za dobrobit financijske elite ili vojske. To također znači da će znanošću dominirati autoriteti koji su stekli  institucijsku naklonost, bez obzira imaju li najbolje dokaze za svoja uvjerenja ili ne.

Kad se uvjerenja i znanja učvrste i institucionaliziraju, mi se obraćamo institucijama da riješe sve naše probleme: ljudi kupuju hranu koju uzgajaju drugi, rješavaju svoje sukobe na sudovima i zakonodavnim tijelima, a ne neformalnim, međusobno dogovorenim rješenjima i vode preduge i strašne ratove zbog apstraktnih načela umjesto manjih bitki oko prava na zauzimanje zemlje za lov i ribolov. Slično tome, vjerovanja o svijetu prerađuju se u filozofska i racionalna načela, a ne u anegdotska iskustva, a religija se svodi na vjerovanja, dogme i doktrine.

Sada svako društvo treba obrazovane ljude, ali primarna odgovornost obrazovanih ljudi mora biti vratiti mudrost u zajednicu i učiniti je dostupnom drugima. Zbog hijerarhija, europski mislioci nisu izvršili svoju odgovarajuću društvenu funkciju. Umjesto toga, znanost i filozofija krenule su putem koji je već zauzela zapadna religija i mistificirale su se. Ljudi koji zauzimaju čelna mjesta u znanosti, religiji i politici imaju jedno zajedničko: oni su odgovorni za stvaranje tehničkog jezika koji je za nas ostale nerazumljiv, tako da ćemo im ustupiti svoje pravo i odgovornost za razmišljanje. Oni, zauzvrat, stvaraju set lijepih laži koje nas uspavljuju i odvlače od naših nevolja, na kraju lišavajući nas svih prava – uključujući, sve više, pravo na svijet u kojem se može živjeti.

Umjesto da vjerujemo vlastitim iskustvima i osjetilima, često tražimo objašnjenja svijeta od znanstvenika. Dajući objašnjenja, ti se znanstvenici priklanjaju dogmi i doktrini koju su naučili na sveučilištima i fakultetima. Došlo je do točke u kojoj se uzima kao evanđelje gotovo bilo što što bilo tko s doktoratom kaže, a ne kao nečije mišljenje.

Jedan od primjera ove lakovjernosti je široko prihvaćeno mišljenje da su Indijanci došli u Ameriku preko Beringovog tjesnaca. Novine i udžbenici kažu da su arheolozi dokazali da je bilo valova ljudi koji su se kretali amo-tamo preko Beringovog tjesnaca, ali nisu dokazali ništa slično. Pod pretpostavkom da je datiranje ugljikom imalo precizno i ​​da istraživači kao “buku” nisu izbacili nikakve rezultate s kojima se nisu složili, sve što mogu dokazati jest da je skupina ljudi živjela na tom i takvom mjestu, međutim prije mnogo godina. Sve ostalo su samo teorija i nagađanja.

Jensen: Dakle, teoriju da su ljudska bića došla u Sjevernu i Južnu Ameriku preko Beringovog tjesnaca smatrate dogmom, a ne činjenicom?

Deloria: Još nisam vidio niti jedan uvjerljiv dokaz koji bi to potkrijepio. To je doktrinarno uvjerenje koje nam je nametnula institucionalna znanost.

Napori da se porekne da su Indijanci porijeklom iz ove zemlje doista su započeli sa starim španjolskim klericima, koji su pokušali identificirati Indijance ili kao preživjele nakon Noine poplave ili kao članove izgubljenih izraelskih plemena. Dakle, moderne znanstvene teorije dio su ukorijenjenog načina mišljenja: judeokršćanskog inzistiranja da se svijet gleda eurocentričkim očima. Indijanci ne mogu jednostavno biti Indijanci. Morali su doći negdje iz ili oko Europe.

Jensen: Zašto je ovo pitanje dubokog podrijetla važno?

Deloria: Ljudi žele vjerovati da je zapadna hemisfera, a posebno Sjeverna Amerika, bila nenastanjena, neiskorištena, plodna zemlja koja je čekala da se obrađuje u skladu s božjim svetim odredbama. Hemisfera je tako pripadala komu god tko ju je mogao “spasiti” iz stanja divljine. Istu racionalizaciju vidimo danas na djelu u Amazoniji i drugdje. Ako Indijanci nisu izvorni stanovnici ovog kontinenta već relativno kasni ljudi koji su se jedva raspakirali kad je Kolumbo pokucao na vrata, tada nisu imali pravog prava na zemlju i mogli bi ih nekažnjeno pomesti. Dakle, znanost opravdava povijest i ublažava krivnju za pet stoljeća nasilja. Čak i danas čujem kako neki neindijanci govore: “Pa, nismo li svi mi imigranti odnekud?” Kratki odgovor je negativan. Pretvarajući Indijance u imigrante u Sjevernu Ameriku, zapadnjaci mogu poreći činjenicu da je ovo naš kontinent.

Drugi način na koji je znanost umanjila krivnju Zapada jest tvrdnja da dokazuje da su Indijanci jednako destruktivni kao i zapadnjaci. Vjerojatno ste čuli za hipotezu o pretjeranom lovu u pleistocenu koja tvrdi, bez ikakvih stvarnih dokaza, da su Indijanci, čim su ovdje “stigli”, počeli ubijati sve što im se nađe na vidiku. Kada je prije pedesetak godina hipotezu prvi put predložio Carl Sauer, gotovo odmah ju je srušio Loren C. Eiseley koji je iznio brojne zamjerke koje nikada nisu opovrgnute. Jedna je činjenica da tijekom pleistocenske epohe nisu nestali samo veliki sisavci, već i ptice, mekušci i žabe, koje se do izumiranja nije moglo izloviti. Također, nema dokaza da bi plemenske lovne skupine pomoću drevnih tehnika mogle istrijebiti – ili čak značajno promijeniti – životinjsku populaciju, osim ako lovci i plijen nisu bili ograničeni na vrlo malo područje. Primjer suvremenih plemena koja se još uvijek koriste metodama kamenoga doba ide u prilog tome.

Tako je teorija prekomjernog lova ostala upokojena sve do 1960-ih, kada ju je oživjela knjiga pod nazivom Pleistocenska izumiranja (knjiga ‘Pleistocene Extinctions‘). Otada, kako je uništavanje prirodnog svijeta sve teže ignorirati, zapadnjaci trebaju sve jači spas za svoju savjest, pa je teorija ponovno ojačala u punoj snazi. Iako još uvijek ima malo stvarnih dokaza koji to potkrepljuju, njezina ideološka funkcija – dokazati da je destruktivnost dio ljudske prirode, a ne samo rezultat destruktivnog načina življenja i opažanja svijeta – dovoljno je važna da opravda njezino primanje u znanstveni kanon.

Postoji čak i nova teorija da su Indijanci odgovorni za skoro izumiranje bizona. Prema ovom argumentu, indijanski zimski kampovi lišili su bizona hrane, pa je njegova populacija naglo opala.

Jensen: Kako bi itko mogao iznijeti tu tvrdnju?

Deloria: Jednostavno: ignorirajući sve dokaze koji proturječe tezi, poput novinskih izvještaja iz 1870-ih godina o bijelim lovcima koji su isporučivali pune vlakove bizonovih koža. Samo na području Dodge Cityja lovci su u tri godine ubili 3 milijuna bizona.

Jensen: Ako Indijanci nisu prešli Beringov tjesnac, kako su doselili ovaj kontinent? Što kažu sami Indijanci?

Deloria: To posljednje pitanje ne postavlja se dovoljno često i ukazuje na još jedan problem sa znanstvenom tradicijom. Nekako se pretpostavlja da znanstvenici, a time i Europljani, znaju bolje od samih Indijanaca kako su Indijanci ovdje stigli i kako su živjeli prije Kolumba. Taj je stav u najboljem slučaju pokroviteljski. Umjesto da kopaju i analiziraju, zašto istraživači jednostavno ne pitaju Indijance? A onda, nakon što su postavili pitanje, zašto odgovore ne shvaćaju ozbiljno?

Uvjerenja Indijanaca o svom podrijetlu znatno se razlikuju od plemena do plemena. Mnoga plemena jednostavno započnu svoju priču na određenom mjestu i opišu svoje migracije. Drugi će reći da su čamcem došli s drugog kontinenta. (Naravno, arheolozi uglavnom odbijaju vjerovati im, jer misle da Indijanci nisu mogli graditi čamce, što je apsurdno.) Brojna plemena kažu da su stvorena ovdje. Nekolicina kaže da su ovdje došli putem portala s drugog svijeta. Na primjer, ušli su u špilju ili tunel dok se nije potpuno smračilo i nastavili su hodati sve dok se maleno svjetlo nije pojavilo ispred njih. Kako su se kretali prema njemu, ono je postajalo sve veće, postupno se otkrivajući da je ulaz u novi svijet. Osobno mi se sviđa ideja plemena pacifičkog sjeverozapada da u dalekoj prošlosti fizički svijet nije bio dominantan i da biste mogli promijeniti svoj oblik i doživjeti život kao životinja, biljka ili ptica. Tada se svijet promijenio, a neki su ljudi bili uhvaćeni u različitim oblicima i postali su životinje, biljke i tako dalje. Velik dio indijanskog znanja o podrijetlu otkriva se u ceremonijalnim okvirima i uključuje poglede na vrijeme, prostor, materiju i kozmičku svrhu koje znanstvena perspektiva smatra heretičkim. Zbog toga se takvi iskazi uglavnom odbacuju kao praznovjerje: lijepe priče uz logorsku vatru koje nemaju veze sa stvarnošću.

Jensen: Filozof znanosti Paul Feyerabend rekao je da „ono što se ne uklapa u uspostavljeni sustav kategorija ili se kaže da je nespojivo s tim sustavom ili se promatra kao nešto prilično zastrašujuće, ili se, češće, jednostavno proglašava nepostojećim.”

Deloria: To je standardni znanstveni postupak. Izbacite rezultate s kojima se ne slažete, okrenete se rezultatima koji “imaju smisla” i kažete: “Vidite, ovo je dokazano.” To su besmislice.

Znanstvenici prikupljaju podatke iz, kako im se čini, sličnih izvora i okolnosti i nakon duge meditacije najavljuju otkriće “zakona” koji upravljaju svemirom – uz neke značajne iznimke o kojima rijetko slušamo. Ponekad se te “anomalije” priznaju i postanu osnova za plodnu raspravu, ali češće su jednostavno pometene pod tepih. Sve veća sofisticiranost znanstvenih mjernih instrumenata i dalje otkriva nedostatke u prethodno dogovorenom kanonu, no čini se da to ne smeta velikoj većini znanstvenika, kao ni nama ostalima, kojima bi trebalo biti stalo mnogo više nego što jest.

Znanstvenici nameću vrlo restriktivne zakone prirodnom svijetu, ograničavajući time njegovu potencijalnu reakciju. Postavljaju nepotpuna pitanja o prirodi, a u mnogim slučajevima i nevažna. Po mojem mišljenju, polja koja se pretvaraju da su znanstvena trebala bi posvetiti poprilično vremena preispitivanju onoga što stvarno mogu dokazati i što je nagađanje, a zatim nanovo formulirati svoja načela. Treba uspostaviti standarde dokaza. Mora postojati nekog reda i hrabrosti. Znanstvenici bi trebali biti spremni govoriti kada se mjerodavne izjave daju na temelju sumnjivih ili nepostojećih dokaza.

Jensen: Moj prijatelj kaže da je znanost još bolje sredstvo društvene kontrole od kršćanstva, jer ako ne vjerujete u kršćanstvo, jednostavno ste osuđeni gorjeti u paklu za koji mislite da ne postoji, dok ako ne vjerujte u znanost, pretpostavlja se da ste glupi.

Deloria: Mislim da je znanost zamijenila kršćanstvo kao dominantnu religiju u našem društvu. Dokaze o tome vidite kad god netko ode na sud kako bi pokušao uspostaviti ili zaštititi vjerska prava. Ako znanost i religija dođu u sukob, religija uvijek gubi. To vrijedi za sve, od kršćanskih fundamentalista preko Indijanaca do ortodoksnih Židova: svatko tko ima vjerski stav koji je neprihvatljiv za znanstvenike.

Jensen: Koji su bolji načini opažanja i življenja u svijetu?

Deloria: Rekao bih da je jedna od mogućnosti prisiljavanja prirode da nam oda svoje tajne promatranje prirode i prilagođavanje njezinim većim ritmovima. Ovu alternativu prakticiraju mnoge druge kulture, ali ona plaši mnoge ljude na Zapadu, jer informacije dobiva iz izvora koji mogu biti preplavljeni misticizmom. Primjerice, prije mnogo stoljeća Senekama (indijansko pleme koje je živjelo južno od jezera Ontario, op. moja) su došle tri sestre i rekle da žele uspostaviti odnos s “dvonožnim ljudima”. Zauzvrat za izvođenje određenih ceremonija koje bi im pomogle da napreduju, sestre bi postale biljke i hranile ljude. Tri su sestre postale grah, kukuruz i tikva. A tlo poljoprivrednih površina Seneke nikada nije bilo iscrpljeno, jer su ove tri biljke, osim što su međusobno dijelile duhovni odnos, također tvorile sofisticirani prirodni ciklus dušika koji je zemlju održavao plodnom i produktivnom.

Bijelac je došao kasnije, posadio je samo kukuruz i pšenicu i ubrzo iscrpio zemlju. Zatim, nakon provođenja mnogih eksperimenata, znanstvenici su “otkrili” dušikov ciklus i proizveli kemijska gnojiva koja su zamijenila prirodni dušik. Ali sada znamo da ove kemikalije imaju neugodne nuspojave koje mogu biti i gore za nas nego za tlo.

Poanta je u tome da za svako znanstveno “otkriće” može postojati jedan ili više alternativnih načina razumijevanja prirodnih procesa. Ali ne možemo znati koje su to alternative dok apsolutno ne odbacimo ideju prisiljavanja prirode da otkrije svoje tajne i umjesto toga počnemo promatrati prirodu i osluškivati ​​njene ritmove.

Jensen: Čuo sam za južnoamerička plemena koja mogu uzeti otrovnu biljku i, nekim složenim postupkom; kuhajući tri puta, skidajući pjenu i tako dalje – pretvoriti ju u lijek. Obično se pretpostavlja da su plemena do tih procesa došla pokušajima i pogreškama, ali to mi se čini smiješnim, jer je izvorna biljka smrtonosni otrov. Suprotno tome, napisali ste da je “dobivanje informacija od ptica i životinja u vezi s biljkama apsurdno samorazumljiv prijedlog za američke Indijance”.

Deloria: Puno je indijanskih priča u kojima će se biljka pojaviti u snu i razgovarati s nekim, ili će osoba šetati šumom, a odjednom će biljka reći: „Jestiva sam, ali moraš to učiniti te razne stvari kako bi me pojela.” Kad sam bio puno mlađi, donosio bih indijansko znanje o biljkama znanstvenicima da ga ispitaju. Ali uvijek su željeli biljku rastaviti, razbiti kako bi vidjeli koji su joj sastojci. Njihovi napori bili su besmisleni, jer to nije način na koji ju vračevi koriste. Koriste ju cijelu, a zatim prirodnim proizvodom iz nje prave čaj ili oblog. Ne možete ju kemijski rastaviti, jer liječi cijela biljka, a ne bilo koji sastojak.

Jensen: Čini se da ovo ulazi u srž temeljne razlike između zapadne i autohtonih kultura: vidjeti biljku u cjelini i pustiti je da vam doslovno govori, nasuprot stavljanju prirode, kako je rekao Francis Bacon, „na spravu za mučenje i izvlačenju njezinih tajni od nje.”

Deloria: To je istina, iako se većina najvećih znanstvenika amaterski prilično bavila duhovnim pitanjima i vjerovala da su im mistična i intuitivna iskustva pružala znanje. To vrijedi čak i za Descartesa, prvog materijalistu, koji je poznat po artikulaciji razdvojenosti uma/tijela, čovjeka/prirode. Rekao je da je došao anđeo i objasnio mu stvari. Heisenberg, Einstein i Bohr imali su iznenadne uvide. Koja je razlika između toga i Indijanca koji izvodi ceremoniju i čuje biljku kako govori: “Učini to”?

Jensen: Čuo sam za ceremonije u kojima bi Indijanci pjevali kukuruzu. Kako to pomaže? Što pjevanje čini za biljku?

Deloria: Biljci dajemo energiju i poštovanje. To je nekako kao kad pokušavate naučiti svoje dijete kako igrati košarku, a iako ne može pogoditi obruč, kažete: “Hej, to je stvarno bilo dobro.” Biljci ne kažete samo: “Poštujemo vas i cijenimo”; pravite i graju zbog činjenice da raste. To je izravan prijenos energije.

Svaka se budala može prema živom biću ponašati kao da je stroj i prisiliti ga da obavlja određene funkcije. Sve što je potrebno jest dovoljna sila. Ali rezultat sile je ropstvo, i za žrtvu i za vlasnika.

Jensen: U jednoj od svojih knjiga citirate Osage poglavicu Velikog Vojnika u vezi toga: „Vidim i divim se vašem načinu života… Možete učiniti gotovo sve ono što odaberete. Vi bijelci posjedujete moć potčinjavanja gotovo svake životinje svojoj koristi. Okruženi ste robovima. Sve je na vama okovano, a i sami ste robovi. Bojim se da bih, ako bih svoje težnje zamijenio vašima, i ja postao rob. “

Deloria: To je nešto najbolje što je neki Indijanac ikad rekao. Predajem na Sveučilištu Colorado i toliko je mojih studenata uvjereno da su slobodni, a ponašaju se kao i svi drugi. Svi rade iste stvari. Svi misle jednako. Gotovo su poput stada ili klonova. Robuju određenom načinu života. Stvar je u tome da, nakon što ste duhovni uvid zamijenili za materijalnu udobnost, izuzetno ga je teško vratiti. Vidim ovu djecu kako planinare, pokušavajući uspostaviti zajednicu s prirodom, ali ne možete se povezati s prirodom samo šetajući. U njoj zapravo morate živjeti. A ti mladi ljudi nikako ne mogu kritizirati društvo koje ih porobljava, jer izvan njega izlaze samo ponekim vikendom. Možda će vidjeti lijepe vidike i razviti estetsku procjenu ovog drugog svijeta, ali neće doći do metafizičkog razumijevanja onoga što su zapravo.

U tom smislu, siromašni apalački bijelci i crnci sa sela mnogo su bliži prirodnom svijetu od mojih studenata, jer u njemu žive dvadeset i četiri sata dnevno. Tim skupinama zajedničko je i njihovo ugnjetavanje industrijalizacijom i uništavanjem zemlje o kojoj ovisi njihov život. Njihova povezanost sa prirodnim svijetom uči ih tko su. I to nije samo apstraktna veza, već odnos s određenim drvetom ili određenom planinom.

Jensen: Kako te bivanje dugo na jednom mjestu nauči tko si?

Deloria: Ako živite dovoljno dugo na jednom mjestu, počinjete gubiti obranu koju ste podigli da biste preživjeli u industrijskoj civilizaciji i potpadate pod ritam zemlje. Razvijate drugačiji osjećaj za prirodni svijet i više ne morate razmišljati apstraktno. Umjesto toga mislite na to kako zemlja izgleda i što vam govori. Pomislio bih da mnogi stanovnici Apalačkog gorja imaju taj osjećaj, posebno oni koji su živjeli u brdima pet ili šest generacija. Počeli su se prilagođavati zemlji, za razliku od prisiljavanja zemlje da se prilagođava njima. Ako razgovarate s njima, otkrit ćete da nemaju previše apstraktnih briga koje imaju takozvani civilizirani ljudi.

Jensen: Kakve apstraktne brige?

Deloria: Uvijek se pitati tko si. Uvijek se pokušavati dokazati, dokazati da si dovoljno dobar, dovoljno jak, dovoljno bogat, dovoljno lijep. Uvijek se pokušavati definirati u smislu onoga kako zarađujete za život ili što su vaši hobiji ili što možete kupiti. Vidim kako bi to bila učinkovita tehnika preživljavanja u New Yorku, ali ako živite na mjestu gdje vam identitet nije uvijek doveden u pitanje, ne trebate se brinuti zbog tih stvari. Jednostavno možeš biti svoj.

Zbog industrijskog stroja više zapravo nitko nema identitet. Stoga morate neprestano davati ljudima brojeve i besmislene načine da se definiraju. Ako pogledate popis najprodavanijih knjiga, vidjet ćete sve te knjige kako vam govore kako biti svoj. Pa, kad vam zemlja da temelj, ne morate se boriti s tim pitanjem. Ako živite dugo na jednom mjestu, imate stalni iskustveni kontekst. Ako to ne učinite, vaš je život ograničen na malo nepovezanih iskustava. Da biste se zaista osjećali živim, morate iskoristiti što više ovih iskustava. Kako slijedi, imate MTV, trgovačke centre i diskoteke.

Jensen: Kako su se moderni Indijanci odvojili od zemlje?

Deloria: Očito postoje neki čija su plemena došla iz močvara južne Georgije, ali koji žive u rezervatu u Oklahomi ili na južnoj strani Los Angelesa. Ljudi mojih godina uglavnom su odrasli u rezervatima ili u gradovima u blizini rezervata, ali sada značajan broj mladih Indijanaca odrasta u predgrađima. Kad se ova djeca vrate indijanskoj kulturi, oni više shvaćaju slike nego supstancu. Zbog toga je važno živjeti na jednom mjestu ili barem često posjećivati ​​svoje mjesto i ljude: da biste ostali u kontaktu s onim što jeste, ne morate znati samo svoju vršnjačku skupinu, već svoju obitelj i svoje pretke i pleme u kojem si rođen. Mladi Indijanci iz predgrađa često ne mogu razlikovati Indijance iz svog plemena i sve informacije o Indijancima općenito. ‘Black Elk Speaks’ (Wikipedija) postao je svojevrsna biblija za cijelu generaciju Indijanaca, ali zapravo se radi samo o jednom vraču iz plemena Sioux.

Gubitak etničkog identiteta, naravno, nije samo indijanski problem. To se događa u velikim gradovima. Na primjer, rimokatoličke crkve. Nekad je bilo da bi imali irsku katoličku crkvu i dva bloka dalje talijansku crkvu, a zatim šest blokova dalje litvansku crkvu. Sada se, iz financijskih razloga, tri crkve moraju konsolidirati u jednu, a ljudi gube osjećaj zajedništva zasnovan na etničkoj pripadnosti. Postaju homogenizirani u jednu veliku veliku crkvu koja ne predstavlja ništa, jer su morali napraviti toliko kompromisa.

Svi moramo ponovno učiti vlastite kulturne tradicije. Prije otprilike šest godina okupio sam tradicionalne ljude različitih plemena na nekoliko konferencija o indijanskom znanju. Cijela je stvar bila vrlo emotivna, gotovo traumatična. Nekoliko Indijanaca iz publike čulo je kako pravi indijanski pripovjedači pričaju o vlastitoj tradiciji. Pripovjedač bi ustao i govorio četrdeset minuta, a čitava publika bila bi u suzama. Ljudi bi mi dolazili i govorili: “Nikad u životu nisam doživio ovako nešto.” Odgovorio bih: “Pa to su radili naši preci. Nisu provodili dvadeset i četiri sata dnevno u lovu na bizone. Ubili bi bizona, priredili gozbu, a zatim uzeli nekoliko slobodnih dana kako bi sjeli oko logorske vatre i pričali priče. ” Te su tradicije izgradile nevjerojatno snažne karaktere i sretne ljude.

Jensen: Kako možemo oživjeti takvu zajednicu?

Deloria: Pa, u mojem bih slučaju započeo skupljajući zapisano i učio o tome što više, ali onda bih pitao starješine koliko je to točno. Većina knjiga govori samo dio priče, a nekima zapravo pogrešno piše. Pisci slučajno pronađu neke Indijance koji žele razgovarati i zapišu ono što govore. Jednom kad je tiskano, postaje apsolutno: “U ovo vjeruju Sioux Indijanci” ili “U ovo vjeruju Shoshoni.” Ali vračevi i starješine su često mudriji.

Mnogi su od tih starješina vjerojatno odrasli u 1930-ima. To znači da njihovi djedovi nisu odrasli u rezervatima, već su posljednja generacija odgojena u slobodi. Sad gubimo posljednje ljude koji su ikad razgovarali s posljednjim ljudima koji su bili slobodni. U vrlo smo opasnom trenutku. Kad moja generacija ode, ljudi se više neće sjećati seoskih zajednica bez asfaltiranih cesta. U malim gradovima u blizini rezervata više nema klupa na kojima bi ljudi mogli sjediti i razgovarati. Gdje možemo naći zajedništvo, stari običaj posjećivanja? Ne na plemenskim vijećima, koja se tiču ​​samo političkih odluka. Ne na powwowu (Wikipedija, Encyclopaedia Britannica), gdje svi pokušavaju pobijediti u plesnom natjecanju. Sve stare srodničke odgovornosti nestaju. Koliko danas ljudi, Indijanaca ili ne, zna gdje su pokopani njihovi djedovi i bake? Obiteljskih groblja više nema. Nema povratka na mjesto gdje se osjećate kao kod kuće.

Jensen: Zašto mislite da Zapad uništava svaku tradicionalnu kulturu do koje može doći?

Deloria: Mislim da oni na vlasti ne žele da se zna da postoje i drugi načini života, jer da bi industrijska država uspjela, svi građani moraju biti dio ekonomskog stroja. Ako imate ljude koji žive u ruralnom području prilično samodostatno i provode vrijeme pjevajući i pišući poeziju, to dovodi u iskušenje one koji su još uvijek dio stroja da i sami pokušaju potražiti bolji život. Ako ste vidjeli nedostatak stresa kod autohtonih ljudi, a zatim pogledali stres koji stvara industrijski stroj, shvatili biste da je cijeli sustav poludio. Ne kontroliramo strojeve; oni nas kontroliraju. Dakle, sustav mora uništiti sve alternative.

Ovo je nasljeđe kršćanstva. Navedena kršćanska etika je da “volimo bližnjega svoga”, ali u povijesti su se kršćani plašili i bili sumnjičavi prema bilo kojem susjedu drugačijem od sebe. A ako se ti susjedi nisu promijenili, jednostavno su ih ubili. Svakako, milijuni Indijanaca dobili su izbor kršćanstva – i porobljavanja – ili smrti. Ista se stvar događa i danas, ali uglavnom se temelji na ekonomskom, a ne na vjerskom smislu.

Jensen: Po čemu se indijanske religije razlikuju od zapadnih?

Deloria: Većina indijskih kultura nikada nije imala religiju u smislu postojanja dogmi i vjerovanja, niti je imala svemoguće božanstvo o kojem kršćani govore – specifičnu višu osobnost koja zahtijeva štovanje i obožavanje. Umjesto toga, iskusili su osobnost u svim aspektima svemira i nazvali ga Woniya (“duh”) i tražili od njega smjernice.

Jensen: Znači Indijanci vjeruju da sve ima duh?

Deloria: Ne baš. To nije nešto u što vjeruju. Ono što se događa u različitim indijskim religijama jest da se ljudi toliko zbliže sa svojim određenim okruženjem da uđu u vezu s duhovima koji tamo žive. Umjesto članaka vjere, to je dio njihovog iskustva. Mislim da to nekad doživljavaju i neindijanci kada dugo borave na jednom mjestu.

Indijanci vjeruju da sve u svemiru ima vrijednost i upućuje nas u neki aspekt života. Sve je živo i donosi odluke koje određuju budućnost, pa se svijet neprestano stvara. Budući da svaki trenutak donosi nešto novo, moramo se truditi da stvari ne klasificiramo prebrzo. Moramo vidjeti kako se obično i neobično spajaju u jedan koherentan, tajanstven zaplet. S mudrošću i vremenom za razmišljanje koje starost pruža, možemo otkriti neslućene odnose.

U ovom su svemiru sve aktivnosti, događaji i entiteti povezani. Dakle, nije važno u kakvom je postojanju entitet; bez obzira je li to čovjek ili vidra ili stijena ili zvijezda, sudjeluje u trajnom stvaranju stvarnosti. Indijancima život nije grabežljiva džungla, “crvenih zuba i pandži”, kako se zapadnjačka ideologija voli pretvarati, već simfonija uzajamnog poštovanja u kojoj svaki igrač ima određenu ulogu. Moramo biti na svom odgovarajućem mjestu i odigrati svoju ulogu u pravom trenutku. Budući da smo mi ljudi posljednji stigli na ovaj svijet, mi smo “mlađa braća” ostalih stvorenja i zato od njih moramo sve naučiti. Naš stvarni interes ne bi trebao biti otkrivanje apstraktne strukture fizičke stvarnosti, već pronalaženje odgovarajuće ceste kojom ćemo hodati.

Također bih rekao da je još jedna velika razlika između zapadnih i autohtonih religija u tome što starosjedilačke skupine nikada nisu imale potrebe za mesijom. Zapravo u njihovom kozmosu zaista nema mjesta za njega.

Jensen: Zašto?

Deloria: Ako svijet nije “dolina suza”, onda nema potrebe za spasom. Indijanci ne znaju ništa o posve drugačijem svijetu – nebu – u usporedbi s kojim ovaj svijet nema vrijednost. Indijanska religija se umjesto toga bavi, kako je primijetio sociolog Robert Bellah, “održavanjem osobne, društvene i kozmičke harmonije i postizanjem određenih dobara – kiše, žetve, djece, zdravlja – kao što su ljudi oduvijek radili.” Sjevernoamerički Indijanci ne žele transcendenciju. Jednostavno žele saznati više o stvarnosti koja se s njima suočava.

Zašto zapadni ljudi – i bliskoistočni narodi od kojih potječu njihove religije – trebaju mesiju? Zašto je njihova procjena fizičkog svijeta negativna? Zašto njihova društva trpe takve krize? Zašto inzistiraju na vjerovanju da je krajnja stvarnost sadržana u drugom, nezamislivom carstvu izvan osjetila i raspona ljudskog života? Ja to ne razumijem. Religija, kako sam je iskusio, nije recitiranje vjerovanja, već način da nam pomogne da razumijemo svoj život. Mislim da ona mora imati prisnu vezu sa svijetom u kojem živimo, a svaka religija koja favorizira druga mjesta – nebo i slično – nad fizičkim svijetom jest zabluda, puki kontrolni uređaj kojim se manipulira nama.

Jensen: Što je onda za Indijanca krajnji životni cilj?

Deloria: Zrelost: sposobnost razmišljanja o uobičajenim aspektima života i otkrivanja njihovog stvarnog značenja. Sad znam da ovo zvuči apstraktno kao i sve što je zapadni znanstvenik ili filozof ikada rekao, ali u kontekstu indijanskog iskustva uopće nije apstraktno. Zrelost je stvar razmišljanja o životnom iskustvu, jer osoba prvo prikuplja informacije, zatim znanje, a zatim mudrost. Informacije se akumuliraju dok ne postignu neku vrstu kritične mase i počnu se pojavljivati ​​obrasci i objašnjenja. Tu zapadna znanost izvodi svoje “zakone”, ali tu znanstvenici prekidaju proces, pretpostavljajući da su proizvodi njihova vlastitog uma svojstveni strukturi svemira. Indijanci, s druge strane, dopuštaju nastavak procesa, jer preuranjena analiza dovodi do nepotpunog razumijevanja. Kad dođemo u duboku starost ili na drugi način postignemo sposobnost promišljanja svojih iskustava – najčešće kroz vizije – počinjemo shvaćati kako se iskustvo, individualnost i prirodni ciklusi međusobno povezuju. Čini se da to stanje proizvodi mudrost.

Budući da se zapadno društvo toliko koncentrira na informacije, njegov je proizvod mladost, a ne zrelost. Postojanje tisuća plastičnih kirurga u Americi svjedoči o tome da nismo prešli emocionalne barijere zbog kojih ne doživljavamo zrelost.

Jensen: Prijatelj sam s indijankom iz plemena Okanagan iz Britanske Kolumbije. Jednom sam je pitao odakle snovi, a ona je rekla: “Svi znaju da nam ih životinje daju.” Kako biste odgovorili na isto pitanje?

Deloria: Morate imati na umu da indijanski odnos prema zemlji nije apstraktan, već vrlo osobit, vezan za jedan komad zemlje. Moji ljudi dolaze iz ravnica, pa kažemo da snovi dolaze od duhova, a ne od životinja. To je zato što, ako pogledate Velike ravnice, vidite samo tri velika divlja stvorenja: bizona, medvjeda i vuka. I ne srećete ih stalno. S druge strane, na pacifičkom sjeverozapadu, odakle je vaša prijateljica, toliko je živih bića da čovjeku prijeti opasnost da nestane u gomili. Dakle, ako kaže da snovi dolaze od životinja, ona je apsolutno u pravu – za svoje područje. Ako kažem da snovi dolaze od duhova, ja sam u pravu, ali samo za ravnice.

Jensen: Čini mi se prilično jasnim da će dominantna kultura uništiti planet.

Deloria: Nema sumnje u to.

Jensen: Što onda možemo učiniti?

Deloria: Sve dok znanost doživljavamo kao lijek za sve i sredstvo za prevladavanje prirode, ne možemo ništa učiniti. Naš je odgovor na sve nasilnije vrijeme, na primjer, gradnja cementnih bunkera koji će nas zaštititi od tornada. Prilagođavamo se destruktivnom sustavu, umjesto da ga napuštamo.

Jensen: Sugerirali ste lijepu mogućnost da izumiranje možda neće biti zauvijek, već da, umjesto toga, ugrožena bića odlaze i vraćaju se kad se s njihovim staništem ponovo pravilno postupa.

Deloria: Prije desetak godina razgovarao sam s članovima Društva za ekološku obnovu (Society for Ecological Restoration, op.moja). Rekao sam im da tradicionalno indijansko znanje govori da bića nikada ne izumru. Ona odlaze, ali imaju moć povratka. Predvidio sam da će se u ekološkim obnovama koje rade, ako pripremaju područje ispravno, biljke za koje su mislili da su izumrle početi vraćati bez pomoći nakon četiri ili pet godina. Prvo bi se vratile biljke, a zatim životinje, a zatim ptice.

Naravno, moja je publika mislila da sam lud. Ali kasnije, kad sam otišao po šalicu kave, nekoliko ljudi me slijedilo. Rekli su: “U pravu si. Sedam godina obnavljamo močvaru u Wisconsinu i sve su se izvorne biljke vratile.”

Ovo nije toliko neobično kako bi moglo zvučati. Stariji nam kažu da su se bizoni znali kretati naprijed-natrag između dva svijeta. Ljeti bi se ljudi tjednima nalazili usred velikog stada. Ali zimi bi u koritima rijeka ili gore u travnjacima bilo samo nekoliko bizona. Gdje su bila ogromna stada? Prema Siouxima, bili su pod zemljom. Bilo je desetak mjesta gdje su ulazili ili se vraćali.

Kad sam to prvi put čuo, nisam vjerovao. Tada sam razgovarao s nekim starješinama, koji su rekli: “Naravno”, i pokazali mi strma brda gdje su bizoni obično izlazili u proljeće. Pomislio sam: Ovo je suludo, pa sam pretražio literaturu, ali nisam mogao pronaći podatke o velikim stadima bizona tijekom zime. Zatim, u lipnju, proklete ravnice bile su prekrivene bizonima. U jesen su opet počeli nestajati.

Još uvijek radim na ovome. Ali to je život. Uzmete različite činjenice, spojite ih i kažete: “Sad, što je pravo pitanje?” I tako se često zapanjite kad ustanovite da je stvar mnogo dublja nego što ste ikada zamislili. Ali poanta je postavljati pitanja i nastaviti ih postavljati.