Transkript emisije Skalanada 16.11.2018.

Uvodno. Ekonomisti sve češće govore o nadolazećoj ekonomskoj krizi, energetičari o energetskoj krizi, dok broj klimatskih pustošenja raste iz godine u godinu a odvijaju se po nekom nepredvidivom rasporedu, na nepredvidivim lokacijama diljem svijeta. Ratove, epidemije i druge pošasti da i ne spominjemo. Čini se da će svatko od nas, prije ili kasnije, biti pogođen nekim kriznim događanjem. Što bi mali, obični čovjek mogao učiniti da takva događanja lakše prebrodi, da postane otporniji na njih? O tome danas sa Zoranom Skalom.

Svijet će se u ovom stoljeću svakako vrlo brzo mijenjati. Nositelji odlučivanja od međunarodne do lokalne razine imat će oko toga puno posla, i to vrlo teškog. No za svakog od nas i za naše obitelji ključno je pitanje da li se za te brze promjene možemo nekako i sami pripremati. Današnja emisija temelji se na razmišljanjima Chrisa Martensona, koji je prije deset godina osmislio tečaj „Sudar s krizom“. U manje od dvije godine taj tečaj je pogledalo 1,5 milijun ljudi i prodano je 25000 DVD-ova. Zanimljivo je i to da je Chris do početka 2000-tih bio potpredsjednik za financije jedne od 300 najvećih svjetskih korporacija, živio je sa suprugom i troje djece u kući sa šest spavaćih soba na samoj obali mora, imao jahtu – dakle život iz američke bajke. No, poznavajući iznutra kako ekonomija funkcionira i na temelju čega se donose odluke, ali i shvaćajući resursna i prirodna ograničenja pred kojima se nalazi čovječanstvo, sam je sebi postavio pitanje: što ako se dogodi neka oluja poput uragana Katarina, ali u financijskom sustavu? I uvukao mu se strah u kosti. Shvatio je da za tako nešto društveni sustavi potpore uopće nisu spremni, i da njegova obitelj, u ogromnoj kući, na samom rubu svih infrastrukturnih i uslužnih sadržaja, ne može računati ni na kakvu vanjsku potporu. I Chris je napustio svoju „bajku“. Danas on ne živi u strahu, više nema jahtu, a oko kuće u kojoj sada živi, koja po veličini nije ni polovica one bivše, hodaju kokoši oko vrta u kojem svašta raste. Sadašnji standard življenja njegove obitelji je tek djelić onog nekadašnjeg, ali kaže da kvaliteta njihova življenja nikada nije bila veća.

2. Kako se dogodila ta Chrisova verzija promjene „manje je više“?  

Pa on naglašava da je polazišna točka za svakog pojedinaca ili zajednicu razumijevanje samog pojma otpornosti. Primjerice, otporniji smo ako svoje najvažnije potrebe možemo namiriti s više strana, a ne samo iz jednog izvora. Otporniji smo i ako živimo u snažnoj lokalnoj zajednici koja njeguje povezivanje i suradnju svojih članova i brigu jednih o drugima. Također smo otporniji ako možemo utjecati na to kako će se naše potrebe zadovoljavati i kad znamo da i mi sami možemo puno toga učiniti. Kad postoji ovo načelno razumijevanje otpornosti, onda se to lako projicira na one životno najvažnije potrebe. Pođimo od vode. Jasno je da ćete biti otporniji ako uz vodu iz vodovoda imate na raspolaganju i mogućnost iskorištavanja kišnice ili dostupnost bunarske vode. Pa onda hrana, čim uzgajate barem nešto vlastite hrane, otporniji ste nego ako potpuno ovisite o nekom supermarketu. Lokalna zajednica postaje otpornija ako njeno stanovništvo primarno kupuje hranu od lokalnih poljoprivrednih proizvođača, jer im tako omogućava da opstanu i da se znanja i vještine oko proizvodnje hrane zadrže u zajednici. Napomenut ću da u Rijeci u tom smislu odličan posao odrađuju Grupe solidarne razmjene, a bilo bi dobro kad bi ih bilo još i više i da ih ima posvuda po Županiji. Otporniji ste i ako vaše grijanje ne ovisi o samo jednom energentu, pogotovo ako se radi o fosilnom gorivu. Zato bi bilo mudro da se potrudite oko smanjivanja potrošnje energije i oko prelaska na neki vlastiti obnovljivi izvor. K tome, vaša otpornost će biti veća ako i vaše susjede, prijatelje i zajednicu također karakterizira dobra otpornost, pa na tome možete zajednički raditi, no uvijek se prvo svatko mora fokusirati na izgradnju vlastite otpornosti.

Kad usvojite ovakvo osnovno razumijevanje otpornosti, stvarate i svojevrsni filter za donošenje vlastitih odluka, odnosno, alat za pojednostavljivanje. Kad razmišljate da li da kupite neku stvar ili ne, odmah se zapitate – a kako bi mi to povećalo otpornost? Ili, da li da uložim vrijeme i novac da naučim neku novu vještinu, automatski se nameće pitanje – kako i koliko će mi to pomoći da postanem otporniji? To pojednostavljuje donošenje odluka.

3. Kada bi netko želio postati potpuno otporan na vanjske promjene to bi moglo biti vrlo teško, pa i skupo. Do koje mjere ima smisla ići u tom smjeru?

Rekli smo već da se svijet vrlo brzo mijenja. Ako budemo čekali da netko provede promjene koje će učiniti da svo stanovništvo svijeta živi s puno manjim ekološkim otiskom, i stvori ekonomiju izbalansiranu s prirodom, mogli bi se načekati. S druge strane, pošteno je naglasiti: ma što uradili oko svojih priprema za sudar s potencijalnom prirodnom, društvenom ili ekonomskom katastrofom, gotovo je sigurno da to neće biti dovoljno. No, bez obzira na to, pripreme su nužne! Nedovoljnost naših priprema dolazi otud što bi savršena pripremljenost bila beskrajno skupa. Ipak, naše aktivnosti na pripremama su nužne jer time usklađujemo naš život s onim što znamo da se dešava u svijetu. Chris iz osobnog iskustva tvrdi da kada postoji procijep između onoga što znamo i onoga što radimo, to izaziva nelagodu, pa i strah. Dakle, nije stanje svijeta to koje uzrokuje nelagodu, koliko činjenica da nedostaju akcije da se to stanje popravi. Znači, i mi sami se trebamo aktivirati jer to moramo. Ako sami ništa ne poduzimamo, tko bi to trebao učiniti umjesto nas? Svijet mijenjamo mijenjajući sebe. Naše stresove, strahove i nelagode možemo smanjiti tako što ćemo usklađivati svoja razmišljanja sa svojim djelovanjem, bivajući pritom realni oko toga što sami možemo učiniti, pa si u tom okviru treba postavljati ciljeve i raditi planove.

4. Kako su Chris i njegova obitelj to radili? Kako su oni planirali jačanje svoje otpornosti?

Chrisova obitelj nikada si nije postavljala cilj da postane 100% samodostatna u namirivanju bilo koje od svojih osnovnih potreba. Njihov je cilj bio da to bude barem malo više od „ništa“. Recimo stavili su si nekoliko fotonaponskih panela na krov. Ti paneli ni približno ne zadovoljavaju njihove uobičajene potrebe za električnom energijom, ali kada se dogodi prekid vanjskog napajanja, oni ipak mogu i dalje dopunjavati baterije svojih pametnih telefona i laptopa, mogu imati rasvjetu, a što je najvažnije, mogu spriječiti da se njihov hranom krcat zamrzivač ne otopi. Chris kaže da je golema razlika između situacije kada ste 10% samodostatni u nekoj potrebi i kada je vaša samodostatnost jednaka nuli. Ta je razlika osobito važna kada je u pitanju hrana. Nula postotna samodostatnost znači da potpuno ovisite o postojećem sustavu trgovanja hranom. Ako ste barem 10% samodostatni, to znači da vjerojatno imate neki vrt, da imate neke odnose s drugim ljudima iz vašeg okruženja koji proizvode hranu, možda i neku voćku u dvorištu, možda i pokoju kokoš, a vjerojatno imate i poveliku ostavu za hranu. Chris kaže da nije rijetkost naići na ljude koji jačanje svoje otpornosti na krize razumiju, između ostalog, i kao potrebu stvaranja neke vrste svoje obrambene utvrde, koja uključuje i oružje. Međutim to nije to. Biti dobar član zajednice prije svega znači imati sređenu situaciju u vlastitoj kući. Ako je to ispunjeno, onda ćete biti u stanju svoje resurse i vještine staviti na raspolaganje zajednici kada joj to za oporavak nakon krize bude trebalo. Drugim riječima, ako želite živjeti u otpornoj zajednici, onda i vi morate postati otporniji.

5. Zbog vremenskog ograničenja nećemo moći govoriti o tome kako ojačati vlastitu otpornost u cijeloj paleti osnovnih ljudskih potreba. S obzirom na to da živimo u zemlji koja uvozi više od polovice svojih potreba u hrani i u županiji koja bezmalo svu hranu dobavlja od proizvođača izvan svojih granica, mislim da bi bilo najkorisnije da se zadržimo na tom segmentu naših osnovnih potreba i kako tu ojačati svoju otpornost?

Na ovo što ste spomenuli treba još dodati i činjenicu da se naš sustav prehrane gotovo u potpunosti oslanja na velike trgovačke lance i supemarkete, koji se time bave zbog profita. Zbog profita oni u svojim skladištima drže minimalne zalihe hrane koje se dopunjavaju just-in-time dostavom. Kao rezultat toga imamo situaciju, koja je slična diljem Europe, da gradovi imaju zalihe hrane za cca 3 do 5 dana. Dakle, ako se iz bilo kojeg razloga poremeti dotok vanjske hrane u našu županiju, za nekoliko dana na policama naših supermarketa više neće biti ničega. 

Chris zato kaže: Svatko bi trebao imati minimalno rezervu hrane za tri mjeseca. To je jeftino, to se lako može ostvariti, a iza toga stoji i elementarna logika. Vaši pradjedovi i prabake bi se na vas izgalamili i naružili vas kad bi znali da se za tako nešto niste pobrinuli. Nekada je svaka zajednica imala osobu zaduženu da provjerava da u gradu postoje dovoljno velike zalihe hrane za potrebe stanovništva tijekom zime. Mada se ta funkcija relativno nedavno izgubila, danas je većini ljudi postalo čudno kada netko uopće razmišlja o sigurnosti prehrane. Chrisova je preporuka: neovisno o tome da li namjeravate stvoriti veliku ili malu zalihu hrane, počnite to raditi odmah. Učinite prvi mali korak.

Chrisova obitelj i sama proizvodi nešto hrane u svom vrtu već šest godina, ali se još uvijek osjećaju u tome kao početnici. Sada namjeravaju zatražiti pomoć lokalnih stručnjaka za permakulturu da bi dizajnirali svoj sustav uzgajanja hrane tako da se odvija uz minimalnu uporabu energije, dajući maksimalne prinose. Dakle njihov je cilj da na svom komadu zemlje proizvedu što više hrane, sa što manje rada. Da slično učine i mnogi drugi unutar zajednice, njena otpornost bi znatno narasla, a vjerojatno bi i zdravlje stanovništva bilo bolje.

A sad i jedan osobni dodatak. Oni koji već duže vremena prate ovu emisiju znaju da sam ja umirovljenik. To su godine kada ljudi obično prestaju započinjati neke nove projekte, pa ipak sam ja prošli mjesec krenuo na Tečaj za permakulturni dizajn. I mada se već tri desetljeća bavim područjem održivosti, puno toga novog sam naučio. Među polaznicima tečaja ima svega: studenata, agronoma, ekonomista, pravnika, odgajatelja, inženjera (ja sam, jasno, bio najstariji polaznik). Iz razgovora s njima doznao sam da su i svi oni puno novog naučili, ali što je još važnije, dobili su novi pogled na svijet oko sebe i nove alate uz pomoć kojih mogu svoj način življenja učiniti boljim, ali tako da ne degradiraju već regeneriraju planet, i ujedno lokalnu zajednicu u kojoj žive učine boljom i otpornijom na krize. Smatram da je za turbulentno razdoblje u koje svijet ulazi iznimno važno imati što više ljudi koji razumiju da se najvažnije promjene mogu i moraju dogoditi na lokalnoj razini. Ili kako David Flaming kaže: „Lokalizacija je, u najboljem slučaju, na granici onoga što je sada moguće praktično postići, ali odlučujući argument u njenu korist dolazi otud što druge alternative više ne može biti“. Zato ću, kad završim tečaj, jednu emisiju govoriti o tome što sam na Tečaju za permakulturni dizajn naučio, s nadom da ću time još nekoga potaknuti da ga pohađa. Nekom mlađem to bi moglo promijeniti životni put.   

Objavio: Zoran Skala

Transkript emisije Skalanada 9.01.2014.

Uvodno. Siječanj je poslovično težak mjesec. Nakon urnebesnog šopinga u prosincu, ispražnjeni takujini sada nas bacaju u depresiju. Zato je možda pravo vrijeme da počnemo razmišljati o alternativnim modelima koji bi nam u buduće mogli  ublažiti ili eliminirati takva stanja. Za početak da malo razmotrimo DIJELJENJE. Zašto baš dijeljenje Zorane?!

Silom prilika dijeljenje (ili zajedničko korištenje) postaje nova industrija, novo područje istraživanja i prakse, nova prilika za građenje vlastite karijere, novi koncept oko kojega restrukturiramo svijet u kojem živimo. Naime, dijeljenje nudi odgovore na neka od najvećih pitanja današnjice. Kako zadovoljiti potrebe ogromnog broja ljudi na planetu? Kako smanjiti naš utjecaj na planet i nositi se sa štetom koju smo mu već nanijeli? Kako svatko od nas može uživati u zdravlju i životu, a istovremeno stvarati uspješne zajednice?

Zanimljiv članak na ovu temu nedavno su napisale Janelle Orsi i Emily Doskow. Na njihov članak me upozorio Nenad Maljković, koordinator nacionalnog tranzicijskog središta Hrvatske, koji je taj članak i preveo (pa, hvala mu za temu i podlogu današnje emisije).

2. Svi mi ponekad nešto dijelimo s drugima, ali ne bismo to nazvali baš „industrijom“ niti bi tome posvetili karijeru. Što je tu tako komplicirano i posebno?

Istina je da je dijeljenje relativno jednostavan koncept i da je oduvijek među nama. Novost je u tome da ljudi danas dijele na inovativne i dalekosežne načine, a neki od tih načina zahtijevaju kompleksno planiranje, novi način razmišljanja i organiziranja, te korištenje novih tehnologija. Ukratko, dijeljenje se uzdiže na novu razinu, počevši od relativno jednostavnog, pa sve do inicijativa za dijeljenje u zajednici i više od toga. Janelle i Emily govore o četiri razine dijeljenja. Pa da pođemo od najjednostavnijih:

Dijeljenje prve razine – ono zahtijeva suradnju + minimalno planiranje

Može ga se započeti ili prekinuti bilo kada. Na primjer zajedničke vožnje na posao – to je nešto što možemo sutra početi prakticirati s nekom osobom a mnogi od nas to već rade. Kako dijeljenje bude postajalo sve više društveno prihvaćeno, ova praksa može se proširiti i na:

• zajednički obroci ili razmjena obroka sa susjedima ili kolegama na poslu
• posuđivanje i davanje na posudbu raznih stvari
• razmjena čuvanja djece
• razmjena šetanja pasa
• branje i dijeljenje plodova iz voćnjaka u susjedstvu
• dijeljenje računalnih programa i drugih sadržaja

Dijeljenje druge razine  – također zahtijeva suradnju + nešto detaljnije planiranje

U usporedbi s dijeljenjem prve razine, ovi aranžmani u pravilu uključuju veći broj ljudi i/ili dijeljenje stvari većih vrijednosti. Za to je potreban veći stupanj suradnje, više planiranja, veće ulaganje vremena ili novca, određena količina administracije i, preporučljivo je, pisani ugovor između strana koje sudjeluju u dijeljenju. Imati automobil u zajedničkom vlasništvu sa susjedom je ipak viša razina organiziranja zajedničkog prijevoza nego kada jedan drugog vozite na posao. Ima i drugih primjera:

• zajedničko korištenje kućne pomoći za djecu, starce ili invalide
• zajedničko unajmljivanje ili zajedničko vlasništvo nad obiteljskom kućom
• dijeljenje dvorišnog prostora za uzgoj hrane
• dijeljnje alata među susjedima (to može biti zajednička alatnica u kojoj susjedi drže svoj alat ili samo popis alata kojeg svaki susjed ima i voljan je posuditi)
• klub za zajedničko kupovanje namirnica
• grupa za kućne popravke u susjedstvu

3. Ovo dijeljenje na drugoj razini već izgleda dosta komplicirano i bremenito situacijama u kojima može doći do nesporazuma (u blažoj varijanti). Što li se onda može dogoditi na naredne dvije razine?

Na prve dvije razine smo se pomakli od zajedničke vožnje na posao do zajedničkog vlasništva nad automobilom. Ali može se imati i klub za zajedničko korištenje automobila, kada recimo desetoro susjeda koristi tri vozila. To je…

Dijeljenje treće razine – koje traži suradnju, detaljno planiranje i određenu infrastrukturu.

Onih deset susjeda na tri auta trebaju ustanoviti nekakav sustav komunikacije, donošenja odluka, upravljanja novcem, vođenja evidencija i slično. Možda će osnovati i malu neprofitnu organizaciju na koju će automobili biti registrirani i osigurani. Možda će ustanoviti on-line kalendar s rasporedom vožnji. Možda će instalirati šifrirane brave za otključavanje auta i pokretanje motora (da se zna točno tko, kada i koliko dugo je koristio vozilo). Posljedica stvaranja takve infrastrukture jest da aranžmani dijeljenja treće razine često imaju identitet koji je neovisan o pojedinačnim članovima. Drugim riječima, čak i kada članovi dolaze i odlaze, čak i onda kada se svi članovi promijene, sporazum o dijeljenju se nastavlja i postaje trajna institucija u zajednici. Evo nekih primjera:

• stambene zajednice i zadruge
• aktivnosti grupa solidarne razmjene
• zadružni dućani
• zadružni dječji vrtići kojima upravljaju roditelji
• uredi, studijski prostori, komercijalne kuhinje i drugi radni prostori koje dijeli više poduzetnika
• servisi za posuđivanje alata u vlasništvu zajednice
• potrošačke zadruge koje udružuju ekonomsku moć zadrugara i tako povećavanju njihovu pregovaračku moć

Dijeljenje četvrte razine uz to što zahtijeva suradnju, detaljno planiranje i infrastrukturu, dodatno traži i restrukturiranje i aktiviranje zajednice

To je kada postanemo vrlo ambiciozni! Zamislite zajednicu u kojoj su zajednička vozila parkirana skoro u svakom bloku. Mobitelom rezervirate auto, utipkate šifru na vratima, sjednete i krećete. Bez obzira jesu li u javnom ili privatnom vlasništvu, pokretanje ovakvih programa zahtijeva veliko ulaganje vremena i resursa, te vrlo složen sustav administracije. Podizanje dijeljenja na četvrtu razinu može tražiti državna ulaganja, aktiviranje raznih dionika (zakonodavaca, ulagača, banaka, građevinara, urbanista, itd.), pa čak i restrukturiranje naših zajednica. Iako je dijeljeni auto u svakom bloku san koji se tek treba ostvariti, organizacije poput Zipcara (privatno poduzeće) i City Car Sharea (neprofitna organizacija) već idu u tom smjeru. Još neki primjeri dijeljenja četvrtog stupnja su:

• prenamjena javnog zemljišta u društvene vrtove
• proširenje djelatnosti javnih knjižnica na ponudu alata, opreme i drugih stvari
• gradski programi za dijeljenje bicikla
• službeno označavanje mjesta rezerviranih za parkiranje i zaustavljanje dijeljenih automobila
• projektiranje susjedstva i stambenih zona tako da imaju velike zajedničke prostore i da omogućavaju interakciju u zajednici
• gradski programi za bežični pristup internetu

4. Sve četiri razine dijeljenja su definitivno pozitivni procesi, korisni za očuvanje okoliša i manju potrošnju resursa. Ali mi još uvijek živimo pod pritiskom reklamne industrije i samog gospodarskog sustava koji nas potiče da trošimo, da imamo sve od svega samo za sebe. Koliko je onda dijeljenje realan koncept?

Ova kriza koju živimo pokazuje da postojeći gospodarski sustav kolosalno zakazuje. Sve više ljudi vidi i osječa da sadašnji način života ne može izdržati ni financijski, ni društveno, ni emocionalno.

Postizanje druge, treće i četvrte razine dijeljenja jeste puno posla – ali takvog posla kakvog ljudi ionako već obavljaju svakoga dana. Dio posla je unaprjeđivanje osobnih i komunikacijskih vještina koje su korisne za dijeljenje, poput sposobnosti da jasno kažemo što nam treba i kako se osjećamo (to baš i nije tako lako kako se čini), te da čujemo to isto od drugih. Dok se krećemo prema suradnji viših razina razvijamo vještine koje nam pomažu da se snađemo u mnoštvu potreba, osjećaja, vjerovanja i komunikacijskih stilova i dogovaramo aranžmane dijeljenja koji funkcioniraju za sve uključene.

I konačno, postoje tehnički, logistički i strukturalni poslovi koje je potrebno obaviti kako bi se dijeljenje podiglo na višu razinu. U djelatnostima dijeljenja moguć je rast zato što će te poslove obavljati puno ljudi: programeri koji razvijaju web platforme za dijeljenje, arhitekti koji projektiraju kuće za zajedničko stanovanje, urbanisti koji projektiraju gradove tako da budu pogodni za dijeljenje, te odvjetnici koji grupama pomažu u uspostavljanju pravnih struktura i ugovora za dijeljenje. Uz njih će još raditi i medijatori, facilitatori, edukatori, trgovci nekretninama, građevinari, računovođe, poduzetnici, znanstvenici i svi drugi koji mogu dati svoj doprinos stvaranju svijeta u kojem se  više dijeli.  A sad, koliko je cijeli koncept realan?

Osvrnimo se na 370 000 nezaposlenih raznih struka i na one zaposlene koji jedva preživljavaju, onda analizirajmo kakve šanse da riješi njihove probleme ima postojeći gospodarski sustav, i to u uvjetima sve skupljih resursa i kolapsa okoliša, a kakve dijeljenje. Pa sami ocijenite koji koncept ima realnije šanse.

Objavio: Zoran Skala