ČETIRI RAZINE DIJELJENJA

Transkript emisije Skalanada 9.01.2014.

Uvodno. Siječanj je poslovično težak mjesec. Nakon urnebesnog šopinga u prosincu, ispražnjeni takujini sada nas bacaju u depresiju. Zato je možda pravo vrijeme da počnemo razmišljati o alternativnim modelima koji bi nam u buduće mogli  ublažiti ili eliminirati takva stanja. Za početak da malo razmotrimo DIJELJENJE. Zašto baš dijeljenje Zorane?!

Silom prilika dijeljenje (ili zajedničko korištenje) postaje nova industrija, novo područje istraživanja i prakse, nova prilika za građenje vlastite karijere, novi koncept oko kojega restrukturiramo svijet u kojem živimo. Naime, dijeljenje nudi odgovore na neka od najvećih pitanja današnjice. Kako zadovoljiti potrebe ogromnog broja ljudi na planetu? Kako smanjiti naš utjecaj na planet i nositi se sa štetom koju smo mu već nanijeli? Kako svatko od nas može uživati u zdravlju i životu, a istovremeno stvarati uspješne zajednice?

Zanimljiv članak na ovu temu nedavno su napisale Janelle Orsi i Emily Doskow. Na njihov članak me upozorio Nenad Maljković, koordinator nacionalnog tranzicijskog središta Hrvatske, koji je taj članak i preveo (pa, hvala mu za temu i podlogu današnje emisije).

2. Svi mi ponekad nešto dijelimo s drugima, ali ne bismo to nazvali baš „industrijom“ niti bi tome posvetili karijeru. Što je tu tako komplicirano i posebno?

Istina je da je dijeljenje relativno jednostavan koncept i da je oduvijek među nama. Novost je u tome da ljudi danas dijele na inovativne i dalekosežne načine, a neki od tih načina zahtijevaju kompleksno planiranje, novi način razmišljanja i organiziranja, te korištenje novih tehnologija. Ukratko, dijeljenje se uzdiže na novu razinu, počevši od relativno jednostavnog, pa sve do inicijativa za dijeljenje u zajednici i više od toga. Janelle i Emily govore o četiri razine dijeljenja. Pa da pođemo od najjednostavnijih:

Dijeljenje prve razine – ono zahtijeva suradnju + minimalno planiranje

Može ga se započeti ili prekinuti bilo kada. Na primjer zajedničke vožnje na posao – to je nešto što možemo sutra početi prakticirati s nekom osobom a mnogi od nas to već rade. Kako dijeljenje bude postajalo sve više društveno prihvaćeno, ova praksa može se proširiti i na:

  • zajednički obroci ili razmjena obroka sa susjedima ili kolegama na poslu
  • posuđivanje i davanje na posudbu raznih stvari
  • razmjena čuvanja djece
  • razmjena šetanja pasa
  • branje i dijeljenje plodova iz voćnjaka u susjedstvu
  • dijeljenje računalnih programa i drugih sadržaja

Dijeljenje druge razine  – također zahtijeva suradnju + nešto detaljnije planiranje

U usporedbi s dijeljenjem prve razine, ovi aranžmani u pravilu uključuju veći broj ljudi i/ili dijeljenje stvari većih vrijednosti. Za to je potreban veći stupanj suradnje, više planiranja, veće ulaganje vremena ili novca, određena količina administracije i, preporučljivo je, pisani ugovor između strana koje sudjeluju u dijeljenju. Imati automobil u zajedničkom vlasništvu sa susjedom je ipak viša razina organiziranja zajedničkog prijevoza nego kada jedan drugog vozite na posao. Ima i drugih primjera:

  • zajedničko korištenje kućne pomoći za djecu, starce ili invalide
  • zajedničko unajmljivanje ili zajedničko vlasništvo nad obiteljskom kućom
  • dijeljenje dvorišnog prostora za uzgoj hrane
  • dijeljnje alata među susjedima (to može biti zajednička alatnica u kojoj susjedi drže svoj alat ili samo popis alata kojeg svaki susjed ima i voljan je posuditi)
  • klub za zajedničko kupovanje namirnica
  • grupa za kućne popravke u susjedstvu

3. Ovo dijeljenje na drugoj razini već izgleda dosta komplicirano i bremenito situacijama u kojima može doći do nesporazuma (u blažoj varijanti). Što li se onda može dogoditi na naredne dvije razine?

Na prve dvije razine smo se pomakli od zajedničke vožnje na posao do zajedničkog vlasništva nad automobilom. Ali može se imati i klub za zajedničko korištenje automobila, kada recimo desetoro susjeda koristi tri vozila. To je…

Dijeljenje treće razine – koje traži suradnju, detaljno planiranje i određenu infrastrukturu.

Onih deset susjeda na tri auta trebaju ustanoviti nekakav sustav komunikacije, donošenja odluka, upravljanja novcem, vođenja evidencija i slično. Možda će osnovati i malu neprofitnu organizaciju na koju će automobili biti registrirani i osigurani. Možda će ustanoviti on-line kalendar s rasporedom vožnji. Možda će instalirati šifrirane brave za otključavanje auta i pokretanje motora (da se zna točno tko, kada i koliko dugo je koristio vozilo). Posljedica stvaranja takve infrastrukture jest da aranžmani dijeljenja treće razine često imaju identitet koji je neovisan o pojedinačnim članovima. Drugim riječima, čak i kada članovi dolaze i odlaze, čak i onda kada se svi članovi promijene, sporazum o dijeljenju se nastavlja i postaje trajna institucija u zajednici. Evo nekih primjera:

Dijeljenje četvrte razine uz to što zahtijeva suradnju, detaljno planiranje i infrastrukturu, dodatno traži i restrukturiranje i aktiviranje zajednice

To je kada postanemo vrlo ambiciozni! Zamislite zajednicu u kojoj su zajednička vozila parkirana skoro u svakom bloku. Mobitelom rezervirate auto, utipkate šifru na vratima, sjednete i krećete. Bez obzira jesu li u javnom ili privatnom vlasništvu, pokretanje ovakvih programa zahtijeva veliko ulaganje vremena i resursa, te vrlo složen sustav administracije. Podizanje dijeljenja na četvrtu razinu može tražiti državna ulaganja, aktiviranje raznih dionika (zakonodavaca, ulagača, banaka, građevinara, urbanista, itd.), pa čak i restrukturiranje naših zajednica. Iako je dijeljeni auto u svakom bloku san koji se tek treba ostvariti, organizacije poput Zipcara (privatno poduzeće) i City Car Sharea (neprofitna organizacija) već idu u tom smjeru. Još neki primjeri dijeljenja četvrtog stupnja su:

4. Sve četiri razine dijeljenja su definitivno pozitivni procesi, korisni za očuvanje okoliša i manju potrošnju resursa. Ali mi još uvijek živimo pod pritiskom reklamne industrije i samog gospodarskog sustava koji nas potiče da trošimo, da imamo sve od svega samo za sebe. Koliko je onda dijeljenje realan koncept?

Ova kriza koju živimo pokazuje da postojeći gospodarski sustav kolosalno zakazuje. Sve više ljudi vidi i osječa da sadašnji način života ne može izdržati ni financijski, ni društveno, ni emocionalno.

Postizanje druge, treće i četvrte razine dijeljenja jeste puno posla – ali takvog posla kakvog ljudi ionako već obavljaju svakoga dana. Dio posla je unaprjeđivanje osobnih i komunikacijskih vještina koje su korisne za dijeljenje, poput sposobnosti da jasno kažemo što nam treba i kako se osjećamo (to baš i nije tako lako kako se čini), te da čujemo to isto od drugih. Dok se krećemo prema suradnji viših razina razvijamo vještine koje nam pomažu da se snađemo u mnoštvu potreba, osjećaja, vjerovanja i komunikacijskih stilova i dogovaramo aranžmane dijeljenja koji funkcioniraju za sve uključene.

I konačno, postoje tehnički, logistički i strukturalni poslovi koje je potrebno obaviti kako bi se dijeljenje podiglo na višu razinu. U djelatnostima dijeljenja moguć je rast zato što će te poslove obavljati puno ljudi: programeri koji razvijaju web platforme za dijeljenje, arhitekti koji projektiraju kuće za zajedničko stanovanje, urbanisti koji projektiraju gradove tako da budu pogodni za dijeljenje, te odvjetnici koji grupama pomažu u uspostavljanju pravnih struktura i ugovora za dijeljenje. Uz njih će još raditi i medijatori, facilitatori, edukatori, trgovci nekretninama, građevinari, računovođe, poduzetnici, znanstvenici i svi drugi koji mogu dati svoj doprinos stvaranju svijeta u kojem se  više dijeli.  A sad, koliko je cijeli koncept realan?

Osvrnimo se na 370 000 nezaposlenih raznih struka i na one zaposlene koji jedva preživljavaju, onda analizirajmo kakve šanse da riješi njihove probleme ima postojeći gospodarski sustav, i to u uvjetima sve skupljih resursa i kolapsa okoliša, a kakve dijeljenje. Pa sami ocijenite koji koncept ima realnije šanse.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.