INVESTIRATI – U ŠTO?!

Transkript emisije Skalanada 28.04.2017.

Snimka emisije

Uvodno. Galama oko Agrokora se malo stišala, pa je i strah od tisuća otkaza sada malo splasnuo. I odmah su zapuhali vjetrovi optimizma: MMF Hrvatskoj prognozira solidan gospodarski rast, kao i ostatku svijeta, dok naši političari pred izbore najavljuju tako velike investicijske poduhvate, da bi nam trebale na desetine velikih kruzera s radnom snagom iz cijelog svijeta da sve to izgrade i održavaju u radu. Istina, za to treba i nešto novaca, kojih sami nemamo, pa se zato treba još malo spretnije umiljavati stranom kapitalu i europskim fondovima kako bi ti poslovi mogli krenuti. To je ono što će novoizabrane političke garniture svakako znati odraditi, barem tako možemo zaključiti iz nastupa većine sadašnjih kandidata. Ništa bez investicija, pa u što treba ulagati, Z?

Osobno ne razumijem zašto nam se predizborne kampanje pretvaraju u svojevrsno nadmetanje stranaka i kandidata u tome čija je lista građevinskih projekata duža, zašto nam sve to što obećavaju treba i kako bi nam od toga moglo biti bolje, pa sam posegnuo za jednim esejom John Michael Greer-a iz veljače 2009. godine pod nazivom „Investicijska zabluda“. John je izgledom (bradati lik poput Marxa) i intelektualno vrlo živopisna osoba (već smo ga spominjali u našim emisijama). A ovaj esej je napisao nakon jednog svog predavanja u San Jose-u o budućnosti industrijskog društva, odnosno, na pisanje je bio potaknut pitanjima i odgovorima nakon samog predavanja. Kaže da mu je to bio podsjetnik koliko su se neke dezorijentirajuće ideje duboko zavukle u sve pore modernog društva. Naravno, to mu nije bilo prvo takvo predavanje, pa su mu neka pitanja bila notorno očekivana. Uvijek netko provjerava da li je čuo za neki fenomenalni izvor energije koji će nam omogućiti da povećavamo svoju energetsku potrošnju u nedogled; pa onda istupi netko tko vjeruje da nam predstoji nekakav evolucijski skok, neki „deus ex machina“, koji će nas u hipu spasiti od posljedica naših dosadašnjih loših odluka; netko, pak, iz njegova predavanja izvuče zaključak da bi najbolje bilo da se odmah odmetne u planinu s velikom zalihom municije i konzervi graha; a bude i dobrih pitanja o tome kako se najrazumnije nositi s izazovima budućnosti.

2. Kako Johnov esej nosi naslov „Investicijske zablude“, pretpostavljam da ga ipak nije usmjerio na razrađivanje praktičnih aspekata osobnog naoružavanja i odmetanja u planine?          

To bi svakako bilo zanimljivo, ali nije. Jer ga je jedan fino odjeveni, prosjedi gospodin, pitao kakve strategije investiranja bi mu preporučio u nastalim okolnostima. To je, kaže John, kao da vas pitaju kako napraviti perpetumobile. A zašto je to tako?! Pođimo od temelja: od prirode bogatstva. Napravite blic anketu na ulici, i svi će vam reći da je bogatstvo ono kada imate mnogo novaca. A to nije točno i to je lako pokazati. Zamislite privatni zrakoplov, i u njemu sami političari, a svaki nosi sobom torbu s milijun dolara. I tom zrakoplovu se dogodi da se mora prinudno spustiti na neki pusti otok usred Pacifika. Na tom otoku, srećom, ima dovoljno vode i hrane pa im životi nisu ugroženi. Pitanje je da li oni tamo imaju standard življenja koji odgovara njihovoj neto vrijednosti od milijun dolara svaki? Svakako da ne. Kvaliteta življenja ovisi im o tome koliko su spretni u pronalaženju hrane, u ribolovu, kakvu su si kolibu u stanju sagraditi i sl. Dakle, novac nije bogatstvo. Novac je društveni mehanizam za distribuciju bogatstva. On ne znači ništa tamo gdje nema stvarnog bogatstva – onih nefinancijskih dobara i usluga. U zdravoj tržišnoj ekonomiji postoji približan balans između količine novca koji u njoj cirkulira i stvarnog bogatstva koje ona godišnje stvara, tako da nerazumijevanje razlike između novca i bogatstva tada može proći nezapaženo. Ali kada novac i stvarno bogatstvo ispadnu iz sinkroniciteta, e onda nastaju problemi.

3. U prošlosti je novac imao „zlatnu podlogu“. U državnim trezorima su bile stvarne zlatne poluge kao protuvrijednost emitiranog papirnog novca. Nije li to garantiralo stabilnost novčanog sustava?

Na početcima industrijalizacije, novo stvarno bogatstvo brzo je nastajalo, a naslijeđeni novčani sustav sa zlatnom podlogom nije uspijevao odgovarajućom dinamikom novcem pratiti taj rast. Tako su tijekom cijelog 19. stoljeća nastajale česte ekonomske depresije zbog deflatorne spirale uzrokovane manjkom novca. Zato je većina zemalja u 20. stoljeću napustila zlatni standard i preoblikovala svoj monetarni sustav tako da odgovori potrebama ekspandirajuće ekonomije. To je ovo što sada imamo. I baš to postaje generator naših sadašnjih kriza. Naime, u smislu stvarnog bogatstva mi više nemamo ekspandirajuću ekonomiju! U većini industrijskih zemalja stvarno bogatstvo već desetljećima se smanjuje. Dovoljno je usporediti životne stilove prosječne američke obitelji, koja živi od jedne plaće, one iz 1969. godine i ove danas, pa shvatiti koliko se osiromašenja dogodilo u zadnja četiri desetljeća. Netko je to zgodno ovako opisao: mi smo sada u situaciji kada sa sve više novaca pokušavamo kupiti isti ili manji broj krumpira nego prije. Spominjali smo već one pokušaje centralnih banaka da s „quantitative easing-om“ ožive gospodarstvo. Najprije su Amerikanci stotinama milijardi friško natiskanih dolara poticali svoje gospodarstvo, a potom su isto učinili Europljani, u oba slučaja samo s mariginalnim efektom na blagostanje običnih ljudi (BDP bi pritom nešto porastao, uz veliku političku pompu, mada se već dugo zna da je to notorno manjkav pokazatelj kada je dobrobit stanovništva u pitanju). Investiranje u produktivne ekonomske aktivnosti jednostavno je prestalo donositi znatnije profite, pa su se investitori okrenuli spekulacijama s vrijednosnim papirima i financijskim opkladama – što nema nikakve veze sa stvarnim bogatstvom. U konačnici, kada gospodarstvo pređe u fazu kontrakcije, u prosjeku, sve investicije vode gubitku novca.

4. U jednoj od naših ranijih emisija, kada smo spominjali John Michael Greer-a, napomenuli ste da je on pasionirani analitičar prošlih civilizacija (koje su sve propale!). Da li se i ovo njegovo razmišljanje o investicijama, koje se toliko razlikuje od stavova ekonomista koji se danas često pojavljuju u medijima, temelji na nekim spoznajama iz prošlosti?

Da, situacije se ponavljaju, mada su današnje razmjere globalne ekonomije kud i kamo veće od onih iz dalje povijesti. Rimska imperija je, primjerice, također imala kompleksan novčani sustav i intenzivno se koristila kreditima i velikim investicijama u fazi uspona. No, kada je krenuo proces raspadanja imperija, stanovništvo se okrenulo gotovo u potpunosti lokalnoj ekonomiji i razmjeni dobara, pri čemu je novac igrao sasvim mariginalnu ulogu, a krediti su praktično nestali sa scene. Na ruševinama Rimskog imperija nastala su dva velika religiozna pokreta – Kršćanstvo i Islam, i oba su smatrala smrtnim grijehom posuđivanje uz kamate. Kršćanstvo je, znamo, takvo stajalište napustilo prije nekoliko stoljeća. Zato je jedini investicijski savjet koji je John ponudio sudionicima skupa u San Jose-u bio: prestanite investirati. Uložite svoj novac u nešto što bi moglo biti korisno: recimo, na učenje nekih praktičnih vještina koje bi vas mogle učiniti zapošljivima u ekonomiji koja se dezindustrijalizira; ili na poboljšavanje izolacije vlastita doma, tako da vam u njemu bude ugodno živjeti uz mnogo manju potrošnju energije. U sadašnjem povijesnom trenutku, vjerovati da ćete raznim poslovnim investicijama doći u poziciju da novac radi umjesto vas, pa da vi lijepo živite od toga – u biti je zabluda. Vjerojatno će ta zabluda biti vrlo tvrdokorna, ali oni koji joj se uspiju oduprijeti i svoj život prilagode radikalno drukčijim ekonomskim realnostima, vjerojatno će proći bolje od onih koji se nastave natjecati kako bi uspjeli u jednoj eri koja upravo ide k svom kraju.   

5. Što li bi John Michael Greer rekao da dođe na neki naš predizborni skup? Možda bi ga najurili sa skupa zbog takvog stava prema investicijama?

Ne znam. Neke ugodne zablude često su ljudima prihvatljivije od neugodne realnosti. No realnost režira stvarna događanja, a ne nadanja i predizborna obećanja. Zato bi bilo dobro za svakog od nas da si damo truda i počnemo preispitivati svoje želje i planove, odnosno da ih testiramo na realnost. Kad neki pojedinac ili stranka svoj predizborni program temelje na investicijama u nešto, primjerice u razvoj neke morske ili kopnene infrastrukture u funkciji turizma, za koju ste i sami pomišljali da nedostaje vašem mjestu pa da bi zgodno bilo da ju imate, pustite da vas prođe inicijalno oduševljenje, i pokušajte si odgovoriti na pitanja poput ovih:

– Kako smo do sada živjeli bez te investicije? Je li ona namijenjena prvenstveno mještanima ili je ona zbog turizma/gostiju?

– Tko će u to investirati i pod kojim uvjetima? Čija trajna obveza će postati održavanje i amortiziranje predmetne infrastrukture?

– Hoće li troškove njene izgradnje, održavanja i amortizacije biti moguće plaćati i ako prihodi od turizma iz bilo kojeg razloga postanu manji nego sada?

– Uz to bi trebali još i malo razmisliti kako će na investiciju djelovati klimatske promjene i smanjivanje raspoloživosti energije – što su procesi kojima ne možemo izmaknuti. 

Ako si iskreno i u potpunosti odgovorite na ovakva pitanja i razmotrite okolnosti koje nam dolaze, vjerojatno ćete često završiti sa zaključkom da će ta investicija manje služiti vama, u usporedbi s onim koliko ćete vi, kroz povećana osobna izdvajanja, morati služiti njoj i kada vam prihodi budu padali.              

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.