OSLOBODITELJI NADE

Transkript emisije Skalanada 23.01.2015.

Uvodno. Dok prvašići u obaveznu osnovnu školu idu s torbama gotovo težim od njih samih, dok se znanost, struka, vjera, politika, biznis prepiru oko toga što bi oni trebali učiti, zamislite da neka regija (možete si je predočiti kao neki veći otok ili čak županiju) izađe sa ovakvom deklaracijom: „Škola je glavni alat Države u razaranju tradicijske kulture našeg područja!“ I da nakon toga – od mjesta do mjesta – započne zatvaranje škola! A upravo se to dogodilo 1997. godine na području naroda Oaxaca u Meksiku. Ovo je tema našeg današnjeg razgovora sa ZS.

Ni to nije sve! Dvije godine kasnije provedeno je opsežno testiranje djece diljem Meksika koje je pokazalo da su djeca naroda Oaxaca, koja nisu išla u školu, u svemu bolje pripremljena od one koja su išla u školu. Ostao je problem što sa djecom koja bi htjela znati više a nemaju nikakvu formalnu svjedodžbu. Rješenje: rođeno je sveučilište Unitierra ili puni naziv Universidad de la Tierra en Oaxaca. To je zapravo koalicija autohtonih i vanjskih organizacija. A kako funkcionira? U Unitierri nema nastavnika, učionica, službenih nastavnih programa, kampusa ni diploma. Tamo se učenje razumije kao samo jedan od aspekata svakodnevnog života koji se može kultivirati, a studiranje je slobodna autonomna aktivnost slobodnih ljudi. Na Unitierri se na istraživačke aktivnosti gleda kao na teoretske i empirijske istovremeno, oni to zovu „ razmišljanje u akciji“. U svemu što rade osobit značaj daju interkulturalnom dijalogu i ostvarivanju autonomije.

Sjeme cijelog tog procesa naslijeđeno je od pokreta Zapatista.

2. Većina nas samo kroz maglu se možemo sjetiti da je na samom početku XX stoljeća bila neka revolucija seljaka u Meksiku i da ju je vodio neki Zapata. Uglavnom nešto iz prošlog, svršenog vremena. Otkud oni opet?

Mnogi bi današnji analitičari voljeli da se o Zapatizmu govori kao o nekom događaju iz prošlosti koji je danas irelevantan. Ali jedan od najčitanijih mislilaca današnjice, Noam Chomsky, tvrdi da je to jedna od najradikalnijih neopolitičkih inicijativa u svijetu. I doista, u zadnjih 20 godina Zapatisti privlače pozornost javnosti kao ni jedan drugi socijalni i politički pokret, i to gledano kvantitativno i kvalitativno. Razlog tomu je dubina njihova radikalizma, oni svojim riječima i djelima dovode u pitanje većinu aspekata modernog života. Oni razotkrivaju korijenske uzroke sadašnjih zbivanja, oni rastavljaju na komadiće okvire današnjeg ekonomskog društva, države-nacije, formalne demokracije i sve moderne institucije.No najveći doprinos Zapatista su nada i imaginacija. Oslobađajući nadu iz njena intelektualnog i političkog zatočeništva, oni otvaraju mogućnost za renesansu. Oni su veliki izvor inspiracije mnogima.

3. Dobro, osim što su svoje školstvo postavili na sasvim nove osnove, kako su Zapatisti organizirani, kako žive?

Najviše inovacija dolazi s jednog područja od 250 000 ha džungle Lacandon. Tisuće seljaka se godinama borilo da to područje, na kojem su oduvijek živjeli, vrati pod njihovu kontrolu. I kada su to postigli, tamošnji Zapatisti su nastavili raditi svoju impresivnu sociološku i kulturnu konstrukciju. Pritom, od Vlade ne prihvaćaju nikakvu pomoć, ni onu za školstvo ni za centre gdje se liječe. Prostor na kojem žive smatraju zajedničkim i svojom praksom upravljanja i načinom življenja oni taj prostor regeneriraju. To im polazi za rukom potpuno autonomno a da im se životni uvjeti pritom unapređuju. 

U ljeto 2013. godine  organizirali su okupljanje, neku vrstu tečaja: Sloboda na način Zapatista. Zvali su ga još Escuelita, ili Mala škola. Jedan od 2000 sudionika Escuelite iz 30 zemalja, Gustavo Esteva (za sebe kaže da je deprofesionalizirani intelektualac), opisao je svoje dojmove o boravku u toj školi, pa ćemo navesti neke od njih.

Odmah na početku objašnjeno im je da Escuelita nema ovlaštene profesionalne predavače niti pedagoške eksperte. Escuelita ne ispunjava ni uobičajene standarde u pogledu prostora za učenje. Jer suština je da se ne treba učiti o svijetu nego od svijeta, te učiti od onih koji grade novi svijet – svijet bez eksploatacije i socijalnih nepravdi, bez represije i hijerarhije, svijet u kojem su patrijarhalnost i seksistički mentalitet suštinski transformirani. A glavna tema je SLOBODA. 

Zapatisti iz džungle Lacandon grade taj novi svijet već 30 godina. To je područje gdje vlada red, gdje se živi spokojno i iz kojeg su izbačene praktično sve forme nasilja.

4. To izgleda kao neko utopističko društveno-ekonomsko uređenje. Previše dobro da bi bilo istinito. Ili možda ipak nije utopija?! Ima li što upotrebljivo za ovaj naš svijet, „u našoj džungli“?

Mislim da ima dosta toga primjenjivog, a ni Chomsky ih ne bi tek tako toliko visoko rangirao.

Zapatisti imaju svoje norme i to na tri razine: lokalne zajednice (shvatimo to kao mjesnu zajednicu), općine (to je grupa lokalnih zajednica) i „caracola“ (to je grupa općina – nešto kao županija). Sve tri razine veličinom mogu varirati. Lokalna zajednica može biti i samo mala skupina obiteljskih kuća, ali može imati i 700 obitelji. Tu nema privatnog vlasništva nad zemljom niti nad sredstvima za proizvodnju. Svaka obitelj ima na raspolaganju približno jednak komad zemlje (veličinom i kvalitetom). Svi članovi zajednice sudjeluju u donošenju normi i dogovorenih načina upravljanja zajednicom. Norme su opća pravila ponašanja i uključuju konsekvence za one koji ih ne poštuju. Dogovorenim načinom upravljanja utvrđuju uvjete primjene specifičnih odluka vezanih za aktivnosti zajednice od općeg dobra. 

Ali osobito je zanimljivo 7 pravila koja važe za sve Zapatiste kada su na nekoj funkciji – kod nas je to kada netko dobije na izborima.

  • Da služe drugima, a ne sebi,
  • Da predstavljaju, a ne uzurpiraju,
  • Da grade, a ne uništavaju,
  • Da slušaju, a ne zapovijedaju,
  • Da predlažu, a ne nalažu, 
  • Da uvjere, a ne pobjede,
  • Da se vrate dolje, a ne hrle prema gore.

Ovi principi su među Zapatistima najprije široko raspravljani, pa formulirani, i konačno prihvaćeni od svih!

Zapatisti žive u učećim zajednicama, samo što to nije formalno obrazovanje.

Jako su dobro organizirani. To je iznenadilo sve polaznike Escuelite (2000). Priređen im je srdačan doček, svatko je dobio svog vodiča-domaćina (koji mu je prevodio sa lokalnog jezika), svatko je bio uključen u dnevne poslove obitelji u kojoj je odsjeo (nedostatak kondicije i praktičnih vještina gostiju silno su nasmijavale domaćine), i na kraju su imali fiestu za pamćenje.

Gustavo kaže da to nijednog trenutka nije bilo neko nametanje doktrine Zapatista. Oni su samo dijelili iskustvo svog načina življenja – koji može opstati samo u posvemašnjoj raznolikosti. Svaka lokalna zajednica, svaka općina, svaki Caracol je drukčiji – jer je to normalan odraz činjenice da ga je gradila druga grupa slobodnih ljudi.

Gustavo kaže da ih je Escuelita naučila da svatko od nas, na svoj način može učiniti ono što treba učiniti. Mi možemo stvoriti svijet koji će prigrliti svakog od nas. Inercija, paraliza i strah mogu se demontirati iz naših života. Mi, učenici Escuelite, na tom smo putu – kaže Gustavo.

A na nama je da razmislimo da li imamo više slobode mi – koji živimo u uljuđenom labirintu nacionalnih, EU, WTO, MMF i tko zna još kojih zakona i propisa, ili Zapatisti iz džungle Lancadon.

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.