10 godina u permakulturi, a rezultata nema?

Tek smo čuli za permakulturu, i odmah vidimo besprijekorno osmišljena i uređena imanja. Biljke rastu same od sebe, hrana posvuda, ljudi nasmiješeni, zadovoljni… Poželimo i mi tako živjeti, educiramo se, prođemo kakav tečaj, krenemo dizajnirati. Na papiru sve funkcionira savršeno, zone, sektori, kuda teče voda, gdje sadimo kakvo bilje… Prođe 10 godina, a livada je i dalje livada. Gdje je zapelo?

Ako se bavite permakulturom na način da prenosite znanje, zagovarate promjene u društvu, onda je samo bavljenje ujedno i rezultat. Ako se, pak, bavite na način kako ja volim, onda je nemoguće ne tražiti rezultate. Za mene, permakultura jest uzgoj hrane. I gradnja imanja, proizvodnja energije, održavanje zajednice na životu i okupu. Permakultura je vrlo konkretna, i ako ne možemo izmjeriti rezultate, kako znamo da dobro radimo?

S time na umu, neprestano analiziram što sam u proteklih 10 i više godina postigao, i bi li bilo drugačije da nisam krenuo putem permakulture. I ne mogu reći da sam zadovoljan. Očekivao sam više. Na početku ovog puta, očekivao sam da za 10-ak godina živim u posve drugačijem okolišu. Na bitno drugačiji način. Ipak, malo se od toga planiranog i ostvarilo. Zašto je to tako?

Problem je u meni

Ispočetka, mislio sam da je problem u meni. Nisam dovoljno znao, pa sam se educirao. Oponašao sam one iskusnije, ali nije mi baš išlo. Onda sam mislio, možda je problem u tome što oponašam, pa sam pokušao biti originalan. Ni to nije davalo neke rezultate. Mislio sam da mi samo treba iskustva, pa sam nastavio ponavljati greške dok ne uzgojim više sijedih na glavi. Mislio sam, možda me obitelj sputava u tome što želim postići, pa sam pokušao i njih promijeniti. Nisam se htio baš previše javno izlagati, jer nisam imao što pokazati. Imao sam dojam da svi oko mene znaju što rade, jedino meni to nikako ne ide.

Problem nije u meni

Tek godinama kasnije, stekao sam dojam da nisam uopće usamljen u svojem osjećaju nemoći. Jest, ima sjajnih ljudi koji postižu još sjajnije rezultate, ali većina nas uglavnom tapka u mraku. Nešto napravimo dobro, većinu baš i ne, prođe vrijeme, i uvijek smo na početku. Pa u čemu je onda problem? Tisuće ljudi oko nas koji su čuli za permakulturu, prošli tečajeve, žele napraviti neke pozitivne promjene. U doba interneta, teško da je ikakvo znanje nedostupno. Znači, imamo sve na pladnju, samo treba izgraditi svijet kakav smo zamislili. I opet, ćorak. Gdje su sva ta permakulturna imanja, šumski vrtovi, zašto naš cijeli okoliš do sad već nije jestiv? Zašto se u permakulturu ulaže toliko mnogo energije, a ona tako malo vraća?

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.