KRAJ

Transkript emisije Skalanada 26.06.2020.

Uvodno. Dođosmo do kraja Skalanade! Na to bi dječiji pjesnik Ršumović dodao: „sve bježeći od početka, k’o što bježi jun od maja, ili subota od petka“. Odradismo punih deset sezona Skalanade. U svakom poslu deset godina je priličan „komad“ vremena i trebalo bi se moći prepoznati neki njegov rezultat. Tragajući za novom normalnosti razgovarali smo o mnoštvu tema, komentirali razna događanja, prenosili tuđa iskustva, ponekad smo imali i goste. Jesmo li uspjeli što promijeniti u korist održivosti, odnosno, u korist postizanja neke nove normalnosti koja bi mogla trajati kroz vrijeme? Što bismo mogli istaknuti kao nekakav kumulativni desetogodišnji rezultat Skalanada?

Na žalost, prilike oko nas se i dalje pogoršavaju, pa nemamo nikakvo na činjenicama utemeljeno pravo za tvrdnju da smo uspjeli učiniti bilo kakav pomak društvene svijesti u korist održivosti. Možda, tu i tamo, kod nekog slušatelja pojedinačno. Zato ipak moramo zaključiti da dijelimo sličnu sudbinu s podugačkom listom aktivista i znanstvenika koji već čitavo stoljeće, pa i više, odašilju razna upozorenja javnosti o posljedicama ovih ili onih čovjekovih aktivnosti na stanje okoliša, a koja su se u utrci za rastom i profitom sustavno ignorirala ili zanemarivala. Zato danas, kako kaže Ricardo Silva, aktivist pokreta „Pobuna protiv izumiranja“, govoreći o klimatskoj krizi, „ta se kriza više ni ne može popraviti. Ukoliko se ništa ne učini, posljedice će biti takve da će sve ostale probleme učiniti irelevantnima. A čak i ako učinimo sve, svijet će ipak postati jedno posve drukčije mjesto nego ovo kakvo smo do sada imali.“ E sad, koliko je ljudi toga svjesno? Ne znam postoje li o tome neke relevantne ankete, ali izgleda vrlo, vrlo, malo. To se i bez anketa da zaključiti po tome što većina ljudi želi imati veću kupovnu moć i moći putovati svijetom, pritom se ne zamarajući s posljedicama toga. Političari to znaju, pa nas sve one stranake, koje imaju neke izglede da uđu u Sabor, mame obećanjima o većem životnom standardu, nešto slično bajci o Snjegulici, nude nam prelijepe „crvene jabuke“, za koje će se kasnije ispostaviti da sadrže otrov s usporenim djelovanjem. Jer tko od njih, osim svjetonazorskih tema, busanja u domoljublje i Covid anegdota, nudi iole konzistentna i razumna objašnjenja kako će se nositi s krizama na koje upozoravaju tisuće svjetskih znantsvenika, stotine domaćih, i zbog kojih su i djeca počela izlaziti na ulice, ali ih je Covid zaustavio?   

2. Pozornost javnosti sada je na korona virusu i posljedičnim gospodarskim i drugim štetama. Jasno je da pred izbore na to političari moraju reagirati. Možda očekuju da će s „Europskim zelenim novim planom“ moći istovremeno ostvariti i veći životni standard i manji utjecaj na okoliš?

X puta smo ovdje objašnjavali da su „zeleni rast“ i priča o odvajanju ekonomskog rasta od njegovih posljedica na okoliš puki mit. Fizički to je neprovedivo. Pa ako je i od Europske unije, takav zeleni plan je licemjeran. On vrvi optimizmom i hrpama novaca, ali ni jedna država uz njega još nije ponudila nikakav logičan i konzistentan plan za pozitivnu budućnost.

Za dvije godine navršit će se punih 50 godina od izlaska knjige „Granice rasta“, prodane u 30 milijuna primjeraka, o kojoj se već desetljećima priča. Ricardo upozorava na zanimljivost oko te knjige, da glavni mediji još uvijek uspijevaju usmjeravati pozornost javnosti na način da one koji sumnjaju u rast prikazuju kao „katastrofičare“ koji paničare što se društvo ne mijenja dovoljno brzo, pa onda dolaze do mizernog zaključka da bi ljudi mogli izumrijeti. Mada s druge strane imate Permakulturista Davida Holmgrena i one koji ga slijede, a koji, također već desetljećima, prakticiraju način življenja i pripremaju se za budućnost koja neće ovisiti o tome hoćemo li uspjeti kolonizirati Mars, ili učiniti čuda s nekakvim novim zelenim tehnologijama koje tek trebamo izmisliti. Drugim riječima, kako napisaše Pablo Servigne i Raphael Stevens „Sada je utopija promijenila strane: Utopisti su oni koji vjeruju da se može nastaviti raditi kao do sada, dok su realisti oni koji već rade na provođenju tranzicije i na izgradnji lokalne otpornosti na krize. Na horizontu naše generacije je kolaps. Ali kolaps nije kraj – to je početak naše budućnosti“.   

Naš, hrvatski, problem je da ćemo vjerojatno opet izgubiti četiri iznimno dragocjene godine, jer će naši utopijama skloni birači svoje povjerenje dati ponuđačima najljepših utopija. Za raspravu o prirodnim i fizičkim ograničenjima ni na jednoj strani nije bilo interesa. To je prirodi svejedno, ali nama neće biti.              

3. Dobro, na početku ste veće rekli da ni nakon deset godina Skalanada nismo uspjeli pomaći društvenu svijest u korist održivosti. No, recite nam, hipotetski, što bi bilo dobro da je neki naš fiktivni vjerni slušatelj doznao i spoznao iz svih tih naših emisija?

Pa prije svega, da je shvatio da su ljudi prihvatili jedan bahati, eksploatatorski, način življenja, kojim su od Zemlje, od drugih živih bića, pa i od drugih, manje „konkurentnih“ ljudi uzimali što su više mogli. Jedino opće-prihvaćeno mjerilo uspjeha za pojedinca je bilo osobno bogatstvo, a za države porast BDP-a – beskonačni! Kako na jednoj maloj planeti poput Zemlje ničega nema beskonačno, cijeli taj životno-poslovni ambijent počeo je pucati po šavovima, i to velikom brzinom! Kako će svega biti sve manje, a kako u sustavu moć i dalje imaju najbogatiji, mogućnost za „normalan život“ imat će sve manji broj ljudi. Primjerice, prosječni radnik Amazona zarađuje 80$/dan, a njegov prvi čovjek Jeff Bezos 215 milijuna$/dan. Sustav dopušta da prvi čovjek zarađuje 2,7 milijuna puta više od svojih radnika! Zato je naš fiktivni vjerni slušatelj već shvatio da svijet neće spašavati poslovna elita. Ona je (to je nedavno pisalo u NY times-u) poput osobe koja bi na svaki način htjela smršaviti, osim tako da počne manje jesti. Poslovna elita će nuditi da spašava svijet investiranjem u društveno korisne aktivnosti, poduzetništvo, održivi kapitalizam, filantropski kapitalizam, umjetnu inteligenciju, tržišno orijentirana rješenja. Sve, samo da se temeljito ne mijenjaju pravila igre.

4. Pa što je onda činiti našem jadnom fiktivnom vjernom slušatelju?

Nadam se da je među njima bilo i mladih. Važno je da sudjeluju u onim protestima gdje se traži promjena sustava. Ali je najvažnije da počnu djelovati odmah, individualno i u zajednici, svakako ne tek onda kada odu u mirovinu. I da bude potpuno jasno, pritom ne mislim na akcije tipa recikliranje i korištenje energetski učinkovitijih žarulja. Radi se o prelasku na način življenja koji će biti moguć i za 50 i za 100 godina, koji neće biti ovisan o energetskim mrežama, gdje nećete svaki čas moći zvati nekog majstora, niti nabavljati strojeve iz inozemstva. Rješenja ne treba tražiti u nikakvim tehnologijama koje ovise o globaliziranim lancima opskrbe, o obilato dostupnoj i jeftinoj energiji, o jeftinom radu i sirovinama. Ricardo naglašava tri važna koraka u tom „klimatskom buđenju“.

1. Osmislite si neku pozitivnu, ali ipak realnu viziju za budućnost.

2. Nastojte stalno učiti i ovladavati korisnim vještinama za tako zamišljenu budućnost.

3. Uključite se u neku zajednicu koja se priprema za budućnost, ili ju vi sami stvorite.

Znajte da u onom što kanite raditi niste sami. Već je mnogo organizacija, mreža, zajednica, sveučilišta, filozofa koji razrađuju ideje koje bi mogle rezultirati pozitivnom budućnošću. Ima ih i u Hrvatskoj. O nekima smo i ovdje govorili. Nedavno je u Križevcima bio skup više takvih udruga i organizacija na temu „Osnaživanja lokalnih zajednica“. Mislim da će sudionici tog skupa uskoro izaći sa svojom porukom javnosti.

5. A da su među našim fiktivnim vjernim slušateljima slučajno bili i nositelji odlučivanja iz jedinica lokalne i područne samouprave, što bi bilo dobro da su oni doznali i spoznali?

Oni bi postali svjesni drukčijih klimatskih, bioloških, energetskih, financijskih i drugih okolnosti s kojima će se morati suočiti njihova zajednica. Tada bi i sami zaključili da im nikakvi vanjski investitori u tome neće biti od pomoći. Današnja pomama da se infrastrukturna mreža svake vrste beskrajno širi, jer se za to mogu dobiti sredstva iz EU fondova, bi prestala. Svijest o tome da gospodarstvo, turizam, promet i potrošnja više neće moći rasti bila bi im jasan signal da će se prihodi zajednice smanjivati, pa će troškovi održavanja i postojeće infrastrukture biti sve teže podnošljivi. Upalila bi im se lampica da se sav raspoloživi potencijal za suočavanje s dolazećim promjenama već nalazi kod njih. To je lokalno stanovništvo sa svojim znanjima i vještinama i tu je njihov okoliš s poljoprivrednim zemljištem i drugim resursima u mjeri u kojoj su isti očuvani. Nevjerujem da bi im uopće mogla pasti na pamet ideja da u ovakvoj situaciji prodaju otoke (Oruda i Palacol), a za koju godinu i poljoprivredno zemljište, jer bi znali da je sadašnja vrijednost novca samo privremena i upitna. Globalni financijski sustav će kad-tad bez rasta kolabirati, pa novac više neće biti vrijednost, dok će očuvane lokalne prirodne vrijednosti biti prava dragocjenost svakoj zajednici i nukleus oporavka globalne ekosfere.

Informirani, dobronamjeran (svakako ne korumpirani) nositelj odlučivanja shvatio bi da se na promjene koje ne možeš izbjeći, najbolje pripremati tako što ćeš jačati otpornost zajednice na njih. Potaknuo bi jačanje kohezije zajednice raznim lokalnim događanjima, poticanjem kooperativa, popravljaona, zajedničkog vrtlarenja. Znao bi da sam nema odgovore na sva pitanja, pa bi se potrudio da u sustav donošenja odluka što više uključi građane, recimo formiranjem Skupštine građana. Tu bi svi zajedno razmatrali kako da si izgrade što sretniji život u svom mjestu. Razgovarali bi o tome koliko je njihov način življenja uopće održiv, ukoliko ovise o svakodnevnom dopremanju potrepština kamionima, ili o funkcioniranju nacionalne energetske mreže.

6. Znam da bi bilo pretjerivanje čak i hipotetski govoriti o tome što bi bilo da su neki nacionalni nositelji odlučivanja bili naši slušatelji, pa ipak, što biste voljeli da su oni spoznali?

Pa volio bi da su barem toliko korektni da kada već nešto potpišu onda da iza toga dosljedno i stoje. Recimo, potpisali su ono da će prepoloviti GHG emisije za 10 g, a za 30 g. ih u potpunosti eliminirati. Naprosto je nepošteno prem svima nama da se naš novac i naši prirodni resursi sada bacaju na skupe projekte poput LNG terminala, na nova nalazišta nafte i plina po cijeloj Hrvatskoj, na nove autoceste, na borbene avione… Ako za koju godinu budemo od Europe ili svijeta odlučno primorani da izvršimo svoje potpisane klimatske obaveze, mi ćemo morati sve to preko noći odbaciti. Nepotrebne investicije, nikakva sigurnost ili poboljšanje od njih, novi ožiljci u okolišu, neprovedene pripreme za funkcioniranje bez fosilnih goriva – samo štete. A sve što je trebalo znati o tome, već dugo je poznato! Mi smo u deset godina Skalanade pokušavali ukazivati da se treba pripremati za ono što dolazi. Činjenica je – bez uspijeha. Žalim li za uloženim trudom i vremenom? Ipak ne. Teže bi mi bilo da sam bio samo nijemi promatrač događanja. Barem sam nešto pokušao promijeniti, a možda sam i nekog neznanog drugog uspio potaknuti da sutra pokuša učini to isto i bude uspješniji. Zato hvala Saši i Radio Rijeci što su mi pružili priliku da to pokušam.

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.