PREDIZBORNA KLIMATSKA ABECEDA

05/03/202505/03/2025 Perforum

U svibnju su lokalni izbori. Kandidati već izlaze sa svojim programima i porukama zašto bi birači baš njih trebali odabrati. I ovog puta njihove poruke su uglavnom na tragu uobičajenih očekivanja javnosti da im se na ovaj ili onaj način poveća životni standard. Ali, sada znanstveno pouzdano znamo da način življenja koji smo do sada imali uništava naš planet. Ukoliko s tim uništavanjima uskoro ne prestanemo, ljudskoj vrsti prijeti izumiranje. Radi se o našoj djeci i unucima. Naredne četiri godine su vjerojatno presudne kad je u pitanju konačni ishod.

Svjetsku politiku vode svjetski moćnici vođeni interesima najbogatijih pojedinca i korporacija. Da bi se izborili za ulazak u krug najmoćnijih, pripadnici te elite su beskrupulozno iskorištavali prirodne i ljudske resurse svijeta. Oni svjesno ignoriraju planetarna ograničenja. Zato se od njih nikakav pozitivan pomak u korist zauzdavanja katastrofalnih trendova ne treba očekivati. Mi, obični ljudi, sada smo prepušteni sami sebi, pa opstanak mladih ovisi o tome što smo mi spremni učiniti: ostati pasivni i čekati naputke i rješenja „odozgo“, ili ćemo ozbiljno shvatiti upozorenja znanstvenika i preuzeti odgovornost za sudbinu svoje djece i unuka – tu gdje jesmo, s onim što lokalno imamo i znamo.

Kroz naredne četiri godine trošiti vrijeme, novac i energiju na još više od onoga što smo i do sada radili, ne bi bilo ni korisno, ni odgovorno, ni moralno (jer su tako i nastali planetarni problemi). Te četiri godine trebalo bi iskoristiti kao bitku za opstanak mladih – za provođenje priprema i prilagodbi zajednice na savršenu oluju kriza, koju više ne možemo izbjeći.

Koja je to klimatska abeceda koju bi široka javnost trebala znati da bi razumjela prilike prema kojima idemo, te odlučno zatražila od donositelja odluka da se hitno i u potpunosti posvete pripremama i provođenju lokalnih mjera na jačanju otpornosti i samodostatnosti zajednice na vanjske krizne pritiske – zbog opstanka? Ovo je moj prijedlog:

Po znanstvenicima, klimatska kriza i gubitak bioraznolikosti su najveće prijetnje opstanku ljudske vrste od kad ona postoji. To nije tema za međustranačka prepucavanja.
Trošimo zadnje desetljeće kad bi radikalnim smanjivanjem emisija stakleničkih plinova (GHG) još bilo moguće spriječiti da klimatske promjene ne prerastu u nezaustavljiv proces.
Svaka tona emisija GHG manje DANAS, vrijedi puno više od obećanja da će se ista tolika emisija smanjiti u nekoj doglednoj budućnosti, jer smo već kritično blizu momentu kada se mijenjanje klime više neće moći zaustaviti. Zato bi svaku ideju o novim građevinskim projektima trebalo preispitati na ovu okolnost. Naime, najviše emisija GHG događa se na samom početku takvih projekata, kod proizvodnje materijala za gradnju (cement, čelik, asfalt, pijesak, plastika…).
Klimatski ekstremi o kojima nas svakodnevno izvještavaju mediji, rezultat su GHG emisija koje su se dogodile do prije cca četvrt stoljeća (zbog vremenske zadrške između emisija i njihovih reperkusija na okoliš). Mi se trebamo pripremati da podnesemo klimatske ekstreme prouzročene dodatnim GHG emisijama učinjenim u proteklih 25 godina. A u proteklih 25 godina globalno gospodarstvo se udvostručilo, zbog čega je samo nafte bilo potrošeno više nego što je ukupno potrošeno od vremena prvih bušotina u XIX stoljeću pa do prije 25 godina! Dakle, sadašnji klimatski ekstremi su tek uvertira za klimatsku predstavu koja nam slijedi. Prije nego što nam bude moglo biti bolje, na žalost, neko vrijeme će nam neizbježno biti gore.
Najviše GHG emisija dolazi od spaljivanja fosilnih goriva, jer ona sudjeluju sa preko 80% u svjetskom energetskom mixu. Da bi spriječili nezaustavljivo mijenjanje klime najsigurnije bi bilo napustiti ugljen, naftu i plin do 2030. godine. Nikakvim alternativnim izvorima energije nije moguće do tada nadomjestiti fosilna goriva. Propustili smo vrijeme za postupne prilagodbe. Moramo se naučiti živjeti sa puno manje energije – svih vrsta.
Najbrži efekt usporavanja globalnog zatopljenja mogao bi se postići smanjivanjem emisija metana/prirodnog plina (80 puta je potentniji GHG od CO2, ali disipacijom nestaje nakon dvadesetak godina, za razliku od CO2 čije GHG djelovanje ostaje 300-1000 godina). Zato je investiranje u LNG („u sigurnost opskrbe plinom“) zapravo produžavanje ovisnosti o prirodnom plinu, što je iznimno neodgovoran čin prema egzistencijalnim interesima mladih. Tvrdnja da se to radi zbog prelaska na vodik nije realna. Vodik ima puno manju neto energiju (EROEI) od prirodnog plina, uz puno više opasnosti od istjecanja i eksplozija. Tako skup a opasan izvor energije za kućanstva i širu potrošnju malo kome će biti priuštiv i privlačan.
Svaka nova gospodarska aktivnost traži dodatnu energiju – to je fizikalna neminovnost. Zato gospodarski rast (mjeren BDP-om) uvijek prati povećanje potrošnje energije. Fizički je nemoguće napuštati fosilna goriva i imati gospodarski rast (ma koliko se ekonomisti i političari trudili da nas uvjere u suprotno)! Odnosno, nastaviti s korištenjem sadašnjeg gospodarskog modela za čovječanstvo bi bilo suicidalno (A. Guterres).
Desetljećima korišteno i hvaljeno mjerilo za uspješnost neke države rast je njena gospodarstva, odnosno BDP-a. No, BDP se izražava u novčanim jedinicama, pa ne može obuhvatiti sve druge za život bitne aspekte, primjerice: utjecaj na klimu; na bioraznolikost, okoliš i plodnost tla; na sirovinske resurse; na društvene razlike i sl. Kako znamo da već trošimo planetarne resurse kao da raspolažemo s 1,75 Zemlje, svjesni smo da time potkradamo resurse vlastitoj djeci i budućim generacijama. Zato sve više mladih na rast BDP-a opravdano gleda kao na mjerilo bezobzirnosti država prema njihovim egzistencijalnim potrebama.
Bez fosilnih goriva drastično će se smanjiti mobilnost roba i ljudi, posebice korištenje osobnih vozila. Zato su ulaganja u nove ceste i autoceste više odraz ignoriranja planetarnih ograničenja, nego rezultat dobro promišljenih i dugoročno korisnih prioriteta i potreba. Kod najave takvih ulaganja nikada se ne spominju budući problemi s održavanjem prometnica. Naime, bez fosilnih goriva neće biti ni asfalta, kao ni teške mehanizacije pogonjene naftom kojom se obavljaju poslovi održavanja. Za mlade i buduće generacije odlazak fosilnih goriva je neizbježna sudbina – ili zato što će zbog klime preostala fosilna goriva vrlo uskoro biti ostavljena u zemlji, ili zato što će u dogledno vrijeme biti potrošena, jer su neobnovljiva.
Odlaskom fosilnih goriva ugasit će se i o njima ovisna industrijska poljoprivreda. Mi smo potpuno nespremni na tu okolnost, unatoč višegodišnjim upozorenjima FAO-a, UNCTAD-a i brojnih znanstvenika da će se zbog klimatskih ekstrema i gubitka bioraznolikosti dostupnost hrane u svijetu smanjivati. Hrvatska ne proizvodi ni polovicu svojih potreba u hrani, jer je naša prehrambena sigurnost prepuštena logici slobodnog tržišta i trgovačkih lanaca (poslovnim subjektima kojima je primarni interes profit, a ne hoćemo li mi imati što za jesti). Zato sada nema važnijeg ni hitnijeg zadatka za svaku lokalnu zajednicu (urbanu i ruralnu) od poticanja lokalne agroekološke proizvodnje hrane, kao i masovnog formalnog i neformalnog obrazovanja stanovništva o tome kako se to treba raditi.
Klimatski ekstremi i s njima povezane pojave često ugrožavaju zdravlje i život ljudi, funkcioniranje komunalne i društvene infrastrukture, te interventnih službi. Analiza ranjivosti lokalne zajednice na takve okolnosti zato bi trebala biti na vrhu liste prioriteta svake nove lokalne administracije. Da bi takva analiza doista bila korisna, nju se ne može naručiti javnom nabavom od najpovoljnijeg ponuđača. Nju treba napraviti sama zajednica – administracija uz široko sudjelovanje javnosti. Tako dobivene spoznaje trebale bi biti temelj za izradu/izmjene svih drugih planskih dokumenata lokalne zajednice.
Napuštajući fosilna goriva zbog opstanka, napustit ćemo i globalizirano namirivanje naših potreba, posebice onih osnovnih. Dolazi radikalna lokalizacija življenja. To je način na koji su ljudi živjeli tisućama godina. Uz regeneriranje okoliša, uz jaku društvenu koheziju, te uz njegovanje dobrih odnosa i solidarnosti sa drugim lokalnim zajednicama, to može pružiti uvjete za resursno skroman, ali ugodan način življenja.
Lokalni red i mir ne održavaju se zrakoplovima i tenkovima. Ulaganjima u skupu ratnu tehniku, umjesto u napore za smanjivanje GHG emisija i na prilagodbu na klimatsku krizu, praznimo državni proračun dok rastu profiti vojno-industrijskog kompleksa. Najviše na tome zarađuju baš one zemlje koje najočiglednije ignoriraju klimatsku krizu i planetarna ograničenja, ne obazirući se na posljedice. Retorika da se radi o „obrambenoj industriji“ važnoj za sigurnost zemlje, prikriva jednostavnu činjenicu da se nikakvom moćnom ratnom tehnikom ne može zaustaviti devastiranje planeta. Dapače. Ako tako gubimo jedini planet na kojem možemo živjeti, što mi to uopće branimo skupim naoružanjem?! Sigurnost i opstanak mogu se postići samo zagovaranjem i prakticiranjem mira i suradnje, što je u zadnje vrijeme postala politička ne tema. Paradoksalno, najinteligentnija bića na planetu sama sebi dokidaju uvjete za život zbog nadmetanja elita tko je jači i moćniji da dođe do preostalih resursa Zemlje.