NACIJA KOJA JE IZGUBILA „METAR“ ZA REALNOST

Puzeći klimatski genocid s izbornim legitimitetom

Prve minute vijesti preplavljene su pikanterijama iz međusobnih odnosa čelnih ljudi nacije, o pojedincima ogrezlim u korupciji, o „epohalnoj“ kupovini borbenih zrakoplova… Puno se vremena potrošilo i na okupljanje ekonomista u Opatiji, uz sudjelovanje vrha Vlade, jer je taj skup prštao od optimističnih procjena o rastu gospodarstva. S druge strane, Klimatska konferencija u Glasgowu, mada je trajala dva tjedna, nekako je brzo počela medijski da blijedi. Jednako kao i IPCC-ov Crveni alarm za čovječanstvo, jednako kao i dramatične zajedničke klimatske poruke Pape Franje, Nadbiskupa Justina Welbyja i Ekumenskog patrijarha Bartolomeja I. A sve se to događa praktično u isto vrijeme, s tim da ovo „s druge strane“ ima neusporedivo veću važnost za stanovništvo od onoga što se doznaje u prvim minutama vijesti – jer se radi o ukazivanju na putove do boljih izgleda za opstanak ljudske vrste! 

Zbog svoje istovremenosti sve ovo se doima kao neki nadrealistički film. U tom filmu pojedinci koji kormilare Državom to rade bez gledanja u „navigacijske karte“. Oni se ne obaziru na stvarne prepreke na putu, na upozorenja o opasnosti od nasukavanja i potonuća, na druge sudionike u prometu, na stanje posade, na raspoloživost vitalnih zaliha za putovanje… Oni naprosto vjeruju da s Državom plove u pravom smjeru – jer im to pokazuje jedini instrument u koji gledaju, onaj o nacionalnom BDP-u, i jer im ispravnost tog instrumenta potvrđuje još i kreditna rejting agencija „Fitch“, koja se bavi tržištem novca, a nimalo našom dobrobiti.    

Korektnosti radi, treba naglasiti da Hrvatska nije jedina zemlja koja je izgubila vezu s realnošću, to je široko raširena „bolest“ među razvijenim zemljama svijeta, čiju infekciju raznose najbogatiji pojedinci i korporacije, da se slučajno ne bi smanjila njihova moć i bogatstvo, a što se posljedica tiče:  Poslije mene – potop.  

Realna situacija

Za uvid u realnu situaciju moramo se osloniti na znanstvenike. Oni samo interpretiraju rezultate svojih mjerenja i promatranja, pa na osnovi njih izračunavaju i predviđaju budući razvoj događaja. A njihova predviđanja su sada toliko nepovoljna za ljude i planet, da ih malo tko želi i čuti. Trebalo bi radikalno i neodgodivo početi mijenjati način na koji živimo i radimo da bi djeci i budućim generacijama mogli ostaviti u nasljeđe planet na kojem ljudi mogu opstati i pristojno živjeti. No, mi ni nakon gotovo pola stoljeća njihovih upozoravanja da nedopustivom dinamikom uništavamo i same bio-fizičke osnove egzistencije svoje i budućih generacija, ipak ne odustajemo od življenja po gospodarskom modelu koji traži stalni rast i koji od gospodarskih subjekata traži da se nadmeću u zgrtanju profita, ne obazirući se na posljedice. Znanstvenici mogu upozoravati na uništavanje planeta, ali ne mogu donositi i provoditi odluke da se s tim prestane jer bi ljudska vrsta zbog toga mogla nestati. To bi trebali raditi političari, kad ne bi bili pod diskretnim utjecajem moćnih poslovnih ljudi i korporacija koji imaju ogromne novce za sustavno lobiranje, pa i korupciju. Za sada, uništavanje planeta (pod maskom „razvoja“) ima uvjerljivu prednost nad egzistencijalnim interesima sadašnje i buduće djece. Time se, za ljubav novca i „razvoja“ (netko svjesno, netko nesvjesno) nastavlja provoditi „puzeći genocid“ nad djecom, jer im se uništava stanište. To je gotovo identičan proces koji se može primijetiti u biljnom i životinjskom svijetu, kojima se staništa otimaju i devastiraju zbog ekstrakcije raznih sirovina, izgradnje ljudskih tvorevina i rasipanja otpada, a taj proces je poznatiji pod nazivom šesto masovno izumiranje.     

Kako je novac uzurpirao COP 26

Industrija fosilnih goriva i financijske institucije koje ih prate utrošile su na desetine milijuna eura već u fazi priprema za COP26 za lobiranje u korist rješenja koja njima odgovaraju. Doznalo se i da su čuveni brendovi u godinu dana na reklamiranje na internetskim stranicama koje šire dezinformacije (klimatske uključivo) potrošili 2,6 milijardi$ (analiza agencija NewsGuard i Comscore). Na COP26 u Glasgowu pristup je dobilo 503 lobista iz industrije fosilnih goriva – više nego je imala i jedna druga delegacija. 

Delegacije Globalnog Juga i nevladine udruge naravno nisu imale novaca za lobiranje i reklame, a kako cijepljenje protiv COVID-a nije svima u svijetu dostupno, dio njihovih delegata nije mogao ući na COP26 jer nisu bili cijepljeni niti su imali zdravstveno osiguranje.  

Najveći medijski prostor na COP-u26 stoga su dobili veliki investitori i državni pregovarači, koji su kao odgovor na galopirajuću klimatsku krizu pompozno nudili nedjelotvorna, pa i opasna rješenja, poput: umjetne hrane iz laboratorija, genetičkog inženjerstva, hvatanja i skladištenja ugljika, ugljičnih kredita, geoinženjerstva, digitalizacije poljoprivrede, inzistirali su na postizanju „neto nula“ emisija… Možda se ponajviše raspravljalo o neto nula emisijama do 2050, jer to uopće ne znači potpuni prestanak emisija stakleničkih plinova. Radi se zapravo o kompenzacijama za emisije, a ne o njihovu ukidanju. Korporacija ili država nastavi koristiti fosilna goriva uz posljedične emisije stakleničkih plinova, ali se obveže da će negdje u svijetu zakupiti pohranjivanje odgovarajuće količine ugljika. U praksi to obično rezultira novim valom otimanja zemlje u siromašnijim zemljama da bi se, primjerice, sadile kompenzacijske šume – bez obzira na posljedice po lokalno stanovništvo. A djelotvornost takvih kompenzacija već se iskazala u praksi: kompenzacijske šume koje je Microsoft kupio u Kaliforniji ove godine su izgorjele. Pozadinski princip za neto nula emisije je: nastavi s emisijama sada, uz obećanje da ćeš ih pokupiti sutra. Naviknuti na međusobna obmanjivanja smetnuli smo s uma da to kod Zemlje ne funkcionira i da ona na raspolaganju ima paletu drastičnih odgovora na takve obmane. Djeca su već shvatila da će se kazne za obmane prelomiti preko njihovih leđa, ali odrasli još ne pokazuju da mare za to.

Na COP-u 26 korporacije su nastojale ostaviti dojam da tehnologije mogu riješiti sve probleme oko emisija (ne trudeći se objasniti zašto već nisu).  Time su sebe iz uloge najvećih uzročnika klimatske krize, ponudile u ulozi spasitelja svijeta, a usput bi silno zaradili. A političari koji im „čuvaju leđa“ nastojali su, kako reče znanstvenik Rob Larter, „iznaći način kako da ipak u javnosti ostave dobar dojam a da pritom ništa bitno ne obećaju“.  

Vratimo se u Hrvatsku – što ona kani činiti oko klimatske krize?  

Odgovor na ovo pitanje pokušat ću rekonstruirati iz nekih izjava i događanja koja su se desila nakon Crvenog alarma za čovječanstvo od IPCC-a i to sa stajališta interesa (pa i mogućnosti pukog opstanka) djece, budućih generacija i ostalih oblika života na Zemlji. Da bi se njima dugoročno očuvalo uvjete za život trebalo bi što prije emisije stakleničkih plinova svesti na nulu. To znači napustiti fosilna goriva, što bi kao posljedicu imalo veliko smanjivanje svih ekonomskih aktivnosti i ekstrakcije prirodnih resursa, što bi rezultiralo s manje prometa, manje trgovanja i potrošnje, manje turizma… a puno više aktivnosti na regeneriranju prirode, odnosno, to traži da se osnovne potrebe stanovništva namiruju lokalno, što bi stvorilo vrlo praktičan i lako provjerljiv okvir za usklađivanje načina življenja ljudi s prirodnim ograničenjima.  

Upravo na navedenim elementima je zakazao COP26. Komentar prof. Kevina Andersona nakon COP-a bio je: „Svjetski čelnici su zajednički odabrali da potpišu smrtnu presudu“. A Noam Chomsky je u jednom intervjuu ironično izjavio: „Naposljetku, prosječni životni vijek neke vrste na Zemlji bio je oko 100.000 godina. Zašto bismo nadmašivali taj prosjek? Zašto se organizirati za pravednu budućnost svih kad možemo uništiti planet, pomažući bogatim korporacijama da budu još bogatije?“

A sad neki strateški ciljevi, stavovi i potezi naših nositelja odlučivanja viđeni iz perspektive interesa mladih:

Opatija: Očekujemo gospodarski rast od 9%, a do 2030. želimo doseći 75% razvijenosti EU!

To je de  facto pridruživanje Hrvatske onim državama koje ubrzavaju tempo uništavanja globalnog, a time i nacionalnog okoliša. Svaki rast traži više energije i resursa, uz posljedične devastacije okoliša. Fizički je nemoguće imati gospodarski rast uz istovremeno napuštanje fosilnih goriva. Za opstanak mladih od presudne važnosti je napuštanje fosilnih goriva, a ne rast.

Vladina uredba o ograničenju cijena naftnih derivata.

Mada je svakom drago voziti se jeftinije, ovakva uredba je loša vijest za mlade. Njom Vlada podržava produžavanje ovisnosti o fosilnim gorivima. Porast cijena tumači se oporavkom svjetskog gospodarstva, uz brižno izbjegavanje spominjanja iscrpljivanja rezervi ugljikovodika. Svatko treba biti svjestan da se komercijalno upotrebljive rezerve nafte bliže kraju i zato ne treba ljudima financijski pomagati da što duže ostanu ovisni o nečem što će svakako nestati, već da se pripreme za življenje bez nafte. Sada je cijena nafte nešto iznad 80$/barrel, a na burzama se veliki igrači već klade na buduće cijene od 250$, pa i 300$, za barrel. 

COP26, Plenković: „Hrvatska namjerava kompenzirati utjecaj turista na emisije ugljikovog dioksida tako što će do 2030. godine zasaditi više od milijun dodatnih stabala godišnje“.

Već smo rekli da su nekima takve kompenzacije ubrzo nestale u požarima. No, turizam je samo dio gospodarske priče. Kad bi hrvatsko gospodarstvo raslo po stopi od 9%, onda bi mu do 2030. trebalo dvostruko više energije nego sada. Budući da je pridobivanje toliko energije bez fosilnih goriva tehničko-financijski nemoguće u raspoloživom vremenu, čime se namjerava kompenzirati posljedični rast emisija? Ili se ipak ni ne namjerava?!  

Opatija, Plenković, 4 cilja: I dovršiti Pelješki most; II ulazak u Schengen; III prelazak na Euro; IV Nabavka višenamjenskih borbenih zrakoplova (da bi zemlja bila sigurnija i povoljnija kao „investicijska destinacija“).

I cilj: Pelješki most možda i ima geopolitičku važnost za Hrvatsku, ali će biti teret mladima. Zbog napuštanja fosilnih goriva promet mostom će se vremenom smanjivati! Kako ima i onih koji vjeruju da će vozila na fosilna goriva naprosto biti zamijenjena vozilima na električnu energiju, treba naglasiti da je to tehnički, resursno i po namjeni potpuno nerealno. Bez fosilnih goriva promet će se znatno smanjiti. Činjenica da je most u velikoj mjeri financiran sredstvima EU, ne ublažava činjenicu da će održavanje tako skupog objekta, u uvjetima smanjivanja prometa i broja turista, postati ogroman financijski teret jugu Hrvatske već za nekoliko godina.  

II cilj: Ulazak u Schengen doista bi olakšao funkcioniranje poslovnog modela business as usual. No, taj model se mora napustiti da bi mladi mogli preživjeti. Za poželjnu promjenu prema lokalizaciji življenja Schengen je nebitan.

III cilj: Prelazak na Euro obično se obrazlaže boljim povezivanjem s EU tržištem, lakšim provođenjem financijskih transakcija, većim investicijama, prilikama za rast, otpornošću gospodarstva na krize i novim radnim mjestima. Za poželjno okretanje prema lokalizaciji malo od ovih obrazloženja ima ikakvog značaja. Strani investitori ne mogu imati interesa da ulažu, primjerice, u našu lokaliziranu proizvodnju i potrošnju hrane, to moramo sami. Za lokalizirani način življenja monetarna povezanost s drugim tržištima i olakšavanje financijskih transakcija imaju sasvim marginalni značaj. A što se tiče otpornosti gospodarstva na krize, iskustva Grčke iz protekle krize govore upravo suprotno. Da su imali monetarni suverenitet, stanovništvo Grčke bi mnogo manje patilo. 

IV cilj: Nabavka višenamjenskih borbenih zrakoplova mladima ne povećava sigurnost. Ukoliko bi došlo do još jednog oružanog sukoba u regiji, bez obzira koja bi strana pritom bila ratni pobjednik i uz kolike žrtve i razaranja, sve bi strane izgubile vrijeme, resurse i zadnju priliku da reagiraju na Crveni alarm za čovječanstvo. Zato preventiva za veću sigurnost mladih može biti jedino uporno i svesrdno zalaganje za MIR (bez ometanja od strane odraslih zbog njihovih trauma iz prošlosti!), a ne gomilanje oružja i pokazivanje „mišića“. A teza da bi tom vojnom nabavkom mogli postati „investicijska destinacija“ je doista nadrealna. Znači li to da mi sa jednom tako raskošnom „reklamnom kampanjom“ prizivamo milijardere?! One koji su se čak i za vrijeme pandemije besramno bogatili?! OXFAM je to ilustrirao ovako: „Da se svim svjetskim milijarderima njihova pandemijska zarada oporezuje po stopi od 99% prikupilo bi se 5400 milijardi$(!!!), a tih 2690 milijardera bi i nakon plaćanja tolikog poreza bili za 55 milijardi$ (20 milijuna $ svaki!) bogatiji nego prije pojave virusa.“ (Radi usporedbe, Hrvatski BDP 2020. bio je 56 milijardi $.) Istina, svoje divljenje prema milijarderima mi već iskazujemo tako što gradimo marine za njihove megajahte (mada djeca već shvaćaju da su to glavni „terminatori njihove budućnosti“), ili tako što smo preponosni na električna sportska vozila koja si može priuštiti samo najbogatija klijentela, a znamo i da Vlada vodi poslovne razgovore s Bezosovim „Amazonom“. Bilo bi lijepo kad bi nam Vlada navela barem neki primjer – u što očekuje da bi ti milijarderi mogli i htjeli ulagati u Hrvatskoj, a što ne bi išlo u prilog isključivo njihovom daljnjem bogaćenju (uz poneku „mrvu“ našim zaslužnim pomagačima), već i boljim izgledima za opstanak mladih!

Kad odrasli planiraju budućnost fascinirani novcem a poričući realnost

I znanstveno i iskustveno je nesporno da se naše uništavanje planeta bliži točki preokreta prirodnih uvjeta koje možda nećemo kao vrsta moći preživjeti. Zato je veliki preokret u načinu življenja svakako pred nama, ali razmjere nevolja kojima će biti izložena naša djeca ovise o tome što ćemo kao odrasli ljudi učiniti u narednih najviše desetak godina. Radi se o provođenju prilagodbi kojima bi svoje življenje uskladili s prirodnim ograničenjima i kojima bi  regenerirali prirodne sustave koje smo već kritično narušili. To prilagođavanje može biti kaotično, ako se dogodi kao svojevrsni sudar s ograničenjima, a može biti i organizirano, jer je puno toga predvidivo. Što ćemo izabrati?!  To ne ovisi o novcu. To prije svega ovisi o našoj spremnosti da se prioritetno angažiramo na zaštiti životnih uvjeta vlastite djece. Činimo li to sada? Definitivno NE. Nositelji odlučivanja, koje smo demokratski izabrali, svoja predizborna obećanja nama odraslima ispunjavaju tako što realiziraju investicije u infrastrukturu za fosilna goriva (autoceste, tunele, zračne luke, borbene eskadrile…), potiču potrošnju i rast, olakšavaju kapitalu investiranja u turizmu, za preuzimanje poljoprivrednog zemljišta, eksploataciju šuma… Poboljšava li to životne izglede našoj djeci u svijetu koji ostaje bez energije iz fosilnih goriva kao i mnogih drugih resursa, s teško devastiranim prirodnim sustavima od strane nas odraslih? Definitivno NE. Možda naša djeca trenutno nisu svjesna što su sve njihovi roditelji mogli znati, samo da su htjeli. Umjesto uvažavanja brojnih upozorenja znanstvenika odabrali su ignorirati ih – zbog zadržavanja svog standarda, navika ili nečeg desetog. Ali, kad nahrupe nevolje, naša djeca će sutra sigurno shvatiti da smo znali sve što je trebalo znati, ali da smo nečinjenjem ipak dopustili „puzeći klimatski genocid“ – NJIHOV! Što ćemo im tada reći?! A da se ipak primimo posla?! Onako, iz ljubavi. Imamo još malo vremena!

Ako vam se svidjelo, podijelite sa prijateljima:

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.