ZEMLJA JE BOLESNA, MI JOŠ I VIŠE, A DJECA NAPUŠTENA

Dijagnoza

Sigurno ste čuli da je IPCC proglasio „Crveni alarm za čovječanstvo“. Antonio Guterres je nakon njihova izvješća izjavio da ono „mora biti posmrtno zvono za ugljen i fosilna goriva prije nego što unište naš planet“. A početkom rujna su se sastali Papa Franjo, Nadbiskup Justin Welby (Anglikanska zajednica) i Ekumenski Patrijarh Bartholomew I, da bi zajedno uputili apel svim delegatima klimatske konferencije COP 26 u Glasgowu „Slušajte plač Zemlje i učinite žrtve da se spasi planet“. 

Kada znanost, prvi čovjek UN-a i vjerski lideri, u samo mjesec dana, ovako istupe u javnosti, svakome bi trebalo biti jasno da je nastupila globalna frka. U prvom planu je klimatska kriza, ali tu su i njeni „sijamski blizanci“ – kriza okoliša, potrošenost prirodnih resursa, degradirano poljoprivredno zemljište i opadajuća sigurnost prehrane, gospodarska kriza, prenaseljenost, kriza nejednakosti u društvu, nemiri, sukobi, izbjeglice… Sve te krize su nastale kao posljedica djelovanja ljudi u zadnjih dvjesto godina globalizacije osloncem na fosilna goriva, i ljudi imaju još samo malo vremena da ih zaustave. Za razliku od korona pandemije, koja je do sada u svijetu izazvala smrt blizu 5 milijuna uglavnom starijih ljudi, združeno djelovanje klimatske krize i njenih „blizanaca“, ukoliko se ne zaustave, moglo bi cijelu ljudsku vrstu, uglavnom današnju djecu i onu koja će se još roditi, izbrisati sa liste stanovnika Zemlje. 

Važna napomena: tijekom pandemije od nositelja odlučivanja smo nebrojeno puta čuli da trebamo slušati znanost. O klimatskoj krizi znanost već četvrt stoljeća šalje upozorenja nositeljima odlučivanja u cijelom svijetu o tome što se zbiva i što nam prijeti, pa ipak ovi ništa djelotvorno nisu poduzeli. Tijekom pandemije ti isti nositelji odlučivanja provodili su zbog zaštite nas starih lockdown-e, jer su naši životi (vjerojatno i naši glasovi na izborima, kao i društveni utjecaj) bili važniji od gospodarskih posljedica. Hvala im na tome. No, zbog opstanka sadašnje i buduće djece (koja još nemaju ni glasove ni utjecaj), kao i opstanka drugih oblika života na Zemlji, nitko da se odluči za klimatski lockdown kojim bi se zaustavilo uništavanje jedinog planeta na kojem mogu živjeti. Gotovo je nevjerojatno da se prema klimatskoj krizi još uvijek ne postupa kao prema KRIZI, ni u svijetu, ni kod nas, mada većoj krizi čovječanstvo nije bilo izloženo od kad postoji. Pratite COP 26 u studenom!

Mi odrasli moramo odabrati kako dalje

Dakle, mi odrasli, koji biraju ili su izabrani da odlučuju o tome kako će se voditi poslovi lokalno, regionalno, nacionalno i nadnacionalno, imamo na raspolaganju sve potrebne činjenice na stolu što bi trebalo poduzeti da se navedene krize zaustave ili ublaže, odnosno da vlastitoj djeci ostavimo u nasljeđe planet u dovoljno dobrom stanju da na njoj mogu pristojno živjeti. Te činjenice možemo pokušati razumjeti i iskoristiti ih za usmjeravanje svojih aktivnosti, a možemo ih i ignorirati. Budući da ankete pokazuju da 75% mladih u svijetu pati od ozbiljne klimatske tjeskobe, da ih više od polovice smatra da će čovječanstvo propasti, te da se osjećaju izdanima i napuštenima od nas odraslih jer nema akcija, lako je zaključiti da smo se mi odrasli u velikoj većini priklonili ignoriranju realnosti. To se onda reflektira i na politiku. Kako „politika mora biti utemeljena na fizičkoj realnosti, ili to nije nikakva politika“ (Schellnhuber), posljedično mi iz nehaja pristajemo živjeti po modelu koji znanstveno dokazano stvara krize i uništava stanište našoj vlastitoj djeci.

Što bi bilo kad bi prestali ignorirati fizičku realnost i počeli živjeti na način kao da su nam djeca važna?

Kada bi htjeli djelovati kao da su nam djeca važna, „projektni zadatak“ za takvo naše djelovanje „pisala“ bi fizička realnost, a ne tržište i investitori željni profita. Da vidimo kako bi to izgledalo ovdje u Hrvatskoj.

Ni šest godina od COP21 u Parizu globalne emisije stakleničkih plinova nisu smanjene. Zato znanstvenici sada traže (da se ne bi prekoračilo zatopljenje od 1,5°C) da se globalne emisije svedu na Ø, ne više do 2050. kako je bilo dogovoreno u Parizu, već do 2030. godine!

Poštivanje ove fizičke realnosti podrazumijeva da bi za osam godina morali prestati koristiti fosilna goriva – temeljnu energiju (više od 80%) današnjeg globaliziranog gospodarstva. To bi bilo moguće samo uz prelazak na posvemašnju lokalizaciju našeg načina življenja. A to bi onda tražilo napuštanje sadašnjeg gospodarskog modela. Lokalno gospodarstvo bi prvenstveno trebalo namirivati osnovne potrebe lokalnom stanovništvu, osloncem na lokalne obnovljive izvore energije i lokalu hranu. To još podrazumijeva i napuštanje konzumerizma, manje trgovanja, manje transporta svih vrsta (izuzev željezničkog, onog s manjim brodovima bez motora s unutarnjim sagorijevanjem i onog na mišiće), te puno manje dalekih putovanja i turizma. „Rast BDP-a“, „natjecanje“, „konkurentnost“ i „privlačenje investitora“ vremenom bi nestali iz našeg vokabulara. No, pojavile bi se nove riječi vezane za ekonomiju brige, osnovnih potreba, samodostatnosti i regeneracije okoliša.

Koje sve opcije imamo za izabrati?

Ako vam se čini da navedeno usklađivanje s fizičkom realnošću traži odviše radikalnu i brzu promjenu, zapravo ste u pravu. Kad se četvrt stoljeća odgađa suočavanje s fizičkom realnošću, jer se više zarađuje uništavanjem planeta i na nejednakostima nego ne čineći to, na kraju postane prekasno za postupne promjene.

Izbor opcija sada pomalo podsjeća na aktualnu pandemijsku dilemu: cijepiti se ili ne. „Cjepivo“ za klimatsku krizu postoji i svima je dostupno – to je napuštanje fosilnih goriva. To za sobom povlači radikalno mijenjanje načina življenja, ali bi time svojoj djeci ostavili planet na kojem će moći živjeti. To „cjepivo“ ima rok trajanja od cca 8 godina.

Razlog zašto ljudi već četvrt stoljeća odbijaju ovo „cjepivo“ leži u brojnim „nuspojavama“. Morali bi se odreći mnogih luksuza, društvene i političke moći, šopingiranja, turističkih putovanja, komoditeta, ekstravagancije… A klimatska pravda bi morala ovladati globalnom scenom. Doduše, ove „nuspojave“ najviše pogađaju one najbogatije, ali ti su sada najutjecajniji na mjestima gdje se donose odluke o „cijepljenju“. Moguće je da je najbogatijima još uvijek važnije održavanje njihove moći i utjecaja od prevencije nadolazećih kriza i od sudbine mladih, pa još za neko vrijeme uspiju odgoditi napuštanje fosilnih goriva. No, napuštanje fosilnih goriva će se ipak i neminovno dogoditi u ovom stoljeću, samo nešto kasnije – jer su to neobnovljiva goriva i bit će potrošena. Dakle svi oni koji su stekli enormno bogatstvo i moć koristeći fosilna goriva, u konačnici će ipak ostati bez svog glavnog oslonca, a vjerojatno će tada biti izloženi gnjevu mase koja će živjeti u teškim patnjama zato što su najbogatiji, manipulacijama i uz pomoć najmoćnijih nositelja odlučivanja, sprječavali i odgađali uporabu „cjepiva“.

Zato se opcije između kojih sada čovječanstvo mora izabrati svode pojednostavljeno na samo dvije:

  1. Kontrolirano i odmah započeti proces napuštanja fosilnih goriva, čime bi mogli današnjoj djeci očuvati Zemlju kao pogodno mjesto za življenje ljudi.
  2. Zadržati sadašnji način življenja dok god prirodni resursi to budu dopuštali, iako bi to u konačnici ipak rezultiralo civilizacijskim kolapsom i takvim mijenjanjem klime i okoliša koji bi Zemlju učinili vjerojatno nenastanjivom za ljudsku vrstu.  

Koja opcija je neizrečeni, ali prakticirani, odabir Hrvatske?

Političari su ljudi vješti u verbalnim akrobacijama. Kada se govori o klimatskoj krizi mnogi su već usvojili EU poklič „FIT FOR 55“. Sve što se dešava u gospodarstvu, osobito u poljoprivredi, prometu i turizmu, tvrde da rade „održivo“ (bitno je razumjeti da stvarna održivost mora moći trajati kroz vrijeme). No, po kojoj opciji oni doista djeluju: I. ili II.?! Prepuštam vama da to sami zaključite iz primjera koji slijede.

Primjer A.   Opatija, nedavni skup koji je obilovao ministrima

Premijer najavljuje da će Hrvatska do 2030. biti uz bok najrazvijenijih u EU. Ubrzano se oporavljamo. Potrošnja je narasla za 18%, turizam cvate, ove godine će BDP narasti za 8,5% a rast će i u buduće, jer mi težimo većem životnom standardu. Hvatati ćemo i povratak industrijske proizvodnje iz Kine u Europu.   

No, fizička je realnost da su se u zadnjih dvjesto godina krivulje porasta BDP-a, potrošnje fosilnih goriva (energije) i emisije stakleničkih plinova gotovo idealno preklapale (otud klimatska i ostale krize). Dakle, rast BDP-a fizički realno se može dogoditi samo uz odgovarajući porast potrošnje energije (energija daje sposobnost da se izvrši bilo kakav rad). 

Pitanje je: Budući da bi se do 2030. moralo napustiti fosilna goriva (80% energije) zbog budućnosti djece, kojim se onda fizički realnim postupcima kani energetski pratiti veliki porast BDP-a i „ples sa najbogatijima“, a da to ne budu nafta, plin i ugljen? Ukoliko netko misli da ima odgovor na ovo pitanje, ne smije nikako zaboraviti potkrijepiti ga izračunom neto energije kroz životni ciklus (EROEI) i procjenom emisija koje nastaju u fazi izrade i montaže (upfront emissions), inače odgovor neće biti fizički realan. 

Primjer B.   Strateški projekti

Pelješki most će uskoro biti gotov. Autocesta kroz Baranju se priprema (most preko Save sa 6 traka je već gotov), kreće obilaznica oko Novog Vinodolskog, druga cijev Tunela Učka, posvuda se planira čitav niz novih prometnica, garaža, parkirališta… („25 mlrd. kuna investicija u prometnu infrastrukturu“ – ministar Butković).

Moderniziraju se zračne luke. Uz onu dovršenu u Zagrebu, više njih je u toku ili se planira.

Modernizira se i lučka infrastruktura. Za kontejnere, za trajekte, za kruzere, za jahte i megajahte…

Pitanje je: Na kakav porast prometa računaju sve te investicije, ako znamo da je napuštanje fosilnih goriva za osam godina imperativ za opstanak mladih?!

Primjer C.   Poljoprivreda

Mladi napuštaju sela. Većinu hrane uvozimo, pa kupujemo u trgovačkim centrima. Gradovi i naselja imaju zalihe hrane za 3-5 dana, kao i u ostatku Europe (opskrba just-in-time). Puno je zapuštenih poljoprivrednih površina i jedva čekamo da ih okrupnimo pa rasprodamo strancima.

Kad bi se za osam godina napustila fosilna goriva, fizički je realno da bi industrijska poljoprivreda otišla u povijest (poljoprivredna mehanizacija, umjetna gnojiva, zaštitna sredstva, pakiranje, transport i distribucija hrane – sve ovisi o fosilnim gorivima). Uz to, klimatski ekstremi će se poigravati sa sudbinom uroda po cijelom svijetu, naravno i kod nas. Hrane će biti manje! Izgledna zamjena industrijskoj poljoprivredi je agroekološka poljoprivreda, ali ona je radno intenzivna, nije namijenjena monokulturama na velikim površinama i traži posebna znanja kojima raspolaže mali broj ljudi. 

Pitanje je: Tko vodi računa o sigurnosti prehrane stanovništva u uvjetima klimatske i drugih kriza, te u svjetlu napuštanja fosilnih goriva, i kako to planira postići? 

Primjer D.   Turizam

Napokon dobra turistička sezona. Svi rade planove u što sve investirati (u prometnu i komunalnu infrastrukturu, nove smještajne kapacitete i nove zabavne sadržaje) kako bi privukli što više gostiju narednih godina. Naravno, zbog toga će trebati žrtvovati još nešto od prirodnih vrijednosti, ali to ćemo (kao i do sada) raditi na „održiv“ način.  

Ukoliko se za osam godina doista napuste fosilna goriva, fizička je realnost da će nam dolaziti znatno manje gostiju (sada nam uglavnom stižu osobnim vozilima i zrakoplovima). Fizička je realnost da će nam se tada i prihodi od turizma znatno smanjiti. A fizička je realnost i da će svi operativni troškovi i troškovi održavanja prevelike (zbog turizma) izgrađene infrastrukture tada pasti na pleća sve siromašnijeg lokalnog stanovništva.

Pitanje je: Zašto i dalje planiramo i investiramo u ekspanziju turizma kada je na horizontu kraj ere fosilnih goriva?

Sa sličnim primjerima mogao bih nastaviti u nedogled. Suština je da mi unatoč tome što znamo da već sada trošimo planetarne resurse kao da imamo 1,7 planeta, nastojimo ih trošiti još i više. Fizička je realnost da time izravno podrivamo izglede za opstanak vlastitoj djeci. Odnosno, fizička je realnost da mi još uvijek više investiramo u destrukciju nego u regeneraciju njihova životnog ambijenta. Sve to razotkriva kratkoročnost i slabosti upravljanja nositelja odlučivanja na svim razinama, kao i to da se nemamo čime pohvaliti kao moderni roditelji, jer su se roditelji prošlih generacija izrazito zaštitnički odnosili prema svojoj djeci. Na proteklim parlamentarnim i lokalnim izborima klimatska kriza i resursna ograničenja uopće nisu bili predmetom predizbornih rasprava i traženja nekakvog društvenog zaokreta kojim bi se zaštitila prava djece i budućih generacija u svjetlu nadolazećih kriza. Zato nikakve priče o demografskoj obnovi neće biti ni realne ni etične, dok god regeneracija staništa djeci ne bude u fokusu svega što radimo. 

Faktor „X“

Nadam se da sam uspio objasniti koliko je veliki procjep između onoga što radimo i onoga što bi u korist djece trebali raditi. Vjerojatno je to posljedica aktualnog gospodarskog modela koji mora stalno rasti, a koji nas je sustavno otuđivao od prirode, individualizirao, preobrazio u potrošaće, učinio ravnodušnim na posljedice kada neki naš dobitak za nekog ili nešto znači gubitak, jer se tako generira više novca. Zato se opiremo suočavanju s fizičkom realnosti, da ne bismo morali napustiti neke dostignute komoditete i navike. Može li se to promijeniti? Mogu li odrasli uopće zamisliti u kakvom će svijetu živjeti njihova djeca, ako nastavimo s konzumerizmom „do posljednje kapi nafte“ i ostalih fosilnih goriva? Ako to shvate, čega će se biti spremni odreći? Koji je to faktor „X“ koji bi mogao biti okidač dovoljno brzih i korijenitih promjena sadašnjeg načina življenja u neki drugi – kao da su nam djeca važna?

Ovo su pitanja za svakog tko je spreman suočiti se s fizičkom realnosti. Među onima koji su to bili spremni, i potom se angažirali na zagovaranju i prakticiranju promjena, osobitu uspješnost pokazali su umjetnici svih vrsta, te mame i tate. Bilo bi dobro da ih bude još puno više. Oni nekako najbolje znaju „virusom promjena“ zaraziti i druge, a njihov faktor „X“ je LJUBAV – prema djeci, prema drugim bićima i prema našoj plavoj svemirskoj kugli.  

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.