KAKO SU DOBRA SVIH NAS POSTALA NJIHOVA DOBRA

Transkript emisije Skalanada 13.03.2015. (prvi dio)

Uvodno. Danas ste najavili govoriti o knjizi Rogera Boyda „Šizofreno društvo“ koja će uskoro izaći iz tiska. U toj knjizi Roger objašnjava razloge zašto ljudsko društvo ispoljava nemoć da učini ono što je potrebno kako bi opstalo, mada mu je već odavno jasno (ili bi mu uz tolike znanstvene i iskustvene dokaze trebalo biti jasno) da klimatske promjene, nestašice glavnih resursa i ekološka degradacija mogu ovu našu civilizaciju poslati u povijest već do kraja ovog stoljeća. Što nas to po Rogeru tako fatalno pasivizira da nezainteresirano promatramo kako se gubi budućnost naše djece?

Roger kaže da je ovo što danas zovemo kapitalizmom, tj. društveno uređenje koje proglašava svetinjom privatno vlasništvo i slobodno tržište (pri čemu ono „slobodno“ samo znači da je oslobođeno od demokratskog nadzora), zapravo svjestan projekt na kojem se radi nekoliko stoljeća. A suština tog projekta je bilo uništavanje i marginalizacija drukčijih modela vlasništva i poslovanja. Naime, Zemlja je sama po sebi jedno jedinstveno zajedničko dobro, koje je oduvijek ravnopravno koristilo na milijune vrsta. Tek kada su se ljudi prije desetak tisuća godina počeli baviti poljoprivredom i prestali lutati okolo, pojavila se jedna vrsta koja sebe smatra toliko dominantnom i vrijednom da Zemlju može pretvoriti u svoje vlasništvo. Dakle s pojavom poljoprivrede i stočarstva nastalo je vjerovanje da se zemlja i druga bića mogu smatrati ljudskim vlasništvom. To je bila prva krađa zajedničkog od strane ljudskih bića na račun, a vrlo često i uz porobljavanje drugih bića. Kasnije je to dobilo i ideološku potporu, u vidu religijskih vjerovanja da je čovjek biće iznad svih ostalih i da ima pravo dominirati Zemljom. Kad su društva postala kompleksnija, sa izraženijom hierarhijom, elite su se potrudile da preuzmu što veću kontrolu nad tom novom imovinom. Ta kontrola je preuzimana ili izravno, tako što je postala privatnim vlesništvom elite, ili neizravno, kroz oporezivanje i sustav dugovanja s kamatama. Društvo je tada bilo podijeljeno na malobrojnu elitu, na grupu specijalista s posebnim znanjima i vještinama koji su servisirali elitu, i na najveću grupu onih koji su samo obrađivali zemlju. Ova najbrojnija grupa bili su sluge s ograničenim pravima, ili robovi bez ikakvih prava – „namještaj koji diše“ (svaka zloporaba bila je dozvoljena). Tako su i sama ljudska bića pretvarana u vlasništvo elite. Kada bi neka civilizacija kolabirala, kao npr. Rimsko carstvo, Zemlja bi prestajala biti vlasništvom elite i predmetom grube eksploatacije, što joj je omogućavalo da se obnovi, a i robovi su prestali biti robovima. Tako da ono što povjesničari zovu „Mračnim vremenima“ nakon propasti  civilizacija, zapravo i nije bilo tako loše vrijeme za ne-ljudska bića i za dio ljudske populacije koji nije spadao u elitu.  

2. U povijesti je bilo dosta civilizacija, ali su sve, bez izuzetka, nakon nekog vremena propale. Oni periodi „mračnih vremena“ nakon kolapsa izgleda da su ipak bili dovoljno dugi da dopuste Zemlji da se oporavi, jer je do prije nekoliko stoljeća priroda odisala bogatstvom svih oblika života. Što se promijenilo u tim ciklusima uspona i padova civilizacija?

Otkriće Amerike (1492.g) označilo je početak konverzije većeg dijela planeta Zemlja u europsko vlasništvo, što se radilo osvajanjima, podjarmljivanjima i genocidom. U obje Amerike nekada je bilo nevjerojatno bogatstvo različitih ljudskih zajednica, koje su nakon osvajanja zamijenjene europskim doseljenicima i društvima pod kontrolom eurocentričnih elita. Isto je primijenjeno na Australiju i Novi Zeland, dok se Afriku, Indiju i Daleki istok kontroliralo modelom kvislinških elita. Anthony Hall, autor knjige „Zemlja u vlasništvu: Kolonijalizacija, dekolonijalizacija i kapitalizam“ o tome piše: „Stalno i svugdje s lokalnim stanovništvom postupalo se sukladno idejama kolonijalizatora o tome kako da se najbolje privatizira, registrira i zaštiti privatno vlasništvo, i kako da se organiziraju poslovne transakcije između pojedinaca, korporacija i vlada. Konverzija imovine od onih poraženih i istrebljenih u imovinu Europljana i kvislinga bila je institucionalizirana. Krađa kroz genocid i podjarmljivanje postala je legalna.“

3. Nasilna privatizacija nije bila rezervirana samo za kolonije, ona se prakticirala i u Europi?

Pionir privatizacije u Europi bila je Velika Britanija. No i tamo je još do 1710. godine bilo oko 5 milijuna ha društvenog zemljišta. No tada je započeo višestoljetni proces transformacije društvenog zemljišta u državno, crkveno i privatno vlasništvo. Sve je kulminiralo kada se tog posla prihvatio Parlament svojim dekretima o ograđivanju zemljišta. Od 1760. do 1870. godine donešeno je oko 4000 dekreta kojima je 3,5 milijuna ha društvenog zemljišta postalo privatno. U to vrijeme nije bilo parlamentarnih izbora na današnji način, u kojima sudjeluje cijela populacija. Tadašnji Parlament služio je za usklađivanje interesa malobrojne elite, pa bi netko naivan mogao pomisliti da bi tako dobivena imovinska prava danas trebala biti ništavna. Isto bi se moglo reći i za sve druge nedemokratske konverzije društvenog u privatno bilo gdje, ali Hall kaže da je nedemokratska konverzija stvarna pozadina najvećeg broja današnjih privatnih posjeda (onih velikih). Zato se još uvijek uporno ističe i svih uvjerava da je privatno vlasništvo svetinja, unatoč vražjim rabotama i strašnom nasilju prema onima od kojih je to nekada oteto!  

4. U zadnje vrijeme raste utjecaj i privlačnost kooperativa svugdje po svijetu. To je možda reakcija na ovaj model privatnog vlasništva?

Kooperative su vrlo raširen i raznolik pokret, odnosno alternativa dominirajućem privatnom vlasništvu. Tijekom perioda industrijalizacije kooperative su uporno suzbijane i gušene, ali su one stalno nanovo nastajale. Rađaju se iz potrebe ljudi da kroz zajednički rad i međusobnu suradnju ojačaju kontrolu nad vlastitim životnim prilikama. No vlasničke strukture nisu nešto što nastaje neovisno o odnosima moći u društvu. Pa kada je ta moć pretežno na strani privatnih vlasnika, onda oni doživljavaju kooperative kao izravnu konkurenciju i bore se s njima na razne načine, recimo sačinjavajući crne liste dobavljača i trgovaca (na kojima su kooperative), uskraćivanjem financiranja, damping cijenama (uz snošenje gubitaka) dok kooperative ne izbace iz posla, zakonskim ograničenjima, i tvrdnjama da su kooperative početak socijalizma. Nakon Građanskog rata u SAD kooperative su bile iznimno popularne, raširene, dobro organizirane i uspješne, pa se mislilo da bi mogle postati dominantni model u društvu. Tada je krenuo protunapad države i privatnog biznisa. Sudske presude, policijska i vojna reperesija sve se to okrenulo protiv alternativnih poslovnih modela i sindikata, tako da su do 1888. godine sve kooperative prestale postojati. U SAD sada kooperative uspijevaju opstati u ograničenim tržišnim nišama „kao arhipelag kooperativnih otoka u moru kapitalizma“. U zemljama i regijama gdje su institucionalne okolnosti ostale naklonjene kooperativama, kooperative se uspješno razvijaju i posluju – npr. u Emilia Romagnia, Qebeck u Kanadi, Basque u Španjolskoj.

5. Postojeći poslovni model sve slabije funkcionira (7 godina krize) a alternative su uredno marginalizirane i istisnute. Kroz postojeći poslovni model mladi ne uspijevaju sebi naći posao i organizirati život, a za alternativne modele teško da su i čuli. Kako Roger Boyd gleda na sadašnju situaciju?   

Neoliberalni model i pripadajuća politika učinili su sve da povijesni alternativni vlasnički i poslovni modeli budu zaboravljeni. MMF i WB odnose se prema privatnom vlasništvu s religioznim strahopoštovanjem. To omogućava da korporacije utječu na političke procese, da lobiraju da im se prilagodi zakonodavstvo, a budući da istovremeno vlasnički osvajaju medije – uspijevaju smanjiti medijsku prisutnost sindikata i marginalizirati ona gledišta koja zagovaraju društveni interes. Tako činjenica da 85 pojedinaca posjeduje jednako bogatstvo kao i najsiromašnija polovica čovječanstva, kad se i pojavi u javnosti više ne izaziva vrisak zgražanja, pobune i nepravde. Ni činjenica da je praktično svo vlasništvo u jednom trenutku povijesti bilo ukradeno – od ne-ljudskih bića ili od ljudskih, također se ne čini spornom. Omogućavanje da se patentira svašta, pa i oblici života, da se dobiju koncesije na mineralne sirovine, da se stječu prava na radiovalove, prava na emisije onečišćenja, ono što je bilo zajedničko i što je trebalo služiti dobrobiti ljudske zajednice i okoliša u kojem ljudi žive, sve je na taj način izuzeto od demokratske kontrole.

A oni modeli koji zagovaraju upravljanje zemljištem i nekretninama od strane i za dobrobit zajednice, radničke kooperative, lokalne banke sjemena – nailaze na krajnje neplodno tlo. Roger Boyd stoga kaže da je nužna korijenita reforma načina na koji se upravlja zemljom i drugom imovinom. Mora doći do redistribucije u smislu novog društvenog vlasništva kojim će se upravljati za dobrobit čovječanstva i ostalih živih vrsta. Time bi se smanjile nejednakosti unutar zajednica (što je uvijek plodno tlo za konflikte) i dobila mogućnost da se ponovo izbalansira odnos čovjeka i drugih bića.

A mi se u Hrvatskoj još uvijek držimo dominantnog neoliberalnog modela. Kada nam MMF ili EU kažu da ga ne slijedimo dovoljno dobro i odlučno, naši ministri skrušeno obećaju da ćemo se popraviti. Popraviti u tom smislu da ćemo olakšati procese da naša zajednička dobra postanu nečija privatna dobra. Čudni neki prioriteti u vremenu kada životne sudbine već rođene djece ovise o tome kako ćemo se društveno organizirati da im planet očuvamo u stanju barem dovoljno dobrom da na njemu mogu preživjeti. Zamislite povjesne ironije: kako sada stvari stoje, našoj su djeci bolji izgledi za opstanak ako bi uskoro nastupila ona po povjesničarima „mračna vremena“ postcivilizacijskog kolapsa, nego ako se nastavi ovo što sadašnja civilizacija radi!