BITKA STOLJEĆA

Transkript emisije Skalanada 27.10.2012. (prvi dio)

Uvodno. U prošloj emisiji komentirali smo poskupljenje energije. Rekli smo da to nije privremeno stanje, jer se smanjuje dostupnost nafte i drugih fosilnih goriva, pa je nerealno očekivati da će sutra pojeftiniti ono čega će na tržištu biti sve manje. Također smo vidjeli da postoje ekonomske računice da kod tako visokih cijena energije gospodarskog rasta više ne može biti. Sada je pitanje – što se uopće može napraviti. Za danas smo sa ZS najavili razgovor o „Bitci stoljeća“.

„Bitka stoljeća“ je naziv eseja Richarda Heinberga kojeg je nedavno objavio u svom elektronskom glasilu MuseLetter. Taj esej ima 13 stranica i ja za slušatelje Radio RI, čak i kada ga podijelim u dvije emisije, mogu učiniti samo jedan panoramski let preko njega. Ali ako će nekoga zaintrigirati tema, evo jedne informacije. Čim sam pročitao taj MuseLetter, poslao sam ga nekim ljudima za koje znam da ga mogu pročitati na engleskom. U vrlo kratkom vremenu našla se osoba (Marina Kelava) koja si je dala truda i to prevela na hrvatski i stavila na portal „H-alter“, dakle „H-alter“ – „Bitka stoljeća“.

Pa da počnem svoj panoramski let iznad Richardova eseja.

Počinje s konstatacijom – koju mi svi već živimo – da se svjetska ekonomija urušava zbog dugova i resursnih ograničenja (o tome smo ovdje već puno puta govorili). Vlade pokušavaju popraviti situaciju, ali u sve više zemalja to pokušavaju na način da spašavaju ono što je najrastrošnije u tim zemljama – korumpirane i insolventne banke, vojsku (USA) i sl. ostavljajući većinu naroda da pati zbog mjera „štednje“. Kao što se moglo i očekivati – na sve strane ljudi se bune. Richard procjenjuje da će kombinacija stanja i odgovora vladajućih struktura na to stanje, prije ili kasnije dovesti do društvenog i ekonomskog preokreta, što bi moglo biti popraćeno kolapsom potporne infrastrukture, a o njoj ovisi opstanak milijardi ljudi.

2. Nije nam baš neka perspektiva – to očekivanje kolapsa. Mogu li vlade tu nešto poduzeti? 

Vlade bi u biti mogle odugovlačiti s kolapsom, ali kada bi se fokusirale na to da svima osiguraju egzistencijalni minimum. Da bi to napravila, država bi morala namjerno reducirati plaćanja za neke druge dijelove društva, Richard spominje vojsku, financijski sektor i oporezivanje bogatih, i napominje da većina država može podnijeti troškove osiguravanja egzistencijalnog minimuma svima (ovo ljudima mojih godina ne treba osobito dokazivati, jer pamtimo vremena kada se sa puno manje živjelo relativno sigurno – posao, zdravlje, penzija). Samo pružanje ljudima egzistencijalne sigurnosti ne bi uklonilo sve fundamentalne probleme koji nas sustižu s raznih strana, ali bi pružilo društvenu stabilnost i jednakost s osječajem pravednosti, što bi nam dalo potrebno vrijeme za suočavanje s dubljim, egzistencijalnim izazovima.

Nažalost, mnoge vlade su nesklone ovakvom zaokretu.

3. Kakav razvoj situacije očekuje Richard?

Žao mi je što zbog vremena moram preskočiti njegovu raspravu o kompleksnim civilizacijama (u povijesti je bilo na tisuće kultura ali samo 24 civilizacije – i sve su propale, osim ove naše). Ovako kompleksna civilizacija kao što je naša može postojati samo uz obilje jeftine energije, a to je vrijeme iza nas. Slijedi nam simplifikacija, neizbježno pojednostavljenje načina življenja. Kako do toga može doći, Richard je elaborirao kroz 4 scenarija.

A. Nastavak business-as-usual-a. U ovom scenariju, vladajući očajnički pokušavaju potaknuti ekonomski rast stimuliranjem potrošnje i davanjem jamstava; sav je trud usmjeren prema povećanju, ili barem održanju, kompleksnosti i centralizacije društva. Deficiti (financijski, energetski, ekološki, demokratski..) se zanemaruju. To pokušavaju sve razvijene zemlje.

B. Simplifikacija kroz štednju. U ovom scenariju, nacije se izvlače iz trenutnog stanja prezaduženosti i neaktivnih tržišta dionica rezanjem domaćih socijalnih troškova i povlačenjem socijalnih sigurnosnih mreža koje su postavljene tijekom posljednjih nekoliko desetljeća kontinuiranog rasta.  Tu su strategiju usvojile SAD i mnoge države EU djelomično iz nužde, a djelomično zbog savjeta ekonomista koji su obećavali da će rezovi u domaćoj socijalnoj potrošnji (zajedno s privatizacijom javnih usluga) potaknuti veću ekonomsku aktivnost privatnog sektora i time pokrenuti održiv ekonomski oporavak.

C. Centralizirano osiguravanje osnovnih životnih potreba. U ovom scenariju, države direktno osiguravaju poslove i ispunjavaju osnovne potrebe javnosti istovremeno namjerno pojednostavljujući, smanjujući ili eliminirajući segmente društva kao što su financijski sektor i vojska te oporezujući bogate individualce, banke i biznise.

D. Lokalna osiguravanje osnovnih životnih potreba. Pretpostavimo da zbog smanjivanja ekonomskih aktivnosti vlade više ne mogu osigurati osnovne životne potrebe stanovništvu. Ili pretpostavimo da ti napori mogu s vremenom oslabiti jer se više ne može održavati nacionalna infrastruktura koja to radi. U ovom finalnom scenariju, opskrbu neophodnu za život organiziraju lokalne vlasti, ad hoc društvene i nevladine organizacije. To može uključivati male biznise, crkve i kultove, ulične bande s proširenom misijom, te formalne i neformalne poduzetničke kooperative svih vrsta.

4. Koji scenarij je najvjerojatniji po Richardu?

Ostalo nam je još samo toliko vremena da dotaknem scenarij A – nastavljanje po modelu „posao kao i obično“, uz očajničke pokušaje da se potakne gospodarski rast. To je ono što pokušava Hrvatska, pokušava EU, Amerika i mnogi drugi. No, komentirajući taj scenarij, Richard kaže da je ta opcija suštinski neodrživa čak i kratkoročno, pa će brzo morati prepustiti prostor scenarijima B, C ili D. 

Za preostale scenarije i zaključak, molim za strpljenja do iduće subote.