FIZIKA RASTA

Transkript emisije Skalanada 14.06.2019.

Uvodno. Krajem svibnja zapljusnuo nas je val optimizma. Svi mediji su brujali o tome kako hrvatsko gospodarstvo ubrzava, kako su investicije naša lokomotiva rasta… Rast BDP-a od 3,9% neki poslodavci su čak ocjenili skromnim, misle da bi BDP trebao rasti 5%, možda i više. Zorane, vi ste često tvrdili da rast BDP-a sam po sebi nije neki razlog za narodno veselje, no, možda smo mi ovaj put ipak na pragu gospodarske renesanse kakvu odavno priželjkujemo?

Za ekonomiste nema sumnje da je 3,9% rasta BDP-a pokazatelj da je naš ekonomski brod uhvatio dobar vjetar i da ide u željenom smjeru. BDP je i tako jedini brodski instrument u koji oni gledaju. Ja sam tehničke struke pa ću pokušati ukazati na ono što se može očitati i sa drugih instrumenata.

Prva je činjenica da bi stabilan rast od 3,9% doveo do udvostručenja našeg BDP-a za 18 godina (hura! uzviknut će mnogi). Kad bi bilo po poslodavcima i njihovoj težnji da rast bude stabilno na 5% godišnje, tada bi do udvostručenja BDP-a došlo za samo 14 godina. No, na onom BDP instrumentu u koji gledaju ekonomisti ne vidi se da bi za dvostruko veći BDP trebalo i dvostruko više energije (da druge resurse ne spominjem), ali tako je to oduvijek bilo, jer je energija preduvjet da se može izvršiti bilo kakav rad. Tu počinju problemi, jer 86% današnje energije dolazi iz fosilnih goriva, a ona su neobnovljiva i trošenjem nestaju.

2. Vlada poduzima mjere da osigura potrebnu energiju projektima poput LNG terminala i koncesijama za istraživanje i eksploataciju nafte i plina u Dinaridima, Panoniji i u podmorju Jadrana. Možda to bude dovoljno?

Vlada to može napraviti, ali je pitanje je li to razuman izbor, ili je možda potpuni promašaj, pa čak i ogromna šteta na teret budućih generacija. Mladi bi vremenom to čak mogli protumačiti kao izraziti neprijateljski akt protiv njihovih interesa. Radi se o tome da Vlada nema kontrolu nad svjetskim cijenama nafte i plina, niti nad njihovim preostalim komercijalno isplativim količinama u našem podzemlju. U situaciji neupitnog megatrenda da fosilna goriva nestaju i da se moraju napustiti, Vlada društvenu energiju i novac ulaže u produžavanje ovisnosti o fosilnim gorivima umjesto na prilagodbu društva za život bez njih. To je hazarderska igra u kojoj su mladi sigurni gubitnici. Činjenica je da je svjetski fosilni lobby još uvijek financijski najmoćniji (što očito impresionira našu Vladu), ali je činjenica da je i globalna kampanja za dezinvestiranje u fosilna goriva u snažnom porastu (dakle, svi više ne popuštaju pred njihovim pritiscima). No, najveći je problem u tome što sa svim tim koncesijama za istraživanje i eksploataciju nafte i plina mi izlažemo riziku ono što je najveća vrijednost koju još imamo za vremena koja dolaze – relativno očuvan okoliš.

3. Kada se govori o utjecajima na okoliš svih projekata vezanih za fosilna goriva, naša Vlada i nadležna ministarstva, pa i Predsjednica, uvijek naglašavaju da će se oni realizirati po najvišim ekološkim standardima.

Imam jednu osobnu molbu prema svim nadležnima, da tu frazu prestanu koristiti. Kad god je izgovore doživim to kao da mi je bačena šaka soli u oči. Prije svega, sada pouzdano znamo da je upravo prekomjerno korištenje fosilnih goriva uzdrmalo globalnu klimu toliko da je opstanak civilizacije doveden u pitanje. Kako se onda za ikakav novi projekt koji je na liniji  uništavanja civilizacije može reći da će biti „po najvišim ekološkim standardima“? Takve sintagme su izmislili oni koji su na takvim poslovima enormno zarađivali i nisu htjeli da ih se na bilo koji način u tome ometa, bez obzira na pogubne posljedice za nove naraštaje. Sada tima istima kanimo dati u koncesiju naše more, Dinaride i Panoniju, uz uvjeravanja da će oni biti posebno obazrivi prema našem okolišu. No situacija nekad i sad nije ista. Novih nalazišta one najlakše dostupne, i zato jeftine, nafte i plina više nema. Ono čega još ima su teško dostupni i skupi nekonvencionalni izvori nafte i plina. Primjer za to su ona silna nalazišta nafte i plina iz škriljevaca u SAD, zbog kojih mi idemo na izgradnju LNG terminala, a na kojima praktično ni jedna tamošnja tvrtka nema profita – svi preživljavaju na kreditima nadajući se većim cijenama. Po mnogima, to bi uskoro moglo izazvati veći financijski slom od onog nekretninskog od prije nešto više od deset godina. Zašto govorim o ovome? Sve tvrtke koje će eventualno dobiti koncesije za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika kod nas, to će činiti, logično, isključivo radi svoje zarade. Zbog toga će štedjeti na svemu, pa i na sigurnosti i zaštiti okoliša. Naše zdravlje, naši eko-sustavi, naša voda, naš turizam ovise o kvaliteti tih mjera zaštite i našoj sposobnosti da ih nametnemo a da pritom ostanemo „konkurentni“ – da ih ne odbijemo svojim previsokim i preskupim zahtjevima. Vlada koja je impresionirana prvenstveno rastom i investicijama, očigledno je spremna riskirati nacionalni okoliš zbog nekakvih trenutnih efekata, vjerojatno nadajući se da će sve kasnije financijske i ekološke prljavštine izaći na vidjelo onda kada oni više ne budu na „čelu parade“.

4. Na lokacijama gdje se eksploatiraju nafta i plin poznato je da najveći problemi nastaju kada se iscrpe ležišta, ili kada tvrke koje su na tome radile iz bilo kojeg razloga odu u stečaj. Onda se više ne zna kako pospremiti nastali nered na terenu, kako osigurati da iz napuštenih ležišta ne bude curenja u okoliš i da se ne ugrožava zdravlje lokalnom stanovništvu i okolnim ekosustavima?    

Neću ni spominjati što se u takvim situacijama dešavalo u zemljama u razvoju, osobito u Africi i Južnoj Americi, nego ću navesti ono što se događa u zemljama koje propisuju i navodno provode „najviše ekološke standarde“ o kojima pričaju naši političari. Investicijama sklona vlada u Kanadskoj provinciji Alberta, da bi privukla naftne kompanije koje će eksploatirati nalazišta katranskog pijeska, od njih je, uz sve druge zahtjeve, ipak tražila da odvoje određena sredstva u poseban fond iz kojeg će se financirati saniranje okoliša nakon što one napuste dodjeljene im lokacije. U taj fond kompanije su izdvojile 1,6 milijardi$, što je ozbiljna svota novca. U međuvremenu, te su kompanije zapale u velike dugove, a kraju radnog vijeka se bliži veliki broj cjevovoda, bušotina, postrojenja, rudnika katranskog pijeska i sada se procjenjuje da će trošak saniranja svega toga biti – ne 1,6 milijardi$, već 260 milijardi$, i jedina opcija koja je ozbiljno na raspolaganju je da poreski obveznici to plate. A to ni za Kanadu neće biti lako, jer je predmetni trošak trostruko veći od ukupnog duga provincije Alberta!  

Imamo i bliži primjer, naftne instalacije na Sjevernom moru. Na uklanjanje/saniranje čeka 250 fiksnih instalacija, 3000 cjevovoda i 5000 bušotina, što bi moglo koštati 140 mlrd$. I opet nitko ne zna otkud namaknuti sredstva za sanaciju, a ako se to ne učini Sjevernom moru prijeti ekološka katastrofa. Zanimljivo je da naša Vlada nikakvu pouku ne želi izvući iz ovih primjera, pa na kraju ere fosilnih goriva izlaže ogromnom riziku naš okoliš, predajući ga na korištenje kompanijama koje sve slabije posluju, a teret nošenja s posljedicama svojih odluka svaljuje na današnju djecu, kao da im sutra neće biti dosta jada zbog klimatskih promjena. Zašto? Zbog većeg BDP-a?! 

5. Da prokomentiramo malo i strukturu rasta BDP-a u prvom kvartalu. Konačna potrošnja kućanstava narasla je za 4,4%, ali prava lokomotiva rasta bile su investicije. Bruto investicije u fiksni kapital skočile su 11,5% na godišnjoj razini, i to su uglavnom bile investicije u infrastrukturu, a ne u proizvodnju. Kako to komentirate?

Zamah investicija nikako sam po sebi nije pokazatelj da se nešto radi dobro i dugoročno korisno. Najprije o investicijama u prometnu infrastrukturu. Grade se nove dionice autocesta i cesta, Pelješki most, moderniziraju zračne luke, a i morske luke se pripremaju za  višestruko veći promet. Hura, idemo naprijed! Polako, sjetimo se upozorenja IPCC-a da ulazimo u zadnjih deset godina kada se oko klime još nešto dade poduzeti da bi narednim generacijama ostavili planet na kojem je moguće živjeti. Za deset godina bi morali prepoloviti potrošnju fosilnih goriva, što okvirno znači upola manje vozila na cestama, upola manje zračnog prometa, upola manje kontejnerskog prometa, upola manje turizma. Zašto onda investiramo u novu infrastrukturu ako se prometovanje mora smanjivati?! Već čujem nekoga: „kad se ne bude moglo voziti na naftu, vozit će se na struju!“ Raspitajte se bolje – to je ogroman poduhvat (financijski i resursno) koji je za deset godina praktično nemoguće provesti, osobito ne ako većinu svog financijskog i resursnog potencijala plasiramo u infrastrukturu za fosilna goriva. Po onoj: Ne može se istovremeno služiti i Boga i Vraga. 

A sad o komunalnoj infrastrukturi i opsjednutosti EU fondovima. Mi smo prestali razmišljati svojom glavom. Za nas „misle“ izvori financiranja. Pa kad se ukaže prilika da iz nekih fondova dobijemo sredstva za izgradnju komunalne infrastrukture, brzo prionemo na pisanje projektne prijave, hrabro napuhujući projektni kapacitet zbog „budućeg rasta“. S time se fino  može hvaliti pred izbore i u medijima: „mi dobro iskorištavamo EU fondove“. A čak i ako se dobiju 100% nepovratna sredstva (što najčešće nije slučaj), neke stvari će nakon završetka investicije zauvijek ostati 100% lokalni teret, primjerice: operativni troškovi, energija, održavanje i zamjena nakon isteka roka uporabe ili istrošenosti. Toga ćemo izgleda postati svjesni tek onda kada nam smanjivanje dostupnosti fosilnih goriva postane svakodnevica, kada nam se zbog toga smanje lokalni prihodi, kada nam održavanje infrastrukture uz sve skromniju uporabu mehanizacije na naftu postane preteško i preskupo. Tek tada ćemo shvatiti da smo zbog neumjerenog investiranja u prošlosti došli u situaciju da imamo više infrastrukture nego vlastite sposobnosti da ju održavamo u funkciji. Nezaustavljivo propadanje infrastrukture već je gruba realnost i u mnogim bogatim zemljama poput SAD. A svima je prilikom njene gradnje rastao BDP.        

I opet se vraćamo na priču koju već puno puta ponavljamo. Društveno-ekonomski sustav koji mora stalno rasti da bi bio stabilan je uzrok svih problema zbog kojih je opstanak naše civilizacije doveden u pitanje. Mi smo ušli u vrijeme kada, svjesno ili nesvjesno, svakim svojim potezom biramo između svog današnjeg interesa, navika i zone komfora, i interesa opstanka naše djece. Nitko ne voli imati ovakvu moralnu dilemu stalno u glavi, ali došlo je vrijeme kada se to mora. Naročito to moraju nositelji odlučivanja! Jer, već sutra će ih netko pitati što su učinili nakon UN-ovih dramatičnih upozorenja o klimi i bioraznolikosti? „Poticali smo potrošnju stanovništva, gradili infrastrukturu za fosilna goriva i trudili se da privedemo eksploataciji preostale zalihe ugljikovodika u zemlji i podmorju“ – to bi bio jako loš odgovor! Dekodirano, to bi se moglo razumjeti kao: „Zbog većeg BDP-a radili smo na uništavanju budućnosti vlastitoj djeci“!

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.