Za:
Ured pučke pravobraniteljice
Trg hrvatskih velikana 6
10000 Zagreb
N/p gospođe Lore Vidović

PRIJAVA POVREDE LJUDSKIH PRAVA DANAŠNJE DJECE I BUDUĆIH GENERACIJA

Osnova

Elementarna načela morala i ljudskosti.

Odbor za prava djeteta UN-a:
Pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utječu na dijete, ili na djecu kao skupinu, najvažnija mora biti dobrobit djeteta. To se odnosi kako na odluke koje donose vladina, upravna ili zakonodavna tijela, tako i na odluke koje donosi obitelj.
Djeci se mora omogućiti da aktivno sudjeluju u rješavanju svih pitanja koja utječu na njihov život i dopustiti im slobodu izražavanja mišljenja. Ona imaju pravo izreći svoja gledišta koja se moraju ozbiljno uzeti u obzir.

Konvencija o pravima djeteta:
članak 6. 1. Države stranke priznaju svakom djetetu prirođeno pravo na život. 2. Države stranke će u najvećoj mogućoj mjeri osigurati opstanak i razvoj djeteta.

Okolnosti nastajanja povrede prava

Znanstvenici već nekoliko desetljeća upozoravaju na dramatične procese mijenjanja klime, smanjivanja bioraznolikosti, gubitka plodna tla i iscrpljivanja resursa. To je popraćeno i sve većim nejednakostima u društvu, nagomilavanjem dugovanja, zveckanjem oružjem, a sada i pandemijom. Ovo su međusobno povezane krize, a zajedničko im je da ih uzrokuje čovjek, odnosno, sadašnji iracionalni društveno-ekonomski sustav koji je stabilan samo dok raste (mjereno BDP-om), mada se prakticira na planeti koja ne raste, pa svih resursa posljedično ima samo u ograničenim količinama.

Klimatska kriza se izdvaja silinom i brzinom svog djelovanja, jer, ukoliko se pravovremeno ne zauzda, ima potencijal da našu planetu učini nepodobnim staništem za življenje ljudske vrste. Zato ću u nastavku Prijave govoriti samo o klimatskoj krizi, mada ju smatram nerazdvojnim dijelom svih ostalih kriznih pritisaka, što će se svakako trebati imati na umu pri traženju i izboru praktičnih odgovora na ovako isprepleteni mix kriza.

Desetljeća upornog ignoriranja upozorenja znanstvenika o tome što se zbiva s klimom doveli su do ubrzavanja klimatskih promjena i do približavanja točki aktiviranja samopojačavajućih i nezaustavljivih promjena. Najnovije procjene su da sada imamo možda deset godina za sprečavanje nezaustavljivih promjena. Nositelji odlučivanja, pa i većina stanovništva srednje i starije dobi, još uvijek ne pokazuju dovoljno spremnosti da se odlučno prihvate osmišljavanja i provođenja potrebnih promjena u načinu življenja. Za to su vjerojatno najzaslužniji korporativni lobisti i njihov utjecaj na nacionalne politike, te reklamna industrija i mediji. No, posljedice tog oklijevanja najgrublje će se odraziti na kvalitetu življenja, a možda i izglede preživljavanja, prvenstveno današnjoj djeci i budućim generacijama. 

Traženja djece

Prije COVID 19 pandemije djeca su diljem svijeta organizirala brojne klimatske štrajkove zahtijevajući od nositelja odlučivanja da klimatsku krizu stave na vrh svojih prioriteta. Njihovi transparenti i istupi pokazali su da razumiju što se dešava s klimom i koliko će im to otežavati, pa i ugrožavati život kada odrastu. Tražili su: „RECITE ISTINU!“; „MIJENJAJTE SUSTAV, A NE KLIMU!“. Dok inicijativa „Pobuna protiv izumiranja“ (Extinction Rebellion) već samim svojim imenom pokazuje kakvu sudbinu očekuje ako nositelji odlučivanja ostanu pasivni. Osim klimatskim štrajkovima, maloljetnici imaju malo prilika i mogućnosti da se založe za svoje pravo da naslijede Zemlju u dovoljno dobrom stanju da se na njoj može pristojno živjeti. 

Klimatska odgovornost odraslih

Da bi svojoj djeci u naslijeđe mogli ostaviti planetu na kojoj se ipak može živjeti, odrasli bi u narednih deset godina morali napustiti fosilna goriva i tome prilagoditi svoj način življenja. Dakle, morali bi u vrlo kratkom roku globalno napustiti više od 80% energije koju danas troše (toliki je sadašnji udio fosilnih goriva). Da je ovo nužno napraviti zna se već duže vremena, ali problem je u tome što bi zbog toga trebalo promijeniti SVE, pa i aktualni društveno-ekonomski sustav koji je odgovoran za pogoršavanja stanja na planeti, ali se pokazalo da unutar vlastite logike funkcioniranja i zbog fokusiranosti na profit i rast ne pronalazi efikasne mehanizme da zaustavi činjenje šteta okolišu niti generiranje velikih nejednakosti u društvu. Aktualni sustav odgovara još samo tankom sloju najbogatijih i najmoćnijih ljudi u svijetu, dok je zauzdavanje klimatske krize cilj od kojeg nema važnijeg za svu djecu svijeta!

Fizičke činjenice koje odrasli ne razumiju, ili ih ne žele razumjeti

Energija je fizički preduvjet za obavljanje bilo kakvog posla. Ovisnost o energiji iz fosilnih goriva stvarana je 200 godina. Da će ta ovisnost jednog dana biti prekinuta bilo je poznato oduvijek, jer se radi o neobnovljivoj energiji. Kako se postupno napuštanje fosilnih goriva propustilo potaknuti na vrijeme, zbog utrke za profitom i moći, sada bi se to moralo napraviti za 10 godina zbog klime. S obnovljivim izvorima energije nije moguće zamijeniti fosilna goriva u svim njihovim namjenama, dok njihova cijena, način korištenja (intermitentnost), dostupnost sirovina iz kojih se rade i raspoloživo vrijeme za tranziciju na njih, čine nemogućim da se održe stečene navike i dosegnuti standard potrošnje energije u razvijenim zemljama. Morat ćemo se prilagoditi na život s manje energije. S manje energije je moguće obaviti samo manje posla. Zato su spašavanje klime i gospodarski rast (mjeren BDP-om) međusobno isključivi ciljevi! Ovo je fizička činjenica koju nikakva PR retorika ne može promijeniti. Zato nitko ne može planirati gospodarski rast i uz to tvrditi da zbog klimatske krize ozbiljno radi na napuštanju fosilnih goriva, a ostati pošten. 

Ima i dodatak. Čak i da se potpuno zaboravi na spašavanje klime, fosilna goriva ćemo uskoro morati napustiti, jer se bliži kraj njihovih komercijalno isplativih zaliha. Dakle, život bez fosilnih goriva i kraj gospodarskog rasta su svakako ispred nas. Odrasli zato sada moraju odabrati što im je prioritet:

• Potpuno se posvetiti hitnom napuštanju fosilnih goriva radi zaštite egzistencijalnih potreba vlastite djece i budućih generacija.

Ili

• Nastojati održati postojeće potrošačke navike i vlastiti luksuz dok god to bude bilo moguće, bez obzira na sve posljedice na biosferu i na buduće životne prilike vlastite djece, koje su znanstvenici odavno objasnili i najavili, a već se događaju diljem svijeta.   

Reperkusije na ljudska prava o kojima se mora početi razgovarati – odmah!
Moralna dilema: RAST ili PRAVA DJECE – što nam je prioritet?

Iz prethodno navedenog jasno je da kada nositelji odlučivanja zagovaraju, obećavaju ili planiraju gospodarski rast, oni, svjesno ili nesvjesno, vrše napad na ljudska prava već rođene djece. Daljnji rast nastavio bi podrivati same temelje kvalitete življenja te djece, pa i mogućnost njihova preživljavanja – sutra. Kada bi osiguravanje egzistencijalnih potreba djece i budućih generacija bio istinski moralni imperativ nositeljima odlučivanja na svim razinama – od obitelji do nacionalne razine, onda bi postalo jasno da je:

• Nemoralno ulagati u novu infrastrukturu ovisnu o fosilnim gorivima (nove autoceste, ceste, tunele, garaže, LNG terminale, plinovode, naftovode, zračne luke…), jer će potreba za njima bivati sve manja i manja, kako se fosilna goriva budu napuštala. Da, biti će električnih vozila, ali, iz niza razloga, brojem nikada ni blizu toliko kao ovih na fosilna goriva.  
• Nemoralno, pa i krajnje bezobzirno, davati nove koncesije za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika iz Jadrana, Dinarida i Panonije. Jer trebamo smanjivati, a ne još i poticati produžavanje vlastite ovisnosti o fosilnim gorivima! K tome, radi se o nekonvencionalnim izvorima ugljikovodika čija je eksploatacija sve skuplja, pa donosi sve manju zaradu, često i gubitke, angažiranim tvrtkama. Zbog toga one štede na svemu, pa i na sigurnosti i zaštiti okoliša. A ukoliko u međuvremenu bankrotiraju, te tvrtke naprosto napuste lokaciju gdje su radile, bez obavljanja sigurnosno-tehnički korektne dekomisije instalacija. To je „tempirana bomba“ budućih ekoloških katastrofa (već sada je to noćna mora stanovništvu uz obale Sjevernog mora, u Alberti u Kanadi, Texasu… da zemlje u razvoju ni ne spominjem, mada mi se čini da bi ponašanje korporacija kod nas moglo prilično nalikovati onom u Africi). Dovoditi današnjim odlukama vlastitu djecu u rizik da sutra budu izložena katastrofalnim onečišćenjima ili da budu izložena ogromnim troškovima dekomisije za nešto od čega nisu imali nikakvu korist je – skandalozno.    
• Nemoralno graditi svoju dugoročnu sigurnost kupovanjem skupog naoružanja (borbene eskadrile i drugih vojnih sredstava) kako bi se vojnom moći impresioniralo susjedne zemlje. Sasvim je sigurno da bi djeci – našoj i onoj u susjednim zemljama – svaki novi eventualni sukob bespovratno uništio izglede za blagovremenu prilagodbu na buduće okolnosti i ograničenja. Nije li onda razumnije prestati s tzv. „domoljubnom retorikom“ zasnovanom na nezaliječenim traumama iz prošlosti i s  naoružavanjem, a baš zbog djece potaknuti procese pomirenja i suradnje kako bi svi imali bolje izglede u suočavanju s kompleksnim krizama koje dolaze? Pritom treba imati na umu da klimatski ekstremi ipak neće cijelu „regiju“ pogađati istovremeno, ali će pogođena područja, u odsustvu fosilnih goriva, pomoć moći dobiti samo od susjeda – ukoliko praksa međusobnog pomaganja nakon elementarnih nepogoda bude uspostavljena.     
• Nemoralno podržavati nova ulaganja bogatih investitora u luksuze koji troše prostor, prirodne resurse i opterećuju infrastrukturu (golf tereni, marine, resorti, apartmanizacija, bazeni, 5G mreže…). Djeca će problema s vodom i energijom imati i bez takvih sadržaja, jer je klimatska osjetljivost Hrvatske među najvećima u Europi. K tome, vremenom će i turizma ipak biti manje, dakle i prihoda od turizma. Održavanje i najnužnije infrastrukture će tada biti problem, a tamo gdje infrastrukture bude bilo 5-10 puta više nego što treba lokalnom stanovništvu (zbog prevelike gradnje smještajnih kapaciteta, drugih sadržaja i raskošnih procjena o rastu turističkog prometa), održavanje će postati nepodnošljivo skupo, pa će ta infrastruktura propadati (to se već dešava i u najrazvijenijim zemljama svijeta). Tako bi zbog prevelikih „razvojnih“ ambicija odraslih danas, djeca sutra mogla ostati i bez najosnovnije infrastrukture, jer će ona biti prevelika i njima nepodnošljivo skupa za održavanje. 
• Nemoralno vezivati obrazovanje djece za sadašnje potrebe „tržišta rada“ (za informatiziranje svega, za gaming industriju, za marketing, za PR stručnjake…), dok je njihovo opremanje znanjima i vještinama za prilike u kojima će se zateči kada odrastu – za lokalizirani način življenja, bez fosilnih goriva, bez industrijske poljoprivrede, uz rastuće klimatske ekstreme – gotovo nepostojeće.
• Nemoralno trošiti vrijeme na sjednicama vijeća, skupština i Sabora na onako besplodna nadmudrivanja oko mariginalnih tema, dok traje frontalni napad na prava djece, čak i kroz najnovije strateške dokumente (nacrt NRS 2030.). Dok se to ne promijeni, podmetati „demografsku obnovu“ kao neku brigu za bolje sutra, dojma se, u najboljem slučaju, kao neslana šala. 
• Nemoralno voditi predizborne kampanje na podgrijavanju nada slabo informiranog i reklamama dezorijentiranog stanovništva o bogatoj potrošačkoj budućnosti, ili na mitovima iz prošlosti. To jeste lakše, ali je bezobzirno prema djeci, jer ništa od toga ne usmjerava društvenu energiju i resurse na suočavanje s najvećim izazovima s kojima se čovječanstvo ikada moralo nositi. Značenje pojma „domoljublje“ zahtijeva temeljito preispitivanje, jer kako sada stvari stoje, djeca su iz njega potpuno izostavljena!     

Zaključno   

Ni dok traje pandemijski crescendo ne smijemo smetnuti s uma da pandemija nije ni blizu tako dramatična kriza kao klimatska kriza. Dok sada znamo da od pandemije najviše stradaju stariji ljudi, od klimatske krize će najviše stradavati današnja djeca i sutrašnje generacije. Mi odrasli ne možemo tvrditi da nismo znali za klimatsku krizu. Prva upozorenja znanstvenika stara su barem stoljeće, prije pet godina u Parizu smo prihvatili i neke klimatske obveze, a prije tri godine smo dobili doista alarmantno upozorenje 11000 znanstvenika iz 153 države da je krajnje vrijeme da se „probudimo“. Djeca su prije dvije godine diljem svijeta počela organizirati klimatske štrajkove  tražeći od odraslih da nešto učine, ali kako još nemaju ni pravo glasa, ona ovise o dobroj volji odraslih – hoće li oni preusmjeriti svoje prioritete s gospodarskog rasta na rješavanje klimatske krize. Sada više ne mogu ni štrajkati, zbog zaštite nas odraslih. A i dalje se boje što će s njima biti sutra – s punim pravom! 

Mi odrasli bi da se nakon pandemije sve što prije vrati na staro, a onda da uz visoke stope rasta sustižemo i one najbogatije?! Zaboravljamo (zapravo potiskujemo iz svijesti, jer sve što treba znati već se odavno zna) da bi time u puni pogon stavili sve one mehanizme koji razaraju jedini planet na kojem naša djeca mogu živjeti! Nije li krajnje vrijeme da „Ostanemo odgovorni“ – prema vlastitoj djeci? Da proglasimo „Klimatsko izvanredno stanje“ i potpuno se posvetimo dekarbonizaciji, čak i prije nego se pandemija okonča? Da uvedemo praksu da se niti jedna odluka ne može donijeti bez prethodne analize kako će se ista odraziti na dugoročne interese djece (kao što se to već radi u Walesu)? Da se dogovorimo kako da ponovo naučimo živjeti u skladu s prirodom a ne protiv nje, jer  bez njena dovoljno dobrog stanja našoj djeci i budućim generacijama nema života. Ako u tome ne uspijemo, što od onoga što radimo danas i što smo ikada postigli uopće išta vrijedi – i kome?!  

Mame, tate, djedovi, bake, akademska zajednico, političari na svim razinama – Što je vaš izbor i kako ćete ga objasniti djeci???

U Njivicama, 28.11.2020.
Zoran Skala
Član Tranzicijske inicijative TIKO na Krku i
Član Tranzicijskog središta za Hrvatsku

Prilozi:

FIZIKA RASTA

Krajem svibnja zapljusnuo nas je val optimizma. Svi mediji su brujali o tome kako hrvatsko gospodarstvo ubrzava, kako su investicije naša lokomotiva rasta… Rast BDP-a od 3,9% neki poslodavci su čak ocjenili skromnim, misle da bi BDP trebao rasti 5%, možda i više.
Nastavite čitati…

O PRISTOJNOSTI

Ne, ne radi se o nekom friškom, osobnom, traumatičnom iskustvu. Ali, nedavno sam naletio na članak Umaira Haque-a (već smo ga spominjali u ovoj emisiji) pod naslovom Zašto je pristojnost najmoćnija ideja koju su ljudi ikad imali, i naravno, zagolicao je moju radoznalost jer pristojnost danas baš i ne kotira visoko u suvremenom društvu.
Nastavite čitati…