Permakultura kao hortikultura

Postoji li permakultura bez uzgoja hrane? Je li permakultura “odlazak u šumu, na selo…”? Kako netko može podučavati permakulturu, a da prethodno nije izgradio neko imanje, nije samodostatan? Je li moguće prakticirati permakulturu bez certificiranog tečaja? Postoji li “permakulturni vrt“? Kako izgleda permakultura na nekom primjeru? Da li permakultura zagovara povratak na neki raniji stupanj razvoja civilizacije? Je li permakultura u sukobu sa novcem, državom, porezima…? Kakva je to “permakultura na balkonu“?

Nabrojao sam par pitanja na koja ne znam odgovoriti bez započinjanja prilično duge priče. A ima takvih pitanja još, i sva su bez brzog odgovora. Je li neko stablo ili kuća dio permakulturnog dizajna ili nije? To možemo znati jedino ako promotrimo širu sliku. Što širu. Promatrajući nečiji dizajn analiziramo koji su mu problemi, potrebe, resursi. Promatramo rješenja koja razvija, te kako ona mijenjaju opću sliku. Tada dolazimo do zaključka je li neki element logičan dio dobrog dizajna ili nije. Izvlačenje pojedinog elementa iz konteksta obično vodi do krive slike. A slično je i sa permakulturom u cijelosti. Izvlačiti nečiji rad iz konteksta nije baš u skladu sa principima koje prakticiramo u permakulturi.

Šira slika

Osobno sam veliki ljubitelj predavanja koja je ostavio pokojni Toby Hemenway (klik za više informacija). Mislim da najbolje opisuje problem suvremenog društva i predlaže permakulturu kao (jedino?) logično rješenje. Ako razumijete engleski, a ne razumijete što je permakultura, svakako preporučam poslušati.

Toby započinje kratkom pričom o sukobu američkih starosjedilaca i američke vojske. Izvorno, plemenima je bila garantirana zemlja na kojoj mogu nastaviti prakticirati tradicionalni način života. Dok nije otkriveno zlato baš na zemlji koja je obećana indijancima. Sukobi su naravno vodili prema otimanju zemlje i protjerivanju indijanaca. I Toby završava priču retoričkim pitanjem: “Jesmo li morali baš sve uzeti?”

Sukob velikih kultura

Toby iznosi sažetak razvoja ljudskog društva u tri velike kulture. Podjela ljudske populacije prema načinu na koji dolazi do hrane:

1. Kultura lovaca i sakupljača
2. Kultura vrtlara, društvo temeljeno na hortikulturi
3. Suvremena civilizacija, odnosno društvo temeljeno na poljoprivredi

Ljudi kao vrsta, najviše vremena su proveli u lovačko-sakupljačkim zajednicama. Kada spominjemo “održivost”, ovo je važna činjenica u analizi održivosti. Kako znamo da je neka praksa održiva? Kako znamo da je neki “razvoj održiv”? Kako znamo da permakultura zagovara održiva rješenja? Jer radi se o novim idejama ili rješenjima koji postoje tek par desetljeća. Ljudsko društvo je pak provelo desetke tisuća godina u zajednicama lovaca i sakupljača. Sve ukazuje da su te zajednice mogle opstati do kraja svijeta da ih nije pregazila civilizacija.

Civilizacija označava kompleksno ljudsko društvo. Karakteriziraju je:

• Sjedilački način života
• Poljoprivreda
• Društvena hijerarhija
• Urbanizacija
• Iscrpljivanje prirodnih resursa…

Društvo temeljeno na hortikulturi često se u povijesnim knjigama i ne spominje. Ili se prikazuje kao brza tranzicija društva iz primitivnih zajednica u civilizaciju. Toby, pak, ističe činjenicu da su “vrtlari” postojali tisućama godina. Ne radi se o nekakvoj tranziciji nego o stabilnom društvenom uređenju koje je također pokazalo karakteristike održivosti.

Hortikulturalno društvo

Toby opisuje kako su mnogi elementi civilizacije postojali u “primitivnijim” društvima, ali bez stvaranja razarajućih elemenata. Neka društva su uspješno oblikovala vlastiti okoliš kako bi bio što produktivniji. Osnovna karakteristika ovakvih društava je briga o okolišu. Za razliku od lovačko-sakupljačkih skupina koje su uglavnom oportunističke, koriste što im priroda pruža. I za razliku od civilizacije koja je uglavnom eksploatistička. Stalno izmišlja nove načine da iscrpi svaki resurs koji poznaje.

Antropolozi u novije vrijeme sve više pretcivilizacijskih zajednica klasificiraju kao hortikulturalne. Pronađene su prastare šume hrane u Aziji i Južnoj Americi koje su izgradili i održavali upravo ljudi. Naprednim tehnikama obrade tla tisućama su godina povećavali plodnost. Izgradili su impresivne sustave navodnjavanja, te oblikovali teren da bude što produktivniji. A istodobno nisu narušili prirodnu ravnotežu, nisu doveli do iscrpljivanja okoliša niti ugrozili vlastiti opstanak.

Amazonska prašuma se sada smatra ogromnim šumskim vrtom koji su njegovale pretcivilizacijske zajednice. Nađena je mnogo veća koncentracija korisnih biljaka u blizini nastambi i duž uobičajenih puteva. U Sjevernoj Americi, najnaseljenije doline rijeka su izvorno bile šume hrane do dolaska europskih doseljenika. Prvi europski putopisci kada opisuju tadašnje krajolike istoka Sjeverne Amerike, zapravo opisuju šume hrane. Kasnije, nakon protjerivanja ili istrebljenja domaćeg stanovništva, slijedi degradacija upravo tih šuma hrane. Uklonjen je ključni element stabilnosti ekosustava, i to je bio upravo čovjek.

Zašto se o ovome tako malo zna?

Danas se povijest čovječanstva prikazuje na suviše pojednostavljen ili namjerno netočan način. Ljudi se prikazuju kao predodređeni za stvaranje civilizacije, tehnološkog i znanstvenog napretka, osvajanje i pripitomljavanje svakog kutka svijeta. Bilo kakvo odstupanje od tog puta ili smjera podrugljivo se naziva “povratak na staro”, u Srednji vijek, kameno doba. Ili imamo suprotno mišljenje koje ljude prikazuje kao jedinu lošu pojavu na planeti. Nešto što treba ograničiti u širenju, smanjiti utjecaj na planetu, ili dovesti do propasti civilizacije. Čak se i razvoj umjetne inteligencije hvali kao; da se netko brine o nama kada ne znamo sami. Izjednačavaju ljude sa kućnim ljubimcima.

Obje pretpostavke zanemaruju činjenicu da ljudi mogu funkcionirati i na razne druge načine. Mogu graditi društva koja imaju pozitivan utjecaj na ekosustav. I takva društva dokazano mogu opstati prilično dugo.

U čemu je razlika?

Zanimljiva je činjenica da upravo izvor hrane čini razliku. U velikoj mjeri, onako kako dolazimo do hrane, tako dolazimo i do svega ostalog. Toby opisuje, današnja civilizacija temelji se na usjevima žitarica (trava). Trave su biljke kratkog životnog vijeka. Za njihov uzgoj potrebno je eliminirati svu vegetaciju sa nekog prostora. Tako otprilike funkcionira i naša kultura. Eliminiramo svaki kaos, sve nepoželjno, pa prazan prostor ispunjavamo svojim stvarima. Koje su u pravilu kratkog životnog vijeka. Uzgoj trava ne zahtjeva razumijevanje kompleksnosti prirode, poštivanje finih veza među elementima okoliša.

Sjetvi prethodi eliminacija, raskopavanje, uništavanje staništa. Pa onda za razvoj trebaju gnojiva. Prije pojave kemijskih gnojiva, velika se površina koristila samo za potrebe hranjenja manje površine. Primjerice, za hektar usjeva potrebno je još nekoliko hektara pašnjaka. Njima je hranjena stoka i u konačnici se dolazilo do organskih gnojiva. Na pašnjacima se hranila i izvorna radna snaga, konji, volovi, koji su korišteni za obradu tla. Društvo je naviklo da velika površina hrani malu površinu. Sva društvena uređenja kasnije temeljila su se na istom konceptu. Iskorištavanje nečije radne snage. Iscrpljivanje okolnih resursa. Osvajanje novih prostora, kolonizacija.

Žito je moguće čuvati mnogo dulje nego, primjerice, krumpir ili lisnato povrće. Ako se društvo temelji na žitaricama, onda su potrebna skladišta, ekonomija, matematika. Žito ima veliku vrijednost u malom prostoru. Lako ga je ukrasti, pa je potrebna policija, zakoni, kažnjavanje. Za čuvanje i pripremanje hrane treba malo naprednija tehnika; lončarstvo, mlinovi… Tako društvo temeljeno na žitaricama postaje sve kompleksnije, radna snaga se specijalizira, stvaraju se međusobne ovisnosti, zajednice postaju sve veće. A onda treba mali korak i do velikih sukoba, ratova, jer na kraju, živimo na ograničenoj planeti. Prije ili kasnije postajemo nečiji resurs.

Je li permakultura (hortikultura) drugačija?

Prema mom shvaćanju i iskustvu, kada se promijeni izvor hrane, mijenja se i čovjek, društvo. Za održavanje neke biljke zdravom i dugovječnom, potrebno je razumjeti njene potrebe. To podrazumjeva šire shvaćanje prirode od onog što je uobičajeno u prethodnom primjeru. Kada vrtlar shvati da jedna biljka veoma dobro uspjeva u društvu drugih biljaka, vidi da isto vrijedi i kod ljudi. Vidi da u zdravom tlu biljka bolje napreduje, i isto mu pada na um kada je riječ o društvu. Lako je zaključiti da ako svoj okoliš održavamo zdravim i raznolikim, i nama će biti bolje. To je jedan drugi model razmišljanja i mislim da zaista čini razliku.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.