Pismo iz budućnosti

Esej Richarda Heinberga

Predgovor

Saznali smo prve rezultate popisa stanovništva – opća panika! „To je katastrofa za gospodarstvo, to bi moglo urušiti mirovinski sustav i pružanje drugih socijalnih usluga. Neće biti budućnosti za Hrvatsku ukoliko se kao društvo ne mobiliziramo i stimuliramo demografsku obnovu“. I onda ideje iz svih političkih kutova: „Potaknuti rast i investicije da sustignemo najbogatije zemlje, otvarati radna mjesta, davati mladima kojekakve kredite i novčane potpore za povratak i stanovanje (mada je praznih nekretnina na stotine tisuća), stimulirati mlade obitelji da imaju više djece,…“ A ne čuh da netko postavlja pitanje – zašto se sve više mladih u svijetu i kod nas BOJE budućnosti prema kojoj idu?! Pa upravo je propala još jedna klimatska konferencija, 26-ta po redu, jer se odrasli, u svijetu i u Hrvatskoj, ne žele odreći rasta i zbog toga nastavljaju nesmiljeno uništavati stanište svojoj djeci. Nastala je perverzna situacija: što odrasli upornije nastoje zadržati svoje životne navike iz doba obilja fosilne energije, to će (znanstveno neupitno!) djeci odrastanje i kasniji život biti teži, možda i nemoguć! A mi želimo da te djece bude što više?! 
Kako današnja djeca gledaju na ovo što mi odrasli uporno sada radimo ne obazirući se na posljedice koje će to za njih imati, doznajte iz pisma jednog od njih koje nam je upućeno iz 2101. godine! 
Radi se o eseju Richarda Heinberga (nešto više o njemu – na kraju priloga) koji je napisao prije 20 godina! Prije petnaest godina zamolio sam ga za dopuštenje (i dobio ga) da bude preveden na Hrvatski. Za Dan planeta Zemlja 2008. esej je objavljen u Novom listu. 
Obratite pozornost na to koliko dugo se već sve zna o tome kako je naš način življenja devastirajući za planet i bezobziran prema našoj sadašnjoj i svoj budućoj djeci. Posebno pažljivo pročitajte kraj eseja, osobito ako ste roditelji, ili planirate to postati.

Richard Heinberg – PISMO IZ BUDUĆNOSTI

Pozdrav svima koji živite u godini 2001.! Živite u godini moga rođenja; ja sam sada 100-godišnjak i javljam se iz godine 2101. Koristim posljednje ostatke napredne fizike koje su znanstvenici razvili još u vaše vrijeme, kako bih poslao ovu elektroničku poruku kroz vrijeme na jednu od vaših računalnih mreža. Nadam se da ćete je primiti i da će vas potaknuti da zastanete i promislite o svijetu u kojem živite i o onome što morate poduzeti u vezi s njime.

O sebi ću reći samo ono najnužnije: Ja sam borac. Imao sam mnogo sreće u raznim prilikama i na razne načine, a to što sam tu i pišem vam ovu poruku, smatram svojevrsnim čudom. Proveo sam veliki dio svoga života u želji da postanem povjesničar, no životne okolnosti su me prisilile da naučim i izvježbam vještine potrebne za farmera, tragača za hranom, gerilskog borca, inženjera – i sada fizičara. Moj je život bio dug i prepun zanimljivih događaja…ali to nije razlog zbog kojeg sam se potrudio prenijeti vam ovu poruku. Ono zbog čega osjećam obvezu ispričati vam na ovako neobičan način tiče se onoga čemu sam svjedočio tijekom proteklog stoljeća.

Vi živite na kraju jedne ere. Možda vam je to teško za razumjeti, ali se nadam da će vam biti jasnije nakon što pročitate ovo pismo.

Želim vam prenijeti ono što je za vas važno, no moguće je da ćete u nekim trenucima osjećati kako su neke informacije previše za vas. Molim vas za strpljenje. Već sam star i nemam vremena za podilaženje. Ukoliko vam se ono što vam budem rekao učini nevjerojatnim, gledajte na to kao na znanstvenu fantastiku. No molim vas, pozorno me pratite. Komunikacijski uređaj koji koristim je iznimno nestabilan i nisam siguran koliko će se od moje priče zaista i prenijeti. Molim vas da je širite dalje. Velika je vjerojatnost kako će to biti jedina poruka ove vrste koju ćete ikada primiti.

Budući da ne znam koliko ću vam informacija uspjeti prenijeti, započet ću od onih najvažnijih, onih koji će vam uvelike pomoći u razumijevanju onoga što će zadesiti vaš svijet. Energija je bila vodeći princip organiziranja ili bolje rečeno, neorganiziranja ovoga stoljeća. Zapravo, povijesno gledano, moram priznati kako je energija bila vodeći princip organiziranja i kroz 19. i 20. stoljeće. Ljudi su otkrivali nove izvore energije – najprije ugljen, potom naftu u 19. stoljeću, a zatim su razvijali razne nove tehnologije za korištenje te upravo oslobođene energije. Transport, industrija, poljoprivreda, rasvjeta, grijanje – sve se revolucionariziralo, i rezultati su se osjetili duboko u životima ljudi iz industrijskog svijeta. Svi su postali potpuno ovisni o novim uređajima; o uvezenoj, kemijski uzgojenoj hrani; o kemijski sintetiziranim i fosilnim gorivima dostavljanim lijekovima; o samoj ideji neprestanog rasta (uvijek će biti moguće namaknuti još energije za prijevoz i proizvodnju, zar ne?). Ako su 19. i 20. stoljeće bili uspon krivulje rasta, ovo prošlo stoljeće bilo je pad – provalija. Trebalo je biti sasvim jasno svima kako izvori energije u koje su se pouzdavali nisu bili nepresušni. Nekako se ta ideja nikada nije primila kako treba. Pretpostavljam kako je to zbog činjenice da se ljudi općenito vrlo brzo naviknu na određen način života, i od tog trenutka više o njemu ne razmišljaju previše. Ista je situacija i danas. Današnji mladi ljudi nikada nisu ni znali za išta drugo, uzimaju zdravo za gotovo naš način života – probiranje po ostacima industrijske civilizacije u potrazi za bilo čime što se može iskoristiti – kao da su ljudi oduvijek tako živjeli, kao da nam je suđeno da tako živimo. Iz tog razloga me oduvijek privlačila povijest, kako bih dobio uvid u promjene u ljudskim društvima tijekom vremena. No, ovo je bila digresija. Gdje sam stao?

Ah da, energetska kriza. Naime, sve je započelo otprilike kada sam se ja rodio. Ljudi su tada mislili kako će biti kratkog vijeka, kako je to samo politički ili tehnički problem, kako će se ubrzo sve vratiti u normalu. Nisu zastali i razmislili kako je «normala», gledano dugoročno, značila živjeti od energije sunčeve svjetlosti i vegetacije. Naprotiv, oni su smatrali kako je «normala» korištenje fosilne energije kao da sutra ne postoji. I gotovo da se to i dogodilo. Bio je to klasičan primjer samoispunjavajućeg proročanstva – za dlaku.

Na početku je većina ljudi mislila kako će se nestašica energije riješiti «tehnologijom». Međutim, kada malo bolje razmislim, to je smiješno. Naposljetku, vaši moderni uređaju napravljeni su tako da koriste privremeno izobilje energije. Nisu proizvodili energiju. Istina, postojali su nuklearni reaktori (za koje se ispostavilo da su noćna mora!), no njihova gradnja a poslije i razgradnja iziskivala je toliko mnogo energije da je energija koju su proizvodili tijekom svoga postojanja bila jedva dostatna za pokrivanje prouzročenih energetskih troškova. Slično je bilo i s fotonaponskim panelima: čini se kako nitko nikad nije izračunao koliko je energije zaista potrebno da bi ih se izgradilo, počevši od silicijskih ćelija kao nusproizvoda računalne industrije, i uključujući izgradnju same tvornice. Ispostavilo se kako se na izgradnju panela trošila gotovo ista količina energije koju su sami paneli proizvodili tijekom svog radnog vijeka. Usprkos tome, nemali broj ih se izgradio – da ih je barem bilo više! – i mnogi još uvijek rade (otuda energija za napajanje uređaja koji mi omogućava slanje ovoga signala iz budućnosti). Solarna energija je bila dobra ideja; njezin glavni nedostatak bio je što nije mogla zadovoljiti pohlepne energetske navike ljudi. S nestankom fosilnog goriva, nikakva tehnologija nije bila u mogućnosti održati način života na koji su se ljudi navikli. No trebalo je proći dosta vremena da mnogi to shvate. Njihova patetična vjera u tehnologiju postala je gotovo religioznog karaktera, kao da su njihovi uređaji bili zavjetni predmeti koji ih povezuju s nevidljivim, ali svemogućim Bogom sposobnim za prkošenje zakonima termodinamike. 

Kao što je bilo i za očekivati, jedna od prvih posljedica nestašice energije pojavila se u obliku ekonomske recesije, popraćene beskrajnom depresijom. Rad ekonomista temeljio se na njihovoj religiji – apsolutnoj, nepokolebljivoj vjeri u Tržište-kao-Boga; u ponudu i potražnju. Njihovo gledište je bilo: ukoliko nestane plina, cijene će porasti i tako inicirati istraživanja alternativa. No ekonomisti se nikad nisu potrudili tu ideju malo više razraditi. Da su to učinili, shvatili bi kako bi restrukturiranje cijele energetske strukture društva trajalo desetljećima, dok bi veće cijene kao rezultat nestašice resursa došle kao signal samo tjedan ili mjesec prije nego što bi određena hipotetska zamjena bila potrebna. Također, trebali su shvatiti da ne postoji zamjena za osnovne energetske resurse.

Ekonomisti su mogli samo razmišljati o novcu dok su se osnovne potrebe poput vode i energije u njihovim izračunima samo pojavljivale u vidu monetarnog troška, što ih je učinilo funkcionalno razmjenjivima sa svime što je imalo svoju cijenu – narančama, avionima, dijamantima, sličicama baseball igrača, čime god. Međutim, prema posljednjoj analizi, osnovni resursi se uopće ne mogu razmjenjivati s ostalom ekonomskom robom: jednom kada je vode ponestalo niste mogli piti sličice, koliko god velika ili vrijedna vaša kolekcija bila. Niti ste mogli jesti dolare, ako nitko nije imao hrane za prodati. Stoga su, nakon određenog vremena, ljudi počeli gubiti vjeru u novac. I kako su to činili, shvatili su kako je vjera bila jedino što je novcu uopće davalo vrijednost. Valute su jednostavno propale – jedna po jedna. Kada su se stvari počele razrješavati same od sebe, došla je inflacija, deflacija, razmjena dobara i krađe na svakoj zamislivoj razini.

U vrijeme kada sam se ja rodio, globalna ekonomija se često uspoređivala s kasinom. Nekoliko ljudi je zarađivalo milijarde dolara, eura i jena trgujući valutama, tvrtkama i robom. Nitko od njih nije činio ništa korisno; samo su sijali i, u mnogim slučajevima, želi ogromne dobitke. Da se ekonomski lanac pratio, vidjelo bi se kako je sav taj novac dolazio iz džepova običnih ljudi . . . no to je druga priča. Uglavnom, sva ekonomska aktivnost ovisila je o energiji, o globalnom prijevozu i komunikaciji, i o vjeri u valute. Početkom 21. stoljeća, globalni kasino je bankrotirao. Postepeno, počela se koristiti nova metafora. Prešli smo s globalnog kasina na seoski «buvljak».

Sa sve manje dostupne energije iz godine u godinu, te sa nestabilnim valutama koje su bile kontaminirane transakcijama, proizvodnja i prijevoz su se smanjili. Nije bilo važno koliko Nike plaća svoje radnike u Indoneziji: kada je jednom dostava postala nevjerojatno skupa, zarada od globalizacije njihova rada je nestala. No Nike nije mogao jednostavno ponovo otvoriti tvornice u SAD-u; sve su te tvornice zatvorene dvadeset godina ranije. Ista situacija je zadesila sve ostale proizvođače odjeće, elektronike, itd. Sva lokalna proizvođačka infrastruktura uništena je kako bi se oslobodila mjesta za globalizaciju, za jeftiniju robu, za veće korporativne dobitke. I sada, da bi se ta infrastruktura ponovno uspostavila, neophodna bi bila ogromna ulaganja kako financijska tako i energetska – baš u vrijeme sveopće nestašice i novca i energije.

Trgovine su bile prazne. Ljudi su bili bez posla. Kako su preživjeli? Jedino kako su mogli – neprestanim recikliranjem već upotrijebljenog, a proizvedenog prije energetske krize. Na početku, nakon početnih ekonomskih šokova, ljudi su prodavali svoje stvari na internet aukcijama – dok je bilo struje. Potom, kada je postalo jasno kako će nedostatak pouzdanog prijevoza otežati dostavu proizvoda, ljudi su počeli prodavati stvari na ulici kako bi platili stanarinu i hipoteku te kupili hranu. Međutim, nakon propasti valuta, ni to nije imalo smisla, stoga su ljudi počeli s razmjenom dobara, koja su potom, da bi preživjeli, prerađivali i koristili kako god su znali i umjeli. Okrutna ironija bila je da se većina njihovih dobara sastojala od automobila i elektronskih uređaja čiji rad si više nitko nije mogao priuštiti. Bezvrijedno! Tko god je imao ručne alate i znao ih koristiti bio je bogat. I još uvijek jest.

Industrijska civilizacija je proizvela neizmjerne količine smeća za vrijeme svojeg kratkog postojanja. Tijekom proteklih 50 ili 60 godina, ljudi su, u potrazi za bilo čim korisnim, prekopali gotovo svako odlagalište koje je postojalo. Kakav užasan nered! S dužnim poštovanjem, nikad mi nije bilo jasno zašto – čak i kako – ste mogli milijarde tona neprocjenjivih, drevnih, osnovnih resursa pretvoriti u gomile smrdljivog smeća, s gotovo nikakvom mogućnosti praktične upotrebe u međuvremenu! Niste li barem mogli graditi trajne, kvalitetno izrađene proizvode? Moram reći kako je kvaliteta alata, namještaja, kuća i sl. koje smo naslijedili od vas – i bili prisiljeni koristiti – poprilično jadna.

Ispričavam se zbog posljednjih primjedbi. Nije mi namjera biti grub ili neugodan. Zapravo,  neki od ručnih alata koji ste nam ostavili su poprilično dobri. No morate shvatiti: industrijski način života na koji ste vi bili navikli imat će opasne posljedice za vašu djecu i unučad. Slabo se sjećam, ali kada sam bio dijete od nekih pet ili šest godina, gledao sam stare televizijske serije iz 1950-ih: «Ozzie i Harriet» . . . «Otac zna najbolje» . . . «Lassie». One su prikazivale nedužan svijet u kojemu su djeca odrastala u malim zajednicama okružena obitelji i prijateljima. Odrasli su s lakoćom rješavali sve probleme i bili su nježni i mudri. Sve se činilo tako stabilnim i bezopasnim. 

Kada sam se ja rodio, taj svijet, ako je ikada uopće postojao, davno je nestao. Dok sam ja dovoljno odrastao da razumijem išta od toga što se događalo na širem planu, društvo je počelo pucati po šavovima. Započelo je sa zamračenjima – prvo samo na nekoliko sati. Potom je došlo do nestašice zemnog plina. Ne samo da nam je bilo hladno zimi, već su se zamračenja pogoršala jer se mnogo struje proizvodilo upravo koristeći zemni plin. Zatim je nastupila nestašica nafte i benzina. U tom trenutku – tada sam bio tinejdžer – ekonomija je bila u rasulu i vladao je politički kaos.

Kada sam bio stariji tinejdžer, određeni stav se razvijao kod mladih. Bio je to osjećaj potpunog prijezira za sve starije od – možda trideset ili četrdeset godina. Odrasli su iskoristili toliko resursa, i sada ih više nije bilo za njihovu vlastitu djecu. Naravno, kada su ti odrasli bili mlađi samo su radili ono što su svi ostali radili. Smatrali su normalnim sječi drevne šume za drvenu masu za svoje telefonske imenike, sipati posljednje litre nafte u svoje SUV-ove, ili upaliti klimu kad bi im bilo malo toplo. Za djecu moje generacije, sve je to bila blijeda uspomena. Ono što smo mi poznavali bilo je veoma drugačije. Mi smo živjeli u mraku, s nestašicom hrane i vode, s neredima i ljudima koji prose na ulicama, s nepredvidljivim vremenom, sa zagađenjem i smećem koje se više nije moglo odlagati daleko od očiju javnosti. Za nas su odrasli bili neprijatelji.

Na nekim mjestima, generacijski sukobi bili su samo tinjajući bijes. Na drugima, zabilježeni su napadi na starije ljude. Negdje su pak, provođena sustavna čišćenja. Sramim se priznati da sam i ja, iako nisam fizički napao nikoga, sudjelovao u sramoćenju i vrijeđanju starijih ljudi. Ti jadni starci – neki još uvijek dosta mladi kada malo bolje razmislim! – bili su jednako zbunjeni i izdani kao i mi. Mogu se zamisliti na njihovom mjestu. Pokušajte učiniti isto: pokušajte se prisjetiti kad ste zadnji put bili u trgovini kako biste nešto kupili, a trgovina toga nije imala. (Meni je teško tako nešto zamisliti budući da nisam bio u «trgovini» u kojoj je nečega bilo već desetljećima, no trudim se dočarati vam ono što želim reći.) Jeste li se osjećali frustrirano? Jeste li se naljutili, misleći «Vozio sam se toliko po to, i sad opet moram ići na drugi kraj grada u drugu trgovinu«? Pomnožite tu frustraciju i ljutnju s tisuću ili deset tisuća. Kroz to su ljudi prolazili svaki dan, u pogledu gotovo svakog artikla, usluge ili birokratske procedure na koju su se navikli. Također, ti odrasli su izgubili većinu onoga što su imali kada se ekonomija raspala. I onda su bande djece krale štogod je ostalo i gomilali prijezir za odrasle dok su to radili. To je moralo biti razarajuće za njih. Nepodnošljivo.

Sada kada sam ja tako prastar imam malo više tolerancije za ljude. Svi se samo trudimo preživjeti, najbolje što možemo.

Vjerojatno vas zanima što se dogodilo u prošlom stoljeću – politika, ratovi, revolucije. Reći ću vam što mi je poznato, no mnogo je toga što ne znam. U zadnjih 60 godina nismo imali ništa slično globalnim komunikacijskim mrežama koje su nekad postojale. Postoje veliki dijelovi svijeta o kojima gotovo ništa ne znam. No podijelit ću s vama što budem mogao.

Kao što možete zamisliti, kada je nestašica energetskih resursa pogodila Sjedinjene Američke Države i ekonomija pala u kovitlac (zanimljivo je da još uvijek koristim tu riječ: a samo najstariji među nama, kao što sam ja, su ikada vidjeli padanje aviona u kovitlac, obrušavanje, pa čak i sam let), ljudi su postali ljuti i počeli tragati za krivcima. Naravno, vlada nije željela biti okrivljenik pa su ti gadovi na vlasti (ispričavam se, ali još uvijek nemam puno milosti prema njima) činili ono što politički vođe čine oduvijek – stvorili su stranog neprijatelja. Slali su ratne brodove, bombardere, projektile i tenkove preko oceana s tko zna kojim razlogom. Ljudima je rečeno kako se to čini u svrhu očuvanja «američkog načina života». No, nije postojalo ništa na ovoj Zemlji čime bi se to postiglo. Upravo je američki način života bio problem!

Generali su pobili nekoliko milijuna ljudi. Moguće i desetke ili stotine milijuna, mediji nikad nisu bili jasni po tome pitanju, budući da ih je cenzurirala vojska. Bilo je prosvjeda protiv rata na ulicama, ali i progona prosvjednika – od kojih su neki i poslani u logore. Vlada je pred kraj počela koristiti fašističke metode. Bilo je lokalnih pobuna i brutalnih akcija. No sve uzalud. Ratovi su samo iscrpili ono malo dostupnih resursa, i nakon pet groznih godina, centralna vlada je samo propala. Ponestalo joj benzina.

Kada govorimo o političkim događajima, važno je spomenuti kako su u ranim godinama nestašice postojeće političke filozofije imale vrlo malo korisnoga za ponuditi. Desničari su bili potpuno odani štićenju bogatih od krivnje i prebacivali su svu bol na siromašne i prekooceanske žrtve – Arape, Sjevernu Koreju, i sl. U međuvremenu, ljevičari su se toliko navikli na borbu protiv korporativnih gadova da nisu mogli shvatiti činjenicu kako se problemi s kojima se susrelo društvo ne mogu riješiti ekonomskom redistribucijom. Osobno, kao povjesničar, mnogo više razumijevanja imam za ljevičare jer smatram kako je akumulacija bogatstva koja se događala bila jednostavno bestidna. Pretpostavljam da se mnogo patnje moglo izbjeći da se sve to bogatstvo raspodijelilo ranije, kada je novac još nešto vrijedio. No kada čujem neke od ljevičarskih vođa kako pričaju, pomislio bih da će sve biti u redu jednom kada se sve korporacije obuzdaju, i kada se plutokratima oduzmu nagomilane milijarde. No zapravo, neće sve biti u redu, niti približno.

Dakle, postojale su navedene dvije političke opcije koje su se borile do smrti, krivile jedna drugu dok su svi ostali oko njih gladovali i ludili. Ono što je ljudima zaista bilo potrebno bile su samo osnovne zdravorazumske informacije i savjeti, netko tko će im reći istinu – kako se njihov dotadašnji način življenja primiče kraju – i netko tko će im ponudi neke razumne kolektivne strategije za preživljavanje.

Većinu onoga što se dogodilo u prošlom stoljeću moglo se s pravom očekivati i to na temelju prognoza vaših znanstvenika: bili smo svjedoci dramatičnih klimatskih promjena, izumiranja vrsta, strašnih epidemija, baš kako su ekolozi na kraju prošlog stoljeća upozoravali. Ne vjerujem da su njihovi potomci posebno ponosni na njih. Imati priliku reći «Nisam li vam rekao» i nije neka utjeha u ovoj situaciji. Tigrovi i kitovi su izumrli, kao i deseci tisuća ostalih vrsta; no zbog nedostatka pouzdanih globalnih komunikacijskih kanala teško je znati koje vrste i gdje. Meni osobno su ptice pjevice draga, ali daleka uspomena. Ljudi u Kini ili Africi zasigurno ih imaju dug popis. Klimatske promjene predstavljale su problem kako za uzgoj hrane tako i za samo preživljavanje. Nikad nismo znali od godine do godine kakvi će se rojevi nepoznatih kukaca pojaviti. Ponekad cijelu godinu ili čak dvije ili tri godine samo pada kiša. Onda je suša sljedećih pet ili šest godina. To je mnogo više od nepogode, to ugrožava živote. I to je samo jedan od faktora koji je doveo do dramatičnog smanjenja ljudske populacije u prošlom stoljeću.

Mnogi ljudi su to zvali «Izumiranje». Ostali «Odbacivanje», «Pročišćavanje» ili «Čišćenje». Neki su termini više prihvatljivi od drugih, no zapravo ne postoji lijep način na koji bi se opisalo što se događalo – ratovi, epidemije, glad.

Hrana i voda su bili veliki faktor u svemu ovome. Svježa, čista voda nedostaje već desetljećima. Jedan od načina da naljutim mlade ljude je da im pričam priče o tome kako su ljudi prije zalijevali svoje tratine s hektolitrima vode. Kada im opišem kako su vodokotlići radili, oni to jednostavno ne mogu podnijeti. Neki od njih misle kako su te priče izmišljene! Ovih dana pitanje vode je vrlo ozbiljno. Ako uzalud trošite vodu, netko će umrijeti.

Prije mnogo desetljeća ljudi su – iz potrebe – počeli učiti kako saditi vlastitu hranu. Nisu svi bili uspješni, i mnogo je ljudi bilo gladno. Jedna od frustrirajućih stvari bila je nedostatak dobrog sjemena. Samo nekoliko ljudi znalo je ponešto o čuvanju sjemena iz jedne sezone u drugu, pa su postojeće zalihe sjemena ponestale vrlo brzo. Postojao je i veći problem sa tada modernim hibridnim varijantama: samo neke vrste posađenog vrtnog povrća proizvele bi i dobro sjeme za sljedeću godinu. Genetski modificirane biljke bile su još gore, uzrokujući svakojake ekološke probleme s kojima se još uvijek borimo, posebice ubijanje pčela i ostalih korisnih insekata. Sjeme prirodno oprašenih biljaka za hranu vrijedi zlata.

Nešto sam malo putovao kada sam bio mlađi, u svojim pedesetima i šezdesetima, što pješice što na konju, i dobivao neke informacije iz vanjskog svijeta. Na temelju onoga što sam vidio i čuo, čini se da su se ljudi na različitim mjestima snašli na različite načine i s različitim stupnjem uspjeha. Koliko god to možda zvučalo ironično, autohtono stanovništvo koje je civilizacija najviše proganjala vjerojatno se najbolje snašlo. Oni su uspjeli zadržati mnogo znanja o tome kako živjeti samo od zemlje. Na nekim mjestima ljudi žive zajedno u improviziranim ruralnim komunama; ostali se trude preživjeti u onome što je ostalo od velikih urbanih centara, čupajući beton i sadeći ono što mogu dok recikliraju i trguju sa starim smećem koje je ostalo nakon što su ljudi pobjegli iz gradova u 20-im godinama. Kao povjesničar, jedna od mojih najvećih frustracija jest rapidno nestajanje znanja. Vi ste manično pohranjivali sve važne informacije na elektroničke medije za pohranu podataka i na kiselinom izbjeljene papire – koji se raspadaju vrlo brzo. Ono što je ostalo za nas su uglavnom izblijedjele fotografije, zalutale knjige i raspadnute novine.

Neki naši mladi gledaju stare oglase u časopisima i pitaju se kako je moralo biti živjeti u svijetu s mlaznim avionima, strujom i sportskim automobilima. Morala je to biti utopija, raj! Ostali među nama nisu toliko oduševljeni s prošlosti. Vjerujem da je to dio mog posla kao povjesničara: da podsjetim svih kako su slike iz oglašavanja samo jedna strana priče; dok je druga – mahnito iskorištavanje prirode i ljudi, sljepoća za posljedice – dovela do strahota prošloga stoljeća.

Vjerojatno se pitate imam li ikakve dobre vijesti, išta poticajno za reći o budućnosti vašeg svijeta. Naime, kao i sa svime, to ovisi o vašoj perspektivi. Mnogi koji su preživjeli naučili su vrijedne lekcije. Naučili su što je važno u životu, a što nije. Naučili su cijeniti plodnu zemlju, održivo sjemenje, čistu vodu, nezagađen zrak, i prijatelje na koje se možeš osloniti. Naučili su kako preuzeti inicijativu u svom životu umjesto očekivati da se o njima brine neka vlada ili korporacija. Sada ne postoje «poslovi» stoga ljudi sami upravljaju vlastitim vremenom. Više misle na sebe. Dijelom kao rezultat toga, nestale su stare religije, i ljudi su ponovno otkrili duhovnost u prirodi i u svojim lokalnim zajednicama. Današnja djeca su željna učiti i stvarati vlastitu kulturu. Traume od pada industrijske civilizacije su prošlost; to je sada povijest. Novo je doba. 

Možete li izmijeniti budućnost? Ne znam. Postoje razne logične proturječnosti svojstvene tom pitanju. Jedva razumijem zakonitosti fizike koje mi dopuštaju da vam odašiljem ovaj signal. Moguće je da ćete nakon čitanja ovoga pisma vi učiniti nešto što će izmijeniti moj svijet. Možda ćete spasiti šumu ili vrstu, ili očuvati sjemenje s nasljednim svojstvima, ili pomoći u pripremi sebe i ostatka stanovništva za nadolazeću nestašicu energije. Moj život se kao rezultat toga može izmijeniti. Onda bi i sadržaj ovog pisma bio drukčiji kao i vaše iskustvo čitanja. I kao rezultat vi biste poduzeli nešto drugo. Morali bismo uspostaviti neku vrstu kozmičke petlje za povratnu informaciju između prošlosti i budućnosti. Vrlo je zanimljivo o tome razmišljati.

Kad smo kod fizike, možda bih trebao spomenuti kako sam prihvatio povijesno stajalište temeljeno na onome što sam čitao o teoriji kaosa. Prema toj teoriji, kod kaotičnih sustava čak i male promjene u početnim okolnostima mogu prouzročiti velike promjene u ishodu. Ljudsko društvo i povijest su kaotični sustavi. Iako je većina toga što ljudi čine određeno materijalnim okolnostima, još uvijek postoji manevarski prostor, i što oni čine s njime može puno značiti u konačnici. Čini se da je ljudsko preživljavanje u 21. stoljeću povezano s mnogo malih i naizgled beznačajnih napora marginaliziranih pojedinaca i skupina iz 20. stoljeća. Pokreti poput onih protiv nuklearnog oružja, za zaštitu okoliša, protiv biotehnologije, za organsku hranu i vrtlarstvo, pokreti autohtonog stanovništva, male udruge predane očuvanju sjemenja – svi su imali značajne i pozitivne utjecaje na buduće događaje.

Vjerujem da je zapravo logična pomisao kako je moguće, ukoliko se mreža uzroka koji su utjecali na moje sadašnje postojanje izmijeni, da će se stvari odviti tako da me spriječe da budem ovdje. U tom slučaju, ovo pismo bi postalo povijesno najbizarnije samoubilačko pismo! No spreman sam riskirati. Učinite što možete. Izmijenite povijest! I dok to činite budite dobri jedni prema drugima. Ne uzimajte ništa i nikoga zdravo za gotovo.

Prijevod: Sandra Nuždić

Prijevod i objava Pisma iz budućnosti omogućena je suglasnošću Autora od 16.11.2007. date Zoranu Skali


O autoru eseja

Richard Heinberg je jedan od najpoznatijih svjetskih edukatora o fenomenima kraja naftne ere, iscrpljenosti resursa i održivosti. Radi u Post Carbon Institutu i nagrađivani je autor trinaest knjiga, među kojima su:

  • Zabavi je kraj: Nafta, ratovi i sudbina industrijskog društva
  • Nestašica energije: Opcije i aktivnosti za svijet bez fosilnih goriva
  • Protokol o iscrpljivanju nafte: Plan za sprečavanje ratova za naftu, terorizma i ekonomskog kolapsa
  • Sve je doseglo vrhunac: Buđenje u stoljeću u kojem sve opada
  • Kraj rasta: Prihvaćanje nove ekonomske realnosti
  • Naša obnovljiva budućnost: Trasiranje puta do 100% čiste energije
  • Moć: Ograničenja i mogućnosti za opstanak čovječanstva

„Granice rasta“ (1972.) su knjiga koja je preusmjerila Richarda s puta da postane violinist na edukatora koji pokušava ljude osvijestiti da je sadašnji način življenja energetski i biološki neodrživ. Richard to radi na mnogo načina, između ostalog i kroz animirane filmove poput ove blistave minijature u kojoj je i narator: „300 godina fosilnih goriva u 300 sekundi“

Ako vam se svidjelo, podijelite sa prijateljima:

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.