KAKO NASTAJE DRUŠTVENA HALUCINACIJA

Transkript emisije Skalanada 27.03.2015.

Uvodno. Blaženi pračovjek. Imao je dobra osjetila, a njegova opažanja, razumijevanje situacije i potom reakcija bili su odraz informacija koje je dobivao putem tih svojih osjetila. To su bile NJEGOVE informacije, uglavnom objektivna slika stvarnih zbivanja. Današnji čovjek, zapravo društvo u cjelini, informacije dobiva putem interneta, televizije i drugih medija. To su procesirane informacije. Da li su one uvijek objektivna slika stvarnih zbivanja i osnova za smisleno reagiranje, ili možda mogu biti osnova i za halucinacije? 

U prošloj emisiji smo govorili o četiri stupa kojima korporacije ostvaruju svoj utjecaj u politici i nad našim životima. Rekli smo da su mediji najvažniji stup. Sada ćemo to dodatno obrazložiti elementima iz knjige „Šizofreno društvo“ autora Rogera Boyda, koja još uvijek u  nastajanju. Od one čuvene Orson Welsove radio emisije iz 1938. godine, koja je izazvala paniku među Amerikancima koji su pomislili da je invazija vanjzemaljca stvarno u toku, bilo je još mnogo primjera kojima se pokazalo da mediji mogu utjecati na socijalnu stvarnost. Sjetite se samo opsesije mršavošću kod žena, ili porasta uličnog kriminala nakon poplave filmova sa prekomjernim prizorima nasilja. Roger kaže da je ljudski razum evoluirao u ambijentu u kojem nije bilo „umjetnog svijeta“, pa mozak neke osobe, mada zna da film nije stvarnost, ipak djelomično taj doživljaj tretira kao da je bio stvaran. Za naš mozak je izgleda problem da učini jasno razgraničenje između stvarnog i umjetnog, pa je za nas onda i socijalna realnost neki konstrukt između stvarnog svijeta i iskustava koja primamo kroz medije. A to je pojava karakteristična za osobe koje haluciniraju. U nemogućnosti da razluče realnost od imaginacije te osobe integriraju to dvoje u njihov vlastiti koncept realnosti.

2. Ogroman broj informacija koje nas svakodnevno preplavljuju čini nam sve težim snalaženje u tom košmaru, pa nam je stoga sve teže da se adekvatno postavimo prema realnosti. Nije li onda zapravo dobro što se kroz medije te informacije na neki način sintetiziraju?

Svatko od nas je zapravo sve više ovisan o medijima ako želi shvatiti zbivanja u širem svijetu. Znamo da se u svijetu negdje nešto dogodilo, a jedini osjećaj koji možemo imati o tom događaju (kojem naravno nismo prisustvovali) je onaj mentalni odraz koji je na nas ostavila informacija iz medija. E, upravo to je ono što medije i one koji ih kontroliraju čini moćnima! Dakle mediji utječu na socijalnu realnost jer samo preko njih mi dobivamo uvid u svjetska zbivanja, no mediji su u prilici da odaberu što ćemo mi doznati, pa tako mogu usmjeriti koji će biti prevladavajući društveni diskurs. U najdemokratskijim mogućim okolnostima postojala bi pravila po kojima mediji moraju postupati i javni nadzor provođenja tih pravila, s ciljem da se najraznolikijim društvenim skupinama omogući pristup medijima a da bi se ispoljila sva raznolikost stavova. Na žalost, to u medijskoj industriji nije slučaj. Njome dominiraju velike privatne korporacije koje većinu prihoda ostvaruju oglašavanjem, kao i organizacije koje financira Vlada. Tako, za razliku od individualnih halucinacija, medijima kreirane halucinacije svjesno se proizvode uglavnom zbog materijalnih interesa i iz političkih razloga. Kako veli Chomsky: medijske grupe čiji se prihodi oslanjaju na oglašavanje postaju zapravo prodajni servis prema potrošačima, umjesto da korisnicima budu neovisni dobavljači informacija o širem svjetu. Sve što stoji na putu nesmiljenoj potrošnji, odnosno fokusiranju na oglašavanje koje pokreće tu potrošnju, smanjuje zanimanje korporacija za oglasni prostor u konkretnom mediju. Problemi poput klimatskih promjena, vrhunca eksploatacije pojedinih resursa, degradacije okoliša, svakako ne spadaju u one probleme koji potiču individualnu potrošnju. Što više, podizanje svijesti javnosti o tim problemima rađa opasnost da bi moglo doći do političkih akcija koje bi išle izravno protiv korporacija. Zato se jako njeguje autocenzura, da se ne bi „grizlo ruku koja te hrani“. Što više, oglašivači su često uključeni u proces odabira i razvoja programskih sadržaja, što im omogućuje da filtriraju sve problematične sadržaje i teme. Otuda dolazi i onaj izraz „soap operas“, jer su oglašivači sapuna prvi počeli s uplitanjem u programe.

3. Danas su korporacije toliko velike i moćne da je teško znati čime se sve bave i koje teme su za njih problematične. Kako mediji izlaze na kraj s tim sukobima interesa?

Velike korporacije „gutaju“ svih, poput „crne rupe“, pa tako i medije. Korporacije poput General Electrica i Sonya pokupovale su niz medijskih tvrtki. Kao novi gazde oni ne dopuštaju da njihovi mediji škode drugim dijelovima njihova konglomerata. Tako General Electric pazi da se ne pojavljuju loše vijesti o nuklearnim elektranama, o efikasnosti uređaja za mamografiju, o troškovima naoružanja i prodaji oružja i sl. K tome, i samim medijskim kućama se dopustilo da narastu u globalne korporacije i da trče za profitom. Na taj način one su postale dijelom bogatih i moćnih svjetskih elita. Zato se ne dopušta piskaranje o nedostacima ekonomskog i socijalnog sustava u kojem najveći broj ljudi jedva životari, niti se pozitivno određuju prema alternativama tom sustavu, jer su upravo postojeće okolnosti one u kojima njihov posao cvate. I dok čovječanstvo nezaustavljivo razara okoliš o kojem mu ovisi dugoročni opstanak, mediji se sve jače trude da to relativiziraju. Recimo: unatoč svim klimatskim katastrofama 2013. godine, tijekom cijele godine vijesti na ABC, CBS, i NBC su zajedno na klimatske promjene potrošili 1 sat i 42 minute. O vremenskim ekstremima se izvještavalo kao o izoliranim događanjima, kao da nemaju nikakve veze s klimom. Smanjen  je broj novinara koji izvještavaju o klimatskim promjenama. K tome, onima koji negiraju klimatske promjene ustupljeno je mnogo više vremena u programu nego klimatskim znanstvenicima koji upozoravaju na ozbiljnost stanja.  

4. Ma koliko mediji šutjeli o tome, svi negativni procesi koji degradiraju okoliš na kraju će izbiti na vidjelo. Korporacije ne mogu spriječiti prirodne sile da nam „uzvrate“ za neodgovorno postupanje.

Pa najveći problem s klimatskim promjenama i ekološkom degradacijom dolazi baš otuda što je njihov ključni uzrok u eksponencijalnom rastu ljudskih zahtjeva prema Zemlji, pa je jedino rješenje zaustaviti taj rast. A industrijalizirano ljudsko društvo se u protekla dva stoljeća baš organiziralo oko eksponencijalnog rasta zahvaljujući fosilnim gorivima. Sada bi trebalo napraviti bolni „generalni remont“ organizacije i načina funkcioniranja društva za uvjete bez rasta. To će biti teško za cijelo društvo, a naročito će biti teško pa i opasno za one koji su bili najuspješniji u sadašnjim uvjetima. Oni najmoćniji zato sada formiraju „think tankove“ i angažiraju stručnjake za odnose s javnošću da bi stvorili dojam da su sve te priče o klimi i okolišu upitne, i još otvaraju skepticima veliki prostor u medijima. No, što duže budu prakticirali to svjesno ignoriranje problema potencijalno opasnih za cijelo čovječanstvo, to će biti teže optužbe i napadi na njih kada takvo zavaravanje široke javnosti bude prestalo biti moguće. Apsolutni monitoring i kontrola društva, koju je razotkrio zviždač Snowden, daju rezultate sve dok su tim elitama lojalni policija i vojska. Ali kada te elite, zbog ne poduzimanja potrebnih akcija, počnu prozivati i vojska i policija, ništa neće moći spasiti bogate i moćne od brutalne odmazde masa, zaključuje Roger Boyd.