KAKO SMANJITI GOSPODARSTVO A DA GA NE RAZBIJEMO

Transkript emisije Skalanada 14.-28.11.2014. (tri emisije – integrirano)

Uvodno. Prošli put smo govorili o tome kako čovjek ima evolucijom izgrađenu sposobnost da poriče realnost. To mu je nekada bilo dobrodošlo svojstvo, ali danas više nije. U prošlom stoljeću smo se vezali za gospodarski model koji je stabilan samo dok raste, i toliko smo se slijepo vezali za njega da nismo ni uočili da je on fizički moguć samo na vrlo kratak vremenski rok. Također nismo uočili da smo s tim modelom u međuvremenu devastirali, odnosno doslovce prepolovili, one za nas najbitnije prirodne sustave i resurse planeta koji nam omogućavaju da biološki opstanemo. Poricanje realnosti sada uzvrača neugodnim posljedicama, pa smo najavili nastavak razgovora o tome kako bi se moglo postupiti u ovim kriznim vremenima.

Kada je neka zemlja suočena s gospodarskom krizom kakvu sada imamo, onda nositelji odlučivanja obično vide samo taj problem (ostale probleme u širem resursnom, socijalnom i okolišnom okruženju vide samo kao smetnju, kao odvraćanje pozornosti s glavnog problema) i pokušavaju ga riješiti nekim njima poznatim ekonomskim alatima. U globalnom gospodarskom modelu koji danas dominira svijetom traže se oni alati koji su DO SADA, u sličnim situacijama, uspijevali rezultirati rastom gospodarstva. A rast gospodarstva možete postići ukoliko razvijate nove aktivnosti, odnosno ukoliko investirate u nove projekte. Ako sami nemate novaca za investiranje, onda prizivate investitore iz cijelog svijeta da dođu k vama nešto raditi. Upravo onako kako se to radilo prošli tjedan na Međunarodnom invest forumu u Opatiji. I taman kada pomislite da će nas strani investitori izvući iz krize svojim novcima, naletite na jedan, često ga se naziva, „zakon“ koji je dobro objašnjen u knjizi Josepha Taintera „Kolaps kompleksnih društava“. Taj zakon je primjenjiv na zapanjujuće širok spektar ljudskih aktivnosti i zove se „zakon padajućih prinosa“. On se zasniva na pravilu da što više investirate – u bilo kojem smislu – u bilo kakav projekt, po svakoj dodatnoj jedinici koju ulažete u projekt bit će manji prinos. U poodmaklom stadiju može se dogoditi da se iznosi ulaganja i prinosa izjednače, a dalje od toga dolazi se na teritorij na kojem su prinosi  čak i manji od uloženih sredstava. Jednostavnije rečeno, štete od investicije su veće od koristi.

2. Kako bi na konkretnim primjerima iz života mogli slušateljima približiti djelovanje „zakona o padajućim prinosima“? 

Djelovanje zakona o padajućim prinosima možemo naći u gotovo svim sferama života, recimo u poljoprivredi. Znamo da će urod neke poljoprivredne kulture biti veći ako se tlo adekvatno pognoji (to je investicija u gnojivo). No ako nastavimo s gnojenjem iznad nekog optimuma, urod se neće povećati proporcionalno dodatnim ulaganjima u gnojenje, već će početi opadati, a ako se nastavi s gnojenjem urod može biti i uništen.

Ili, svi se još sjećamo bučnih kampanja za razvoj poduzetništva, pa kako bi zbog toga trebalo stvoriti infrastrukturom dobro opremljene poduzetničke zone, e da bi se tako privukli investitori (recimo oni iz Opatije). I svuda po Hrvatskoj je niklo na stotine gospodarskih zona, samo u PGŽ njih je oko 200. Da zbog toga nije došlo do uzleta poduzetništva, to znamo. Da postojeće zone nisu ni do polovice iskorištene, i to znamo. No zanimljivo je da ne ulazimo u dublje analize zašto se to dešava, već i dalje ponavljamo mantru da treba razvijati poduzetničku infrastrukturu, da investitore treba rasteretiti svih mogućih obaveza prema Državi, ljudima i okolišu, samo da nam dođu (što prevedeno znači još više na teret običnog čovjeka). A što ako svega onoga što bi mi htjeli da se radi u našim gospodarskim zonama na tržištu već ima dovoljno, pa na nas djeluje „zakon o padajućim prinosima“? U tom slučaju, što god da mi pripremimo poduzetnicima neće nam se vratiti onako kako smo se nadali? 

Isto vrijedi za turizam. Neka mala lijepa destinacija može biti atraktivna za ulaganje u turizam. Recimo, jedan novi hotel može poboljšati prihode pa i kvalitetu življenja u lokalnoj zajednici, ali ako se nastavi s investiranjem u drugi, treći i ini hotel, ne samo da prinosi neće rasti proporcionalno visini novih investicija, već to može u potpunosti izmijeniti destinaciju i njenu atraktivnost.    

3. Kakve su sada, u vremenu krize, reperkusije djelovanja „zakona o padajućim prinosima“ o kojima bi trebalo voditi računa?  

Industrijska revolucija je radikalno promjenila način na koji ljudi žive i potaknula je potrošnju dobara i usluga kakva nikada prije u povijesti nije bila. Trebali bi biti svjesni da se sve u što smo do sada ulagali realiziralo u nekakvom povijesno iznimnom spletu okolnosti, osobito zahvaljujući jeftinoj energiji, okolnosti koje su čitav niz godina omogućavale da prinosi od investiranja budu u pravilu veći od troškova. Eksplozija investiranja u zadnja dva stoljeća dovela je do toga da se svaka ekonomska aktivnost odvija kroz neke srodne forme, pa više nismo ni svjesni (a parola „nema alternative“ jako nastoji da to tako i ostane) da se te iste aktivnosti mogu odvijati i na neke druge načine. John Michael Greer (autor koji izučava povijest civilizacija) kaže da moderna industrijska civilizacija koristi ekonomsku strukturu koja se navodno zasniva na slobodnoj razmjeni, koju mi zovemo „tržište“. Onaj naziv „slobodno tržište“ zapravo je propagandni proizvod iz vremena hladnog rata, kojim se naglašavala nesloboda u Sovjetskom savezu. No John kaže da je tržište neslobodna struktura iz najmanje dva razloga: prvo, zbog toga što je obavezno; i drugo, zato što je skupo! Doduše nama nitko izrijekom ne brani da se izvan tržišta hranimo, oblačimo i opremamo dom, ali su legalne prepreke takvoj mogućnosti potpuno neprolazne. Povijesno gledano, ljudi su nekada imali pregršt načina kako da međusobno razmijenjuju dobra i usluge. A sada, u industrijskom društvu, imate samo jedan jedini način: vi morate neki vid svog rada prodati za novac pod uvjetima koje vam poslodavac ponudi, a onda taj novac možete zamijeniti za robu ili usluge pod uvjetima koje vam prodavač ponudi. U okviru ovakve slobode vi imate pravo i mogućnost i da skapate od gladi, što vam se, istina, neće dogoditi ako ste u klasi onih koji imaju. 

4. Ali „slobodno tržište“, odnosno moderna ekonomska struktura, se baš najviše hvali time da putem tržišnog natjecanja uspijeva minimizirati cijene i tako robu čini dostupnijom svima. Od kud onda Johnova tvrdnja da je „tržište“ skupo?  

John objašnjava da sudjelovanje na tržištu nije jeftino. Svaka razmjena koju učinimo, bilo prodajom svog rada, bilo kupnjom neke robe ili usluge, odvija se unutar sustava u kojem postoje posrednici. Vi u najvećem broju slučajeva ne možete prodati svoj rad izravno osobama koje ga žele kupiti, već se očekuje da vi svoj rad prodate poslodavcu, koji vaš rad ili proizvod vašeg rada prodaje drugima, vama da dio zarade, a ostalo stavi u džep. No ima još i mnogo drugih posrednika koji čekaju u redu za dio vrijednosti vašeg rada: bankari, vlasnici nekretnina, državni službenici, itd. Kada ste u ulozi kupca koji daje svoj novac za neku robu ili uslugu, primjenjuje se isti princip. Koliko vrijednosti vašeg rada u konačnici možete zadržati za sebe ovisi od slučaja do slučaja, no uvijek je to manje od ukupne vrijednost, a često mnogo, mnogo, manje. John kaže da nas povijest ući da civilizacija koja se oslanja na tržišnu ekonomiju u fazi svog uspona optereti ekonomiju sa onoliko posrednika koliko to kompleksno društvo može podnijeti. Problemi nastaju kada počne ekonomski pad (kao što se to sada dešava kod nas, ali i u svijetu, koliko god to MMF i slične strukture poricale), tada je stvorenu kompleksnost društva sve teže zadržati. Posrednici obično imaju više bogatstva i utjecaja od proizvođača i potrošača od kojih žive, i svoju poziciju vrlo aktivno brane. U tome im obično pomaže država i njene institucije, pa posrednici u pravilu izlaze kao pobjednici u natjecanju za sve veći dio od ukupno sve manjeg ekonomskog kolača – barem neko vrijeme.

5. Socijalni nemiri koji se šire Europom pokazuju da se oni koji prodaju svoj rad baš i ne mire s tim da im se za posao koji obave daju sve manje i manje mrvice.

Naravno, tamo gdje dominira nepravda, ne možete očekivati mir. A mir je jako dragocjeno stanje u društvu, na što se lako zaboravi dok traje. Da bismo ga očuvali bilo bi jako dobro da shvatimo nekoliko stvari:

Da gospodarskog rasta zbog resursnih i klimatskih ograničenja više ne može biti;

Da je zbog toga nerazumno svu društvenu energiju ulagati u nove investicije i brutalno nadmetanje na tržištu u uzaludnim pokušajima oživljavanja rasta, jer na većinu onoga što bismo htjeli raditi već djeluje „zakon o padajućim prinosima“;

Da je zbog toga neminovno smanjiti kompleksnost našeg društva, odnosno ukloniti veliki broj funkcija posredovanja, koje smo nekada mogli a više ne možemo uzdržavati;

Da je smanjivanje kompleksnosti društva i broja posrednika težak i konfliktan proces, pa ga svakako treba brižljivo organizirati i provoditi – da ne bismo izgubili MIR.

E, ako to shvatimo možemo se prihvatiti posla na mirnom smanjivanju kompleksnosti našeg društva. 

6. Pa kakve su nam mogućnosti na raspolaganju da smanjimo kompleksnost društva bez velikih društvenih turbulencija?

Da ponovimo – globalno gospodarstvo je postalo preveliko da bi bilo održivo. Čovjekov otisak na planet se sada prati i sistematski mjeri, pa znamo da čovječanstvo trenutno troši 1,5 puta više resursa nego što planet može održivo davati. Privremena prekomjerna potrošnja je zapravo posuđivanje od buduće produktivnosti planeta, što znači da svojoj djeci i unucima ostavljamo sve manje. Tako se ne može nastaviti ponašati kroz duži vremenski period, pa ako svoje ekonomije ne smanjimo na za planet održivu mjeru svjesno i planirano, to će se dogoditi na neki drugi način kada se dosegnu prirodna ograničenja s kojima nema pregovaranja. Puno je naznaka da je ova duga globalna kriza jasan simptom da su nas prirodna ograničenja počela već ozbiljno „gristi“. Richard Heinberg, čiji ćemo esej „Kako smanjiti gospodarstvo a da ga ne razbijemo: Plan od deset točaka“ koristiti u ovoj emisiji, kaže da moderna ekonomija – koja je osmišljena tako da zahtijeva stalni rast – čim prestane rasti rezultira zatvaranjima tvrtki i otpuštanjima. To se onda smatra ključnim problemom i pokušava se riješiti svim raspoloživim ekonomskim stimulativnim mjerama. Ako to tako ostane, odnosno ako izostanu mjere adaptacije na neizbježnu ekonomsku kontrakciju, onda će najvjerojatnija posljedica biti prolaženje kroz jedan dugi i kaotični proces kolapsa ekonomije koji bi mogao trajati desetljećima, pa i stoljećima (ako se ponove neki raniji obrasci kolapsa civilizacija iz povijesti), uz naravno neizmjerne patnje ljudi i daljnje razaranje okoliša. Kako sada stvari stoje, to bi mogao biti i najvjerojatniji scenarij.  

7. Richardova predviđanja su doista „mračna“. Ljudi vjerojatno više vole da ih ne čuju nego da ih čuju, pa da zbog toga ne mogu mirno spavati. No, Richard u naslovu svog eseja spominje i neki plan od deset točaka?

Da, Richard kaže da je, barem načelno, moguće upravljati procesom kontrakcije gospodarstva i izbjeći kaotični kolaps. No on upozorava da to podrazumijeva prelazak nekih obeshrabrujuće visokih prepreka. Naime, poslovna zajednica, sindikati, vlade, stanovništvo… svi traže više rasta kako bi se povećali prihodi, stvorila nova radna mjesta i osigurao prinos na investicije. U društvu trenutno ne postoje značajnije grupacije koje bi zagovarale namjeran, odgovarajućim politikama vođen, proces kontrakcije gospodarstva, dok s druge strane imamo moćne interesne skupine koje traže nastavak rasta i koje poriču ograničenja. A kontrolirana, upravljana, kontrakcija bi gotovo sigurno donijela bolje ishode svima, uključivo i elitama koje joj se najviše opiru. Zato Richard predlaže, da ako postoji barem neki teoretski put za smanjivanje gospodarstva, a koji ne bi prolazio kroz sve one faze konflikata i raspadanja, da ga pokušamo barem identificirati i razgovarati o njemu. I Richard nudi svoj skromni pokušaj u traženju tog teoretskog puta – plan u deset točaka.

8. Plan u deset točaka 

Prva točka – energija: ograničimo joj rast, smanjimo potrošnju i racionirajmo je.

Energija je ono što omogućava ekonomiji da funkcionira, pa kada potrošnja energije ekspandira, ekonomija raste. S druge strane, klimatolozi zagovaraju ograničavanje i smanjivanje emisija ugljičnog dioksida kako bi se spriječila planetarna katastrofa, a smanjivanje emisija ugljičnog dioksida ne može se postići bez smanjivanja potrošnje energije iz fosilnih goriva. No, ukoliko hoćemo da smanjimo sadašnju preveliku ekonomiju (a to moramo), onda moramo smanjiti ne samo potrošnju fosilnih goriva, nego potrošnju SVIH vrsta energije. Najpravedniji način da se to učini vjerojatno bi mogao biti sustav energetskih kvota s kojima se može trgovati. (engleski to se kaže Tradable Energy Quotas, ali moram dodati par riječi objašnjenja o ovom sustavu. To je elektronski sustav koji bi trebao funkcionirati na nacionalnoj razini, a njegov koncept je već detaljno razrađen i oslanja se na informatičke tehnologije koje se već masovno koriste. Svaki stanovnik bi tjedno dobivao određenu energetsku kvotu besplatno – i to svaki stanovnik isti broj jedinica – a jedinica je kilogram CO2, ili njegova ekvivalenta, koji je ispušten u atmosferu prilikom proizvodnje i uporabe korištenog energenta. Svakom kupovinom energije, recimo benzina na crpki, ta kvota se smanjuje. Ako koristite manje energije od kvote, ostatak možete prodati, a ako vam treba više, nedostajuću količinu možete kupiti. Ukupni nacionalni budžet kvota svake godine se smanjuje za onoliko koliko odredi Komitet za klimatske promjene.)  

Druga točka – Okrenimo se obnovljivim izvorima.

Dok smanjujemo ukupnu proizvodnju i potrošnju energije, mi moramo što brže smanjiti udio energije iz fosilnih goriva a povećati onaj iz obnovljivih izvora, kako bi spriječili katastrofalne klimatske promjene. Ako bi dozvolili da se mijenjanje klime nastavi na sadašnji način, te promjene bi same od sebe razultirale kaotičnim kolapsom ekonomije. No mijenjanje udjela neobnovljive i obnovljive energije je složen proces. Nije moguće jednostavno isključiti termoelektranu na ugljen i uključiti fotonaponske panele i onda nastaviti po starom, na način „posao kao i obično“. Raskošna infrastruktura koju smo sagradili za naše gradove, predgrađa, autoceste, zračne luke i tvornice, bila je zapravo iskorištavanje jedinstvenih svojstava i karakteristika fosilnih goriva. Stoga će se, pored tranzicije na obnovljive izvore energije, morati i suštinski promijeniti način na koji koristimo energiju. Primjerice, naš sustav prehrane – koji je sada preko svake mjere ovisan o fosilnim gorivima za transport, za umjetna gnojiva, za pesticide i herbicide – morat će postati više lokalan. U najboljem slučaju on će prerasti u ekološku poljoprivredu, zasnovanu na višegodišnjim kulturama, dizajniranu za dugoročnost.  

Treća točka – Obnovimo zajednicu.

Još četrdesetih godina prošlog stoljeća Karl Polany je pisao o tome da je komodifikacija, odnosno pretvaranje zemlje, rada i novca u robu, bila ključna za “veliku transformaciju” koja je dovela do današnje tržišne ekonomije. No tržišna ekonomija bez stalnog rasta ne može nastaviti funkcionirati. To nam sugerira da transformaciju koju sada moramo provesti treba voditi u suprotnom smjeru, na način da dekomodificiramo zemlju, rad i novac. Dekomodifikacija, odnosno vračanje na stanje kada nešto prestaje biti roba, u slučaju novca trebalo bi se razumjeti kao reduciranje uporabe novca na njegovu prvobitnu ulogu – da bude sredstvo posredovanja u ljudskim interakcijama. Dekomodifikacija rada mogla bi voditi k tome da se ljudima pomogne da izgrade svoju profesiju i zanimanje, umjesto da traže posao (što je “ropstvo na rate”), i na način da se promovira vlasništvo radnika nad tvrtkama. Ekonomist Henry George je prije više od stoljeća rekao: zemlja – a to je nešto što ljudi nisu stvorili svojim radom – bi trebala biti u vlasništvu zajednice, a ne pojedinaca ili korporacija; a pristup zemlji bi se trebao omogućavati sukladno potrebama i to onome tko je spreman da ju koristi u interesu zajednice. 

Četvrta točka – Oslobodimo se dugova.

Dekomodifikacija novca znači da novcu treba vratiti onu prvobitnu ulogu – da bude inertni medij razmjene i čuvanja vrijednosti, a to ujedno znači da se mora smanjiti ili potpuno eliminirati očekivanja da će se novac uvečavati sam od sebe. U konačnici to znači napuštanje kamata, kao i praksu trgovanja i manipuliranja valutama. Proces investiranja trebao bi postati proces koji vodi zajednica, i to u projekte koji su nedvojbeno za dobrobit cijele zajednice. No prvi korak je: ukinuti postojeće dugove. Zatim, zabraniti derivative, kao i oporezovati i striktno regulirati kupnju i prodaju financijskih instrumenata bilo koje vrste.

Peta točka – Redefinirajmo novac.

Praktično sav današnji novac, u svim nacionalnim valutama, došao je na svijet kao kredit – obično od strane banaka. Takav monetarni sustav, zasnovan na dugovima, počiva na dvije pretpostavke: da će potreba za kreditima rasti i da postoji sveopća mogućnost da dugovi budu otplaćeni, i to s kamatama – što je relativno sigurna pretpostavka dok je ekonomija stabilna, što u sadašnjem kontekstu znači da raste. No, novčani sustav zasnovan na dugovima vjerojatno ne može funkcionirati u ekonomiji koja se postupno, ali uporno, smanjuje: jer se broj nenaplativih potraživanja kreće u tandemu s povećanim brojem stečajeva i zatvaranja tvrtki, pa se tako smanjuje i dostupnost novca, što vodi do deflacijskog kolapsa. Proteklih godina bilo je velike panike da će se to dogoditi, pa su centralne banke SAD-a, Japana, Kine i Velike Britanije injektirale tisuće milijardi dolara, jena, juana i funti u svoje nacionalne ekonomije. Takve ekstremne mjere ne mogu se provoditi beskonačno, niti ih se može opetovano koristiti. Zato, kada novčani sustav zasnovan na dugovima na kraju zakaže, trebat će nam alternative. Stoga bi od vrha države pa do lokalnih zajednica trebalo provoditi adaptivne pripreme za tu situaciju, blagovremeno razvijajući svojevrsni „ekosustav“ valuta koje će imati komplementarnu funkciju, što osobito zagovaraju teoretičari alternativnih valuta Thomas Greco i Michael Linton. 

Šesta točka – Promovirajmo jednakost.

Kada se gospodarstvo smanjuje, velike nejednakosti predstavljaju tempiranu bombu čija eksplozija može biti u obliku masovnih pobuna i revolta. Smanjivanje ekonomskih nejednakosti traži istovremeno provođenje dvaju linija aktivnosti: Prva je – smanjiti suviške onih koji imaju jako mnogo, oporezivanjem njihova bogatstva i uvođenjem instituta maksimalne razine prihoda. Druga je – bitno unaprijediti stanje onih koji imaju najmanje, na način da se ljudima olakša preživljavanje uz minimalno korištenje novca (spriječiti deložacije, subvencionirati hranu i olakšati ljudima da je sami uzgajaju). Ovaj napor trebao bi se podržati širenjem kulture glorificiranja materijalne skromnosti (što je u potpunoj suprotnosti s trenutno najčešćim reklamnim porukama).   

Sedma točka – Smanjimo populaciju.

Ako se gospodarstvo smanjuje a populacija nastavi rasti, sve manji gospodarski kolač će se morati razdijeljivati na sve više ljudi. Kako god okrenete, kada se događa kontrakcija gospodarstva bit će manje problema ako populacija ne raste, već opada. Porast stanovništva svakako vodi prenaseljenosti i hiper-konkurentnosti. No, kako postići smanjivanje stanovništva, a da se ne naruše osnovna ljudska prava? Uspostaviti nenametljivu politiku promicanja malih obitelji i ne-reprodukcije, a kada je to moguće uključiti u to i socijalne poticaje, radije nego novčane. 

Osma točka – Vratimo se lokalnom.

Jedna od teškoća pri tranziciji na obnovljive izvore energije je ta što je tekućim gorivima teško naći zamjenu. Gotovo cjelokupni današnji transport odvija se zahvaljujući nafti, i malo je vjerojatno da će alternativna goriva koja se pojave omogućavati išta slično današnjoj razini mobilnosti (električni zrakoplovi ili veliki teretni brodovi su nezamislivi; a masovna proizvodnja biogoriva je puka fantazija). Što znači da zajednice svoje potrebe neće moći dobavljati sa dalekih destinacija. Naravno, neka forma trgovine će se zadržati, ta i skupljačko-lovačke družine su međusobno trgovale. Povratak na lokalno preokrenut će dosadašnji trend globaliziranja trgovine, i to sve dok ne dođemo do toga da će većina naših potreba opet biti zadovoljena proizvodima iz našeg bližeg okruženja. Drugim riječima, mi ćemo- kao i naši preci od prije samo stotinjak godina- ponovo poznavati ljude koji izrađuju cipele koje nosimo ili uzgajaju hranu koju jedemo.

Deveta točka – Vratimo se selu.

Urbanizacija je bila dominantan demografski trend u 20-tom stoljeću, ali ona naprosto nije održiva. I doista, bez jeftinog transporta i obilja energije, veliki gradovi će sve lošije funkcionirati. U međuvremenu, trebat će nam puno više poljoprivrednika. Rješenje je: odvojiti znatno više socijalnih resursa gradićima i selima, učiniti zemlju dostupnom mladim poljoprivrednicima i poraditi na revitalizaciji ruralne kulture. 

Deseta točka – Promovirajmo vrijednosti društvenih i unutarnjih izvora sreće.

Konzumerizam je bio rješenje za problem prekomjerne proizvodnje; to je uzrokovalo  napore reklamne industrije da se ljudska psiha preoblikuje tako da daje prednost individualizmu i da traži sve više materijalnih zadovoljstava. No nakon određene točke to nas ne čini sretnijima (čak suprotno), i to se ne može nastaviti u nedogled. Kada dođe do smanjivanja mogućnosti ljudi da si priušte materijalna dobra, kao i mogućnosti ekonomije da ih proizvede i dostavi, ljude treba potaknuti da uživaju u onim tradicionalnim i više unutarnjim zadovoljstvima – recimo filozofsko kontempliranje i uživanje u prirodi. Glazba, ples, slikanje, govorništvo, poezija, grupni sportovi, kazališne priredbe – sve se to može proizvoditi lokalno i prikazivati na sezonskim festivalima – zabava za cijelu obitelj!

9. Ricardov plan je nešto sasvim drugačije od onoga što nam govore političari, gospodarstvenici, ekonomisti, pa čak i od onoga što se uči u školama i na fakultetima. To je plan za nekakav „progres u rikverc“. Koliko se o njegovom planu uopće može razgovarati u okviru sadašnjih općeprihvaćenih društvenih vrijednosti?     

Da, to je veliki problem. Kroz nekoliko proteklih stoljeća mi smo se vezali za ideju progresa i to na način da ga razumijemo samo u smislu tehnoloških inovacija i ekonomskog rasta, koji nas, sada vidimo, vode neugodnom kraju. Zato bismo progres trebali redefinirati u socijalnom i ekološkom smislu. Zapravo bi svjesno kolektivno samo-ograničavanje, odnosno smanjivanje gospodarstva, značilo jednu novu razinu u razvoju čovjeka koja bi se morala na mnoge načine reflektirati i na našu kulturu. No progres je teško redefinirati u željenom smislu sve dok su prisutni tako moćni poslovni interesi koji ga na vrlo fine i inventivne načine povezuju s BDP-om, sa zaposlenošću, i sa burzovnim kretanjima.

Možda je zbog toga najpoštenije reći da je ovaj plan u deset točaka zapravo naglašavanje kako bi stvari mogle izgledati kada bismo se vratili razumu. To je zapravo naša najbolja prilika da sačuvamo ono najbolje od znanosti, kulture i tehnologija što je postigla naša civilizacija, a to su dostignuća koja bi mogla biti zauvijek izgubljena ako bi i naša civilizacija kolabirala u kaosu, kako se to dogodilo većini prethodnih civilizacija. 

Spomenutih deset točaka podrazumijevaju sposobnost i želju elita da učine potrebni civilizacijski zaokret. No i njihova želja i sposobnost su upitni. Naš postojeći politički sustav kao da je dizajniran tako da onemogućava kolektivno samoograničavanje, kao i da se opire ozbiljnijim reformama. Richard poziva da učinimo mentalnu vježbu vjerojatnosti provedbe njegova plana (on misli na SAD, ali važi i za nas): imenujte jednog jedinog prominentnog političara, financijera ili industrijalca koji bi predložio ili zagovarao čak i njegov manji dio.

A tu je još i jedna duboka ironija. Kontrakciju gospodarstva među elitom nitko ne podržava, to je činjenica. Ali bi mnogi dijelovi plana mogli imati brojne poklonike među stanovništvom. Koliko ima ljudi koji bi radije živjeli u maloj stabilnoj zajednici nego u nekom superkonkurentnom milijunskom gradu, koliko njih bi više voljelo imati profesiju a ne posao, kolikima bi se sviđao više život bez dugovanja, nego okovanost kreditima? Možda bismo, razgovarajući o ovom planu i razvijajući ga, mogli doći do mnogo novih prihvatljih detalja, što bi povečalo brojnost populacije koja ga podržava. A to bi onda moglo značiti da naša civilizacija ne mora kaotično kolabirati kao prethodne.