KAKO SE DOGODILA VELIKA TRANZICIJA

Autor: Ted Trainer, predavač suradnik na Školi za društvene znanosti na Sveučilištu New South Wales – Australia
Odabrao i preveo: Zoran Skala,  31.07.2018.

Uvodni komentar (Z.S.)

BDP nam raste; turizam nam raste; statistika o zaposlenosti nam je sve povoljnija; uz pomoć EU fondova milijune investiramo u infrastrukturu, mostove, aerodrome, LNG terminal; spašavamo Agrokor; olakšavamo i drugim investitorima poslovanje u Hrvatskoj raznim rasterećenjima… Sve u skladu s preporukama vodećih ekonomista i poslovnih stručnjaka iz zemlje i svijeta. A je li od toga bolje malom čovjeku – raspitajte se. A ima li izgleda da od toga malom čovjeku bude bolje do sredine stoljeća?! O tome više saznajte u nastavku, iz fiktivnog dijaloga kojeg 2050. godine vode stari i mladi sudionik burnog razdoblja između današnjeg i njihovog vremena. Ted Trainer, autor tog dijaloga, je odličan poznavatelj okolnosti i procesa kroz koje moramo proći narednih desetljeća, zato pažljivo pročitajte ovaj lakim stilom napisani dijalog o turbulentnim vremenima ispred nas. Možda vam pomogne da i osobno lakše razumijete mehanizme promjena kroz koje će čovječanstvo narednih godina prolaziti i da se bolje u njima snađete…     

Kratka povijest: Godina 2050.

Bilo je to razdoblje vrlo kritičnih zbivanja, malo je falilo da nam dođu glave. Bilo je godina kada je izgledalo da će milijarde ljudi neminovno stradati.

Zašto se to nije dogodilo? Kakve su prilike bile oko 2030-te godine?

Te godine su trendovi nekoliko glavnih globalnih problema dosegli vrhunac. Još 2003. Mason je shvatio da će se to dogoditi kada je napisao Vrhunac 2030. No mnogi su uočili da dolaze olujni oblaci čak desetljećima prije njega… nestajanje resursa, ubrzavanje ekoloških problema, masovno izumiranje vrsta, eksplozija nejednakosti, socijalni nemiri i slom.

Zašto vlade i globalne institucije kao što su UN i Svjetska banka nisu preuzele odgovornost i napravile racionalan plan za tranziciju prema održivom načinu življenja?

Ha! Al’ ste naivni. Vaše pretpostavke o ljudima i ljudskom društvu su previše optimistične. Kao prvo, samo je relativno mali broj ljudi shvatio da je suština problema u osnovi bila neodrživa razina trošenja resursa. Većina ljudi i praktično sve vlade i nositelji odlučivanja su bili doslovno nesposobni da uopće prepoznaju činjenicu da se većina svjetskih alarmantnih trendova događa zbog prekomjerne proizvodnje i prekomjerne potrošnje, što dovodi do iscrpljivanja resursa i devastiranja ekosustava, pa i do ratova za resurse. Na granice rasta argumentirano se ukazivalo od 1970-tih godina pa nadalje, ali ni pedeset godina poslije gotovo svi političari, poslovni ljudi, mediji i ekonomisti, ali i obični ljudi nisu se prestajali vatreno zalagati za ekonomski rast. Bilo je iznimno teško navesti bilo koga da čak i razmisli o idiotizmu zagovaranja beskonačnog ekonomskog rasta. Na službenoj razini podignuti su zidovi od zabluda, poricanja i rezolutnog odbijanja da se učini ono što je neophodno, primjerice da se prestane koristiti ugljen. Tako da nije ni moglo doći do globalnog prihvaćanja činjenica da je potrebno smanjivati ekonomske aktivnosti i potrošnju, a ne ih povećavati, te da se s tim procesom treba upravljati na razuman i planski način.

Pa kako se s nastalim prilikama nosilo?

Osnovni problemi su se uporno ignorirali i činilo se da će se s tim nastaviti sve dok se sustav sasvim ne raspadne. Trebalo je biti sasvim očigledno da se mora učiniti prelazak na radikalni lokalizam i daleko jednostavniji način življenja, ali dok god su police u supermarketima bogatog svijeta bile dobro popunjene nitko nije obraćao pozornost na pozive da se smanji ili uspori ekonomske aktivnosti. Mnogi od nas su znali da dolazi vrijeme velikih nevolja, ali su isto tako znali da bez takvih nevolja ne može doći do tranzicije u posve novi gospodarski sustav koji bi bio održiv i prihvatljiv za sve ljude svijeta. Također smo naslučivali da su izgledi da dolazeća depresija automatski preraste u željenu održivost doista mali. Najvjerojatniji razvoj događaja bio je kaotični slom, otklizavanje u barbarstvo, tj. u razdoblje u kojem će upravljati gospodari rata s posljedičnim masovnim pomorom ljudske populacije.

Teška vremena su svakako došla. Što je utjecalo na daljnji razvoj događaja?

Dvije ključne stvari. Prva je bila brzi pad proizvodnje nafte iz škriljevca (fracking oil). Desetljećima je rasla zabrinutost da nafte neće biti dovoljno, ali s pojavom nafte iz škriljevca povjerovalo se da će se opskrba moći nastaviti.  No u desetak godina cijela priča se raspala, jer se ispostavilo da se ležišta nafte iz škriljevca vrlo brzo iscrpe. Do 2018. godine nijedan od glavnih proizvođača nafte iz škriljevaca nije uspio zaraditi na tom poslu, zapravo su svi bili do grla u dugovima. Ali još snažniji utjecaj imalo je brzo opadanje sposobnosti tradicionalnih izvoznika nafte s Bliskog istoka da na tržište stave potrebne količine, jer je kod njih populacija rasla a raspoloživost pitke vode i proizvodnja hrane opadala, tako da su za vlastite potrebe morali trošiti sve više nafte.

Da, čitao sam da su cijene nafte bile ponovo skočile kao 2014. godine, što je i ovaj put slomilo ekonomiju, pa je opet pala potražnja nafte, a zatim se opet srozala njena cijena. 

Tako je! Zatekli smo se u filmu „Rupe na putu“. U međuvremenu su globalna dugovanja probila plafon. Već su 2018. godine ta dugovanja bila veća od onih u vrijeme Prve globalne financijske krize.

Prva globalna financijska kriza?!

Da… ali ona nije bila ni nalik Drugoj globalnoj financijskoj krizi.  Oni malobrojni koji su držali najveći dio svjetskog kapitala nisu imali baš previše izbora u što investirati, pa su nastavili ulagati u sve riskantnije poduhvate. Uzrok tome bila je činjenica da se ekonomija zapravo već desetljećima usporavala pa je bilo teško pronaći bilo kakvo ulaganje koje će donositi profit. I došao je moment kada su investitori izgubili nadu da će svoje novce moći dobiti natrag. Vidite, novac ćete nekom posuditi samo ako vjerujete da ćete ga dobiti natrag s kamatama, a to nije moguće ukoliko ekonomija ne raste. Samo u rastućoj ekonomiji dužnik može prodati dovoljno proizvoda da može vratiti zajam s kamatama. Kad investitori prestanu i sami vjerovati da je daljnji rast moguć oni prestaju posuđivati novce.

A što je to usporilo rast?

Pa sve one teškoće koje sam već spomenuo postajale su sve gore, osobito nejednakost. Superbogati su nagomilavali besramno velika bogatstva dok je većina ljudi stagnirala. Primjerice, većina radnika u SAD nije osjetila nikakav realan porast svojih primanja oko četrdeset godina. Mase ljudi više nisu imale novca za trošenje kojim bi se mogla održati postojeća ekonomija, na stranu snovi o rastu. Tako je iznenada puknuo financijski balon: bogati su se uspaničili da neće moći vratiti posuđeni novac, što znači da su aktivirali svoja potraživanja i nisu više davali kredite. Time je izazvan manje-više trenutan kolaps cijelog financijskog sektora, a nedugo zatim kolabiralo je i sve drugo u toj krhkoj globaliziranoj ekonomiji. Primjerice, izvoznici nisu prihvaćali narudžbe jer nisu vjerovali da će uvoznici moći dobiti kredite da plate robu, pa su svi oni lanci „just-in-time“ dostave ubrzo propali. To je bio početak majke svih depresija.

Ali to ipak nije dovelo do Armagedona, zar ne? Stari poredak je bio teško uzdrman ali je ipak nekako došao k svijesti?

Da. Imali smo sreću da je nakon inicijalnog šoka nastupila duga postupno pogoršavajuća depresija. To je ljudima dalo vremena da shvate lekciju. Bilo bi doista loše da se dogodio iznenadni katastrofalni raspad sustava koji uništava sve. Kada su cijene narasle i kada su počele nestašice i masovna otpuštanja, mnogi ljudi su, razumljivo, krivili političare zbog nekompetentnosti, a nezadovoljstvo masa je dodatno raslo jer se vlasti nisu uspijevale nositi sa njihovim sve većim zahtjevima za pomoć i drugim potrebama dok su se proračuni na svim razinama sve slabije punili. Posljedično, krivnja se počela svaljivati na izbjeglice i migrante, jer kao oni zauzimaju radna mjesta, jačali su rasizam i podrška fašističkim pokretima.  S druge strane kriza je pomogla da se raširi spoznaja da je stari globalizirani i tržišno orijentirani ekonomski sustav potpuno nesposoban da svim ljudima osigura ono najnužnije, da taj sustav nije u stanju rješavati one najveće probleme, u stvari je postalo jasnije nego ikad da je baš taj sustav izvor problema. Sve više običnih ljudi je shvatilo da se moraju okrenuti lokalnom, da zajedno moraju osmisliti i dogovoriti kako da njihovo mjesto, grad ili selo osigura najpotrebnije stvari svima. Postalo im je jasno da će morati surađivati i organizirati se na pretvaranju mjesta u kojem žive u vrtove, radionice, kooperative, voćnjake… Shvatili su da moraju uspostaviti neka tijela za koordinaciju, razradu i provedbu svega onoga što su dogovorili da treba napraviti. Za početak najvažnija je bila ona promjena koja se dogodila u mentalitetu, kada su ljudi – od pasivnih primatelja naloga i pravila od državnih vlasti, tj. od dalekih činovnika – postali aktivni sudionici lokalnog kolektivnog preuzimanja kontrole nad vlastitom sudbinom. Druga važna stvar bila je promjena u očekivanjima: ljudi su brzo shvatili da više nema povratka na nekadašnju rastrošnost koja je gutala resurse. Shvatili su da moraju biti zadovoljni s onim što im je dovoljno za život, i da moraju surađivati i prioritetno se baviti zajedničkim dobrima a ne se međusobno natjecati zbog sebičnih interesa. 

Kako je bilo moguće da ljudi, koji nisu znali drugačije do da rade za plaću i da se opskrbljuju u supermarketima, počnu raditi takve stvari? Ljudi su dugo živjeli kao pasivni potrošači proizvoda i tuđih odluka, a jedina kultura s kojom su imali iskustva bila je ona natjecateljskog individualizma. Zašto su se okrenuli kolektivizmu i samodostatnosti?

Zato jer su se do tada već pojavili i prilično raširili primjeri alternativa, recimo Gradovi u tranziciji i Eko-sela. Tako je postalo jasno da su one grupe ljudi koje su se uporno i već desetljećima trudile oko gradskih vrtova i kooperativa zapravo radili ono što je sada postalo bitno da svi rade. Već uhodanim alternativama sada su se mogli pridružiti i drugi na uzgajanju hrane, na podršci ugroženim skupinama, na kooperativama za peradarstvo, na besplatnim koncertima. Sve više ljudi je shvatilo da su to jedini načini da se postigne podnošljivo kvalitetan način življenja. Sretna okolnost bila je da su mogli slijediti primjere koji su odavno dokazali da dobro funkcioniraju.

Dakle vi tvrdite da smo mi brzo prešli iz starog društvenog modela samoubilačkog potrošačko-kapitalističkog rasta i opsesije bogatstvom u novi globalni sustav koji sada imamo… jednostavno tako što su se ljudi okrenuli lokalizmu?

O ne. To je samo ono što smo nazvali Fazom 1. Cijela revolucija je bila postupna i komplicirana. Do sada sam samo objasnio prvu veliku točku preokreta, široko raširenu svijest da je put prema naprijed moguć samo razvojem lokalnih zajednica koje će koristeći lokalne resurse pokušati zadovoljiti što više lokalnih potreba. Fazu 1 najbolje je razumjeti kao postupan proces izgradnje alternativne ekonomije, neke Ekonomije B unutar stare Ekonomije A kojom dominiraju tržište i kapital, a da bi se osigurale stvari koje tržište zanemaruje, kao što su posao, prihodi i potrepštine za one ljude koji su odbaćeni u stanje trajne nezaposlenosti i siromaštva. Ekonomija B je primjenjivala principe koji su potpuno suprotni onima iz Ekonomije A.

Kakve?

Pa prije svega ona nije bila vođena logikom investitora koji teže maksimiziranju profita. Taj princip je bio u samoj suštini starog sustava i on nikada nije činio ono što je najpotrebnije. On nikada nije davao prioritet proizvodnji hrane za gladne i za skromno i jeftino stanovanje. On je uvijek proizvodio ono što su bogati htjeli, jer su oni bogatiji bili spremni uzimati skuplje stvari pa je zadovoljavanje njihovih potreba bilo profitabilnije za proizvođače. Tržišni sustav se zapravo ni ne može ponašati drugačije. U Ekonomiji B odluke o tome što treba proizvoditi i kakve suradnje uspostavljati donose lokalne zajednice, zajednički, na lokalnim skupovima na kojima se raspravlja što treba činiti. Na takav način moglo se i obično davalo prioritet stvarima koje nisu nosile isključivo monetarnu korist, već i onima koje su se brinule o održivosti okoliša, jačanju kohezije stanovništva ili postizanju dobrobiti za svih. Ekonomija B je na taj način postupno smanjivala moć vlasnika kapitala. Do tada su oni odlučivali što će se razvijati ili proizvoditi za prodaju, a razvijali su samo ono što je povećavalo njihovo bogatstvo, nikada ono što je najhitnije potrebno.

Dobro, govorili smo o tome kako su stvari funkcionirale, ali ja bih htio znati kako je došlo do promjene u samoj ekonomiji. Da li vi tvrdite da je stara ekonomija bila naprosto otpuhana procesom uspostavljanja sve više malih tvrtki i farmi, neke od njih u vidu kooperativa, s generalnom namjerom da se lokalni proizvodi prodaju lokalnim kupcima?

Ma ne. To je samo bio najvažniji početni proces koji se tada svodio na nastajanje mnoštva malih finih zelenih tvrtki koje su djelovale u sklopu starog tržišnog sustava, pokušavajući se natjecati s trgovačkim lancima koji su uvozili iz zemalja Trećeg svijeta, no zapravo nisu remetili globalnu ekonomiju. Preokret se dogodio kad su ljudi shvatili da se moraju udružiti ako žele imati pod kontrolom sudbinu svoga grada, da se moraju okupljati na sastancima na kojima će se hvatati u koštac s najhitnijim gradskim problemima i dogovarati se gdje i što zajedno mogu poduzeti. To je podrazumijevalo preuzimanje odgovornosti za grad, osjećaj da zajedno moraju identificirati probleme i razraditi najbolje strategije kako ih rješavati. Tako su nastale kooperative za razvoj zajednice, održavana su okupljanja građana, i počelo je formiranje gradskih banaka, poslovnih inkubatora i gradskih kooperativa. To nisu bili privatni ili pojedinačni poduhvati poput onih u Ekonomiji A. Istina bilo je povremenog trgovanja sa starom Ekonomijom A, ali glavni napor bio je usmjeren na stvaranje Ekonomije B, odnosno na to da stanovništvu budu osigurana osnovna dobra i usluge, a ne ostvarenje profita.

Dobro, a kako su u svemu tome sudjelovale vlasti? Zasigurno je bilo puno situacija koje su tražile neku intervenciju i planiranje, pa i pritisak na ljude da se prilagode novom načinu rada. Zapravo ni ne razumijem zašto bi tadašnje vlasti sve to radile, jer su čak i one lokalne tipično razmišljale samo unutar konvencionalnih ekonomskih kategorija. Znamo da su i lokalne vlasti tada obično bile pod utjecajem poslovnih krugova koji su bili uvjereni da je najbolji, pa i jedini put u progres, da se nagura još više poslovnih aktivnosti u grad, pa kada bogati budu dobro zarađivali onda će i ostalima biti bolje. 

Ne, ne.  Zaboravljate činjenicu da je konvencionalna gradska ekonomija bila u rasulu zbog depresije i da su mnogi poslovni subjekti propali. Zapravo je samouništenje stare ekonomije automatski napravilo pola posla na restrukturiranju, nestalo je mnoštvo nepotrebnih tvrtki. Zbog depresije gradski proračuni slabo su se punili, pa vlasti nisu mogle pratiti ni osnovne aktivnosti a kamoli se baviti alternativama sve da su i htjele. Mi, obični ljudi, shvatili smo da većinu toga moramo učiniti sami, inicijativama građana. Vremenom su svi postali svjesni da se konvencionalnim strategijama ne može oživjeti stara ekonomija. Zato vlasti nisu bile u poziciji da zaustavljaju razvojne inicijative lokalnih zajednica.  Ljudi su jednostavno htjeli da se radi na onome što njima najviše treba. Naravno, povremeno bi dobili pomoć i od nekih alternativama naklonjenijih gradskih viječnika koji su shvatili važnost Ekonomije B. A kako je vrijeme prolazilo sve više kandidata s alternativnim svjetonazorom je bivalo birano u gradska tijela.

A što je bilo s nacionalnim vlastima?

One su dugo vremena bile manje važne, zapravo sve do Faze 2 revolucije. Nacionalne vlasti su bile zarobljenici konvencionalnog razmišljanja o tržištu i rastu, uglavnom zato što su bile pod kontrolom superbogatih korporacija i pojedinaca, koji su im davali priloge za predizborne kampanje, a mainstream ekonomisti i intelektualci su uporno i potpuno bili zaokupljeni rastom i tezom da će kada se bogati još više obogate i malim ljudima biti bolje. Svi oni su patetično galamili kako bi se moralo olakšati i ubrzati investiranje. Naravno jedini način koji su imali na umu bilo je davanje poticaja i olakšica vlasnicima kapitala da bi ih se privuklo da investiraju.

Znam da se to radilo i u vrijeme Prve globalne financijske krize… vlasnici kapitala su dobili tisuće milijardi dolara.

Da. Čudno je da vlastima nikada nije palo na pamet da ako hoće da posustalu ekonomiju ponovo pokrenu da bi trebalo stimulirati potražnju, odnosno izdašnu pomoć usmjeriti na siromašne da mogu više kupovati, što bi možda i funkcioniralo. No vlasti ne zanimaju osobito oni sa društvenog dna, a u okolnostima slabog punjenja proračuna i eskalirajućih problema, čak i da su htjele podržati lokalne inicijative malo toga su doista mogle napraviti. Možda je još važnija činjenica da centralizirane agencije niti ne mogu voditi brigu o mnoštvu nastajućih lokalnih ekonomija. To ne bi mogle ni da imaju velike novce na raspolaganju. Samo ljudi koji žive u nekom gradu znaju sve tamošnje prilike i potrebe, znaju lokalnu tradiciju i društvenu klimu, te koje bi strategije tamo najbolje funkcionirale. K tome lokalci su sposobni odmah implementirati svoje odluke, oni brzo mogu organizirati pčele radilice.

Ja ipak ne razumijem kako je sve to dovelo do napuštanja kapitalizma. Postojale su korporacije vrijedne tisućama milijardi dolara. Kako su vlasti uspjele ukloniti sve te nepotrebne industrije koje su proizvodile pakiranja, bavile se reklamama, proizvodnjom sportskih automobila, velikih brodova kruzera…

Možda sam to trebao i ranije objasniti. Vlasti to nisu niti napravile. Nisu trebale. Korporacije su se riješile same sebe! Propale su. Sjetite se, to je bila najveća depresija ikad viđena. Ogroman broj tvrtki svih veličina je bankrotirao i nestao… jer ljudi koji su ostali bez posla i primanja nisu imali čime kupovati njihove proizvode. Stvarna ekonomija svela se uglavnom na male poslove kojima se obavljala opskrba osnovnim stvarima kao što su povrće i pekarski proizvodi. Mnogi ljudi koji su radili u onim nepotrebnim tvrtkama sada su se uključivali u takvu vrstu poslova. Vlasti nisu morale otjerati kapitalizam. Kapitalizam je nestao samouništenjem! 

A što je bilo s onih 1% najbogatijih, što ste učinili s njima?

Ignorirali smo ih do krajnosti! Samo su nestali! Njihovo bogatstvo je postalo bezvrijedno. Oni nisu više mogli kupovati kavijar i sportske aute,  jer takve stvari više nitko nije proizvodio. Treba se sjetiti 1930-tih godina i građanskog rata u Španjolskoj, kada su Anarhisti upravljali Barcelonom i kada su mnogi vlasnici napustili svoje tvornice. Radnici su nastavili raditi u njima i držati ih u pogonu, a dogodilo se da su mnogi vlasnici tvornica onda nastavili raditi u njima kao plaćeni rukovoditelji jer su shvatili da je to za njih najbolja opcija. I u Detroitu je nakon kolapsa industrije ostalo puno napuštenog zemljišta koje je lokalno stanovništvo pretvorilo u vrtove za uzgoj povrća. Isto se dogodilo u Grčkoj i mnogim drugim regijama koje je iskasapio neoliberalizam. Nametanje mjera štednje može pokrenuti čuda! I još da kažem da oni koji su čitali Marxa takvim razvojem događaja uopće nisu bili iznenađeni.

Kako to mislite? Kakvo svjetlo je mogao baciti na ovu revoluciju taj stari lukavac?

U njegovoj teoriji kapitalizma suštinski element je bilo ukazivanje na kontradikcije ugrađene u sustav koje u konačnici moraju dovesti do njegova uništenja. Što se tiče trajanja kapitalizma falio je stotinjak godina, ali glavne mehanizme je ispravno uočio. Značaj Marxa je u njegovom razumijevanju dinamike kapitalizma, odnosno toga kako njegove strukture djeluju kroz vrijeme. Početkom ovog stoljeća svima je postalo jasno da nejednakosti rastu i poprimaju takve razmjere da ne samo da su moralno besramne već i da ubijaju ekonomiju. Do toga je dolazilo zbog u sustavu ugrađenog principa da se mora zadovoljiti zahtjev kapitalista da bespogovorno i neprestano moraju moći akumulirati kapital. Sustav nije dopuštao neki drugi izbor. Ili ćeš  u natjecanju u prodaji svog rivala pobijediti na tržištu, ili ćeš biti eliminiran. Tako su vremenom pobjednici postajali sve veći i bogatiji, što im je donijelo takvu moć nad politikom da su mogli progurati sve što im je išlo u korist. To bi realnu ekonomiju u konačnici svakako potopilo, čak i da joj omču oko vrata nisu dodatno stezale sve veće cijene nestajućih resursa i rast troškova/šteta zbog sve većih poremećaja u okolišu, što je sve više i više otežavalo pronalaženje investicija koje bi uopće mogle ostvariti profit. I onda se dogodio napad robota.

Zar su roboti napali?

Da, to su bili naši najbolji saveznici ikad. Krasna potvrda onoga što je onaj stari lukavac Karl govorio. 

Kako sad to?

Uvođenje robota bilo je nešto prekrasno za vlasnike tvornica: nema više izdvajanja za plaće radnika ni pratećih sindikalnih neugodnosti. Ta „krasota“ je trajala sve dok potražnja za robama nije pala… jer, naravno… kad ljudi nemaju plaća nema ni kupovanja, pa su  vlasnici tvornica počeli ubrzano propadati. Dogodilo se ono što je Karl najavio, u sustavu ugrađene kontradikcije na kraju su ga gurnule u samouništenje. Što je najbolje, zbog toga nismo morali podizati barikade niti ispaliti ni jednog metka. Prekrasno… sve više ljudi pristupalo je našim kooperativama. Uzgred, Marx je i to predvidio… akumulacija kapitala uzrokuje pogoršavanje uvjeta većini populacije do točke kada se čitav sustav urušava. Ali eto, bio mu je loš tajming.

Pa ipak to nije bila klasična Marksistička revolucija, niti ste ju takvom doživljavali?

U pravu ste. Ma to uopće nije sličilo onom standardnom modelu s kakvim je ljevica baratala gotovo 200 godina. Kao prvo tu revoluciju nije predvodila neka nemilosrdna partija spremna da silom preuzme vlast i svrgne kapitalističku klasu. Cijela ta priča nije bila o borbi između klasa ili o borbi za preuzimanje vlasti od vladajućih, mada je ishod nekako ispao tako. Tu nije bilo uvođenja vladavine diktatorskim metodama dok se ne uspostavi komunizam. Sve je bilo upravo suprotno od centralizirano vođenog procesa tranzicije i od centralno upravljanjih post-revolucionarnih društava. A ključni element tranzicije nije bio u promjeni ekonomije niti u mijenjanju odnosa moći, već u promjeni kulture. Kamo sreće da su to ljevičari blagovremeno shvatili, promjena bi bila provedena mnogo brže.

Što podrazumijevate pod promjenom kulture?

Tu se prije svega radi o promjeni mentaliteta, o načinu razmišljanja, o vrijednostima i idejama vezanim za pravednost i održivost društva, i o tome što čini kvalitetno življenje. Ljudi su na kraju shvatili da im stari sustav ne može osigurati pristojan život i da njima prihvatljivo društvo mora biti samodostatno u većini osnovnih potreba i da lokalne zajednice moraju same upravljati svojim poslovima koristeći izrazito participativne procedure unutar svojih lokalnih ekonomija, koje k tome neće težiti rastu i koje će minimizirati svoje korištenje resursa. To novo shvaćanje je zapravo bila REVOLUCIJA. To je ono što je dovelo do promjena u odnosima moći, kako na razini države tako i u globalnoj ekonomiji, i bez nastanka takvog novog svjetonazora mi nikada ne bismo uspjeli postići ovo što sada imamo. Taj slijed događaja bio je obrnut od onoga što je mislila standardna socijalistička vizija. Marksisti su smatrali da prvo treba osvojiti vlast a onda će kroz neki duži period ljudi prerasti svoj radničko-potrošačko-natjecateljsko-prisvajajući način razmišljanja u dovoljnoj mjeri da komunizam postane moguć. Pogrešan redoslijed. Ekipa koja je to prva shvatila bili su Anarhisti.

Što? Oni koji bacaju bombe? Za ime svijeta kako su oni postali relevantni?

Stanite malo. Mi oko toga moramo najprije nešto razjasniti. „Anarhizam“ je riječ slična riječima  Kršćanin, Musliman, ili čovjek, iza kojih stoji mnoštvo kategorija ideja, tipova i praksi, od kojih su mi neke odbojne a nekima se divim. Točno je da su neki koji su sebe nazivali Anarhistima mislili da se društvo može promijeniti samo nasilnim metodama, ali one koje smo mi slijedili, poput Kropotkina i Tolstoja, a možemo tu dodati i Gandhija, zagovarali su nešto drugo.  Naša varijanta mogla bi se najbolje opisati kao ona koja je bila za vladavinu putem temeljite participativne demokracije. Na gradskoj razini odluke donose svi, na javnim okupljanjima i referendumima, što uključuje i one odluke koje se tiču relativno malo preostalih funkcija na nacionalnoj razini. Mi, narod, svi zajedno, podjednako držimo poluge moći, nitko nema moć da vlada nad nama. Tako se stvari sada vode i očigledno je da na druge načine nije moguće voditi doista održive, samodostatne i štedljive zajednice u kojima ljudi brinu jedni o drugima.

Dobro, ali vratimo se opet malo u povijest. Jasno mi je kako je depresija oslobodila prostor i motivirala ljude da prihvataju novine, ali tu još dosta toga treba objasniti, recimo kako smo prešli put od gradova koji tek počinju stvarati i voditi svoja gospodarstva, do situacije u kojoj se nacionalne vlasti i ekonomija svode uglavnom na to da gradovima i regijama osiguravaju pretpostavke za uspijeh, i to u svijetu čija je ekonomija doživjela golemu kontrakciju do niskog ali stabilnog BDP-a. Kao prvo, što ćemo s činjenicom da nijedna lokalna zajednica ne može biti u potpunosti samodostatna. Svaka treba odnekud dobaviti stvari poput cipela, čelične mreže za ograditi peradarnik, ili štednjak, a to se može racionalno proizvoditi samo u većim tvornicama koje mogu biti i jako daleko od njih?

Da, to je vrlo važna tema i ona nas vodi u raspravu o Fazi 2 revolucije. Brzo smo postali svjesni da naš grad neke stavri mora uvesti, doduše malo njih, ali vrlo važnih. Jedna od praksi koja se najranije pojavila u gradovima i predgrađima bila je proizvodnja hrane, posebice žitarica i mliječnih proizvoda koji nisu prikladni za uzgoj unutar naselja, tako što su osnivane farme na gradskoj periferiji, ili su za to korištene već postojeće farme. No postoji mnogo drugih proizvoda koji su potrebni i onim najskromnijim zajednicama, uz one koje ste već spomenuli svakome ponekad trebaju izvjesne količine cementa i čelika. Zbog toga je na centralne vlasti vršen jak pritisak da organiziraju opskrbu ovim proizvodima, na način da se restrukturiraju postojeći proizvodni kapaciteti tako da se iz njihovih programa proizvodnje izbaci ono što nije neophodno ili ono što je nekada rađeno za izvoz, ili tako da se osnuju male regionalne tvornice. I opet ne smijemo zaboraviti da unutar urušenih nacionalnih ekonomija ovo i nije bilo tako teško napraviti jer je mnogo tvornica stajalo a i radnici koji su ostali bez posla rado su prihvaćali nove prilike.  

Ali kako je svaki grad ili predgrađe moglo dobaviti sebi te potrebne čelične mreže za peradarnike i slično, kako su tako nešto mogli platiti ako su jedine stvari koje su sami proizvodili bile uglavnom voće i povrće?  

Da, jedna od najvažnijih stvari za svaki grad bila je da osmisli i organizira proizvodnju nekih roba koje su trebale drugima unutar nacionalne ekonomije kao njihova uvozna potreba. To im je omogućavalo da zarade neke skromne novce kojima su plaćali robu koju sami ne proizvode a treba im. U nekim slučajevima to je bio samo jedan industrijski proizvod, recimo eksploatacija nekog minerala, ili su bili regionalni proizvođač radio prijemnika. Na sličan način i drugi su se organizirali za proizvodnju različitih potrepština. Sve je to tražilo dosta planiranja, pokušaja i pogreški, i dosta prilagođavanja kako bi svi mogli dobiti ono što moraju uvesti i imati adekvatno tomu nešto za izvesti. Kako je raznolikost i količina roba u razmjeni bila vrlo ograničena, to usklađivanje i nije bilo previše zahtjevan zadatak. Sjetimo se da su ljudi već prihvatili vrlo skroman način življenja. Sav taj posao na usklađivanju ili restrukturiranju ekonomije, tako da svatko može dobiti robe koje mu nedostaju, gradovi su odlučno zahtijevali i dobivali od državnih administracija. Nacionalne vlasti su bile svjesne da to moraju organizirati inače gradovi neće moći funkcionirati. No najvažnija stvar kod toga bila je činjenica da su u tom procesu gradovi, odnosno lokalni stanovnici, bili ti koji vuku glavne poteze. Oni su izlazili sa zahtjevima i govorili centralnim vlastima što im treba i što one moraju organizirati. Gradovi su se često udruživali i formirali vlastite institucije, organizirali su konfrencije o temama koje ih zanimaju, formirali istraživačke timove koji su osmišljavali najpovoljnija rješenja za zadovoljenje osnovnih zajedničkih potreba i tražili od centralnih vlasti da to provedu. Na taj način su gradovi i regionalne asocijacije preuzimali sve više funkcija od onoga što je ranije radila država, pa su vremenom i postali glavni subjekti promišljanja razvoja. Svoju moć su stekli djelomično odmjenjivanjem državnih agencija, a dijelom davajući državnim agencijama izravne naloge i postavljajući svoje predstavnike u državne institucije. Tako da se na kraju državna administracija drastično smanjila i svela na samo nekoliko izvršnih funkcija. 

Što se dogodilo sa zakonodavnom funkcijom, s pripremanjem zakona, s definiranjem politika?

Glavna stvar je bila u tome da smo te funkcije oduzeli centraliziranoj, predstavničkoj, birokracijom vođenoj vlasti. To se radilo postupno, tako što smo na njih vršili pritisak svojim zahtjevima, govoreći im što su naše regionalne konferencije i referendumi odlučili da se treba učiniti. Vremenom smo došli u situaciju da ono što je dogovoreno na gradskoj i regionalnoj razini, ili na našim konferencijama, samo proslijedimo nacionalnoj administraciji na izvršenje. Nema tome dugo da smo i formalizirali prenošenje obvezujućih odluka na najnižu razinu, što znači u ruke običnih građana na gradskim skupovima. Tako to sada posvuda radimo. Pravi Anarhistički način. I opet ne smijemo zaboraviti da u nacionalnoj ekonomiji koja je doživjela dramatičnu kontrakciju, i u kojoj se većina poslova koje je trebalo organizirati ticala lokalnih problema, koji su se morali i mogli odraditi samo na razini lokalne zajednice ili grada, bilo sve manje toga što su centralne vlasti trebale obaviti, pa je tako postalo mnogo lakše prebaciti težište upravljanja s države na ljude.

Zašto ste rekli „pravi“ Anarhistički način?

Pa zato što je srž Anarhističkog principa u načinu kako bi ljudi trebali raditi svoje poslove, a to je, da nitko ne bi trebao vladati ili dominirati nad bilo kime. Dakako, ponekada se ne mogu pronaći win-win rješenja, mada se uvijek trudimo da ih pronađemo, i onda neku odluku mora primjenjivati i manjina koja nije bila za nju, ali i tada su građani oni koji određuju što se mora, a ne neke više vlasti. Već najmanje deset tisuća godina ljudima su uglavnom vladali: baroni, kraljevi, parlamenti, tirani i izabrani predstavnici. To je bilo doba političke nezrelosti, to je infantilno, i nije ni dozvoljavalo ljudima da surađujući upravljaju sobom. Zato  naokolo vidite spomenike majci svih depresija. Ona nas je natjerala da prihvatimo ovu delikatnu formu vladavine, jer smo shvatili da nećemo uspjeti proći kroz ta teška vremena ako nećemo imati dobre gradove, a to se ne može imati na drugi način nego uz istinsko participativno dogovaranje građana, i taj proces ne smije ometati moćna centralizirana država koja hoće svime i svima komandirati.

Bi li ovo što se postiglo moglo ponovo poći po zlu? Mislim, bi li se postupno moglo dogoditi da ljudi opet počnu težiti luksuzu i bogatstvu, pa da se opet dogode velike nejednakosti, da industrija opet počne služiti bogatima, pa da elite ponovo nama zagospodare, a međusobno nadmetanje nacija prouzrokuje međunarodne konflikte i ratove za resurse?

Ne…uglavnom zato što su resursi potrošeni. Mi smo u jedva 200 godina praktično spalili nevjerojatno naslijeđe bogatih rudača i šuma, plodnog tla i obilja živog svijeta. Sada ne možete dobiti novi bakar ako niste spremni preraditi iznimno siromašnu rudaču. Mi smo sada sretni jer nas priroda spriječava da ponovo krenemo idiotskim putem rasta i obilja. Ali važnije od svega je bilo buđenje koje se dogodilo u vidu promjene kulture, tranzicije u idejama i vrijednostima, koje je veće i značajnije od doba Prosvjetljenja. Ljudi sada razumiju da moraju živjeti u granicama niske potrošnje resursa po glavi stanovnika i da dobar život ne mogu definirati u smislu materijalnog bogatstva, to jest da ne mogu težiti da stalno budu bogatiji i bogatiji.

Ima još jedna stvar koju bih htio da razjasnimo…

Joj oprostite, nisam pazio na vrijeme. Tek sad vidim da za pet minuta imam sastanak sa svojom astronomskom grupom.

Možemo li nastaviti poslije toga?

Žao mi je ali ne, poslije toga imam sat iz umjetnosti.

A kako stojite s vremenom sutra?  

Eh, baš se poklopilo. Sutra je onaj jedan dan u tjednu kada radim za novac. 

Ako vam se svidjelo, podijelite sa prijateljima:

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.