Što priroda želi? Dva primjera

Prilikom dizajniranja svog imanja 2012. godine, napravio sam analizu tla. Analizom sam utvrdio mjesta koja su najpovoljnija, i ona najmanje povoljna za uzgoj biljaka. Apsolutni ekstrem u nepovoljnosti je najviša točka imanja. To je vrh brijega, mještani ga zovu “Breščić”. Izuzetno je izloženo vjetru, na njemu jedva da i trava raste. Doslovno nisam kosio više godina i nije ništa niknulo osim trave. A trava bi bila tanka, rijetka, pa nije ni trebalo kositi. Ispod tankog sloja zemlje je čista stijena, negdje i proviruje ispod tla. To mjesto je označeno kao ono gdje neću ništa saditi.

Jedne godine, baš na najvišoj točki, niknuo je orah. Da trava nije tako loša, možda ga ne bih ni primjetio. Označio sam ga štapom i ostavio da raste. Oko njega sam počeo kositi, donositi sijeno i pokrivati tlo. I tako godinama. Ako se ne varam, za taj orah znam nekih 5 godina, i nije narasao viši od trave. Nekih 30-40 cm.

Na rubu Breščića raste jedan veliki jasen. Nadvio se nad cestu, i mještani su tražili da ga srušim. Pozvao sam stručnjake za rušenje, oni su ga zakačili traktorom, potegnuli dalje od ceste i posjekli. Nadao sam se, samo da ne padne na onaj mali orah. I pao je točno na mali orah.

Sljedeća godina

Od srušenog stabla iskoristio sam sve osim sitnih grana koje su bile na vrhu. One su ostale ležati baš tu gdje je nekad bio orah. I na te grane sam nabacao još granja koje je bilo svuda naokolo. Tako je nastala jedna hrpa granja koja je tako stajala godinu dana. Nedavno, prođem tuda i iznad velike hrpe granja proviruje onaj mali orah. Pružio je dvije velike grane, jedna od njih ima preko 1m. Koliko vidim na dnu granja, izvorni orah je slomljen i zgnječen. Ove dvije grane su narasle negdje iz korijena tog slomljenog oraha.

Ponovno sam pokosio livadu oko te hrpe granja i sijeno nabacao na granje. Kakav god učinak granje imalo na taj orah, nadam se da će i ovo sijeno pomoći. I neko buduće granje koje tu bacim.

Drugi primjer

Svoj prvi šumski vrt započeo sam sadnjom duda (murva, Morus alba, nigra)….) 2011. godine. Mislim da sam i naredne godine sadio još dudova jer volim plodove i super je biljka na mnogo načina. Da bih konačno naučio da oni kod mene baš ne žele rasti. Biljke su dugo stagnirale, lišće bilo izrazito blijedo, suho. Piše negdje da ne podnose lužnato (bazno) tlo. A kod mene je upravo takvo, vapnenačka stijena sa malo zemlje preko. Ako bi biljka i potjerala kakvu grančicu u proljeće, srne bi ju odmah pojele. Ne znam što im je to toliko omiljena hrana, ali jest. I narednih godina, ostao sam bez svih dudova.

Kako među manjim drvećem ima dosta biljaka koje osim što su jestive mogu biti i dobri susjedi velikim voćkama, recimo i tu imam akumulatore dušika i ostalih hranjiva, gledao sam da oko svake voćke stoje takva stabla. Konkretno, radi se o “graškovom drvu” koje akumulira dušik, murvi ili dudu koji ima lišće vrlo bogato mnogim mineralima pa svaka voćka bolje uspjeva uz dud, i bazgi koja uz ovo što sam napisao za dud još i privlači lisne uši na sebe (štiti susjede) i ubrzava razgradnju organskog otpada na tlu. Tako oko svake velike voćke u planu imam graškovo drvo, dud i bazgu, te još 3 “obične” manje voćke.

Šumski vrt a la Nikola

Košenje livade

Narednih godina, sa šumskim vrtom nije baš bilo uspjeha. Sve se to s vremenom osušilo, nestalo. Vrt je preuzela trava, pa sam se specijalizirao za borbu sa travom. Livadu sam redovito kosio, barem jednom godišnje. Uključujući i mjesta gdje su nekad bile posađene voćke.

Jedne godine, mislim 2022., u travi sam nešto primjetio. Lišće mi je izgledalo poznato, a Google mi je potvrdio da se radi o dudu. Posve sigurno, jednom od onih posađenih. Jer, bio je baš na mjestu gdje sam planirao sadnju, i kilometrima daleko nema ni jednog duda. Ne pojavljuje se sam. Znači, preživio je 10-ak godina redovitog košenja.

Zaobišao sam ga kosilicom da vidim što će biti. Bilo je to da su ga srne obrstile do zemlje. Ali je ponovno niknuo. Postavio sam “kavez” od metalne mrežice oko biljke, i uskoro je prerasla taj mali kavez.

Konačno raste?

Prošle godine, dovoljan mi se činio kavez visine 1m. Ovih dana, biljka ima 2m, brojne grane i izgleda prilično nezaustavljivo.

Kako permakulturno analizirati ove primjere?

Što se to u prirodi događa, da “uništavanje” pomaže? Je li moguće da su biljke u prirodi toliko navikle na brojne nedaće, da se baš za njih spremaju? Već znamo da postoji sjeme koje klija tek nakon požara. Korov raste tek kada se prekopa vrt. Mogu li biljke “osjetiti” da je u blizini palo veliko stablo, pa dobiju “nalog” da krenu sa rastom? Jesu li neke biljke toliko ukusne životinjama, da su u svoj “program” uvrstile i redovitu štetu od divljači? Da ne znaju rasti drugačije, pa im ta šteta dođe kao trening za budući razvoj?

Kao permakulturnom dizajneru, “promatraj…” mi je jedno od prvih principa. Mislim da smo suviše vezani za knjige, online informacije, možda neke navike, narodnu predaju… Postupamo sve “po knjizi” i opet nema uspjeha. A nekad jednostavno sjedimo na panju i gledamo prirodu, pa dođemo do odgovora na najteža pitanja. I nekad se tako jednostavno desi da priroda ponudi rješenje do kojeg sami nismo znali doći.