Razaranje obitelji – zašto bi se trebali brinuti

Za ovaj tekst trebati će vam oko 25 minuta. Žao mi je, nije moglo kraće. Poslužite se ovim linkovima za čitanje u više navrata.

  1. Ljudska priroda
  2. Razaranje obitelji
  3. Zašto moramo zaustaviti trend razaranja obitelji
  4. Obitelj kao mala zajednica
  5. Kako zaustaviti razaranje
  6. Permakultura i obitelj
Statistika razvod braka
Izvor: ec.europa.eu

Gornja statistika prikazuje trendove u sklapanju novih brakova u europi te njihovih razvoda. Preuzeto sa: https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Marriage_and_divorce_statistics

Očit je trend sve rjeđeg sklapanja brakova te češćih razvoda. Prosječno trajanje jednog braka je također sve kraće. Sve više parova živi u izvanbračnim zajednicama. Sve je više djece rođeno u takvim zajednicama. U Hrvatskoj, ’80.-ih je godina 5-7% djece rođeno van braka. 2017. taj je iznos oko 20%. I to je prilično konzervativno, mnoge europske države su prešle 50%. Sličan razvoj događaja i nas očekuje.

Zašto je to tako? Je li to dobro ili loše? Zašto vas ovo ne bi trebalo pretjerano brinuti, nego ono što slijedi? Kakve to veze ima sa permakulturom, razvojem održivih zajednica? Tko to ugrožava obitelj i koje sam mjere ja poduzeo da zaštitim svoju? Nadam se da će biti jasnije ako pročitate do kraja.

Ljudska priroda

Što god mislili kako je ljudska priroda, razmislite ponovno. Pravog, izvornog čovjeka je rijetko tko upoznao. Vjerojatno nikad nećete imati priliku upoznati ga. Čovjek je kao vrsta nastao prije oko 1 milion godina. Ovisno o tome što se smatra odlikama ljudskosti, je li to govor, kultura, korištenje vatre… Prema raznim teorijama, ljudi su kao vrsta nešto stariji ili nešto mlađi, ali uzmimo 1 milion kao prosjek. Ono što danas smatramo kako je ljudska priroda, u ljudskoj vrsti postoji tek nekoliko stoljeća. Je li netko upoznao čovjeka kakav je živio prije 100,000 godina, ili ranije? Fizički, gotovo da nema razlike u odnosu na nas. Oblikom tijela, isti kao mi. Inteligencijom isti. Pa ipak, potpuno različiti.

Ako bi pokušali nabrojati razlike između izvornog čovjeka i sadašnjeg suvremenog, gdje bi nam bio kraj? Ipak, ja bih se zadržao na najvažnijoj razlici, po meni. Razlika je upravo u shvaćanju te riječi “ja”.

Kada suvremeni čovjek kaže “ja”, on misli na sebe kao tijelo čovjeka, ruke, noge, glavu, znanje, osobine, želje, mogućnosti… Sve ono što se tiče njega osobno. U tome nema ništa čudno zato jer smo tako odgojeni, i svi oko nas na taj način razmišljaju. A ipak, čudno je. To je ponašanje koje je posve novo u povijesti čovječanstva. Primitivni čovjek bi na ovo spomenuto rekao kako je to tek krhotina. Jedinstveno tijelo je njegova zajednica. Razbijanje te cjeline za njega je gore od smrti.

Razbijanje

Kada razbijemo posudu, jednu njenu krotinu nećemo zvati posudom. Ona ne izgleda isto, ne služi istoj funkciji. Za krhotinu nećemo reći da je predmet, ona je dio razbijenog predmeta. Ipak, što kada bi porazbijali sve postojeće posude, kada bi izbrisali sjećanje na njih? Mogli bi nekoga uvjeriti kako je ta krhotina zapravo predmet. Svijet bi bio prepun krhotina, pa bi nam bilo logično da tako treba biti. One ne služe ničemu, i onaj koji ih sastavi na svoj način, za svoje potrebe, bio bi neopisivo cijenjen.

To se u ljudskoj evoluciji i dogodilo. Izvorne zajednice su se planski porazbijale. Sjećanje na njih je izbrisano. Ono što se nije moglo izbrisati, pretvoreno je u ružne bajke. Svijet izvornih zajednica opisan je kao zastrašujuć, opasan, hladan. Život tih zajednica prikazan je kao neprestana borba sa opasnostima, bolestima, smrću.

Tko pokreće ovakve priče?

Očigledno, oni koji profotiraju od razbijenih ljudskih zajednica. Pa tko profitira od njih? Kome trebaju krhotine umjesto cjelina? Da bi to identificirali, moramo pogledati gdje se ljudi danas koriste, tj. gdje su se koristili tijekom povijesti.

Prvo, što je povijest? Ona se definira kao razdoblje civiliziranog čovjeka. Ne neko drugo razdoblje, recimo vrijeme ljudske vrste, života na planeti i sl. Povijest je razdoblje koje započinje sa prvim civilizacijama. Povijest proučava kako su nastajale civilizacije i što se s njima zbivalo. Ne proučava ono što je bilo prije. To se naziva pred-povijest, i iz nekog razloga većini nije zanimljivo. Ali, trebalo bi biti zanimljivo, jer odgovara na najvažnija pitanja koja danas postavljamo.

Uglavnom, povijest započinje civilizacijom, a civilizacija poljoprivredom. Poljoprivreda pak započinje robovlasništvom, a robovlasništvo razaranjem izvornih zajednica. Poljoprivreda je izuzetno zahtjevna po pitanju radne snage. Gradovi još više, ratovi još više. Radna snaga je dolazila iz onih gore spomenutih krhotina. To je razlog što su tolike zajednice morale biti trajno uništene. Kako bi neki plemić imao vinograd, kako bi neka kneževina porazila susjednu. Te razbijače danas slavimo kao očeve domovina, utemeljitelje civilizacija, blistave iskre u mračnoj prošlosti čovječanstva.

Što je s obiteljima?

Kada govorim o izvornim zajednicama, očito ne mislim na obitelji kakve danas imamo, i sa kakvima sam započeo tekst. Izvorne zajednice su okupljale nešto više članova, do 200-tinjak, i sada ih nazivamo plemenima. Te su zajednice morale biti razbijene, i formirane su nove. Obitelji. Danas se obitelji nameću kao osnovne ljudske zajednice. Zapravo nisu ništa osnovno. To su tek tvornice za proizvodnju radne snage. Civilizaciji su potrebni ljudi. Ratovima su potrebni ljudi. Ljudi se troše, i treba ih brzo proizvoditi. To su obitelji, proizvođači ljudi. Formiran je mit o muškarcu i ženi, romantičnom paru. Obiteljskoj idili sa mnogo djece, sve jedno samostalnije od drugog. Jedva čekaju da odrastu, napuste dom, formiraju vlastitu obitelj. Dakle, stigli smo do ideala sadašnjeg društva, disfunkcionalne obitelji u neprekidnom stanju raspada.

Razlika između izvorne zajednice i obitelji

Izvorna zajednica

Izvorna zajednica je prirodno stanje u ljudskoj vrsti. Kod mrava je to mravinjak, kod vukova čopor, kod slonova krdo. Ljudi prirodno formiraju zajednice od 20 do 200 pripadnika. Tipično matrijarhate. Svaki član ima vrlo važnu funkciju. Ovakva se zajednica može samostalno obraniti od napadača, osigurati si hranu, utočište, brinuti se o nemoćnima, reproducirati se itd. Kada bi bila manja, neka od funkcija ne bi bila moguća. Uz više pripadnika, neki se članovi ne bi osjećali dovoljno značajnima i skupina bi se podijelila u dvije. Te dvije bi onda nastavile istodobno postojati kao dva organizma, ponekad u suživotu, ponekad u sukobu. Kasnije bi se dalje dijelile, ili ujedinile, ili bi ona sa manje sreće prestala postojati. Važno je da to shvatimo, jer to smo mi. Nema smisla da znamo sve o životu pčelinje zajednice, o algama u moru, a ne znamo ništa o ljudima.

Obitelj

Obitelj nije samostalna, prije svega. Zato i jest prihvatljiva, za razliku od plemena. Društvo utemeljeno na obiteljima prisiljava svakog muškarca da se ženi, svaku ženu da rađa. Kao da postoje samo dvije vrste ljudi, muškarci i žene, i samo dva zadatka koja netko može dobiti. Nije svatko predodređen da bude roditelj, ne može to i ne želi to svatko. U plemenu, ne bi niti morao biti. U obitelji, mora, jer to je praktički jedina funkcija obitelji, reprodukcija. Obitelj se ne može sama zaštititi, potrebna je policija, vojska. Obitelj ne može sama educirati djecu, potrebne su škole. Obitelj ne može sama osigurati utočište, hranu. Potrebni su gradovi, poljoprivreda, trgovina, transport. Netko sve to treba organizirati, pa su potrebne države. U konačnici, država će uvijek zagovarati zasnivanje obitelji, ali nikad plemena.

Razaranje obitelji

Sada smo svjedoci jednog još čudnijeg trenda. Razaranje obitelji. Obitelj, koja nije ni trebala postojati, a koja je bila osnova za gradnju civilizacija. Sada civilizacija okreće leđa obiteljima, jer joj više nisu potrebne. Kako to?

Reprodukcija

Masa ljudi

Ona više nije primarni cilj društva. Ljudi su uspješno naselili svaki kutak planete. Stisnuli su se u milionskim gradovima, uspješno pojedu svu hranu koju je moguće proizvoditi na ostatku prostora. Nema tu više prostora za neki pretjerani rast broja stanovništva. Osim toga, brojnost više ne osigurava prednost. Male državice mogu biti mnogo utjecajnije od velikih. Životni vijek je porastao, i može još rasti. Bolesti odnose zanemariv udio stanovništva, barem u odnosu na ranija stoljeća. Ratuje se sve više tehnologijom, manje ljudima, pa ni u ratu više brojnost nije neka prednost. Zato si države konačno mogu dozvoliti pad u reprodukciji stanovništva.

Zamjene za obitelj

Naravno, i dalje netko mora rađati i brinuti se o djeci. Kako je spomenuto u uvodu, značajan broj djece rađa se u izvanbračnim zajednicama. Prirodna oplodnja također više nije neophodna, pa tako nema potrebe niti za ikakvim tjelesnim vezama. Odgajanje djece više nije u rukama roditelja. Djeca vrlo rano napuštaju obitelj, odlaze u jaslice, vrtiće, škole. Ako bi roditelji i htjeli zadržati djecu malo dulje kod kuće, ne ide. Rijetko si tko može priuštiti da ne radi, a školovanje je obavezno. Sve je više rješenja koja oduzimaju i potrebu i mogućnost za održavanje cjelovite obitelji.

Socijalizacija

Suvremenu “socijalizaciju” smatram najvećim neprijateljem obitelji. Djeca moraju u školu, između ostalog da se “socijaliziraju”. To znači, da postanu članovi neke druge skupine. Odrasli su socijalizirani unutar svojih radnih zajednica, ili unutar državnih tvorevina. Pravo glasa (izbori) za svakog odraslog pojedinca je recimo jedna lukava podvala. Ona istodobno osobu povezuje sa državom, a sukobljava ju sa drugim članovima obitelji. Sudjelovanje u globalnim trendovima poput planetarno popularne glazbe, religije, sportskih događanja i sl. Neke od ovih stvari nisu toliko očito u sukobu sa obitelji. Obitelj može pripadati vjerskoj zajednici, biti navijač sportske skupine, i tako ostati jedinstvena. Međutim, tih je trendova toliko mnogo, da s vremenom svatko pronalazi nešto za sebe. Kada pronađe, onda obitelj više nema što raditi zajedno. Sjedimo za istim stolom, ali svatko gleda u svoj ekran, mislima je za nekim drugim stolom, u nekoj drugoj skupini. Obitelj je tu samo formalnost.

Uzori

Ratni junak

Tko smije reći kako mu je uzor vlastiti roditelj? Kako vjeruje u svoju obitelj, kako za nju navija? Takav model ponašanja meni je posve logičan i razumljiv, ali ne dijele svi moje mišljenje. Gdje god pogledam, sve je prepuno nekakvih stranih uzora. Književnici i filozofi koje se neprestano citira. Sportski i glazbeni idoli koji ruše sve rekorde popularnosti. Vjerski uzori, avatari i sveci, prihvaćamo ih kao da su dio naše obitelji. A nisu. Nisu to očevi, braća, nismo mi njihova djeca. Većina tih uzora su samci, rušitelji obitelji. Ljudi koji su posve zanemarili vlastitu prirodu kako bi se specijalizirali u jednom vrlo uskom području. Postigli su izvanredne rezultate i ogromnu popularnost, ali tko obraća pozornost na njihove obiteljske uspjehe? Društvo nam nameće takve modele ponašanja. Koliko često čujete za nekog junaka koji je pobjegao sa bojišta da pomogne ženi sa kućanskim poslovima? Ali, priče su pune junaka koji napuštaju obitelji.

Individualizam

Spomenuo sam kako je problem u shvaćanju “tko sam to ja”. Ako želimo razbiti onu lijepu vazu u krhotine, onda bi prije razbijanja mogli svakom komadiću nametati osjećaj jedinstvenosti. Uvjeriti ga kako on ne mora slijediti vazu, on može biti što god želi, može ići svojim putem. Pravimo se kako mu želimo dobro, a zapravo rušimo najveću vrijednost koju ima. Kasnije krhotine koristimo za svoje potrebe. Kažemo kako se vaza sama razbila, pa da se djelovi makar za nešto iskoriste. Mislim da tako otprilike funkcionira planski individualizam. Svaki čovjek je dobio pravo da bira svoj put. Kao da je to nešto dobro. Djeca koja slave rođendane sa svojim vršnjacima. Roditelji koji ljetuju bez njih. Žene koje idu na koncerte s prijateljicama. Muškarci koji odlaze na rafting sa poslovnim kolegama. Džeparci, studij u dalekom gradu, drugoj državi.

Rezultat

Sve ovo, a i mnogo više, čini se upravo zato da se potpuno razore obitelji. Što se time dobiva? Pojedinci koji su još više ovisni o velikim sustavima, poput država ili korporacija. To je toliko polagan proces da uglavnom prolazi neopažen. Danas je prilično normalno da djeca žive s jednim od roditelja, što je još nedavno bilo izuzetno rijetko. Normalno je da se ljudi više puta vjenčavaju, imaju djecu sa različitim partnerima. Normalno je da roditelji ne znaju gdje i s kime djeca teenageri provode noći. Normalno je da dijete može tužiti roditelje zbog zlostavljanja, a i roditelji dijete zbog krađe obiteljske imovine, primjerice. Normalno je da država propisuje kako trebamo hraniti dijete, odijevati ga, kada i gdje će u školu. Kada i koje lijekove mora primiti. Normalno je da starije osobe smrt čekaju u ustanovama, da se o teško bolesnoj djeci brinu ustanove a ne roditelji.

Što nas čeka

Nije mi teško zamisliti blisku budućnost u kojoj će postojati ljudi specijalizirani za reprodukciju. Slično kao što se dogodio outsourcing proizvodnje hrane. Rađanje bi mogao biti stalan posao, a biološki bi roditelji bili selekcionirani tako da se prenose poželjne genetske karakteristike. Institucije bi preuzimale novorođenčad ili embrije i pobrinule se za hranjenje i odgoj do punoljetnosti. Zvuči nemoguće?

Zašto moramo zaustaviti trend razaranja obitelji

Svejedno sviđa li se vama život u vlastitoj obitelji ili više volite samotnjački život, ovaj trend nije dobar za nikoga. Razvojem država, pa kasnije i korporacija, ogromnu moć smo stavili u ruke nekolicine ljudi. U povijesti, to je najčešće imalo katastrofalne rezultate. Danas nas uče kako su se sva zla u prošlosti događala zato što građani nisu bili uključeni u donošenje odluka. Kao, to se ne bi dogodilo da je uređenje bilo demokratsko. Ta pretpostavka je posve kriva! Velika masa ljudi ima političku moć ravnu nuli.

Politička moć male zajednice

Dvije osobe znaju više od jedne. Tri znaju više od dvije. Ovaj slijed se nastavlja samo do određene mjere. Do maksimalnog broja ljudi koji mogu biti uključeni u prirodnu ljudsku zajednicu. Broj je ograničen samo našim genima, a tu granicu još nismo spremni prijeći. Za ilustraciju, neka je to 100 ljudi koji se odlično poznaju. Oni surađuju, dogovaraju se, ovise jedan o drugom. Ako je potreban lider u nekom području, on se prirodnim putem sam nametne. Vješt majstor će svima popravljati odvode, on je prepoznat kao lider u tom području. Iskusnu majku će sve mlade majke pitati za savjet. Najcjenjeniji pojedinci će planirati budućnost zajednice i donositi važne odluke. Zajednica im vjeruje jer su se dokazali kao sposobni. Takva će zajednica vrlo uspješno rješavati sve probleme, brzo reagirati na neplanirane situacije i sl. Takvoj se zajednici malo tko želi zamjeriti. Njena je moć maksimalna. Nitko joj se ne želi zamjeriti.

Politička moć velike zajednice

Što kada se prijeđe maksimalan broj članova? Zamislimo 1000 ili više ljudi. Većina se ljudi više ne poznaje. Odluke pojedinca, iako možda ispravne, mogu biti krivo protumačene od strane većine. Javlja se nepovjerenje, sukobi mišljenja. U sukobima, imamo dvije ili više osoba koje “vuku” u suprotnim smjerovima. Zamislite dvije skupine koje se natječu u povlačenju konopa. Iako je u povlačenje uključeno mnogo snažnih ljudi, konop se uopće ne miče s mjesta. Takva je i politička moć velikih zajednica. Taj isti konop malo dijete može smotati u klupko i ponijeti gdje god hoće. To je snaga pojedinca koji nije povezan sa nefunkcionalnom zajednicom. U pravilu, mnogo veća nego snaga cijele zajednice. Uče nas kako će pobijediti bolji. Neće. Pobijediti će onaj koji uhvati konop dok svi ostali odmaraju.

Vladari

Što se događa u takvim zajednicama? Da bi one mogle bilo što pomaknuti s mjesta, potreban je vladar. Netko tko će reći svima u kojem smjeru da vuku. Biti će onako kako on kaže. Snaga jednoga veća je od snage tisuću ljudi. Sada sve ovisi o sposobnostima i motivima tog pojedinca. Možda je odličan lider, a možda i obično dijete koje se nije uspjelo povezati sa masom. Možda netko zlonamjeran koji jednostavno zna kako iskoristiti tu situaciju. To ne znamo jer jedni druge ne poznajemo. Što je više ljudi uključeno u odlučivanje o nekom pitanju, to je manja vjerojatnost da se donese dobra odluka. To dovodi do sve luđih vladara, sve lošijih političkih i gospodarskih poteza, i sve manje slobode za svakoga. Posve je nebitno koji model vlasti imamo. Dok god postoji vlast, snaga pojedinca je stavljena u ruke stranca.

Donošenje odluka

Za ispravno funkcioniranje svake zajednice, važno je donošenje ispravnih odluka. Odluke donose svi, neovisno koji posao rade, na kojem su položaju, koje su dobi ili ambicija. Odluka je gdje i kada prijeći cestu, ali i čiju kuću srušiti radi gradnje ceste. Tko donosi te odluke i zašto su one ponekad krive? U malim zajednicama, poznajete svakoga tko donosi odluke. Znate je li on za njih kompetentan, imate neki utjecaj na njih. U velikim zajednicama ne znate i ne možete ništa napraviti. Ruke su vam vezane, potežete konop koji drži još mnogo ljudi.

Zamislimo sad tri slučaja

Prvi, da ste sami na svijetu. Drugi, da ste maleni kotačić u ogromnom mehanizmu. I treći, da ste pripadnik male funkcionalne zajednice.

U prvom, sve odluke donosite sami. Za neke jeste, za druge niste kompetentni. Borite se za preživljavanje i odluke su usmjerene prema tome. Ako ste veoma sposobni, stvar funkcionira, ali moglo bi i bolje.

U drugom slučaju, vi radite ono što društvo od vas očekuje. Za vaše mjesto vlada velika konkurencija. To može biti radno mjesto, položaj u društvu ili mjesto pored ljubavnog partnera. Iako vam egzistencija nije primarno ugrožena, vi i dalje strepite od gubitka položaja koji imate. Pokušavate izgraditi neki svoj identitet, biti prepoznati u masi. Odluke su uglavnom u smjeru zaštite tih ciljeva.

U trećem, vi ste dio funkcionalne male zajednice. Posve ste prepoznati u njoj, imate svoj jasan identitet. Vaše mjesto nitko ne može zauzeti, ima dovoljno mjesta za sve. Što god ne znate ili ne možete sami, tu su drugi da vam pomognu. Tek kada ste relativno sigurni, a opet jedinstveni, vi možete donositi zaista ispravne odluke. Zajednica će prepoznati vaše namjere i podržati vas u njima. Ako pogriješite, razumjeti će. Ako trebate pomoć, pomoći će. Što god smatrali da je ispravno, sada možete na tome raditi. Možete juriti za novcem, možete biti ekološki aktivist. Baviti se umjetnošću, graditi nešto, ljenčariti i čitati romane.

Obitelj kao mala zajednica

Potrošio sam već mnogo riječi da objasnim zašto mislim kako su male zajednice važne. Prvenstveno sam mislio na izvorne zajednice kakvih više nema. Imamo obitelji. To je najbliže što možemo prići modelu izvornih zajednica. Zbog toga, mislim da je od presudne važnosti za ljudsku vrstu da se obitelji sačuvaju. Ne samo to, već da povrate autonomiju koju su izgubile, a jednog dana možda prerastu i u nešto više.

Kako zaustaviti razaranje

Ne mogu reći da sam odrastao u nekoj idiličnoj obitelji. I mi smo se, poput mnogih, svake godine sve više cjepkali. Prvo je šira obitelj sve manje vremena imala za zajedničko vrijeme. Na kraju se i uža obitelj svela na ljude koji žive zajedno. Ubrzo, više ni to. Nas četvero razišlo se na 3 različite strane. U to vrijeme, ja sam zasnivao vlastitu, novu obitelj. Postavio sam ju na malo drugačije temelje, i za sad to dobro funkcionira. Je li zaista dobro, znati ćemo tek za mnogo godina.

Kidanje osobnih veza, asocijalizacija

Jedna od prvih stvari koje smo napravili sadašnja supruga i ja, je bilo da smo smanjili povezanost sa starim društvima. Društvo nameće osjećaj kako moramo zadržati individualnost, prijatelje. Ipak, društvo je to koje i želi da obitelji ne funkcioniraju, pa neke društvene norme ne uzimam suviše ozbiljno. Kasnije su te veze obnovljene, ali na drugačiji način. Više ne postoje moji, nego naši prijatelji. Ne postoji sport koji ja pratim, već koji mi pratimo. Što god smo mogli zajedno raditi, radili smo. Postoje stvari koje je teško promijeniti na taj način. Recimo, moj posao. Nisam mogao zaposliti suprugu da sjedi pored mene, naravno. Da sam mogao, to bih i učinio. Dijelili bi radno mjesto i plaću. Ipak, za sad se zadovoljavamo tek običnim ogovaranjem. Da, svaki detalj s posla prenosim suprugi, zajedno sve iskomentiramo, uskladimo mišljenje. Pri tom, u radnoj ili nekoj drugoj sredini nikad ne ogovaram suprugu, naravno.

Stvaranje vlastitog identiteta plemena

U permkulturi probleme rješavamo učenjem iz prirodnih sustava. Za ljude, prirodno je da formiraju male zajednice RAZLIČITE kulture. Kod plemena, to može biti drugačija odjeća ili jezik, pjesme, legende i sl. Mi nismo spremni vizualno odudarati od prosjeka, ali ima stvari koje samo mi radimo. Nije bitno koje su, već da postoje. Neke su posve nevažne, naizgled, a opet izuzetno važne kako bi održale identitet obitelji.

Ovisnost

Društvo nameće neovisnost pojedinaca, pa je to očit razlog da mi potičemo ovisnost. Strašno smo ovisni jedni o drugima. Kada se drugi roditelji hvale kako im je dijete prohodalo, ja se hvalim kako ja nosim vlastito. Kada se hvale kako je dijete otišlo studirati u drugi grad, ja se hvalim kako rođendane slavi sa svojom obitelji. Uopće me ne brine što mi djeca neke stvari ne znaju, što nisu samostalna. Imaju oko sebe obitelj zbog koje ne moraju biti samostalni. Samostalnost je ionako privid. Biramo jedino hoće li djeca ovisiti o nama ili nekom koga ne poznamo. O sebi sigurno neće, toga nema u ljudskoj vrsti.

Edukacija

Najvažnije je držati edukaciju vlastite djece u svojim rukama. Za edukaciju se mnogi otimaju. Mnogi žele na vašu djecu prenijeti vlastiti svjetonazor. Tu ne treba imati milosti. Tko ima mogućnost da svoju djecu ne šalje u školu, podržavam to. Mi takve mogućnosti nismo imali. Zato kontroliramo što djeca uče. Ispravljamo greške koje nauče. Primjerice, baš danas jedno dijete mora kod kuće sastaviti esej o nasilju u obitelji. Sastaviti će o nasilju društva nad obitelji. Djeca mi ne idu u crkvu. Ne dam da im govore kako ih netko voli više od mene, kako imaju nevidljivog oca. Ako ih zateknem kako navijaju za hrvatsku reprezentaciju, upozorim ih kako ta ista Hrvatska ne navija za njih. Dakle, većina stvari im nije zabranjena, ali o svakoj će čuti i moje mišljenje.

Uzori

Već sam gore spomenuo loše uzore. Koji bi bili dobri? Prije svega, izvorne ljudske zajednice, primitivci, plemena. Ali, njih ne izlažu u zoo vrtu. Nema baš puno dokumentaraca o njima. Tako nam je i mogućnost učenja donekle smanjena. Ipak, postoje i suvremene zajednice koje su zadržale nešto od izvornog. Spomenimo recimo neke etničke manjine koje se za sad uspješno odupiru globalizacijskim trendovima. Nadam se da će opstati. Da nikad neće postati “poput nas”, unatoč ogromnom pritisku. Pred djecom uvijek pohvalim njihovu različitost u odnosu na nas i međusobno zajedništvo. Imamo i tajkunske obitelji, one koji svi mrze jer vlastitu rodbinu namještaju na dobre pozicije. Ne podržavam bavljenje kriminalom, ali pohvalim spremnost tih roditelja da barem oni zaštite vlastitu obitelj. To je dosta rijetko za vidjeti. Aristokracija funkcionira po principu izvornih zajednica. Umjesto da mi se kćeri dive Disneyevim princezama, za mene su one princeze.

Permakultura i obitelj

Ako ste tekst uspjeli pročitati bez osnovnog predznanja o permakulturi, ispričavam se što će nastavak možda biti malo nejasan. Tiče se permakulturnog rješenja za spas obitelji. Tko me dulje prati, zna da sam vrlo kritičan prema permakulturnim sustavima koji ne uzimaju u obzir gradnju ljudske zajednice. Permakultura je pristup dizajniranju okoliša, istina. Međutim, ne vidim puno perspektive u sustavu koji je građen da traje stoljećima… Ako ovisi o čovjeku kojeg za 50 godina neće biti. Jednoj stabilnoj zajednici treba zdrav okoliš, ali i tom okolišu treba stabilna zajednica. U protivnom, okoliš će naslijediti destruktivna zajednica. Ako je tako, onda bolje ništa i ne započinjati.

Samci u permakulturi

Samci imaju jednu prednost, lakše se prilagode novim uvjetima, lakše se mijenjaju, uvode novosti u svoju kulturu. Zato se i permakultura lakše “prima” kod samaca. Vjerujem kako je neke i učinila samcima, ako je obitelj već bila na klimavim nogama. To je u redu, ponekad je i destrukcija dobar početak konstrukcije. Ipak, ovo mogu uvažiti tek kao iznimku, ne kao pravilo.

Mala ljudska zajednica je iznimno učinkovit sustav. Upravo onakav kakve u permakulturi tražimo. To je ono što je priroda razvijala milion godina i što se pokazalo kako najbolje funkcionira. Sada izmišljati nešto drugo, zagovarati parove bez djece, samotnjački život, za mene ne može biti neki ideal. Također, formirati veće skupine bez djecem kakvih zna biti u permakulturnim krugovima, isto mi ne izgleda baš perspektivno. Zajednica bez djece meni je kao stablo bez plodova. Ima svoju ulogu, ali ne može biti jedino što imamo.

Zašto je permakultura teška za obitelji

Spomenuo sam na kakav sam otpor ja naišao kada sam pokušao uvesti permakulturu u obitelj. Umjesto toga, počeo sam uvoditi obitelj u permakulturu. Razlika je u brzini. Uvesti permakulturu u obitelj značilo bi promijeniti ponašanje članova obitelji. Uvesti obitelj u permakulturu znači mijenjati svijest članova, a za to treba mnogo više vremena. Zašto je teško? Mislim zato što nema kvalitetne literature, kvalitetnih alata i vrlo malo primjera koji nam u tome pomažu.

Tko dolazi na tečaj permakulturnog dizajna? Tko su popularni učitelji u permakulturi? Obično, ljudi. Vrlo rijetko obitelji. Zar ne bi bilo sjajno da edukaciju vodi obitelj, a polaznici su obitelji? Kada sam sa suprugom obilazio uspješnije permakulturne praktičare koje prilično cijenim, pitala me gdje su djeca. Mene je zanimalo kako su nešto izgradili ili kako proizvode energiju. Nju zanima gdje se djeca kupaju, kako idu u školu, od čega pokrivaju mjesečne troškove. Nadam se da će se uskoro malo više fokusa posvetiti i tim temama. U našim krajevima, ne treba nam permakulutura koja će zazeleniti pustinju, već ona koja će zaštititi obiteljske zajednice.

Prepoznavanje zajednice kao prirode

Temelj permakulture je zaštita prirode. Zašto izvorne ljudske zajednice nisu prepoznate kao ta priroda? Zašto obitelji nisu prepoznate kao sjemenke te prirode? Ja ovdje vidim velik potencijal, mogućnost da permakultura zaštiti obitelj i pomogne joj da se razvije u nešto mnogo više. Kada se konačno dogodi to prepoznavanje, vjerujem kako će permakultura ponuditi savršene alate za razvoj održivih ljudskih zajednica.

Gdje vidim povezanost permakulture i očuvanja obitelji… Permakultura zagovara učenje iz prirode. Proučimo prirodnu zajednicu i izgradimo vlastitu koja slično funkcionira. Permakultura zagovara raznolikost. Trebaju nam male, različite zajednice. Ne jedna velika koja ima najbolje rješenje, tako nešto ne postoji. Trebaju nam male, različite, sa boljim i lošijim rješenjima. Društvena raznolikost poput prirodne. Povezanost elemenata kao povezanost članova zajednice, njihova interakcija. Višak kod jednoga postaje resurs za drugog. Itd. Ako se bolje zamislimo, svaki permakulturni princip možemo lako prilagoditi izgradnji čvršćih, održivijih ljudskih zajednica.

Avatar

Nikola

Permakulturni dizajner, praktičar, urednik jednog imanja u planinama. Aktivno proučavam i nastojim primjenjivati permakulturu u raznim segmentima života četveročlane obitelji proteklih 10 godina. Kao administrator ovog sajta, trudim se povezati one koji znaju sa onima koji žele naučiti. Ako vam se svidio ovaj sadržaj, molio bih da ga podijelite sa prijateljima. Ako imate komentar, posjetite naš forum. Ako smatrate kako ovo nije bilo dovoljno dobro, registrirajte se i napišite kvalitetniji tekst.

Facebook