PLANIRANJE KAO IGRA SAMOZAVARAVANJA KOJU ODRASLI RADO IGRAJU, A U KOJOJ DJECA REDOVITO GUBE

Otvoreno pismo Zorana Skale upućeno Gradu Rijeci, 16. veljače 2021.

PRIMJEDBE NA NACRT PRIJEDLOGA PLANA RAZVOJA GRADA RIJEKE 2021.-2027.

Odmah se želim ispričati Gradu Rijeci što će moje primjedbe biti adresirane samo na njihov dokument, jer bi vjerojatno slične bile i za novi planski dokument bilo koje jedinice lokalne ili regionalne samouprave (JLS/JRS), pa i za neki s nacionalne razine. Poklopilo mi se da je riječki dokument baš sada na javnoj raspravi. Ne zamjerite mi nešto slobodniji stil komentiranja.

Da od početka budem sasvim jasan: za okolnosti prema kojima idemo Plan je uglavnom neupotrebljiv!

Ovako grubo sam jasan zato što sve JLS/JRS rade novu generaciju planova. Ukoliko bi sve JLS/JRS nastavile raditi planove na sličan način kao Grad Rijeka, zajedničko će im biti da će polazeći od pogrešnih pretpostavki manje-više svi doći do neupotrebljivih preporuka. Bilo bi još i dobro kad bi jedina šteta pritom bila u neupotrebljivosti planova, ali ono što će biti nenadoknadivo je vrijeme – ušli smo u zadnjih desetak godina kada se na spašavanju klime nešto još da napraviti. Angažirati ljude i materijalne resurse na  projekte koji će biti nepotreban luksuz u okolnostima prema kojima idemo, umjesto na pripremanje stanovništva za promjene koje neće moći izbjeći, ujedno bi značio nastavak procesa intenzivnog podrivanja izgleda mladima za pristojnu kvalitetu življenja u budućnosti. Zato moramo prestati sa igrama samozavaravanja.

Kako se igra samozavaravanje?

Priprema terena

Priprema terena radi se već desetljećima. Znanstvenici ukazuju na mijenjanje klime, na šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, na neodrživu potrošnju većine resursa, na strašne socijalne razlike, objašnjavaju što su tomu uzroci, kakve posljedice zbog toga možemo očekivati i što bi trebalo poduzeti da se to zaustavi. Najveći dio javnosti na sve to ostaje ravnodušno. Jer, ako upozorenja znanstvenika ignoriraju mediji, ignorira obrazovni sustav, ignorira poslovna zajednica, ignorira i politika, onda se valjda ni javnost time ne treba opterećivati. Tako da je svijest o tome da smo ušli u zadnjih desetak godina kada se oko spašavanja klime nešto može poduzeti prisutna kod relativno malog broja ljudi. Još manje ih je svjesno da bi zbog nesmanjivanja svog pritiska na okoliš ljudska vrsta mogla dospjeti na listu izumrlih vrsta, pri čemu bi već današnja djeca mogla biti izložena velikim patnjama. Informacije o tome da bi fosilna goriva morali što prije napustiti malo koga navode na ozbiljnije promišljanje kakve bi to implikacije imalo na sadašnji način življenja. A djeca i mladi su dobili u ruke pametne telefone i slične igračke, čime su uvučeni u neki virtualni svijet, puno zabavniji od stvarnog, pa ovaj stvarni pomnije ni ne promatraju. Dakle, situacija je takva da se stvarne prijetnje iz realnog svijeta vrlo teško probijaju do svijesti javnosti, za razliku od onoga što nude svakodnevne reklame i poruke političara i ekonomista kroz sve medije, kojima se javnost potiče na još veću potrošnju, na gospodarski rast i stremljenje prema društvu najbogatijih u EU. I to je zapravo startna pozicija javnosti na početku najnovijeg procesa planiranja, u vremenu najsloženijih okolnosti s kojima je čovječanstvo ikada bilo suočeno, odnosno, to je idealan teren za početak igre samozavaravanja.    

Planiranje bez prepreka i ograničenja

Izrađivač ne negira upozorenja znanstvenika o stanju planeta, ali je svjestan da za njih malo tko mari, pa si je mogao dopustiti da vezano za kontekst izrade ovog Plana kaže: „Živimo u vremenu kad ne možemo sa sigurnošću predvidjeti tehnološke mogućnosti, kao niti klimatske, demografske i zdravstvene izazove koji nas čekaju za 10 godina.“ Izrađivač nam daje na znanje da se nešto oko nas dešava, ali to odmah relativizira jer se budućnost sa sigurnošću ne može predvidjeti (mada i mi znamo da je to oduvijek tako). Malo dalje Izrađivač priznaje ono najvažnije na što znanstvenici upozoravaju: „Klimatske promjene i degradacija okoliša egzistencijalna su prijetnja Europi i svijetu. Kako bi se prevladalo ove izazove prvenstveno je potrebno razvijati moderno, resursno učinkovito i konkurentno gospodarstvo kroz smanjenje emisije stakleničkih plinova i gospodarski rast odvojen od korištenja resursa.“ Ovakvo polazište je temelj svih kasnijih samozavaravanja, jer potpuno ignorira činjenicu da su se baš zbog prakticiranja dogme o beskonačnom rastu i dogodile globalne  devastacije. Tvrdnja da se smanjivanje emisija stakleničkih plinova i gospodarski rast mogu odvojiti od korištenja resursa je puka podvala. Za nju nema uporišta ni u praksi ni u fizici (postojanje ovakvih tvrdnji i u dokumentima EU samo su potvrda njene izloženosti korporativnim lobistima). Takvo odvajanje još nitko nije ostvario (osim statističkim akrobacijama). A što se fizike tiče, fosilna goriva još uvijek čine preko 80% svjetske energije. Za obaviti bilo koji rad treba energija, pa tko god ozbiljno misli napustiti fosilna goriva (a većina energije koju Rijeka danas koristi dolazi od fosilnih goriva), s manje energije moći će obaviti samo manje posla – dakle nema rasta, ali ima odrasta (degrowth). Ekonomisti, žao mi je, ovo je fizika, a vaša odanost dogmi o beskonačnom rastu podržava sve štetnije pa i opasnije samozavaravanje.

Kad navučete „planske naočale“ kroz koje se ne vide nikakva ograničenja, kontradiktornosti, štetne posljedice, pa ni egzistencijalna opasnost za djecu i buduće generacije, e, tada si možete dati mašti na volju i sačiniti plan koji pršti poslovnim optimizmom. Takav plan svi vole (nije lokal-patriotski ne biti razvojno ambiciozan), ali, takav plan „zaboravi“ rješavati neke od najelementarnijih potreba stanovništva u – ne zaboravimo – najsloženijim okolnostima u kojima se čovječanstvo ikada nalazilo! Razmotrimo to na primjerima.

Iz sedamdesetak stranica Analitičke podloge izdvojit ću samo ono što se odnosi na klimu (u cijelosti!).

Utjecaj klimatskih promjena 

Specifična problematika klimatskih promjena i njihovih utjecaja na prostorni razvoj trenutno nije precizno prepoznata u zakonodavstvu prostornog uređenja iako postoje brojne dobre prakse kao i zakonom propisani uvjeti planiranja prostora koji doprinose ublažavanju negativnih utjecaja klimatskih promjena. Usvajanje problematike prilagodbe klimatskim promjenama zahtijeva svojevrsnu prilagodbu prostorno planske struke na specifičan tip problema kakav one predstavljaju, a prije svega uzimajući u obzir neizvjesnosti klimatskih scenarija kao i nepouzdanosti procjena te dugoročnosti njihovih utjecaja. Tri su najvažnija tipa utjecaja s aspekta Grada Rijeke: 

• rast ekstremnih razina mora i poplave obale kao rezultat ekstremnih vremenskih prilika i općeg rasta srednje razine mora kao posljedica klimatskih promjena, 
• termičko opterećenje s negativnim utjecajem na život i zdravlje ljudi kao posljedica rasta maksimalnih dnevnih temperatura, posebno rasta broja vrućih dana, 
• poplave u naseljima kao posljedica veće učestalosti i intenziteta ekstremnih vremenskih prilika koje obilježavaju velike količine oborina u kratkom razdoblju. 

Dakle klimatske promjene, po UN-u najveća prijetnja čovječanstvu ikad, po Izrađivačima će Rijeci donijeti tri neugodnosti (plavljenje riva, vruća ljeta i poplave od jakih pljuskova). Zanimljivo je da se Izrađivač nije sjetio spomenuti da je EU usvojila (naravno i Hrvatska) da će za 9 godina smanjiti emisije stakleničkih za 55% (mada mnogi klimatolozi upozoravaju da se klimatske promjene događaju brže od predviđanja, pa da bi zbog sigurnosti djece emisije u tih devet godina trebalo potpuno eliminirati). Kako emisije stakleničkih plinova dolaze uglavnom zbog korištenja fosilnih goriva, mi bi za 9 godina trebali prepoloviti, a možda i potpuno napustiti fosilna goriva! Rijeka sa i bez fosilnih goriva su različiti gradovi! Da je Izrađivač jasno detektirao ove činjenice, a ne ih zamagljivao „neizvjesnim scenarijima“, ostatak Plana izgledao bi potpuno drukčije.

Na radionice SWOT analize razni dionici su došli potpuno pripremljeni za samozavaravanje – već opisanom „Pripremom terena“ i nacrtom Plana koji relativizira ograničenja. Zato se i moglo dogoditi da u polju „Prijetnje“ navedu razna potencijalno ometajuća događanja, ali ne i jednu zabrinjavajuće veliku prijetnju – ugroženu sigurnost prehrane! Za grad u kojem 120 000 ljudi svakodnevno jede, a samo njih 142 proizvodi hranu (zapravo radi u kategoriji poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo) to je ozbiljan previd. Iz sustava UN-a (FAO i UNCTAD) već godinama upozoravaju da se stanje s proizvodnjom hrane ubrzano pogoršava. Vremenski ekstremi smanjuju, a često i uništavaju, urode mnogih poljoprivrednih kultura i oni se nastavljaju pogoršavati. S druge strane, napuštanje fosilnih goriva povlači za sobom i napuštanje industrijske poljoprivrede (potpuno ovisna o fosilnim gorivima), a stanovnici Rijeke pretežito konzumiraju baš tako proizvedenu hranu kupujući ju u velikim trgovačkim centrima. Trgovački centri se zatvaraju ako ne donose profit. A to će se početi događati kao posljedica kontrakcije gospodarstva (odrasta). U Planu se spominju Zelena javna nabava i Lokalne eko-tržnice, ali oni sami ne mogu bitno smanjiti ranjivost prehrane Rijeke. Ono što može ojačati sigurnost prehrane stanovništva je mnogostruko povećanje proizvodnje hrane u bližem okruženju i poticanje urbane poljoprivrede, dobra politika zaliha hrane, te široka formalna i neformalna izobrazba stanovništva o agro-ekološkoj proizvodnji hrane. Unapređivanje sigurnosti prehrane je proces koji traje godinama. Rijeka je  možda i najranjiviji grad u Hrvatskoj na poremećaje sadašnjeg sustava prehrane. Zato mislim da u Planu nema važnijeg zadatka od unapređivanja sigurnosti prehrane stanovništva! I, ne bi ga bilo mudro odlagati ili relativizirati.     

Modeli samozavaravanja

Upozorio bih na još jedan element igre samozavaravanja. Kad Izrađivač obrazlaže svoju kvalificiranost za izradu nekog razvojnog plana on obično ističe da će se držati nekog friškog i poznatog modela po kojem će dolaziti do kvalitetnih i održivih rješenja. U ovom slučaju to je „model krafne“, pa ga Izrađivač i objašnjava u osnovnim crtama: 

Razvoj Rijeke u novom desetljeću promišljamo polazeći od pojednostavljenog “modela krafne”, tj. tzv. “Doughnut economy”3. “Model krafne” metaforički postavlja razvoj gospodarstva između unutarnjeg prstena koji određuje minimum potreban za dobar život, a proizlazi iz UN-ovih ciljeva održivog razvoja – od hrane i čiste vode do određenog nivoa smještaja, sanitarne zaštite, energije, obrazovanja, zdravstva, rodne ravnopravnosti i prihoda, te vanjske okoline krafne koji predstavlja ekološki strop koji su odredili znanstvenici, i koji predstavlja planetarne granice sustava preko kojih ljudska vrsta ne bi smjela prijeći, a sa svrhom očuvanja klime, tla, oceana, ozonskog omotača i biološke raznolikosti. Dakle, model polazi od toga da se razvoj grada treba kretati unutar granica određenih socijalnim potrebama građana i očuvanju okoliša na lokalnoj i globalnoj razini. Radi se o modelu održivog razvoja za 21. stoljeće.

I onda u zraku ostane visiti pitanje – zašto „krafna“ nije primjenjena?! Planetarne granice se znaju. Pa o tome se priča već 25 COP-ova (UN Konferencije o klimi), a i EU ih je usvojila. Dakle, ako je zbog djece i budućih generacija najhitnije potrebno spriječiti da klimatske promjene pređu točke nakon kojih postaju nezaustavljive, pa ako je zbog toga nužno što prije napustiti fosilna goriva, i ako se raspoloživo vrijeme da se to učini poklapa s vremenskim horizontom Plana, onda bi to morao biti njegov jasno uočljiv „šlagvort“, ali nije! 

No, „krafna“ nije jedini korišteni model. U nastojanju da Rijeka bude „pametan grad“, u Planu se barata i s konceptima „Smart City Hub“, „15 minutni grad“, „Triple Helix“, „Quadruple Helix“, sanja se o „jednorogu“, sve se digitalizira, „društvo postaje gigabitno“, „kružno se gospodari prostorom“, sve je „zeleno“, „održivo“, i kao rezultat svega toga nastaje „Rijeka zeleni grad na moru“, ali, koji poslovno stalno raste. Zbog toga treba ulagati u infrastrukturu i rast lučkog prometa, zračnog prometa, multimodalnog transporta, turizma, u ceste i garaže, u 5G, inovacije, školstvo, sport, kulturu, treba napraviti 217 km kanalizacije, postaviti 126 crpnih stanica, 3 toplane… Ukratko, do 2030. godine sve u Rijeci će rasti, samo će se emisije stakleničkih plinova smanjiti za točno 47,32%  (ovo nisam izmislio, i to je iz Plana).

Zaključno

Već sam upozorio da će Rijeka bez fosilnih goriva biti sasvim drugi grad, a to će se uskoro dogoditi i bez ikakvog plana, jer se radi o neobnovljivim izvorima energije koji su već u procesu nestajanja. Baš u takvom gradu će živjeti današnja djeca kada odrastu, a ne u gradu post-covidnog prštećeg razvojnog optimizma njihovih roditelja. Budući da će živjeti sa puno manje energije nego što je imamo danas, njihov život će biti obilježen smanjivanjem mobilnosti ljudi i roba, što ne mora značiti manju kvalitetu življenja od današnje. Dakle, bit će više lokalan, sa puno manje turizma, pa i sa puno manje prihoda u gradskoj kasi. Kakvog smisla onda ima sada investirati u svu onu prethodno spomenutu infrastrukturu, kada će se potreba za njom smanjivati, kao i sposobnost stanovništva da ju financijski i tehnički održava (teška građevinska mehanizacija kojom bi se sve to gradilo, tada će već biti neupotrebljiva i na otpadu)? Koliko će našoj djeci tada biti od koristi što su im roditelji sve digitalizirali da bi postali „gigabitno društvo“? Hoće li im opća digitalizacija tada više koristiti ili biti smetnja? Jer, i digitalizacija troši energiju, treba ju održavati, koristi naprave koje se izrađuju iz materijala koji su sve nedostupniji (svi pametni telefoni i ravni ekrani sadrže „rijetke zemlje“ koje nitko sada ne reciklira jer se ne isplati, a njihova nalazišta su naravno rijetka, pa je upitno koliko se takvih uređaja uopće još može proizvesti u stotinama milijuna primjeraka kao sada!)? Kako će ta djeca doći do znanja i usluga koje smo im ostavili dostupnim samo u digitalnoj formi, ako digitalna tehnologija prestane biti dostupna iz energetsko-resursnih razloga? 

Dakle, prestanimo sa samozavaravanjem! Nalazimo se na povijesnoj prekretnici koja neće nestati zato što je ignoriramo. Netko može reći – pa što ako fosilna goriva odlaze, bit će energije iz drugih izvora. I to je teoretski moguće, da svijet uspije za samo deset godina iz obnovljivih izvora kompenzirati 80% odlazeće fosilne energije o kojoj smo svoju ovisnost gradili 200 godina, no, za sada to ostaje samo teoretska mogućnost. A kad već često spominjemo održivost, sjetimo se da načela održivosti dopuštaju da se griješi u uvjetima neizvjesnosti, ali samo onda ako se griješi na sigurnu stranu. Ustrajavanjem na dogmi o stalnom rastu, uz samozavaravanje da time ipak nećemo dodatno devastirati planet, mi biramo da griješimo na nesigurnu stranu. U tom slučaju, velika je vjerojatnost da ćemo vlastitu djecu ostaviti bez energije i vitalnih resursa, na devastiranom planetu, potpuno neopremljene znanjima i vještinama za okolnosti u koje ulaze. Time bi im de facto negirali elementarna ljudska prava zajamčena Ustavom, pa i pravo na život. Rječnikom UN-ove Konvencije o genocidu (Rezolucija 260/1951.), mi bi bili suučesnici u genocidu generacija koje danas nemaju dobnu ni političku mogućnost da se založe za svoja prava. Suučesnici iz nehata!