ŠTO JE SVE NA PRODAJU U HRVATSKOJ?

Transkript emisije Skalanada 11.03.2016.

Uvodno. Zorane, danas čini se niste najbolje volje. Kažete da je ova naša „Potraga za novom normalnosti“ sve stresniji poduhvat i da se njime izgleda ništa ne postiže. Jer, sve je više nenormalnih stvari koje se javnosti podastiru kao normalne. Što vas je to u ovim tako normalno nenormalnim vremenima uspjelo još dodatno frustrirati?

Dnevni tisak samo povremeno čitam da bih si tlak mogao držati oko normale. U jednom nesmotrenom pregledu dnevnih vijesti prošlog tjedna uočim kraći članak o znanstvenom skupu Hrvatske narodne banke pod nazivom „Mogućnost djelovanja monetarne i fiskalne politike u maloj i otvorenoj ekonomiji“. Pažnju mi je privukao jedan boldirani podnaslov: „Novotny: Naše šume i vode su već prodane, izlaza nemamo“. Pročitah kompletan članak, i nakon toga sam se osjećao (ne znam da li sam tako i izgledao) kao lik sa slike Edvarda Muncha – „Krik“. Novotny objašnjava da mi možemo na tu činjenicu emotivno reagirati, ali da se ta prodaja već dogodila, „kroz desetljeća vođenja ekonomske politike koja je trošila više nego proizvodila. Sada druge nema“. I sad, nije tu bitan sam Novotny i to što je izrekao, nego taj mentalni sklop i pogled na svijet naših vodećih ekonomista-znanstvenika, i glavnih savjetnika za sve što se dešava u Hrvatskoj. Problem je što su njima sve te novcem, korupcijom, ucjenama, igrama moćnika i prljavim dogovorima izvojevane privilegije koje si je priskrbila financijska elita svijeta postale nešto „normalno“ s čim se sadašnja i buduće generacije moraju pomiriti i uredno odraditi sve ono što se od njih traži. Dakle, kad obavimo rasprodaju sveg nacionalnog bogatstva na koje je financijska elita bacila oko, pa ako ni to ne bude dovoljno za otplatu dugova (na rasprodajama su niske cijene pravilo, a ne izuzetak), onda draga djeco, vjerojatno ćete morati prodavati i svoje tijelo (ništa drugo neće preostati), ukoliko to od naših nositelja odlučivanja budu zatražili strani financijski krugovi, jer „druge neće biti“! Našim ekonomskim znanstvenicima izgleda da se ništa što dolazi od najmoćnijih financijskih institucija ne čini toliko nepravednim, nemoralnim i neprihvatljivim, da bi ih to potaknulo da traže, predlažu i bore se za rješenja koja bi za društvo i za običnog čovjeka bila pravednija, moralnija i prihvatljivija, već olakšavaju posao krupnom kapitalu unaprijed pripremajući javnost da na to mora pristati „jer druge nema“! Eh, to u meni izaziva „Krik“. 

2. Dobro, možda to sada i izaziva „krik“, ali mi smo pozajmili neke novce od tih financijskih krugova i potpisali da ćemo ih vratiti pod određenim uvjetima?!

To je točno. No razmotrimo malo cijelu igru oko toga. Globalna pravila financijskog poslovanja uspostavili su baš oni najmoćniji financijski krugovi koristeći svoj izravni utjecaj na WTO, MMF, EC i najmoćnije države svijeta. „Nekim čudom“ time su dobili privilegije o kojima obični smrtnici ne mogu niti sanjati. Kad obični smrtnik poslovno zabrlja onda može ostati baš bez svega, i posla i doma i nikome neće ni pasti na pamet da ga sanira. Kada banke poslovno zabrljaju i dovedu se pred bankrot, kao što se dogodilo 2008. godine, onda ih države preko noći saniraju sa tisućama milijardi $ i € od poreskih obveznika (običnih smrtnika). Kad se obični smrtnik zanese da bi nešto investirao, jer je dobio neko nasljeđe ili novce na lotu, pa te novce uloži u neki neuspjeli posao, njegov gubitak ostaje samo njegov problem – jer je krivo procijenio okolnosti. Kad financijske institucije investiraju, tj. daju kredit nekoj državi, onda tu državu nikakva promjena globalnih gospodarskih uvjeta, pogođenost prirodnim katastrofama, socijalni nemiri i sl. ne mogu osloboditi duga – dok je svijeta i vijeka! Financijske institucije hoće biti jedine na svijetu imune na promjene vanjskih okolnosti. One se preko svih medija neumorno svakodnevno reklamiraju i daju kredite, iako znaju za ono o čemu Novotny govori, da smo desetljećima više trošili nego smo proizvodili, time čak opravdavaju svoje visoke kamatne stope (zbog rizika), da bi u konačnici pokretale i najbrutalnije mehanizme naplate svojih potraživanja (kao u slučaju Grčke) – kada dužnik ne može vratiti dug jer su mu se okolnosti promjenile. Sav rizik je na dužniku, a ne i na bankama! Kao da su banke bile slijepe ili mentalno zaostale pa nisu primjetile da se njihovom klijentu „balon dugovanja napuhuje“ preko svake mjere, a vanjske okolnosti naočigled mijenjaju i povećavaju rizik od nemogućnosti vraćanja dugova.   

3. Pa zašto bi banke svima doslovno gurale kredite u ruke, ako im je jasno da su ovi već prezaduženi i da se vanjske okolnosti na očigled mijenjaju, a time i mogućnost zaduženih da vrate kredite?

Njima je najvažnije da se zadrži sadašnja dogma o stalnom gospodarskom rastu, zbog koje se mora stalno investirati, tj. uzimati kredite. Jer ta im dogma omogućava klasično kolonijalno osvajanje tuđih dobara, ali bez oružja. Najbolju ilustraciju tog procesa nisam doznao od nekog našeg ekonomiste, već od feralovca Predraga Lucića, koji tu tehniku financijskih institucija opisuje ovako: Dam ti novac da mi ga ne vratiš, a to shvatim kao investiciju u kupnju onoga što mi nipošto ne bi prodao, e kako bih te doveo u situaciju da mi to na koncu prodaš pošto-poto. Dok su manje-više svi imali nekakav gospodarski rast postojao je barem privid, ili neka nada, da će doći bolja vremena i da će se dugovi moći vratiti. Sada je stanje našeg planeta takvo da se rast više ne može i ne smije nastaviti. Naše kreditne obaveze (i ne samo naše) se bez rasta većeg od kamatnih stopa nikakvom matematikom, poduzetništvom ni mjerama štednje neće moći vratiti, a pogotovo ne dodatnim zaduživanjem zbog projekata kao što su autoceste, aerodromi, termoelektrane na fosilna goriva i sl. I umjesto da naši vodeći ekonomski znanstvenici upozore nositelje odlučivanja da se dogodila epohalna prekretnica gospodarskih uvjeta, i da se sami prihvate istraživanja o alternativama, i počnu nuditi rješenja kojima bi se gospodarstvo i svi životni tokovi u Hrvatskoj prilagodili nastupajućim promjenama, oni pristaju, pa čaki i savjetuju, da se financijskim institucijama na pladnju predaju (rasprodaju) nacionalna prirodna bogatstva. Za njih je rasprodaja poljoprivrednog zemljišta, voda, šuma – onog za običnog čovjeka najneophodnijeg za goli život, i što je oduvijek bilo lokalno, naše – sasvim normalni dio preuzetih financijskih obveza koju trebaju ispunjavati čak i naša djeca i unuci! Ma tko je ikada ikoga ovlastio da ulazi u takve poslovne aranžmane?! Obični ljudi putem izbora?! Tek rođena djeca?! Nije dovoljno što svoju djecu ostavljamo na temeljito devastiranom planetu, već ih sada hoćemo ostaviti i bez prava na korištenje elementarnih životnih resursa koji su svim generacijama ispred nas omogućili barem preživljavanje „Jer druge nema“?! Da li bi itko našoj djeci mogao objasniti što smo mi to od tih financijskih institucija doista dobili, a zbog čega bi imalo barem nekog smisla da oni ostanu bez prava na resurse usred kojih žive?!  

4. Pa dobili smo kredite, novce, s tim da smo obećali da ćemo ih vratiti!?

Većina običnih smrtnika niti ne zna kako je nastao taj posuđeni novac. U školama nas uče da je novac sredstvo razmjene. Otud predođba da ako želim, primjerice, uzeti jedan sendvič, razmjenom bih ga mogao dobiti za tri jabuke (jer je to recimo iste vrijednosti), ali je puno praktičnije da imam ekvivalentni iznos u novcu za tu transakciju. Naravno da ne bi bilo moralno da ja u toj transakciji pojedem sendvič i pobjegnem, ne davši obećane tri jabuke ili odgovarajući iznos u novcu za uzvrat. Mi, obični smrtnici, moramo imati nešto da bismo to drugome mogli posuditi, ili s drugim razmijeniti neka dobra! Financijske institucije ne moraju! One su sebi izborile pravo (a vi odaberite da li pameću ili korupcijom) da kreiraju novac iz ničega – dajući nam kredit (državi ili pojedincu). Oko 97% današnjeg novca nastalo je kao kredit, a ne zato što se netko „odrekao sendviča“ da bismo mi sebi nešto mogli kupiti. Dakle, novac koji smo dobili od neke financijske institucije najvećim dijelom uopće nije postojao prije nego je postao naš kredit, odnosno nije bio ničija ušteđevina! A mi bismo, da bismo ga vratili, a što zbog izostanka gospodarskog rasta većeg od kamatnih stopa nećemo moći, morali rasprodati budzašto svoje poljoprivredne površine, vode, šumu, – ono što je od neprocjenjive vrijednosti! Mi de facto tako prihvaćamo razmjenu NIŠTA za SVE, koja je legalna, ali do bola nepravedna! Ekonomija je izvorno zamišljena kao oikos nomos upravljanje domom, a ne kao rasprodaja doma od strane roditelja na uštrb djece! To su znali još stari Grci, pa su imali redovite JUBILARNE godine, kada su svi dugovi brisani kako bi se društvo „resetiralo“ i izbjeglo gomilanje bogatstava kod malog broja vještih spekulanata i bijede kod velike većine ostalih, odnosno prenošenje dugova s generacije na generaciju. Znali su da je to bolje za društvo! Kako to da naši ekonomski znanstvenici ništa ne govore o alternativama koje već postoje, niti predlažu rješenja koja bi za nas i našu djecu bila bolja?! 

U svijetu je u toku divljanje kapitala biblijskih razmjera koje se zove „land grabbing“ ili otimanje zemlje (poljoprivredna tla, šuma, voda, rudnih bogatstava…), koju provode „ugledne“ financijske institucije upravo koristeći prezaduženost većine zemalja u razvoju. Naši mediji rijetko i ovlaš o tome izvještavaju, a mi na to jedva da obraćamo pozornost, jer znamo da se takve stvari kod njih događaju jer su još opterećeni ostacima kolonijalnog mentaliteta i korumpiranošću administracije. A kako se ovo kod nas zove?!

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.