Puževi – noćna mora vrtlara. Drugoplasirani u kategoriji omraženih stvorenja, odmah nakon korova. Kad bih dobio novčić za svako postavljeno pitanje kako ih se riješiti, bio bih bogat. Pogledajmo puževe iz perspektive permakulture i naučimo širok spektar načina kako se nositi s njima u našoj bašti.

Puž kao element permakulturnog sustava

Prije nego što prijeđemo na “borbu” s puževima, pogledajmo ih kao dio permakulturnog sustava. Puževi su element kao i bilo koji drugi, pa možemo analizirati njihove potrebe, proizvode i usluge koje pružaju (i da, one postoje) i njihove urođene osobine. Kao i svaka životinja, i puževi trebaju sklonište, vodu, hranu, uvjete za razmnožavanje i skrovište. Kao vrtlari, imamo značajan utjecaj na svaki od ovih elemenata, zar ne? Uskoro ćemo više o tome. Kopneni puževi pružaju proizvode i usluge. Oni igraju važnu ulogu u ekosustavima, zahvaljujući činjenici da se nalaze gotovo na samom dnu trofičke piramide. Većina njih su čistači, te uklanjaju ono što se kvari. Oni jedu trulu vegetaciju, uglavnom lišće, ali također se hrane micelijem, pa čak i tlom. Nažalost, postoje i vrste puževa koje vole hranu blisku ljudima – mrkvu, zelenu salatu, rotkvicu i gljive. Radi utjehe ću dodati da postoje i grabežljivi puževi koji se hrane drugim puževima. Puževi preferiraju hranu bogatu kalcijem, koja im je potrebna kako za izgradnju, tako i za popravak školjki i karapaca, kao i za zdravlje i reprodukciju općenito. Ove informacije daju nam nekoliko sjajnih savjeta, zar ne?

Puževi su hrana mnogim životinjama, od insekata, preko vodozemaca i gmazova, do ptica i sisavaca. Postoje vrste koje ne mogu živjeti bez puževa, poput određenih nematoda ili određenih vrsta krijesnica čije se ličinke mogu razviti samo u tijelima puževa. Puževi su vrlo važan izvor kalcija za neke ptice, zahvaljujući puževoj prehrani, u stanju su graditi ljuske od jaja. Karakteristična osobina puževa je način na koji se kreću, na mesnatoj nozi i gusta sluz koja prekriva njihova tijela. Ova sluz uglavnom sprječava isušivanje tijela puža, ali također štiti nogu od ozljeda grubim rubovima tijekom kretanja, a zahvaljujući svojoj ljepljivosti pomaže puževima da prevladaju čak i okomite zidove. Vrlo vrijedan savjet za nas je da se puževi učinkovitije kreću, što su vlažniji.

Velika većina puževa koji nanose štetu našim vrtovima su noćne životinje. Dane provode u skrovištima, ispod kamenja, dasaka, u posteljini. Prilično dobro vide, ne čuju, ali osjete vibracije tla i imaju izvrstan njuh koji koriste za pronalaženje hrane. Njihova zanimljiva osobina je to što se često vode mirisom dok lutaju tragom vlastite sluzi i sluzi svoje rodbine. Stoga, kada jedan puž negdje nađe hranu, drugima je lakše pronaći taj isti izvor hrane.

U Poljskoj postoji preko 170 vrsta kopnenih puževa (i gotovo 60 vrsta vodenih puževa). S gledišta permakulture, neprikosnoveni kralj je Helix pomatia. To nije samo najveći granatirani puž u Poljskoj, već i u Europi, on je i od ekonomske važnosti. Poljska je poznata po izvozu tih bića, uglavnom na francusko tržište, gdje je vinogradnjak poslastica.

U suprotnoj krajnosti puževe slave, odnosno sramote, je puž golać (Arion vulgaris), koji nanosi ogromnu štetu na usjevima voća i povrća. To je invazivna vrsta koja se kod nas pojavila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća i od tada se širi na druga nalazišta. Naziva se i lusitanicus (Arion lusitanicus), iako neki istraživači ovo ime rezerviraju za puževe specifične za Pirenejski poluotok, dok je A. vulgaris taj nemilosrdni napadač s kojim imaju problema vrtlari. Zanimljiva skupina puževa su balavci, od kojih je najveći Veliki balavac (Limax maximus). Može narasti do 20 centimetara duljine. U Poljsku je dovezen s juga Europe i ovdje se vrlo dobro udomio, a posebno uživa u posjeti plastenicima i staklenicima, gdje obično nije dobrodošao. On je zanimljiv po tome što se može hraniti jajima drugih puževa. Druge slične vrste, manje, ali definitivno brojnije u našim vrtovima, poput primjerice malog sivog golaća, vrtlarima stvaraju najveće probleme, uništavajući cvjetnjake i hraneći se našim usjevima.

Permakulturni postupak odlučivanja o puževima

U slučaju svakog živog bića, ukoliko doista imamo permakulturu i njene etičke principe u srcu, analizu započinjemo sa mišlju da svaki život ima urođenu vrijednost. Takav je i život puža. Stoga, kao i u svakom drugom slučaju, u našem procesu donošenja odluka započinjemo s analizom rješenja problema na najmanje “invazivan” način sa stajališta okoliša, ekosustava i … samih puževa. Bez obzira koliko se trudili, nikad nećete pronaći manje invazivnu metodu rješavanja problema s puževima, nego … ne radeći ništa! Postoje slučajevi kada si možemo priuštiti da puževima žrtvujemo nekoliko glava salate ili nekoliko sadnica. Imamo dovoljno hrane za njih i za sebe. Gubitak možete nadoknaditi i sadnjom još nekoliko dodatnih biljaka. Takav postupak ima jednu vrlo praktičnu prednost – bez prisutnosti štetnika nemoguće je izgraditi populaciju njegovih prirodnih neprijatelja u našem vrtu. Možda, ako budemo strpljivi, priroda će nam automatski smanjiti broj puževa u narednim godinama. Tek kad se ovakva strategija pokaže neučinkovitom, pribjegavamo pasivnim strategijama, tj. onima koje puževe demotivišu da ostanu u našem vrtu, ali bez izravnog utjecaja na njih. Puž je taj koji “nogom” odlučuje kamo će ići, a mi samo suptilno predlažemo gdje će mu biti bolje. Metode korištene u pasivnim strategijama, s jedne strane, privlače puževe na područja udaljena od našeg povrtnjaka, s druge strane, blokiraju im pristup strateški važnim zonama vrta ili određenim biljkama.

Kad i ove mjere ne uspiju, prisjećamo se, usprkos svim našim simpatijama prema puževima, da je jedna od naših odgovornosti prema sebi ostvariti urod. Budući da pasivne metode nisu uspjele, uvodimo aktivnu regulaciju populacije puževa u vrtu, prirodnim metodama. Kad god je to moguće, taj posao prepuštamo drugima (pilići, patke, nematode), a samo u krajnjem slučaju sami odlazimo na posao, skupljamo puževe i postavljamo zamke. Ulovljenim puževima dajemo slobodu izvan našeg staništa ili ih smatramo vrijednim resursom za našu stoku. Ukoliko je, unatoč ovim mjerama, problem i dalje zahtijeva intervenciju, tek tada pribjegavamo drastičnim metodama, oduzimajući puževima život na licu mjesta. I ovdje se pokušavamo koristiti prirodnim metodama, ostavljajući za kraj spasonosne metode poput kemijske intervencije. Svaki oblik kemijske intervencije ima izravan ili neizravan utjecaj na hranidbeni lanac našeg ekosustava (druga životinja može jesti otrovani puž) i na život u tlu. Iz tog razloga upotrebu otrovnih tvari započinjemo s najblažom i najprirodnijom. Trovanje puževa granuliranim kemikalijama apsolutno je posljednje sredstvo koje bi trebali koristiti. Ako slijedimo gore opisani postupak donošenja odluka, bez eskalacije “borbe protiv neprijatelja”, osim ako nije prijeko potrebno, minimaliziramo svoj utjecaj na prirodni ekosustav našeg vrta i djelujemo u skladu s načelima permakulturne etike.

Pasivne metode kontrole populacije puževa

Osnovno oružje dizajnera permakulture u borbi protiv puževa je … dizajn vrta. Već u fazi promatranja placa i razgovora s klijentom trebao bi se “pojaviti” problem puževa. A kada se to dogodi, trebali bismo uključiti kontrolu nad njihovom populacijom na popis funkcija koje bi naš projekt trebao ispunjavati. Kao i obično u permakulturi, svaku funkciju treba obavljati više elemenata, a to mogu biti biljni, životinjski i neživi elementi. Počnimo s klasicima – odnosno pretvaranjem onoga što smo već naučili o puževima u praktična, pasivna dizajnerska rješenja. Imajući na umu način na koji se puževi kreću, cvjetnjake, pa čak i cijeli vrt možete okružiti plitkim “opkopom” ispunjenim materijalom po kojem puževi ne vole hodati. Slično tome, na svim stazama između gredica koristite šljunak ili šljunak s oštrim ili šiljastim rubovima, puževi ne vole hodati po takvim površinama. Planirajte staništa i skloništa za krastače, zmije i guštere u blizini povrtnjaka, spirala od kamenih biljaka također može igrati tu ulogu. Uklonite iz blizine povrtnjaka sve što leži na zemlji pod kojom se puževi mogu sakriti ili gdje mogu položiti jaja – bez staza od dasaka, bazena na napuhavanje, terasa ispod kojih se puževi mogu sakriti. Razmislite o upotrebi oštrog riječnog pijeska gdje god može djelovati kao prepreka puževima. Koristite uzdignute gredice, ako je moguće uz dodatnu sigurnost (o tome više za trenutak). Analizirajte upotrebu malča na gredicama, uklanjajući ga čak u potpunosti tijekom razdoblja velike aktivnosti puževa (kada biljke niču, neposredno nakon sadnje presadnica), te u vlažnim razdobljima, vraćajući se intenzivnom malčiranju kad dođe vrijeme suše.

Važan element vrtnog dizajna jeste i stvaranje primamljivih mjesta za prirodne neprijatelje puževa, iako to može biti mač s dvije oštrice. Na primjer, puževima se mogu hraniti krtice i rovke, ali njihova prisutnost u vrtu nije baš svima draga. S ježevima je situacija drugačija, sviđaju se gotovo svakom vrtlaru, iako osim puževa jedu, primjerice, korine gujavice. Da bi naš vrt mogao uspostaviti bilo kakvu prirodnu ravnotežu, divlje životinje moraju imati slobodan pristup do njega. Stoga ograde moraju omogućiti kretanje takozvane sitne divljači – vodozemaca, gmazova i malih sisavaca. Drugačije rečeno, jež neće pomoći ako ne može ući u vrt. Međutim, kada ipak uđe, mora se moći negdje skrasiti, odgojiti mlade, prezimiti. Isto tako, ptice trebaju mjesta za gniježđenje i uzgoj mladih. Što više slobodnih niša stvorimo (kućice za ježeve i ptice, divlji dijelovi vrta koji čine takozvanu zonu 5, gdje je ljudsko uplitanje minimalno), to je lakše pronaći prirodnu ravnotežu u vrtu. Također bismo se trebali sjetiti da što je vrt sterilniji i uredniji, to će biti manje šanse da će naši životinjski saveznici htjeti živjeti u njemu. Važan aspekt je ostavljanje velike količine jesenskog lišća u dijelu vrta u kojem mnoge životinje vole hibernirati. Takvo lišće treba biti ispod prevjesa drveća ili ispod velikih grmova kako ih vjetar ne bi otpuhao. Također bismo se trebali sjetiti da naši saveznici u borbi protiv puževa imaju raznolik jelovnik, koji može uključivati, na primjer, glodavce ili insekte. Pokušajmo zato namjerno i svjesno odustati od upotrebe otrovnih pripravaka koji bi neizravno mogli naštetiti našim saveznicima.

No, vratimo se puževima. Drugi niz pasivnih strategija povezan je s našim ponašanjem. Svakodnevne aktivnosti koje obavljamo u vrtu mogu biti odlučujući faktor kontrole populacije puževa. Dva najvažnija aspekta koja treba uzeti u obzir su higijena vrta i navodnjavanje. Steknite naviku uklanjanje oštećenog dijela biljke koji vidite na gredicama. Puževe privlači miris uvenulog ili trulećeg lišća, pa ih redovitim uklanjanjem ne dovodite u iskušenje da posjete vaše gredice. Bilo koji biljni otpad odmah odnesite u kompostere smještene negdje drugdje u vrtu. Ne ostavljajte smeće u kanti između gredica, posebno preko noći.

Što se tiče navodnjavanja, kada se borite s invazijom puževa, što je vaš vrt suši, to bolje. Znamo da puževi vole vlagu i da se hrane uglavnom noću, pa im ne možete učiniti veću uslugu nego obilno zalijevati gredice navečer. Jednostavna promjena, zalijevati isključivo ujutro, tako da gredice budu suhe do večeri, a to može smanjiti gubitke i do 80%. Drugo važno pravilo koje treba slijediti je odustajanje od navodnjavanja odozgo na biljke, malč i tlo. Umjesto toga, bolje je davati vodu samo u podnožju biljaka, na licu mjesta (ručno ili pomoću emitera) ili planiranjem sadnje uz sistem navodnjavanja kap po kap. Zahvaljujući tome (dok ne padne kiša ili se slegne rosa), malč ostaje suh na vrhu, što puževe obeshrabruje da posjećuju povrtnjak.

Važno pitanje je odabir biljaka u vrtu. Znamo da puževi vole salate, krumpir, grašak, grah i celer, pa ove biljke vrijedi saditi na najbolje zaštićenim mjestima. S druge strane, postoje biljke koje puževi izbjegavaju, uglavnom su to aromatično bilje i neke ukrasne biljke (npr. Ružmarin, pelin, luk, češnjak ili neven). Sadnja takvih biljaka na rubnim područjima može nam pomoći u zaštiti naših usjeva. Suprotno tome, postoje i biljke koje privlače puževe, a njima možemo dozvoliti da žive samo u određenom dijelu vrta. Takve biljke uključuju ljiljane, funkije, kadife, zvjezdane i rudbekije. Naravno, trajnice će biti puno otpornije na napade puževa od jednogodišnjih biljaka – ovo je još jedan argument za zasnivanje vaših projekata na njima kad god je to moguće.

Imajte na umu da je uzgoj monokulture najbolja gozba za puževe – što god da posadimo u vrtu gdje puževi stvaraju probleme, sadimo to kao polikulture, kombinirajući vrste koje puževi vole i one koje ne vole. Također bismo se trebali sjetiti da su puževi čistači koji uklanjaju slabe primjerke. Briga za stanje biljaka, a posebno priprema zdravih i jakih sadnica, ključ je obilnih usjeva. Što brže salata raste na gredici, to je manji rizik da puževi saznaju za nju i da je “ukradu”. Kaže se da što više gujavica ima u našem tlu, to je u pravilu manje puževa. Izmet gujavica sadrži hitinazu koju biljke apsorbiraju. Hitinaza koju unose štetnici slabi njihove karapce, što insekti definitivno ne vole, ali ni puževi, posebno oni bez školjki.

Pregled pasivnih rješenja završavamo razmatranjem pojedinačnih prepreka protiv puževa za pojedinačne gredice ili čak pojedinačne biljke. U vrtlarskim krugovima postoje činjenice i mitovi o raznim tvarima kojima puževi ne vole hodati ili o preprekama koje se ne usude prijeći. Nesumnjivo je da je učinkovita zaštita držati svaku biljku pod pojedinačnim staklenim zvonom , ali zahtijeva mnogo rada i nepraktična je. Kad sunce sija, naše biljke mogu pregorjeti. Tako su napravljeni zvona s ventilacijom na vrhu, ali to stvara rizik da nam puž upadne u zvono. Ljudska domišljatost, međutim, ne poznaje granice, pa su izrađivana staklena zvona sa opkopima ispunjenenim vodom…

Kad smo već kod vode, na mjestima na kojima puževi dovode vrtlare do očaja, koriste se i stolovi za uzgoj s visokim nogama, gdje svaka od njih stoji u kanti vode. Materijal koji se preporučuje kao prepreka za puževe je bakar – u obliku široke bakrene trake ili mreže. Puževi navodno mrze hodati po bakru, nažalost, moje osobno iskustvo pokazuje da neki ipak “uspijevaju”.

Malo sam pretjerivao sa ovim konceptom, na rekreacijskoj parceli gotovo okupiranoj puževima koristio sam dvostruku bakrenu žicu oko saksija, spojenu na bateriju od 9V. Puž koji je pokušao ući u saksiju bi se pecnuo i obično okrenuo natrag. Obično. Međutim, nekolicina puževa je uspjela prijeći uzduž žice, a ne preko nje, zbog čega su se uspijevali popeti preko barijere.

Postoje mnoga izvješća o učinkovitosti materijala kao što su ljuske jaja, vulkanska stijena i dijatomejska zemlja. Oni funkcionišu po principu oštrih rubova po kojima puževi ne vole hodati. I oni su zaista efikasni, ali moraju biti čisti i suhi. Kad se smoče ili kada ih, na primjer, prekrije lišće, njihova učinkovitost se u potpunosti gubi.

Aktivne metode, bezbijedne za puževe

Najčešća aktivna metoda koja potencijalno može biti bezbijedna za puževe je njihovo sakupljanje i “deložacija” izvan vrta. Dva glavna načina ovdje dobro funkcionišu, posebno kada se koriste zajedno: uklanjane puževa iz njihovih skrovišta tokom dana i sakupljanje noću, kada su u potrazi za hranom.

U vrtu možemo svjesno postaviti skrovišta za puževe, koje ćemo provjeravati svako jutro. To mogu biti isti elementi koje sam prije savjetovao izbjegavati, razlika je u kontroli. Stara daska, ostavljena na zemlji, uskoro će se pretvoriti u hotel za puževe, ali ako se provjerava svako jutro, pomoći će nam da ih se riješimo. Puževi vole naopake posude s komadićima mokrih novina i nešto hrane (kupus ili salata) unutra, kao i naopake polovice kore grejpa. Ključ uspjeha ove metode, kao i sljedeće, redovito je sakupljanje puževa od početka sezone, prije nego što oni koji su prezimili polože više jaja.

Druga metoda je sakupljanje puževa s naših gredica nakon što padne mrak. Opet, namjerno zalijevanje gredice vodom prije branja je ono što ranije nisam savjetovao, a ovdje to savršeno djeluje. Kad padne mrak, puževi izlaze na hranjenje, a najlakši način da ih vidite je u svjetlu svjetiljke koja svijetli ultraljubičastom svjetlošću – u takvoj svjetlosti jednostavno sjaje. Savjetujem vam da ih sakupite u rukavicama i odnesete daleko izvan vrta. Koristeći istodobno samo ove dvije metode, smanjio sam štetu od puževa na balama slame na gotovo nulu.

Aktivne biološke metode

Jedna od najpoznatijih permakulturnih anegdota kaže da je kao odgovor jednoj gospođi na problem s puževima, tvorac permakulture Bill Mollison rekao da problem nije previše puževa, već premalo pataka. Doista, patke, posebno indijske patke, vole jesti puževe. Međutim, nanose štetu i vrtu, pa je najbolje pustiti ih tamo da se hrane rano u proljeće. Nekoliko ovih patki može ukloniti puževe iz relativno velikog vrta (500-1000 m2).

Ostale divlje životinje koje jedu puževe su žabe i krastače. Prvima treba ribnjak, a drugima samo mračna i vlažna skrovišta. Zanimljiva skupina životinja koje se hrane puževima su kornjaši, posebno oni iz porodice kusokrilaca. Broj takvih insekata možete povećati postavljanjem kućica za njih ispunjenih slamom i sitnim kamenjem ili jednostavno gomilama sitnog kamenja ispod grana.

Nematode su vrlo učinkovite u suzbijanju puževa (utoliko što se njima komercijalno trguje). Žive nematode prodaju se u obliku suspenzije, u kojoj također postoje bakterije, koje su im hrana. Suspenzija se razrijedi i ugradi u tlo. Oslobođene nematode počinju aktivno tražiti puževe i kad ih pronađu, zaraze ih. Puževi su mrtvi u roku od nekoliko dana od zaraze. Obično morate pričekati nekoliko tjedana da biste dobili vidljive rezultate, pa to nije trenutna mjera. Loša strana ove metode je što ponekad smanjuje populaciju puževa na nulu, što zauzvrat smanjuje broj prirodnih neprijatelja puževa. Poslije nekog vremena, sa sljedećom invazijom puževa, možda ćemo biti sami u borbi s njima. Štoviše, nematode ne kontroliraju populaciju španjolskog puža. Također se ne zadržavaju dugo u tlu, pa tretmane treba ponavljati, a to košta. Najpoznatiji pripravak s nematodama je Nemaslug koji sadrži nematode opasne za puževe – Phasmarhabditis hermaphrodita.

Zasebna kategorija aktivnih metoda su one povezane s agrotehničkim tretmanima. Oranje, okopavanje i valjanje tla su postupci koji uništavaju puževe i njihova jajašca i oduzimaju im prirodna skrovišta. Naročito učinkovito djeluju kada ih napravimo po sunčanom danu, tada će se puževi sakriti u tlu i njihova će jaja najsigurnije i najbrže uginuti. Dobro, ali što je s tlom, a što s vodom koju sadrži? Orati tlo tokom suše? Kako se to odnosi na permakulturnu preporuku da se tlo što manje kopa? Spominjem ove metode za svaki slučaj, jer se one vjerojatno spominju u svakom tečaju vrtlarenja.

Prirodne tvari koje ubijaju puževe

Tko nije čuo za zamke s pivom? Pivo je manje-više prirodni proizvod, a puževe privlači njegov miris, ili tačnije, miris isključivo starog, izlapljenog piva. Važno je da pivo ne bude razrijeđeno kišom kako bi zamka uspjela. Puževi se tope u zamci, zbog neugodnog mirisa, savjetujem vam da ih često i redovito praznite.

Još jedan prirodni resurs koji dovodi puževe do smrti su mekinje. Puževi vole pšenične mekinje, ali mora biti fino mljeveno. Izbirljivi su i što se tiče marke – jedu neke mekinje, a druge ne. Mehanizam djelovanja mekinja je takav da kad ga puž pojede, dehidrira. Da bi funkcijonisalei, moraju biti suhe i treba ih dopunjavati nakon svake kiše. Srećom, ovo je jedna od najjeftinijih metoda.

Puževi definitivno ne vole sol, a sol ih ubija. Dakle, postoje vrtlari koji posipaju sol po svakom pužu na koji naiđu, a ja neću poreći, djelotvorno je. Svatko tko je ikad posipao sol na ranu, neka malo razmisliti prije nego što se posluži ovom metodom.

Puževe također ubija kofein, ali on mora biti u mnogo višim koncentracijama nego u espresso kavi. Tek koncentracija u rasponu od 1-2% ubija puževe kada se po njima popršće. Puževi navodno ne vole talog kave i izbjegavaju ga, nažalost u svom vrtu to nisam uspio primijetiti.

Češnjak također ubija puževe, ali u obliku ekstrakta, vrlo ga je teško izraditi u domaćinstvu. Međutim, pripravci koji sadrže odgovarajuće ekstrakte pojavljuju se na tržištu i za njih se kaže da su učinkoviti.

U poljoprivrednim školama uče nas da vapljenje pomaže u borbi protiv puževa na velikim površinama. Koristi se živo vapno, u dozama od oko 400 kg po hektaru. Tretman se izvodi kasno navečer, suhog dana, jer kao i kod ostalih metoda, djelotvornost značajno pada u kišnim danima.

Hemijska kontrola puževa

Kad smo iscrpili sve gore navedene mogućnosti, a problem s puževima i dalje nas muči, okrećemo se hemijskim pripravcima.

Komercijalni pripravci protiv puževa temelje se uglavnom na željezu. Postoje vrlo značajne razlike između pojedinih pripravaka, ovisno o njihovom sastavu. Pripravci koji sadrže željezni fosfat relativno su sigurni pripravci, ne truju ljude i životinje koji se hrane puževima, iako su i dalje opasni, na primjer, za gliste. Najveću štetu ne nanosi samo željezo, već hemikalije koje ga održavaju u kelaciji (poput EDTA). Ipak, takvi su pripravci odobreni za uporabu u certificiranom organskom uzgoju.

Pripravci koji sadrže druge spojeve željeza obično su otrovni za insekte, ptice i ostale divlje životinje. Ako posegnete za pripravcima željeza, pobrinite se da su na bazi fosfata. U prodaji su i pripravci koji sadrže nehelirani željezov fosfat i oni su najsigurniji, ali nažalost – zahtijevaju čestu primjenu jer su nestabilni. Postoje i pripravci na bazi metaldehida ili metiokarba, ali zbog njihove toksičnosti za ljude, životinje i biljke, isključujem mogućnost njihove upotrebe u permakulturnom vrtu.

Raznolikost, stabilnost, obilje

Kao i obično u permakulturi, u slučaju kontrole populacije puževa, kombinacij različitih metoda, koje se koriste umjereno intenzivno, obično dovodi do stvaranja specifične ravnoteže u kojoj je i vuk sit i ovce na broju, tj. obilje hrane je dovoljno i za nas i za puževe. Tada postižemo stanje u kojem ne radimo ništa spomenuto ranije, kada naš mali ekosustav radi sam, bez naše intervencije.

Po mom mišljenju, ključ rješavanja problema s puževima u vrtu nisu same metode, već njihova dosljedna primjena kada su najučinkovitije. Univerzalno načelo permakulture govori nam da “a stich in time saves nine”, odnosno jedna mala intervencija kad je problem mali, uštedjet će nam puno truda da riješimo problem ako ga pustimo da naraste.

Nadam se da će gore predstavljene metode olakšati permakulturnim vrtlarima da se bave problemom puževa, a možda, tko zna, čak i da se s njima sprijatelje? Ipak, to su fascinantne životinje… Jeste li znali, na primjer, da su puževe školjke gotovo uvijek okrenute u smjeru kazaljke na satu? U Indiji se puževi s školjkama u suprotnom smjeru smatraju svetima… ali to je vjerojatno tema za sasvim drugi članak.

Izvor: Wojciech Górny, Permakulturowa kontrola populacji ślimaków

Objavio: Anel

Permakultura, kada i kako sam prvi put čuo ovaj pojam?

Još uvek se dobro sećam te 2006. Bila je sredina maja. Predavanje je najavljeno u velikoj sali Doma omladine, više se i ne sećam tačnog naslova. Ono što me je privuklo je to što sam predavače i organizatore znao od ranije. To mi je u isto vreme ulilo i poverenje da možda neće biti samo još jedno od onih ekoloških predavanja koja služe da se opravda budžet, a u suštini nemaju šta da kažu.

A kako izgledaju ta ekološka predavanja i posebno filmovi? Može se reći da prate oprobanu formulu – prvo malo predstave naratore, odnosno protagoniste, kako bi utvrdili njihov integritet i celoj priči dali težinu. Potom ide izlaganje problema – evo šta zagađuje, evo šta će uskoro nestati… I tako skoro sat i možda malo preko. Za kraj se ostavi oko 15 minuta da se predstavi neka nova tehnologija ili mogućnost kao nada za budućnost. Jednostavno rečeno, svi se bave problemima, a niko ne nudi rešenje. Ili je to rešenje toliko minimalno da bi se lako moglo zanemariti. Nameće se ideja da im je cilj da zastraše gledaoce udarajući na njihovu empatiju, što nije rešenje.

Ali tog popodneva sam bio prijatno iznenađen. Nije ovo bila priča o tome ne valja ovo, ne valja ono, već o tome da je neko već dobro promislio šta bi mogli da uradimo i kako da rešimo ekološke probleme sa kojima se susreće čovečanstvo.

Bilo je to ono za čime sam kao student biologije tragao. Realna koncepcija koja koristi znanja iz ekologije kako bi promislila način na koji ljudsko društvo može da se uskladi sa prirodom. Nekako, to je ono što je falilo svim filmovima i predavanjima sa kojima sam se susreo do tada, onaj treći čin koji uvek zakaže. Lako bi bilo reći da sam bio oduševeljen, ali sve je ostalo na jednom predavanju, barem u prvom trenutku.

Tada nisam to shvatao, ali kasnije ću shvatiti značaj predavača tog dana. Bili su to ljudi koji dolaze iz sveta aktivizma, što je dosta odredilo način kako su predstavili permakulturu. Pošto su bili iz Hrvatske, a ja sam tada, kao i sada, živeo u Beogradu, u prvom trenutku nisam imao drugi izvor informacija osim interneta.

Naravno, pored interneta i raznih informacija, pokušao sam da pronađem još istomišljenika. Suprotno mojim očekivanjima, veoma malo ljudi u aktivističkim i studentskim krugovima su bili zainteresovani za priču. Ne znači ovo da nikada nisam naleteo na nekoga ko je već ćuo za permakulturu, ili imao nekog iskustva, ali to je bilo veoma retko.

Tako je prošlo narednih nekoliko godina. Više ljudi zainteresovanih za permakulturu sam upoznao tek pošto su organizovani prvi PDC kursevi u Srbiji. Mogu reći da je ovo bilo odlično iskustvo i da sam svakako upozanao dosta novih ljudi i naučio mnogo toga. Narednih nekoliko godina sam pokušao da budem deo veće orgnizacije, pokušao da promovišem permakulturu u pravom svetlu. Ali, ovo se na kraju nije završilo onako kako sam želeo. I čini mi se da je vreme da se malo osvrnem na prethodnih 14 godina i izvučem neke zaključke.

Prvo da pogledam gde se ja nalazim. Prošao sam dosta raznih radionica i obuka od PDC-a, preko konvergnecija, do festivala. I to ne samo u Srbiji, već i u regionu, pa i šire. Mogu reći da sam upoznao sve aktivne ljude na domaćoj i regionalnoj sceni (a i šire). Tako sam stekao veoma dobru sliku o permakulturnom pokretu. Lično sam imao nekoliko projekata sa više ili manje uspeha, održao sam solidan broj radionica i napisao nekoliko članaka. Bio sam više puta gost na raznim televizijama. Neću reći da sam potpuno nezadovoljan, ali još uvek tražim onaj neki projekat kojim ću biti potpuno zadovoljan. Ali, dosta o meni, pređimo na neke kritike.

Prvi i najveći problem na koji sam naleteo jeste sama percepcija permakulture. Može se reći da je ovo problem koji je svuda raširen i definitivno nisam prvi koji piše o ovome. Grubo možemo reći da postoje dva pristupa – aktivistički i induvidualistički. Ovo proizilazi iz motivacije za bavljenje permakulturom. Sa jedne strane imate ljude poput mene koji dolaze iz sveta ekološkog aktivizma i prepoznaju permakulturu kao praktičnu primenu ekoloških znanja. Sa druge strane imate ljude čija je motivacija mnogo ličnija i vodi se pre svega strahom od smrti. Ne mislim da je nužno loše baviti se sopstvenim zdravljem i potrebama, ovo je nešto što je potpuno prirodno, ali sam primetio da je ovakav pristup previše antropocentričan. Ovo dovodi do nekih nelogičnosti.

Tipična pojava koju sam primetio je da se permakultura percipira kao nešto suprostavljeno nauci. Obično narativ ide da je nauka genetsko modifikovanje organizama, korišćenje raznih hemijskih sredstava i slično. Ovo je veoma veoma pogrešan stav koji samo govori o tome koliko je pogrešna percepcija nauke, jer tako gledano ekologija se uopšte ne bi smatrala naukom (koja kao i svaka nauka ima svoje metode i merljive rezultate). A permkultura je ipak pre svega emiprijska disciplina i to što se nama ne sviđaju ne znači da će spirale u vašem vrtu magično promeniti zakone fizike.

Nabolja ilustracija je razgovor koji sam vodio pre nekoliko godina. Osoba sa kojom pričam je nekoliko meseci pre toga prošla PDC. U ovom relativno kratkom razgovoru se govorilo o tome kako su imali jako zanimljiv susret u kojem su im objašnjavali na šta da gledaju kada kupuju zemljište, kako je bitna blizina puta, količina padavina, da su neki krajevi sušniji, gde je zemljište lošijeg kvaliteta… Potpuno korektni saveti, ali mi je bilo začuđujuće da neko ko je skoro prošao PDC o ovome govori kao o nečemu potpuno novom, o čemu do tada nije razmišljao. Što znači da  je potpuno zanemario osnovne principe permakulture o posmatranju i sagledavanju svih uticaja, već se vodio isključivo ličnim iteresom da nađe mesto koje ima dobru “energiju”.

I na kraju ovakve pojave dovode do apsurda da se ljudi namerno udaljavaju od permakulture, jer postaju umorni od dela ekipe koja ustvari ne sluša predavanja, već se bavi lošim bajkama. Najbolji primer uređenog imanja na Balkanu sam video u Bugarskoj (Balkan Ecology Project), kod ekipe koja svesno ne koristi ime permakultura za to čime se bavi. Sam osnivač kaže da pre desetak godina nije znao ništa o poljoprivredi i da je prvo pročitao nekoliko Molisonovih knjiga. Sve što je radio je odlično organizovao i dokumentovao. Odličan je izvor znanja iz prakse i realnih podataka o prinosima, interakcijama biljaka, radovima u krajoliku itd. Godine iskustva su ga dovele do toga da ako u najavi napiše permakultura, zna da če dobiti publiku koja često nije spremna da svemu pristupi sa činjenične strane. I ja sam skoro dobio sličan savet…

No, pređimo na drugi problem. Nedovoljno shvatanje društva i društvenih problema. Društveni pokreti i razne pojave koje ih prate su nešto što tvorci permakulture nisu najbolje razumeli. Ovo se da videti iz brojnih intervjua koje su dali tokom godina. U praksi ono sa čime sam se susreo jeste da se smatra da je “permakulturno” sarađivati sa svima i da se “ne treba zamerati”. Kada kažem svima, ovo veoma bukvalno znači – svima, uključujući i razne profašističke organizacije.

Bilo koja ideologija koja deo čovečanstva smatra boljim od drugog je suprostavljena osnovnom principu ekologije koji kaže da je raznovrsnost života preduslov njegovog opstanka i merilo zdravlja ekosistema. Da, permakultura bi trebalo da bude dostupna svima, bez obzira na pol, religijsku pripadnost, boju kože ili seksualnu orijentaciju. Pitanje je da li je zaista otvorena ako toleriše da u okviru pokreta ima ljude koji ne misle tako? Da, činjenica je da ovo ne piše eksplicitno ni u jednoj od knjiga koje su napisali Molison ili Holmgren. Razlog je verovatno to što nisu ni zamišljali da će jednog dana imati realan problem gde se permakultura promoviše zajedno sa raznim upitnim teorijama o istorijskom revizionizmu i rasnoj čistoći. Moje mišljenje je da ovo mora da se promeni, i da se donese mnogo jasniji stav.

Treći problem je relativna stručnost predavača. Moje mišljenje je da permakulturu može svako da primenjuje i da treba da ostane dostupna svima, ali takođe mislim da treba povesti više računa o edukatorima i promoterima iste. Tokom godina sam se susreo sa dosta predavača od odličnih do onih kojima bih preporučio da se bave nečim drugim. Ima tu svega, od ogromnih jezičkih problema, do veoma upitnih shvatanja šta je permakultura. Prosto mislim da bi u nekim slučajevima kontrola i samokritika unutar pokreta trebalo da budu bolje. Sadašnji sistem diploma je nešto što treba dobro promisliti.

Ovo udaljuje permakulturu od potencijalne publike. U sredini sam gde sam svestan da postoji veoma veoma mali broj ljudi koji bi mogli da predstave permakulturu akdemskoj zajednici, a da pri tome ne budu otpisani kao potpuni šarlatani.

Takođe, svestan sam da je veoma teško da jedna osoba bude ekspert za sva polja koja se obrađuju na kursu permakulturnog dizajna. Zato mislim da bi svaki ozbiljan kurs trebalo da ima više predavača koji su eksperti u određenim oblastima. Lično sam se uverio da i predavači sa dosta iskustva često imaju problema sa konceptima iz fizike, hemije ili biologije. Priznajem, pitanje je da li bih ovo primetio da ne dolazim iz sveta prirodnih nauka.

I šta reći za kraj, klimatske promene i dalje traju, vremena nema mnogo, i mislim da svi treba da promislimo kako predstavljamo permakulturni pokret. Da objasnimo da Holtzer nije izabrao da živi u Alpima, već je gledao kako da najbolje iskoristi situaciju koju je dobio. Da je čovek deo prirode, a ne da je priroda njemu podređena. Da permakultura nije “jedinstvo bog, čovek, priroda”, već način da se ljudsko društvo prilagodi prirodi.

Da, sve ovo je moj lični stav, i najviše bih voleo da čujem i druga mišljenja.

7 komentara na forumu Autor: Nikola zadnji komentar: 08/10/2020 09:58 od Nikola

Objavio: Radovan

U prethodnom sam članku postavio par lijepih fotografija, tvrdeći kako za mene to nije permakultura. Umjesto lijepih stvari, permakultura je način kako razmišljamo o tim stvarima. Način kako dolazimo do njih, kako ih koristimo, kako povezujemo.

Pogledajte i taj članak: Permakultura, objašnjenje pojma i iskustva iz naših krajeva

Zato, ovdje nema lijepih slika. Samo smjernice kako do njih doći.

Na pitanje “što je permakultura” mogli bi odgovoriti i sljedećim grafičkim prikazom:

(izvor: https://permacultureprinciples.com/)

Za mene, ove sličice su podsjetnik na etička načela i principe u permakulturi. Sa potpunim prikazom i objašnjenjem sam se prvi put susreo u knjizi Davida Holmgrena: Permaculture, Principles & Pathways Beyond Sustainability. Od tada, često se vraćam tim smjernicama i primjenjujem ih u vrlo različitim okolnostima.

Volio bih opisati kako ih ja doživljavam i primjenjujem, u čemu sam griješio ili kako mislim da drugi griješe. Recite mi ako imate nešto za dodati ili se ne slažete sa nekim zaključkom.

Etička načela u permakulturi

Središte crteža prikazuje tri načela permakulture. To nisu načela koja su vezana isključivo za permakulturu, ali se permakultura gradi upravo na tim načelima.

1. Briga za ljude

Teorija

Permakulturni sustavi se dizajniraju tako da se u njima čovjek dobro osjeća, i da u njima zadovolji svoje potrebe. Što ako dizajner zaboravi ovo načelo? Mogao bi urediti prirodni rezervat u kojem je čovjek ugrožena vrsta, što nije u skladu s permakulturom. Mogao bi formirati vrt pun cvijeća u kojem svoje potrebe zadovoljavaju jedino pčele. Suprotno tome, permakultura u fokusu ima zadovoljavanje ljudskih potreba. Kada se čovjek sam pobrine za sebe, onda to ne moraju raditi drugi. Tako oslobađa i sebe i druge, omogučavajući primjenu sljedećih načela i principa.

Praksa

Kako sam ja u mnogo čemu griješio pri dizajniranju i planiranju, tako sam i ovo načelo malo smetnuo sa uma. Prvo, tko su ljudi? U mom slučaju, ljudi su članovi moje obitelji. Nitko drugi. Ne zato što mi nitko drugi nije bitan, svi su mi dragi i bitni. Ali, oni su dio trećeg načela, ne prvog. Kada dizajniram svoje imanje, dizajniram ga za potrebe ove obitelji. Kada uvodim nova rješenja, moram imati na umu ovu obitelj. Ja ne mogu znati što netko drugi želi, i ne mogu raditi na tome da zadovoljim njegove potrebe. Mogu mu jedino pomoći da ih sam zadovolji. To je značajna razlika, po meni.

U čemu sam pogriješio? Pa recimo, sa gradnjom kompostnog wc-a. Tko ne zna, ukratko, to je posuda punjena piljevinom nad kojom se obavlja nužda. Uslijed velike nužde potrebno je odvajati tekuće od krutog. Kruto ide u piljevinu. Tekuće se miješa sa vodom i može koristiti za zalijevanje, gnojenje. Meni je to i danas super stvar. Ali, ja sam muškarac, odem na wc iza prvog ugla, kod najbližeg grma ili stabla. Ostatak obitelji su djevojke. Imaju drugačije potrebe, navike, žele se na wc-u osjećati kao princeze. Ja sam gradnjom wc-a zadovoljio očekivanja ljudi na internetu i pratio smjernice iz permakulturnog udžbenika. Zapravo i nisam zadovoljio svoje potrebe. Wc je još godinama stajao nasred livade neiskorišten. Još stoji, neuništivo čudo. Nevrijeme na pola sela digne krovove, polomi stoljetna stabla. Moj wc stoji na vrhu brda, kao da je u stijeni isklesan.

Rješenje

Obitelj je išla kod susjeda na wc dok nisam napravio normalni wc u normalnoj kući. Onaj u kojem se pušta voda čim netko prdne. Ta voda se sakuplja u septičkom tanku, pa pušta kroz biološki pročistač. Odlazi u prirodu daleko od očiju, daleko od srca. Da sam radio wc isključivo za sebe, ili za pokazivanje na internetu, to bi možda drugačije ispalo.

Kamo sreće pa bio to jedini ili najveći moj propust, ali nije. Mnogo sam ih napravio, ali srećom imamo principe u permakulturi koji nas tjeraju na ispravljanje grešaka.

2. Briga za prirodu

Teorija

Prirodna ravnoteža prethodnom načelu. To je ono što nedostaje gotovo svim postojećim sustavima kojima je permakultura alternativa. Kako kaže autor i promotor ovih načela, David Holmgren… Kad netko spomene brigu za Zemlju obično to ilustrira sličicom planete na nečijem dlanu. To je daleko od stvarnosti, pojedinac nema takvu moć ni odgovornost da drži Zemlju na dlanu. I ja smatram suludim brigu o Zemlji prepustiti nekoj osobi ili organizaciji. Podjednako kao i prepustiti brigu o našem opstanku jednoj osobi ili organizaciji. Briga za Zemlju se svodi na brigu za onaj kvadratić na kojem stojimo. Naš osobni ekološki otisak, naravno uvijek uzimajući u obzir dobrobit cijelog planeta. Ako se svatko od nas pobrine za komadić prirode, onda nam ne trebaju organizacije koje se bave samo time.

Praksa

Ne mogu reći da sam neki istaknuti ekolog. Zapravo sam bliže nekom društvenom prosjeku po tom pitanju. Naravno, želim živjeti u čistom okolišu. Želim da mi djeca odrastaju u lijepom, prirodnom okolišu, udišu čisti zrak, piju čistu vodu. Što god mogu, gradim drvetom i drugim prirodnim materijalima. Što god mogu sam, radim sam. Koristim stvari dok god su primjerene za upotrebu. Uvijek ću radije kupiti lokalni proizvod nego onaj iz nepoznatog izvora, makar platio više. Nastojim smanjiti potrošnju električne energije i vode na minimum. Nastojim općenito trošiti čim manje novca, a ne trudim se pretjerano ni da zaradim više nego što mi treba. U tom smislu se nekako priroda i ja dobro slažemo.

Mnogo truda sam uložio u formiranje tzv. šumskog vrta. Neprestano nešto sadim. Kada sadim, nastojim postići maksimalnu biološku raznolikost. Prednost dajem starim sortama, ekološkom načinu uzgoja. Nastojim povratiti dio plodnosti koja je uništena oranjem na strmim planinskim obroncima. Ponekad to znači da mi oko kuće raste trava do struka, što malo ljuti susjede. Mene ljuti što su orali brdo dok kiša nije isprala svu zemlju i pojavilo se kamenje, a onda meni prodali.

Ljudska priroda

Kada govorimo o prirodi, često imam osjećaj kako mislimo na prirodu u kojoj je čovjek nekakav stranac. Što je sa ljudskom prirodom, ima li nade da se i ona zaštiti? Proučavajući permakulturu, nekako sam skrenuo u vode primitivizma. Privlače me primitivni ljudi, divljaci. Kada vidimo životinje u kavezima, u zoološkom vrtu, jesu li njihove potrebe zadovoljene? Je li njihova priroda zaštićena? Mislim da ne, a mislim da se ni potrebe ljudi ne mogu u potpunosti zadovoljiti u civiliziranom društvu. Postoji tema na forumu:

https://www.perforum.info/forum/index.php?topic=105.0

Prof. Toby Hemenway, meni veoma drag predavač i autor odlične knjige Gaia’s Garden, razmatra pitanje održivosti. Također se dotakao pitanja civilizacije. Ljudima je urođeno formirati mnogo manje zajednice nego to civilizacija zahtjeva. Po mom shvaćanju, 20 do maksimalno 200 članova (Dunbar-ov broj). U prijevodu, pleme. Gdje god pojedinac nastoji biti uključen u neke globalne trendove, npr. pripadati svojoj državi, zanemaruje vlastitu ljudsku prirodu. To je neko moje shvaćanje. Postoji još mnogo toga što bih volio ovdje dodati, ali drugom prilikom.

3. Pravedna raspodjela

Teorija

Ne znam kako bih još ovo načelo preveo, “uzmi koliko ti treba”? Ako se prva dva načela mogu prevesti kao stvaranje izobilja, ovo bi bilo ograničenje u stvaranju ili korištenju tog izobilja. Ako imamo stablo jabuke, a dovoljno nam je tek nekoliko plodova, zašto ostatak ne podijeliti? Ili jednostavno ostaviti? Stvaranje viškova i nakupljanje zaliha je točka u ljudskoj povijesti kad je sve krenulo po zlu. Često smo u poziciji kada možemo sa drugima podijeliti ono što nam nije potrebno. Imamo znanje koje drugi nemaju, slobodno vrijeme koje možemo podijeliti sa drugima. Višak nekog proizvoda ili stvar koja nam više ne treba, a drugi je mogu iskoristiti.

Praksa

Meni je nekako intuitivno ovo načelo. U školi sam učio koliko je trebalo za prolaznu ocjenu. Radim koliko je potrebno da zaradim plaću. Ništa bolji ni u krevetu nisam, da se razumijemo. Nekakva izvrsnost u bilo čemu mi nije nikad bila privlačna. Zato mi je teško bilo shvatiti čemu ta težnja izvrsnosti. Zašto moramo ostvariti svoj maksimum, kada je optimum često dovoljan.

Više je previše

Povijesno gledajući, ljudima je bilo posve dobro milion godina bez poljoprivrede. Onda je nekom geniju poljoprivreda omogućila višak hrane, što mu je omogućilo veću koncentraciju stanovništva. To je zahtjevalo složenije uređenje društva, izrabljivanje životinja i ljudi, ratove. Ratovi su stvorili potrebu da sve uključene strane stvaraju dodatne viškove kako bi imale prednost u ratu. I tisućama godina guramo u tom smjeru, pokušavajući ostvariti svoj maksimum. Nadmetanje u naoružanju, arhitekturi, znanosti, kulturi. Sada se tješimo kako smo riješili skoro sve probleme čovječanstva, još ih je samo par ostalo. To ćemo riješiti nuklearnom energijom, fuzijskim reaktorima, kvantnim računalima, umjetnom inteligencijom. Kolonizacijom svemira. Nikad dosta.

Principi u permakulturi

Oko te središnje “etike” nalazi se 12 principa, odnosno alata koje koristimo u permakulturi. Ja mnoge “ideje” provučem kroz te principe kako bih lakše planirao, možda dobio ideju ili odustao od loše ideje.

1. Promatranje prirode i djelovanje u skladu s opažanjima
2. Hvatanje i pohrana energije
3. Ostvarivanje prinosa
4. Samoregulacija
5. Korištenje obnovljivih resursa
6. Neproizvodnja otpada
7. Dizajniranje od uzorka do detalja
8. Povezanost elemenata, a ne podjela
9. Mali koraci za spore promjene
10. Korištenje i očuvanje raznolikosti
11. Korištenje i vrednovanje rubnih područja
12. Kreativnost i reagiranje na promjene

Kada planiram neki pothvat, ideju testiram ovim smjernicama. Neovisno radi li se o strogo permakulturnom projektu ili nečemu što naoko nema veze s njom. Ovi su alati posve primjenjivi u poduzetništvu, roditeljstvu, svakodnevnim stvarima kao i u samoj permakulturi. Zato ih jako volim i često koristim. Pokušati ću to ilustrirati nekim primjerima.

Promatranje prirode i djelovanje u skladu s opažanjima

Mogli bi reći, ne srljaj. Pričekaj, promatraj, razmisli pa onda djeluj. Postoje razlozi zašto se nešto događa, zašto nešto funkcionira ili ne funkcionira. Često sam sporim djelovanjem dolazio prije do rješenja nego ishitrenim. Kada sam planirao gradnju kuće, dugo sam sjedio na brežuljku gdje sam ju predvidio. Pratio sunce, sjene, vjetar, razmišljao o tome što želim ili ne želim vidjeti kroz prozor. Kada su mi srne pojele cijeli mladi voćnjak, došao sam usred zime i pratio tragove u snijegu. Ucrtao ih u kartu. Planirao sljedeće korake. Kako mi je taj kraj bio pomalo stran, fotografirao sam sve nepoznate biljke u okolini i tražio njihove nazive. Pokušavao dokučiti što bi tu moglo dobro uspjevati, a što ne. Promatrao sam i ljude, starosjedioce. Slušao njihove savjete, iskustva. Važno je steći dobar dojam o tome što se zapravo događa na nekom mjestu. Tako možemo bolje predvidjeti kakve će rezultate dati naše aktivnosti.

Hvatanje i pohrana energije

Naravno, hvatam i pohranjujem energiju. Imam sreću što sam mogao graditi kuću kako sam htio. Zato sam koristio odličnu toplinsku izolaciju zidova i velike staklene površine prema jugu. Za lijepih proljetnih dana moja kućica je jedina u selu iz koje se ne dimi. Fotonaponski kolektori na krovu pune bateriju, imam struje više nego mogu potrošiti. Vlastiti šumarak sa drvima za ogrijev. Ipak, ovo se ne odnosi samo na energetiku. Mnogo važnija energija je ona u hrani. Uzgoj vlastite hrane, osiguravanje da je ima dovoljno tijekom cijele godine. Meni to nije samo dobar plan, nego predstavlja i užitak.

Ostvarivanje prinosa

Ono što radimo mora imati neki očekivani cilj. Ne sadimo u vrtu zato što svi to rade, već da uberemo plodove i njima se hranimo. Ako nam nije stalo do prinosa, čemu onda rad uopće? Netko bi pomislio kako nije uopće potrebno to naglašavati. Naravno da želimo prinos? Ja sam sebe mnogo puta uhvatio u aktivnostima koje nisu imale za cilj ostvarivanje prinosa, a vidim isto kod drugih. Tvrdoglavo sam se držao nekih vrtlarskih tehnika koje nisu davale rezultate, gradio stvari koje mi nisu bile potrebne. Učio kako se prehraniti samoniklim jestivim biljem, a za to nemam potrebe. Ovo ne bih miješao sa neuspjehom. Neuspjeh je sastavni dio uspjeha, jedan od prvih koraka do uspjeha. Kada gladni mjedvjed pokušava uloviti nešto za jelo, mnogo puta ne uspjeva. Ipak, svaki put mu je na umu ostvarivanje prinosa i neće stati dok ga ne ostvari.

Samoregulacija

Ako preoremo komad zemlje, priroda će ubrzo pokrenuti proces samoregulacije i korov će niknuti. Posječemo li šumu, niknuti će nova. Zasadimo li monokulturnu plantažu, specijalizirati će se bolesti koje će ju ugrožavati. Priroda nastoji svaki ekosustav dovesti u neku ravnotežu, a ako se tome suprotstavljamo, imamo ju za protivnika. To je sukob koji zahtjeva mnogo energije zbog njene sposobnosti samoregulacije. To je ujedno sukob koji ne želimo dobiti, prirodu ne smijemo pobijediti jer smo i mi priroda. Umjesto sukoba, ako ovaj princip prihvatimo i iskoristimo, onda imamo prirodu kao suradnika. Naš organski otpad priroda sama razgrađuje. Poplavljena područja isušuje. Stara stabla ruši i otvara put novima. Važno je prepoznati namjeru prirode i postaviti se tako da nam ide u prilog.

Korištenje obnovljivih resursa

Zašto koristiti obnovljive resurse? Zato što jednom kada utvrdimo sustav temeljen na njima, taj sustav može opstati neograničeno vrijeme. On postaje održiv. Ako ne koristimo obnovljive resurse? Prije ili kasnije iscrpiti ćemo izvor tih resursa i morati ćemo razvijati novi novi sustav. Na primjer, ako koristite sunčevu energiju za zagrijavanje doma, to ćete moći činiti praktički neograničeno dugo. Ako nasuprot tome koristite energent kojeg je sve manje i koji je sve skuplji, to možete jedno ograničeno vrijeme. Korištenje ogrijevnog drveta može biti održivo ili neodrživo. Ovisi o tome koristite li jednakim tempom kojim se šuma obnavlja ili brže.

Neproizvodnja otpada

U prirodi, otpad se stvara na takav način da se odmah koristi, razgrađuje i pretvara u nešto drugo. Otpalo lišće stabala štiti tlo od hladnoće ili isušivanja. Hrani mikroorganizme, razgrađuje se, pretvara u tlo. Kuće građene od prirodnih materijala kakve su bile uobičajene stoljećima doživljavaju istu sudbinu. Nakon prestanka korištenja, vremenski uvjeti će porušiti kuću, razgraditi ju. Ako je građena otpornijim materijalom, vjerojatno će se rastaviti i materijal koristiti u gradnji nove.

U svom sam vrtu znao koristiti drvene štapove (kolce) kao potpornje za recimo rajčicu. Znao sam koristiti i one metalne cijevi, presvučene zelenom plastikom. Kada su se polomili, drvene sam ostavio na tlu. Ponekad slučajno stao na njih, samo su pucali, pa trunuli. Odavno ih nema više. One metalne, morao sam sakupiti zajedno sa starim vodovodnim cijevima i još raznim drugim otpadom. Naručio kontejner za otpad, naradio se da počistim oko kuće i još sve dobro platio. Stvorio sam nepotreban otpad i sada on zauzima mjesto na nekom deponiju.

Ovo su bili primjeri opipljivog otpada sa kojim smo dobro upoznati. Što je sa raznim kemijskim, biološkim ili nuklearnim otpadom koji se stvara u naše ime? Zagađenje zbog nepotrebnog prijevoza stvari, proizvodnje energije i hrane. Sve bi to trebalo tretirati kao da je u našem dvorištu. Odlučiti se za metode koje stvaraju manje otpada, u planiranje uključiti i brigu o tom otpadu.

Dizajniranje od uzorka do detalja

Kada kupujemo nove cipele, vjerojatno imamo ideju o tome za što ih trebamo, kako će se koristiti. Na osnovu toga, znamo i kakve trebaju biti. Ne kupujemo teške radne cipele pa s njima na plažu, ili na ples. Imamo u vidu prvo širu sliku, pa onda planiramo elemente kojima ju ostvarujemo. U permakulturi, dizajn je izuzetno važan. Potrebno je sagledati što širu sliku, odrediti naše mjesto u toj slici. Definirati potrebe, resurse, isplanirati kako ćemo zadovoljiti potrebe onim čime raspolažemo. Kad imamo neki širi plan, onda ga ispunjavamo sve manjim i manjim elementima, do najsitnijih detalja.

Ja sam to recimo koristio kod povezivanja kuhinjskog odvoda sa navodnjavanjem vrta. Odvod iz kuhinje je zato usmjeren na najviše moguće mjesto na terenu, gdje se obavlja filtriranje vode. Gravitacijom se pomalo otpušta prema vrtu. Dok se pere posuđe, ne treba posebno navodnjavati i gnojiti vrt. Mnogo detalja je povezano u cjelinu koju sam morao imati u početku u vidu. Da sam nasumično radio nepovezana rješenja, vrt bi bio krivo pozicioniran. Ili bi se voda iz kuhinje pridružila onoj iz wc-a.

Povezanost elemenata, a ne podjela

Svaki element nekog sustava ima utjecaj na sve ostale elemente sustava. To je neizbježno. Stablo koje posadimo, jednog će dana možda zasjeniti kuću ili vrt, što ne želimo. Porušimo li stablo koje smeta, vjetar koji je ono usporavalo sada možda napravi štetu na kući. Lakše bi bilo predvidjeti ishod neke aktivnosti kada bi ona bila posve izolirana, kao komadić keramike u nekom mozaiku. Ali ne može tako, ne provodimo pokuse u epruveti. Htjeli – ne htjeli, svakom aktivnošću pokrećemo lavinu očekivanih ili neočekivanih posljedica. Umjesto da se tome suprotstavljamo, u permakulturi ovaj princip ima važnu ulogu. Nastojimo predvidjeti moguće veze različitih elemenata, potaknuti ih, učvrstiti te tim vezama graditi stabilniji sustav.

Neprestano se trudim povezivati stvari. Šuma koja me okružuje je lijep prizor, ali i izvor materijala za gradnju. Volim graditi drvom, pa spajam ugodno s korisnim. Napravio sam mnogo korisnih stvari, recimo brajdu za vinovu lozu. Osim što daje grožđe, ona cijelog ljeta štiti kuću od prejakog sunca. Ona predstavlja i put kojim se penjem kada moram na krov. Krov je namjerno okrenut jugu kako bi solarni paneli na njemu radili bolje. Svemu što radim, nastojim osigurati što više primjena.

Mali koraci za spore promjene

Prirodni su procesi obično spori. Trebaju mjeseci da nikne livada, deseci godina da izraste šuma, a tisuće godina da se stvori značajan sloj plodnog tla. Pokušavati sve postići “preko noći” često nas stavlja u sukob sa prirodom. Ne zaboravimo kako je i čovjek dio te prirode. I našem organizmu odgovaraju spore promjene koje nam daju vremena da se naviknemo na nove okolnosti.

Prije mnogo godina započeo sam sa sadnjom šumskog vrta na dvije lokacije. Šumski vrt je za mene bio posve nova stvar, istodobno sam učio i sadio. Na jednoj lokaciji sam zasadio mali vrt, nekoliko desetaka kvadrata. Na drugoj, veliki vrt na 3 tisuće kvadrata. Mnogo više pažnje sam posvetio velikom vrtu, više novca, vremena. Veliki vrt mi je blizu kuće, redovito ga nadzirem, stalno nešto u njemu radim. Mali vrt je takoreći bio kao pokus, malo sam u njega uložio. Ipak, mali je ostvario mnogo bolje rezultate. U njemu i danas sve buja, dok mi se veliki pokazao kao preveliki zalogaj. Htio sam impresivne rezultate, a dobio veliko ništa. Sa kućicom sam bio oprezniji. Napravio sam kuću na 20 m2 površine. Završena je u nekoliko mjeseci, uređena vrlo lako i jeftino. Pruža dovoljne uvjete. Sada te uvjete proširujem elementima koji su mi potrebni, malim koracima.

Korištenje i očuvanje raznolikosti

Raznolikost je nevjerojatna stvar. Ona omogućava prirodi da razvija sve složenije organizme i sustave, te da osigura opstanak za tako mnogo vrsta. U našem vrtu, raznolikost osigurava da u nepredvidivim prilikama neko povrće ili voće uspjeva kada drugo neće. U našoj obitelji? Osigurava da bude veselo, da se netko brine o kućanstvu, da netko popravi što je slomljeno i sl. Kada bi zanemarili raznolikost, o čemu bi ljudi razgovarali? Svi bi jednako znali, i jednako razmišljali. Mnoge stvari ne bi nitko znao, ili nitko htio raditi. Vrt bi jedne godine bujao, druge potpuno presušio, ili bi ga pokosila opaka bolest. Da postoji najbolje rješenje za neki problem, priroda bi se već odlučila za jedan organizam i potisnula ostale.

I ja sam se ja već mnogo puta opekao misleći kako je jedno rješenje bolje od drugih. Sada zaista nastojim potaknuti raznolikost gdje god mogu. Kada sadim, uvijek nastojim posaditi nešto što nemam. Mnogo biljaka je uzgojeno iz sjemena, genetski su jedinstvene čak i kad se radi o istoj vrsti. Ne odnosi se to samo na različite biljke u vrtu. Moja kućica ima nekoliko različitih izvora energije, jer nikad ne znam kada će jedan od njih zatajiti. Imam mnogo rješenja za npr. košenje trave, nisu sva uvijek jednako primjerena. I moj teren je sastavljen od različitih komponenti. Imam betonirani parking gdje se djeca igraju kada je drugdje blatno. Imam šumarak gdje je ugodno boraviti za ljetnih vrućina. Produktivni vrt. Spomenimo i krov nad glavom.

Korištenje i vrednovanje rubnih područja

U prirodi, rubno područje je npr. obala rijeke, ili pojas gdje livada prelazi u šumu. Ta područja su najbogatija, najproduktivnija. Što smo dublje “u šumi”, to je manja raznolikost, manja vrijednost ekosustava. Permakulturu bi mogli doživjeti kao područje gdje se dodiruju poljoprivreda, ekologija, gradnja, energetika, filozofija itd. Ona koristi elemente ovih sustava i povezuje ih u cjeline koje su mnogo vrijednije od zasebnih elemenata.

Kod mene, najbolje uspjevaju voćke zasađene na livadi, blizu žive ograde. Tu su dovoljno zaštićene od jakog vjetra i divljači, a opet ne potpuno nadjačane starim grmovima u ogradi. Najbolji vrt sam imao na mjestu koje je dio dana malo zasjenjeno, jer je sjena čuvala vlagu u tlu. Objekt je na rubu sela, što znači da nisam u svađi ni sa kim, a poznajem susjede. Svi drugi se nešto spore oko međa, meni svejedno kad su oko mene kilometri divljine. Rubna područja često profitiraju od benefita sa obje strane.

Kreativnost i reagiranje na promjene

Ako iznenada zahladi, bolje ćemo se odjenuti. Ako pada kiša, kišobran. Te sitnice radimo gotovo intuitivno. Zašto onda kupujemo šetetan proizvod i nakon što smo saznali da nam šteti? Zašto ustrajemo u nekoj aktivnosti za koju je jasno da više nije potrebna, ili ne daje željene rezultate? Vjerojatno je odgovor u tome što ipak teško podnosimo vlastite promjene, a vanjske ne opažamo.

Promjene se uvijek događaju, a često ih i ne primjećujemo. Spomenuo sam svoje greške na početku. Neke greške nisu samo na početku, neke i dalje ponavljam. Radi se o tome da kada započinjem sa nekim projektom, imam određenu potrebu i određeni plan kako da ju zadovoljim. Imam i neka očekivanja. Čim krenem sa realizacijom, nešto se već promijenilo. Imam neko iskustvo, novu spoznaju. To su već različite okolnosti. Nastavljajući sa rješenjem koje možda više ne odgovara izvornoj potrebi, značilo bi da ne reagiram na promjenu. I da, često radim nešto samo da završim. Često radim zato jer sam tako navikao, ili uopće nisam svjestan da nešto radim.

Kreativnost nam omogućuje da unosimo sitne izmjene u ono što radimo ili što koristimo kako bi ostvarili bolji rezultat.

1 komentara na forumu Autor: Nikola zadnji komentar: 07/12/2012 07:53 od Nikola

Objavio: Nikola

Riječ “permakultura” prvi sam put čuo prije desetak godina. Sve je započelo nekakvim nesporazumom. Ja sam samo htio vrtlariti. Htio sam život u gradu obogatiti vremenom provedenim u prirodi. Htio sam planine, livade, cvrkut ptica. Tada mi je netko rekao da se to zove permakultura. Naravno, nismo se uopće razumjeli, i danas mi je iznimno drago radi toga.

Za mene su uslijedili mjeseci intenzivnog istraživanja te tzv. permakulture, i moram priznati da sam na kraju bio posve zbunjen. Čas je permakultura predstavljala način vrtlarenja, čas način gradnje, životnu filozofiju i ne znam što sve ne. Pomislio sam, a i danas isto mislim, da su ljudi pogrešno povezali tu riječ uza sve i svašta. Permakulturni vrt, permakulturna gradnja, permakulturni balkon, permakulturna odjeća, permakulturna hrana… Ljudi koji su bili prikazani u knjigama kao nekakvi “permakulturnjaci” nisu mi bili baš privlačni, što ću objasniti kasnije. Nisu mi se svidjele kuće od smeća, kao ni od blata. A opet, bilo je i fascinantnih stvari u toj permakulturi koje su me oduševile. Vjetrenjače, solarna energija, vrt bez kopanja. Predivno voće i povrće bez kemije, bez GMO, ravno iz prirode na stol ili u usta. Taj dio sam htio. Htio sam lijepe stvari, a one blatnjave bih izostavio.

Što permakultura NIJE

Nadam se da ću nekoga poštedjeti lutanja i zbunjenosti ako mu odmah otkrijem što permakultura nije. Ako ste ovdje samo kako bi doznali što permakultura zapravo jest, slobodno preskočite na sljedeći dio gdje to objašnjavam.

Nije vrtlarenje

Ako ste čitali od početka, pročitali ste da sam ja htio samo nešto posaditi. Rekli su mi, to je permakultura. Možda ću vas razočarati, ali nije. Ako želite vrt, onda vi želite biti vrtlar, a ne baviti se permakulturom. Dvojbeno je postoji li nešto što bi nazvali permakulturni vrt. Postoji nešto što zovemo permakulturni pristup vrtlarenju ili uzgoju hrane, ali o tome ću kasnije.

Popis foruma o uzgoju biljaka

Nije gradnja

Osim vrtlarenja, ja sam htio i život u prirodi, umjesto u gradu. Htio sam drvenu kolibu u šumi, mir daleko od civilizacije. Ako do permakulture niste došli putem vrtlarenja, vjerojatno ste došli proučavajući teme kao… Gradnja prirodnim materijalima, minijaturne kuće, gradnja otpadom, earthship, kuće od slame i sl. Naravno, sve je ovo nekako povezano sa permakulturom, ali ako gradite onda ste graditelj, ne bavite se nužno permakulturom.

Popis foruma o gradnji

Nije recikliranje otpada

Volite li izrađivati namještaj od starih paleta? Saditi cvijeće u stare automobilske gume? Pa to je baš lijepo, ali zove se RECIKLIRANJE. Postojalo je i mnogo ranije nego je riječ PERMAKULTURA izgovorena po prvi put. Prema tome, nema potrebe da dobroj staroj praksi mijenjamo prikladno ime.

Nije korištenje obnovljivih izvora energije

Budimo iskreni, obnovljive izvore energije koriste sva živa bića na planeti. Biljke koriste Sunčevu energiju za fotosintezu. Koriste vjetar za potrebe oprašivanja. I čovjek je oduvjek znao koristiti obnovljive izvore energije. Za druge izvore i nije znao. Još jednom, ne treba nam nov naziv za praksu koja traje od nastanka života.

Spomenuo sam samo neke od prvih asocijacija koje padaju na pamet kada se spomene permakultura. Ona ne isključuje ove pojmove, međutim nije ni njihov sinonim. Zato je vrijeme da objasnim što zapravo jest permakultura.

Objavio: Nikola