Zima je idealno vrijeme za maštanje i planiranje. Dođite na tečaj dizajniranja šumskih vrtova i šuma hrane!

Prijave: https://bit.ly/sumski-vrt_2025

Šumski vrt je način uzgoja hrane koji oponaša najproduktivniji sustav u prirodi – mladu šumu. To je “vrt” u kojem rastu trajnice i u kojem svake godine imamo sve veći urod, a sve manje posla. Šumski vrt nije niti vrt u šumi, a niti je konvencionalni voćnjak. Možete ga saditi otpočetka, ili nadograditi u njega vrt ili voćnjak koji već imate. Naučite kako ga dizajnirati, što u njemu saditi, kako ga uspostaviti i održavati!

Voditeljica tečaja je Gordana Dragičević, diplomirana permakulturna dizajnerica

Tečaj je moguće pohađati isključivo putem interneta i održavat će se interaktivno na platformi Zoom. Sastoji se od 5 modula nastave i jednog dodatnog, “bonus” susreta za podršku. Nakon nastavnih modula polaznici imaju priliku dizajnirati vlastite projekte ili samostalno ili uz stručno mentorstvo. Nije obavezno prisustvovati svakom susretu uživo, moduli će biti snimljeni i dostupni polaznicima.

Raspored

petak 5.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
subota 6.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
utorak 9.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
petak 12.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
subota 13.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
+ petak 9.1.2025. 18:00 – 20:00 Zoom pitanja & odgovori
+ individualne konzultacije, 2 x 60 min po dogovoru

Što ćete dobiti na tečaju?

• znanje o šumskim vrtovima kao stabilnim ekosustavima
• osnove razumijevanja zemljišta i analize mogućnosti terena
• način kombiniranja biljaka u šumskom vrtu
• postupak dizajniranja šumskih vrtova za bilo koju klimu i bilo koju veličinu zemljišta
• preporuke za odabir biljaka, posebice za umjerenu i mediteransku klimu
• preporuke za uspostavu šumskog vrta, sadnju i održavanje
• interaktivna predavanja s mogućnošću postavljanja pitanja u svakom trenutku
• domaće zadaće koje vas vode po koracima kako biste što prije završili svoj dizajn (nisu obavezne)
• snimke svih modula uz neograničen pristup, za slučaj da neki termin propustite ili kasnije želite nešto ponovo pregledati
• sve prezentacije i bogatu kolekcija dodatnih materijala na koje se možete referirati bilo kad i nakon tečaja
• popise biljaka prikladnih za šumske vrtove koje ili rastu samonikle u našim krajevima, ili su dostupne u rasadnicima
• odgovore na pitanja koja se pojave nakon glavnog dijela tečaja i provjeru dijela dizajna kojeg završite do bunus susreta
• za opciju uz konzultacije: individualnu mentorsku pomoć 1:1

Kotizacija

Cijena pohađanja samo grupnog dijela tečaja u navedenim terminima i bez pojedinačnih konzultacija je 125 EUR. Puna cijena tečaja je 210 EUR, što uključuje individualne konzultacije pri izradi pojedinačnih dizajna (preporučuje se za potpune početnike, ali nije obavezno).

Postoji mogućnost djelomične potpore ili razmjene, pod uvjetom da se skupi dovoljan broj sudionika koji plaćaju punu kotizaciju.

Prijave

Prijava je obavezna unaprijed i broj mjesta na tečaju je ograničen.
Molimo da za prijavu na tečaj ispunite sljedeći kratak upitnik: bit.ly/sumski-vrt_2025

Kontakt za pitanja: gordana.permakultura@gmail.com

Malo više o šumskim vrtovima i tečaju

Šumski vrtovi su energetski najučinkovitiji sustavi za uzgoj hrane. Omogućuju nam na relatovno malom prostoru namirivanje potreba za hranom, lijekovima, građom, vlaknima… U šumskom vrtu raste voće, orašasti plodovi, aromatično bilje i povrće, a moguće je sustav kombinirati i sa životinjama ili prostorom za odmor i rekreaciju.

Tečaj se sastoji od sljedećih cjelina:

• Što je šumski vrt?  Usporedba s voćnjakom, vrtom i šumom. Sličnosti s ostalim polu-šumskim sustavima; šume hrane, šumski pašnjaci, obnavljajuća poljoprivreda.
• Zašto saditi šumske vrtove u umjerenoj klimi? Odabir sustava koji je najučinkovitiji za naše potrebe. Alternative za druge klime i autohtone biome.
• Analiza terena i osnove permakulturnog dizajniranja.
• Odabir biljaka za šumski vrt. Popis korisnih biljaka za sadnju i savjeti oko nabavke.
• Dobri i loši biljni susjedi među trajnicama. Biljne zadruge i tampon-biljke.
• Samonikle biljke u šumskom vrtu i u prehrani.
• Mjerenje terena i precizno ucrtavanje.
• Dizajn šumskog vrta – kako organizirati održiv sustav koji ne treba gnojiti niti navodnjavati? Kako najbolje iskoristiti prostor? Kako dimenzionirati šumski vrt? Koliko biljaka stane u šumski vrt? Primjeri za različite terene, klime i tipove tla.
• Uspostava šumskog vrta po koracima.
• Kako pretvoriti voćnjak u šumski vrt?
• Održavanje i briga o šumskom vrtu.
• Praksa: dizajniranje projekata koje predlažu polaznici

Polaznici će dobiti na korištenje sve prezentacije, skripte i popise biljaka koje ćemo koristiti, kao i pristup snimkama. Svi moduli su interaktivni. Dizajn vlastitih projekata sudionici izrađuju sami ili (po želji) u manjim grupama. Stručno mentorstvo dostupno je kroz bonus online susret za pitanja i odgovore mjesec dana nakon tečaja, te online konzultacije (2 x 60 min) i individualizirane preporuke.

Na ovom tečaju sudionici će dobiti više specifičnog znanja o šumskim vrtovima nego u sklopu 72-satnog tečaja permakulturnog dizajniranja. Certifikat 72-satnog tečaja nije uvjet za sudjelovanje.

Malo više o voditeljici tečaja

Gordana Dragičević diplomirala je fiziku, ali se posvetila izgradnji pravednijeg i solidarnijeg svijeta uz ekoaktivizam, permakulturu i tranziciju u niskougljično društvo. Posebni interesi u permakulturi su joj sistemski dizajn, samoorganizacija zajednice te održivi sustavi za uzgoj hrane uz polikulturu, trajnice i samoniklo jestivo bilje. Sa šumskim vrtovima se upoznaje kroz vlastitu praksu od 2007. Permakulturnu diplomu stekla je 2013. godine otkad je održala preko 40 tečajeva permakulturnog dizajniranja i 14 tečajeva dizajniranja šumskog vrta. Od 2020. redovno održava i interaktivne online edukacije.

Objavio: Gordana

Sedam pitanja i odgovora o svijetu koji ulazi u postfosilno doba

(Preveo i priredio Zoran Skala, uz odobrenje autora Richarda Heinberga)
(Izvor: resilience.org / richardheinberg.com)

Teoretski, mi bi sada trebali graditi budućnost za Generaciju Z i one poslije njih. Njihov put u budućnost trebali bi temeljiti na provjerenim i raspoloživim činjenicama, kako ih ne bismo naveli na staze koje će zbog raznih ograničenja za njihovu generaciju biti zatvorene.  Jer, ako bi sada Generacija Z svoja promišljanja o budućnosti temeljila na onome što je doznala iz svog procesa školovanja, i iz onoga što može zaključiti iz vijesti i reklama kojima ju mediji svakodnevno obasipaju, uskoro bi se mogla teško razočarati u generacije svojih roditelja i praroditelja. Većina od onoga što su oni gradili i još uvijek grade, nazivajući to „razvojem“, zapravo su  „kule od karata“ – jer su ih planirali i gradili „energetski slijepi“.

Za svakog iz Generacije Z bilo bi korisno da pažljivo pročita ovaj esej Richarda Heinberga, izvrsnog poznavatelja okolnosti prema kojima idemo, pa da dobro razmisli o vlastitom putu u budućnost i vrijednostima za koje će se zalagati. Također bi bilo korisno da ga pročitaju, političari, ekonomisti, akademska zajednica i planeri svih vrsta, kako bi mogli pomoći da se raspoloživi društveni resursi i sredstva prestanu rasipati na „kule od karata“, već usmjere u opstanak Generacije Z i onih poslije njih. Kroz koju godinu zbog toga bi se mogli puno bolje osjećati u njihovom društvu.

Zoran Skala

Vrhunac nafte za Generaciju Z — Sedam pitanja i odgovora

Generacija Z je generacija rođena u svijetu punom tjeskoba – od pucnjava u školama i klimatskog Armagedona, do pandemija i političkog nasilja. No ovdje ću vam dati još nešto o čemu jako morate voditi računa!

Rasprave o vrhuncu nafte tinjaju već desetljećima zbog ogromnih promjena koje će se dogoditi kada taj vrhunac bude dosegnut. Iako malo današnjih pripadnika Generacije Z uopće nešto zna o tome, odlazak naftne ere iznimno snažno će djelovati na njihove živote.

Zbog toga je korisno da se vratimo ovoj temi ne samo zbog toga što se pojavila nova publika koja bi mogla htjeti da se o tome raspravlja, već i zato što ima novih i važnih vijesti vezanih uz proizvodnju nafte u SAD-u i svijetu.

Budući da imam puno toga za prenijeti, odabrao sam sažeti format, Q&A. Tako da možete ići izravno na bilo koje pitanje koje vas zanima. Zbog toga će svako pitanje započeti kratkim pregledom.

1. Što je to – vrhunac nafte?

Pregled: Vrhunac nafte odnosi se na situaciju kada se globalno dosegne maksimalno moguća količina iscrpljivanja nafte, prije nego što se količine nafte neizbježno počnu smanjivati zbog iscrpljenosti resursa ili pada potražnje. Ovaj izraz također se koristi u raspravama o tome kada će se taj vrhunac dogoditi.

Živimo na konačnom planetu. Kada danas vadimo neobnovljive prirodne resurse, mi smanjujemo količinu koja će se moći izvući u budućnosti. Ovaj jednostavan intuitivni princip potvrđuju i promatranja: proteklih desetljeća nebrojne pojedinačne bušotine, čitava naftna polja, pa i cijele zemlje proizvođači nafte postali su iscrpljeni jer više ne mogu dati ekonomski značajne količine nafte.

Tipično, na području gdje se vadi nafta, vađenje započinje sporo, zatim se sa sve više bušotina njena proizvodnja povećava dok ne dosegne vrhunac. Potom proizvodnja počne opadati, uz neizbježan porast troškova eksploatacije onoga što je na tom nalazištu preostalo. Bušači prirodno prvo ciljaju na najkvalitetnije i najlakše dostupne resurse, ostavljajući za kasnije resurse niže kvalitete i one teže dostupne. Vrhunac proizvodnje obično se događa kada se iscrpi približno polovica od ukupne količine nafte na nekom nalazištu.

Kako mi trebamo naftu zbog energije koju ona sobom nosi, u to treba uračunati i onu energiju koja se morala potrošiti u procesu njena bušenja, rafiniranja i transporta. Kada se ta utrošena energija količinom približi ili premaši količinu energije koju u konačnici možemo iskoristiti od izvađene nafte, onda cijela stvar postaje ekonomski besmislena. Zato na svim starijim naftnim bušotinama i naftnim poljima u zemlji ostaje još nafte i nakon što se potpuno prestalo sa bušenjem i crpljenjem, naprosto zato što bi za nastavak njena vađenja trebalo uložiti previše novca i energije.

Dakle, kad se govori o vrhuncu nafte tu nije riječ o potpunom „nestajanju“ nafte. To se nikada neće dogoditi. No, čovječanstvo trenutno troši više od 83 milijuna barela sirove nafte dnevno (13  milijuna tona na dan – op.prev.), a to ne može trajati vječno. (Usput, “nafta” se može definirati kao “sirova” ili šire kao “sirova nafta plus kondenzat” [C+C] ili čak “sirova plus kondenzat plus tekućine uz prirodni plin” [C+C+NGLs]; ako koristite najizdašniju definiciju, svjetska proizvodnja nafte sada prelazi 100 Mb/d – 15 milijuna tona na dan – op.prev.). To je ukratko vrhunac nafte. No, izraz “vrhunac nafte” također se odnosi na raspravu koja je dosegla svoj vrhunac prije 20 godina – raspravu o tome kada će globalna proizvodnja nafte dosegnuti svoju maksimalnu razinu i početi padati. Neki znanstvenici, gledajući podatke, zaključili su da svjetska otkrića nafte ne idu u korak s njenim vađenjem, pa da će se vrhunac dogoditi početkom 2000-ih. Drugi geoznanstvenici i većina ekonomista tvrdili su da će nove tehnologije omogućiti da svjetska dinamika vađenja nafte nastavi rasti još desetljećima. (Tko je bio u pravu? Vidjeti pitanje 3.)

2. Zašto je vrhunac nafte toliko važan?

Pregled: Moderni industrijski svijet izgrađen je jeftinom fosilnom energijom, prvenstveno naftom. Vrhunac nafte mogao bi značiti da će rastu ekonomije i konzumerizmu doći kraj. Da će se čovječanstvo morati prilagoditi življenju sa mnogo manje energije – onako kako se živjelo tisućama godina, sve do prije stoljeća ili dva.

Jer energija je sve. Energija je ono što nam omogućava da uradimo bilo što. A fosilna goriva su energetski gusta. U njima je uskladištena energija sunca nakupljana desetinama ili stotinama milijuna godina.  Jedan barel sirove nafte, kojim se trenutno trguje po cijeni od oko 65 dolara, predstavlja energetski ekvivalent vožnje biciklom od 8,6 godina (s pauzama za vikende i praznike).  Zato je dolazak naftne ere – koji je bio omogućen izumima boljih naprava za bušenje i crpljenje, kao i motora koji su mogli pretvoriti pohranjenu energiju nafte u koristan rad – revolucionirao ljudsko društvo.

Od početka ere fosilnih goriva prije dva stoljeća, ljudska populacija je eksplodirala za 800 posto, a isto se dogodilo sa globalnom potrošnjom energije po glavi stanovnika. Život u tipičnom današnjem gradu izgleda neusporedivo drugačije od onoga  kako se živjelo 1820. godine. Skloni smo pripisati ovu razliku uglavnom tehnološkim inovacijama, ali ta modernost se nikada ne bi dogodila bez izvanrednog obilja energije (većina tehnoloških inovacija odnosi se na načine korištenja, a ne na proizvodnju energije).

Nafta igra ključnu ulogu u modernom društvu, ona osigurava više od 90 posto energije za transport. Derivati nafte i srodni ugljikovodici (metan, butan, propan itd.) korisni su i kao sirovine za proizvodnju plastike, boja, tkanina i lijekova. Gotovo sve što možemo vidjeti u modernom gradu našlo se tamo zahvaljujući fosilnim gorivima, uglavnom nafti.

Proteklih desetljeća brzi porast dostupnosti energije iz fosilnih goriva omogućio je jednako brzi rast ljudskih gospodarskih aktivnosti. Društva su postala ovisna o rastu kako bi mogla osigurati radna mjesta za rastuću radnu snagu i kako bi mogla vraćati sredstava koje je ulagala rastuća klasa investitora. Danas svaki političar, bez obzira na stranku ili ideologiju, obećava veći gospodarski rast. Ali veći rast zahtijeva kontinuirano povećanje energije. Zamislite kaos koji bi mogao nastati kada se dostupnost nafte počne smanjivati. Ako ne uspijemo postići gospodarski rast na koji smo se navikli, ako cijena nafte i drugih fosilnih goriva postane nestabilna i manje predvidljiva, mogli bismo ući u dugotrajna vremena recesije. Vrhunac nafte stoga je veliki problem modernim industrijskim društvima. Zapravo, sadašnja modernost mogla bi se pokazati neodrživom osim ako alternativnim izvorima energije ne bi uspjeli zamijeniti naftu (i druga fosilna goriva), i to u razmjerima i dovoljno brzo da se ne dogode periodi sa značajno manjom dostupnošću energije. (Vidi pitanje 6.)

3. Nije li „teorija o vrhuncu nafte“ opovrgnuta?

Pregled: Prognoze da će svjetska eksploatacija nafte dosegnuti vrhunac tijekom ranih godina ovog stoljeća pokazale su se pogrešnim. Eksploatacija nafte je narasla. Pri tom, eksploatacija konvencionalne nafte nije rasla, pa je gotovo sav rast dolazio od nekonvencionalnih izvora nafte iz slabopropusnih stijena, uglavnom od američke nafte dobivene hidrauličkim frakturiranjem. Ovo privremeno obilje nafte navelo je mnoge energetske analitičare da svoj fokus stave na predviđanje vrhunca potražnje za naftom, jer su smatrali da će do toga doći zbog prelaska na električna vozila i obnovljive izvore energije.

Osnovni principi i dinamika iscrpljivanja resursa su neosporivi; međutim, neke prognoze o tome kada će se doseći globalni vrhunac nafte i početi pad njene dostupnosti pokazale su se pogrešnima.

Tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća pojavile su se mnoge knjige, web stranice i dokumentarni filmovi o vrhuncu nafte, pa je ta tema došla na loš glas. Bijes su uglavnom izazivale tvrdnje o vrlo skorom nastupanju vrhunca. Mnogi prognostičari govorili su da će globalna proizvodnja nafte dosegnuti vrhunac prije ili oko 2010. godine. Kako je to vrijeme došlo i prošlo, interes javnosti je razumljivo oslabio. Prognoze su bile previše specifične, budući da su se raspoloživi podaci mogli različito tumačiti. K tome, pesimistične analize temeljile su se samo na konvencionalnoj nafti, pri čemu je potencijalna uloga nekonvencionalne nafte bila uglavnom zanemarena (više o tome u nastavku).

Istodobno, pitanje klimatskih promjena preplavilo je politiku zaštite okoliša. Klimatski aktivisti tvrdili su da je svjetski problem previše nafte, a ne premalo, te da bi obnovljivi izvori energije mogli u potpunosti zamijeniti fosilna goriva, i to vrlo brzo.

No, glavni razlog gubitka interesa javnosti za vrhunac nafte bila je revolucija hidrauličkog frakturiranja. Nove tehnologije bušenja (hidrauličko drobljenje stijena i horizontalno bušenje) omogućile su naftnim kompanijama da ciljaju naftu zarobljenu u stijenama niske propusnosti, često škriljevca (resurs je poznat kao “lagana, čvrsta nafta” [LTO] i jedna je od vrsta nekonvencionalne nafte). Eksploatacija nafte iz slabopropusnih stijena traži mnogo bušenja, jer se svaka pojedinačna bušotina brzo iscrpljuje; što posljedično zahtijeva puno investicijskog kapitala. Revolucija frakturiranja vjerojatno se ne bi ni dogodila bez ekonomskog konteksta niskih kamatnih stopa, koji je nastao kao posljedica financijske krize 2008. g. (koja je i sama bila povezana s visokim cijenama nafte). Bilo kako bilo, rezultati su bili spektakularni: vađenje nafte u SAD-u je poraslo s 5 milijuna barela dnevno u 2010. godini na današnjih 13,4 Mb/d i sada je najveće u svijetu.

Svjetsko vađenje konvencionalne sirove nafte zastalo je još 2005. godine, otprilike kada su mnogi analitičari vrhunca nafte i predviđali da će prestati njen dugi rast. Međutim, energetska tržišta su od tada ipak bila dobro opskrbljena nekonvencionalnom naftom, čime je bila zadovoljena rastuća potražnja. Rasprava o vrhuncu nafte time nije u potpunosti nestala; no, uglavnom se vodila pod nazivom vrhunac potražnje za naftom (za razliku od vrhunca ponude). Ova rasprava temelji se na pretpostavci da će se uvođenjem alternativnih izvora energije i električnih vozila uskoro smanjiti ovisnost društva o sirovoj nafti. No, kao što ćemo uskoro vidjeti, vrhunac ponude ponovo bi mogao okupirati pozornost javnosti.

4. Što je novo u raspravi o vrhuncu nafte?

Pregled: Vladini izvori i oni iz industrije kažu da će vađenje nafte iz slabopropusnih stijena u SAD-u uskoro dosegnuti vrhunac. Ako se to dogodi, malo je opcija koje bi mogle spriječiti pad globalne dostupnosti nafte.

Da će američka nafta iz slabopropusnih stijena biti samo kratkoročni izvor energije za društvo, mi u Post Carbon Institutu smo tvrdili u nizu tehničkih izvješća i kratkoj knjizi. Danas podaci pokazuju da je takva proizvodnja nafte blizu svog vrhunca. U stvari, taj tip nalazišta nafte već je sav izbušen i više se nema kamo ići.

Ovo nije samo naše tumačenje. Uprava za energetske informacije (EIA, ured američkog Ministarstva energetike) očekuje da će američka proizvodnja nafte početi padati nakon sljedeće godine. Najproduktivnija naftna regija, Permian play u Teksasu i Novom Meksiku, posljednja je od glavnih regija koja još nije dosegnula svoj vrhunac, mada već izgleda da je blizu . Naftni geolog Art Berman objašnjava: “Ta nalazišta su prebušena i bušotine si međusobno smetaju. One kanibaliziraju proizvodnju jedne od drugih.” Jednom kada taj obrazac ovlada, ukupne stope ekstrakcije ne mogu se održati.

Rukovoditelji naftnih kompanija, koji su u prošlosti imali naviku da odbacuju rasprave o vrhuncu nafte, sada otvoreno govore o skorom vrhuncu nafte iz škriljevca. Travis Stice, predsjednik i izvršni direktor tvrtke Diamondback Energy sa sjedištem u Teksasu, nedavno je rekao ulagačima da je “vjerojatno da je proizvodnja nafte na američkom kopnu dosegla vrhunac i da će početi opadati u ovom tromjesečju”. Izvršna direktorica Occidental Petroleuma Vicki Hollub rekla je na industrijskoj konferenciji CERA Week u ožujku da njezina tvrtka očekuje vrhunac američke proizvodnje negdje između 2027. i 2030., ali je nedavno rekla da bi rastuća ekonomska neizvjesnost mogla značiti “da bi vrhunac mogao doći i prije”.

U svemu tome politika ne pomaže. Američki predsjednik Donald Trump obećao je da će olakšati formalnosti koje stoje na putu američkoj naftnoj industriji da značajno poveća proizvodnju kako bi time smanjio cijene benzina vozačima. Administracija nastoji otvoriti milijune hektara javnog zemljišta za bušenje nafte i plina, što bi imalo dalekosežne posljedice za okoliš. Trumpovo novo politizirano Ministarstvo energetike sada krivi politiku bivšeg predsjednika Joea Bidena zbog zacrtavanja “katastrofalnog puta” za američku proizvodnju energije. Međutim, proizvodnja nafte u SAD-u postavila je nove rekorde baš za vrijeme Bidenovog predsjedništva, a više novih dozvola za bušenje izdano je tijekom Bidenovog mandata nego u Trumpovom prvom mandatu. Da ironija bude veća Trumpova politika mogla bi ubrzati pad ekstrakcije nafte u SAD-u. Njegove masovne carine  američkim trgovinskim partnerima povećavaju troškove bušača čelika i opreme, tvrdi Međunarodna agencija za energiju (IEA) sa sjedištem u Parizu. Nadalje, niže cijene nafte (cilj Trumpove politike) potaknule bi bušače nafte iz škriljevaca, čiji su troškovi već sada visoki, da smanje svoje aktivnosti.

Ako je američka nafta iz škriljevaca na svom vrhuncu, onda će i prirodni plin iz škriljevaca vjerojatno uskoro doći do vrhunca. Prirodni plin se uglavnom koristi za proizvodnju električne energije, kao gorivo za grijanje i kao kemijska sirovina. Američka proizvodnja plina, kao i konvencionalna proizvodnja nafte, išla je  nizbrdo sve do usvajanja tehnologije frakturiranja, čime je dramatično povećana proizvodnja plina, pa na njega sada ide 80 posto svih ekstrakcija. Ali plin iz škriljevca pati od onih istih ograničenja kao i nafta iz škriljevaca – brzo iscrpljivanje pojedinačnih bušotina za posljedicu ima stalnu potrebu za novim bušotinama. Prema konzultantima za resurse Goehring & Rozencwejg,

Velika plinska polja iz ere škriljevaca već šapuću svoje oproštajne pozdrave. Marcellus u Pennsylvaniji – još uvijek teškaš američkog plina – dosegao je 27.8 bcf/d krajem 2023. Sada proizvodi 1,2 bcf/d manje, ili otprilike 5% ispod te najviše dosegnute proizvodnje. Haynesville, nekoć užurbani stroj za opskrbu plinom Louisiane i istočnog Teksasa, dosegao je 14.7 bcf/d u svibnju prošle godine; Od tada je pao za 2,6 bcf/d – što je gotovo 20%. Samo Permian bazen, koji bilježi 20,2 bcf/d, tek treba pokazati jasne znakove pada. Ali vjerujemo da je i to samo pitanje vremena.

Goehring & Rozencwejg

G&R očekuje da će se vrhunac proizvodnje plina iz škriljevca u SAD-u dogoditi između 2027. i 2030. godine.

Ako se išta može naučiti iz rasprave o vrhuncu nafte početkom 2000-ih, to je da su prognoze problematične. Mi jednostavno ne možemo točno znati kako će sve relevantne varijable međusobno djelovati. Samo jedan primjer: stope vađenja nafte donekle ovise o cijenama nafte. Kada su cijene visoke, bušači šire svoje  poslovanje; kada cijene padnu, bušači prestaju raditi. Trenutno su cijene nafte na donjoj granici profitabilnosti za bušače škriljevca. Cijene bi mogle porasti, što bi potaknulo više bušenja i barem neko vrijeme bile bi veće stope vađenja; međutim, ako američko gospodarstvo ide prema sporijem rastu ili recesiji, što mnogi analitičari vjeruju, cijene nafte mogle bi pasti. Ipak, bez obzira na cijene, jasno je da se industrija nafte i plina približava prekretnici, kada se još više bušenja neće nužno pretvarati u povećanu ponudu nafte i plina, kako je to do sada bilo.

5. Dolazi li uskoro globalni vrhunac nafte?

Pregled: Svjetski vrhunac nafte vjerojatno je tu ispred nas. No postoji određena neizvjesnost oko cijena nafte: ako cijene porastu, bušači će postaviti više platformi, pa bi vrhunac mogao biti odgođen za koju godinu. Ali najlakše dostupna i najprofitabilnija nafta već je potrošena.

Kao što je objašnjeno u (3) gore, svjetska eksploatacija konvencionalne nafte našla se na neravnom platou od 2005. godine (iako s privremenim porastom oko 2016. g.). Većina nove proizvodnje bila je iz američke nafte iz škriljevaca, iz naftnog pijeska iz Kanade i iz dubokomorske nafte iz Brazila. Bez revolucije hidrauličkog frakturiranja u SAD, svjetska opskrba naftom jedva da bi se išta povećala u posljednjih 20 godina. To postavlja pitanje: ako je proizvodnja nafta iz slabopropusnih stijena u SAD-u na vrhuncu i ako onaj dugi neravni plato svjetske proizvodnje konvencionalne nafte  uskoro pređe u pad, kako će svijet održati rast proizvodnje nafte? Konvencionalna proizvodnja nafte sa duge liste zemalja koji ju proizvode (uključujući Angolu, Meksiko, Norvešku i Rusiju) ili već opada ili će opadati u nadolazećim godinama.

Neke zemlje povećavaju stope vađenja. Nekolicina njih, poput Argentine, prihvaćaju tehnologiju frakturiranja (iako nijedna od njih ne može ponoviti američko čudo). U zemlje koje povećavaju vađenje nafte spadaju Brazil, Kanada i Gvajana. Ali njihov ukupni porast proizvodnje jedva može nadomjestiti padove proizvodnje kod drugih zemalja proizvođača nafte.

Još jednom, više cijene nafte potiču više bušenja, ali odlučujuće ograničenje za svjetsku naftu dolazi od smanjivanja povrata energije u odnosu na energiju koja se morala uložiti u njenu ekstrakciju.

(neto energija -EROEI- iz nafte već se dugo smanjuje – op.prev.)

6. Mogu li nas spasiti obnovljivi izvori energije?

Pregled: Doista, solarne elektrane i vjetroelektrane instaliraju se rekordnim brzinama, pa ipak to nije ni približno dovoljno da bi spriječilo sve one ekonomske implikacije koje će se dogoditi s vrhuncem nafte.

Obnovljivi izvori energije sada čine 40 posto proizvodnje električne energije u SAD-u (iako dobar udio toga čini hidroenergija, koja je već bila glavni izvor energije prije nego što su solarna energija i vjetar počeli značajno rasti u posljednjih nekoliko desetljeća). Međutim, električna energija predstavlja samo 20 posto ukupne potrošnje energije. Ostalih 80 posto – što uključuje većinu energije za transport, grijanja i industrijsku proizvodnju – bit će izazovno elektrificirati.

Potpuna zamjena fosilnih goriva električnom energijom iz obnovljivih izvora suočava se s problemom razmjera. Svijet koristi ogromne količine energije, a dosadašnja energetska tranzicija bila je zapravo samo dodavanje energije iz obnovljivih izvora, a ne zamjena jednog izvora energije s drugim (još uvijek koristimo onoliko drva za ogrjev koliko smo koristili i prije pojave fosilnih goriva). Nadalje, gospodarski rast zahtijeva sve veću potrošnju energije. Do sada je godišnji porast ukupne potrošnje energije premašivao količinu nove energije koja je dolazila iz obnovljivih izvora. Posljedica toga je da se upotreba fosilnih goriva i emisije stakleničkih plinova i dalje povećavaju, unatoč kumulativnim globalnim ulaganjima u tisućama milijardi dolara u solarnu energiju i energiju vjetra.

Postoji i problem vezan za sirovine. Solarne elektrane i elektrane na vjetar, te baterije za pohranu energije, zahtijevaju cijelu paletu minerala – pijesak, bakar, nikal, litij i rijetke zemne minerale. Velike količine sirovina potrebne su i za proizvodnju nove industrijske opreme koja će koristiti električnu energiju, umjesto energiju iz fosilnih goriva. U svojim izvješćima Svjetska banka, IEA, MMF i McKinsey and Company  upozoravaju da će zalihe ovih materijala iz postojećih nalazišta biti nedovoljne, ukoliko se rudarenje dramatično ne raširi. Ali novi rudnici često se nalaze u ekološki osjetljivim područjima ili u predjelima kojima upravljaju domorodački narodi.

Svjetska potražnja za naftom mogla bi opadati zbog zamjene vozila na benzin i dizel sa električnim vozilima. U 2024. godini 20 posto svih novih automobila prodanih u svijetu bili su električna vozila (iako trend rasta električnih vozila trenutno slabi u Europi i SAD-u zbog ukidanja državnih poticaja). Kina prednjači u proizvodnji električnih vozila, no njenu autoindustriju sada muči niska profitabilnost. Električna vozila i dalje predstavljaju samo oko 4 posto postojećeg svjetskog voznog parka osobnih automobila.

Uzimajući u obzir sve ove trendove, većina ekonomista zaključuje da je vrhunac potražnje za naftom još uvijek godinama daleko.

7. Koja je poruka vrhunca nafte?

Pregled: Pošto je sadašnji industrijski način življenja ovisan o privremenoj dostupnosti velikih količina energije iz nafte i drugih fosilnih goriva, koje će biti teško (ako ne i nemoguće) zamijeniti nekom drugom energijom, on se ne može održati. Zato odmah počnite tražiti načine kako da smanjite svoju ovisnost o energiji i kako da postanete samodostatniji.

Zapravo postoji nekoliko zaključaka.

• Iscrpljivanje nafte vjerojatno će donijeti budućnost vrlo različitu od onih vizija o beskrajnom gospodarskom rastu i tehnološkom napretku koje obećavaju većina ekonomista i političara. Energija bi uskoro mogla postati teže dostupna, a kao posljedica toga sve će biti teže učiniti. Na nama će biti da se dogovorimo koje ćemo aktivnosti smanjivati, a koje ćemo zadržati, i koji će segmenti stanovništva trebati podnijeti veći teret oko prilagodbi, pa i patnji. Hoće li društvo dati prioritet prehrani, stanovanju i zdravstvenoj skrbi? Ili će to biti žrtvovano zbog profita i bržeg širenja umjetne inteligencije?
• Jednom kada počnete na svijet gledati iz perspektive iscrpljivanja resursa, na kraju će vam postati očigledno da je industrijska civilizacija neodrživa na puno frontova. Načini na koje trenutno trošimo energiju i materijale ne mogu se još dugo održati. Morat ćemo usvojiti i prilagoditi se na jednostavniji i skromniji način življenja na planetu.
• Samim vrhuncem nafte neće biti riješene klimatske promjene. Čak i ako stope vađenja nafte odmah počnu opadati, u zemlji je ostalo još dovoljno iskoristive nafte (+ ugljena i prirodnog plina) da se globalna temperatura podigne za još nekoliko stupnjeva –  mada vjerojatno ne toliko da se opravdaju oni najgori scenariji emisija IPCC-a.
• Općenito, vrhunac nafte je loša vijest za naše sadašnje gospodarstvo ovisno o rastu, ali je dobra vijest za prirodu.
• Kad bi se krize s kojima se suočava čovječanstvo poredalo  po nekakvoj hijerarhiji važnosti, vrhunac nafte ne bi se našao na samom vrhu. Po mom skromnom mišljenju, na vrhu te dvojbene klasifikacije bila bi ili globalna toksifikacija (plastikom i kemikalijama) ili klimatske promjene. Jer ta dva problema imaju potencijal da iznimno teško oštete Zemljine ekosustave, toliko da bi evolucijske prilagodbe na njih trajale tisućama, možda i milijunima godina. Vrhunac nafte je kratkoročni problem koji će najviše utjecati na ljudsku vrstu (mada bi jedna od posljedica toga mogla biti da ljudi, u očajničkoj potrazi za hranom i gorivom, opustoše šume i travnjake). No, vrhunac nafte svakako nagovještava jedno – kraj moderne industrijske civilizacije usmjerene na rast.

Vrhunac nafte potiče nas na osmišljavanje budućnosti s puno manje energije i upozorava da s prilagodbama moramo započeti odmah. Jer bez nafte radikalno se  mijenjaju pravila igre na Zemlji, a to znači da i mi moramo radikalno promijeniti svoj način življenja.

Pogovor (za Generaciju Z)

U proteklih stotinjak godina ljudi su se navikli živjeti u sustavu u kojem je novac vrhunsko božanstvo, a priroda kao neki „dekorativni“ element o kojem ne osjećamo neku suštinsku ovisnost, ali ga možemo iskoristiti na mnogo načina. Ta zabluda vašoj generaciji dolazi na naplatu. Ako ljudska vrsta želi opstati na Zemlji ona više ne smije uništavati okoliš ni zbog rasta, ni zbog potrošačkih navika, ni zbog BDP-a, ni zbog ratova, ni zbog umjetne inteligencije, ni zbog prijepora iz prošlosti, ni zbog toga što joj je to teško ne činiti – naprosto, uništavanja moraju prestati. Zato jer i ljudi moraju respektirati prirodna ograničenja, ili…

Sad kad znate nešto o vrhuncu nafte i njegovim reperkusijama, učinite još jedan napor / mentalnu vježbu – Zainteresirajte se malo o najznačajnijim i najskupljim projektima Države i vaših JLS/JRS, o vrijednostima koje se najčešće naglašavaju putem medija, pa i o onome što su pred izbore političari obećavali ili obećavaju stanovništvu. Razmislite o svemu tome iz perspektive Richardova eseja. Možete si pripomoći s OVIM primjerima. Puno razgovarajte o tome među sobom, kako biste snažnije i artikuliranije mogli istupati sa svojim prijedlozima i traženjima na mjestima gdje se formuliraju planovi i odluke zajednice u kojoj živite.

Znanstveni i moralni argumenti potpuno su na vašoj strani. Inzistirajte na tome!

Generacijo Z, sretno!
Zoran Skala

Objavio: Zoran Skala

Neke ankete pokazale su da se gotovo polovica Hrvata smatra velikim domoljubima. Slijedom osnovnog značenja tog pojma može se zaključiti da su ti ljudi spremni žrtvovati se za dobro svoje nacije/zajednice kada je ona ugrožena.

U zadnje vrijeme, na raznim okupljanjima, moglo se čuti uzvikivanje „Za dom spremni!“, službenog pozdrava NDH, kojim su prisutni iskazivali vlastito razumijevanje domoljublja. Kako su to izvikivali i mladi ljudi, koji nisu mogli imati osobni doticaj s vremenom i okolnostima iz doba NDH, mislim da ima smisla barem pokušati razjasniti koliko je uopće moguće kroz takav „povijesni retrovizor“ danas činiti dobro vlastitoj naciji/zajednici.

Hrvatska je ugrožena

Hrvati jesu ugrožena nacija. Ugroženiji su nego ikada u svojoj povijesti! U Domovinskom ratu izgubili su 15000 života. Od ugroza u nastajanju mogli bi stradati svi, ili gotovo svi!

Na sličan način kako su ugroženi pripadnici i svih drugih nacija u svijetu. Jer klimatske promjene i šesto masovno izumiranje biljnog i životinjskog svijeta uporno se ubrzavaju prema stanju kada bi ljudskoj vrsti mogli dokinuti uvjete za postojanje. Kako sada stvari stoje, najveći dio tog procesa mogao bi se dogoditi u kraćem vremenu od razdoblja koje nas dijeli od NDH. To su procjene i izračuni znanstvenika koji prate ubrzavanje pogoršanja na Zemlji, ali koje političko-poslovna elita svijeta uporno ignorira.

Što to znači za svaku mladu osobu na svijetu i u Hrvatskoj? Pojednostavljeno, ako postoji i minimalna šansa da su znanstvenici u pravu (a i bez znanstvenika svjedoci smo da su klimatski ekstremi sve učestaliji i jači), onda sa stajališta egzistencijalnog interesa mladih ne postoji niti jedan važniji zadatak za njihovu naciju/zajednicu nego da učini sve kako bi se zaustavilo pogoršavanje stanja u okolišu. U „povijesnom retrovizoru“ nema iskustava sa ovakvom situacijom. Ovakva prijetnja opstanku događa se prvi put u povijesti čovječanstva. Svoj opstanak ljudi su si sami ugrozili svojim načinom življenja koji se nije obazirao na planetarna ograničenja.

Zato je danas istinski iskaz domoljublja hrabro se suočiti sa stvarnim uzrocima kriza u koje ulazimo i fokusirati se na njih, a ne se baviti s prijeporima iz prošlosti. Tim prije što spasonosna rješenja ovise o uspostavljanju kulture suradnje, solidarnosti i razmjene znanja i resursa, prvenstveno sa zajednicama koje su nam zemljopisno blizu, a ne o konsenzusu nekih udaljenih globalnih centara moći koji već četiri desetljeća ne uspijevaju dogovoriti ništa djelotvorno i obvezujuće za očuvanje planetarnog okoliša.   

Što bi istinski domoljubi trebali činiti

Sve što treba znati o prijetećim promjenama okoliša već se zna. Kao prvo, svi bi se trebali prestati pretvarati (osobito političari) da ne znaju što je izazvalo planetarne promjene i što bi trebalo prestati raditi da bi se stanje moglo popraviti. Već dugo znamo da je hitno napuštanje fosilnih goriva jedino djelotvorno i provedivo rješenje u raspoloživom vremenu. To bi trebalo automatski diskvalificirati sve projekte poput LNG terminala i pratećih plinovoda, novih istraživačkih i eksploatacijskih polja za ugljikovodike, izgradnju novih autocesta, cesta i druge infrastrukture za osobna vozila, ulaganja u zračni promet i infrastrukturu za prekooceanske brodove, poticaje za industrijsku poljoprivredu… Jer, bez fosilnih goriva prometa će biti manje, pa će se i globalni transport, trgovina i turizam neminovno  smanjivati.

Industrijska poljoprivreda je potpuno ovisna o fosilnim gorivima, pa je prehrambenu sigurnost stanovništva na duži rok iluzorno i neodgovorno temeljiti na njoj. Navedeni projekti samo doprinose još većim emisijama stakleničkih plinova i destruktivni su za okoliš. Jasan plan i dinamiku napuštanja fosilnih goriva još uvijek nemamo, a to bi moralo biti polazište za sve druge planske dokumente – od nacionalne do lokalne razine. 

Stalni rast gospodarstva nije mjerilo uspjeha, već ugrožavanja opstanka mladima

Svaki istinski domoljub (naročito među ekonomistima i političarima) morao bi tražiti da se rast gospodarstva mjeren BDP-om prestane koristiti kao pohvalno i poželjno mjerilo uspješnosti zajednice. Dogma o beskonačnom rastu baš nas je dovela u sadašnju dramatičnu situaciju. Jer, gospodarski rast je nemoguće imati bez porasta potrošnje energije i drugih resursa, a znamo da su oni ograničeni. Ponovo naglašavam, svijet mora napustiti 80% energije koju mu daju fosilna goriva da bi zadržao planetarne klimatsko-biološke uvjete u kojima će ljudi moći opstati.

Zbog opsjednutosti rastom i profitima, ni nakon 29 svjetskih klimatskih konferencija to se nije uspjelo dogovoriti. Sada bi to trebali napraviti do 2030. godine, što je uz opsjednutost rastom, naravno, nemoguće. Lokalizacija življenja i fokus na namirivanju osnovnih životnih potreba unutar bliskog nam okruženja, nudi održivo rješenje za opstanak. No, prethodno bi se morali dogovoriti da ćemo ići tim putem, i da ćemo se zbog toga spremno odreći mnogih potrošačkih navika i luksuza. To sada nije lako, no ako su nam naša djeca i unuci doista važni (a domoljubima i najvažniji), onda ćemo to ipak napraviti.  

Sustav obrazovanja prilagođen je potrebama tržišta a ne potrebama opstanka

Opsjednutost rastom i konkurentnošću ovladala je i akademskom zajednicom. Svi trajnu sreću pokušavaju naći u novim tehnologijama. K tome, kroz suradnju sa poslovnim subjektima fakulteti lakše dolaze do dodatnih financijskih sredstava. Urušavanje okoliša i s tim povezane fatalne prijetnje zajednici tako ostaju u sjeni poslovno atraktivnijih tema.

Čini se da je došlo vrijeme da  akademska zajednica ozbiljno razmisli o upozorenju Aurelio Pecceia (osnivača Rimskog kluba) još iz 1979. godine: „Ono što nam sada treba je da naučimo što to moramo znati da bi mogli spoznati što treba učiti – i onda to naučiti“. Ovako se mlade kroz proces školovanja i dalje oprema znanjima i vještinama prilagođenim za aktualni sustav koji im via facti podriva opstanak. Za življenje usklađeno s planetarnim ograničenjima, s mnogo manje energije i resursa, a u puno ekstremnijim prilikama u okolišu, još ih nitko ne priprema. 

Važne poruke koje su izgleda promakle domoljubima-vjernicima

S vama sam da bih postavio pitanje na koje svi moramo odgovoriti i to sada: Radimo li mi za kulturu života ili za kulturu smrti? Svima vama upućujem ovaj iskreni apel: Izaberimo život! Izaberimo budućnost! Obratimo pozornost na vapaj Zemlje, čujmo molbe siromašnih, budimo osjetljivi na nadanja mladih i na snove djece! Mi imamo veliku odgovornost: osigurati da im se ne uskrati njihova budućnost.
Ostavimo iza sebe naše podjele i ujedinimo svoje snage! I uz Božju pomoć, izađimo iz mračne noći ratova i razaranja okoliša kako bismo našu zajedničku budućnost pretvorili u zoru novog i blistavog dana.

Papa Franjo svjetskim državnicima na COP 28, Dubai 2023.

Danas… živimo u svijetu koji gori zbog globalnog zagrijavanja i oružanih sukoba…Moramo se moliti za obraćenje mnogih ljudi… koji i dalje ne vide hitnost brige za naš zajednički dom.

Papa Leon 14, srpanj 2025.

U svakom novom ratu ni jedan vojnik svoj život ne može žrtvovati drukčije nego uzalud

Mlade se izložbama naoružanja, vojnim paradama i reklamama učestalo poziva da služe u oružanim snagama. Međutim, odluke o naoružavanju i ratnim sukobima donose iza zatvorenih vrata neki opskurni gospodarsko-vojno-politički vrhovi. O miru, razoružanju i suradnji radi pukog opstanka više nitko ni ne govori, mada bi zapravo to bilo istinsko domoljublje. Svakako mnogo više od uvažavanja traženja opskurnih gospodarsko-vojno-političkih vrhova da se novcima svih nas kupuje skupo naoružanje, da bi sve malobrojnije mlade mogli slati u ratove zbog preostalih resursa, mada to nikome ne može donijeti nikakvu trajniju korist. Svaki vojni sukob sada je korak naprijed u uništavanju planeta i prepreka više za opstanak generaciji mladih. To je nesumnjiva šteta za stanovništvo svake od sukobljenih strana, a zbog profita najbogatijih. To je samo nastavak rada za kulturu smrti.

Svijetom su ovladali milijarderi – živimo u diktaturi kapitala

Milijarderi – najbezobzirnija skupina  ljudi – sada odlučuju o ratu i miru, pa i to hoće li naša djeca i unuci živjeti ili nestati. Jasno su rekli „klimatska kriza je podvala“, da se ne bi morali baviti njenim suzbijanjem. Izvršne vlasti ih podržavaju odlukama o investiranju u naoružavanje i neprihvaćanjem obveza o brzom napuštanju fosilnih goriva. Da bi mogli zadržati osvojeno bogatstvo i moć svjetske elite na sve načine brane sadašnji suicidalni (Guterres) globalni gospodarski sustav, koji su skrojili sebi po volji.

Kako bi inače  Elon Musk u svoje 54 godine mogao steći bogatstvo za koje bi prosječna osoba iz siromašnije polovice čovječanstva trebala raditi 120 milijuna godina (4 milijarde ljudi živi s manje od 206 $/mjesečno/stanovniku, a Elon „vrijedi“ 300 milijardi $)? Pa ipak, elite nas uvjeravaju da uživamo u demokratskim državama. No, već desetljećima se ne može zaustaviti ni jednu nesporno štetnu aktivnost koja ugrožava zdravlje i dobrobit prirode i malih ljudi, ako je elitama ona profitabilna. Primjeri: ratovi i naoružavanje; emisije stakleničkih plinova iz fosilnih goriva; ekstrakcije sirovina i drugi načini uništavanja prirodnih staništa; industrijska poljoprivreda; onečišćenja plastikom; proizvodnja štetnih kemikalija (PFAS, pesticidi,…); reklamiranje potrošnje i igara na sreću; neograničavanje (progresivno oporezivanje) bogatstva i neukidanje „poreskih rajeva“…

Očigledno je da elite zanima samo novac i moć. Zato nas male ljude sustavno manipuliraju. Razvili su tehniku osakaćivanja činjenica koja se pokazala toliko uspješnom da su je i znanstvenici počeli proučavati u novoj disciplini – AGNOTOLOGIJI – vještini namjernog stvaranja neznanja. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, ali u SAD broj osoba koje se bave odnosima s javnošću nadmašuje broj novinara 6:1! Malim ljudima se svjesno uskraćuje uvid u realnost – što je uvertira za velike tragedije. 

Protuotrov za globalni suicidalni gospodarski sustav je lokalni rad za kulturu života

Istinski domoljubi potrudili bi se da bolje razumiju realnu situaciju – globalnu i lokalnu. Ona je vrlo loša, uništavajuća za planet. Svakodnevna lamentiranja o porastu cijena hrane i svega drugog samo su prvi simptomi sudaranja s planetarnim ograničenjima. Mi se moramo naučiti živjeti bez ugljena, nafte i plina – bez 80% od onoga što današnji svijet drži u pokretu! Pri tom, ne nasjedati na priče da su ljudi na korak do novih tehnologija kojima će se riješiti svi trenutni problemi. Za to je sada prekasno, a kako netko reče: „Čovjek bez energije je leš, a tehnologija bez energije je skulptura“. Dakle, morat ćemo napustiti puno energetski intenzivnih tehnologija koje danas rutinski koristimo. I ne povodite se za utopijom da je moguće sva trošila samo prebaciti sa fosilnih goriva na električnu energiju. Dobar uvid u realnost vjerojatno bi vas naveo na nekoliko zaključaka: 

1. Da od svjetskih elita (pa ni nacionalnih) ne trebate ništa očekivati. Za svoj opstanak i opstanak vaših potomaka sami se morate pobrinuti, ne čekajući nikoga.
2. Da je bez fosilnih goriva lokalizacija življenja neminovna. Zato je sudjelovanje u osmišljavanju i prakticiranju života u lokalnoj zajednici – koji je fokusiran na osnovne potrebe stanovništva, koji je uklopljen u nosivi kapacitet okoliša koji ju okružuje, koji jača njenu otpornost i prilagodbu na klimatske ekstreme i druge krizne pritiske izvana i koji vodi računa o svakom članu zajednice – najkorisniji oblik svačijeg osobnog angažmana. Prakticiranje takvog načina življenja makar i unutar sasvim malih skupina ljudi je dragocjeno. Tako se stvaraju jezgre oporavka šire zajednice nakon neizbježnog kolapsa sadašnjeg gospodarskog sustava koji mora stalno rasti. 
3. Da će klimatski ekstremi svaku zajednicu povremeno pogoditi katastrofalnim intenzitetom, ali gotovo nikada sve istovremeno i jednakim intenzitetom na širem zemljopisnom prostoru. Oporavak od takvih katastrofa lakši je uz pomoć zajednica iz bližeg okruženja koje nisu bile izložene katastrofi. Zato je potrebno graditi i njegovati kulturu uzajamnog pomaganja, solidarnosti, pa i zajedničkog planiranja jačanja otpornosti na katastrofe i vanjske krize, bez obzira na moguće prijepore iz bliže ili dalje prošlosti. Uzvici poput „Za dom spremni“ samo umanjuju izglede za opstanak.    

Sretna je okolnost da u svijetu i kod nas već postoji zavidan broj formalnih i neformalnih udruga i organizacija koje već dugo rade na lokalizaciji. Uz malo truda i vremena uloženog na pretraživanje po Internetu možete doći do obilja iskustava, savjeta i metodoloških priručnika kako krenuti u proces lokalizacije življenja. Što može biti bolji iskaz nečijeg domoljublja, od biti pionir rada za kulturu života u sredini u kojoj živi?!

Objavio: Zoran Skala

Kad svjetski moćnici zaključe da se ne isplati zalagati za vaš opstanak

Vama za opstati ovo mora prestati…

… dinamikom „zelene linije“ 1,5 °C !  

Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

ZAŠTO JE NASTAO OVAJ  KOMPAS ?

Desetljećima traje nekontrolirano devastiranje planeta zbog gospodarskog rasta, pohlepe i profita. To se mora hitno zaustaviti jer ugrožava opstanak čovječanstva (prvenstveno današnjih mladih). UN su zbog toga organizirale brojne svjetske konferencije: 29 o klimi, 16 o gubitku bioraznolikosti i 5 o onečišćenjima plastikom. Nijedna nije uspjela ni usporiti devastacije, a kamoli ih zaustaviti, jer su moćnicima novac i moć sada bili važniji od sudbine mladih i stanja njihova staništa sutra. Sličan proces događa se i u Hrvatskoj. Klimatska kriza i šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta sustavno su marginalizirane teme. Zato većina mladih uopće nije svjesna da se radi o najvećim prijetnjama opstanku ljudske vrste otkad ista postoji i da ih ne smiju ignorirati. Zapravo sve je još uvijek podređeno rastu gospodarstva koji je UZROK planetarnih problema. Preostalo je malo vremena za djelovanje, jer kolaps okoliša vrlo brzo može preći u nezaustavljiv proces. Dakle aktivizam u korist opstanka ima smisla samo SADA.

Ovo je moj pokušaj da mlade upozorim na osnovne globalne i lokalne činjenice i procese kako bi bolje informirani mogli planirati svoj životni put, te odabirati vrijednosti i rješenja za koja će se zalagati.

Zoran Skala

Sadržaj:

• Kako i kada je čovjek počeo naglo mijenjati Zemlju
• Što ste u školi i iz medija naučili o klimatskoj krizi
• Zašto si uništavamo jedino stanište
• Je li klimatska kriza tehnički rješiv problem
• Imaju li svjetske i nacionalne elite plan za zaustavljanje katastrofalnog globalnog zatopljenja
• Demografska obnova i klimatska kriza
• Kupujmo oružje, nacionalna sigurnost nema cijenu!
• Globalizacija odlazi – dolazi lokalizacija
• Neke važne sastavnice procesa lokalizacije
• Osobne pripreme za sutra
• Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

Kako i kada je čovjek počeo naglo mijenjati Zemlju

Naš način življenja i naš opstanak temelje se na raspoloživoj energiji i na stanju okoliša. Zna se da je čovjek utjecao na mijenjanje okoliša još od početaka bavljenja poljoprivredom, ali nagle i eksponencijalno rastuće promjene počele su se događati od prije dvjestotinjak godina kada se počelo koristiti fosilna goriva – ugljen, naftu i plin. Sa tako koncentriranom, jeftinom i kvalitetnom energijom sve se moglo napraviti lakše. Jedna bačva nafte (cca 160 l) sadrži energetski ekvivalent od 4,5 godine ljudskog fizičkog rada. Bačva nafte još uvijek košta manje od 80$, a bila je i ispod 2$ (1950.g.). Zbog toga su gotovo sve ljudske tvorevine koje vidite oko sebe tamo dospjele zahvaljujući fosilnim gorivima, barem u fazi transporta. Prvi vaš problem je što su fosilna goriva neobnovljivi izvor energije i tijekom vašeg života će svakako prestati njihovo korištenje – jer će biti potrošena (dnevno se troši 14 milijuna tona nafte i 24 milijuna tona ugljena). Još su veći problem emisije stakleničkih plinova koje nastaju njihovim sagorijevanjem i uzrokuju ubrzano mijenjanje klime – što bi Zemlju moglo pretvoriti u planet na kojem ljudska vrsta ne može opstati. Da se to ne bi dogodilo, najsigurnije bi bilo fosilna goriva napustiti do 2030. godine! Radi se o 81,5% svjetske energije (2023. g.).

Što ste u školi i iz medija naučili o klimatskoj krizi

Sa medija i obrazovnog sustava ne može se skinuti odgovornost zbog neinformiranosti i pasivnosti mladih u vrijeme nailaska velikih kriza koje im ugrožavaju i sam opstanak. Sjetimo se kako smo u vrijeme pandemije COVID-a (kada su i moćnici bili ugroženi), svakodnevno i mjesecima bili bombardirani porukama o poželjnom ponašanju, i kako smo prihvatili mnoge restrikcije u svakodnevnom životu. Klimatska kriza, šesto masovno izumiranje biljnog i životinjskog svijeta i s njima povezane druge krize, mladima su mnogostruko veća prijetnja od COVID-a, pa ipak, svaka pikantna afera u politici zauzme puno više medijske pozornosti od njih. Da utjecaj reklama ni ne spominjem. Na sličan način, obrazovni sustav učenike radije oprema znanjima za kratkoročne potrebe tržišta rada, nego znanjima i vještinama koje bi njima i njihovim zajednicama bile korisne u okolnostima nastupajućih metakriza.  

Zašto si uništavamo jedino stanište

Privremena ogromna dostupnost jeftinih fosilnih goriva omogućila je nevjerojatan polet gospodarstva i bujanje potrošnje. Oni koji su se pri tome enormno obogatili uspjeli su globalni društveno-ekonomski sustav prilagoditi sebi u korist. Tako je nastao sadašnji sustav u kojem je ključno mjerilo uspješnosti neke nacije rast BDP-a (izražava se u novčanim jedinicama). Međutim, devastacije okoliša planetarnih razmjera, pa ni utjecaj na zdravlje i dobrobit samih ljudi, ne sudjeluju u obračunu takvog mjerila uspješnosti. Najbogatije korporacije, karteli i pojedinci svojim novcem uspijevaju ostvariti najveći utjecaj na zbivanja praktično u svim zemljama svijeta (uključivo onima koje sebe deklariraju kao demokratske). Na uvodno spomenute UN-ove svjetske konferencije, uz nacionalne delegacije uvijek se proguraju i lobisti fosilnih korporacija. Prošle, 2024. godine, na konferenciju u Azerbajdžanu (29-tu o klimi) došlo ih je 1800, a u Kolumbiju (16-tu o bioraznolikosti) 1260. I, kao i svaki put do sada, ništa se obvezujuće za spas planeta nije dogovorilo.

Na tim konferencijama delegacije najviše vremena potroše pregovarajući o novcu kojim bi se financiralo prelazak s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, kao i za ogromne štete koje zemlje u razvoju trpe zbog klimatskih ekstrema uzrokovanih emisijama bogatih zemalja. Pritom, zemlje u razvoju žele imati gospodarski rast da bi izašle iz siromaštva, dok bogate zemlje žele nastaviti s gospodarskim rastom da ne bi upale u recesiju ili gospodarsku krizu. Tako da svi žele postići nešto što je fizički i biološki nemoguće: da zaustave planetarne devastacije okoliša sa još više gospodarskog rasta.  

Zagovornici beskonačnog gospodarskog rasta imaju snažan poriv da vjeruju u tu dogmu. No, svaka mlada osoba može i bez dublje znanstvene analize procijeniti može li se njen način življenja nastaviti odvijati po obrascu življenja kakav je imala baby-boom generacija, recimo ja. Ja sam rođen 1950. godine. Tada plastike uopće nije bilo. U mom životu globalna populacija je narasla za 3,5 puta, globalno gospodarstvo 14 puta, i dogodilo se 84% svih emisija stakleničkih plinova od početka industrijske revolucije! Osvrnite se oko sebe, razmislite i odgovorite sami sebi na pitanje: vjerujete li vi da je doista moguće da doživite da na Zemlji bude 28 milijardi stanovnika i da bude 14 puta više ljudskih tvorevina nego što ih je sada? Dominirajući društveno-ekonomski sustav funkcionira na način kao da je to moguće. Ne dajte se zavarati sintagmama kao što su održivi rast ili zeleni rast. Te sintagme su izmišljene kako bi zakamuflirale neodrživost sadašnjeg sustava.   

Budite svjesni da naš planet ne može podržati ni izdržati sadašnji način življenja ljudi kroz još jedan prosječni ljudski vijek. Da bi kao vrsta opstali mi se moramo prilagoditi planetarnim ograničenjima. Moćnici imaju novce i politički utjecaj da na sve moguće načine opstruiraju mijenjanje sadašnjeg neodrživog sustava – jer im je baš taj sustav omogućio da imaju to što imaju. No, htjeli ne htjeli, u vašem životu ipak će se dogoditi velika promjena. U vašem najboljem interesu je da se ona dogodi što prije i da ne bude kaotična.       

Je li klimatska kriza tehnički rješiv problem

Mnogi su uvjereni da raspolažemo s tehnologijama kojima se može riješiti klimatska kriza. No težinu situacije komplicira činjenica da je naš planet živi superorganizam. Biološka memorija koja je omogućila da Zemlja ne bude samo ledena stijena u svemiru razvijala se više od tri milijarde godina, što je prekompleksan događaj da bi se mogao smjestiti u računalni program za potrebe naših simulacija. Drugim riječima, ekološka strana klimatske krize koja se događa zbog promjena na zemljinoj površini uzrokovanih golom sječom šuma, preoravanjem ravnica, melioracijom, onečišćenjima, rudarenjem, izgradnjom gradova i prometnica i sl., čime se mijenja režim isparavanja iz biljaka, prisustvo gljiva i mnoštva drugih mikroorganizama u tlu što ga čine plodnim, prirodni efekti hlađenja i ublažavanja poplava… ne mogu se pouzdano modelirati, pa se cijela priča oko klime svodi uglavnom na onaj predvidiviji dio – emisije stakleničkih plinova i njihov utjecaj na globalno zatopljenje. 

Konvencionalna mudrost je da ako spaljivanjem fosilnih goriva (neobnovljivi izvori energije) nastaje najviše stakleničkih plinova, onda trebamo investirati u njihovu zamjenu obnovljivim izvorima energije. Od svih obnovljivih izvora energije, samo se energiju iz Sunca i vjetra može mnogostruko povećati u odnosu na trenutno korištenje. No, ono što na taj način možemo dobiti uglavnom nam stiže u formi električne energije. Električna energija danas čini samo oko 20% ukupne energije svijeta, a još uvijek većina i takve energije dolazi iz termoelektrana na fosilna goriva. K tome, niti jedan solarni panel ni vjetrenjača nisu proizvedeni i postavljeni na svoje mjesto bez korištenja fosilnih goriva. Zato se dogodilo da unatoč silne globalne ekspanzije proizvodnje solarnih panela i vjetroagregata proteklih godina, i njihovih sve nižih cijena, nije došlo do globalnog smanjivanja emisija stakleničkih plinova. 

Jasno je da je sadašnji način potrošnje električne energije (dostupna u svako doba dana i noći) teško održati energijom Sunca i vjetra (njih malo ima, pa malo nema), i zato se razmatraju i druga rješenja, primjerice: 

• Masovna izgradnja novih fisijskih nuklearnih elektrana
• Možda i el. energija iz nuklearne fuzije (ako to uspije nakon pola stoljeća pokušavanja)
• Veliki sustavi (akumulatori) za skladištenje električne energije

A za namjene koje je teško ili nemoguće riješiti korištenjem električne energije, ali bi se htjelo izbjeći emisije stakleničkih plinova od fosilnih goriva, govori se primjerice o: 

• Vodiku (često u kombinaciji s amonijakom kao međufazom u transportu)
• Sintetičkim gorivima
• Biogorivima
• Pa i fosilnim gorivima uz CCS  (hvatanje i pohrana CO2)

Zajedničko svim ovim „alternativama“ je da bi njihova široka primjena prouzročila nove velike devastacije okoliša, da ih ne bi bilo moguće izvesti bez korištenja fosilnih goriva (što bi izazvalo nagli skok emisija CO2), da bi bile cjenovno nedostupne većini populacije (ne bi bile pravedne), da imaju ograničen vijek trajanja, i da ih nije moguće globalno raširiti dovoljno brzo prije nego što klimatske promjene ne prerastu u nezaustavljiv proces. Čak i ona trenutno najpopularnija energetska rješenja zasnovana na Suncu i vjetru nisu trajna. Solarnim panelima i vjetroelektranama radni vijek je 30 godina, u najboljem slučaju 50, pa bi ih nakon toga trebalo zamijeniti novima, pa nakon narednih 30 godina opet novima… 

Zemlja svojim mineralnim resursima i živim svijetom ne može pratiti ovakve prohtjeve ljudske vrste. Uklopiti se u planetarna ograničenja znači prihvatiti način življenja sa puno manje energije – svih vrsta! Nije dovoljno samo preći sa benzinskih vozila na električna vozila. Za realizirati takvu zamjenu trebale bi enormne količine prirodnih resursa, primjerice, bakra. Danas za dobiti jednu tonu bakarne rudače prethodno treba ukloniti 125 tona kamena i zemlje. Slično je i sa drugim rudačama. To se ne može odraditi ljudskim mišićima. Zbog opstanka moramo se biti spremni odreći mnogih stečenih navika i pogodnosti, te potrošačkog mentaliteta. Moramo prestati razgovarati o gospodarskom rastu, a početi razgovarati o tome kako održati maksimalnu kvalitetu življenja u zajednici, u okviru raspoloživih resursa i energije iz našeg bližeg okruženja, i uz regeneraciju okoliša. Naši praroditelji to su znali. Tako se živjelo tisućama godina. Ako bi njihova iskustva nadogradili s onim što smo mi naučili proteklih desetljeća, rezultat bi mogao biti iznenađujuće dobar!  

Imaju li svjetske i nacionalne elite plan za zaustavljanje katastrofalnog globalnog zatopljenja

Nemaju! Globalno, za tako nešto trebalo bi imati obvezujući sporazum o godišnjoj dinamici smanjivanja uporabe fosilnih goriva i zabranu novih istraživanja i otvaranja eksploatacijskih polja na kopnu i na moru. Tome se nije uspjelo približiti ni nakon 29 svjetskih konferencija o klimi. Globalni kartel fosilnih goriva ostvaruje godišnji prihod od 28000 milijardi$, pa se potrudio da se ta tema ni ne pojavi na UN-ovim pregovorima. Na sličan način globalne korporacije sprečavaju zabranu rizičnih i/ili dokazano štetnih praksi po zdravlje ljudi i okoliša, čak i kada ugrožavaju i sam opstanak čovječanstva, jer na tome odlično zarađuju. Spomenut ću samo neke: genetsko modificiranje, uporaba pesticida, insekticida i herbicida, uporaba vječnih kemikalija (PFAS – endokrini poremećaji), onečišćenja plastikom (mikroplastikom), AI… Na to svakako treba dodati i vojno-industrijski kompleks, koji iznimno dobro zarađuje na ratovima. Ili, uporno postojanje međunarodnih pravila koja pogoduju besramnom bogaćenju i moći najbogatijih korporacija i  pojedinaca:

– (UNEP) Najbogatijih 1% kućanstava svijeta prigrabilo je u zadnjih nekoliko godina gotovo dva puta više koristi od porasta globalnog BDP-a nego što je otišlo u preostalih 99% svjetskih kućanstava.

– Međunarodna regulativa za zaštitu investicija ima puno bolji sustav obvezatne primjene nego međunarodni zakoni o zaštiti okoliša i ljudskih prava. ISDS (Investitor-State Dispute Settlement) traži da ako država promijeni svoje zakone da bi zaštitila klimu ili okoliš mora korporacijama kompenzirati izgubljeni profit (obeštećivanje stanovništva zbog narušena zdravlja i/ili nepravdi je, naravno, nezamislivo). O ogromnim svotama odlučuju 3 arbitra!

– Poslovanje preko poreskih rajeva na štetu nacionalnih proračuna i dalje dobro funkcionira.

– Potpuno je legalno da u najdemokratskijoj zemlji Elon Musk može zgrnuti 300 milijardi$, odnosno, jednako kao što bi mogla i svaka druga osoba s odličnom plaćom od 5000 $/mjesečno, ukoliko bi sve stavljala na štednju i radila 5 milijuna godina! Vjerojatno je i to rezultat demokratski iskazane volje naroda. Možda i uz odobravanje siromašne polovice čovječanstva, onih 4 milijarde ljudi koji žive sa manje od 206 $/mjesečno?! Uzgred, toj polovici čovječanstva  trebaju 3 godine da u atmosferu izbace onoliko stakleničkih plinova, koliko 1% najbogatijih izbaci za samo 10 dana!

– Normalno je da Jeff Bezos u svojim podatkovnim centrima može držati 40% podataka svijeta.  

Hrvatska je svijet u malom. I kod nas se kod svake jače vremenske nepogode spominju klimatske promjene, govori se o tome kako imamo dobar udio obnovljivih izvora energije, i kako ćemo puno pošumljavati. Istovremeno, odani smo gospodarskom rastu i globalizaciji, dapače, hvalimo se da smo u tome bolji od drugih u EU. Zato na svaki način hoćemo privući strane investitore (po mogućnosti one najbogatije) koji traže lokacije na kojima mogu najlakše i najviše zaraditi – u čemu im pomažu velike agencije za kreditne rejtinge (i tu se hvalimo kako dobro kotiramo, mada dobra vijest za investitore obično nije dobra vijest za stanovništvo i okoliš). Glavne su nam investicije u Kvarner kao važno energetsko čvorište za fosilna goriva, u LNG terminal i plinovode, u Kontejnerski terminal, u poslovne zone (s trgovačkim i logističkim centrima), u autoceste (Križišće – Žuta Lokva; te u onu najskuplju, do Dubrovnika), u još više turizma (osobito onog s 5 zvjezdica, s avio-gostima, s još kruzera, s još luksuznijim marinama). U takvom okruženju gotovo je nepristojno spominjati klimatske promjene, šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta i planetarna ograničenja. Zato se o tome u političkim krugovima (od nacionalne do lokalne razine) izbjegava razgovarati, osobito pred neke izbore. Jer u biti, sve te investicije imaju smisla samo uz pretpostavku da znanstveno najavljenih metakriza neće biti. Kad se upozorenja znanstvenika ne bi ignorirala, postalo bi jasno da su naše „strateške“ investicije zapravo investiranje u razbuktavanje metakriza, odnosno, da je to nepotrebno razbacivanje novaca na štetne projekte koji podrivaju mladima izglede za opstanak. 

Demografska obnova i klimatska kriza

U zadnje vrijeme demografska obnova se prometnula kao najvažnija tema u kontekstu mladih. Zanimljivo je da su je najvatrenije zagovarali političari koji su se javno deklarirali da su protiv odrasta (degrowth-a). Osnovano je novo ministarstvo koje redovito naglašava kako izdvaja značajna sredstva za razne vrste potpora mladim obiteljima, a posebice majkama.

Jasno je da Država, koja gospodarski rast ima kao svoj temeljni cilj, treba mlade. Oni joj trebaju kao najinovativniji segment društva za jačanje konkurentnosti, za primjenu novih tehnologija, kao uporište mirovinskog sustava, u sustavu obrane, itd. Zato Država potiče mlade obitelji da imaju više djece – novčanim potporama i propagandno.

No, ta ista Država ignorira metakrize – sudar s planetarnim ograničenjima koji će novim generacijama mladih ljudi pogoršati i/ili uskratiti mnoge ambijentalne, infrastrukturne, resursne i druge pogodnosti koje su uživali njihovi roditelji i praroditelji. Budući da se o demografskoj obnovi ne razgovara i iz te perspektive, izostaju bilo kakve ozbiljnije pripreme mladih obitelji i društva za znanstveno najavljeno mijenjanje životnih okolnosti – koje će presudno određivati kvalitetu, pa i mogućnost življenja, toj novorođenoj djeci. 

Dok demografska obnova i nadležno ministarstvo ne postanu motor i nacionalni nositelji procesa priprema i prilagodbi društva na velike promjene koje se više ne mogu izbjeći, sadašnje aktivnosti Države oko demografske obnove svode se na puko investiranje u „proizvodnju“ ljudskih resursa za potrebe gospodarskog rasta. Jer, uništavanje staništa budućoj djeci i dalje neometano traje. 

Kupujmo oružje, nacionalna sigurnost nema cijenu!

Ne znam je li to negdje eksplicitno piše, ali mi se čini da opstanak mladih i budućih generacija itekako spada u domenu nacionalne sigurnosti. Ako je to tako, onda trebate o tome razmisliti imajući u vidu neke činjenice:

– Ako se vrlo uskoro ne prestane s devastiranjima planeta, ljudskoj vrsti prijeti izumiranje (ugroženi su svi mladi cijelog svijeta i buduće generacije).

–  Globalni procesi dogovaranja oko zaustavljanja metakriza neuspješni su već tri desetljeća. Nacionalni pregovarači su opterećeni različitim nacionalnim interesima, uplitanjem globalnih korporacija, vojnim, političkim i gospodarskim konfliktima, te dominirajućim gospodarskim sustavom koji prioritet daje gospodarskom rastu i novcu. 

– Kada se zbog ignoriranja metakriza dogode poremećaji koji rezultiraju velikim društvenim nezadovoljstvom i kada mase počnu tražiti odgovornost elita, elite su sklone skretati pozornost sa sebe na vanjske neprijatelje. Potiču sukobe, pa i one oružane (Doktrina šoka).  

– Svaki ratni sukob odlaže i/ili onemogućava da se proces globalnog dogovaranja o metakrizama vodi u dobroj vjeri i sa aspekta interesa ljudske vrste u cjelini. Istovremeno, u svakom ratnom sukobu vojno-industrijski kompleks profitira i jača svoju poziciju moći u društvu. No, dok ratovi traju populacija mladih najviše stradava. Čak i oni sretni, koji prežive sam rat, kasnije obično nose trajne fizičke i psihičke traume. S takvim traumama potom bi ušli u nezaustavljivi proces ubrzavanja globalnih metakriza, koje nisu mogle biti blagovremeno zaustavljene baš zbog ratova u kojima su i oni sami sudjelovali. 

Dakle, mladi su najveće trenutne i dugoročne žrtve svakog rata. Okoliš je također žrtva (uz kaos u biosferi, rat u Ukrajini je samo u prve dvije godine izazvao 175 milijuna tona dodatnih emisija CO2). Zato mladi moraju sebi osvijestiti da žive u vremenu u kojem su, bez obzira na službenu retoriku, naoružavanje i velike obrambene pripreme zapravo put prema sukobima. Tim prije što se dešavaju u ambijentu zanemarivanja metakriza. To vrijedi i za najnovija traženja koja dolaze iz krugova NATO-a da se za vojsku počne izdvajati i 5% BDP-a! Uzgred, najbogatije zemlje već sad investiraju 2,3 puta više novca u vojsku nego za nošenje s klimatskom krizom. Koga i što one time uopće mogu spasiti?! Nitko, nigdje, ne može imati trajniju korist od rata, jer to ubrzava fatalni kraj svih. Zemlja ukida gostoprimstvo ljudskoj vrsti! Zagovornici naoružavanja i ratova mlade u njih privlače i uvlače na razne načine, pa i tvrdnjama da se tako iskazuje domoljublje. No, najdomoljubnija i za opstanak najizglednija obrambena doktrina je MIR. A za tu jedinu razumnu opciju današnjice – zagovaranje mira, razoružanja i opće suradnje na regeneraciji planeta – uporno se javno zalaže, čini se, samo Papa! Poslušajte ga, zalažite se i vi! Javno i u suradnji sa svojim vršnjacima iz regije! 

Globalizacija odlazi – dolazi lokalizacija

Klimatska kriza nikada ne dolazi sama. Zato ovdje govorimo i o metakrizama. Primjerice, zbog klimatskih ekstrema propadaju urodi osnovnih prehrambenih kultura, raste broj gladnih, globalni lanci opskrbe hranom pucaju, supermarketi zjape prazni (dok u konačnici ne prestanu s radom). A Hrvatska preko 50% svojih potreba u hrani uvozi. Ili, napuštanje fosilnih goriva za posljedicu ima gašenje industrijske poljoprivrede (potpuno je ovisna o fosilnim gorivima), što opet izaziva manjak hrane u svijetu. Te pojave onda izazivaju niz drugih kriza: migracije, društvene turbulencije, ekonomske krize, financijske krize (prekid plaćanja i drastičan pad prometa u trgovini i turizmu), masovne bankrote tvrtki i banaka, i još dosta toga. Zašto upozoravam na ovo? Zato jer ulazimo u desetljeća sve većih klimatskih ekstrema, a u takvim okolnostima na pouzdano zadovoljavanje svojih osnovnih potreba (hrana, voda, osnovna energija, krov nad glavom, sigurnost) možete računati samo u okviru mogućnosti koje postoje u vašem bližem okruženju – dakle lokalno! Zato je za svaku osobu najvažnije da što bolje funkcionira baš lokalna razina. To je razina na kojoj bi svatko trebao uložiti maksimum svog društvenog angažmana. Dati vlastiti doprinos poticanju, organiziranju i provođenju aktivnosti na jačanju samodostatnosti i otpornosti zajednice.      

Budući su rođeni u potrošačkom, visoko-tehnološkom društvu, kod većine mladih naglašen je individualizam i uska profesionalna specijaliziranost, što je dodatno potencirano ovisnošću o pametnim telefonima i sličnim napravama. To mlade čini osobito ranjivima na nadolazeće promjene. Jer visoko-tehnološko društvo ovisi o obilatoj dostupnosti energije. Kako se zbog očuvanja i regeneracije planeta moraju što prije napustiti fosilna goriva, koja čine 80% energije svijeta, način življenja ljudi posljedično će se značajno pojednostaviti (pratite The Great Simplification priloge Nate Hagens-a). Za tako veliku i naglu promjenu vanjskih prilika mlade nitko nije pripremao, niti ih priprema. No, na to nisu pripremljeni ni donositelji odluka u urbanim cjelinama. Zato praktično nitko ne raspolaže sa svim znanjima i vještinama potrebnima za prilagodbu na promjene koje su znanstvenici odavno najavili. Da bi se u novim okolnostima mogla održati što bolja kvaliteta življenja stanovništvu, bit će od iznimne važnosti znati mobilizirati znanja i vještine svih članova zajednice. No, o kolikoj zajednici bi trebalo razmišljati?! Budući da ljudska vrsta ide prema velikom pojednostavljenju načina življenja, u takvom ambijentu nije praktično komunicirati s desetinama ili stotinama tisuća ljudi kad su u pitanju osnovne potrebe. Zato se dobro prisjetiti da smo se kao ljudska vrsta najveći dio naše povijesti razvijali u manjim ljudskim skupinama, što je ostavilo traga u našem genetskom kodu. To je zapazio primatolog Robin Dunbar, pa je procijenio da je ljudski mozak baždaren na život u grupi od približno 150 jedinki (Dunbarov broj). Imajte to u vidu. 

Što se prilika u ruralnim sredinama tiče, one su tradicionalno povezanije s okolišem od onih urbanih i tamošnji stanovnici mnogo toga silom prilika znaju sami napraviti. Zato će njima prilagođavanje na veliko pojednostavljenje biti lakše. 

Dakle, prva dragocjena karakteristika ugodnog mjesta za življenje i u vrijeme metakriza bit će postojanje društvene kohezije u zajednici. 

Druga, vjerojatno još dragocjenija karakteristika takvog mjesta je očuvan okoliš. Zadnjih stotinjak godina, zbog pretežno urbanog načina življenja i konzumerizma, zaboravili smo da naš postanak i opstanak izravno imamo zahvaliti darovima iz okoliša. Zato nam praktično svaka nova razvojna odluka, koja se realizira na štetu našeg već značajno ranjenog okoliša (mora, vodotokova, poljoprivrednog tla, šuma, zraka), otkida nešto od buduće kvalitete življenja. Posebnu pažnju obratite na šume. One su prirodni regulatori topline i režima oborina. Najveća im opasnost prijeti od ljudi kada ovima energija iz drugih izvora postane nedostupna ili preskupa. Tada će se svi sjetiti ogrjevnog drveta. Uz naslijeđenu neosjetljivost na stanje okoliša i sklonost pohlepi, za nekoliko godina mogli bi se zateći u situaciji da su ogoljena mnoga nekad šumovita područja. Tada bi shvatili da je baš to pokrenulo veliku eroziju i gubitak plodna tla, da je zbog toga podzemlje osiromašilo vodom, a da su bivša šumovita područja, u koja se nekada išlo ljeti rashladiti, sada postala i 6°C toplija. Nemarom bi si napravili pustinju.    

Neke važne sastavnice procesa lokalizacije

Potsdamski institut za istraživanje klimatskih posljedica procjenjuje da bi do 2050. godine štete od klimatskih ekstrema u svijetu mogle biti 38000 milijardi$, a možda i 50% veće (za usporedbu, globalni BDP 2023.g. bio je 105000 milijardi$). Kad se očekuju tako velike štete na pogođenim područjima, jasno je da će sposobnost šireg okruženja da pomaže pogođenima moći biti samo kratkotrajna i simbolična. S nastalim posljedicama lokalno stanovništvo morat će se nositi uglavnom samo. Kao prvi korak, razumno bi bilo da si svaka sredina što prije napravi procjenu vlastite ranjivosti na klimatske ekstreme, veliko smanjivanje dostupnosti fosilnih goriva i s njima povezane ugroze. Prioritet bi morale imati osnovne potrebe stanovništva, a procjenu bi trebalo raditi uz široko sudjelovanje javnosti.  

Povremeno svaka sredina se može naći na udaru katastrofa. Tada postaju važni odnosi sa susjedima. Sjetimo se da će se dostupnost fosilnih goriva nezaustavljivo smanjivati, što će znatno smanjiti mobilnost roba i ljudi. Tako da će u izvanrednim okolnostima biti nerealno očekivati pomoć iz zemljopisno udaljenih sredina, zbog logističkih problema. S toga je svim međusobno zemljopisno bliskim zajednicama korisno uspostaviti i njegovati kulturu uzajamnog pomaganja u izvanrednim okolnostima, bez obzira na eventualne prijepore iz prošlosti. Dio takvih zajedničkih aktivnosti moglo bi biti uspostavljanje registra pojedinaca i grupa sa korisnim znanjima i vještinama za izvanredne prilike. Također bi korisno bilo dogovoriti politiku držanja određenih zaliha važnijih potrepština za izvanredne okolnosti (hrane i sjemena; vode; biblioteke alata; materijale i lijekove za prvu pomoć; prostore za privremeni smještaj/utočište i sl.). Jer, klimatski ekstremi obično razorno pogode neko relativno usko područje, pa mreža odmah dostupnih makar i malih zaliha osnovnih potrepština u susjedstvu, može napraviti veliku razliku u procesu oporavka onih koji su najteže stradali.  

Osobne pripreme za sutra

Možda ste već od djetinjstva sanjali što želite biti u zreloj dobi. Možda ste tome prilagodili i svoj put kroz sustav obrazovanja. Možda te snove već i živite. Pa opet bi bilo dobro da o svemu tome ponovo razmislite, ali sada i iz perspektive promjena koje su najavljene od znanstvenika. Kada, kako i kakvim intenzitetom će nastupiti te promjene ne možete sa sigurnošću znati. Previše je nepoznanica u igri. Ali temeljna polazišta za takva razmišljanja ipak se znaju. 

Kao prvo, kada dospijete u srednje godine i kasnije, ljudi će neminovno živjeti sa mnogo manje energije nego danas. To će se odraziti na mogućnost putovanja, na dostupnost roba sa većih udaljenosti, na sposobnost održavanja današnjih infrastrukturnih sustava, na proizvodnju hrane i drugih roba, na funkcioniranje interventnih službi… Bezmalo, na sve. Pokušajte si vizualizirati kako bi bilo koja vama danas važna i banalno lako dostupna naprava ili usluga funkcionirala bez fosilnih goriva i uz oskudnu dostupnost električne energije. Mnogo toga bi vam postalo teže dostupno, nedostupno, ili moguće samo uz pomoć drugih ljudi koji oko toga više znaju ili su vještiji od vas. Zato si odaberite i potrudite oko stjecanja nekih i za takve prilike korisnih praktičnih znanja i vještina koje vama idu od ruke – da biste i drugima mogli u tome pomagati. Tako ćete zaslužiti da od drugih dobijete pomoć u situacijama kada vama zatreba nešto što ne možete sami napraviti.

Drugo važno polazište tiče se hrane i vode. Klimatski ekstremi, gubitak bioraznolikosti, gubitak plodna tla, oskudica vode i odumiranje industrijske poljoprivrede jako će smanjiti dostupnost hrane u svijetu. Vaša sigurnost prehrane ovisit će o hrani koja će biti proizvedena u vašem relativno bliskom okruženju (nekoliko desetina kilometara, max.), ili ćete ju sami proizvoditi. Postoji mnogo organizacijskih opcija kako bi se mogla ostvariti simbioza između proizvođača i potrošača hrane (biti prosumer), no, bitno je da o problemu hrane počnete razmišljati sada, dok je posvuda još ima. S jedne strane, trebate si osvijestiti da si svatko nešto hrane može proizvesti i sam – na balkonu, u dvorištu, u urbanom vrtu, nekoj slobodnoj parceli… Znati proizvesti hranu, imati dobro sjeme, znati oživjeti tlo za nove gredice, kompostirati… sve su to dragocjena znanja i vještine za vašu prehrambenu sigurnost u narednim desetljećima. S druge strane, osvijestite si da će današnja navika da se sva potrebna hrana drži u hladnjaku vremenom izgubiti svoje energetsko uporište. Zato se zainteresirajte kako se držala hrana u prošlosti – u trapovima u zemlji i konzerviranjem. Drevnu praksu da se ima zalihu nekvarljive hrane za barem mjesec-dva bilo bi mudro obnoviti.

Svi znamo da bez vode najmanje možemo izdržati. Na sreću, živimo u klimatskom pojasu koji još uvijek ima dovoljno oborina kroz godinu. No, istražite kako i od kuda do vas dolazi voda koju pijete, dajete domaćim životinjama, zalijevate vrtove… Uglavnom cjevovodima sa udaljenih izvorišta. Dakle, od izvorišta vodu se tlači crpkama na el. energiju i transportira cjevovodima do vas. Te cjevovode se mora povremeno održavati, pa i mijenjati. Pri ekstremnim vrućinama, kada su svi klima uređaji uključeni, sve češće se događaju raspadi električne mreže zbog preopterećenja. Takav raspad može trajati danima. Ukoliko crpke za vodu nemaju svoj autonomni izvor energije, svo to vrijeme biti ćete i bez vode! U dogledno vrijeme slično će se događati i zbog pucanja cjevovoda, jer više neće biti moćne mehanizacije na fosilna goriva za hitne intervencije, s kojima se kvarove nekada brzo popravljalo. Zato je vrijeme da već sada razmišljate o rješenjima (rezervama vode) za ovakve situacije. Osobito ako stanujete na višim katovima.

Ako ste dobar komunikator, pa možete motivirati i mobilizirati svoje susjede na ovakve i slične akcije na prilagodbama i jačanju otpornosti na krizna stanja, i vama i njima će sve biti lakše i zabavnije. Dijeljenje svega će vam preći u korisnu naviku.

Kroz svoj proces školovanja, i učenje uz poslove koje sam obavljao, vjerojatno kao i većina vas, nisam dobio nikakva praktična znanja korisna za velike promjene koje su sada ispred nas. Zato mi je žao što sam 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja (PDC) pohađao tek kad sam otišao u mirovinu. S tim saznanjima bi puno mojih životnih odluka i opredjeljenja u mlađim godinama bile drukčije. Toplo ga preporučam svakom. 

Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

Vjerojatno ste primijetili da oko vas vlada neka čudna tjeskoba i napetost. Mediji svakodnevno bruje o katastrofama poput požara u Los Angelesu, poplavama u pustinjskoj Meki, ratovima u Gazi i Ukrajini… Na političkoj sceni sve je više sukoba i podjela, pojavljuju se ekstremisti raznih profila, sve su češći masovni prosvjedi… Ukratko, svijet postaje sve manje sigurno mjesto za življenje. Kad neka mlada osoba osjeti da joj puno toga iz okruženja ugrožava opstanak, njen mozak stalno procesira te informacije, u stanju je kontinuiranog alarma, jer na pomolu ne vidi rješenja, a to je jako zamorno i ometa kognitivne funkcije. Otud epidemija mentalnih problema u mladih.

Rješenja izostaju (ne mogu se naći) jer ih se traži u okviru postojećeg sustava, kojem su novac i gospodarski rast vrijednosti iznad svih drugih, pa i iznad vas. 

Ako ste zapazili sliku s druge stranice (transparente sa klimatskih prosvjeda mladih), mnogi vaši vršnjaci shvatili su gdje je problem. Oni traže da se promijeni sustav i prestane s aktivnostima koje mijenjaju klimu. No, njihova traženja se ignoriraju. Postojeći sustav se brani svim sredstvima. Diljem svijeta represija prema klimatskim prosvjednicima raste, a to smo imali prilike vidjeti i u Hrvatskoj (na Krku – zbog LNG-a).  

Dakle, globalne okolnosti za promjene u vašu korist su trenutno izrazito nepovoljne. Nije realno niti od naših nositelja odlučivanja očekivati (samo)inicijative za značajnije iskorake koje bi išle vama u korist. O tome se naprosto kod nas do sada nije ni razgovaralo. Stoga, zahtjevi za radikalnim i sveobuhvatnim promjenama moraju doći od vas – mladih! Bez toga se ni lokalne ni nacionalne vlasti neće pokrenuti. Vi ste skupina kojoj se radi o glavi. Preko vas će se ostvariti, ili neće, budućnost ove zemlje. Vi na svojoj strani imate sve znanstvene i moralne argumente za svoja traženja, a ovo proljeće imate zadnju priliku da zaurlate o tome u predizbornoj kampanji za lokalne izbore. Odgađati to za neke druge izbore, kako stvari stoje, bilo bi prekasno.

“If you think adventure is dangerous, try routine, it is lethal.”
— Paulo Coelho

Način istupanja sa zahtjevima

Vaše djelovanje mora biti uporno, ali nenasilno! Budite svjesni da su i za generaciju vaših roditelja ovo nove okolnosti i da se ne snalaze u njima. Možda ih se boje jednako kao i vi, ali to potiskuju, ne razgovaraju o tome. Zato će pristojna komunikacija s vaše strane i dobro pripremljene poruke polučiti puno bolje prihvaćanje i podršku kod njih. Vaše temeljno oružje je nenasilni otpor odlukama, planovima, projektima, prioritetima i praksama koje ne doprinose ublažavanju metakriza, odnosno, koje pogoršavaju stanje vašeg staništa i mogućnost zadovoljavanja vaših budućih životnih potreba. Nenasilno djelovanje ima i druge prednosti. Ne izlažete se represivnom aparatu, dok svojim bojkotom ili neposluhom možete doista paralizirati provedbu nekih za vas štetnih aktivnosti. Gandhi je to dobro koristio, provjerite kako. 

Predizborni skupovi

Trebali bi u njima sudjelovati koliko god vam mogućnosti dopuštaju. To je veliki organizacijski zalogaj, jer Primorsko-goranska županija ima 14 gradova, 22 općine te 536 naselja u sastavu gradova i općina. Možda bi pomoglo organiziranje brojnih javnih tribina (s tim bi se moglo odmah početi) na kojima bi se razgovaralo o metakrizama i podizala svijest javnosti o tome za što se treba pripremati i kako brzo. Učinite što možete.

Kako se do sada na predizbornim skupovima uglavnom nije razgovaralo o klimatskoj krizi, šestom masovnom izumiranju i utjecaju toga na mlade, te teme ćete vjerojatno vi morati nametnuti. Možda najprije kao pitanje – što neki kandidat ili stranka kane učiniti oko klimatske krize? Ako (očekivano) odgovor odmah skrene na priče o poticanju ugradnje solarnih panela i toplinskih izolacija, uskočite sa primjedbom da vas zanima velika slika – o ukupnim promjenama važnim za vaš opstanak koje dotični kandidat/stranka namjerava postići u suočavanju s krizama u naredne 4 godine. Pojasnite: 

– Dolaze nam veliki klimatski ekstremi – kako kanite našu JLS pripremiti za to? Kako ćemo se nositi s ekstremnim vrućinama – gdje će se ljudi moći skloniti od njih? Kako će se zaštititi oni koji rade na otvorenom? Kako ćemo funkcionirati ako se el.mreža raspadne na nekoliko dana (nastupi prekid opskrbe vodom, zastoji tlačene kanalizacije i obrade otpadnih voda, hrana u marketima i domaćinstvima ostaje bez hlađenja, ništa se ne može kupiti – bar code kase ne rade…)? 

– Znamo da ćemo u dogledno vrijeme morati funkcionirati bez nafte, benzina, plina. Kako ćemo zaštititi šume od prekomjerne sječe? Kako ćemo svoje domove zaštititi od požara poput onih u Los Angelesu, i to još bez Kanadera i vatrogasnih vozila na naftu? Kako ćemo se hraniti kad industrijska poljoprivreda prestane funkcionirati (100% ovisna o fosilnim gorivima), a u PGŽ se sada samo 0,4% stanovništva bavi poljoprivredom? Kako ćemo održavati u funkciji infrastrukturu koju već imamo bez građevinskih strojeva i vozila na naftu? Hoćete li nastaviti investirati u nove ceste, parkirališta, garaže, novu infrastrukturu, iako znamo da će nam održavanje i ovog što imamo biti sve veći teret? 

– Kanite li organizirati izradu Procjene ranjivosti naše JLS na klimatske ekstreme, veliko smanjivanje dostupnosti fosilnih goriva i s njima povezane ugroze? Hoćete li provesti reviziju svih planskih dokumenata u odnosu na spoznaje iz Procjene ranjivosti? Jeste li razmišljali o proglašavanju Klimatskog izvanrednog stanja za našu JLS?

Možete napomenuti i ovo:

Mnogo civilnih organizacija u Europi i svijetu sumnjaju da će se svjetski moćnici u dogledno vrijeme uspjeti dogovoriti oko brzog prestanka korištenja fosilnih goriva. Zato se sve masovnije i organiziranije poduzimaju koraci da se učini ono što se mora – lokalno. U Europi postoji udruženje civilnih organizacija ECOLISE koje koordinira ove aktivnosti. Prošle godine su objavili Manifest – vrijeme je za zajedničko djelovanje (na mrežnim stranicama ECOLISE-a je i hrvatski prijevod Manifesta). Potaknite svoju JLS da se pridruži tim civilnim inicijativama.  

Naglasite da mladima opstanak sada ovisi o tome što smo svi skupa spremni učiniti. Usporedite dvije situacije: 

I. Tragedija školaraca u Prečkom, koju je izazvao psihički poremećeni mladić, izazvala je burnu reakciju roditelja, javnosti, nastavnika, stručnih službi, Ministarstva, Grada… Mijenjane su brave na svim školama u Hrvatskoj, pisane nove sigurnosne procedure… Proglašen je Dan žalosti. Traže se odgovorni!

II. Tragedija za mlade cijelog svijeta u nastajanju, zbog klimatske krize + metakriza. Znanstvenici su je najavili još prije pola stoljeća, pa su potom objavili još dva upozorenja čovječanstvu (1992.g. i 2017.g.), objasnili su i što bi trebalo poduzeti. A reakcija Države, nositelja odlučivanja na svim razinama, akademske zajednice, javnosti, pa i roditelja… – uglavnom šutnja, ignoriranje, posao kao i obično. Lakše se daje 2 milijarde € za izgradnju novih dionica autocesta (prema Žutoj Lokvi i prema Dubrovniku), koje uskoro nikome neće trebati, nego za sprečavanje i prilagodbe na metakrize koje bi mladima spašavale živote?! 

Kako kandidati objašnjavaju razliku u reakcijama na ove dvije situacije?! Zar činjenica da tragedija u nastajanju (kod nas još nije u punom zamahu) znači da zbog toga ona nije prioritet, da nema odgovornih za izostajanje priprema na ublažavanju dugoročnih posljedica, da se sve može nastaviti raditi kao do sada, da se Kvarner i dalje može pretvarati u žrtvovanu zonu za fosilna goriva i njihove najveće korisnike?! A sve što treba znati već se ZNA! 

SRETNO!

U Njivicama,

Siječnja, 2025. godine

Zoran Skala

Objavio: Perforum

Zoran Skala, ambasador Europskog klimatskog pakta, zajedno sa suradnicima iz građanske inicijative TIKO i Zelene mreže Primorsko-goranske županije, sastavili su otvoreno pismo upućeno svim političkim kandidatima za predstojeće izbore u EU, u kojem pozivaju na odgovornost i težinu mandata za koje traže glasove građana. U nastavku prenosimo pismo u cijelosti i Manifest – Vrijeme za zajedničko djelovanje > Inicijative iz lokalnih zajednica i Europski zeleni dogovor

TEŽINA VAŠEG MANDATA

Život na Zemlji je ugrožen i ubrzano se gubi. Razlog tome su ljudi koji su svojim načinom
življenja učinili ogromne promjene u planetarnom okolišu, što im sada ugrožava opstanak.
Znanstvenici na to desetljećima upozoravaju, ništa bitno se ne poduzima, ljudi to osjete,
mladi su preplašeni, posljedično, u porastu su mentalni problemi i društvene patologije.
U narednih pet godina čovječanstvo će ili učiniti sve što treba da se život na Zemlji očuva, ili
će ljudi kao vrsta u dogledno vrijeme moguće nestati.

Europa je bitan dio svijeta i jedini kontinent koji već pet godina ima zeleni plan kako da se
paradigma današnjeg načina življenja radikalno promijeni i do polovice stoljeća učini
neutralnom po klimu i okoliš. Iz drugih krajeva svijeta mnogi su u Europu gledali s nadom
da će ona biti ta koja će „povući“ globalnu promjenu u korist opstanka. No, Europa je
zastala. Posebice zato što je izostao proces prijenosa načela iz Europskog zelenog plana na
lokanu razinu (uglavnom zaslugom državnih administracija). Europske civilne organizacije,
okupljene oko ECOLISE-a, su zato krenule u akciju „odozdo“ i to artikulirale u Manifestu
– Vrijeme je za zajedničko djelovanje. Jer, ankete su pokazale da 75% europske populacije
podupire snažno djelovanje u korist okoliša.

STRANKE NEMAJU MANDAT ODLUČIVATI O OPSTANAKU ČOVJEČANSTVA.
VI ĆETE SE U PARLAMENTU MORATI OSOBNO OPREDJELJIVATI
ŠTO JE DOBRO ZA OPSTANAK ČOVJEČANSTVA, A ŠTO NE!

Možda ćete baš Vi biti izabrani kao jedan/jedna od dvanaest članova/članica EU Parlamenta
iz Hrvatske, u kojoj ni na jednim dosadašnjim izborima klimatske promjene i gubitak
bioraznolikosti nisu bile ključne teme predizbornih rasprava. Po inerciji, to se događa i na
ovim EU izborima. A radi se o temama koje određuju izglede za opstanak današnjoj djeci i
mladima. Sve što smo ikada postigli, i možda ćemo još postići, postaje nevažno, ukoliko im
propustimo osigurati opstanak.

Svi živimo u „demokracijama“, rijetki u pravim demokracijama. Nitko od nas nije tražio
izjašnjavanje o tome podržavamo li eksploataciju planetarnih resursa do samouništenja
čovječanstva, pa ipak bi nam se to moglo dogoditi. Jeste li se ikada izjašnjavali oko toga da
baš hoćete da sustav u kojem živite dopusti malobrojnoj eliti superbogatih da postane
moćnija i od mnogih država? A elita milijardera postoji i utječe na globalne prilike tako da
njihova moć raste i dok nestaju životni sokovi planeta. Te elite su uspjele ostvariti takav
pritisak na politiku i medije da je 28 svjetskih konferencija o klimi i 15 svjetskih
konferencija o bioraznolikosti ostalo bez obvezujućih mjera. I to unatoč alarmima
znanstvenika da se stanje na Zemlji ubrzano pogoršava, i što su nebrojne civilne udruge i
milijuni ljudi zbog toga prosvjedovali. Sve je to ostalo sićušno u usporedbi s moći njihova
novca.

No, zakoni fizike i biologije ne dopuštaju da ovakav „razvoj“ nastavi funkcionirati. Vi ćete
tijekom svog mandata biti u poziciji da odlučujete na koji način će se jedan tako veliki sustav
– poput Europe – suočiti s planetarnim ograničenjima. Ključ opstanka je u fosilnim
gorivima. Ako ih odlučimo što brže napustiti, koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi
bi se mogla početi postupno smanjivati, a nezaustavljivi klimatski procesi izbjeći. S obzirom
na našu sveopću ovisnost o fosilnim gorivima (radi se o 80% energije svijeta), to je doista
radikalna mjera. Ali zbog propuštenih desetljeća, to je ujedno i jedina preostala mjera koja se
može provesti dovoljno brzo i biti djelotvorna. No, napuštanje fosilnih goriva traži od nas
spremnost na odricanje od potrošnje, od komfora i stečenih navika. Traži promjenu fokusa
gospodarstva sa globalizacije na lokalizaciju, na osiguravanje osnovnih potreba stanovništva
iz bliskog im okruženja, na regeneraciju okoliša, na jačanje zajednice…

Dakle, nemojmo se zavaravati – maštanja o ulasku u krug najbogatijih zemalja u EU i
zalaganje za spašavanje čovječanstva su nekompatibilni procesi. Jednako tako nelogično je
graditi nove autoceste, LNG-e i subvencionirati fosilna goriva, kad je imperativ za opstanak
napuštanje fosilnih goriva. Govoriti o demografskoj obnovi, prije nego se djeci prestane
uništavati stanište, je neodgovorno. A tek „epidemija“ naoružavanja u svijetu! Ona ne nosi
nikome, nikakvu sigurnost, a kamoli jamčenje opstanka. Dapače. Ratovi se vode uglavnom
zbog resursa i moći, što je prerušeno obnavljanje kolonijalizma uz užasne patnje ljudi i
devastacije okoliša. Ratovi (iz bilo kog razloga) sada su najizravniji doprinos samouništenju
čovječanstva. To je maligna distrakcija od tako potrebnog zajedničkog djelovanja u korist
opstanka, a u tako malo preostalog vremena. Paradoksalno, za zagovaranje mira i
razoružanje u EU kao da ima sve manje sluha.

Vjerojatno će u Hrvatskoj na izborima za EU Parlament pobijediti kandidati koji su obećali
zalagati se za neke od „najpopularnijih“ lokalnih tema i problema. Ako ste Vi jedan/a od
njih, uskoro ćete se naći u nedoumici kako se zalagati za ono što ste obećavali u predizbornoj
kampanji, dok gorući globalni problemi, problemi opstanka, traže nešto sasvim drugačije.
Mnogo civilnih organizacija iz cijele Europe, koje je okupila organizacija ECOLISE, o tome
su raspravljali cijelu godinu dana. Tako je nastao Manifest – Vrijeme je za zajedničko
djelovanje. Mislim da bi ga trebali imati i koristiti. Na njegov nastanak nisu utjecali
korporativni lobisti i financijaši, već obični „mali“ ljudi koji su se potrudili da shvate što je
najbolje činiti lokalno u nastalom ambijentu multi-kriza.

Kako na devastiranom planetu ne može biti nikakve ekonomije, pa ni ljudi, prioritet je
zaustaviti devastacije i regenerirati prirodne sustave koji nam omogućuju opstanak. U Vašem
mandatu EU igra „finalnu utakmicu za opstanak“, a Vi ste jedan od igrača! Želim Vam da
svojim doprinosom u Parlamentu postanete heroji mladih u bitci za njihov opstanak, a ne da
ih čujete kako šapuću da ste Vi bili dio one dobro plaćene skupine „grobara civilizacije“.

Zoran Skala
EU Climate Pact Ambassador

VRIJEME JE ZA MANIFEST KOLEKTIVNE AKCIJE – inicijative koje vodi zajednica i Europski zeleni dogovor

Objavio: Perforum

“Iako je zadnjih mjeseci to postalo izvjesno, Crna Gora je danas i zvanično proglašena najčišćom državom Europe”, piše francuski L’Expres.

Za većinu ovo predstavlja veliko iznenađenje, s obzirom na višedecenijsku ekološku osviještenost i kulturu građana zapadnih, sjevernih i drugih europskih zemalja. Svjetske medije je interesiralo u čemu je tajna ovako naglog kvantnog skoka stanovništva ove male zemlje. Intervjuirali su građane, a u ovom članku su otkrića istraživanja:

“Stanovnike Crne Gore je kao i građane ostalih svjetskih zemalja obuhvatila potrošačka epidemija i deponije smeća su se ubrzano širile i rasle. Elementi kućnog namještaja, građevinski otpad i svi oni predmeti koji su učestalo zamjenjivani novima, mogli su se vidjeti pored ulica, kroz prirodu, na obalama mora i rijeka.

Građani su se gušili u vlastitom otpadu. Krivili su jedni druge, vlasti, lokalne uprave, a rijetki su odgovornost vidjeli u sebi i svim građanima podjednako. Ipak, manji broj njih se počeo aktivirati i udruživati oko ovog gorućeg pitanja, oko pitanja otpada. Krenuli su čistiti, reciklirati, a na svim prodajnim mjestima krenulo se s kampanjom: ,,Razmisli još jednom je li ti to stvarno potrebno?”

Nakon početnih odličnih rezultata, vrijeme je pokazalo da se otpad ne smanjuje, čak suprotno, djelovalo je da se uvećava. Ljudi okupljeni oko ove ideje su bili deprimirani i premoreni. Što su više kampanja organizirali, što su se više trudili oko čistoće, smeća je bilo sve više. Nisu znali zašto je tome tako i nisu imali rješenje.

Postojao je mali broj građana koji je vidio dublju suštinu stvari, razumio o čemu se radi i prenosio je to znanje na one otvorene. Znanje nije bilo popularno i kod većine je nailazilo na podignut gard, ali ipak rezultati ovog malog broja ljudi su bili očigledni, tako da je svakim danom broj ljudi koji su ga prihvaćali i prakticirali rastao. A o kakvom se znanju radilo?

Znanje se sastojalo iz nekoliko univerzalnih principa, kao što su:

– Kako gore tako dolje – sve što se nalazi u makrokozmosu, nalazi se u mikrokozmosu,

– Isto kao što je unutar samo jedne stanice zapis o čitavom ljudskom organizmu, tako se suština cijelog univerzuma nalazi u čovjeku. Isto je i obrnuto, sve što je u čovjeku, univerzum mu to reflektira,

– Stoga je ovaj svijet i sve što nas okružuje odraz svega što se nalazi u ljudima,

– S obzirom na to da je čovjek jedino biće koje može postati svjesnim svoje božanske prirode, ima moć da mijenjajući sebe mijenja vanjski svijet.

Većini ljudi je sve ovo bilo gomila besmislica jer u sebi nisu nalazili pojave koje vide u vanjskom svijetu. Međutim, pojavio se dovoljan broj onih koji su se počeli pitati što je to ustvari unutrašnje smeće i što nam zagađenje prirode i naših naselja govori o nama samima.

“Ako bi smeće moglo govoriti, što bi nam poručilo”, pitali su se? Odgovori su počeli dolaziti i sve više ljudi je počelo shvaćati da nam ukazuje na naše unutrašnje zagađenje.

Počeli su shvaćati da je jalova rabota baviti se SAMO vanjskim smećem i SAMO vanjskim svijetom. Kese i stare perilice rublja bačene u prirodi proglasili su glasnicima koji im poručuju nešto važno o njima samima. Počeli su ih osluškivati čak i poštivati, naravno uklanjajući ih odande na prikladnija mjesta.

Što bi na veće gomile otpada nailazili, to su shvaćali da ih veća unutrašnja generalka očekuje. I tako su se počeli istovremeno brinuti o unutrašnjem i vanjskom otpadu. Ovim cjelovitim čišćenjem, priroda i naselja su postajali sve čišći.

Sve više mladih ljudi se interesiralo za tajnu transformacije i pitalo se što je to unutrašnji otpad i kako ga mogu očistiti, transformirati. Ovi iskusniji su ih poučavali i svakim danom sve više ljudi je započinjalo staranje o svom duhovnom, emocionalnom, mentalnom i fizičkom zdravlju.

Sve više ljudi ove male zemlje se počelo interesirati za svoju istinu, za svrhu svog postojanja i tko su u svojoj suštini. Sve više njih je počelo otkrivati svoju Božansku prirodu koja je privremeno odlučila da otpleše tango unutar ovog fizičkog svijeta.

Počeli su cijeniti sav svoj otpad, a posebno onaj u vidu neugodnih emocija i nepodržavajućih uvjerenja. Počeli su razumijevati da se unutar ljutnje, bijesa, straha, mržnje, brige… krije zaključana ogromna stvaralačka energija koja otključana čovjeka može podići do neslućenih visina. Sve više su učili o preobražaju mračnog u svijetlo, iskrivljenog u ispravno, iluzornog u stvarno i istinito.

Ljudi su postajali istinoljubivi i što su više otkrivali istinu o sebi, to je vani bilo sve manje otpada. I ne samo to, nego su nastupile mnoge promjene. Otkrivajući pregršt svojih skrivenih sposobnosti i afiniteta započinjali su nove smjerove u svojim životima.

Što su se više oslobađali mučnih stega u vidu ograničavajućih uvjerenja, počeli su sve više živjeti kako vole, počeli su sve više voljeti život. Osvajajući unutrašnju slobodu svaki dan su smatrali poklonom, a oslobađajući vlastitu moć i kreativnost počeli su se radovati budućnosti i željno iščekivati nove izazove.

Kako su od tamnog mjeseca sve više postajali sjajnim suncima i što su snažnije zračili životnost, to se i njihova okolina mijenjala i postajala sve prirodnijom. Ljudi su se sve više usklađivali s prirodom i bavili se praktičnim stvarima koje nisu pričinjavale štetu nijednom obliku života.

Bivajući zadovoljnima sobom, drastično je opala potreba za novim stvarima i potrošački mentalitet se transformirao u stvaralaštvo. Ljudi su uveliko počeli stvarati svojim rukama i takvi proizvodi su svojim magnetizmom podizali životni tonus onih koji su dolazili u dodir s takvim djelima.

Nalazeći izvor radosti u sebi, ljudi su uspoređivački i natjecateljski stil života zamijenili međusobnim pomaganjem i suradnjom.

Otpad je pretočen u plodnu zemlju, a oslobođena energija straha u entuzijazam, brige u povjerenje, ljutnje u razumijevanje, doživljaj gušenja u slobodu, neizvjesnosti u sigurnost, nezadovoljstva u mir, tuge u radost, stanje depresije u znanje o svom smislu, a energija međusobnog neprihvaćanja u suosjećanje i ljubav.

Ljudi su svojim unutrašnjim rajem bojili sve što ih okružuje. Crna Gora se pretvorila u Svijetlu Goru.”

Objavio: Dejan

Pozivamo vas na skup online susreta posvećenih razgovoru o klimi koju mijenjamo, diskursima kroz koje tražimo riječi i smisao za naše vrijeme, načinima kako u njemu djelujemo i načinima kako ono djeluje na nas. Osmislili smo ih kroz udruge Tatavaka (Zlarin, Hrvatska) i Zelenu tranziciju (Beograd, Srbija) i dali im naziv KLIMATSKI MELEM, iz želje da mekano dotaknu neka mjesta u nama kojima treba malo pozornosti.

Susrete ćemo održavati online, utorcima i ponekim ponedjeljkom, od 4. ožujka do 2. travnja. Dobro su nam došli svi koje ova pitanja potiču na razmišljanje, osjećanje i djelovanje, bilo da se bave ovim temama profesionalno ili aktivistički ili da tek traže kako napraviti prve korake prema odgovorima. Prijave su otvorene cijeli ožujak i nije obvezno izravno sudjelovanje na svim sesijama. Po zaprimljenoj prijavi šaljemo vam pristup na podijeljeni folder na kojem ćemo spremati sve snimke.

Fokus naših susreta oblikovala su pitanja vezana uz način kako poimamo i komuniciramo ogromne proporcije i implikacije klimatske, okolišne i društvene krize, ali i druga, povezana pitanja:

• što i kako raditi da se poruka o održivom življenju koju želimo poslati bolje doživi?
• koji su sve diskursi kojima možemo komunicirati klimatsku i okolišnu krizu?
• koje je stvarno značenje riječi i koncepata koje koristimo?
• kako komunicirati ove promjene sami sa sobom?
• i još mnogo toga…

Sve informacije kao i detaljan program susreta pogledajte na https://www.plavoizeleno.rs/klimatski-melem

Ako se odlučite doći molim vas da odvojite 3 minute za prijavu ovdje:
https://forms.gle/tDkRJTjmGbMRN5mJ8

Stalo nam je do toga da informacija o održavanju ovih susreta stigne do svih onih kojima može biti korisna pa bi nam mnogo značilo da ovu info vas podijelite. Zato šaljem i link na FB post: https://www.facebook.com/udrugatatavaka/posts/pfbid0AD8JYZo2vttqjhPEEESBjEfTRmEhW9Yox1Snbtp39jub9FpdNMrjLWed9zboba3cl

Klimatski melem realiziran je u sklopu projekta Emancipirani:e i Ujedinjeni:e u Regenerativnoj Edukaciji za Klimatsku Akciju (E.U.R.E.K.A!) sufinanciranog sredstvima Europske unije kroz program Erasmus+ KA2.

Objavio: Perforum

Več duže vrijeme kroz svaku poru i misao proteže mi se misao o priči. Priči koja će promjeniti svijet. 

Naime, od trenutka kada sam zaronio u priču o globalnom zatopljenju, pa progutao  prvu “crvenu pilulu” (o situaciji u kojoj se nalazimo kao svijet, kao društvo, ja kao čovjek), pa zatim i drugu i treću, i vjerovatno još mnoge usput koje su sve manje imale “a-ha” efekt, ili bolje napisati, sve više “a-uch” efekt koji je svaki put zabolio sve jače i jače, ostavljajuči praznine u meni i deset tisuća upitnika WTF is going on? Kako? Ne, to se ne dešava, ne još!!!! ??? 

Gutao sam izvješća klimatologa, raznih znanstvenika, doktora, novinara – istraživača (i još uvijek i gutam). Teorije praska, i prakse, pa i zavjera, a sve češće i filozofa. I onih starih, i novih. Sigurno sam se našao u deset tisuća priča. Sve su bile jedna i nijedna nije bila moja. A opet sam bio u svakoj toj priči. Tako su i priče koje su dolazile sa svih strana svijeta, večinom iz jednog ekrana, u jednu glavu, sa mnogo misli. 

Na momente sve se urušavalo. Izlijevalo iz mene na gorke i često crne načine. Prelijevalo se iz ljutnje i straha, u tugu i beznađe. Tražio sam odgovore. Potvrdu. Da nije sve tako crno. Ali poput crne rupe, postajalo je sve crnije i crnije. Ali u cijeloj toj priči, kao ispod nekog vela, provlačila se neka svijetla priča. Priča koju u početku nisam primjećivao. 

Priča sa maybe happy endom

Više je to izgledalo kao da sam znao da ona mora biti tu, ali ja je još ne vidim. Kako i vidjeti, kad ne vidiš ni smisao borbe da se spasi što se spasiti da. Kad nam nema spasa. Ali opet, znao sam negdje u sebi da mora postojati i druga priča, ne tako crna, ali tada nisam vjerovao niti u to da može postojati još neka priča sa “maybe happy endom”, osjećajući situaciju u kojoj se nalazimo.

Nisam tražio krivce. Od samog početka znao sam da sam to Ja. Ja koji je dio priče koju svi znaju od rođenja. Ja koji se još uvijek vozikam sa autom i gdje mi je potreba, a bome i gdje nije. Ja koji u dućanu kupujem svu svoju hranu omotanu u plastiku i u plastici je nosim doma. Ja koji svu svoju hranu kupujem u velikim trgovinama gdje mi je sve na svom mjestu, i ne bojim se da je neće biti. Ja koji pitkom vodom perem suđe i u nju dodajem otrove i puštam ju sustavom u more, pa čak i  u toaletu wc školjku ispirem pitkom vodom. 

Ja koji živim običnim životom čovjeka. Naglašavam sasvim običnim. Onim najmnogoljudnijim običnim skromnim životom, živući takoreći od plaće do plaće. Ja sam kriv, jer sam živ. Jer nitko me nije naučio drugačije, ali ja sam trebao to znati. Da li sam zaista mogao znati, ili je to skrivano od mene?

Mučio sam se.Kako se moglo ovo dogoditi? Zašto svi to radimo i nikoga nije briga? Zašto ja moram biti isti takav? I kako sve to promjeniti? Kako promjeniti svih? Mučila me ta priča. Mučila me jer nisam vidio sretan kraj. 

Nitko nije htio poslušati priču koju sam im htio prepričati. Iako su je i oni znali, nitko je nije htio slušati. Poslušali bi (češće uz tvrde prekide nedopuštajući da kažem što mislim, rijeđe do kraja), ali priča bi poput vjetra na krilu ptice, samo skliznula, a oni odletjeli dalje, svojim normalnim životima.

Zašto nitko ne želi pričati o globalnom zatopljenju

Mučila me ta priča. Vjerovatno je do mene, ne znam ispričati ono što mislim da bi trebali čuti, mislio sam dugo. Dovoljno dugo,  da sam prestao pričati. 

Teško mi je bilo gledati ravnodušnost i negiranje onog što radimo, onog što nam se sprema, onog što ostavljamo svojoj djeci. Ali lakše je bilo šutjeti i dalje raditi ono što sam i do tada radio. Gutao o svemu što se dešava, spremao hrpe podataka (mislieći da su mi oni nedostajali u priči, i zato nitko nije htio niti slušati moju pirču), grafova, čitao predviđanja, i svašta nešto što bi došlo pred oči. 

Znao sam da to nije to. Postao sam umoran od svih tih podataka, politika, ovog i onog. Tada se počela pojavljivati ona druga Priča. Sa maybe happy endom. 

Nisam još vjerovao da postoji, ali tu je i kao da ju več čujem i vidim, ali ona je mojim očima i dalje  ne vidljiva. I što sam više mislio o njoj, ona se otkrivala riječ po riječ, sliku za slikom, poput svijetla u daljini kojem prilaziš. Što se više otkrivala, manje sam ju razumio. Što sam ju manje razumio to je ona bila jača i ohrabrivala me da ju iznova i iznova (is)tražim. 

Skrivena priča

Skrivala se u mnogo priča. 

Pojavljivala se odjednom i u pričama koje sam več čuo, ali ona tada u to vrijeme nije bila u njima. Ili tada moje uho nije bilo spremno čuti je u tim pričama. A počeo sam ju vidjeti u svakoj priči. Kao da je bila dio svake priče i svaka priča je bila samo dio te jedne Priče. Na tu Priču navele su me riječi nekolicine da će Priča promjeniti svijet. Iako to tada nisam razumio. 

Kako i koja priča može promjeniti svijet? 

Samo promjena i to drastična, može nešto zaista promjeniti da ne uništimo planetu, ubijemo sva živa bića na njoj ( među njima smo i mi) i osiguramo da sljedećih deset tisuća godina ništa niti ne pomisli da bi bilo ok tu zamisliti novi život. 

Kako onda odjednom ova Priča mijenja sve? Zapitao sam se. Ne mogu promjeniti sve priče ljudi koji tu žive i ne znaju …..što ne znaju? Koja je njihova priča? Morao bih znati sve njihove priče, kako bi ih mogao mjenjati ili imati za svakoga njihovu priču. Ponovno je u svijetu bilo više be(z)smisla, nego što mi je cijela Priča postala smislena. 

Riječ po riječ, poput slagalice ispred očiju mi se slagala Priča. Dolazila je kroz pisma, i članke, knjižnice i knjige, videa i razgovore, sastanke i druženja. Bila je to jedna Priča. Priča o Čovjeku od početka, pa do mog rođenja. Priča o meni, kao Čovjeku. Priča o snu i iluziji. Priča povjesti i pretcima. Priča. Priča koja je u trenu obgrlila sve priče, i pričala se kao Jedna. Zamisao kako će Priča promjeniti svijet,sada je bila sve vidljivija.

Priča ide duboko u naše pore, i daleko u prošlost i spaja ju sa budućnošću u sadašnjost (i to sam negdje čuo, u biti cijeli tekst je prožet iz mnogih priča, moje je samo iskustvo). 

Da bi shvatili Priču, morao bih prvo objasniti Priču Čovjeka. Ali da bih to uspio prvo bih trebao ispričati svoje Priče. Priču od mojeg početka. (neka ona za sada ostane za neka druga pričanja)

Što je priča?

Kad bi je ugurali u nekakav matematički objašnjen grafikon ona bi bila uvjetovana vremenom i sadržajem i kapitalom (vrijeme u priči, emocije, vizije) koji ju održava, u svemu tome imala bi poput svake priče svojeg pripovjedača i one koji ju slušaju, imala bi početak i kraj kao i sve na ovom svijetu. Svoju fabulu, svoj uvod, svoj zaplet, vrhunac, rasplet i kraj.

Priča koju ja želim ispričati je priča o nama. O jednom plemenu, jednoj skupini jedne vrste koja se uz razne druge vrste razvila i razvijala na planeti koju smo nazvali Zemlja. 

Priča o vrsti koja imala viziju o boljem Svijetu. (Svijet bih nazvao skupom svih živih bića, događaja, i samu planetu kao podržavateljicu svih bića i priča u tom svijetu). Da ironično

Priču o Životu na planeti i životu kako ga je sam čovjek zamislio da bi trebao biti.  Možete li zamisliti ovaj trenutak? Možemo li vidjeti kada je čovjek odlučio živjeti drugačiju priču? Da li je to bilo kad je ovladao vatrom ili prvim kopljem ili prvim ograđenim vrtom?

Gdje je nestao čovjek, biće stvoreno kao i sva ostala bića na ovoj planeti, ništa drugačije, ništa posebnije, ništa manje ranjivije ili nadmoćnije?

Možemo li opet postati čovjekom? Trebamo li zato razbiti iluziju Boga, i iluziju priče o nadmoćnom biću koje se razvija kako bi pokorio svijet i svemir i čeka ga život vječni kad umre i sve će mu biti oprošteno!? Trebamo li svrgnuti sa vlasti korumpirane političare i kriminalce koji svijesno ubijaju ovu planetu i sav život na njoj? Trebamo li promjeniti načine trošenja resursa i energije? Trebamo li mijenjati zakone? Valute? Trebamo li zaustaviti ratove? Nahraniti gladne? I još mnogo drugih pitanja se tu može dodati. 

Ili postoji bolji način? 

Zamislimo da postoji. Ali prvo zamislimo da su sva gore napisana, a i mnoga druga pitanja samo Priče. Svako pitanje za sebe svoja je Priča, i čovjek bira želi li biti dio priče ili ne. Npr. bira da li će vjerovati u Boga i njegova jedinca Isusa, ili Budhu, ili neko drugo od tisuće Bogova među ljudima, pa čak može i ne vjerovati u Boga, može izabrati da vjeruje u Svemir / Univerzum / Sveprisutno ili samo u Kreaciju. A može izabrati i da se izjasni da ne vjeruje, bez obzira da li mu to drugi vjeruju ili ne. Čovjek to bira svojom slobodnom voljom. 

Današnji čovjek zaboravlja da može birati i da li će o sebi misliti kao nadmoćnom biću koje se evolucijski razvilo u ovu civlizaciju i tu je da poboljša svijet svojim tehnologijama, a u biti jedino što poboljšava, je njegova žeđ za slobodom za koju vjeruje da je ima, a ne vidi i okove koje vuče za sobom, i istovremeno želi te slobode još više. Iako u toj priči slobodu se dobiva uz novac, a što više novaca osoba ima ima i manje slobode. Npr. ima više prevoznih sredstava ali ne može otići gdje god želi i kad god želi. 

Tu bi se dalo ispričati puno priča (i sve slično završavaju) ali ostavit ću i to za drugu priču. Ili može birati živjeti u skladu sa prirodnim zakonima i skladu sa svim živim bićima na ovoj planeti.

Današnji čovjek bira između priča koje mu pričaju njegovi vladari, koje on sam slobodnom voljom bira. Crvene ili zelene, lijeve ili desne, nacionaliste ili liberale, ove ili one. I onda njihovu priču živi, dok ga netko ponovne ne pozove da živi neku drugu ili istu priču iznova i iznova. Svaku tu priču čovjek u svojem životu bira nekoliko puta, i to sve svojom slobodnom voljom.

Čovjek bira i priču o magičnim stvarima koje se pojavljuju iz zamisli i želja i za njih mu samo treba nekakav novac, i stvari se pojavljuju. Stvaraju samo za njega. Ne mora se pitati od kuda te stvari dolaze, jer on vjeruje u priču koju živi. Ni prirodni resursi ni priroda sama nije u toj priči, oni su iz neke druge priče. Horor priče koju će pričati njihova djeca. Na žalost i to čovjek sam bira, ako je u toj priči.

Čovjek bira priču u kojoj će živjeti, jer dano mu je na izbor (iako ne svima) da biraju koliko slobode je dovoljno za život, pa tako migriraju i oni koji moraju da bi živjeli, i oni koji biraju više slobode ili možda manjak ograničenja slobode (zakoni) da bi se iživljavali na dobivenoj slobodi. 

Čovjek bira slobodnom voljom?

Zapitam se od čega je ta volja slobodna? 

Da li je slobodna od Boga? Da li je slobodna od Zakona? Da li je slobodna od ograničenja povremenog ili stalnog ali prirodnog čovjekovog stanja migriranja? Da li je je slobodna od krivih ili zastarjelih učenja? Da li je slobodna od pravila ponašanja? Da li je slobodna od straha? 

Ili je i slobodna volja samo jedna od priča, povezana sa mnogo priča u jednu priču koju mi danas živimo?

Da li nas naša slobodna volja oslobađa ili ograničava od potrebne promjene u nama samima, i opravdava bezosjećanost prema prirodi i svim živim bićima oko nas? Da li zaista čovjek bira biti parazitsko biće na jedinom planetu koje mu omogućuje život, kroz Život sam i živote tisuće i tisuće drugih bića koje svako za sebe, neovisnim životima, ovise jedni o drugima.

Koji će naš odgovor biti za 10,20 ili 30 godina, kada pogledamo svojoj djeci u oči? Da li smo imali (slobodnu) volju promjeniti svoje konzumerističko i parazitsko ponašanje? Ili smo sve znali i dalje svijesno i slobodni birali uništavati planetu i živi svijet oko sebe, uz jadna objašnjenja da se ništa ne može promjeniti!?

Poslušajte priče koje pričamo u mojem podcastu “Što se trenutno događa sa životom na Zemlji?” u kojem sa različitim osobama pokušavam otkriti priču koja se treba pričati.

Objavio: Danijel Višak

Novi način razumijevanja klimatskih promjena i drugih pojava.

Prijevod teksta sa stranice https://www.hcn.org/issues/47.1/introducing-the-idea-of-hyperobjects/?ref=okdoomer.io

Autor Timothy Morton

…o hiper objektima

Ja sam ekološki filozof. Godine 2008. izumio sam riječ za opisivanje svih vrsta stvari koje možete proučavati, razmišljati i računati, ali koje nije tako lako vidjeti izravno: hiperobjekti. Stvari poput: ne samo šalice od stiropora ili dvije, nego sav stiropor na Zemlji, ikad. Sav taj stiropor trajat će jako dugo: 500 godina, možda. Uvelike će me nadživjeti. Hoće li potomci moje obitelji uopće biti povezani sa mnom na bilo koji značajan način do 2514.? Trenutno na Zemlji ima puno više stiropora nego Timothyja Mortona.

Dakle, hiperobjekti su me nadmašili i nadmašuju me ovdje i sada. Razmislimo o drugom primjeru. Zamislimo ne samo ovu jednu mrvicu plutonija, već sav plutonij koji smo ikada napravili. Taj se plutonij raspada 24 100 godina prije nego što postane potpuno siguran. To je nezamislivo vrijeme. Kad pomislim na stiropor, mogu se zamisliti oko 500 godina. Ali 24.100 godina? Ipak, dužan sam djelovati s pogledom na ljude, tko god oni bili, koji su u tom trenutku živi. Tko zna bih li ih uopće prepoznao kao ljude? Možda ćemo se do tada stopiti s cijelim nizom izvanzemaljaca. Ne znam, ja sam poput Donalda Rumsfelda i njegovih “nepoznatih nepoznanica”: Postoje stvari koje ne znam o budućnosti, a ni sam ne znam koliko ne znam o njoj. Ali dolazi.

…dužni smo učiniti nešto u vezi s njima, jer ih možemo zamislit

Plutonij je problem. Ljudi su to napravili, pa smo prilično odgovorni za to. Osim toga, mogu razumjeti što je plutonij – što se čini kao prilično dobar razlog za preuzimanje odgovornosti za nešto. Pretpostavimo da vidim da će nekoga udariti nadolazeći automobil. Shvaćam da će ta osoba stradati, pa sam dužan uskočiti i spasiti je. Hiperobjekti su takvi – poput Dust Bowl-a (op.a. 1930.ih velika područja u USA pogodila je velika suša sa ekstremnim pješćanim olujama, koje su dotukle tamošnje farmere), na primjer, ili kolosalne suše u Kaliforniji. 

Dužni smo učiniti nešto u vezi s njima, jer ih možemo zamislit

To je dobra vijest ako vam je stalo do ublažavanja učinaka globalnog zatopljenja. (Odbijam to nazvati klimatskim promjenama. Zemaljska se kugla doslovno zagrijava zbog stakleničkih plinova.) Ekološko razmišljanje o globalnom zatopljenju zahtijeva neku vrstu mentalne nadogradnje, kako bismo se nosili s nečim što je toliko veliko i toliko moćno da do sada nismo imali stvarnu riječ za to.

…o globalnom zagrijavanju

Međutim, razmišljanje o globalnom zatopljenju kao o hiperobjektu doista je korisno. Za početak, koncept hiperobjekata daje nam jednu riječ kojom možemo opisati nešto na vrhovima jezika. Vrlo je teško govoriti o nečemu što ne možete vidjeti ili dodirnuti, ali smo dužni to učiniti, jer globalno zatopljenje utječe na sve nas.

Ne mogu vidjeti Ne mogu to dotaknuti. Ali znam da postoji i znam da sam dio toga. Trebao bih brinuti o tome.

Mnogi ljudi su mi rekli: “Oh, sad napokon imam izraz za ovu stvar koju sam pokušavao shvatiti!” Vidimo, na primjer, da globalno zatopljenje ima svojstva hiperobjekta. “Viskozan” je — što god radim, gdje god da sam, nekako se “lijepi” za mene. 

Ono je “nelokalno” — njegovi su učinci globalno raspoređeni kroz ogroman vremenski raspon. Tjera me da doživim vrijeme na neobičan način. Ono je “postupno” – doživljavam samo dijelove toga u bilo kojem trenutku. I ono je “međuobjektivno” – sastoji se od svih vrsta drugih entiteta, ali se ne može svesti na njih.

…ako možete razumjeti globalno zatopljenje, morate učiniti nešto po tom pitanju.

Zaboravite na potrebu za dokazima ili potrebu da uvjerite više ljudi. Samo se držite onoga što je stvarno super očito. Možete li razumjeti hiperobjekte?

Onda ste dužni brinuti o njima.

Dakle, hiperobjekti su masovno raspoređeni u vremenu i prostoru i mi smo dužni brinuti o njima, čak i ako ih nismo proizveli. Uzmimo biosferu za primjer. 

Ne mogu je vidjeti. Ne mogu je dodirnuti. Ali znam da postoji i znam da sam dio toga. Trebao bih brinuti o tome.

Ili globalno zagrijavanje. Ne mogu ga vidjeti ni dodirnuti. Ono što mogu vidjeti i dodirnuti su ove kišne kapi, ovaj snijeg, ta mrlja od opeklina na zatiljku. Mogu dotaknuti vrijeme. Ali klimu ne mogu dirati. Tako netko može izjaviti: “Vidite! Ovaj je tjedan padao snijeg u Boiseu, Idaho. To znači da nema globalnog zagrijavanja!” 

Ne možemo izravno vidjeti globalno zatopljenje, jer nije samo jako rašireno i stvarno jako dugotrajno (100 000 godina); također je super visoke dimenzije. Nije samo 3-D. To je nevjerojatno složen entitet koji morate mapirati u ono što oni zovu visokodimenzionalni fazni prostor: prostor koji iscrtava sva stanja sustava.

…znanost ne može izravno ukazati na uzroke i posljedice

Čineći to, mi samo slijedimo strukture moderne znanosti, koje je postavio David Hume, a potvrdio Immanuel Kant. Znanost ne može izravno ukazati na uzroke i posljedice: to bi bilo metafizički, ekvivalentno religijskoj dogmi. Može vidjeti samo korelacije u podacima. 

To je zato što, tvrdi Kant, postoji jaz između onoga što stvar jest i onoga kako se pojavljuje (njenih “fenomena”) koje se ne može smanjiti, koliko god se trudili. Ne možemo locirati ovu prazninu bilo gdje na ili unutar stvari. To je transcendentalni jaz.

Hiperobjekti nas tjeraju da se suočimo s ovom istinom moderne znanosti i filozofije.

Kao da ste unutar golemog crva u filmu Carstvo uzvraća udarac. Neko se vrijeme možete zavaravati da niste unutar golemog crva, dok vas ne počne probavljati. Budući da je crv “posvuda” u vašem vidnom polju, ne možete doista reći razliku između njega i površine asteroida na koju mislite da ste sletjeli.

…o poricanju globalnog zatopljenja

Osoba koja poriče postojanje globalnog zatopljenja jer još uvijek može dotaknuti snijeg, tulumari kao da je 1759. Tulumari kao da se moderna znanost nikada nije dogodila. Moderna znanost nastala je uglavnom zahvaljujući Humeu, škotskom skeptičnom empiričaru. 

U nekom drugom životu, Hume bi mogao biti basist Pink Floyda, jer je sigurno mogao napisati neke od tekstova grupe. “Sve što dodirneš i sve što vidiš / To je sve što će tvoj život ikada biti” — to je osnovni Hume. Stvari ne možete znati izravno; možete znati samo podatke. To je temelj moderne znanosti. Uzrok i posljedica nisu stvari koje nestaju ispod drugih stvari. To su zaključci koje donosimo o uzorcima koje vidimo u podacima.

Začudo, ovo modernu znanost čini točnijom i poštenijom od svega što smo dosad smislili. Stvar je u tome što su statističke korelacije bolje od golih izjava činjenica u koje jednostavno morate vjerovati ili se suočiti s posljedicama. (“Zemlja je ravna! Bog je ovo zlatno tele!”) 

Bolje je reći da smo 95 posto sigurni da su globalno zatopljenje uzrokovali ljudi nego vikati: “Prouzročili su ga ljudi, kvragu! Samo mi vjeruj!”

…kockamo li se sa životima naše djece

Imate neke stvarne podatke za nastavak, u slučaju od 95 posto. Pokušajte baciti dvije kockice s 10 strana i doći do brojeva od 96 do 100. (Kao igrač Dungeons & Dragons koji se oporavlja, znam o čemu govorim.) To je vjerojatno bliže nevjerovatnom da će se dogoditi nego što zaista hoće.

Dakle, hiperobjekti su smiješni. S jedne strane, imamo sve te nevjerojatne podatke o njima. S druge strane, ne možemo ih izravno doživjeti. Naletjeli smo na te ogromne stvari, kao što su Han Solo i princeza Leia i divovski crv. Dakle, trebamo filozofiju i umjetnost da nas vode, dok se način na koji razmišljamo o stvarima nadograđuje.

Ljudska bića sada prolaze kroz ovu nadogradnju. Nadogradnja se zove ekološka svijest.

Timothy Morton je predstojnik Rite Shea Guffey za engleski jezik na Sveučilištu Rice u Houstonu. Autor je knjige Realist Magic: Objects, Ontology, Causality and Hyperbjects: Philosophy and Ecology after the End Of The World. Trenutno radi na spisateljskom projektu s islandskom kantautoricom Björk.

Objavio: Danijel Višak

Autor teksta – ALAN URBAN

Prijevod sa stranice https://www.okdoomer.io/10-reasons-our-civilization-will-soon-collapse/

Duboko poniranje u probleme koji su se svjetskim čelnicima oteli kontroli.

Tako je. Cijela naša globalna industrijska civilizacija će propasti. I to uskoro, što znači za života većine ljudi koji danas žive.

Shvaćam da je ovo poprilična tvrdnja, i prilično zastrašujuća ako imate manje od 50 godina. U ovom ću članku navesti 10 problema s kojima se svijet suočava, a svaki od njih bi sam za sebe mogao uzrokovati kolaps civilizacije. Što znači, ako se i jedan od ovih problema ne riješi, naša je civilizacija osuđena na propast.

Prije nego što nastavim, dopustite mi da objasnim što mislim pod “kolapsom”. Prije svega, to ne znači nužno da će ljudi izumrijeti. Iako je to svakako vjerojatan scenarij s obzirom na mnoge egzistencijalne prijetnje s kojima smo suočeni, još uvijek vjerujem da je malo vjerojatan. Male skupine ljudi preživjele su u vrlo teškim uvjetima desecima tisuća godina.

Pod kolapsom mislim na raspad društvenih institucija poput vlada i gospodarstva, nakon čega slijedi dramatičan pad ljudske populacije. Shvaćam da je to još uvijek nekako nejasno, pa evo preciznije definicije koju sam pronašao u knjizi Kako se sve može urušiti.

Kaže: “Kolaps je proces na kraju kojeg se osnovne potrebe (voda, hrana, stanovanje, odjeća, energija, itd.) više ne mogu osigurati [po razumnoj cijeni] većini stanovništva kroz “legalne usluge."

Kako se društvo raspada, život će postajati sve jednostavniji. Do kraja 21. stoljeća ljudi će živjeti onako kako su živjeli početkom 19. stoljeća.

Kako ja to znam? Počnimo s najvećim problemom čovječanstva. Ne, to nisu klimatske promjene. To je nešto za što većina ljudi nikada nije ni čula.

1. EKOLOŠKO PREKORAČENJE – OVERSHOOT

Iako sam prekoračenje naveo samo kao jedan od mnogih problema s kojima se čovječanstvo suočava, mogao bih tvrditi da je to jedini problem s kojim se suočavamo jer je svaki drugi problem na ovom popisu rezultat ekološkog prekoračenja. Dopustite mi da objasnim…

Ako nikada niste čuli za ekološko prekoračenje, to se događa kada organizam troši resurse ekosustava brže nego što se mogu obnoviti. To se stalno događa u prirodi.

Na primjer, recimo da je krdo jelena smješteno na otoku bez predatora i s puno trave. Jeleni jedu trave koliko žele, a krdo eksponencijalno raste.

Kako njihov broj raste, jedu travu sve brže i brže dok trave gotovo i ne ostane. Trava ponovno počne rasti, ali je odmah pojedu, a jeleni jedu čak i korijenje trave, čime ona više ne može ponovno izrasti.

Sada je populacija jelena premašila nosivi kapacitet otoka. Jelena ima previše, a trave premalo, pa većina jelena umire od gladi. Trava konačno dobiva priliku za rast, ali je nosivost otoka smanjena.

Identičan scenarij dogodio se i prije, na otoku St. Paul i St. Matthews uz obalu Aljaske.

To se događa sa svim vrstama organizama, od kvasca u petrijevoj zdjelici do ljudi na planetu. Kada se grabežljivci uklone ili se uvede novi izvor hrane, populacija naglo naraste jer se izvor hrane iscrpi. (Postoji sjajna knjiga pod nazivom Overshoot: The Ecological Basis of Revolutionary Change koja to detaljno objašnjava.)

Dakle, pitanje je: koliko dugo dok ljudi ne premaše Zemljin nosivi kapacitet?

Već jesmo. Prije otprilike 50 godina.

To je prema Global Footprint Network. Svake godine izračunavaju datum kada su ljudi potrošili onoliko resursa koliko planet može proizvesti u jednoj godini. Zove se Earth Overshoot Day, a prošle godine je bio 28. srpnja, što znači da svake godine ljudi koriste ekvivalent od gotovo 1,75 Zemlje.

Možda se pitate, ako smo potrošili resurse cijele planete do 28. srpnja, kako smo onda nastavili živjeti nakon tog datuma? Nastavili smo koristiti resurse koji su se akumulirali davno prije nego što su se ljudi pojavili. Stvari poput šuma, vodonosnika, gornjeg sloja tla i fosilnih goriva. Na kraju će taj višak resursa nestati i svake godine ćemo biti prisiljeni živjeti od onoga što planet može proizvesti te godine.

Čini se da to ni prosječni klimatski aktivist ne razumije. Čak i kad bismo uspjeli zaustaviti klimatske promjene, naša bi civilizacija i dalje imala problem smanjenja resursa. Sada kada smo prešli u prekoračenje, populacija je predodređena da se strmoglavo smanji što god učinili.

Trebali smo vidjeti da će ovo doći.  (Neki ljudi jesu.)  Zašto je itko mislio da je moguć beskonačni rast na konačnom planetu? Naravno da bismo na kraju dosegnuli granice onoga što planet može podnijeti, ali većina nas je pretpostavila da će se to dogoditi daleko u budućnosti, dugo nakon što umremo.

Sada smo službeno premašili kapacitet nosivosti našeg planeta. Kako nam ponestaje osnovnih resursa, a hranu postaje sve teže proizvoditi, ekonomija će propasti, stanovništvo će se konačno vratiti nazad, a civilizaciji kakvu poznajemo doći će kraj.

Kakvih će nam resursa ponestati? O tome govori sljedećih pet stavki na ovom popisu.

2. KRAJ JEFTINIH FOSILNIH GORIVA

Prije nego ovo objasnim, morate shvatiti koliko su fosilna goriva (ugljen, nafta i prirodni plin) važna za našu civilizaciju.

Prva i najočitija upotreba fosilnih goriva kao što je nafta je proizvodnja benzina i dizela za naša vozila. Bez njih bi naša civilizacija potpuno propala jer kamiondžijama treba dizel da dopreme hranu i potrepštine do trgovina. Da ne spominjemo činjenicu da većina ljudi u razvijenom svijetu treba benzin kako bi došli do posla.

Ali benzin je samo jedan mali dio naše nesigurne civilizacije. Kao što je objašnjeno u knjizi Kako svijet stvarno funkcionira, potrebne su nam još najmanje četiri stvari: cement, čelik, plastika i amonijak. I svi oni zahtijevaju fosilna goriva.

Trebamo cement i čelik za građevinske projekte, trebamo plastiku za sve, od kućanskih predmeta do medicinske opreme, i trebamo amonijak za proizvodnju dušičnog gnojiva, bez kojeg bi pola svijeta gladovalo.

Prije nego ovo objasnim, morate shvatiti koliko su fosilna goriva (ugljen, nafta i prirodni plin) važna za našu civilizaciju.

Zato zakolutam očima kad netko kaže: “Moramo prestati koristiti fosilna goriva odmah!” Ne možemo samo stati. Da jesmo, ljudi bi se pobunili i društvo bi zapalo u kaos.

Ne poričem da fosilna goriva uništavaju okoliš. Naravno da uništavaju. Ali prije nego što prestanemo koristiti fosilna goriva, moramo pronaći nove načine za stvaranje cementa, čelika, plastike i amonijaka, između ostalog. U protivnom, ionako smo osuđeni na propast.

Sada možete vidjeti koliko su fosilna goriva ključna za našu civilizaciju. Moramo se udaljiti od njih prije nego što nam ih zapravo ponestane. I to je problem jer izgleda da ćemo ih uskoro ostati bez njih. 

Usredotočimo se na naftu.

Ljudi govore o vrhuncu nafte već desetljećima, ali ako nikada prije niste čuli za to, vrhunac nafte je točka u kojoj količina nafte izvađene svake godine dostigne vrhunac, a zatim konačno opada. To se događa jer postoje ograničene zalihe nafte na planetu, pa kako vrijeme prolazi, naftne kompanije otkrivaju sve manje novih naftnih otkrića.

Iako naftne kompanije poput Exxon Mobila nastavljaju pronalaziti nove izvore nafte, ukupno su otkrića nafte i plina na najnižoj razini u 75 godina, zbog čega mnogi ljudi vjeruju da smo već dosegli vrhunac nafte. Zapravo, postoje znakovi da se vrhunac svjetske proizvodnje nafte dogodio 2018.

Image via ResearchGate

Kao što vidite, svaka naftom bogata nacija proizvodi manje nafte unatoč činjenici da globalna potražnja za energijom raste.

Sjedinjene Države dosegle su vrhunac svoje konvencionalne proizvodnje nafte 1970-ih. Ali zahvaljujući novim tehnologijama frakinga koje omogućuju tvrtkama vađenje nafte iz polja škriljevca, SAD je doživio procvat proizvodnje nafte u posljednjih 10 godina, što ga čini jednim od najvećih svjetskih proizvođača nafte.

Međutim, čini se da je ovaj procvat kratkotrajan. Nema toliko nafte iz škriljevca kao i  konvencionalne nafte, a vađenje je vrlo skupo. Zapravo, većina tvrtki koje prodaju naftu iz škriljevca je bankrotirala. Ovo vas tjera da se zapitate, ako u svijetu još uvijek ima dovoljno nafte kao što neki ljudi tvrde, zašto pribjegavamo skupim, teško dostupnim izvorima poput polja škriljevca?

Tehnički, svijet nikada neće ostati bez nafte. Problem je u tome što će preostale rezerve nafte biti toliko duboko pod zemljom i tako teško dostupne da bi za njihovo ispumpavanje bilo potrebno više energije nego što bismo dobili od same nafte.

Drugim riječima, bit će toliko teško ostvariti profit od fosilnih goriva da će investitori jednostavno prestati ulagati u njih. To se već događa. U međuvremenu, globalna potražnja za energijom nastavlja rasti. Zemlje ga crpe iz zemlje što brže mogu kako bi snizile cijene plina, ali čak su i zemlje poput Saudijske Arabije već blizu maksimalne proizvodnje.

Naravno, nafta nije jedino fosilno gorivo. Tu su i ugljen i prirodni plin. Međutim, postoje dokazi da ćemo dostići vrhunac ugljena i plina u narednim desetljećima.

Ljudi su u posljednjih 30 godina koristili više fosilnih goriva nego u cijeloj povijesti prije toga. Ako nastavimo ovim tempom, nema šanse da ćemo imati dovoljno fosilnih goriva za sve u sljedećih 30 godina. Bit ćemo prisiljeni prijeći na zelenu energiju.

Prelazak na zelenu energiju bio bi bolji za okoliš. Međutim, ne možemo koristiti obnovljive izvore poput solarne energije i energije vjetra za proizvodnju cementa, čelika, plastike i amonijaka. Čak i kad bismo mogli, postoje drugi problemi sa zelenom energijom. Kao prvo, zapravo nije zelena.

3. NEUSPJEH ZELENE ENERGIJE

Onečišćenje

Što ljudi zapravo misle kada kažu “zelena energija”? Koliko ja mogu reći, većina ljudi misli da to znači energiju bez štete za okoliš. Dobivamo svoju energiju, okolina je u redu, svi su na dobitku. Nažalost, to ne ide tako.

Iako zeleni izvori energije kao što su vjetroturbine i solarni paneli proizvode manje emisija od fosilnih goriva, oni ipak proizvode neke emisije jer su nam za njihovo stvaranje potrebna fosilna goriva.

Prije svega, potrebna nam je nafta za izvlačenje materijala potrebnih za izradu vjetroturbina i solarnih ploča. Kamioni na dizelski pogon prevoze materijale do tvornica, a zatim prevoze vjetroturbine i solarne panele do njihovih odredišta. Često su potrebni helikopteri za postavljanje vjetroturbina, posebno turbina na moru.

Ne samo da su nam za sve to potrebna fosilna goriva, dijelovi solarnih panela i vjetroturbina doslovno su napravljeni od fosilnih goriva. Zapamtite, plastika se dobiva iz nafte, a lopatice vjetroturbina izrađene su od plastike.

Postaje još gore: većina električnih vozila do 50% je plastična. Dakle, dok krstarite u svojoj Tesli i osjećate se dobro zbog toga što ste smanjili svoj ugljični otisak, sjetite se da su bila potrebna najmanje tri barela nafte za stvaranje vašeg automobila. Vjerojatno puno više ako računate energiju potrebnu za izradu svih ostalih komponenti.

Postoje i drugi načini stvaranja plastike, ali oni su puno skuplji. Čak i da radimo automobile koji na neki način ne zahtijevaju nikakva fosilna goriva, bili bi preskupi za većinu ljudi. Dovraga, već su preskupi za većinu ljudi.

Ovo je tužna ironija takozvane zelene energetske revolucije: ako prestanemo koristiti fosilna goriva, vidjet ćemo kolaps u proizvodnji obnovljivih izvora energije. I doista, ne bi ih se ni trebalo nazivati obnovljivim izvorima jer se vjetroelektrane i solarne farme moraju obnavljati svakih 20-30 godina. Trebalo bi ih zvati “rebuildables” – ponovno izgradivi

Emisije fosilnih goriva nisu jedini problem zelenih izvora energije. Za stvaranje računala, solarnih panela, električnih vozila i raznih drugih tehnologija potrebni su nam metali. Puno njih.

Većina ljudi ne zna za sve rijetke metale u svojim telefonima i uređajima — metale kao što su europij, indij, mangan, neodim, terbij, volfram i mnogi drugi. Kako bi dobile te metale, tvrtke uništavaju lokalne ekosustave i kopaju ogromne rupe u zemlji za eksploataciju.

Procjenjuje se da rudarstvo već utječe na do 30 milijuna četvornih milja Zemljine površine, što je oko 15% kopnene površine Zemlje, ali ovo je tek početak. Kako bi zadovoljile potražnju, tvrtke sijeku prašume, uništavaju staništa divljih životinja, a čak planiraju minirati dno oceana, što bi moglo imati razne posljedice za okoliš.

Jedan od najvažnijih metala za zelenu energiju je litij. Budući da je to metal najmanje gustoće, pohranjuje puno energije za svoju težinu, zbog čega je preferirani metal za baterije električnih automobila. Nažalost, vađenje litija također uništava ekosustave.

Možete tvrditi da je vrijedno uništiti nekoliko ekosustava kako bismo živjeli u svijetu s manje emisija stakleničkih plinova, ali ako je tako, promašili ste bit.

Trenutno je 1% automobila u Sjedinjenim Državama električni. Ako i dalje trebamo zamijeniti ostalih 99% električnim vozilima, a već štetimo okolišu iskopavajući metale svugdje gdje ih možemo pronaći, zamislite koliko ćemo još uništavanja učiniti do trenutka kada svi automobili u Sjedinjenim Državama budu električni. A to bi i dalje bilo samo 19% svjetskih vozila.

Do sada obnovljivi izvori energije čine samo oko 4,5% svjetske proizvodnje energije, tako da moramo prijeći dug put prije nego što cijelu svjetsku mrežu promijenimo na zelenu energiju i zamijenimo sva vozila na plin električnim vozilima. Da bismo to postigli, šteta koju ćemo učiniti okolišu potencijalno bi mogla nadmašiti štetu koju uzrokuju klimatske promjene.

Jevonsov paradoks 

Čak i da obnovljivi izvori energije ne zahtijevaju fosilna goriva i ne oštećuju okoliš, to ne bi bilo važno. Ne prelazimo na njih dovoljno brzo da bismo napravili stvarnu razliku. Zašto ne? Budući da novi izvori energije ne zamjenjuju stare izvore – oni se jednostavno dodaju ukupnom iznosu.

Većina ljudi ima ideju da su ljudi mijenjali izvore energije u posljednjih nekoliko stoljeća. Prvo smo koristili drvo, zatim ugljen, zatim naftu i prirodni plin, a sada prelazimo na obnovljive izvore energije. U stvarnosti, još uvijek koristimo sve stare izvore energije. Zapravo, sagorijevamo više ugljena nego ikad prije.

Naravno, mi i koristimo obnovljive izvore energije, ali oni nas nisu spriječili da nastavimo sagorijevati više fosilnih goriva svake godine. U 2021. godini, primjerice, došlo je do povećanja globalne potražnje za energijom od 5%, a polovica toga zadovoljena je fosilnim gorivima, posebice ugljenom.

Obnovljivi izvori ne zamjenjuju ništa. Sve što rade je malo pojeftinjenje električne energije, što samo potiče ljude da troše više struje. Ovo je sjajan primjer Jevonsovog paradoksa.

Što je Jevonsov paradoks? U osnovi, kada nove tehnologije ili vladina politika povećaju učinkovitost kojom se koristi resurs (kao što su fosilna goriva), cijena pada. Međutim, niža cijena uzrokuje da ljudi troše više, što opet podiže cijenu i poništava sve dobitke učinkovitosti.

Evo sjajnog primjera: 1970-ih većina  imala je potrošnju automobila 1 galon na prijeđenih oko 13 ili 14 milja (op.a. oko 16,77 l/100 km). Zatim su 1980-ih automobilske tvrtke poboljšale ekonomičnost goriva svojih vozila, a do 1990-ih većina je automobila prelazila 19 ili 20 milja po galonu (op.a. oko 11,75l/100km).

Je li to ljudima uštedjelo novac na benzinu? Ne. Umjesto toga, ljudi su se počeli više voziti, češće izlaziti i trošiti vrijeme na ljetna putovanja. Ljudi su vozili toliko više da su jednostavno trošili više benzina dok su na njega trošili isto koliko i 1970-ih. Ista stvar se događa s ljudima koji kupuju hibride (vidi grafikon ispod).

Image via cfo.university

A sada vidimo isti učinak s obnovljivim izvorima energije. Vjetar i sunce snižavaju cijenu električne energije, zbog čega je ljudi koriste više dok cijena ponovno ne poraste.

Vrhunac Metala

Sada ću biti vrlo jasan – ne kažem da ne bismo trebali proizvoditi vjetroturbine, solarne ploče i električna vozila. Naravno da trebamo. Trebat će nam ih kako bismo prešli na post-ugljični svijet nakon što fosilna goriva budu preskupa za vađenje.

Međutim, imamo jedan veliki problem o kojem nitko ne želi govoriti: poput fosilnih goriva, resursi koji su nam potrebni za stvaranje obnovljivih izvora energije su ograničeni. Rijetkih metala u zemlji ima samo toliko, a nema ih ni približno dovoljno da bi se ideje poput Green New Deala doista ostvarile.

Kao što sam već rekao, pred nama je jako dug put prije nego što sva naša fosilna goriva zamijenimo zelenim alternativama. Zamislite milijarde električnih automobila koji se pune na mreži koja se napaja isključivo obnovljivim izvorima energije. Što bi bilo potrebno da se ovaj san ostvari?

Prema IEA (Međunarodnoj energetskoj agenciji), da bismo dosegnuli neto nulu do 2050., trebamo rudariti šest puta više metala nego što trenutno radimo. To je priličan problem s obzirom na to da već iskopavamo metale što je brže moguće.

Solarni paneli trebaju telur (tellurium) , vjetroturbine trebaju disprozij (dysprosium), a baterije trebaju litij (lithium). S obzirom na to da samo mali postotak naše mreže radi na obnovljivim izvorima energije i da se već borimo da iskopamo dovoljno metala, san o Green New Dealu ne čini se vrlo vjerojatnim.

Ako mi ne vjerujete, citirat ću pismo koje su napisali stručnjaci za znanost o Zemlji i koje su prije nekoliko godina dostavili Odboru za klimatske promjene Ujedinjenog Kraljevstva. Evo što su rekli:

Za zamjenu svih današnjih vozila u Ujedinjenom Kraljevstvu električnim vozilima  … bilo bi potrebno 207.900 tona kobalta, 264.600 tona litij karbonata (LCE), najmanje 7.200 tona neodimija i disprozija, uz 2.362.500 tona bakra. To predstavlja nešto manje od dva puta ukupnu godišnju svjetsku proizvodnju kobalta, gotovo cjelokupnu svjetsku proizvodnju neodija, tri četvrtine svjetske proizvodnje litija i najmanje polovicu svjetske proizvodnje bakra tijekom 2018. [naglasak je na rudarenje]

A to je samo Ujedinjeno Kraljevstvo. Za zamjenu cijele planetarne flote vozila na plin električnim vozilima očito bi bilo potrebno daleko više metala nego što imamo.

Zbog toga je takozvani Green New Deal fantazija. Ne mislim napadati ljude koji to podržavaju. Srca su im na pravom mjestu. I ne kažem da ne bismo trebali pokušati stvoriti više obnovljivih izvora energije. Mi moramo. Samo kažem da nećemo moći stvoriti dovoljno da održimo našu civilizaciju gladnu energije.

Ne možemo se riješiti ni naših vozila na plin. Čak i kad bismo mogli, prijevoz ionako predstavlja samo 27% naših ukupnih emisija.

Možda se pitate zašto ne možemo reciklirati te metale. Možemo, ali problem je u energiji potrebnoj za njihovo recikliranje. Oporaviti sitne čestice metala poput indija i terbija sa svakog pametnog telefona koji se baci bilo bi vrlo teško, ako ne i nemoguće. Za većinu metala, jednostavno nije vrijedan troška.

Naše jedine opcije su potraga za zamjenskim metalima (što ne ide dobro), potraga za novim nalazištima i kopanje dublje u trenutne rudnike. S vremenom će kvaliteta rude padati, a metali će biti sve skuplji.

To se već događa. Nakon godina pada, cijena obnovljivih izvora energije raste. Razmisli o tome. Prijelaz na obnovljive izvore energije jedva da je započeo, a već vidimo sve manje povrate.

Uz svu priču o tome zašto nam je potreban Green New Deal, vrlo se malo govori o tome kako provesti Green New Deal. I sad znate zašto. Jednostavno nema dovoljno metala da se to dogodi.

4. SVE JE MANJE RESURSA

Sad kad sam uništio vaše snove o zelenoj tehno-utopiji, pogledajmo neke druge resurse kojih nema dovoljno.

Guma

Guma je neophodna za moderni svijet. Trebamo ga za gume, cipele, izolaciju žica, pokretne trake, maske i rukavice, brtve na vratima hladnjaka i puno drugih stvari.

Većina ljudi to ne zna, ali guma dolazi od stabla – stabla kaučuka. Zapravo se zove hevea brasiliensis, drvo iz Južne Amerike.

Nažalost, klimatske promjene otežavaju uzgoj ovih stabala. Zbog suša i poplava bore se za preživljavanje, a crpljenje previše soka (koji se koristi za izradu gume) može ih ubiti. Osim toga, vrlo su osjetljivi na bolesti bijelog korijena, a klimatske promjene čine takve bolesti lišća češćima.

Sve je to razlog zašto se govori o “gumenoj apokalipsi”. Jednostavno ne postoje dobre zamjene za ovaj čudesni materijal.

Pijesak

Da. Vjerovali ili ne, svijetu ponestaje pijeska, ili barem pijeska kakav koristimo svaki dan.

Pijesak je druga najkorištenija tvar u svijetu nakon vode. Potrebno je napraviti staklo i ceste i beton, a naša civilizacija ne bi mogla postojati bez toga. Za izgradnju samo jedne kuće potrebno je 100 tona pijeska i šljunka. Zato mnoge zemlje zapravo imaju strateške rezerve pijeska.

Pa zašto jednostavno ne možemo otići u pustinju Saharu i pokupiti sav pijesak koji nam treba? Jer taj pijesak stvara vjetar, što znači da su zrnca glatka i okrugla. Potreban nam je pijesak koji stvara voda, vrsta pijeska koja je gruba i ima neravne rubove. Ta vrsta pijeska dolazi s plaža i riječnih korita.

Najviša zgrada na svijetu, Burj Khalifa, okružena je pijeskom, ali to je pustinjski pijesak. Da su od takvog pijeska napravili beton za zgradu, ona bi se srušila. Stoga su morali uvesti tisuće tona pijeska iz Australije.

Naravno, možemo uzeti pijesak s plaža i riječnih korita (oboje je užasno za okoliš), ali budući da je tako težak, skupo ga je transportirati. I dok koristimo sve najprikladnije izvore pijeska, moramo ga slati sve dalje i dalje. Mogli bismo također drobiti kamenje kako bismo stvorili vlastiti pijesak, ali to je energetski vrlo intenzivno. I stoga, vrlo skupo.

Pijesak je toliko vrijedan da postoje prave pješčane mafije u mjestima poput Indije i Maroka. Podmićuju službenike da gledaju na drugu stranu dok sakupljaju pijesak, zanemarujući posljedice po lokalne ekosustave. A ako se netko nađe na putu, pogine. Ovaj problem će se samo pogoršati.

Možete saznati više o nestašicama gume i pijeska u ovom videu CNBC-a.

^{Image via Mother Jones}

Gnojivo

Ovo je posebno zastrašujuće. Cijela naša civilizacija ovisi o dušičnim gnojivima. Bez toga naši usjevi ne bi proizveli dovoljno hrane za sve. A nismo niti blizu toga.

A trenutno su cijene gnojiva rekordno visoke. To je djelomično zbog rata u Ukrajini, ali uglavnom zato što su cijene prirodnog plina blizu rekordnih visina, a za to postoji mnogo razloga.

Prirodni plin čini 80% cijene dušičnog gnojiva. Kako svijetu počinje ponestajati prirodnog plina, gnojivo će postati puno skuplje. To je već postalo toliko skupo da mnogi poljoprivrednici moraju smanjiti proizvodnju, što znači da su cijene hrane znatno veće u vrijeme žetve.

Možda ćemo pronaći nove izvore prirodnog plina i, kao rezultat toga, dušična gnojiva će postati puno jeftinija. Ali dušik nije jedino što nam je potrebno za proizvodnju gnojiva. Trebamo i fosfor. Sve je više istraživanja koja pokazuju da ćemo dosegnuti vrhunac fosfora do 2030., nakon čega će cijena početi brzo rasti.

Kao što sam rekao, naša civilizacija ne bi mogla narasti na 8 milijardi ljudi bez gnojiva, pa ako nismo u mogućnosti stvoriti dovoljno gnojiva, onda nećemo moći uzgojiti dovoljno hrane za sve.

Govoreći o uzgoju hrane, treba spomenuti i gubitak površinskog sloja zemlje.

5. EROZIJA POVRŠINSKOG SLOJA TLA

Prosječna osoba uopće ne zna što je površinski sloj tla. Oni misle da možete saditi hranu na istom komadu zemlje više puta bez ograničenja. U stvarnosti, kada gornji sloj tla erodira, zemlja na kojoj se nalazila postaje neproduktivna. Zbog toga je gubitak našeg gornjeg sloja tla jedan od najvećih problema čovječanstva.

Da biste razumjeli zašto je površinski sloj tla tako važan, morate shvatiti da je gornji sloj tla živa stvar. Da nema ničega osim zemlje ispod nas, ne bismo mogli uzgajati hranu. Ali ispod nas nije samo zemlja. Tu je i tlo, a tlo sadrži sve vrste mikroorganizama poput gljivica, bakterija, kukaca i sitnih biljaka. Sve te stvari kombiniraju se kako bi oblikovale zdravo tlo u kojem možemo uzgajati hranu.

Upravo sada, naš gornji sloj tla erodira 10 do 40 puta brže nego što se može obnoviti. U stvari, može proći i do 500 godina da priroda formira jedan jedini centimetar gornjeg sloja tla, ali većina poljoprivrednika prolazi kroz centimetar gornjeg sloja tla svake godine.

Procjenjuje se da je svijet izgubio oko 70% svog gornjeg sloja tla od početka industrijske poljoprivrede. Kao rezultat toga, 30% svjetskog obradivog zemljišta je napušteno jer je neproduktivno. Postaje još gore: prema UN-u, preostalo nam je još samo 50 godina prije nego što naš gornji sloj tla potpuno nestane.

Mnogo je razloga za to, ali razgovarajmo prvo o mineralima. Gornji sloj tla sadrži desetke minerala koji su mikroorganizmima potrebni za preživljavanje. Biljke apsorbiraju ove minerale dok rastu. Nakon što se biljke uberu i pošalju na tržište, minerali u njima sada zauvijek nestaju iz tla, ostavljajući manje minerala za korištenje mikroorganizmima.

Ovaj problem je toliko ozbiljan da je u Sjevernoj Americi tlo već izgubilo 85% svojih minerala tijekom posljednjih 100 godina. A svaki drugi kontinent (osim Australije) izgubio je preko 70% svojih minerala.

Ne samo da ovaj nedostatak minerala jako otežava razvoj mikroorganizama, već čini našu hranu manje hranjivom. Moderna hrana ima mnogo manje kalcija, bakra, cinka i drugih bitnih minerala, što dovodi do nedostatka minerala čak i kod dobro uhranjenih ljudi.

Naš površinski sloj tla također umire zbog NPK gnojiva (koja se sastoje od N – dušika, P- fosfora i K – kalija). Ova gnojiva postupno mijenjaju pH vrijednost tla sve dok ono ne postane toliko kiselo da bakterije teško preživljavaju. To je problem jer neke bakterije pretvaraju minerale u kemijske oblike koje biljke mogu koristiti. Bez njih, biljke su manje hranjive i teško uspijevaju.

Još jedan problem je pretjerana uporaba pesticida, herbicida i fungicida. Oni također otežavaju biljkama apsorpciju minerala. Baš kao što biljke trebaju korisne bakterije za apsorpciju minerala, potrebne su im i gljivice, ali fungicidi ubijaju i korisne i štetne gljive.

U ovom trenutku bi moglo biti pošteno zapitati se: “Zašto farmeri nastavljaju koristiti ove metode ako uništavaju gornji sloj tla?” Odgovor je da je uvijek ostalo dovoljno gornjeg sloja zemlje za sljedeću žetvu. Gnojiva pomažu biljkama da rastu brže i veće, a kemikalije poput pesticida, herbicida i fungicida ubijaju štetne insekte, korov i gljivice, omogućujući usjevima da slobodno rastu.

Da, te stvari uništavaju gornji sloj tla, uzrokujući njegovo sušenje i erodiranje. Ali poljoprivrednici gube samo oko 1 centimetar gornjeg sloja tla godišnje, a budući da se mnoge farme nalaze na najmanje nekoliko stopa gornjeg sloja tla, problem jednostavno nije dovoljno hitan da bi prisilio poljoprivrednike da promijene svoje metode.

Ovo je uobičajena tema kod problema povezanih s kolapsom. Budući da ljudi žive samo 70-80 godina, teško im je razmišljati o dugoročnim problemima koji nadilaze njihov životni vijek, a još im je teže napraviti drastične promjene u svojoj poslovnoj praksi, osobito ako bi to moglo značiti manju zaradu.

Međutim, kada je u pitanju površinski sloj tla, sada dolazimo do točke u kojoj će se posljedice osjetiti u životu mnogih ljudi koji danas žive. Hrana će postati manje hranjiva i teže ju je uzgajati, što će uzrokovati sve veće cijene dok si mnogi ljudi jednostavno ne budu mogli priuštiti hranu.

Mogli bismo usporiti stopu erozije površinskog sloja tla kroz prakse očuvanja u poljoprivredi, ali to bi samo odgodilo posljedice. Sada ima toliko ljudi na Zemlji da smo sami sebe stjerali u kut. Ne možemo nastaviti koristiti gornji sloj zemlje, ali moramo ako želimo jesti.

6. NESTAŠICE VODE

Zamislite da živite u gradu s velikom nestašicom vode. U bogatijim područjima vode ima samo nekoliko sati dnevno, što stanovnicima daje kratak prostor za tuširanje i punjenje boca s vodom. Međutim, ne smiju prati svoja vozila, zalijevati svoje travnjake ili puniti svoje bazene.

U drugim dijelovima grada stvari su još gore. Vode uopće nema, a stanovnici moraju satima stajati na vrelom suncu, čekajući u redu kako bi mogli napuniti prazne kante iz slavine vladine cisterne za vodu.

Ovi ljudi su izuzetno oprezni sa svojom vodom. Ponovno ga koriste što je više moguće, čak i čisteći tanjure i pribor u staroj vodi za posuđe. Kad voda postane previše prljava da bi je ponovno upotrijebili, njome ispiru svoje zahode. Rijetki se stignu istuširati, umjesto toga biraju mokru krpu i malo sapuna.

Imaju dovoljno vode za piće kako bi spriječili ozbiljnu dehidraciju, ali je moraju ograničiti kako bi osigurali da im ostane dovoljno za kuhanje hrane i pranje zuba. Ipak, neizbježno je da neki ljudi koriste kontaminiranu vodu, što dovodi do porasta bolesti.

Što se tiče hrane, samo ljudi u bogatijim područjima mogu si priuštiti voće, orašaste plodove i povrće. Svi ostali oslanjaju se na jeftinu — i stoga nezdravu — hranu bogatu natrijem i ugljikohidratima, a nisku hranjivim tvarima, što dovodi do još više bolesti.

I to su oni sretnici. Budući da su prinosi usjeva tako niski, hrana je vrlo skupa, pa najsiromašniji ljudi jedva dobivaju dovoljno hrane da prežive, ako si je uopće mogu priuštiti.

U međuvremenu, zemlja oko njih je suha do kosti. Travnjaci su se pretvorili u prašnjavu zemlju s nekoliko pramenova suhe trave. Mnoga su stabla mrtva ostavljajući za sobom kosturne grane. A zrak je prašnjav, s jakim olujama koje redovito prekrivaju grad svježim slojem prašine.

Zbog svega toga, gradovi i države počinju se međusobno boriti za prava na vodu, do točke u kojoj se pojavljuju vodene mafije i odlučuju tko će dobiti vodu, a tko ne. Susjedne zemlje koje se oslanjaju na iste planine i rijeke za vodu ratuju jedna s drugom.

Ovo je budućnost prema kojoj idemo ako se nešto ne poduzme u vezi s globalnom nestašicom vode. Zapravo, takav je život već u mnogim dijelovima svijeta, posebice u Indiji.

Image via Statista

Ali zašto se to događa? Glavni razlog je suša. Zapad SAD-a doživljava najgoru mega sušu u 1200 godina. Zapravo, zemlje diljem svijeta doživljavaju neke od najgorih suša ikada zahvaljujući klimatskim promjenama. Čak i velike rijeke poput Mississippija presušuju.

Sve donedavno, suše su bile podnošljive jer su države i države mogle samo pumpati više vode iz podzemlja. Ali sada čak i vodonosnici presušuju.

Sjedinjene Države imaju mnogo vodonosnika, ali dva najvažnija su bazen središnje doline Kalifornije i vodonosnik Ogallala, koji se proteže od Južne Dakote sve do Teksasa.

90% vode iz ovih vodonosnika koristi se za navodnjavanje usjeva, što ih čini neophodnim za uzgoj hrane. Zapravo, oni daju 20% svjetskih usjeva žitarica i 40% voća i povrća koje se konzumira u Sjedinjenim Državama.

Dakle, koliko brzo iscrpljujemo ove vodonosnike? Prilično brzo s obzirom na to da je vodonosnik Ogallala pao za 12 inča 2021. godine. Oborine ponovno pune vodonosnik, ali to iznosi samo oko 1 inč godišnje. Ako nešto ne poduzmemo, vodonosnik Ogallala mogao bi biti suh u roku od 20 godina, što bi dovelo do bankrota tisuća farmi usred najgore zdjele prašine u povijesti.

Ne kažem da ćemo svi umrijeti od žeđi. Čak i kad stvari postanu jako loše, većina ljudi će i dalje moći pronaći dovoljno pitke vode da to izbjegnu. Umjesto toga, ono što će se dogoditi je velika nestašica hrane. 75% podzemnih voda ide prema poljoprivredi. Ako vodonosnici presuše i suše se nastave, nećemo moći uzgojiti dovoljno hrane za sve i nastat će kaos.

Postoje 33 zemlje za koje se očekuje da će do 2040. iskusiti ekstremnu nestašicu vode. Neke značajne uključuju Španjolsku, Grčku, Izrael, Saudijsku Arabiju, Iran, Irak, Pakistan i dijelove Indije.

Ova posljednja dva su vrlo zabrinjavajuća. Obje su nuklearno naoružane nacije i mrze jedna drugu. Indija ima samo nekoliko godina da riješi svoju krizu s vodom. Inače će stotine milijuna života biti u opasnosti.

Ne bi nam ponestajalo podzemnih voda da nije bilo svih suša koje se događaju diljem svijeta. Bez suša, imali bismo puno vode u rijekama, a obilje kiše bi procurilo kroz tlo i ponovno napunilo vodonosnike.

Ali čini se da su suše tu da ostanu, a pogoršava ih jedna stvar…

7. KLIMATSKE PROMJENE

U ovom članku neću pokušavati dokazati da su klimatske promjene stvarne i da ih mi uzrokujemo. (Ako je to ono što tražite, ova stranica radi odličan posao. Također pogledajte ovaj popis loših argumenata i mitova o klimatskim promjenama.)

S jedne strane, klimatske promjene nevjerojatno je lako razumjeti. Količina ugljičnog dioksida u atmosferi u biti funkcionira kao termostat za planet.

• Povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi i temperatura raste, što uzrokuje oslobađanje više ugljičnog dioksida, podižući temperaturu još više.
• Smanjenje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi i temperatura pada, što uzrokuje izdvajanje više ugljičnog dioksida, gurajući temperaturu još niže.

Tako je to bilo stotinama milijuna godina.

S druge strane, klimatske promjene nevjerojatno je teško razumjeti jer imaju nebrojeno puno učinaka koji su međusobno povezani. Zato se klimatske promjene nazivaju hiperobjektom, nečim toliko ogromnim da je izvan ljudskog poimanja. Vjerujem da je to dio razloga zašto su ga ljudi tako dugo ignorirali.

Ne možete vidjeti niti dodirnuti klimatske promjene osim ako niste usred suše, poplave, toplinskog vala, uragana ili neke druge prirodne katastrofe. Čak i tada možemo samo reći da su te katastrofe vjerojatnije ili teže zbog klimatskih promjena. Oni nisu same klimatske promjene.

Dio problema je u tome što su znanstvenici i mediji odradili užasan posao objašnjavajući javnosti klimatske promjene. Na primjer, prije nekoliko godina, Bill Nye je u emisiji Tucker Carlson Tonight objasnio zašto su klimatske promjene stvarne i zašto su tako ozbiljna prijetnja.

Jako sam se razočarao. Bill Nye proveo je segment govoreći o prestanku rada skijališta, vinogradima koji se moraju preseliti dalje na sjever i o malom porastu razine mora tijekom nekoliko desetljeća. Ako je to ono što ljudi misle da su klimatske promjene, nije ni čudo da nisu zabrinuti zbog toga.

Objasnit ću u jednoj rečenici zašto su klimatske promjene toliko opasne:

Sve veći broj i žestina prirodnih katastrofa na kraju će uzrokovati istodobne neuspjehe u globalnoj žitnici diljem svijeta, a nestašice hrane koje će uslijediti dovest će do globalne gladi i raspada društva.

Zašto ljudi poput Billa Nyea to jednostavno ne mogu reći? Možda ne žele plašiti ljude, ali iskreno, ljudi bi se trebali bojati. Iako je istina da će porast razine mora uništiti gradove diljem svijeta, vjerojatno ćemo doživjeti globalnu glad prije nego što bilo koji veći grad bude pod vodom.

I da budem iskren, ova podebljana rečenica iznad je veliko pojednostavljenje. Kad bi nestašica hrane bila jedina posljedica klimatskih promjena, možda bismo pronašli načine za prilagodbu. Na primjer, mogli bismo uzgajati više hrane u zatvorenom prostoru, mogli bismo smanjiti bacanje hrane i mogli bismo pretvoriti zemlju za ispašu stoke u oranice.

Ali postoji mnogo više od nestašice hrane u klimatskim promjenama. Klimatske promjene već uzrokuju uragane koji obaraju rekorde, poplave, suše, toplinske valove, šumske požare, nestašice vode (vidi gore), masovnu migraciju (vidi dolje) i još mnogo toga.

U proteklih 10 godina, broj katastrofa vrijednih milijarde dolara dramatično je porastao, čak i kada se uračuna inflacija. Samo ove godine imali smo pet dugih kišnih događaja kakvi nisu zabilježeni posljednih 1000 godina u Sjedinjenim Državama.

^{Image via climate.gov}

.

Stvari su toliko sumorne da neke vladine agencije otvoreno priznaju da bi se društvo moglo urušiti. Godine 2019. general Mark Milley (Trumpov predsjednik Združenog stožera) naručio je izvješće u kojem se zaključuje da bi američka vojska mogla propasti u roku od 20 godina zbog klimatskih promjena.

Novije izvješće, koje je objavilo Sveučilište američkih marinaca, odnosi se na klimatske promjene kao na “hiperprijetnju” koja bi mogla “provocirati kaskadne elemente prevrtanja, ubrzavajući prijelaz u stanje ‘toplana Zemlja’, koje je nenastanjivo za većinu vrsta.”

Neće biti jedna poplava ili toplotni val koji će uzrokovati kolaps društva. Umjesto toga, to će biti poput smrti od tisuću posjekotina. Čim se neko područje oporavi od katastrofe, pogodit će ga drugo. A onda još jedan. Neka će područja odjednom pogoditi više klimatskih katastrofa.

Na kraju, zemlje neće imati novca ili resursa za obnovu. Infrastruktura će propasti, a nestanci struje postat će nova norma. Kako se sve raspada, isporuke hrane i zaliha postat će nepouzdane. Ubrzo nakon toga, vidjet ćemo široke građanske nemire i veliki skok kriminala dok očajni ljudi traže hranu.

Desetljećima su klimatolozi znali da će se to dogoditi ako se klimatske promjene ne zaustave. Ali donedavno je većina njih mislila da imamo više vremena. Kako se pokazalo, klimatski modeli podcijenili su utjecaj porasta temperature. Događaji koji se nisu trebali dogoditi do 2100. godine sada se događaju.

Na primjer, prošle godine znanstvenici su bili šokirani kada je toplinska kupola iznad Britanske Kolumbije uzrokovala porast temperatura čak do 49°C…u Kanadi. Premašila je prethodnu najvišu temperaturu ikada zabilježenu u Kanadi za 5°C.

Zatim je prošlog proljeća na Antarktiku temperatura bila 21°C viša od normalne. Toliko velika temperaturna varijacija ne bi trebala biti moguća na Antarktici, a ipak se dogodila, postavljajući novi svjetski rekord za najveći porast temperature iznad normale.

Nedavno je Ujedinjeno Kraljevstvo postavilo rekord s temperaturama koje su išle čak do 40°C. Znanstvenici za klimu mislili su da postoji samo jedan prema stotinu šanse da temperature postanu tako visoke. Mjesec za mjesecom, godinu za godinom, stalno bilježimo rekordne temperature i katastrofe.

Dok pišem ovaj članak, Kina prolazi kroz najgori toplinski val u zabilježenoj povijesti. Njihove rijeke presušuju, a nedostatak hidroenergije uzrokuje sve veće nestanke struje u cijeloj zemlji. U međuvremenu, Pakistan je upravo doživio najgoru poplavu u povijesti, ostavivši milijune ljudi bez domova.

Postaje jasno da se klimatske promjene događaju brže od očekivanog. Kao rezultat toga, već vidimo brz porast propadanja usjeva zbog suša, poplava i visokih temperatura. I SAD i Indija upravo su imale najmanju žetvu pšenice u 20 godina. U međuvremenu, toplinski valovi u Europi i Kini također uzrokuju sušenje mnogih drugih usjeva.

Evo još nekoliko primjera propadanja usjeva diljem svijeta. Prema izvješću UN-a, svjetske farme već su rastegnute do pucanja. To znači da će čak i ako rat u Ukrajini sutra završi, cijene hrane nastaviti rasti u doglednoj budućnosti.

Sve se to događa na malo više od 1 stupnja zagrijavanja. Što će se dogoditi na 2 stupnja zagrijavanja? Možda mislite da bi bilo dvostruko gore nego sada, jer je 2 dvostruko više od 1, ali to ne funkcionira tako. Učinci klimatskih promjena eksponencijalno se pogoršavaju kako temperatura raste, a na putu smo zagrijavanja za više od 2°C do 2050., vjerojatno čak i ranije.

A zagrijavanje od 2°C vjerojatno će biti razornije od očekivanog jer klimatolozi svake godine otkrivaju da je Zemlja osjetljivija na promjene temperature nego što su mislili.

Neki ljudi još uvijek gaje nadu da možemo zaustaviti katastrofalno globalno zagrijavanje. Mogu ovo razumjeti. Nada je puno bolji osjećaj od tuge i zato se neki ljudi drže za nju bez obzira na loše stvari.

Ali istina je da smo vjerojatno već pokrenuli mnoge nepovratne prekretnice. Čak i ako nismo, definitivno hoćemo uskoro jer vlade ne pokazuju znakove da će smanjiti izgaranje fosilnih goriva. Zapravo, mnoge su se europske nacije vratile izgaranju ugljena, najprljavijeg od svih fosilnih goriva.

Nije ni čudo što klimatski znanstvenici upozoravaju da se suočavamo s jezivom budućnošću, a vrhunski znanstvenici poput Willa Steffena tvrde da je kolaps civilizacije najvjerojatniji ishod. A tu je i James Lovelock, poznati engleski znanstvenici koji su predložili Gaia hipotezu. Rekao je da sada trebamo uživati u životu jer će za 20 godina globalno zatopljenje udariti u lepezu. Bilo je to 2008. godine.

Ne kažem da trebamo potpuno odustati. Što brže smanjimo potrošnju fosilnih goriva, to ćemo manje štete napraviti dugoročno. Ali teška je istina da ćemo prijeći 2°C zagrijavanja bez obzira što učinili. Ako to pokrene kritične točke koje nas vode do 4°C zagrijavanja, milijarde ljudi će umrijeti.

A još nisam ni spomenuo jednu od najvećih posljedica klimatskih promjena…

8. GUBITAK BIORAZNOLIKOSTI

Proživljavamo šesto masovno izumiranje našeg planeta. Posljednji se dogodio prije oko 65 milijuna godina i bio je rezultat asteroida. Bio je toliko destruktivan da je uzrokovao izumiranje dinosaura, koji su postojali 165 milijuna godina. Sada smo u još jednom događaju masovnog izumiranja, ali ovo smo uzrokovali mi.

Nevjerojatno je koliko malo ljudi to zna. Još jednom, mediji su odradili užasan posao objašnjavajući ozbiljnost krize, pa pogledajmo što se događa s divljim životinjama diljem svijeta.

Od osvita civilizacije ljudi su ubili 83% divljih životinja. Većina toga dogodilo se u posljednjih 50 godina. Zapravo, ljudi su istrijebili 69% životinja od 1970.

^{Image via Visual Capitalist}

Počnimo s razgovorom o kukcima. Ako imate više od 30 godina, sjetite se svog djetinjstva. Sjećate li se svih buba koje su udarale u vjetrobransko staklo automobila vaših roditelja? Sjećam se kad bi moja mama stala po benzin, brisačem bi očistila sve mrtve bube s vjetrobranskog stakla.

Danas nikad ne moram čistiti bube s vjetrobranskog stakla. Tu i tamo ću vidjeti grešku ili dvije na njemu, ali to je rijetkost. I ne radi se samo o vjetrobranskim staklima. Ako me zamolite da odem u svoje dvorište i uhvatim bubu, trebalo bi mi vremena. Mogao bih vidjeti nekoliko letećih kukaca, ali teško je pronaći bilo kojeg da bih mogao uhvatiti. Ali kad sam bio klinac, mogao sam ući u dvorište i odmah zgrabiti bubu (znam jer jesam).

Ova je anegdota još zapanjujuća ako uzmete u obzir da sam odrastao u pustinji, ali danas živim na obali Meksičkog zaljeva.

Pa gdje su nestali svi insekti? Prilično je jednostavno: ubili smo ih kombinacijom pesticida, gubitka staništa i klimatskih promjena. Doslovno svjedočimo apokalipsi insekata, a to je naša krivnja. Broj letećih insekata pao je za 60% u manje od 20 godina. Ovo je neodrživo.

Možda mislite: “U čemu je problem? Bube su dosadne.” To je velika stvar jer bube čine temelj našeg prehrambenog lanca. Ako taj temelj erodira, tada će se svako živo biće koje ovisi o njemu boriti za preživljavanje.

Procjenjuje se da je ukupna težina svjetskih člankonožaca (kukaca, pauka, stonoga i rakova) 17 puta veća od ukupne težine svih ljudi na svijetu. Kako člankonošci odumiru, tako će umrijeti i životinje koje o njima ovise kao hrana — poput ptica, gmazova i vodozemaca.

To se već događa. Tijekom proteklih 50 godina, populacije ptica su se smanjile za 29%. I sada, znanstvenici vjeruju da ptice izumiru stotinama puta brže nego što se mislilo. U međuvremenu, žabe nestaju, a mnogim gmazovima prijeti izumiranje.

Situacija je toliko loša da znanstvenici vjeruju da bi polovica vrsta na Zemlji mogla izumrijeti do 2050. Gubitak toliko vrsta imat će “domino efekt izumiranja” koji će dovesti do kolapsa hranidbenih mreža i umiranja više biljnih i životinjskih vrsta. Zbog toga neki znanstvenici upozoravaju da će svijet ostati bez hrane za nekoliko desetljeća.

Moderni ljudi, posebno oni u zapadnom svijetu, toliko su navikli živjeti u gradovima koji se osjećaju odvojeno od prirode, zaboravili su da gradovi ovise o prirodi za svoje postojanje. Priroda nam je potrebna kako bismo imali svjež zrak, čistu vodu i zdrave usjeve.

Doslovno uništavamo svoj sustav za održavanje života. Kao što je australska vlada izjavila u svom najnovijem izvješću o stanju okoliša, “degradacija okoliša sada se smatra prijetnjom čovječanstvu, koja bi mogla dovesti do kolapsa društva.” (Ovdje saznajte više o tome.)

I još uvijek nisam spomenuo što se događa s oceanskim životom. Klimatske promjene zagrijavaju ocean istom brzinom kao da je svake sekunde u njega bačeno pet bombi na Hirošimu. Kao rezultat toga, oceani su krenuli prema događaju masovnog izumiranja sličnom izumiranju u Permu. Ako nikada niste čuli za to, Permsko izumiranje bilo je najveće masovno izumiranje na Zemlji, u kojem je izumrlo 90% svih vrsta.

Najočitija opasnost za ljude je kolaps ribarstva, koji je već u tijeku. Oko 3 milijarde ljudi jede ribu kao dio svoje svakodnevne prehrane. Bez ribe, morat će pronaći druge izvore proteina, ali kao što sam pojasnio u ovom članku, to će biti sve teže i teže kako se ekosustavi raspadaju.

Manje očita opasnost je smanjenje fitoplanktona, koji čini osnovu vodenog prehrambenog lanca. Ako fitoplankton ugine, umrijet će i gotovo sve ostalo u oceanu. Populacije fitoplanktona već su se smanjile za 40% od 1950. godine i nastavljaju se smanjivati za oko 1% godišnje.

Fitoplankton nije važan samo za hranjenje drugih oceanskih života; oni također stvaraju barem polovicu kisika koji udišemo. Zbog toga neki stručnjaci upozoravaju, ako ocean umre, svi ćemo umrijeti.

I nisu samo životinje te koje umiru; biljke su također. Krčenje šuma odvija se brže nego ikad prije, a Brazil postavlja rekorde u brzini sječe Amazone. Sve u svemu, biljke izumiru 350 puta brže nego inače.

Kao što sam već rekao, uništavamo svoj sustav za održavanje života, i to činimo tako brzo da neki istraživači vjeruju da imamo samo 10% šanse da preživimo sljedećih nekoliko desetljeća bez društvenog kolapsa.

Svi ovi problemi o kojima sam gore pisao dovest će do još jedne velike krize o kojoj možda još niste razmišljali.

9. MIGRANTSKA KRIZA

Kako bismo razumjeli nadolazeću migrantsku krizu, prvo moramo pogledati koja je trenutno najveća izbjeglička kriza u svijetu i kako je utjecala na susjedne narode. Govorim o sirijskoj izbjegličkoj krizi, koja je rezultat Sirijskog građanskog rata.

Mnogo je razloga zašto je Sirija završila u građanskom ratu, ali jedan od tih razloga je teška suša koju su vjerojatno pogoršale klimatske promjene. Od 2006. do 2010. Sirija je imala razornu sušu koja je 60% nacije pretvorila u pustinju.

Ovo je bila najduža suša s kojom se Sirija suočila u gotovo 1000 godina. Bilo je tako loše da je uzrokovalo 75% sirijskih farmera da pretrpi potpuni propast usjeva i uzrokovalo je uginuće 85% sve stoke.

Veliki dio sirijskog stanovništva bavio se stočarstvom i poljoprivredom, pa je zbog ove suše oko 800.000 ljudi ostalo bez prihoda. U konačnici, oko 1,5 milijuna ljudi preselilo se iz ruralnih područja u urbana područja u potrazi za poslom, a svi ti novi urbanisti izazvali su mnogo napetosti između skupina poput Kurda, Arapa, Alavita i Sunita.

Sirijski građanski rat započeo je 15. ožujka 2011. godine. Započeo je mirnim prosvjedima koji su bili dio arapskog proljeća koje je zahvatilo Bliski istok. Sirijska vlada razbila je prosvjednike, ali to je dovelo do sve većeg broja militantnih skupina koje su se protivile vladi.

Kako se nasilje pogoršavalo, infrastruktura poput cesta, komunalnih usluga, škola, bolnica i vodovodnih/kanalizacijskih sustava bila je oštećena ili uništena. To je natjeralo ljude, posebno roditelje, da pronađu sigurnija mjesta za život.

Ukupno je oko 13 milijuna izbjeglica napustilo svoje domove, a više od polovice njih u potpunosti je napustilo zemlju. Oko 3,6 milijuna izbjeglica završilo je u Turskoj, ali još 2 milijuna otišlo je u mjesta poput Libanona, Jordana, Iraka i Egipta.

Sada zastanimo na trenutak: Zamislite da živite u Siriji u to vrijeme. Vaš dom i/ili lokalna infrastruktura su uništeni, 90% ljudi živi u siromaštvu, bolest hara, obitelji gladuju, kriminal je izvan kontrole, a militantne skupine žele regrutirati vas ili vašu djecu da se borite u ratu.

Ne biste li i vi pokušali otići? Kao roditelj, očajnički bih želio otići. Učinio bih sve što je u mojoj moći da svoju djecu odvedem na sigurnije mjesto. I to je ono što su milijuni roditelja učinili. Doslovno su riskirali svoje živote pokušavajući doći do Europe, a tisuće ih je umrlo na opasnom putu preko Sredozemnog mora.

Što se tiče onih koji su uspjeli dospjeti u Europu, prema većini njih postupalo se (i još uvijek je) vrlo loše. Europljani ih vide kao autsajdere koji donose kriminal i bolesti i kradu radna mjesta. Naravno, to je potpuno nepravedno. Kao što sam pojasnio, većina ljudi koji su bježali iz Sirije nije imala izbora.

Ipak, kada postoji veliki priljev stranaca u neku naciju, to će uzrokovati bujanje rasizma i ksenofobije. To je tužna činjenica ljudske prirode. Vrlo smo nepovjerljivi prema ljudima koji su drugačiji od nas ili koji pripadaju drugoj skupini. Pogotovo ako se dolazak tih ljudi poklopi s ekonomskim problemima.

Kao rezultat svega ovoga, došlo je do velikog porasta desničarskih ekstremističkih skupina diljem Europe, uključujući neonacističke skupine (čak i u Njemačkoj). To je dovelo do provođenja antimigrantske politike diljem Europe, izbora ksenofobnih vođa poput Erdogona u Turskoj i izgradnje masivnog graničnog zida između Turske i Sirije.

Da budemo pošteni, svaka zemlja/država može podnijeti samo određeni broj izbjeglica. Postoji praktična granica koliko izbjeglica neka zemlja može primiti prije nego što nastane totalni kaos.

Pa zašto sam proveo sve ovo vrijeme pričajući o Siriji? Zato što će ostatak onoga što imam reći staviti u perspektivu:

Sirijska izbjeglička kriza smatra se najvećom izbjegličkom krizom modernog doba, a izazvala je kaos i napetost diljem Europe. To se dogodilo jer je samo 7 milijuna ljudi napustilo Bliski istok i krenulo na sjever.

Očekuje se da će klimatska kriza proizvesti do 1,5 milijardi migranata do 2050. Čak i ako samo polovica njih napusti svoje matične zemlje, bit će to 100 puta gora izbjeglička kriza od one koja se dogodila diljem Sirije i Europe tijekom proteklog desetljeća.

Svijet nije spreman za sve te klimatske izbjeglice. Izazvat će kaos i napetost kakve još nismo vidjeli.

Trenutačno na Bliskom istoku živi oko 547 milijuna ljudi, a do 2050. moglo bi ih biti čak 724 milijuna. No, prema znanstvenicima, Bliski istok doslovno postaje nenastanjiv.

Bliski istok se zagrijava dvostruko brže od ostatka svijeta. U trenutku kada svijet bude 1,5°C topliji od predindustrijskog doba, Bliski istok će biti 4°C topliji. Toplinski valovi bit će toliko jaki da ćete, ako nemate klima uređaj, jednostavno umrijeti zbog visokih temperatura vlažnog termometra (još jedan zastrašujući učinak globalnog zatopljenja).

A kao što znamo, električne mreže će biti sve više opterećene kako temperature rastu, što jamči desetke tisuća smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom svakog ljeta. Možda čak i stotine tisuća. To će potaknuti još više ljudi da se presele na sjever.

U međuvremenu, Bliski istok već doživljava ozbiljne suše, što je problem kada 70% poljoprivrede u regiji ovisi o kiši. Jezera i rijeke diljem regije presušuju, ostavljajući manje vode za ljude i usjeve. Također ometa protok električne energije za ljude koji se oslanjaju na brane hidroelektrana. Zbog toga se očekuje da će nestašica vode dovesti do novih sukoba.

U isto vrijeme, u drugim regijama pada previše kiše. U trenutku pisanja ovog teksta, poplave u Pakistanu stvorile su ogromno kopneno jezero široko 100 km. Milijuni ljudi su beskućnici, a usjevi pšenice su uništeni, zbog čega Pakistan traži više pšenice od Rusije u svijetu kojem već ponestaje hrane.

I ne zaboravimo na porast razine mora. Ova studija pokazuje da će zemlje Bliskog istoka izgubiti nekoliko velikih obalnih gradova do 2050. Na primjer, Basra, drugi po veličini grad u Iraku, mogla bi biti uglavnom pod vodom do 2050. Najnovije istraživanje pokazuje da će do 340 milijuna ljudi živjeti ispod godišnje granice razine poplava do sredine stoljeća. Gdje će otići?

Nadam se da sam razjasnio zašto nismo spremni za klimatsku izbjegličku krizu. Zapravo, situacija je toliko teška da se ne bismo mogli u potpunosti pripremiti čak ni da smo pokušali. Većina zemalja već se bori da održi svoje stanovništvo nahranjenim, tako da nema načina da se možemo nositi sa stotinama milijuna gladnih migranata.

Dakle, što će se dogoditi? Nažalost, vjerojatno ćemo vidjeti veliki porast broja ratova, kako građanskih tako i regionalnih. Ljudi će se boriti za ono što preostane, a na izbjeglice će se gledati kao na nepoželjne osobe koje treba deportirati, zatvoriti ili pogubiti.

Opet, ovo je samo činjenica ljudske prirode. Recenzirana studija pod nazivom “Klima, sukobi i prisilna migracija” potvrđuje da će klimatske promjene dovesti do više ratova i više izbjeglica. Grafikon u nastavku objašnjava kako.

Source: “Climate, conflict and forced migration” in January 2019 issue of Global Environmental Change

Iako će val klimatskih migranata dovesti do građanskih i regionalnih ratova, to je samo jedan od mnogih razloga zašto će veliki ratovi postati sve češći u nadolazećim desetljećima. Zapravo, većina gore navedenih razloga (vrhunac nafte, sve manji resursi, nestašica vode, nestašica hrane, gubitak bioraznolikosti i katastrofe povezane s klimom) doprinijet će naglom porastu ratova i sukoba.

10. SVE VEĆI SUKOBI

Dok ovo pišem, Rusija i NATO su u opasnom posredničkom ratu u Ukrajini. Razlozi za to su vrlo komplicirani, ali jedan od glavnih uzroka je sve manje resursa.

Vjerujem da je Rusija svjesna da je svijet prošao vrhunac nafte i da će energija postati sve manje dostupna. Oni također razumiju da suše i poplave (zajedno s nestašicom gnojiva) otežavaju proizvodnju hrane.

Sada pogledajte Ukrajinu. Ima ogromna nalazišta nafte i prirodnog plina, ima neke od najboljih poljoprivrednih površina na svijetu (poznata je kao žitnica Europe), a nekada je bila dio SSSR-a. Zbog toga Rusija vjeruje da je vraćanje Ukrajine najbolja šansa koju imaju da osiguraju snažnu poziciju u promjenjivom svjetskom poretku.

Zbog toga neće odustati od preuzimanja Ukrajine. Da jesu, to bi ih dovelo u veliku nepovoljnu situaciju jer klima postaje nestalnija, a resursi sve oskudniji. Zbog toga vjerujem da bi Putin radije započeo nuklearni rat nego prihvatio poraz (upravo na to upozorava ruska državna TV).

Dobrodošli u ratove za resurse.

Arktik

Rusija bi također mogla biti spremna ući u rat zbog resursa na Arktiku. Prema Američkom geološkom institutu, regija ima 13% neiskorištene svjetske nafte i 30% neiskorištenog prirodnog plina. Također bi moglo biti 1 trilijun dolara u rijetkim metalima i mineralima.

Također, kako se Arktik otapa i ljetni morski led počinje nestajati u bliskoj budućnosti, Transpolarna morska ruta (TSR) bit će najbrži način za obilazak regije, značajno smanjujući troškove prijevoza. Sada možete vidjeti zašto je Arktik toliko vrijedan.

Godine 2021. Putin je zaprijetio da će izbiti zube svakom protivniku koji pokuša zauzeti bilo koji teritorij na koji Rusija polaže pravo. A budući da Rusija polaže pravo na sve od njihove obale pa sve do Sjevernog pola, lako je vidjeti kako bi mogao početi sukob na Arktiku.

SAD, Rusija, Kanada, Danska, Finska, Švedska, Island, Norveška, pa čak i Kina polažu prava na arktičku naftu, plin i minerale rijetke zemlje. Kako fosilna goriva postaju sve skuplja i potražnja za električnim vozilima i obnovljivim izvorima energije naglo raste, Arktik bi lako mogao postati središte globalnog sukoba, što bi moglo čak dovesti do Trećeg svjetskog rata.

To bi moglo zvučati nategnuto, ali imajte na umu da Kina posjeduje oko dvije trećine svjetskih metala i minerala rijetkih zemalja. Zbog toga su spremni dominirati 21. stoljećem prodajom baterija i obnovljivih izvora energije ostatku svijeta dok fosilna goriva ponestaje.

Ovo je velika prijetnja američkom carstvu, tako da se možete kladiti da će učiniti sve što može da dobije kontrolu nad rijetkim metalima i mineralima gdje god može.

Indija i Pakistan

Drugi regionalni sukob koji bi mogao prerasti u svjetski rat je u južnoj Aziji. Voda već postaje rijedak resurs u zemljama poput Pakistana, gdje mnoge žene i djeca svaki dan pješače kilometrima kako bi pronašli svježu vodu. To je još veći problem u Indiji, gdje 3/4 domova nema vodu iz slavine. A od domova koji imaju, 70% njih ima kontaminiranu vodu.

Budući da nekoliko velikih rijeka prelazi granicu Indije i Pakistana, voda je glavni izvor napetosti među njima. Kao što sam spomenuo gore u odjeljku o nestašicama vode, Indija i Pakistan su pristali na nešto što se zove Ugovor o vodama Indus. On daje kontrolu nad tri istočne rijeke Indiji i tri zapadne rijeke (uključujući rijeku Ind) Pakistanu.

Obje zemlje optužuju jedna drugu za kršenje sporazuma. Na primjer, trenutno Indija gradi hidroelektrane na rijeci Ind, ali Pakistan kaže da će im to smanjiti opskrbu vodom.

Zastrašujuća je mogućnost da se dvije nuklearno naoružane nacije bore oko rijeke koja postupno presušuje. Čak bi i mali nuklearni sukob izazvao globalnu glad. Trenutačno su se odnosi između dviju nacija smirili, ali to se vjerojatno neće nastaviti jer klimatske promjene uzrokuju presušivanje rijeka.

Pakistan će se suočiti s velikom nestašicom vode do 2025. U međuvremenu, predviđa se da će potražnja za vodom u Indiji biti dvostruko veća od raspoložive ponude do 2030. Teško je zamisliti da će se ove dvije zemlje nastaviti slagati kroz 2020-e, ali možemo se nadati.

U međuvremenu, izgleda da je pakistanska vlada na putu kolapsa, što bi bila katastrofa za svijet. Godinama je pakistanska vlada bila neodgovorna, upadajući u velike financijske probleme.

Sada se Pakistan pokušava oporaviti od svoje najveće poplave u povijesti. Utjecao je na 33 milijuna ljudi i ostavio 1/3 zemlje pod vodom. Ali to je tek početak. Poplave su uništile 65 posto njihovih glavnih prehrambenih usjeva, a uginulo je 3 milijuna grla stoke.

Zbog ekonomskih problema i nesigurnosti sa hranom, Pakistan već godinama ide prema kolapsu. Ova katastrofa će samo ubrzati stvari.

Najveća briga za druge nacije je pakistanski nuklearni arsenal. Dok se vojni generali u Pakistanu bore da prežive, hoće li nastaviti osiguravati sigurnost oružja? Što ako vlada bude svrgnuta i generali budu prisiljeni pobjeći? Što ako ekstremisti preuzmu kontrolu?

Postaje samo gore

Postoji mnogo drugih načina na koje borba oko resursa može dovesti do rata. Izrael, Saudijska Arabija i Sjedinjene Države rado bi svrgnuli iransku vladu i uzeli njihovu naftu, ali vjerojatno bi Rusija i Kina stale u njihovu obranu.

U međuvremenu bi Sjeverna Koreja mogla početi prijetiti korištenjem nuklearnog oružja ako im zemlje ne daju resurse koji su im potrebni za preživljavanje, doslovno držeći svijet kao taoca.

Kako klimatske katastrofe uništavaju infrastrukturu diljem svijeta, a ključne resurse postaje sve teže pronaći, mnoge će se zemlje okrenuti jedna protiv druge. Od 25 zemalja koje se smatraju najosjetljivijima na klimatske promjene, 14 ih je već zaglibilo u sukobe.

A ovo je tek početak. Tek smo počeli uviđati učinke klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti, a resursi poput fosilnih goriva i metala rijetkih zemalja bili su u izobilju sve do nedavno. Ako se zemlje već sada okreću jedna protiv druge, kako će svijet izgledati za sljedećih 10 ili 20 godina?

Zbog svega toga Ministarstvo obrane Ujedinjenih američkih država vidi klimatske promjene kao ozbiljnu prijetnju svojim operacijama koje će dovesti do novih globalnih sukoba, onih koje još nismo niti predvidjeli.

Kao što je rekao ministar obrane Lloyd Austin, “Klimatske promjene egzistencijalna su prijetnja sigurnosti naše nacije, a Ministarstvo obrane mora djelovati brzo i hrabro kako bi prihvatilo ovaj izazov i pripremilo se za štetu koja se ne može izbjeći.”

A prema IPCC-u, “Povećane suše i poplave te povećani broj štetočina i bolesti zbog porasta temperatura uzrokuju rasprostranjen propast usjeva. Rastuće temperature oceana, morski toplinski valovi i kiselost oceana dovode do dramatičnog smanjenja ribolova što pridonosi migracijama i sukobima.”

Također su napisali da “nesigurnost hrane zbog skokova cijena hrane a zbog smanjene poljoprivredne proizvodnje povezane s pokretačima utjecaja na klimu kao što je suša može dovesti do domaćih i međunarodnih sukoba, uključujući političku nestabilnost.”

Nuklearno uništenje

Dana 1. kolovoza 2022. šef Ujedinjenih naroda, glavni tajnik Antonio Guterres, rekao je da je “čovječanstvo samo jedan nesporazum, jedna pogrešna procjena udaljeno od nuklearnog uništenja.”

Zemlje troše stotine milijuna na oružje sudnjeg dana koje daje lažan osjećaj sigurnosti. U međuvremenu, rizik od nuklearne proliferacije raste, a zaštitne ograde koje sprječavaju nuklearnu eskalaciju slabe.

U proteklih 70 godina svijet je više od desetak puta bio na rubu nuklearnog armagedona. I to u vrijeme kada je fosilnih goriva bilo u izobilju, a hrane sve više i više. Kako hranu postaje sve teže proizvoditi (zbog klimatskih katastrofa i nedostatka fosilnih goriva potrebnih za industrijsku poljoprivredu), možemo očekivati da ćemo ponovno doći na rub nuklearnog uništenja.

Kada ćemo prijeći rub?

Zaključak

Desetljećima je bilo očito da naša globalna industrijska civilizacija ima rok trajanja, ali tek nedavno su mnogi znanstvenici shvatili da bi rok trajanja mogao biti tijekom njihovog života.

Prije pedeset godina ljudi su premašili nosivi kapacitet planeta. Od tada sve brže i brže iskorištavamo Zemljine resurse, kradući od budućih generacija. Naša civilizacija ne bi postojala bez fosilnih goriva, ali nam ih ubrzano ponestaje. Čini se da ih zelena energija neće moći zamijeniti jer u zemlji nema dovoljno metala.

Čak i kad bismo imali neograničenu količinu čiste energije, još uvijek bismo ostali bez ključnih resursa poput gume, pijeska, podzemne vode i sastojaka za gnojivo. Kako površinski sloj tla erodira, bit će sve teže i teže uzgojiti dovoljno hrane za sve.

Na kraju, možda uopće nećemo moći uzgajati hranu. Nestašica vode već postaje veliki problem, a ovo je tek početak. Klimatske promjene isušuju rijeke, pale šume i uzrokuju katastrofe kakve nikada nismo vidjeli.

U međuvremenu, život svih vrsta – od sićušnih biljaka do golemih sisavaca – izumire još brže nego što je to bio slučaj tijekom prethodnih masovnih izumiranja. Dok se mreža života raspada, ljudska će društva postati nemoguće održati.

Sav ovaj kaos dovest će do najgore migracijske krize u povijesti svijeta. Političke napetosti i borbe oko resursa vrlo bi mogle dovesti do nuklearnog uništenja. Ali stvari su toliko loše da bismo čak i bez nuklearnog rata još uvijek mogli vidjeti izumiranje ljudi do kraja ovog stoljeća.

Vjerovali ili ne, ima još mnogo loših vijesti o kojima nisam govorio u ovom postu. Jedva da sam se dotaknuo klimatskih prijelomnih točaka, a mogao sam pisati o našoj infrastrukturi koja se raspada, milijunima ljudi koji umiru od zagađenja, sve većem riziku od smrtonosnih pandemija i još mnogo toga, ali ovaj je članak već daleko duži nego što sam prvotno namjeravao.

Nije mi zadovoljstvo dijeliti ovu informaciju. Osobno sam prestravljen. Ne samo za sebe, već i za svoje dvoje male djece koje sam imao prije nego što sam sve ovo saznao. Ispričavam se ako sam vas prestrašio.

Ljudi su me pitali: “Ako smo ionako svi osuđeni na propast, koja je onda svrha plašiti ljude? Zašto ih jednostavno ne pustite da žive svoje živote?” To je pošteno pitanje. Moj odgovor je da što više ljudi zna za našu nevolju i počne se pripremati za ono što dolazi, veće su šanse da čovječanstvo preživi ovo stoljeće i stvori održiva društva u dalekoj budućnosti.

Ne znam je li to uopće moguće. Možda ćemo proći toliko klimatskih prijelomnih točaka da će temperature porasti dovoljno visoko da uguše život na cijelom planetu.

Ili će možda nakon što se broj stanovnika smanji i planet se zagrije, nova društva niknuti na mjestima poput Grenlanda i Antarktika. To neće biti društva koja koriste fosilna goriva, pa će vjerojatno biti puno jednostavnija i povezanija sa Zemljom. Možda će ta društva učiti iz naših pogrešaka i bolje brinuti o prirodi — i jedni o drugima.

Ako postoji ikakva šansa da je takva budućnost moguća, onda trebamo učiniti sve da to ostvarimo. Prvi korak je informirati ljude o tome što se događa, a drugi korak je pomoći im da se pripreme. To su dvostruki ciljevi ove stranice. 

Objavio: Danijel Višak