Priča o deset tisuća priča

Več duže vrijeme kroz svaku poru i misao proteže mi se misao o priči. Priči koja će promjeniti svijet. 

Naime, od trenutka kada sam zaronio u priču o globalnom zatopljenju, pa progutao  prvu “crvenu pilulu” (o situaciji u kojoj se nalazimo kao svijet, kao društvo, ja kao čovjek), pa zatim i drugu i treću, i vjerovatno još mnoge usput koje su sve manje imale “a-ha” efekt, ili bolje napisati, sve više “a-uch” efekt koji je svaki put zabolio sve jače i jače, ostavljajuči praznine u meni i deset tisuća upitnika WTF is going on? Kako? Ne, to se ne dešava, ne još!!!! ??? 

Gutao sam izvješća klimatologa, raznih znanstvenika, doktora, novinara – istraživača (i još uvijek i gutam). Teorije praska, i prakse, pa i zavjera, a sve češće i filozofa. I onih starih, i novih. Sigurno sam se našao u deset tisuća priča. Sve su bile jedna i nijedna nije bila moja. A opet sam bio u svakoj toj priči. Tako su i priče koje su dolazile sa svih strana svijeta, večinom iz jednog ekrana, u jednu glavu, sa mnogo misli. 

Na momente sve se urušavalo. Izlijevalo iz mene na gorke i često crne načine. Prelijevalo se iz ljutnje i straha, u tugu i beznađe. Tražio sam odgovore. Potvrdu. Da nije sve tako crno. Ali poput crne rupe, postajalo je sve crnije i crnije. Ali u cijeloj toj priči, kao ispod nekog vela, provlačila se neka svijetla priča. Priča koju u početku nisam primjećivao. 

Priča sa maybe happy endom

Više je to izgledalo kao da sam znao da ona mora biti tu, ali ja je još ne vidim. Kako i vidjeti, kad ne vidiš ni smisao borbe da se spasi što se spasiti da. Kad nam nema spasa. Ali opet, znao sam negdje u sebi da mora postojati i druga priča, ne tako crna, ali tada nisam vjerovao niti u to da može postojati još neka priča sa “maybe happy endom”, osjećajući situaciju u kojoj se nalazimo.

Nisam tražio krivce. Od samog početka znao sam da sam to Ja. Ja koji je dio priče koju svi znaju od rođenja. Ja koji se još uvijek vozikam sa autom i gdje mi je potreba, a bome i gdje nije. Ja koji u dućanu kupujem svu svoju hranu omotanu u plastiku i u plastici je nosim doma. Ja koji svu svoju hranu kupujem u velikim trgovinama gdje mi je sve na svom mjestu, i ne bojim se da je neće biti. Ja koji pitkom vodom perem suđe i u nju dodajem otrove i puštam ju sustavom u more, pa čak i  u toaletu wc školjku ispirem pitkom vodom. 

Ja koji živim običnim životom čovjeka. Naglašavam sasvim običnim. Onim najmnogoljudnijim običnim skromnim životom, živući takoreći od plaće do plaće. Ja sam kriv, jer sam živ. Jer nitko me nije naučio drugačije, ali ja sam trebao to znati. Da li sam zaista mogao znati, ili je to skrivano od mene?

Mučio sam se.Kako se moglo ovo dogoditi? Zašto svi to radimo i nikoga nije briga? Zašto ja moram biti isti takav? I kako sve to promjeniti? Kako promjeniti svih? Mučila me ta priča. Mučila me jer nisam vidio sretan kraj. 

Nitko nije htio poslušati priču koju sam im htio prepričati. Iako su je i oni znali, nitko je nije htio slušati. Poslušali bi (češće uz tvrde prekide nedopuštajući da kažem što mislim, rijeđe do kraja), ali priča bi poput vjetra na krilu ptice, samo skliznula, a oni odletjeli dalje, svojim normalnim životima.

Zašto nitko ne želi pričati o globalnom zatopljenju

Mučila me ta priča. Vjerovatno je do mene, ne znam ispričati ono što mislim da bi trebali čuti, mislio sam dugo. Dovoljno dugo,  da sam prestao pričati. 

Teško mi je bilo gledati ravnodušnost i negiranje onog što radimo, onog što nam se sprema, onog što ostavljamo svojoj djeci. Ali lakše je bilo šutjeti i dalje raditi ono što sam i do tada radio. Gutao o svemu što se dešava, spremao hrpe podataka (mislieći da su mi oni nedostajali u priči, i zato nitko nije htio niti slušati moju pirču), grafova, čitao predviđanja, i svašta nešto što bi došlo pred oči. 

Znao sam da to nije to. Postao sam umoran od svih tih podataka, politika, ovog i onog. Tada se počela pojavljivati ona druga Priča. Sa maybe happy endom. 

Nisam još vjerovao da postoji, ali tu je i kao da ju več čujem i vidim, ali ona je mojim očima i dalje  ne vidljiva. I što sam više mislio o njoj, ona se otkrivala riječ po riječ, sliku za slikom, poput svijetla u daljini kojem prilaziš. Što se više otkrivala, manje sam ju razumio. Što sam ju manje razumio to je ona bila jača i ohrabrivala me da ju iznova i iznova (is)tražim. 

Skrivena priča

Skrivala se u mnogo priča. 

Pojavljivala se odjednom i u pričama koje sam več čuo, ali ona tada u to vrijeme nije bila u njima. Ili tada moje uho nije bilo spremno čuti je u tim pričama. A počeo sam ju vidjeti u svakoj priči. Kao da je bila dio svake priče i svaka priča je bila samo dio te jedne Priče. Na tu Priču navele su me riječi nekolicine da će Priča promjeniti svijet. Iako to tada nisam razumio. 

Kako i koja priča može promjeniti svijet? 

Samo promjena i to drastična, može nešto zaista promjeniti da ne uništimo planetu, ubijemo sva živa bića na njoj ( među njima smo i mi) i osiguramo da sljedećih deset tisuća godina ništa niti ne pomisli da bi bilo ok tu zamisliti novi život. 

Kako onda odjednom ova Priča mijenja sve? Zapitao sam se. Ne mogu promjeniti sve priče ljudi koji tu žive i ne znaju …..što ne znaju? Koja je njihova priča? Morao bih znati sve njihove priče, kako bi ih mogao mjenjati ili imati za svakoga njihovu priču. Ponovno je u svijetu bilo više be(z)smisla, nego što mi je cijela Priča postala smislena. 

Riječ po riječ, poput slagalice ispred očiju mi se slagala Priča. Dolazila je kroz pisma, i članke, knjižnice i knjige, videa i razgovore, sastanke i druženja. Bila je to jedna Priča. Priča o Čovjeku od početka, pa do mog rođenja. Priča o meni, kao Čovjeku. Priča o snu i iluziji. Priča povjesti i pretcima. Priča. Priča koja je u trenu obgrlila sve priče, i pričala se kao Jedna. Zamisao kako će Priča promjeniti svijet,sada je bila sve vidljivija.

Priča ide duboko u naše pore, i daleko u prošlost i spaja ju sa budućnošću u sadašnjost (i to sam negdje čuo, u biti cijeli tekst je prožet iz mnogih priča, moje je samo iskustvo). 

Da bi shvatili Priču, morao bih prvo objasniti Priču Čovjeka. Ali da bih to uspio prvo bih trebao ispričati svoje Priče. Priču od mojeg početka. (neka ona za sada ostane za neka druga pričanja)

Što je priča?

Kad bi je ugurali u nekakav matematički objašnjen grafikon ona bi bila uvjetovana vremenom i sadržajem i kapitalom (vrijeme u priči, emocije, vizije) koji ju održava, u svemu tome imala bi poput svake priče svojeg pripovjedača i one koji ju slušaju, imala bi početak i kraj kao i sve na ovom svijetu. Svoju fabulu, svoj uvod, svoj zaplet, vrhunac, rasplet i kraj.

Priča koju ja želim ispričati je priča o nama. O jednom plemenu, jednoj skupini jedne vrste koja se uz razne druge vrste razvila i razvijala na planeti koju smo nazvali Zemlja. 

Priča o vrsti koja imala viziju o boljem Svijetu. (Svijet bih nazvao skupom svih živih bića, događaja, i samu planetu kao podržavateljicu svih bića i priča u tom svijetu). Da ironično

Priču o Životu na planeti i životu kako ga je sam čovjek zamislio da bi trebao biti.  Možete li zamisliti ovaj trenutak? Možemo li vidjeti kada je čovjek odlučio živjeti drugačiju priču? Da li je to bilo kad je ovladao vatrom ili prvim kopljem ili prvim ograđenim vrtom?

Gdje je nestao čovjek, biće stvoreno kao i sva ostala bića na ovoj planeti, ništa drugačije, ništa posebnije, ništa manje ranjivije ili nadmoćnije?

Možemo li opet postati čovjekom? Trebamo li zato razbiti iluziju Boga, i iluziju priče o nadmoćnom biću koje se razvija kako bi pokorio svijet i svemir i čeka ga život vječni kad umre i sve će mu biti oprošteno!? Trebamo li svrgnuti sa vlasti korumpirane političare i kriminalce koji svijesno ubijaju ovu planetu i sav život na njoj? Trebamo li promjeniti načine trošenja resursa i energije? Trebamo li mijenjati zakone? Valute? Trebamo li zaustaviti ratove? Nahraniti gladne? I još mnogo drugih pitanja se tu može dodati. 

Ili postoji bolji način? 

Zamislimo da postoji. Ali prvo zamislimo da su sva gore napisana, a i mnoga druga pitanja samo Priče. Svako pitanje za sebe svoja je Priča, i čovjek bira želi li biti dio priče ili ne. Npr. bira da li će vjerovati u Boga i njegova jedinca Isusa, ili Budhu, ili neko drugo od tisuće Bogova među ljudima, pa čak može i ne vjerovati u Boga, može izabrati da vjeruje u Svemir / Univerzum / Sveprisutno ili samo u Kreaciju. A može izabrati i da se izjasni da ne vjeruje, bez obzira da li mu to drugi vjeruju ili ne. Čovjek to bira svojom slobodnom voljom. 

Današnji čovjek zaboravlja da može birati i da li će o sebi misliti kao nadmoćnom biću koje se evolucijski razvilo u ovu civlizaciju i tu je da poboljša svijet svojim tehnologijama, a u biti jedino što poboljšava, je njegova žeđ za slobodom za koju vjeruje da je ima, a ne vidi i okove koje vuče za sobom, i istovremeno želi te slobode još više. Iako u toj priči slobodu se dobiva uz novac, a što više novaca osoba ima ima i manje slobode. Npr. ima više prevoznih sredstava ali ne može otići gdje god želi i kad god želi. 

Tu bi se dalo ispričati puno priča (i sve slično završavaju) ali ostavit ću i to za drugu priču. Ili može birati živjeti u skladu sa prirodnim zakonima i skladu sa svim živim bićima na ovoj planeti.

Današnji čovjek bira između priča koje mu pričaju njegovi vladari, koje on sam slobodnom voljom bira. Crvene ili zelene, lijeve ili desne, nacionaliste ili liberale, ove ili one. I onda njihovu priču živi, dok ga netko ponovne ne pozove da živi neku drugu ili istu priču iznova i iznova. Svaku tu priču čovjek u svojem životu bira nekoliko puta, i to sve svojom slobodnom voljom.

Čovjek bira i priču o magičnim stvarima koje se pojavljuju iz zamisli i želja i za njih mu samo treba nekakav novac, i stvari se pojavljuju. Stvaraju samo za njega. Ne mora se pitati od kuda te stvari dolaze, jer on vjeruje u priču koju živi. Ni prirodni resursi ni priroda sama nije u toj priči, oni su iz neke druge priče. Horor priče koju će pričati njihova djeca. Na žalost i to čovjek sam bira, ako je u toj priči.

Čovjek bira priču u kojoj će živjeti, jer dano mu je na izbor (iako ne svima) da biraju koliko slobode je dovoljno za život, pa tako migriraju i oni koji moraju da bi živjeli, i oni koji biraju više slobode ili možda manjak ograničenja slobode (zakoni) da bi se iživljavali na dobivenoj slobodi. 

Čovjek bira slobodnom voljom?

Zapitam se od čega je ta volja slobodna? 

Da li je slobodna od Boga? Da li je slobodna od Zakona? Da li je slobodna od ograničenja povremenog ili stalnog ali prirodnog čovjekovog stanja migriranja? Da li je je slobodna od krivih ili zastarjelih učenja? Da li je slobodna od pravila ponašanja? Da li je slobodna od straha? 

Ili je i slobodna volja samo jedna od priča, povezana sa mnogo priča u jednu priču koju mi danas živimo?

Da li nas naša slobodna volja oslobađa ili ograničava od potrebne promjene u nama samima, i opravdava bezosjećanost prema prirodi i svim živim bićima oko nas? Da li zaista čovjek bira biti parazitsko biće na jedinom planetu koje mu omogućuje život, kroz Život sam i živote tisuće i tisuće drugih bića koje svako za sebe, neovisnim životima, ovise jedni o drugima.

Koji će naš odgovor biti za 10,20 ili 30 godina, kada pogledamo svojoj djeci u oči? Da li smo imali (slobodnu) volju promjeniti svoje konzumerističko i parazitsko ponašanje? Ili smo sve znali i dalje svijesno i slobodni birali uništavati planetu i živi svijet oko sebe, uz jadna objašnjenja da se ništa ne može promjeniti!?

Poslušajte priče koje pričamo u mojem podcastu “Što se trenutno događa sa životom na Zemlji?” u kojem sa različitim osobama pokušavam otkriti priču koja se treba pričati.