KLIMATSKA KRIZA – KOMPAS ZA MLADE

Kad svjetski moćnici zaključe da se ne isplati zalagati za vaš opstanak

Vama za opstati ovo mora prestati…

… dinamikom „zelene linije“ 1,5 °C !  

Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

ZAŠTO JE NASTAO OVAJ  KOMPAS ?

Desetljećima traje nekontrolirano devastiranje planeta zbog gospodarskog rasta, pohlepe i profita. To se mora hitno zaustaviti jer ugrožava opstanak čovječanstva (prvenstveno današnjih mladih). UN su zbog toga organizirale brojne svjetske konferencije: 29 o klimi, 16 o gubitku bioraznolikosti i 5 o onečišćenjima plastikom. Nijedna nije uspjela ni usporiti devastacije, a kamoli ih zaustaviti, jer su moćnicima novac i moć sada bili važniji od sudbine mladih i stanja njihova staništa sutra. Sličan proces događa se i u Hrvatskoj. Klimatska kriza i šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta sustavno su marginalizirane teme. Zato većina mladih uopće nije svjesna da se radi o najvećim prijetnjama opstanku ljudske vrste otkad ista postoji i da ih ne smiju ignorirati. Zapravo sve je još uvijek podređeno rastu gospodarstva koji je UZROK planetarnih problema. Preostalo je malo vremena za djelovanje, jer kolaps okoliša vrlo brzo može preći u nezaustavljiv proces. Dakle aktivizam u korist opstanka ima smisla samo SADA.

Ovo je moj pokušaj da mlade upozorim na osnovne globalne i lokalne činjenice i procese kako bi bolje informirani mogli planirati svoj životni put, te odabirati vrijednosti i rješenja za koja će se zalagati.

Zoran Skala

Sadržaj:

• Kako i kada je čovjek počeo naglo mijenjati Zemlju
• Što ste u školi i iz medija naučili o klimatskoj krizi
• Zašto si uništavamo jedino stanište
• Je li klimatska kriza tehnički rješiv problem
• Imaju li svjetske i nacionalne elite plan za zaustavljanje katastrofalnog globalnog zatopljenja
• Demografska obnova i klimatska kriza
• Kupujmo oružje, nacionalna sigurnost nema cijenu!
• Globalizacija odlazi – dolazi lokalizacija
• Neke važne sastavnice procesa lokalizacije
• Osobne pripreme za sutra
• Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

Kako i kada je čovjek počeo naglo mijenjati Zemlju

Naš način življenja i naš opstanak temelje se na raspoloživoj energiji i na stanju okoliša. Zna se da je čovjek utjecao na mijenjanje okoliša još od početaka bavljenja poljoprivredom, ali nagle i eksponencijalno rastuće promjene počele su se događati od prije dvjestotinjak godina kada se počelo koristiti fosilna goriva – ugljen, naftu i plin. Sa tako koncentriranom, jeftinom i kvalitetnom energijom sve se moglo napraviti lakše. Jedna bačva nafte (cca 160 l) sadrži energetski ekvivalent od 4,5 godine ljudskog fizičkog rada. Bačva nafte još uvijek košta manje od 80$, a bila je i ispod 2$ (1950.g.). Zbog toga su gotovo sve ljudske tvorevine koje vidite oko sebe tamo dospjele zahvaljujući fosilnim gorivima, barem u fazi transporta. Prvi vaš problem je što su fosilna goriva neobnovljivi izvor energije i tijekom vašeg života će svakako prestati njihovo korištenje – jer će biti potrošena (dnevno se troši 14 milijuna tona nafte i 24 milijuna tona ugljena). Još su veći problem emisije stakleničkih plinova koje nastaju njihovim sagorijevanjem i uzrokuju ubrzano mijenjanje klime – što bi Zemlju moglo pretvoriti u planet na kojem ljudska vrsta ne može opstati. Da se to ne bi dogodilo, najsigurnije bi bilo fosilna goriva napustiti do 2030. godine! Radi se o 81,5% svjetske energije (2023. g.).

Što ste u školi i iz medija naučili o klimatskoj krizi

Sa medija i obrazovnog sustava ne može se skinuti odgovornost zbog neinformiranosti i pasivnosti mladih u vrijeme nailaska velikih kriza koje im ugrožavaju i sam opstanak. Sjetimo se kako smo u vrijeme pandemije COVID-a (kada su i moćnici bili ugroženi), svakodnevno i mjesecima bili bombardirani porukama o poželjnom ponašanju, i kako smo prihvatili mnoge restrikcije u svakodnevnom životu. Klimatska kriza, šesto masovno izumiranje biljnog i životinjskog svijeta i s njima povezane druge krize, mladima su mnogostruko veća prijetnja od COVID-a, pa ipak, svaka pikantna afera u politici zauzme puno više medijske pozornosti od njih. Da utjecaj reklama ni ne spominjem. Na sličan način, obrazovni sustav učenike radije oprema znanjima za kratkoročne potrebe tržišta rada, nego znanjima i vještinama koje bi njima i njihovim zajednicama bile korisne u okolnostima nastupajućih metakriza.  

Zašto si uništavamo jedino stanište

Privremena ogromna dostupnost jeftinih fosilnih goriva omogućila je nevjerojatan polet gospodarstva i bujanje potrošnje. Oni koji su se pri tome enormno obogatili uspjeli su globalni društveno-ekonomski sustav prilagoditi sebi u korist. Tako je nastao sadašnji sustav u kojem je ključno mjerilo uspješnosti neke nacije rast BDP-a (izražava se u novčanim jedinicama). Međutim, devastacije okoliša planetarnih razmjera, pa ni utjecaj na zdravlje i dobrobit samih ljudi, ne sudjeluju u obračunu takvog mjerila uspješnosti. Najbogatije korporacije, karteli i pojedinci svojim novcem uspijevaju ostvariti najveći utjecaj na zbivanja praktično u svim zemljama svijeta (uključivo onima koje sebe deklariraju kao demokratske). Na uvodno spomenute UN-ove svjetske konferencije, uz nacionalne delegacije uvijek se proguraju i lobisti fosilnih korporacija. Prošle, 2024. godine, na konferenciju u Azerbajdžanu (29-tu o klimi) došlo ih je 1800, a u Kolumbiju (16-tu o bioraznolikosti) 1260. I, kao i svaki put do sada, ništa se obvezujuće za spas planeta nije dogovorilo.

Na tim konferencijama delegacije najviše vremena potroše pregovarajući o novcu kojim bi se financiralo prelazak s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, kao i za ogromne štete koje zemlje u razvoju trpe zbog klimatskih ekstrema uzrokovanih emisijama bogatih zemalja. Pritom, zemlje u razvoju žele imati gospodarski rast da bi izašle iz siromaštva, dok bogate zemlje žele nastaviti s gospodarskim rastom da ne bi upale u recesiju ili gospodarsku krizu. Tako da svi žele postići nešto što je fizički i biološki nemoguće: da zaustave planetarne devastacije okoliša sa još više gospodarskog rasta.  

Zagovornici beskonačnog gospodarskog rasta imaju snažan poriv da vjeruju u tu dogmu. No, svaka mlada osoba može i bez dublje znanstvene analize procijeniti može li se njen način življenja nastaviti odvijati po obrascu življenja kakav je imala baby-boom generacija, recimo ja. Ja sam rođen 1950. godine. Tada plastike uopće nije bilo. U mom životu globalna populacija je narasla za 3,5 puta, globalno gospodarstvo 14 puta, i dogodilo se 84% svih emisija stakleničkih plinova od početka industrijske revolucije! Osvrnite se oko sebe, razmislite i odgovorite sami sebi na pitanje: vjerujete li vi da je doista moguće da doživite da na Zemlji bude 28 milijardi stanovnika i da bude 14 puta više ljudskih tvorevina nego što ih je sada? Dominirajući društveno-ekonomski sustav funkcionira na način kao da je to moguće. Ne dajte se zavarati sintagmama kao što su održivi rast ili zeleni rast. Te sintagme su izmišljene kako bi zakamuflirale neodrživost sadašnjeg sustava.   

Budite svjesni da naš planet ne može podržati ni izdržati sadašnji način življenja ljudi kroz još jedan prosječni ljudski vijek. Da bi kao vrsta opstali mi se moramo prilagoditi planetarnim ograničenjima. Moćnici imaju novce i politički utjecaj da na sve moguće načine opstruiraju mijenjanje sadašnjeg neodrživog sustava – jer im je baš taj sustav omogućio da imaju to što imaju. No, htjeli ne htjeli, u vašem životu ipak će se dogoditi velika promjena. U vašem najboljem interesu je da se ona dogodi što prije i da ne bude kaotična.       

Je li klimatska kriza tehnički rješiv problem

Mnogi su uvjereni da raspolažemo s tehnologijama kojima se može riješiti klimatska kriza. No težinu situacije komplicira činjenica da je naš planet živi superorganizam. Biološka memorija koja je omogućila da Zemlja ne bude samo ledena stijena u svemiru razvijala se više od tri milijarde godina, što je prekompleksan događaj da bi se mogao smjestiti u računalni program za potrebe naših simulacija. Drugim riječima, ekološka strana klimatske krize koja se događa zbog promjena na zemljinoj površini uzrokovanih golom sječom šuma, preoravanjem ravnica, melioracijom, onečišćenjima, rudarenjem, izgradnjom gradova i prometnica i sl., čime se mijenja režim isparavanja iz biljaka, prisustvo gljiva i mnoštva drugih mikroorganizama u tlu što ga čine plodnim, prirodni efekti hlađenja i ublažavanja poplava… ne mogu se pouzdano modelirati, pa se cijela priča oko klime svodi uglavnom na onaj predvidiviji dio – emisije stakleničkih plinova i njihov utjecaj na globalno zatopljenje. 

Konvencionalna mudrost je da ako spaljivanjem fosilnih goriva (neobnovljivi izvori energije) nastaje najviše stakleničkih plinova, onda trebamo investirati u njihovu zamjenu obnovljivim izvorima energije. Od svih obnovljivih izvora energije, samo se energiju iz Sunca i vjetra može mnogostruko povećati u odnosu na trenutno korištenje. No, ono što na taj način možemo dobiti uglavnom nam stiže u formi električne energije. Električna energija danas čini samo oko 20% ukupne energije svijeta, a još uvijek većina i takve energije dolazi iz termoelektrana na fosilna goriva. K tome, niti jedan solarni panel ni vjetrenjača nisu proizvedeni i postavljeni na svoje mjesto bez korištenja fosilnih goriva. Zato se dogodilo da unatoč silne globalne ekspanzije proizvodnje solarnih panela i vjetroagregata proteklih godina, i njihovih sve nižih cijena, nije došlo do globalnog smanjivanja emisija stakleničkih plinova. 

Jasno je da je sadašnji način potrošnje električne energije (dostupna u svako doba dana i noći) teško održati energijom Sunca i vjetra (njih malo ima, pa malo nema), i zato se razmatraju i druga rješenja, primjerice: 

• Masovna izgradnja novih fisijskih nuklearnih elektrana
• Možda i el. energija iz nuklearne fuzije (ako to uspije nakon pola stoljeća pokušavanja)
• Veliki sustavi (akumulatori) za skladištenje električne energije

A za namjene koje je teško ili nemoguće riješiti korištenjem električne energije, ali bi se htjelo izbjeći emisije stakleničkih plinova od fosilnih goriva, govori se primjerice o: 

• Vodiku (često u kombinaciji s amonijakom kao međufazom u transportu)
• Sintetičkim gorivima
• Biogorivima
• Pa i fosilnim gorivima uz CCS  (hvatanje i pohrana CO2)

Zajedničko svim ovim „alternativama“ je da bi njihova široka primjena prouzročila nove velike devastacije okoliša, da ih ne bi bilo moguće izvesti bez korištenja fosilnih goriva (što bi izazvalo nagli skok emisija CO2), da bi bile cjenovno nedostupne većini populacije (ne bi bile pravedne), da imaju ograničen vijek trajanja, i da ih nije moguće globalno raširiti dovoljno brzo prije nego što klimatske promjene ne prerastu u nezaustavljiv proces. Čak i ona trenutno najpopularnija energetska rješenja zasnovana na Suncu i vjetru nisu trajna. Solarnim panelima i vjetroelektranama radni vijek je 30 godina, u najboljem slučaju 50, pa bi ih nakon toga trebalo zamijeniti novima, pa nakon narednih 30 godina opet novima… 

Zemlja svojim mineralnim resursima i živim svijetom ne može pratiti ovakve prohtjeve ljudske vrste. Uklopiti se u planetarna ograničenja znači prihvatiti način življenja sa puno manje energije – svih vrsta! Nije dovoljno samo preći sa benzinskih vozila na električna vozila. Za realizirati takvu zamjenu trebale bi enormne količine prirodnih resursa, primjerice, bakra. Danas za dobiti jednu tonu bakarne rudače prethodno treba ukloniti 125 tona kamena i zemlje. Slično je i sa drugim rudačama. To se ne može odraditi ljudskim mišićima. Zbog opstanka moramo se biti spremni odreći mnogih stečenih navika i pogodnosti, te potrošačkog mentaliteta. Moramo prestati razgovarati o gospodarskom rastu, a početi razgovarati o tome kako održati maksimalnu kvalitetu življenja u zajednici, u okviru raspoloživih resursa i energije iz našeg bližeg okruženja, i uz regeneraciju okoliša. Naši praroditelji to su znali. Tako se živjelo tisućama godina. Ako bi njihova iskustva nadogradili s onim što smo mi naučili proteklih desetljeća, rezultat bi mogao biti iznenađujuće dobar!  

Imaju li svjetske i nacionalne elite plan za zaustavljanje katastrofalnog globalnog zatopljenja

Nemaju! Globalno, za tako nešto trebalo bi imati obvezujući sporazum o godišnjoj dinamici smanjivanja uporabe fosilnih goriva i zabranu novih istraživanja i otvaranja eksploatacijskih polja na kopnu i na moru. Tome se nije uspjelo približiti ni nakon 29 svjetskih konferencija o klimi. Globalni kartel fosilnih goriva ostvaruje godišnji prihod od 28000 milijardi$, pa se potrudio da se ta tema ni ne pojavi na UN-ovim pregovorima. Na sličan način globalne korporacije sprečavaju zabranu rizičnih i/ili dokazano štetnih praksi po zdravlje ljudi i okoliša, čak i kada ugrožavaju i sam opstanak čovječanstva, jer na tome odlično zarađuju. Spomenut ću samo neke: genetsko modificiranje, uporaba pesticida, insekticida i herbicida, uporaba vječnih kemikalija (PFAS – endokrini poremećaji), onečišćenja plastikom (mikroplastikom), AI… Na to svakako treba dodati i vojno-industrijski kompleks, koji iznimno dobro zarađuje na ratovima. Ili, uporno postojanje međunarodnih pravila koja pogoduju besramnom bogaćenju i moći najbogatijih korporacija i  pojedinaca:

– (UNEP) Najbogatijih 1% kućanstava svijeta prigrabilo je u zadnjih nekoliko godina gotovo dva puta više koristi od porasta globalnog BDP-a nego što je otišlo u preostalih 99% svjetskih kućanstava.

– Međunarodna regulativa za zaštitu investicija ima puno bolji sustav obvezatne primjene nego međunarodni zakoni o zaštiti okoliša i ljudskih prava. ISDS (Investitor-State Dispute Settlement) traži da ako država promijeni svoje zakone da bi zaštitila klimu ili okoliš mora korporacijama kompenzirati izgubljeni profit (obeštećivanje stanovništva zbog narušena zdravlja i/ili nepravdi je, naravno, nezamislivo). O ogromnim svotama odlučuju 3 arbitra!

– Poslovanje preko poreskih rajeva na štetu nacionalnih proračuna i dalje dobro funkcionira.

– Potpuno je legalno da u najdemokratskijoj zemlji Elon Musk može zgrnuti 300 milijardi$, odnosno, jednako kao što bi mogla i svaka druga osoba s odličnom plaćom od 5000 $/mjesečno, ukoliko bi sve stavljala na štednju i radila 5 milijuna godina! Vjerojatno je i to rezultat demokratski iskazane volje naroda. Možda i uz odobravanje siromašne polovice čovječanstva, onih 4 milijarde ljudi koji žive sa manje od 206 $/mjesečno?! Uzgred, toj polovici čovječanstva  trebaju 3 godine da u atmosferu izbace onoliko stakleničkih plinova, koliko 1% najbogatijih izbaci za samo 10 dana!

– Normalno je da Jeff Bezos u svojim podatkovnim centrima može držati 40% podataka svijeta.  

Hrvatska je svijet u malom. I kod nas se kod svake jače vremenske nepogode spominju klimatske promjene, govori se o tome kako imamo dobar udio obnovljivih izvora energije, i kako ćemo puno pošumljavati. Istovremeno, odani smo gospodarskom rastu i globalizaciji, dapače, hvalimo se da smo u tome bolji od drugih u EU. Zato na svaki način hoćemo privući strane investitore (po mogućnosti one najbogatije) koji traže lokacije na kojima mogu najlakše i najviše zaraditi – u čemu im pomažu velike agencije za kreditne rejtinge (i tu se hvalimo kako dobro kotiramo, mada dobra vijest za investitore obično nije dobra vijest za stanovništvo i okoliš). Glavne su nam investicije u Kvarner kao važno energetsko čvorište za fosilna goriva, u LNG terminal i plinovode, u Kontejnerski terminal, u poslovne zone (s trgovačkim i logističkim centrima), u autoceste (Križišće – Žuta Lokva; te u onu najskuplju, do Dubrovnika), u još više turizma (osobito onog s 5 zvjezdica, s avio-gostima, s još kruzera, s još luksuznijim marinama). U takvom okruženju gotovo je nepristojno spominjati klimatske promjene, šesto masovno izumiranje biljnih i životinjskih vrsta i planetarna ograničenja. Zato se o tome u političkim krugovima (od nacionalne do lokalne razine) izbjegava razgovarati, osobito pred neke izbore. Jer u biti, sve te investicije imaju smisla samo uz pretpostavku da znanstveno najavljenih metakriza neće biti. Kad se upozorenja znanstvenika ne bi ignorirala, postalo bi jasno da su naše „strateške“ investicije zapravo investiranje u razbuktavanje metakriza, odnosno, da je to nepotrebno razbacivanje novaca na štetne projekte koji podrivaju mladima izglede za opstanak. 

Demografska obnova i klimatska kriza

U zadnje vrijeme demografska obnova se prometnula kao najvažnija tema u kontekstu mladih. Zanimljivo je da su je najvatrenije zagovarali političari koji su se javno deklarirali da su protiv odrasta (degrowth-a). Osnovano je novo ministarstvo koje redovito naglašava kako izdvaja značajna sredstva za razne vrste potpora mladim obiteljima, a posebice majkama.

Jasno je da Država, koja gospodarski rast ima kao svoj temeljni cilj, treba mlade. Oni joj trebaju kao najinovativniji segment društva za jačanje konkurentnosti, za primjenu novih tehnologija, kao uporište mirovinskog sustava, u sustavu obrane, itd. Zato Država potiče mlade obitelji da imaju više djece – novčanim potporama i propagandno.

No, ta ista Država ignorira metakrize – sudar s planetarnim ograničenjima koji će novim generacijama mladih ljudi pogoršati i/ili uskratiti mnoge ambijentalne, infrastrukturne, resursne i druge pogodnosti koje su uživali njihovi roditelji i praroditelji. Budući da se o demografskoj obnovi ne razgovara i iz te perspektive, izostaju bilo kakve ozbiljnije pripreme mladih obitelji i društva za znanstveno najavljeno mijenjanje životnih okolnosti – koje će presudno određivati kvalitetu, pa i mogućnost življenja, toj novorođenoj djeci. 

Dok demografska obnova i nadležno ministarstvo ne postanu motor i nacionalni nositelji procesa priprema i prilagodbi društva na velike promjene koje se više ne mogu izbjeći, sadašnje aktivnosti Države oko demografske obnove svode se na puko investiranje u „proizvodnju“ ljudskih resursa za potrebe gospodarskog rasta. Jer, uništavanje staništa budućoj djeci i dalje neometano traje. 

Kupujmo oružje, nacionalna sigurnost nema cijenu!

Ne znam je li to negdje eksplicitno piše, ali mi se čini da opstanak mladih i budućih generacija itekako spada u domenu nacionalne sigurnosti. Ako je to tako, onda trebate o tome razmisliti imajući u vidu neke činjenice:

– Ako se vrlo uskoro ne prestane s devastiranjima planeta, ljudskoj vrsti prijeti izumiranje (ugroženi su svi mladi cijelog svijeta i buduće generacije).

–  Globalni procesi dogovaranja oko zaustavljanja metakriza neuspješni su već tri desetljeća. Nacionalni pregovarači su opterećeni različitim nacionalnim interesima, uplitanjem globalnih korporacija, vojnim, političkim i gospodarskim konfliktima, te dominirajućim gospodarskim sustavom koji prioritet daje gospodarskom rastu i novcu. 

– Kada se zbog ignoriranja metakriza dogode poremećaji koji rezultiraju velikim društvenim nezadovoljstvom i kada mase počnu tražiti odgovornost elita, elite su sklone skretati pozornost sa sebe na vanjske neprijatelje. Potiču sukobe, pa i one oružane (Doktrina šoka).  

– Svaki ratni sukob odlaže i/ili onemogućava da se proces globalnog dogovaranja o metakrizama vodi u dobroj vjeri i sa aspekta interesa ljudske vrste u cjelini. Istovremeno, u svakom ratnom sukobu vojno-industrijski kompleks profitira i jača svoju poziciju moći u društvu. No, dok ratovi traju populacija mladih najviše stradava. Čak i oni sretni, koji prežive sam rat, kasnije obično nose trajne fizičke i psihičke traume. S takvim traumama potom bi ušli u nezaustavljivi proces ubrzavanja globalnih metakriza, koje nisu mogle biti blagovremeno zaustavljene baš zbog ratova u kojima su i oni sami sudjelovali. 

Dakle, mladi su najveće trenutne i dugoročne žrtve svakog rata. Okoliš je također žrtva (uz kaos u biosferi, rat u Ukrajini je samo u prve dvije godine izazvao 175 milijuna tona dodatnih emisija CO2). Zato mladi moraju sebi osvijestiti da žive u vremenu u kojem su, bez obzira na službenu retoriku, naoružavanje i velike obrambene pripreme zapravo put prema sukobima. Tim prije što se dešavaju u ambijentu zanemarivanja metakriza. To vrijedi i za najnovija traženja koja dolaze iz krugova NATO-a da se za vojsku počne izdvajati i 5% BDP-a! Uzgred, najbogatije zemlje već sad investiraju 2,3 puta više novca u vojsku nego za nošenje s klimatskom krizom. Koga i što one time uopće mogu spasiti?! Nitko, nigdje, ne može imati trajniju korist od rata, jer to ubrzava fatalni kraj svih. Zemlja ukida gostoprimstvo ljudskoj vrsti! Zagovornici naoružavanja i ratova mlade u njih privlače i uvlače na razne načine, pa i tvrdnjama da se tako iskazuje domoljublje. No, najdomoljubnija i za opstanak najizglednija obrambena doktrina je MIR. A za tu jedinu razumnu opciju današnjice – zagovaranje mira, razoružanja i opće suradnje na regeneraciji planeta – uporno se javno zalaže, čini se, samo Papa! Poslušajte ga, zalažite se i vi! Javno i u suradnji sa svojim vršnjacima iz regije! 

Globalizacija odlazi – dolazi lokalizacija

Klimatska kriza nikada ne dolazi sama. Zato ovdje govorimo i o metakrizama. Primjerice, zbog klimatskih ekstrema propadaju urodi osnovnih prehrambenih kultura, raste broj gladnih, globalni lanci opskrbe hranom pucaju, supermarketi zjape prazni (dok u konačnici ne prestanu s radom). A Hrvatska preko 50% svojih potreba u hrani uvozi. Ili, napuštanje fosilnih goriva za posljedicu ima gašenje industrijske poljoprivrede (potpuno je ovisna o fosilnim gorivima), što opet izaziva manjak hrane u svijetu. Te pojave onda izazivaju niz drugih kriza: migracije, društvene turbulencije, ekonomske krize, financijske krize (prekid plaćanja i drastičan pad prometa u trgovini i turizmu), masovne bankrote tvrtki i banaka, i još dosta toga. Zašto upozoravam na ovo? Zato jer ulazimo u desetljeća sve većih klimatskih ekstrema, a u takvim okolnostima na pouzdano zadovoljavanje svojih osnovnih potreba (hrana, voda, osnovna energija, krov nad glavom, sigurnost) možete računati samo u okviru mogućnosti koje postoje u vašem bližem okruženju – dakle lokalno! Zato je za svaku osobu najvažnije da što bolje funkcionira baš lokalna razina. To je razina na kojoj bi svatko trebao uložiti maksimum svog društvenog angažmana. Dati vlastiti doprinos poticanju, organiziranju i provođenju aktivnosti na jačanju samodostatnosti i otpornosti zajednice.      

Budući su rođeni u potrošačkom, visoko-tehnološkom društvu, kod većine mladih naglašen je individualizam i uska profesionalna specijaliziranost, što je dodatno potencirano ovisnošću o pametnim telefonima i sličnim napravama. To mlade čini osobito ranjivima na nadolazeće promjene. Jer visoko-tehnološko društvo ovisi o obilatoj dostupnosti energije. Kako se zbog očuvanja i regeneracije planeta moraju što prije napustiti fosilna goriva, koja čine 80% energije svijeta, način življenja ljudi posljedično će se značajno pojednostaviti (pratite The Great Simplification priloge Nate Hagens-a). Za tako veliku i naglu promjenu vanjskih prilika mlade nitko nije pripremao, niti ih priprema. No, na to nisu pripremljeni ni donositelji odluka u urbanim cjelinama. Zato praktično nitko ne raspolaže sa svim znanjima i vještinama potrebnima za prilagodbu na promjene koje su znanstvenici odavno najavili. Da bi se u novim okolnostima mogla održati što bolja kvaliteta življenja stanovništvu, bit će od iznimne važnosti znati mobilizirati znanja i vještine svih članova zajednice. No, o kolikoj zajednici bi trebalo razmišljati?! Budući da ljudska vrsta ide prema velikom pojednostavljenju načina življenja, u takvom ambijentu nije praktično komunicirati s desetinama ili stotinama tisuća ljudi kad su u pitanju osnovne potrebe. Zato se dobro prisjetiti da smo se kao ljudska vrsta najveći dio naše povijesti razvijali u manjim ljudskim skupinama, što je ostavilo traga u našem genetskom kodu. To je zapazio primatolog Robin Dunbar, pa je procijenio da je ljudski mozak baždaren na život u grupi od približno 150 jedinki (Dunbarov broj). Imajte to u vidu. 

Što se prilika u ruralnim sredinama tiče, one su tradicionalno povezanije s okolišem od onih urbanih i tamošnji stanovnici mnogo toga silom prilika znaju sami napraviti. Zato će njima prilagođavanje na veliko pojednostavljenje biti lakše. 

Dakle, prva dragocjena karakteristika ugodnog mjesta za življenje i u vrijeme metakriza bit će postojanje društvene kohezije u zajednici. 

Druga, vjerojatno još dragocjenija karakteristika takvog mjesta je očuvan okoliš. Zadnjih stotinjak godina, zbog pretežno urbanog načina življenja i konzumerizma, zaboravili smo da naš postanak i opstanak izravno imamo zahvaliti darovima iz okoliša. Zato nam praktično svaka nova razvojna odluka, koja se realizira na štetu našeg već značajno ranjenog okoliša (mora, vodotokova, poljoprivrednog tla, šuma, zraka), otkida nešto od buduće kvalitete življenja. Posebnu pažnju obratite na šume. One su prirodni regulatori topline i režima oborina. Najveća im opasnost prijeti od ljudi kada ovima energija iz drugih izvora postane nedostupna ili preskupa. Tada će se svi sjetiti ogrjevnog drveta. Uz naslijeđenu neosjetljivost na stanje okoliša i sklonost pohlepi, za nekoliko godina mogli bi se zateći u situaciji da su ogoljena mnoga nekad šumovita područja. Tada bi shvatili da je baš to pokrenulo veliku eroziju i gubitak plodna tla, da je zbog toga podzemlje osiromašilo vodom, a da su bivša šumovita područja, u koja se nekada išlo ljeti rashladiti, sada postala i 6°C toplija. Nemarom bi si napravili pustinju.    

Neke važne sastavnice procesa lokalizacije

Potsdamski institut za istraživanje klimatskih posljedica procjenjuje da bi do 2050. godine štete od klimatskih ekstrema u svijetu mogle biti 38000 milijardi$, a možda i 50% veće (za usporedbu, globalni BDP 2023.g. bio je 105000 milijardi$). Kad se očekuju tako velike štete na pogođenim područjima, jasno je da će sposobnost šireg okruženja da pomaže pogođenima moći biti samo kratkotrajna i simbolična. S nastalim posljedicama lokalno stanovništvo morat će se nositi uglavnom samo. Kao prvi korak, razumno bi bilo da si svaka sredina što prije napravi procjenu vlastite ranjivosti na klimatske ekstreme, veliko smanjivanje dostupnosti fosilnih goriva i s njima povezane ugroze. Prioritet bi morale imati osnovne potrebe stanovništva, a procjenu bi trebalo raditi uz široko sudjelovanje javnosti.  

Povremeno svaka sredina se može naći na udaru katastrofa. Tada postaju važni odnosi sa susjedima. Sjetimo se da će se dostupnost fosilnih goriva nezaustavljivo smanjivati, što će znatno smanjiti mobilnost roba i ljudi. Tako da će u izvanrednim okolnostima biti nerealno očekivati pomoć iz zemljopisno udaljenih sredina, zbog logističkih problema. S toga je svim međusobno zemljopisno bliskim zajednicama korisno uspostaviti i njegovati kulturu uzajamnog pomaganja u izvanrednim okolnostima, bez obzira na eventualne prijepore iz prošlosti. Dio takvih zajedničkih aktivnosti moglo bi biti uspostavljanje registra pojedinaca i grupa sa korisnim znanjima i vještinama za izvanredne prilike. Također bi korisno bilo dogovoriti politiku držanja određenih zaliha važnijih potrepština za izvanredne okolnosti (hrane i sjemena; vode; biblioteke alata; materijale i lijekove za prvu pomoć; prostore za privremeni smještaj/utočište i sl.). Jer, klimatski ekstremi obično razorno pogode neko relativno usko područje, pa mreža odmah dostupnih makar i malih zaliha osnovnih potrepština u susjedstvu, može napraviti veliku razliku u procesu oporavka onih koji su najteže stradali.  

Osobne pripreme za sutra

Možda ste već od djetinjstva sanjali što želite biti u zreloj dobi. Možda ste tome prilagodili i svoj put kroz sustav obrazovanja. Možda te snove već i živite. Pa opet bi bilo dobro da o svemu tome ponovo razmislite, ali sada i iz perspektive promjena koje su najavljene od znanstvenika. Kada, kako i kakvim intenzitetom će nastupiti te promjene ne možete sa sigurnošću znati. Previše je nepoznanica u igri. Ali temeljna polazišta za takva razmišljanja ipak se znaju. 

Kao prvo, kada dospijete u srednje godine i kasnije, ljudi će neminovno živjeti sa mnogo manje energije nego danas. To će se odraziti na mogućnost putovanja, na dostupnost roba sa većih udaljenosti, na sposobnost održavanja današnjih infrastrukturnih sustava, na proizvodnju hrane i drugih roba, na funkcioniranje interventnih službi… Bezmalo, na sve. Pokušajte si vizualizirati kako bi bilo koja vama danas važna i banalno lako dostupna naprava ili usluga funkcionirala bez fosilnih goriva i uz oskudnu dostupnost električne energije. Mnogo toga bi vam postalo teže dostupno, nedostupno, ili moguće samo uz pomoć drugih ljudi koji oko toga više znaju ili su vještiji od vas. Zato si odaberite i potrudite oko stjecanja nekih i za takve prilike korisnih praktičnih znanja i vještina koje vama idu od ruke – da biste i drugima mogli u tome pomagati. Tako ćete zaslužiti da od drugih dobijete pomoć u situacijama kada vama zatreba nešto što ne možete sami napraviti.

Drugo važno polazište tiče se hrane i vode. Klimatski ekstremi, gubitak bioraznolikosti, gubitak plodna tla, oskudica vode i odumiranje industrijske poljoprivrede jako će smanjiti dostupnost hrane u svijetu. Vaša sigurnost prehrane ovisit će o hrani koja će biti proizvedena u vašem relativno bliskom okruženju (nekoliko desetina kilometara, max.), ili ćete ju sami proizvoditi. Postoji mnogo organizacijskih opcija kako bi se mogla ostvariti simbioza između proizvođača i potrošača hrane (biti prosumer), no, bitno je da o problemu hrane počnete razmišljati sada, dok je posvuda još ima. S jedne strane, trebate si osvijestiti da si svatko nešto hrane može proizvesti i sam – na balkonu, u dvorištu, u urbanom vrtu, nekoj slobodnoj parceli… Znati proizvesti hranu, imati dobro sjeme, znati oživjeti tlo za nove gredice, kompostirati… sve su to dragocjena znanja i vještine za vašu prehrambenu sigurnost u narednim desetljećima. S druge strane, osvijestite si da će današnja navika da se sva potrebna hrana drži u hladnjaku vremenom izgubiti svoje energetsko uporište. Zato se zainteresirajte kako se držala hrana u prošlosti – u trapovima u zemlji i konzerviranjem. Drevnu praksu da se ima zalihu nekvarljive hrane za barem mjesec-dva bilo bi mudro obnoviti.

Svi znamo da bez vode najmanje možemo izdržati. Na sreću, živimo u klimatskom pojasu koji još uvijek ima dovoljno oborina kroz godinu. No, istražite kako i od kuda do vas dolazi voda koju pijete, dajete domaćim životinjama, zalijevate vrtove… Uglavnom cjevovodima sa udaljenih izvorišta. Dakle, od izvorišta vodu se tlači crpkama na el. energiju i transportira cjevovodima do vas. Te cjevovode se mora povremeno održavati, pa i mijenjati. Pri ekstremnim vrućinama, kada su svi klima uređaji uključeni, sve češće se događaju raspadi električne mreže zbog preopterećenja. Takav raspad može trajati danima. Ukoliko crpke za vodu nemaju svoj autonomni izvor energije, svo to vrijeme biti ćete i bez vode! U dogledno vrijeme slično će se događati i zbog pucanja cjevovoda, jer više neće biti moćne mehanizacije na fosilna goriva za hitne intervencije, s kojima se kvarove nekada brzo popravljalo. Zato je vrijeme da već sada razmišljate o rješenjima (rezervama vode) za ovakve situacije. Osobito ako stanujete na višim katovima.

Ako ste dobar komunikator, pa možete motivirati i mobilizirati svoje susjede na ovakve i slične akcije na prilagodbama i jačanju otpornosti na krizna stanja, i vama i njima će sve biti lakše i zabavnije. Dijeljenje svega će vam preći u korisnu naviku.

Kroz svoj proces školovanja, i učenje uz poslove koje sam obavljao, vjerojatno kao i većina vas, nisam dobio nikakva praktična znanja korisna za velike promjene koje su sada ispred nas. Zato mi je žao što sam 72-satni tečaj permakulturnog dizajniranja (PDC) pohađao tek kad sam otišao u mirovinu. S tim saznanjima bi puno mojih životnih odluka i opredjeljenja u mlađim godinama bile drukčije. Toplo ga preporučam svakom. 

Najbolji način da predvidite svoju budućnost je da ju sami kreirate!

Vjerojatno ste primijetili da oko vas vlada neka čudna tjeskoba i napetost. Mediji svakodnevno bruje o katastrofama poput požara u Los Angelesu, poplavama u pustinjskoj Meki, ratovima u Gazi i Ukrajini… Na političkoj sceni sve je više sukoba i podjela, pojavljuju se ekstremisti raznih profila, sve su češći masovni prosvjedi… Ukratko, svijet postaje sve manje sigurno mjesto za življenje. Kad neka mlada osoba osjeti da joj puno toga iz okruženja ugrožava opstanak, njen mozak stalno procesira te informacije, u stanju je kontinuiranog alarma, jer na pomolu ne vidi rješenja, a to je jako zamorno i ometa kognitivne funkcije. Otud epidemija mentalnih problema u mladih.

Rješenja izostaju (ne mogu se naći) jer ih se traži u okviru postojećeg sustava, kojem su novac i gospodarski rast vrijednosti iznad svih drugih, pa i iznad vas. 

Ako ste zapazili sliku s druge stranice (transparente sa klimatskih prosvjeda mladih), mnogi vaši vršnjaci shvatili su gdje je problem. Oni traže da se promijeni sustav i prestane s aktivnostima koje mijenjaju klimu. No, njihova traženja se ignoriraju. Postojeći sustav se brani svim sredstvima. Diljem svijeta represija prema klimatskim prosvjednicima raste, a to smo imali prilike vidjeti i u Hrvatskoj (na Krku – zbog LNG-a).  

Dakle, globalne okolnosti za promjene u vašu korist su trenutno izrazito nepovoljne. Nije realno niti od naših nositelja odlučivanja očekivati (samo)inicijative za značajnije iskorake koje bi išle vama u korist. O tome se naprosto kod nas do sada nije ni razgovaralo. Stoga, zahtjevi za radikalnim i sveobuhvatnim promjenama moraju doći od vas – mladih! Bez toga se ni lokalne ni nacionalne vlasti neće pokrenuti. Vi ste skupina kojoj se radi o glavi. Preko vas će se ostvariti, ili neće, budućnost ove zemlje. Vi na svojoj strani imate sve znanstvene i moralne argumente za svoja traženja, a ovo proljeće imate zadnju priliku da zaurlate o tome u predizbornoj kampanji za lokalne izbore. Odgađati to za neke druge izbore, kako stvari stoje, bilo bi prekasno.

“If you think adventure is dangerous, try routine, it is lethal.”
— Paulo Coelho

Način istupanja sa zahtjevima

Vaše djelovanje mora biti uporno, ali nenasilno! Budite svjesni da su i za generaciju vaših roditelja ovo nove okolnosti i da se ne snalaze u njima. Možda ih se boje jednako kao i vi, ali to potiskuju, ne razgovaraju o tome. Zato će pristojna komunikacija s vaše strane i dobro pripremljene poruke polučiti puno bolje prihvaćanje i podršku kod njih. Vaše temeljno oružje je nenasilni otpor odlukama, planovima, projektima, prioritetima i praksama koje ne doprinose ublažavanju metakriza, odnosno, koje pogoršavaju stanje vašeg staništa i mogućnost zadovoljavanja vaših budućih životnih potreba. Nenasilno djelovanje ima i druge prednosti. Ne izlažete se represivnom aparatu, dok svojim bojkotom ili neposluhom možete doista paralizirati provedbu nekih za vas štetnih aktivnosti. Gandhi je to dobro koristio, provjerite kako. 

Predizborni skupovi

Trebali bi u njima sudjelovati koliko god vam mogućnosti dopuštaju. To je veliki organizacijski zalogaj, jer Primorsko-goranska županija ima 14 gradova, 22 općine te 536 naselja u sastavu gradova i općina. Možda bi pomoglo organiziranje brojnih javnih tribina (s tim bi se moglo odmah početi) na kojima bi se razgovaralo o metakrizama i podizala svijest javnosti o tome za što se treba pripremati i kako brzo. Učinite što možete.

Kako se do sada na predizbornim skupovima uglavnom nije razgovaralo o klimatskoj krizi, šestom masovnom izumiranju i utjecaju toga na mlade, te teme ćete vjerojatno vi morati nametnuti. Možda najprije kao pitanje – što neki kandidat ili stranka kane učiniti oko klimatske krize? Ako (očekivano) odgovor odmah skrene na priče o poticanju ugradnje solarnih panela i toplinskih izolacija, uskočite sa primjedbom da vas zanima velika slika – o ukupnim promjenama važnim za vaš opstanak koje dotični kandidat/stranka namjerava postići u suočavanju s krizama u naredne 4 godine. Pojasnite: 

– Dolaze nam veliki klimatski ekstremi – kako kanite našu JLS pripremiti za to? Kako ćemo se nositi s ekstremnim vrućinama – gdje će se ljudi moći skloniti od njih? Kako će se zaštititi oni koji rade na otvorenom? Kako ćemo funkcionirati ako se el.mreža raspadne na nekoliko dana (nastupi prekid opskrbe vodom, zastoji tlačene kanalizacije i obrade otpadnih voda, hrana u marketima i domaćinstvima ostaje bez hlađenja, ništa se ne može kupiti – bar code kase ne rade…)? 

– Znamo da ćemo u dogledno vrijeme morati funkcionirati bez nafte, benzina, plina. Kako ćemo zaštititi šume od prekomjerne sječe? Kako ćemo svoje domove zaštititi od požara poput onih u Los Angelesu, i to još bez Kanadera i vatrogasnih vozila na naftu? Kako ćemo se hraniti kad industrijska poljoprivreda prestane funkcionirati (100% ovisna o fosilnim gorivima), a u PGŽ se sada samo 0,4% stanovništva bavi poljoprivredom? Kako ćemo održavati u funkciji infrastrukturu koju već imamo bez građevinskih strojeva i vozila na naftu? Hoćete li nastaviti investirati u nove ceste, parkirališta, garaže, novu infrastrukturu, iako znamo da će nam održavanje i ovog što imamo biti sve veći teret? 

– Kanite li organizirati izradu Procjene ranjivosti naše JLS na klimatske ekstreme, veliko smanjivanje dostupnosti fosilnih goriva i s njima povezane ugroze? Hoćete li provesti reviziju svih planskih dokumenata u odnosu na spoznaje iz Procjene ranjivosti? Jeste li razmišljali o proglašavanju Klimatskog izvanrednog stanja za našu JLS?

Možete napomenuti i ovo:

Mnogo civilnih organizacija u Europi i svijetu sumnjaju da će se svjetski moćnici u dogledno vrijeme uspjeti dogovoriti oko brzog prestanka korištenja fosilnih goriva. Zato se sve masovnije i organiziranije poduzimaju koraci da se učini ono što se mora – lokalno. U Europi postoji udruženje civilnih organizacija ECOLISE koje koordinira ove aktivnosti. Prošle godine su objavili Manifest – vrijeme je za zajedničko djelovanje (na mrežnim stranicama ECOLISE-a je i hrvatski prijevod Manifesta). Potaknite svoju JLS da se pridruži tim civilnim inicijativama.  

Naglasite da mladima opstanak sada ovisi o tome što smo svi skupa spremni učiniti. Usporedite dvije situacije: 

I. Tragedija školaraca u Prečkom, koju je izazvao psihički poremećeni mladić, izazvala je burnu reakciju roditelja, javnosti, nastavnika, stručnih službi, Ministarstva, Grada… Mijenjane su brave na svim školama u Hrvatskoj, pisane nove sigurnosne procedure… Proglašen je Dan žalosti. Traže se odgovorni!

II. Tragedija za mlade cijelog svijeta u nastajanju, zbog klimatske krize + metakriza. Znanstvenici su je najavili još prije pola stoljeća, pa su potom objavili još dva upozorenja čovječanstvu (1992.g. i 2017.g.), objasnili su i što bi trebalo poduzeti. A reakcija Države, nositelja odlučivanja na svim razinama, akademske zajednice, javnosti, pa i roditelja… – uglavnom šutnja, ignoriranje, posao kao i obično. Lakše se daje 2 milijarde € za izgradnju novih dionica autocesta (prema Žutoj Lokvi i prema Dubrovniku), koje uskoro nikome neće trebati, nego za sprečavanje i prilagodbe na metakrize koje bi mladima spašavale živote?! 

Kako kandidati objašnjavaju razliku u reakcijama na ove dvije situacije?! Zar činjenica da tragedija u nastajanju (kod nas još nije u punom zamahu) znači da zbog toga ona nije prioritet, da nema odgovornih za izostajanje priprema na ublažavanju dugoročnih posljedica, da se sve može nastaviti raditi kao do sada, da se Kvarner i dalje može pretvarati u žrtvovanu zonu za fosilna goriva i njihove najveće korisnike?! A sve što treba znati već se ZNA! 

SRETNO!

U Njivicama,

Siječnja, 2025. godine

Zoran Skala