Danas je počela zima, prema astronomima tačno u 10:20 h pre podne. Dan će danas biti najkaći, a noć najduža. Ova zima trajaće tačno 88 dana, 23 sata i 40 minuta. I paradoksalno, od sutra ka proleću dani će iz dana u dan biti sve duži. Paradoksalno, jer početak zime je početak novog sunca i pobeda svetlosti nad tamom. Upravo u narednim danima, tačnije od 24.12.2024. do 06.01.2025. vreme je za unutrašnje usklađivanje sa ritmom prirode.

O tome ne bih mnogo znala, da nisam “iščačkala” podstaknuta našom tradicijom i običajima. Sloveni su slavili ovaj period godine kao prelomni trenutak u kosmičkom i zemaljskom ritmu, kada tama dostiže svoj vrhunac, a svetlost počinje da se vraća. U našim krajevima ljudi su se maskirali i pevali koledarske pesme. Tim ritualima prizivali su pobedu svetlosti nad tamom. Hrišćanstvo je kasnije integrisalo mnoge elemente Koleda u proslavu Božića. Na primer, paljenje badnjaka (drvo koje gori tokom najduže noći) simbolizovalo je rađanje novog sunca, što je kasnije preoblikovano u simboliku Hristovog rođenja.

Šta o zimskom suncostaju govore priče o paganskim bogovima?

Svarog, vrhovni bog neba i vatre, često je povezivan sa suncem i njegovim ciklusima. Zimski suncostaj se doživljavao kao trenutak kada Svarog “ponovo pali sunce”, vraćajući svetlost i toplinu svetu. Morana, boginja zime i smrti, simbolizovala je tamu i kraj ciklusa. Njena vladavina je dostizala vrhunac tokom zimskog suncostaja. Međutim, povratak svetlosti označavao je početak kraja njene vlasti i pripremu za dolazak Jarila, boga proleća, plodnosti i obnove. Dažbog, solarno božanstvo i sin Svaroga, simbolizovao je sunčevu energiju. Smatralo se da tokom zime Dažbog gubi snagu, ali da se s povratkom svetlosti (solsticijem) ponovo rađa i obnavlja svoju moć. Period oko zimskog suncostaja smatran je vremenom kada su granice između sveta živih i mrtvih bile posebno tanke. Verovalo se da su preci prisutni i da mogu pomoći u zaštiti porodice i doma. Ritualni obroci i darovi za duše predaka često su bili deo proslava. Kroz rituale, praznike poput Koleda, i mitove o bogovima poput Svaroga, Dažboga i Morane, Sloveni su izražavali razumevanje prirodnih ritmova i povezanost čoveka s kosmosom.

Šta o zimskom suncostaju govori priroda i kakve to veze ima sa nama?

Prema Rudolfu Štajneru, tokom zimskog perioda, biljke i čovek dele zajednički proces povlačenja ka unutrašnjem biću, ali na različitim nivoima postojanja. Biljke nas uče o tome kako da se povučemo, regenerišemo i sakupimo snagu iznutra. Njihov proces povlačenja u koren i seme ogledalo je čovekovog povratka svom unutrašnjem biću, čineći ih ključnim saveznikom u duhovnom razvoju tokom zimskog suncostaja. Razmišljanje o sopstvenoj svrsi i postavljanje jasnih namera za naredni ciklus, teme su koje treba obraditi u ovom periodu. U periodu od 24.12. do 06.01. 2025., u tih dvanaest “svetih dana” potrebno je svaki dan povezati sa jednim mesecom naredne godine i dizajnirati naše planove u skladu sa tim.

Tihovanje i naizgled “mirovanje” je vreme najvećeg unutrašnjeg rada

O potrebi da se u narednom periodu čovek povuče u sebe i napravi retrospektivu “svojih resursa”, govore i mnogi drugi poput Junga, ali i mnogi naučnici današnjice. To naizgled “mirovanje” i prirode i čoveka, je u stvari vreme za najvažaniji unutrašnji rad. Stoga obratite pažnju u narednom periodu na svoj unutrašnji svet, obratite pažnju na snove u tim danima i lagano i postepeno “dizajnirajte” (pravite planove) za svoje aktivnosti u narednoj godini. Kreirajte svoje svetove prema svojoj svrsi, svojim mogućnostima i svojim snovima.

I na kraju, kako su povezane duge i tamne noći sa tamom u nama?

Unutar nas, to svi dobro znamo, uvek ima onih tamnih mesta – to su naše bojazni, brige, strahovi, ali i naše pohlepe, požude i zavisnosti…Tama u svetu oko nas, najbolje je vreme da sagledamo tamu u nama. Imaćemo u tome pomoć prirode koja kreće na svoje novo putovanje ka svetlosti. Imaćemo tu podršku, ako prihvatimo “našu tamu” i dozvolimo sebi da se sa istom sretnemo licem u lice. Videćemo kako iz tih dubokih poniranja i susreta uvek izlazimo “svetliji”. Kao da se to priznanje njenog postojanja, lagano smeni suncem u nama, koje kreće jače i snažnije da svetli. To se zove “buđenje” i sklad sa prirodom koja nas okružuje.

Objavio: Nataša

Pred nama je jedan od omiljenih perioda u godini kada praznujemo i odmaramo. Permakulturaši bi rekli vreme kada se povlačimo u nultu zonu, odnosno u svoje domove. Do 21.decembra dani su sve kraći, a noći sve duže, pa je to idealno vreme za povlačenje u sebe ( naravno ako vam to dinamika vašeg života dozvoljava ) i preispitivanje na mnoge teme.

Šta radi priroda, a šta ljudi?

Priroda miruje i odmara. Deluje kao da spava. Za razliku od prirode kod nas je na snazi crveni alarm ili ti “potrošačka groznica”. Želimo da kupimo najbližima sve ono što bismo sami želeli ili sve ono što bi oni možda želeli, a mi smo to naslutili ili nam je neko “šapnuo”.

Šta stvarno umotavamo u te sjajne, šarene i mat papire?

Da li kupujemo nedostatak pažnje, vremena ili bliskosti? Svakako da nešto pokušavamo svim tim poklonima da iskažemo. Koliko smo iskreni pitanje je za svakog od nas. U toj našoj unutrašnjosti, leže svi zečevi (čitaj leže svi odgovori). I pre nego što zastanemo sami sa sobom, u tišini i miru, mnogi od tih odgovora će nam pobeći (zečevi su brzi, zar ne)

Kako da vaši pokloni ne završe na otpadu?

Sećam se da sam jedne zime sa svojom decom, koja su tada bila u nekim tinejdž godinama napravila mnogo onog “gingerbread” testa. Od njega smo pravili razne oblike, pekli ih, ukrašavali i bojili. Na kraju smo te dopadljive keksiće stavili u tegle različitih oblika, pa ih poklanjali bakama i dekama, tetkama i prijateljima. Ispekli smo dovoljno keksa da svi mogu da se kvalitetno zaslade. Sve je to obradovalo naše najbliže, a mi nismo potrošil previše novca. Tegle su im ostale da ih koriste za neki nov sladak ili kiseo sadržaj.

Možete pokloniti višak semena, ukoliko isto sakupljate i ako imate dobre stare sorte. Poklon koji će svakako obradovati i permakulturne i nepermakulturne baštovane, a vaš poklon će završiti tamo gde treba i biti ukras ili ukusan plod.

Možete otići do obližnjeg javnog rasadnika i kupiti sadnice voćki, listopadnog ili zimzelenog drveća. Divan poklon i za onoga kome poklanjate i za prirodu.

A šta bi bilo, kada ništa ne biste kupili?

Možete sesti sami sa sobom i reći – pokloniću im više sebe, više svog vremena, više svojih misli i snova. Biću češće prisutan/na i pažljivo ću slušati svoje najbliže. Pokloniću im zagrljaj i svi ćemo znati da je to dovoljno. To je ono najvažnije što svakog dana možemo pokloniti onima do kojih nam je stalo.

Prestaću da kupujem i počeću da dajem više od sebe u odnosima do kojih mi je stalo. Verujem da bi dovoljna količina ljubavi i mira zaustavila sve potrošačke groznice na svim merdijanima sveta. I da bismo tom ljubavlju i tim mirom unutar sebe, kao i spoznajom “da ništa ne moramo” zalili ovu prelepu planetu novom energijom dovoljnosti, radosti i osmeha.

Radujem se jer ove Nove godine upravo takve poklone spremam najbližima, oku nevidljive, a srcu dovoljne.

p.s. Ako kroz ovu moju odluku provučete sve permakulturne principe, videćete da je održiva, što ne znači da je savetujem drugima. Posebno ne muškarcima koji su u “novim vezama”. Polako, svi ćemo stići na isto, jednog dana…

Objavio: Nataša

Prošle nedjelje 13.10.2024. oko zadružno društvenog centra Zelenica, u Grančarima bilo je vrlo živo, informativno i veselo. 

Zamolio sam voditelje jesenskog tečaja permakulture u Zagrebu koji suorganiziraju udruga Hrvatska permakultura i Centar za kulturu i informacije Maksimir (CKIM) uz potporu Grada Zagreba, da prisustvujem terenskoj nastavi koja se održavala u Grančarima, u i oko Zadružno društvenog centra Zelenica

Prostorija zadruge Zelenica osvojila me na prvu, i odmah sam znao da ovdje priče o zajedništvu, dijeljenju, održivosti i otpornosti započinju svoj život.

Muzički instrumenti, knjige, prostor za učenje i uživanje, dijeljenje. I još svašta nešto, poput alata, radnog stola, sportskih rekvizita i prostora za kuhanje i razgovore. Malo ali slatko, kako se kaže.

Dok su se budući permakulturni dizajneri okupljali, domaćini i predavači Irena Borovina i Mario Miličević dogovaraju zadnje detalje prije početka rada u vrtu, kada će polaznici tečaja kroz praktični dio predavanja naučiti pripremu gredica bez kopanja (eng. no-dig).

Nakon kratkog čavrljanja i upoznavanja uz kavu i čaj, ubrzo su bile rukavice na rukama, čizme na nogama i ekipa je prionula vrtlarenju. 

Jednostavnim jezikom i s istančanim humorom, Mario Miličević je vrlo lako objašnjavao i davao upute kako izgraditi povišenu gredicu, potom gredicu u koju su odmah posadili sorte za jesensku sadnju, te gredicu koja se pripremila, kako bi dočekala proljeće i bila odmah spremna za proljetnu sadnju.

Nakon vrtlarenja, polaznici su sa Gordanom Dragičević prošetali poljima Grančara kako bi naučili identificirati korisno samoniklo bilje.

Koristi i cijeni raznolikost

Kako dobrih stvari nikad dosta, u međuvremenu se nekoliko stotina metara dalje u Vrtovima Breza odvijala sasvim druga priča, a koja ne ide bez ove prve, a i obratno.

U Vrtovima Breza održala se radionica o sakupljanju sjemena i razmjena sjemenja, te o adaptivnom vrtlarstvu (engl. Landrace). Radionicu je vodila Marcela Velfl, koja se već nekoliko godina intezivno bavi sakupljanjem i razmjenom sjemena, što lokalnog, a što prikuplja i razmjenjuje iz cijelog svijeta. 

Marcela vrlo svijesna klimatskih promjena vodi priču o tlu, o klimi, o sjemenu i potrebi prilagodbe, na nove načine. Otvara jedan drugačiji svijet sjemena i komunikacije s prirodom kroz sjeme i jačanja otpornosti biljaka koje sadimo. 

Kroz radionicu opisuje načine na koji prirodi dopušta da daje najbolje od sebe, da se sorte križaju, da se osjemenjuje samostalno, i da se plod ocjenjuje tek nakon druge odnosno treće godine. 

Što o radionici kaže Marcela Velfl:

“Većina današnjih vrtlarskih i poljoprivrednih praksi se temelji na principu kupi, dodaj, oduzmi, popravi, kompostiraj, zaštiti, poprskaj, poboljšaj i napravi idealne uvjete za biljku da bi ona urodila plodom. To se odnosi na više manje sve grane s kojima sam ja upoznata – i konvencionalne i ekološke i sve ostale. Usmjereni samo uglavnom na konačan ishod i količinu ubranih plodova, i to vrlo često pod svaku cijenu. Ono što smo zaboravili je razvijati i njegovati odnos sa sjemenom, s biljkama i zajednicom. Upravo nam promjena perspektive i fokusa omogućuje da u potpunosti promijenimo način na koji gledamo i na vrtlarstvo i na poljoprivredu jer zapravo ništa nije potrebno raditi na način na koji smo navikli da bismo bili uspješni vrtlari i ubirali ukusne i slasne plodove iz vlastitog vrta.
Je li ta hrana stvarno domaća ako sve što nam je potrebno da dobijemo završni proizvod u svom vrtu sve sastojke za to trebamo kupiti i donijeti u svoj vrt? Pa čak i kada slijedimo sve protokole, i dalje se događaju veliki neuspjesi za što onda ili krivimo sebe ili nam drugi govore zašto smo si sami krivi za neuspjeh i kako nam je potreban neki drugi čudesan pristup.  
Ključ svega je u samom sjemenu koje iz generacije u generaciju raste u našem podneblju, u našem vrtu i postepeno se adaptira i prilagođava na raznolike uvjete. Ono što je još važnije i što omogućuje uspješnu adaptaciju i preživljavanje je genetska raznolikost pojedine kulture. Većina sjemena koje danas imam dostupno (i industrijskog i domaćeg/starog) je izgubilo važna svojstva jer se već više od 70 godina održava “čistim”, tj. ili se samooprašuje ili se oprašuje samo s drugim biljkama unutar iste sorte.
Industrijski su hibridi pak uzgajani u idealnim uvjetima i sve ih je više sterilnih te nemaju mogućnost daljnjeg razmnožavanja. 
Kako promijeniti paradigmu? Uzgajati više različitih sorti iste vrste na istom mjestu, dozvoliti im slobodno križanje i pustiti da lokalni uvjeti, “bolesti” i “nametnici” odrade selekciju za nas. Što više raznolikih gena pojedina biljka ima u sebi, veće su joj šanse da sama u sebi aktivira mehanizme obrane, ima snažniji imunitet i otporna je na bolesti. Nisu joj potrebni idealni uvjeti da bi urodila plodom. A ono što je najbitnije, što biljka ima veću genetsku raznolikost, više će roditi, plodovi će biti slađi i hranjiviji. Ako biljku ne zalijevamo stalno niti ne prihranjujemo, ona će se kad tad sjetiti da ima korijenje i da kroz to korijenje može iz zemlje uzeti sve što joj je potrebno bez čovjeka. Cilj svakog živog organizma na ovoj planeti je osjemeniti se i nastaviti vrstu i svaka će biljka napraviti što god je potrebno da bi se obranila i da bi proslijedila život. 
Nekada to znači da će od 100 posijanih kukuruza preživjeti samo jedan. Onda sjeme tog kukuruza sakupljamo, dodajemo još sjemena različitih sorti kukuruza iz drugih vrtova i opet ih pustimo da se križaju, sve dok kroz 3-4 sezone ne dobijemo unikatnu sortu kukuruza koja je otporna na sve, daje urod baš onakav kakav je po našem guštu i ima kvalitete koje su nama važne – visina biljke, veličina klipova, boja zrna, okus mladog kukuruza, i otpornost na SVE. Isto je sa svim ostalim kulturama.”

Na kraju radionice, prisutni su međusobno razmjenjivali razno sjeme, te je Marcela predstavila projekt “Cosmic gardener” o kojem ću uskoro opširnije pisati.

Uz priču o sjemenu, ne smijem zaboraviti spomenuti i Vrtove Breza. Naime vlasnice Vrtova Breza, sestre Martina i Marina nasljedivši obiteljsko imanje, odlučile su ponuditi manje dijelove vrta zajednici pa pristupačnim cijenama najma. Tako da danas Vrtove Breza koristi oko 25 osoba (obitelji) pretežno iz Zagreba,koji obrađuju od 50 do 250 m2 za svoje potrebe.

Martina i Marina, za cijenu najma, osiguravaju korisnicima vodu, malč, sijeno, pa i povremeno stajsko gnojivo koje dobiju od susjeda.

Povezivanje, umjesto isključivanja

Bilo bi super kad bi to bilo sve, već par km dalje u Zadvorskom, novopridošla Bruna Devald i susjedi odlučili su organizirati ulični festival susjeda Listofest kako bi se još bolje upoznali i predstavili zajednici kao novi članovi njihovog susjedstva.

Taman smo na biciklima dopedalirali, Irena i ja, na cestu, ispred kuće već se iznose stolovi i stolice, izlaze i drugi susjedi i nose svoje stolove i stolice, šareni stolnjaci, djeca oko stolova, kolači, smijeh, gitara i pjesma, žamor, ruka ruku stišće, ja sam Boris ja sam Danijel, ja sam Đurđa, probaj ovo, žamor, priče se pričaju, zajednica diše. 

U kratkom vremenu sa svih strana dolazile su obitelji sa jelom i pićem, skupilo se susjedstvo, zajednica započinje novu priču. 

Druženju je dobru zabavu uz gitaru osigurao Feštaonica by Boris.

Objavio: Danijel Višak

Već neko vrijeme muči me pitanje koje kao da mi dolazi iz budućnosti. Iz nekog dijela mene koji s knedlom u grlu i suzama u očima pita: “Jesmo li mogli bolje?” Ne mislim ovdje da smo mogli ispraviti greške jedne civilizacije koja je popušila krivu priču, već na sebe i nas ovdje i sada. Čovječanstvo 2024.godine. 

Radimo li dovoljno da obavjestimo – upozorimo stanare naše kuće da se negdje osjeti dim, i da nam kuća “vjerovatno” gori!?! Iako nam je kuća u plamenu, potresena potresima, utopljena u poplavama, pretrpana pričama tužnih ljudi iz velikih seoba, te nemilosrdnim sukobima. Da li je to naš kraj? 

Da li smo bili dovoljno glasni, da li smo zaista željeli promjenu? 

A promjena, ona mora doći iz nas jer očito ne možemo promijeniti vlast, ni ekonomski sustav, ni religije ni ljude. Promjenu moramo donijeti mi. Mi ljudi, jedno po jedno, i stvarati zajednicu. Jednu po jednu. Nije bitno koliko će ih biti, bitno je da je jedna naša. Ona baš po mjeri, u kojoj smo svi zbrinuti na isti način.

Što bi upravo sada mogli zamisliti kada bi nas netko pitao – kako zamišljaš dobar život? Iz kojeg mjesta bi došao najiskreniji odgovor? Gdje se on nalazi u tebi? Da li je tamo toplo ili hladno? Jesi li sam(a) ili ima još takvih poput tebe? Bio bi to onaj odgovor koji stavlja sve na svoje mjesto. 

Dolazi li od tuda moje pitanje: Jesmo li mogli bolje? Imamo li izbor ili je to  samo stvar slobodne volje?

Imamo li slobodnu volju i od čega nas slobodna volja to oslobađa, pročitajte u novom prijevodu koji sam vam pripremio.

Free Will: Good Riddance

Slobodna Volja: Dobro Oslobađanje

Prijevod teksta sa stranice https://dothemath.ucsd.edu/2024/01/free-will-good-riddance/ autora Tom Murphy

Nikad nisam previše mario za argumente o slobodnoj volji, na ovaj ili onaj način. Slobodnu volju stavljam u sličnu kategoriju kao i drugi gubici vremena u filozofiji, poput koncepta Velikog varalice ili problemi vlakovođe. Ili anđeli na glavi pribadače, ima li netko? Činilo se kao jedna od onih nerazrješivih rasprava koje traju stoljećima: beba od katrana koju bi bilo glupo udariti.

Kad bi se od mene tražilo mišljenje, rekao bih bez posebnog uvjerenja da sam naginjao stavu da je slobodna volja iluzija, ali da sam sretan što sam se ponašao kao da imam slobodnu volju, a zatim nastavio sa životom. Moja sklonost iluzornoj slobodnoj volji proizašla je iz osjećaja da naš centar odlučivanja nije ništa više od kuglaste hrpice međusobno povezanih neurona, oblikovanih mnogim utjecajima u fizičkom svemiru.

Nakon slušanja podcasta u kojem se pojavljuje Robert Sapolsky temeljen na njegovoj novoj knjizi Određen (koju još nisam pročitao), otkrio sam da moj položaj dolazi u fokus. Velika većina ljudi u našem društvu – preko 80% – vjeruje u slobodnu volju. Doista, često se ističe da se naš sustav kaznenog pravosuđa temelji na konceptu. Neki ljudi (koji se nazivaju kompatibilisti) zauzimaju mlitavu kompromisnu poziciju koja pokušava procijeniti koliko je odluka “unutarnja” (sretno s tim). Nekoliko pripadnika moderne potpuno odbacuje slobodnu volju, ali tu je Sapolsky sletio, a smatram da su njegovi argumenti uvjerljivi.

Nedavni članak Richarda Heinberga istraživao je interakciju između vjerovanja u slobodnu volju i našeg odgovora na meta-krizu: možemo li spasiti svijet ako nemamo slobodnu volju kao pokretač? Iako pomalo oklijevam raspravljati o pogubnoj temi slobodne volje, dovraga. Smatram se prisiljenim to učiniti.

Slobodna volja protiv determinizma

Nisam jedan od onih ljudi koji misle da nedostatak slobodne volje znači da je sve uklesano u kamenu i da se odvija kao sat. Ne. Svemir je daleko neuredniji i zanimljiviji od toga. Nijedan atom ne zna što će učiniti od trenutka do trenutka. Isprepletene kvantne vjerojatnosti isključuju savršenu predvidljivost (izgovorite to pet puta, brzo!). Na makroskopskoj razini, beznadno složene interakcije stvaraju “osjetljivu ovisnost o početnim uvjetima” (npr. efekt leptira) – obilježje kaosa. Dosadni determinizam satnog mehanizma nije stvar.

Podliježu li naše odluke tim elementima neodređenosti? Može biti. Zašto ne? Kad se kolebamo oko odluke i nemamo pojma kojim ćemo putem krenuti, čini se vrlo mogućim da bi se početni impuls koji pokreće neuralnu lavinu u jednom ili drugom smjeru mogao svesti na slučajni događaj na kvantnoj razini. . Dok bi takav proces odbacio ideju da su naše radnje determinističke, rezultat još uvijek ne predstavlja slobodnu volju. Umjesto toga, on jednostavno odražava posljedicu još jednog fizičkog procesa u lancu događaja.

Prešli smo dalje od mišljenja da je božanska ruka neophodna da bi se Zemlja držala u njenoj orbiti oko Sunca: gravitacija je dovoljna. Mnogi su sami otkrili da moralno i prosocijalno ponašanje ne zahtijeva vjerovanje u kaznenog boga: evolucija se pobrinula da se društvene životinje znaju ponašati razumno. Isto tako, čini se da slobodna volja spada u tu istu kategoriju: olako izbacivanje kako bi se objasnila biofizički sofisticirana i nevjerojatna ponašanja u smislu maštovite magije. Ne trebamo pribjegavati takvim uvjerenjima da bismo se ponašali odgovorno.

Slobodni od čega?

Kolega, Ben McCall, korisno je postavio pitanje o slobodnoj volji na sljedeći način: “slobodan od čega?” Da bi odluka pokazala slobodnu volju, od čega ona mora biti slobodna? Mora li djelovati izvan ovozemaljskih utjecaja iz fizičkog svijeta: fizike, evolucije, genetike, rasporeda neurona, povijesti, odgoja, životnog iskustva, razine hormona, posljednjeg obroka, zadnje interakcije ili što?

Sapolsky je na pitanje može li ga niz eksperimentalnih rezultata uvjeriti da slobodna volja postoji, rekao: “Naravno.” Nastavio je s opisom onoga što bi trebalo pokazati, što se svodi na demonstraciju da se odluka donosi unatoč spletu fizičkih, kulturnih i fizioloških utjecaja – umetanje nečega izvan ovih ovozemaljskih elemenata: nadjačavanje. Kao što je gore spomenuto, umetanje kaosa i kvantne neodređenosti u odluku ne predstavlja neku vrstu “slobodnog” nadjačavanja onoga što ostaje čisto fizički proces. Sapolsky bi želio vidjeti dokaze da će odluka doći na isti način neovisno o nizu fizičkih utjecaja. Naravno, ovo nije održiv eksperiment koji bi se mogao zaključiti, ali ilustrira načelo o kojem je riječ.

Neki mogu protumačiti slobodnu volju kao slobodnu od ograničenja. Kao prvo: nema takve stvari – fizički svemir je jako ograničen, a mi nemamo slobodu djelovati prkoseći tim ograničenjima. Velikodušnije, možda je mišljenje da postoji više opcija i da možemo odabrati bilo koju od njih. U redu, ali koji bizarni fizički svemir ne bi ponudio opcije koje naš mozak može obraditi? Svako biće donosi odluke između različitih (legitimnih) izbora, a te odluke imaju nesagledive posljedice koje mogu utjecati na preživljavanje. Ključno, svakom od ovih odluka upravljaju fizika, evolucija, genetika, raspored neurona, povijest, odgoj, životno iskustvo, razine hormona, posljednji obrok, zadnja interakcija itd., oblikovane u petlji povratne sprege šansama za preživljavanje na razini vrste . Ponekad se ti elementi skupe kako bi odluka bila “bez razmišljanja”, poput biranja između kolača ili smrti. Teže odluke uključuju svojevrsnu bitku unutar mozga, možda ne previše različitu od načina na koji pčele odabiru novo mjesto stanovanja u plesnoj utakmici – fenomen na koji ću se uskoro vratiti.

Supstanca protiv duše

Nadjačavanje ovozemaljskih fizičkih utjecaja zvuči mi kao sila koja djeluje izvan fizike. Evocira dualističko stajalište koje nam je ostalo od prosvjetiteljstva: um i tijelo su zasebne tvari na različitim razinama. Ukratko: duša. Doista, jedna je studija otkrila veliki stupanj korelacije između dualističkih uvjerenja i vjere u slobodnu volju: zapravo jaču od korelacije između slobodne volje i determinističkih uvjerenja.

Ovo mi ima intuitivnog smisla. Iluzija slobodne volje povezana je sa samopoimanjem sebe kao “entiteta” – bića odvojenog od mehaničkog tijela. Vjerovanje u život nakon smrti ili reinkarnaciju uobičajeno je u modernim kulturama, što je jednako vjerovanju u dušu. Uostalom, kako bismo drugačije nazvali nešto što preživljava bez tijela? Zabavna činjenica: američki sustav kontrole zračnog prometa broji “duše” u zrakoplovu (naravno, samo ljude). Ako slobodna volja postoji, odakle bi drugdje potjecala ako ne iz prisutnosti koja djeluje neovisno o (i u vlasti) pješakovog, mehaničkog tijela? Ili fizičko tijelo – uključujući mozak – donosi naše odluke, ili nešto drugo što nadilazi materijalni svijet. Usput, imamo mnogo dokaza za jednu od ovih opcija – samo kažem.

Uistinu, ako nematerijalna duša donosi odluke i odlučuje o našim “višim” funkcijama, zašto bi nam, zaboga, također trebao tako veliki mesni mozak? Ne pripisuje li se naša golema sposobnost velikom mozgu gladnom energije koji ima velike frontalne režnjeve? To je samo matematika!

Sekularniji zagovornici slobodne volje mogu odbaciti “dušu” i umjesto nje preferirati “um”. Je li to puno drugačije od zamjene “mesa” s “proteinima” za umirivanje naše osjetljivosti? Um, ovdje, aludira na svijest: za mene još jedno transcendentno izuzeće koje jednostavno označava naše oprostivo neznanje složenog pojavnog fenomena. Um iznad stvari? Sumnjam da nije.

[Kasni dodatak 2024.01.19: Što radimo s činjenicom da vrlo mala količina lijeka za promjenu uma (veličine tablete) može u potpunosti transformirati ili onesposobiti “slobodnu volju” osobe (također razmislite: anestezija). Tko je glavni: fizika/kemija ili eter? Kako slobodna volja može stajati po strani tijekom takvog zlostavljanja?]

Da li postoji Volja kod pčela?

Možda su pčele koristan način gledanja na ovo. Tijekom godine pandemije njegovao sam pčele koje su se uselile u moje dvorište i pomno promatrao njihovo ponašanje. Kad bi se dogodio “razlaz” (što bi moja vaga kućne izrade za kontinuirano očitavanje otkrila i poslala upozorenje tekstualnom porukom), stajao bih unutar roja kojim se puni zrak (i koji kaki) i gledao ih kako se kondenziraju u kuglu za bivak u obližnji grm — gdje bi ostale jedan, dva ili tri dana, ovisno o vremenu (sunčano je bilo brže, olakšavajući plovidbu). Gledao bih pčele izviđače kako migoljenjem plešu po površini lopte i u početku vidite više stanica na koje obraćaju pažnju (na temelju orijentacije i trajanja migoljenja). U nekom trenutku, jedan od natjecatelja – možda čak i nova pčela – stekla bi naklonost dok bi “suci” odlazili provjeriti izglede i vraćali se entuzijastično plesati za dobro mjesto. Jednom kada sam vidio sve pčele izviđače kako plešu na istom mjestu, znao sam da je njihov egzodus blizu. U nekom trenutku, tijekom razdoblja od 30 sekundi, lopta bi se raspala u zraku, a roj bi krenuo točno u smjeru koji sam shvatio iz njihova plesa. Svaki put. Vrlo je vrijedno svjedočiti.

Pčele su imale mnogo mogućnosti: nisu bile ograničene na jednu. Niti jedna pčela (svakako ne kraljica, duboko zarobljena u neznanju klupkom pčela) nije mogla prisiliti odluku. Imaju postupak za vaganje opcija, istražujući nekoliko odjednom. U ranoj fazi procesa, kolonija već tajno ne zna koje će mjesto izaći kao pobjednik. Kolektivno mišljenje može padati i padati dok se procjenjuju bezbrojna razmatranja—pokušavajući optimizirati veličinu pristupnog otvora, veličinu komore, stanje komore, ranjivost, smjer otvora u odnosu na izloženost suncu i mnoštvo drugih čimbenika. Na kraju postižu konsenzus i odlaze.

Ima li superorganizam (kolektiv pojedinaca) slobodnu volju? Postoji li duša? Ima li pameti? Po svemu sudeći, pčelinja kolonija je živi organizam koji u stvarnom svijetu donosi tešku odluku – odluku koja će utjecati na njegov opstanak i genetski uspjeh. Oklijevam reći da se takva odluka bitno razlikuje od složenih odluka koje donose ljudski pojedinci. Umjesto da se nabacujemo i pripisujemo dušu ili um kolektivu, možda bismo jednostavno mogli cijeniti koloniju kao nevjerojatan primjer nove složenosti poput mnogih drugih primjera koji se javljaju u svim oblicima života – poput ljudskog tijela i mozga, na primjer .

Pretpostavljam da nemam ništa protiv označavanja pojavnog fenomena naprednog donošenja odluka kao uma ili duše, sve dok se razumije da su takve stvari samo privremeni proizvodi materije, u potpunosti ovisni o njezinom rasporedu i biofizičkoj sposobnosti.

Sve za jednog ili ništa za sve?

Vjera u slobodnu volju često je pokazatelj ljudskih supremacističkih sklonosti—prožimajućih u našoj kulturi. Čini se da većina ljudi koji vjeruju u slobodnu volju ne priušti istu kvalitetu niti jednoj životinji osim ljudima, što je meni doista bizarno. Kako to može biti tako? Gdje je oštra linija? Nismo li napravljeni od istih atoma, mesa, kostiju, neurona, itd. – na temelju inkrementalnih genetskih modifikacija koristeći u biti isti temeljni nacrt kao i svi ostali? Kakva se čarolija dogodila da nam odjednom omogući da nadjačamo biologiju? Ne kažem da zagovornici slobode samo za ljude neće imati odgovore na ova pitanja – samo da odgovori nisu potkrijepljeni ničim osim tvrdnjama, uvjerenjem o rangu i žalosnim osjećajem superiornosti.

Dakle, je li sva slobodna volja posvećena jednoj privilegiranoj vrsti ili je nema za sve vrste?

Jeste li ikada otvorili vrata kako biste pustili kućnog ljubimca van, samo da biste ga gledali kako oklijeva i zaglavi odlučujući hoće li izaći ili ostati? Mogli bismo čak reći: “Odluči se!” Čekaj: odluči se? Životinje apsolutno donose odluke. Moljci donose odluke na temelju svijeta koji percipiraju: je li taj mirisni gradijent dovoljno jak da ga vrijedi slijediti? Amebe donose odluke na temelju svog okruženja. U slučaju amebe, možda ćemo moći prodrijeti dublje u mehanički podražaj/odgovor podrijetla odluke, ali zašto onda moljci i ljudi nisu jednostavno razrađenije verzije? Ne reagiramo li na podražaje na sofisticirane, ali biološki utemeljene (i kulturno programirane) načine?

Ako ljudi imaju slobodnu volju, onda mislim da je moraju imati i amebe. Smatram da je jednostavnije reći da je nitko od nas nema: nitko od nas ne posjeduje eterično nadjačavanje (iznimno složenih) mehanizama koji upravljaju našim odlukama. Svi smo mi nevjerojatna bića, činimo nevjerojatne stvari u ovom svijetu—i sve bez vilinske prašine.

Koji je smisao?

Reakcija vjernika u slobodnu volju na tvrdnju da je slobodna volja iluzija može biti prilično razotkrivajuća. Mnogi će odmah (i urnebesno predvidljivo) učiniti nešto “spontano” kako bi demonstrirali slobodnu volju na djelu. Dobar pokušaj, vrećo mesa. Vidio sam da dolazi. Klasično izvođenje potprograma.

Naravno da smo više od inertnih gruda. Naravno, mi upravljamo svojim svijetom, donoseći odluke između više opcija. Kako bi se bilo koji oblik života inače održao?

Pobornik slobodne volje mogao bi me upitati: “Što vas onda motivira da napišete ovaj post ili da upozorite na egzistencijalne probleme kao što inače radite putem svog bloga?” Pa, po čemu se ono što ja radim razlikuje od prve lisice u brlogu koja nanjuši dim i potiče ostale na bijeg? Pčela će učiniti isto. Kakva bih ja to društvena životinja bio da nisam bio oprezan na opasnosti i upozoravao svoje bližnje (o kojima i sam ovisim unutar društvene grupe)? Kako bi društvena vrsta preživjela bez evolucijski izbrušenog instinkta preživljavanja koji bi oglasio uzbunu kada se čini da to uvjeti opravdavaju? Hitnost je ugrađena. Osoba kakva jesam: moja genetika, moje podrijetlo, moje okruženje, moja iskustvena povijest, sve to pridonosi tome da budem ta osoba koja počinje zbrajati dva i dva (do the math) kao odgovor na skup podražaja koje sam primio. Bilo bi doista vrlo čudno i dosadno da svijet bez slobodne volje potiskuje reakcije na podražaje – koliko god bili složeni. Isto tako, bilo bi čudno da nisam djelovao na neki način prema inputima koje sam primio. Ja sam samo svoje biofizičko ja, i to mi je više nego dovoljno.

Zašto se truditi pisati post o slobodnoj volji? Osjećam da vjera u slobodnu volju može biti štetna za dugoročni ekološki uspjeh. Djeluje tako da nas izdvaja kao privilegirane stanovnike planeta. Samo ako nas sruše s pijedestala samoveličanja, mogli bismo otvoriti svoj mozak za rad sa životnom zajednicom – kao njezinim dijelom – umjesto u suprotnosti s njom ili gospodarenju njome. Ironično, dakle, vjera u slobodnu volju može nametnuti nepotrebna ograničenja: djelovanje da se zatvore korisni izbori!

Također ironično, baš kao što doživotni vjernik u božanstvo može osjećati da nema smisla za život ako se suoči s mogućnošću nepostojanja tog božanstva, oni zarobljeni nepokolebljivom vjerom u slobodnu volju vjerojatnije će razmišljati o malodušnosti i rezignaciji kada im se suoči s njegovim uklanjanje, možda kao oblik besmislenog intelektualnog protesta. Ostatak svemira kreće se očito bez potrebe za takvim vjerovanjem da bi funkcionirao, ne pokazujući znakove odustajanja od djelovanja ili podnošenja ostavke u porazu. To je filozofova samoprouzročena paraliza lijeve strane mozga. Kažem im: kako hoćete – budite lupa ako morate – mi ćemo samo biti ovdje, nećemo biti tužni, već ćemo proaktivno reagirati na izazove koje nam postavlja svemir.

Odricanje od odgovornosti?

U skladu s tim, neki zamišljaju da uskraćivanje slobodne volje znači oslobađanje od odgovornosti. Možda su to isti oni ljudi koji bi bili ubojice da se ne boje vječne božje kazne. Zašto je ikome potreban oslonac slobodne volje da bi se ponašao odgovorno? Kao pripadnik društvene vrste, moja grupa, a ni životna zajednica, ne toleriraju dobro moju neodgovornost. To ima posljedice. Također se događa da cijenim neke stvari, tako da se ponašam u skladu s tim vrijednostima—koje djeluju kao utezi u procjeni konkurentskih neuralnih ishoda. Ameba cijeni hranu i djeluje kako bi je osigurala. Sofisticiranije vrijednosti također potiču sofisticirane odgovore. Za mene su te vrijednosti suprotstavljene nihilizmu, a ne vjeri u slobodnu volju.

Ako osoba — ili bilo koja druga životinja — učini nešto, tada se radnja veže za aktera, zajedno s posljedicama koje iz toga proizlaze. Drugim riječima, to biće nosi određeni stupanj odgovornosti. Zašto bi bilo važno da li je tijelo proizvelo odluke ili nesto eterično? Biti dio društva je i sudjelovanje u doprinosima kao i troškovima zajednice. Kako bi se drugačije društveno ponašanje razvijalo ako ne putem odgovora na posljedice. Doista, možda nije pogreška što model poticaja/odgovora sugerira uparivanje stimulativnosti/odgovornosti. Lingvistički gledano, sposobnost da se donese odgovor stvara odgovornost, a ne slobodnu volju. Naša tjelesnost je ono što daje sposobnost da odgovorimo, nakon procjene mnogih nijansi predstavljenih podražajima.

Važno je da imamo sposobnost procijeniti dugoročne posljedice naših postupaka na temelju složenog kognitivnog aparata. Ovo znanje daje ulazne podatke za odluke/odgovore, s obzirom na posljedice. Nedostatak slobodne volje nimalo ne mijenja opcije koje su pred nama i ne utječe na posljedice. Dosta s igricama uma.

Postavlja se pitanje: je li naš organizam — koji je očito sposoban nanijeti veliku ekološku štetu — također sposoban reagirati na podražaje (signale) upozorenja kako bismo mogli favorizirati opcije koje smanjuju dugoročnu štetu? Možemo li “spasiti svijet” bez slobodne volje? Hoće li naš pojedinačni i kolektivni sklop djelovati odgovorno? Samo ako se dobiju relevantni inputi za informiranje procesa. Samo ako ostanemo oprezni na nove prijetnje nama samima i cijeloj zajednici života. Neka naši fenomenalni mesni mozgovi, u kolektivnoj komunikaciji, odrade ostalo. Da, moguće je. Koji bi fizički princip stajao na putu?

Pa krenimo!

U redu je napustiti iluziju slobodne volje. Ništa se veliko ne mijenja. Svemir neće stati. Samo diši. I dalje ćete imati dostupan izbornik odgovora kada vam se predstavi niz podražaja. Dajte sve od sebe: ciljajte na dugoročnu korist. Vjerujte svom osjećaju. Imate nevjerojatan sklop koji je oblikovan evolucijom, poviješću, životnim iskustvom i više. Pustite ga da radi svoj posao – čak i ako će zauvijek prkositi potpunom razumijevanju kako funkcionira. Ne dopustite da vas čarobna ideja veže za nepostojeći eter: prihvaćanje biološke osnove za naše djelovanje ni na koji način ne umanjuje poštovanje na duhovnoj razini za nevjerojatan život u našem svemiru i naše sretno mjesto za stolom. Dakle, odložite sigurnosnu deku. Odbacite kotače za vježbanje. Plivajte bez plovaka za ruke. Otvorite oči pod vodom. Usudite se jesti čokoladu koja je dotakla maslac od kikirikija. Bit ćeš dobro. Rezultat je, naime, oslobađajući. Naša sposobnost za postizanje i slavljenje vrijednih rezultata nije smanjena.

Objavio: Danijel Višak

Izvor: https://charlesdowding.co.uk/charles-dowdings-life-and-his-story-of-no-dig/
Prijevod: Nikola Bošnjak, objavljeno uz dozvolu autora (Charles Dowding)

Razvijam metode organskog vrtlarenja koje štede vrijeme, s posebnim fokusom na vrt bez kopanja (no-dig). Sa vama, čitaocima, dijelim svoja otkrića kako bi naše vrtlarenje bilo brže i učinkovitije. Uz no-dig metodu kao osnovu, iskušavam i publiciram nove načine uzgoja, branja i prodaje lisnatog povrća te mješovitih kultura.

Od 1982. godine razvio sam i održavao četiri vrta za komercijalni uzgoj povrća u četiri različita tipa tla: kamenito, ilovasto, bijela i obična glina. U 1980-ima moj je vrt prekrivao 3 hektara (30,000 m2) gredica bez prekopavanja i bio je manje intenzivan nego što je sadašnji vrt. Moje metode uzgoja primjenjive su na manje i veće površine.

Trenutno, održavam 1300 m2 komercijalnog vrta uz intenzivan uzgoj u Somersetu, jugozapadna Engleska.

Od ostalih aktivnosti kojima se bavim, tu je pisanje knjiga – 11 izdanih knjiga i uskoro još dvije, pisanje članaka za domaće vrtlarske časopise, te redovito objavljivanje na mom YouTube kanalu. Također, održavam predavanja i tečajeve u Engleskoj i izvan nje.

Životni put

Odrastao sam na farmi krava u Somersetu, ali uzgoj krava me nije privlačio. Srećom, roditelji su me hrabrili da potražim neko drugo zvanje. Ipak, nakon što sam diplomirao geografiju na sveučilištu u Cambridge-u, osjetio sam poziv prema zemlji, upravo to moj otac nije htio da se dogodi.

Zašto? Na Cambridge-u sam postao zainteresiran za nutricionizam, te sam postao vegetarijanac kada to nije bilo baš uobičajeno. Moja rastuća želja da uzgajam zdravu hranu bila je dodatno potaknuta zabrinutošću zbog smanjivanja nutritivne vrijednosti hrane, te sve veći udio toksičnih kemikalija u hrani. Živio sam u svijetu farmera i prepoznao sam trendove.

Pridružio sam se udruženju za tlo (Soil Association), prijatelji su me na to nagovorili te sam se javio na natječaj za posao na Hebridskom otočju u Škotskoj, gdje sam došao u 3. mjesecu 1981. Nakon prve godine u kojoj sam održavao vrtove hotela Argyll na otoku Iona, gdje je organski uzgojeno domaće povrće činilo važan dio jelovnika, odlučio sam da krenem sa komercijalnim uzgojem organskog povrća u starom voćnjaku na obiteljskoj farmi.

Prvi komercijalni vrt 1982. – 90.

U ranim osamdesetima ovo je bila marginalna stvar, kada su farmeri još bili poticani da se fokusiraju na količinu, uz sjećanja na ratne godine i nestašice hrane. Svijest o ekološkim problemima je bila veoma niska, malo je ljudi bilo zainteresirano za kupnju organski uzgojene hrane. Ipak, činilo mi se potrebnim, vidio sam povezanost između zdravlja tla, biljaka i ljudi.

Prvi rezultati sa oko 6,000 m2 organskog vrta bili su ohrabrujući. Moja majka je bila zabrinuta tko će kupiti to povrće, ali začudo, telefon je uvijek zvonio kada je povrće bilo spremno za branje (a majka je ljubazno odgovarala na pozive). Također, 1983. sam započeo sa prodajom paketa povrća (box scheme), vjerojatno prvi u zemlji, i te godine prodao samo 6 takvih kutija.

Tijekom sljedećih osam godina povećavao sam površinu na kojoj uzgajam povrće, prodavao sam ga u paketima ili na štandu, te isporučivao dućanima u Bristolu, Bathu i Londonu. Od proljeća do jeseni imao sam tri ili četiri pomagača. Neko vrijeme sam bio član udruženja uzgajivača, prodavali smo proizvode supermarketima, dok njihovi zahtjevi nisu postali neprihvatljivi.

Moja se zemlja nije prekopavala, osim inicijalnog kopanja kako bih započeo sa čistim tlom; u to vrijeme nisam znao za drugi način. Ali bio sam zadovoljan što imam vrt bez kopanja, kao i s kvalitetom organskog povrća.

Mala farma u Francuskoj 1992. – 97.

Dijagnosticiran mi je dijabetes 1. tipa i do 1990. sam bio spreman za nove avanture. Godinu sam ga dana držao pod kontrolom, iako sam na kraju bio prisiljen uzeti manje doze inzulina. Sve se mijenjalo: otac mi je preminuo i ostavio nasljeđe, pa sam pronašao jedan par koji mi je održavao imanje od 1991. do 1993. kada su postali roditelji.

Jedna je stvar vodila drugoj i 1992. sam proveo proljeće u formiranju komercijalnog vrta u najdubljim krajevima ruralne Zambije, dok me lokalne vlasti nisu optužile da krijumčarim smaragde, pa sam morao otići. Otišao sam u Keniju kako bih pomogao školi za organsko vrtlarstvo u Kitali, ali nedostajao mi je dom, a i obolio sam od malarije.

To me je uvjerilo kako je Europa moj dom, te sam sa svojom zaručnicom Susie uspostavio farmu površine 16 hektara očajnog zemljišta u Gascony-u, jugozapadna Francuska. Ovdje smo se vjenčali i zasnovali obitelj.

Zemlja je bila bijela glina, koju su mještani nazivali boulbene i smatrali veoma nepovoljnom za uzgoj hrane. Bilo im je smiješno što su “nadobudni” Englezi kupili ovo neproduktivno zemljište, ali i drago što barem nismo Parižani.. U međuvremenu, zemljište je dobro reagiralo na moje no-dig metode, na veliko iznenađenje ljudi na tržnici u Astaffort-u kada bih se pojavio sa predivnim povrćem.

Vodili smo uvelike neovisno gospodarstvo, uključujući i grožđe koje smo prerađivali u vino, te povrće koje smo prodavali na lokalnoj tržnici u Astaffort-u. S dvoje djece, pet godina kasnije odlučili smo se vratiti u Somerset gdje započinje novo poglavlje, s rođenjem još jednog sina, Edwarda, upravo na moj rođendan!

Povratak u Somerset na farmu Lower 1998. – 2012.

Obnovio sam neke staje na farmi Lower dok sam trenirao za kineziologa. Ovo je naizgled dobro napredovalo, do posljednjeg ispita kada su mi rekli da imam prljave nokte i ne mogu tako raditi s ljudima. Ipak, s novim spoznajama oko mikroorganizama u tlu, vidio sam nove potencijale u liječenju!

Zemlja me uvijek privlačila. Izobilje vlastitog povrća ponovno me navelo na prodaju povrtnih kutija u 2000. godini. Zemlja na farmi Lower bila je glina, a oko 1000 m2 zemljišta je bilo zbijeno uslijed teške mehanizacije koja se ovdje koristila prije nego sam ja počeo sa svojim gredicama bez kopanja (niža fotografija). Raširio sam kompost debljine oko 4cm preko ljepljive, teške gline i trebalo je oko jedne godine da se tlo oporavi, ali napredak je bio postojan. Već druge godine berba pastrnjaka je bila impresivna, i duljnom i veličinom.

Nove mogućnosti

Jedne večeri u ožujku 2003. godine Phil Butler iz Bill the Butcher u Brutonu (sada je to Spar) nagovorio me na prodaju vrećica miješane salate. To se tako dobro prodavalo, izvorno u njegovom dućanu a kasnije i u drugim dućanima i pub-ovima, da je ovo postalo glavni proizvod farme sa 4,000 m2 trajnih podignutih gredica, prošaranih brojnim voćkama.

Bio sam na fascinantnom putu otkrivanja kako uzgojiti najbolje salate za svaku sezonu. Moji su kupci uživali u mješavinama deset ili čak dvadeset različitih lisnatih salata u bilo koje doba, a sastav se neprestano mijenjao kako su se tijekom godine mijenjale temperatura i duljina dana. Također, razvijao sam nove metode branja zelene salate i drugih biljaka koristeći metodu Charlesa Dowdinga: #charlesdowdingmethod.

Homeacres 2012. –

Tada se pojavila velika prilika u vlažnoj 2012. godini: rastao sam se od Susie i srećom sam pronašao novi potencijalni vrt na imanju Homeacres, šest milja udaljen od farme Lower. U prvim koracima na imanju Homeeacres mnogo mi je pomogla partnerica Steph koja je komercijalna vrtlarica i kuharica, s bogatim znanjem pripremanja hrane.

Razvoj imanja Homeacres napredovao je veoma brzo, u šest mjeseci smo od zakorovljenog zemljišta došli do produktivnog vrta, bez ikakvog kopanja. To je zadivilo mnoge posjetitelje. Pogledajte mjesečne novosti sa fotografijama koje prikazuju ovaj proces transformacije, počevši s mojim prvim gredicama u prosincu 2012. godine.

Izvorno, imanje Homeacres sam namjeravao koristiti za edukaciju i pisanje, ali me Steph potaknula da ipak zasijemo razne povrtne kulture u hladno proljeće 2013. godine. Od kasnog travnja te prve godine već sam prodavao salatu i drugo povrće. Za vrijeme mojih dana “otvorenih vrata”, stotine posjetitelja biva privučeno izobiljem pametno organiziranih povrtnih gredica na imanju Homeacres, kao i cvijećem i voćkama.

Video zapisi

2013. godine imao sam ideju da snimim video o transformaciji koja se događala na imanju Homeacres, od polja prepunog korova do produktivnog vrta u samo 9 mjeseci. Nisam imao ideju hoće li to pobuditi ikakav interes ali moj YouTube kanal, uz spori početak, sada čini značajan dio onoga što ovdje radim. Video zapisi su predivan način kako doprijeti do milijuna ljudi diljem svijeta. Moj najpopularniji video,  No dig with Charles Dowding, showing his fourth summer at Homeacres, ima preko 5 milijuna pregleda. Nastao je 2016. godine i stekao veliku popularnost.

Za sažetak kako započeti vrt bez kopanja, pogledajte ovaj video iz 2020.

Mnogo vam hvala na vašim knjigama, video zapisima i predavanjima. Oduševljena sam kako sada moj vrt izgleda i rađa, nakon što sam ga prekrila kompostom. Na moje veliko iznenađenje, imala sam zaista malo sitnog korova. Nedovoljno da bih ga uopće brojala, svakog tjedna, zato veliko Hvala!!!

Elizabeth White, Louisiana, e-mail 19/06/18

Sa sinom Edwardom napravili smo seriju video uradaka o vrtlarenju na manjoj površini nego što je moj vrt, počevši sa Malim vrtom, prikazanim na donjoj slici. To je vrt površine 25 m2 i u njemu raste 10-12 različitih vrsta povrća od 4. do 11. mjeseca; na ovom videu je prikazan u prosincu. Također, možete vidjeti koliko su se moji planovi mijenjali tijekom godine.

• Dobro je imati dobar plan, ali samo kao početnu točku.

Predavanja, članci

Rastući interes za moje vrtove i metode doveo je do brojnih članaka za razne časopise i predavanja, uključujući i one na RHS (Kraljevsko hortikulturalno društvo, op. prev.) u Tokyu. Mislim da su predavanja sjajan način da se ljudi informiraju i pruži im se jasan pregled, uz mogućnost da se odgovori i na neka pitanja ili vodi kraći razgovor.

Naš ‘No Dig’ događaj se brzo rasprodao i bio je ogroman uspjeh!

2018. je sjajno započela kada nam je prošli tjedan Charles Dowding održao prijateljski, informativan i nadahnjujući govor o metodama bez kopanja, što je napunilo dvoranu Hall Barn do posljednjeg mjesta!  Reakcije sudionika su bile izvanredne, poput “Fantastičan govor i izuzetna hrana, zaista je vrijedilo vožnje od dva i pol sata” te “Iznad svih očekivanja!“.

Topla i srdačna zahvala Charlesu što je došao u Bleddfu, i hvala svim gostima što su došli kako bi ih Charles nadahnuo te s nama večerali. Nadamo se da ćemo čuti kako vaši vrtovi napreduju, te da ćemo održati još ovakvih događaja u budućnosti.

Časopis centra Bleddfa, JI Wales, siječanj 2018.

Knjige

Moja prva knjiga o uzgoju povrća objavljena je u ožujuku 2007., a druga o salatama u proljeće 2008.

Ove dvije knjige su se prodale u preko 50,000 kopija te zaradile ohrabrujuće kritike, a otad se redovito obnavljaju. Moja treća knjiga je Winter Vegetables (zimsko povrće, op. prev.) objavljena u proljeće 2011. godine u izdanju Green Books, a prati ju The Vegetable Course Book u izdanju Frances Lincoln. Ovaj rad, objavljen 2012. donosi više detalja kako započeti: malčiranje i popravljanje tla te čišćenje od korova, te vještine vrtlarenja bez kopanja. Kasnije je slijedio Vrtlarski dnevnik Charlesa Dowdinga koji je izlazio svakog mjeseca (Frances Lincoln).

Charlesu za njegov predivan savjet…..moja prva vrtlarska sezona u kojoj slijedim savjete iz knjiga i već doživljavam blagodati. Prije samo godinu dana moj je vrt bio prekriven s 2 metra visokim korovom, ali sam ga pobijedila i sada iz vrta hranim obitelj, a još nas mnogo toga očekuje!

Carrie odgovara na temu na forumu, 14/07/2018

U ožujku 2014. izdavač Green Books objavljuje Gardening Myths and Misconceptions (vrtlarski mitovi i zablude, op. prev.) koji se dotiče nekih kontradiktornih savjeta iz svijeta vrtlarstva. Namjena mu je bila da vrtlarima uštedi vrijeme ukazujući koji su sve poslovi nepotrebni. U 2015. slijedi How to Create a New Vegetable Garden (kako formirati novi vrt s povrćem, op. prev.) u izdanju Green Books.

Do 2016. godine shvatio sam da ima vrtlara koji žele znati više o vremenskom rasporedu, te sam dobio ideju da samostalno objavljujem Dnevnik, koji je također priručnik sa osnovnim savjetima i vremenskom rasporedu za uspješno vrtlarenje. Redovito se kupuje na mom sajtu, u dućanima i na Amazonu, isporučuje se u Chelsea Green u SAD-u, dok proces učenja samoizdavaštva pomalo napreduje. Dnevnik je 2019. godine u svom trećem izdanju.

Upravo sam kupio vaš Vrtlarski dnevnik, i sve što mogu reći je wow, tako nadahnjujuće, prepuno detaljnih informacija, briljantno. Da sam ga barem imao prije mnogo godina!!

Izradio sam nekoliko povišenih gredica, još ću ih napraviti, sada imam popriličnu hrpu komposta koji se razgrađuje iza graška i graha!!

Još jednom hvala na pozitivnim komentarima, prava ste inspiracija!

Philip Hirst, Irska, e-mail 23/07/2018.

U travnju 2017. godine izlazi No Dig Organic Home and Garden (organski dom i vrt bez kopanja, op. prev.), koji smo napisali Steph i ja. Prodaja je bila izvanredna. Knjiga je dva-u-jednom, sadrži 90000 riječi koje opisuju postupak proizvodnje, branja, čuvanja i konzumacije hrane. Kao dodatak, tu su i savjeti o pripravcima, cvijeću, hruhu i još štošta.

Iako profesionalno vrtlarim 45 godina, smatram ovu knjigu prosvjetljujućom, jednako provokativnom kao i praktičnom. Uvjeren sam da kada bi ovo bila prva knjiga na polici vrtlara početnika, bila bi jednako korisna i na pravi bi ga način uvela u svijet uzgoja života. Ona čini upravo ono što naslov i sugerira, i to čini vrlo jasno, duhovito i praktično.

Iako je entuzijast u svom načinu vrtlarenja, on nije fanatični ideolog nego čisti praktičar. Njegove su preporuke utemeljene na godinama praktičnog iskustva, temeljitom bilježenju, eksperimentiranju i promatranju, što je temelj svih njegovih savjeta. Charles je čovjek kojeg pokreće želja da pronađe najučinkovitiji i po okoliš najbezazleniji način za proizvodnju što je moguće više hrane na malom prostoru. Tada ju pretvara u vrijedne obroke uz pomoć svoje partnerice i suautorice Stephanie Hafferty.

Recenzija Jima Bucklanda iz West Dean Gardens, Sussex, za RHS The Garden p.93, studeni 2017.

Otada, samostalno sam izdao još dvije knjige te nastavio pisati i objavljivati Sjetveni kalendar. Postoji ogroman interes i za vrtlarenje bez kopanja, i za uspješniji uzgoj povrća. Ovo drugo je razlog zašto sam objavio Vještine uzgoja 2022. godine. Ovo je dostupno i kao knjiga i online tečaj, pogledajte u moj webshop.

Tri online tečaja su postali važan dio mog rada. Oni su fantastičan način da se objasne neki detalji i metode koje preporučam. Predavanje mogu ilustrirati riječima i video zapisima, uz mnogo fotografija koje prate predavanje.

Događaji

Često me konzultiraju prilikom formiranja, održavanja ili popravljanja vrtova s povrćem. Sa entuzijazmom se primaju mnoga predavanja koja držim u vrtlarskim klubovima, fundraising događajima, okupljanjima i književnim festivalima. Pogledajte stranicu sa događajima radi detalja. Može vam otvoriti pogled na nove mogućnosti, a fotografije iz mojih vrtova pokazuju kakvu ljepotu možete stvoriti uzgajajući povrće.

Objavio: Nikola