Prošle nedjelje 13.10.2024. oko zadružno društvenog centra Zelenica, u Grančarima bilo je vrlo živo, informativno i veselo. 

Zamolio sam voditelje jesenskog tečaja permakulture u Zagrebu koji suorganiziraju udruga Hrvatska permakultura i Centar za kulturu i informacije Maksimir (CKIM) uz potporu Grada Zagreba, da prisustvujem terenskoj nastavi koja se održavala u Grančarima, u i oko Zadružno društvenog centra Zelenica

Prostorija zadruge Zelenica osvojila me na prvu, i odmah sam znao da ovdje priče o zajedništvu, dijeljenju, održivosti i otpornosti započinju svoj život.

Muzički instrumenti, knjige, prostor za učenje i uživanje, dijeljenje. I još svašta nešto, poput alata, radnog stola, sportskih rekvizita i prostora za kuhanje i razgovore. Malo ali slatko, kako se kaže.

Dok su se budući permakulturni dizajneri okupljali, domaćini i predavači Irena Borovina i Mario Miličević dogovaraju zadnje detalje prije početka rada u vrtu, kada će polaznici tečaja kroz praktični dio predavanja naučiti pripremu gredica bez kopanja (eng. no-dig).

Nakon kratkog čavrljanja i upoznavanja uz kavu i čaj, ubrzo su bile rukavice na rukama, čizme na nogama i ekipa je prionula vrtlarenju. 

Jednostavnim jezikom i s istančanim humorom, Mario Miličević je vrlo lako objašnjavao i davao upute kako izgraditi povišenu gredicu, potom gredicu u koju su odmah posadili sorte za jesensku sadnju, te gredicu koja se pripremila, kako bi dočekala proljeće i bila odmah spremna za proljetnu sadnju.

Nakon vrtlarenja, polaznici su sa Gordanom Dragičević prošetali poljima Grančara kako bi naučili identificirati korisno samoniklo bilje.

Koristi i cijeni raznolikost

Kako dobrih stvari nikad dosta, u međuvremenu se nekoliko stotina metara dalje u Vrtovima Breza odvijala sasvim druga priča, a koja ne ide bez ove prve, a i obratno.

U Vrtovima Breza održala se radionica o sakupljanju sjemena i razmjena sjemenja, te o adaptivnom vrtlarstvu (engl. Landrace). Radionicu je vodila Marcela Velfl, koja se već nekoliko godina intezivno bavi sakupljanjem i razmjenom sjemena, što lokalnog, a što prikuplja i razmjenjuje iz cijelog svijeta. 

Marcela vrlo svijesna klimatskih promjena vodi priču o tlu, o klimi, o sjemenu i potrebi prilagodbe, na nove načine. Otvara jedan drugačiji svijet sjemena i komunikacije s prirodom kroz sjeme i jačanja otpornosti biljaka koje sadimo. 

Kroz radionicu opisuje načine na koji prirodi dopušta da daje najbolje od sebe, da se sorte križaju, da se osjemenjuje samostalno, i da se plod ocjenjuje tek nakon druge odnosno treće godine. 

Što o radionici kaže Marcela Velfl:

“Većina današnjih vrtlarskih i poljoprivrednih praksi se temelji na principu kupi, dodaj, oduzmi, popravi, kompostiraj, zaštiti, poprskaj, poboljšaj i napravi idealne uvjete za biljku da bi ona urodila plodom. To se odnosi na više manje sve grane s kojima sam ja upoznata – i konvencionalne i ekološke i sve ostale. Usmjereni samo uglavnom na konačan ishod i količinu ubranih plodova, i to vrlo često pod svaku cijenu. Ono što smo zaboravili je razvijati i njegovati odnos sa sjemenom, s biljkama i zajednicom. Upravo nam promjena perspektive i fokusa omogućuje da u potpunosti promijenimo način na koji gledamo i na vrtlarstvo i na poljoprivredu jer zapravo ništa nije potrebno raditi na način na koji smo navikli da bismo bili uspješni vrtlari i ubirali ukusne i slasne plodove iz vlastitog vrta.
Je li ta hrana stvarno domaća ako sve što nam je potrebno da dobijemo završni proizvod u svom vrtu sve sastojke za to trebamo kupiti i donijeti u svoj vrt? Pa čak i kada slijedimo sve protokole, i dalje se događaju veliki neuspjesi za što onda ili krivimo sebe ili nam drugi govore zašto smo si sami krivi za neuspjeh i kako nam je potreban neki drugi čudesan pristup.  
Ključ svega je u samom sjemenu koje iz generacije u generaciju raste u našem podneblju, u našem vrtu i postepeno se adaptira i prilagođava na raznolike uvjete. Ono što je još važnije i što omogućuje uspješnu adaptaciju i preživljavanje je genetska raznolikost pojedine kulture. Većina sjemena koje danas imam dostupno (i industrijskog i domaćeg/starog) je izgubilo važna svojstva jer se već više od 70 godina održava “čistim”, tj. ili se samooprašuje ili se oprašuje samo s drugim biljkama unutar iste sorte.
Industrijski su hibridi pak uzgajani u idealnim uvjetima i sve ih je više sterilnih te nemaju mogućnost daljnjeg razmnožavanja. 
Kako promijeniti paradigmu? Uzgajati više različitih sorti iste vrste na istom mjestu, dozvoliti im slobodno križanje i pustiti da lokalni uvjeti, “bolesti” i “nametnici” odrade selekciju za nas. Što više raznolikih gena pojedina biljka ima u sebi, veće su joj šanse da sama u sebi aktivira mehanizme obrane, ima snažniji imunitet i otporna je na bolesti. Nisu joj potrebni idealni uvjeti da bi urodila plodom. A ono što je najbitnije, što biljka ima veću genetsku raznolikost, više će roditi, plodovi će biti slađi i hranjiviji. Ako biljku ne zalijevamo stalno niti ne prihranjujemo, ona će se kad tad sjetiti da ima korijenje i da kroz to korijenje može iz zemlje uzeti sve što joj je potrebno bez čovjeka. Cilj svakog živog organizma na ovoj planeti je osjemeniti se i nastaviti vrstu i svaka će biljka napraviti što god je potrebno da bi se obranila i da bi proslijedila život. 
Nekada to znači da će od 100 posijanih kukuruza preživjeti samo jedan. Onda sjeme tog kukuruza sakupljamo, dodajemo još sjemena različitih sorti kukuruza iz drugih vrtova i opet ih pustimo da se križaju, sve dok kroz 3-4 sezone ne dobijemo unikatnu sortu kukuruza koja je otporna na sve, daje urod baš onakav kakav je po našem guštu i ima kvalitete koje su nama važne – visina biljke, veličina klipova, boja zrna, okus mladog kukuruza, i otpornost na SVE. Isto je sa svim ostalim kulturama.”

Na kraju radionice, prisutni su međusobno razmjenjivali razno sjeme, te je Marcela predstavila projekt “Cosmic gardener” o kojem ću uskoro opširnije pisati.

Uz priču o sjemenu, ne smijem zaboraviti spomenuti i Vrtove Breza. Naime vlasnice Vrtova Breza, sestre Martina i Marina nasljedivši obiteljsko imanje, odlučile su ponuditi manje dijelove vrta zajednici pa pristupačnim cijenama najma. Tako da danas Vrtove Breza koristi oko 25 osoba (obitelji) pretežno iz Zagreba,koji obrađuju od 50 do 250 m2 za svoje potrebe.

Martina i Marina, za cijenu najma, osiguravaju korisnicima vodu, malč, sijeno, pa i povremeno stajsko gnojivo koje dobiju od susjeda.

Povezivanje, umjesto isključivanja

Bilo bi super kad bi to bilo sve, već par km dalje u Zadvorskom, novopridošla Bruna Devald i susjedi odlučili su organizirati ulični festival susjeda Listofest kako bi se još bolje upoznali i predstavili zajednici kao novi članovi njihovog susjedstva.

Taman smo na biciklima dopedalirali, Irena i ja, na cestu, ispred kuće već se iznose stolovi i stolice, izlaze i drugi susjedi i nose svoje stolove i stolice, šareni stolnjaci, djeca oko stolova, kolači, smijeh, gitara i pjesma, žamor, ruka ruku stišće, ja sam Boris ja sam Danijel, ja sam Đurđa, probaj ovo, žamor, priče se pričaju, zajednica diše. 

U kratkom vremenu sa svih strana dolazile su obitelji sa jelom i pićem, skupilo se susjedstvo, zajednica započinje novu priču. 

Druženju je dobru zabavu uz gitaru osigurao Feštaonica by Boris.

Objavio: Danijel Višak

Što je permakultura? Kako se koristi? Jesu li to tajna znanja uz koja će moj vrt postati oaza prepuna voća i povrća? Vjerovatno su, uz mnoga druga tiha pitanja u mislima, s kojima je većina nas pristupila 72+-satnom tečaju permakulturnog dizajniranja (PDC, međunarodno priznati Permaculture Design Certificate course) u organizaciji i pod vodstvom diplomirane permakulturne dizajnerice Gordane Dragičević.

U prozorčićima su djelovi feedbacka nakon tečaja od nekih friških permakulturnih dizajnerica i dizajnera

Melita: “…kao da se neko sjeme u mene posijalo – otvorile su mi se oči.” 

Tečaj je započeo uvodom u permakulturu, njezinim načelima i principima koji su temeljni alati za dizajniranje i uspostavljanje našeg malog ili velikog vrta. Razmišljanja i mišljenja su se mijenjala kako je vrijeme prolazilo. Sve više nam je bilo jasno da to nije tečaj vrtlarenja, već uvod u jedno cjeloživotno školovanje koje prenosi/kopira i integrira uzorke i ponašanja iz prirode u naše živote, naše vrtove i naše zajednice. 

Vesna: ”Dobila sam znanje koje će mi otvoriti put dalje.“ 

Uvodni dio tečaja nam je dao uvide u činjenice i teme kroz koje smo saznali sve o tome što je permakultura, kako je nastajala i razvijala se u pokret i širila svoje zone preko cijelog svijeta. U sljedećem koraku promatrali smo što se dešava s prirodom u današnje doba. Saznali smo koliki je utjecaj čovjeka na ozbiljnost situacije klimatske i drugih kriza koje proživljavamo, te povezali ovisnost današnjeg homo sapiens sapiens-a o energiji, kako ju dobivamo, kako ju trošimo i kako je najbolje sačuvati i koristiti racionalno. U ovom dijelu promatranja vjerujem da su mnogi po prvi puta osvijestili i razumjeli u kojoj situaciji se svi zajedno nalazimo i da je potreba za djelovanjem nužna u svim segmentima naših života. 

Sonja: ”Sada znam u kojem smjeru da idem.“ 

Zatim smo još dublje zaronili u samu etiku permakulture, njezinu važnost i povezanost kroz brigu o čovjeku, planetu i pravilnoj raspodjeli. Saznali smo zašto je dobro kada je dizajn promatran kroz 12 različitih principa koji, ako su uključeni u dizajn, osiguravaju stabilnost, održivost i otpornost dizajniranog sustava (npr. vrt, osobni projekti, rad sa zajednicom i dr.)

Milan: ”…mislio sam da znam nešto, ispalo je da nije baš tako.“ 

Kako je tečaj odmicao, tako su se naučeni elementi povezivali, od etike i permakulturnih principa, pa do analize našeg budućeg dizajna koji smo opet promatrali kroz 5 životnih elemenata koji su bitni da naš dizajn – projekt, osigura prinos kroz sva načela i principe pemakulture. U dizajn smo uveli elemente zraka, vode, tla, energije i peti element – društvo i duhovnost. Analizirali smo njihovu situaciju, postojeće stanje, mogućnosti i želje, te ih potom integrirali kao zajednicu pokretača i osigurača stabilnosti u naše dizajne. 

Berislav: “Osjećam se kao da je netko upalio svjetlo, a sada barem znam i gdje je prekidač.“ 

Kad smo pomislili da sada sve znamo, shvatili smo da vrlo malo znamo jer sve što smo do tada pričali i učili trebalo je prenijeti u dizajn i uskladiti s prirodom, odnosno terenom koji dizajniramo. Kako čitati teren, kako ga razumjeti, kako ga slušati i komunicirati s njime da bi dobili najbolje moguće odgovore za naš dizajn, bio je sljedeći korak tečaja. Koje elemente imamo na terenu – voda, struja, vjetar, tlo, zajednica? Kako surađivati s njima i kako ih poboljšati ili im samo pomoći da daju najviše u svojoj funkciji. Sve to utabalo je nova pitanja i nove a-ha momente osvještavajući bogatstvo prirode koje nas okružuje i kako ostvariti suživot u prirodnoj zajednici. 

Emina: “Dobila sam nove ideje koje mislim da ću svakako primjeniti.” 

Zaprljali smo i ruke zemljom (makar virtualno i pokazno) analizirajući tla, učeći razne metode, učeći kako se baviti intenzivnim vrtlarstvom, kako uspostaviti šumski vrt ili šumu hrane, ili koje su biljne zajednice dobre negdje a negdje nisu. 

Jelica: “Vrtlarim već osam godina, a sada sve to gledam s jednog drugog aspekta.” 

Iako je +72 sata malo za sve teme koje permakultura objašnjava, dobro smo zagrebli i po temama prirodnog graditeljstva, kompostnih WC-a, pročišćavanja otpadnih voda, kompostiranja na malo ili veliko, kako prikupljati, skladištiti i racionalno trošiti obnovljive energetske resurse poput sunčeve energije (toplina, električna energija), vode, biomase, i dr. 

M. “Podrška grupe je bila iznimna i važna.” 

Vrlo zanimljiv dio tečaja bio je kako živjeti permakulturno u društvu kroz rad u zajednici, aktivizam i edukacije. Dizajnirali smo svoj vrt ili imanje i sve raste i sve je super. No kako da smanjimo naš osobni, a i širi ekološki otisak? Kako da povežemo točke A i B u zajednici na najlakši i najefikasniji način a da pritom koristimo što manje neobnovljivih energetskih resursa? Kako uspostaviti lokalnu ekonomiju i poticati na manju potrošnju, razmjenu dobara i pravilnu raspodjelu? Sve su to pitanja na koja smo dobili odgovore, te su svakome odškrinuta vrata tko želi znati više u tim smjerovima koji su vrlo bitni u permakulturnom dizajniranju.

Urbana permakultura, tranzicija i njen pokret, samo su neki od pojmova koji su na kraju dobili smisao te pripremili i olakšali nove puteve svake/og polaznice/ika ovog tečaja.

Na kraju tečaja svatko od nas znao je zonu iz koje kreće, zonu koja ga hrani i liječi, zonu odmora i zonu namjerno ostavljenu majci Prirodi. Životni balans je uspostavljen. Ucrtan u dizajn. Sjeme koje je od strane predivnih, srdačnih i stručnih predavača posijano u nama, kroz znanja i iskustva koja su nam predana, uz pravilnu njegu sigurno će uroditi plodom u sva tri etička načela permakulture.

Postavljeno je puno pitanja, i svatko je dobio odgovor, ili barem putokaz kojim smjerom tražiti odgovore.

Hvala svim predavačima, mentorima, šaptačima, vremenskim policajcima… hvala vam što dijelite vašu priču, i što to radite na predivan način jer “Žao mi je jer je gotovo.” bio je odgovor svih nas na kraju.

I za kraj….

Blanka: “Milane moraš doći na pivo!!!”

Objavio: Danijel Višak

Volio bih sa vama podjeliti iskustvo nakon odgledane snimke sa zoom susreta Čekajući novo doba – kako pričamo o sadašnjosti i šta to znači za budućnosti? u okviru Klimatskog melema, susreta posvećenih ekološkoj komunikaciji, u kojem su nas Višnja Kisić i Goran Tomka na predivan topli način proveli kroz priču o odnosima kriza i čovjeka, odnosu čovjeka prema krizi i opisima i pričama o vremenu u kojima živimo.

U prvom djelu priče o krizi osjećao sam se kao da seciram djelove sebe koji su nekada bili baš to o čemu oni pričaju. Da li priču o krizi relavitiziramo, ili očekujemo apokalipsu, ili se oslanjamo na sustav i tehnologiju kao spasitelje ili smo na putu radikalne transformacije. Mogao sam vidjeti svoje prošle živote i u neka prošla doba u kojem sam relavitizirao puno stvari pa i klimu, bilo je i doba kada sam očekivao apokalipsu, i naravno da je postojalo i dugo doba kada sam i vjerovao u sve što su govorili, i zato razumijem one koji se trude da ne razumiju. Da li je sada moja osobna i duhovna zona  u transformaciji, tražeći svjetlost kroz pukotine sistema?

U kojem djelu priče se danas vidimo? Taj dio priče će odrediti naziv Doba u kojem se želimo nalaziti. Da li smo antropocentrični ljudi zapeli u capitalocenu, gledajući kroz leće Technocena, sanjajući o Symbiocenu, ili su sve to samo dijelovi priče Chthulucena koji nas kroz šapat božica Afrocena poziva da pratimo prevarante/magove/monstrume koji žive u pukotinama sistema kroz koje svijetli neka drugačija svijetlost. Izvan onog što mislimo da znamo, a čega smo istovremeno samo djelić.

Svaku od tih priča o dobu u kojem se nalazimo Višnja i Goran ispričaju na način, ne da vas uvjere, već da sami zaronite i zapitate se zašto svi, pa i entitet sustava misli strašno je, ali biti će sve ok ukoliko nastavljamo održavati ovakav sustav kakav je, uz male/velike tehnološke inpute i uz zajedničku univerzalnu imobiliziaciju na tom putu. Ili se zapitamo zašto je čovjek odvojen od prirode ili zašto mislimo da ako smo napravili problem, da možemo nastaviti raditi problem, ali problem ćemo riješiti i nastaviti “vedriti i oblačiti” ovim jednim jedinim nebom?

Mi ne razumijemo ono što vidimo, nego vidimo ono što razumijemo.

Na kraju Višnja i Goran nam pokazuju vrata i ključ kako otključati neka nova razumijevanja, pogled ka dekolonizaciji vremena i povezanosti sa mrežom života. Hvala cijeloj ekipi na predivnom vremenu i pričama koje ste nam predali.

Objavio: Danijel Višak

Prijevod teksta autora Jamais Cascio sa stranice https://medium.com/@cascio

Nalazimo se u dobu kaosa, eri koja intenzivno, gotovo nasilno, odbacuje strukturu. To nije jednostavna nestabilnost, to je stvarnost koja se, čini se, aktivno opire naporima da se shvati što se dovraga događa. Ovaj trenutačni trenutak političkog kaosa, klimatskih katastrofa i globalne pandemije — i još mnogo toga — zorno pokazuje potrebu za načinom davanja smisla svijetu, potrebu za novim metodama ili alatima za sagledavanje oblika koje poprima ovo doba kaosa . Metode koje smo razvili tijekom godina da prepoznamo i odgovorimo na uobičajene poremećaje čine se sve više, bolno neadekvatnima kada se čini da se svijet raspada. Teško je vidjeti širu sliku kada sve inzistira na bojanju izvan linija.

U svijetu je oduvijek bilo neizvjesnosti i složenosti, a mi smo osmislili razumno učinkovite sustave za otkrivanje i prilagodbu ovom svakodnevnom poremećaju. Od teških institucija kao što su “zakon” i “religija” do ustaljenih normi i vrijednosti, čak i do prolaznih poslovnih modela i političkih strategija, mnogo toga što smatramo sastavnim dijelom “civilizacije” u konačnici je skup kulturnih sredstava koja nam omogućuju pripitomljavanje promjena . Nadamo se da ako disruptivne procese možemo učiniti razumljivima, možda možemo držati pod kontrolom njihove najgore implikacije.

VUCA (Volatile, Uncertain, Complex, and Ambiguous)

Jedan od boljih načina koje smo imali za uokvirivanje poznate (iako uznemirujuće) dinamike promjena je koncept “VUCA”. VUCA (Volatile, Uncertain, Complex, and Ambiguous) je akronim koji znači nestabilno, neizvjesno, složeno i dvosmisleno. Pojam se tijekom posljednjih desetljeća pokazao kao koristan okvir za stvaranje smisla za svijet. Naglašava poteškoće u donošenju dobrih odluka u paradigmi čestih, često uznemirujućih i zbunjujućih, promjena u tehnologiji i kulturi.

Koncept “VUCA” pojavio se u radu Ratnog koledža američke vojske (US Army War College) kasnih 1980-ih, brzo se proširio vojnim vodstvom 1990-ih, a do ranih 2000-ih počeo se pojavljivati u knjigama o poslovnoj strategiji. To je pametna fraza, koja ilustrira svijet koji je nastao iz sve više umreženog, jako digitalnog okruženja nakon Hladnog rata. Do novog stoljeća, nesigurnost, neizvjesnost, složenost i dvosmislenost postali su uobičajeni koncepti među ljudima koji se bave strategijom i planiranjem.

Vrste alata koje smo stvorili za upravljanje ovom razinom promjena – razmišljanje o budućnosti i scenariji, simulacije i modeli, senzori i transparentnost – mehanizmi su koji nam omogućuju razmišljanje i rad unutar VUCA okruženja. Ovi nam alati ne govore što će se dogoditi, ali nam omogućuju da razumijemo parametre onoga što bi se moglo dogoditi u nestabilnom (nesigurnom, itd.) svijetu. To su metodologije izgrađene na potrebi stvaranja strukture za neodređeno.

Koncept VUCA je jasan, evokativan i sve više zastario. Postali smo toliko temeljito okruženi svijetom VUCA da se to manje čini načinom razlikovanja važnih razlika nego jednostavnim prikazom našeg zadanog stanja. Korištenje “VUCA” za opisivanje stvarnosti daje sve manji uvid; proglašavanje situacije ili sustava nestalnim ili dvosmislenim ne govori nam ništa novo. Da posudimo koncept iz kemije, došlo je do fazne promjene u prirodi naše društvene (i političke, i kulturne, i tehnološke) stvarnosti – više ne klokoćemo veselo poput balončića, počelo je vrenje.

S novom paradigmom trebamo novi jezik. Ako ostavimo VUCA/u po strani kao nedovoljan, još uvijek trebamo okvir koji ima smisla ne samo za sadašnji svijet, već i za njegove tekuće posljedice. Takvo uokvirivanje omogućilo bi nam da ilustriramo razmjere poremećaja, kaosa koji je u tijeku, i omogućilo razmatranje kakve bi reakcije bile korisne. Idealno bi bilo da posluži kao platforma za istraživanje novih oblika adaptivnih strategija. Scenariji, modeli i transparentnost korisni su alati za VUCA svijet; koji bi to mogli biti alati koji bi nam omogućili razumijevanje kaosa?

Kao način da dođete do tog pitanja, razmotrite BANI.

BANI — Brittle, Anxious, Nonlinear, and Incomprehensible (krhko, tjeskobno, nelinearno i neshvatljivo)

Namjerna paralela s VUCA-om, BANI — Brittle, Anxious, Nonlinear, and Incomprehensible (krhko, tjeskobno, nelinearno i neshvatljivo)— okvir je za artikulaciju sve uobičajenijih situacija u kojima jednostavna nestabilnost ili složenost nisu dovoljne leće kroz koje bi se razumjelo što se događa. Situacije u kojima uvjeti nisu jednostavno nestabilni, oni su kaotični. U kojem ishode nije jednostavno teško predvidjeti, oni su potpuno nepredvidivi. Ili, da upotrijebimo određeni jezik ovih okvira, situacije u kojima ono što se događa nije samo dvosmisleno, već je nerazumljivo.

BANI je način da se bolje uobliči i odgovori na trenutno stanje u svijetu. Neke od promjena koje vidimo da se događaju u našoj politici, našem okolišu, našem društvu i našim tehnologijama poznate su – možda stresne na svoj način, ali one vrste koju smo već vidjeli i s kojima smo se suočavali. Ali toliko preokreta koji su u tijeku nisu poznati, iznenađujući su i potpuno dezorijentirajući. Manifestiraju se na načine koji ne samo da doprinose stresu koji doživljavamo, već taj stres umnožavaju.

Proučimo malo što svaka od riječi u okviru BANI znači.

Bani

“B” je za Brittle. – Krhko –

Kad je nešto krhko, podložno je iznenadnom i katastrofalnom kvaru. Stvari koje su lomljive izgledaju jake, čak mogu biti jake, dok ne dođu do točke pucanja, a onda se sve raspada. Krhki sustavi su čvrsti dok to nisu. Krtost je iluzorna snaga. Stvari koje su lomljive su neotporne, ponekad čak i u suprotonošću sa otpornošću – mogu otežati otpornost. Krhki sustav u BANI svijetu možda cijelo vrijeme signalizira da je dobar, da je jak, da može nastaviti, čak i dok je na rubu kolapsa.

Krhki sustavi ne krahiraju graciozno, oni se razbijaju. Krhkost često proizlazi iz nastojanja da se maksimizira učinkovitost, da se iz sustava iscijedi i posljednji djelić vrijednosti – novac, moć, hrana, posao. Lomljivost se može pronaći u monokulturama, gdje uzgoj jednog usjeva znači maksimalan učinak, sve dok buba koja utječe samo na tu određenu vrstu ili soj ne uništi cijelo polje. Vidimo krhkost u “prokletstvu resursa”, kada su zemlje ili regije bogate korisnim prirodnim resursima, pa se u potpunosti usredotoče na njihovu ekstrakciju… a onda taj resurs postaje funkcionalno bezvrijedan nakon promjene tehnologije. Krhkost proizlazi iz ovisnosti o jednoj, kritičnoj točki neuspjeha, i iz nespremnosti — ili nesposobnosti — da se ostavi bilo kakav višak kapaciteta ili zastoj u sustavu.

Jasno je da krhkost nije novi način razvoja – ali u prošlosti su posljedice katastrofalnih neuspjeha (npr. glad krumpira, zastarjelost guana) bile više ili manje regionalno ograničene. U današnjem, geopolitički, ekonomski i tehnološki međusobno povezanom svijetu katastrofalan slom u jednoj zemlji može uzrokovati efekt mreškanja diljem planeta (npr. Grčka dužnička kriza, Arapsko proljeće). Štoviše, vidimo da se krhkost manifestira na nove i iznenađujuće načine. Malo tko bi vidio demokraciju kao krhki sustav, sve dok nismo shvatili koliko funkcionalna demokracija ovisi o odgovornosti za namjerne neistine.

Koliko se temeljnih sustava o kojima ovisi ljudski opstanak sada razumno može smatrati “krhkima”. Energetske mreže? Globalna trgovina? Hrana? Ako krtost dolazi zbog nedostatka ublažavajučeg jastuka za neuspjeh, tada svi sustavi koji ovise o maksimalnom izlazu riskiraju kolaps ako taj učinak padne. Budući da su naši temeljni sustavi tako često međusobno povezani, sasvim je moguće da krah jedne važne komponente može dovesti do kaskade krahova. U tijesno isprepletenom skupu sustava, opasno je da bilo koji dio zakaže.

Nažalost, razmišljanje o takvim stvarima vjerojatno će izazvati poprilično tjeskobe.

bAni

Dakle, “A” je za izazivanje tjeskobe ili, jednostavnije, Anksiozno.

Anksioznost sa sobom nosi osjećaj bespomoćnosti, strah da će, što god učinili, uvijek biti pogrešno. U tjeskobnom svijetu, čini se da je svaki izbor potencijalno katastrofalan. Usko je povezan s depresijom i strahom. Tjeskobni je svijet onaj u kojem neprestano čekamo da padne sljedeća cipela — ili, u modernijem klišeju, gdje je svaki dan F5 petak, samo pritisnemo tipku za osvježavanje da ažuriramo vijesti, da vidimo kakav se užas pojavljuje sljedeći. Suprotno tome, možemo dati sve od sebe da izbjegnemo sve izvore vijesti o svijetu.

Anksioznost može potaknuti pasivnost, jer ne možemo napraviti pogrešan izbor ako ne izaberemo, zar ne? Ili se može manifestirati kao očaj, ta užasnuta spoznaja da smo propustili priliku donijeti kritičnu odluku i da nećemo dobiti drugu priliku. Ili onaj užasni osjećaj da postoji vrlo realna mogućnost da će ljudi o kojima ovisimo donijeti lošu odluku zbog koje ćemo svi biti mnogo gore nego prije.

Čini se da je naše medijsko okruženje savršeno dizajnirano da pojača tjeskobu. Stimulira nas na način koji izaziva uzbuđenje i strah. Medijska prezentacija informacija usredotočuje se na neposredne u odnosu na točne. Okruženi smo onim što bismo mogli smatrati zlonamjernim informacijama, širokom kategorijom lošeg znanja koja obuhvaća dezinformacije, misinformacije, prijevare, pretjerivanja, pseudoznanost, lažne vijesti, lažne-lažne vijesti i još mnogo toga. Malinformacija (op.a.zlonamjerna informacija) je kristalizacija onoga što izaziva tjeskobu.

Neki od nas mogu se prilagoditi stvaranjem obrambenih zloćudnih informacija – malinformacija, trujući tok podataka namjernim neistinama o sebi, čineći stvari još gorima, ali barem držeći dio toga pod vlastitom kontrolom. Ili se prilagođavamo prihvaćajući i uzdižući karizmatične figure, ili mrzeći i ismijavajući karizmatične figure, i gledajući svaki događaj kao znak zavjere ili protuzavjere. Saznanje da svijet ima tajne gospodare koji kontroliraju sve stvari na mnoge ima nevjerojatno umirujući učinak.

Prevelik broj nas prilagođava se brzim izlazom iz postojećih situacija. Globalno, stope samoubojstava su u porastu. Vidimo da se povećava učestalost među onima koji otkrivaju da su naizgled dobri izbori koje su napravili tijekom godina zapravo bili pogrešni, bili slijepe ulice ili čak bili zli. Vrijedni, pošteni ljudi koji su nekoć smatrali da kontroliraju stvari, otkrili su da, ne, nisu… i vjerojatno nikada nisu bili.

Ne nužno zato što je netko ili nešto drugo zapravo kontroliralo stvari, već zato što kontrola nikad nije bila moguća u početku.

baNi

U tom duhu, “N” je za Nelinearno.

U nelinearnom svijetu uzrok i posljedica su naizgled nepovezani ili neproporcionalni. Možda drugi sustavi ometaju ili zamagljuju, ili možda postoji skrivena histereza, ogromna kašnjenja između vidljivog uzroka i vidljive posljedice. U nelinearnom svijetu, rezultati poduzetih ili nepoduzetih radnji mogu završiti u velikoj neravnoteži. Male odluke završavaju s ogromnim posljedicama, dobrim ili lošim. Ili smo uložili ogromne količine truda, gurajući i gurajući, ali s malo toga da vidimo.

Pogledajmo krizu nelinearnosti s COVID-19. Razmjeri i opseg ove pandemije daleko nadilaze svakodnevno iskustvo; brzina kojom se infekcija širila tijekom prvih nekoliko mjeseci bila je zapanjujuća. Iako su neke lokacije bile uspješne u smanjenju stope zaraze, povećanje broja slučajeva širom svijeta još uvijek je težilo eksponencijalnom trendu.

Koncept “ravnanja krivulje” je inherentno rat protiv nelinearnosti.

Klimatski poremećaj još je jedan nelinearni problem. Vidimo oko sebe, sa sve većim intenzitetom i učestalošću, primjere utjecaja klimatskih promjena izazvanih globalnim zagrijavanjem iz stvarnog svijeta… i jedva smo jedan stupanj Celzijusa iznad predindustrijskih razina.

Evo nečega što ne zna puno ljudi: ono što sada vidimo prvenstveno je rezultat emisije ugljika tijekom 1970-ih i 1980-ih. U globalnom klimatskom sustavu postoji ogromna inercija, a posljedice se ne očituju odmah. To je “histeretični” element naše klime – dugi razmak između uzroka i pune posljedice.

To znači da čak i da smo prije dvadeset godina uložili sve u Kyoto protokole, vjerojatno bismo još uvijek vidjeli klimatski kaos kakav je sada u tijeku. A to znači da bismo mogli odmah prestati ispuštati bilo kakvu emisiju ugljika u atmosferu i svejedno bismo vidjeli dodatno zagrijavanje barem za još jednu generaciju i kontinuirane visoke temperature stoljećima. Ljudski mozak jednostavno nije evoluirao da razmišlja na ovoj razini.

COVID-19 i klima na planetu nisu jedini primjeri. Nelinearnost, posebice u obliku nesrazmjera uzroka i posljedica, jasno je vidljiva u svijetu politike, posebice međunarodne politike. Koliko je koštao ruski hak na američkim izborima 2016. u usporedbi s utjecajem koji je imao na svijet? Ili, šire gledano, možemo shvatiti terorizam kao nelinearno ratovanje, u smislu novca i truda koji su potrebni da se poduzmu naspram novca i truda utrošenog da se uoči, spriječi i/ili osveti.

Vidimo to u ekonomiji, od brzog širenja financijalizacije i stvaranja novih financijskih oruđa do hiperkinetičkih algoritamskih sustava trgovanja. Zahtjevi za neprestanim, sve većim rastom u konačnici su zahtjev za nelinearnošću.

Ono što je najvažnije, nelinearnost je sveprisutna u biološkim sustavima. Rast i pad populacije, učinkovitost cijepljenja, ponašanje roja i, kao što je navedeno, širenje pandemija – sve to ima izrazito nelinearan aspekt. Izvana ih je fascinantno gledati; iznutra, zapanjujuće je doživjeti ih, kao što to sada otkrivamo.

banI

A ponekad ih je nemoguće razumjeti. Dakle, “I” je za Incomprehensible – Neshvatljivo.

Svjedoci smo događaja i odluka koje se čine nelogičnima ili besmislenima, bilo zato što su počeci bili davno prije, bilo da su previše neizrecivi, ili jednostavno previše apsurdni. “Zašto su to učinili?” “Kako se to dogodilo?” Pokušavamo pronaći odgovore, ali odgovori nemaju smisla. Štoviše, dodatne informacije nisu jamstvo boljeg razumijevanja. Više podataka — čak i velikih podataka — može biti kontraproduktivno, nadjačati našu sposobnost razumijevanja svijeta, otežavajući razlikovanje buke od signala. Nerazumljivost je, zapravo, krajnje stanje “preopterećenosti informacijama”.

Jedan od načina na koji se manifestira jesu sustavi i procesi koji izgledaju loši, ali i dalje rade ili su nefunkcionalni bez ikakve očite logike ili razloga. Programerski je klišej naići na softver koji radi samo ako u kodu ostane određeni nefunkcionalni, naizgled nepovezani redak. Izvadite ga, program se ruši ili se ne kompajlira. Ostavite ga unutra – iako se čini da ne radi ništa – i program radi. Zašto? Neshvatljivo.

Čini se da je nerazumljivost svojstvena vrsti sustava strojnog učenja/umjetne inteligencije koje počinjemo graditi. Kako naše umjetne inteligencije postaju kompliciranije, uče više, rade više, to postaje teže razumjeti kako točno donose svoje odluke. Programeri znaju da je na djelu mreža logike, ali im je teško dokučiti kako je ta mreža točno oblikovana. Ne možemo to samo ignorirati; propisi, poput onih u Europskoj uniji, sve više zahtijevaju da korisnici algoritamskih sustava mogu objasniti kako i zašto su ti sustavi došli do svojih zaključaka.

Ovo nije samo tehnološka zagonetka. Kako AI softver postaje sve čvršće utkan u naše svakodnevne živote, moramo obratiti pozornost na načine na koje složeni algoritmi mogu dovesti do rasističkih, seksističkih i drugih pristranih ishoda. Kod koji uči od nas može naučiti više od predviđenih lekcija i pravila.

Nadalje, kako da razumijemo sustave u kojima se složena ponašanja izvode gotovo besprijekorno, dok jednostavne funkcije nasumično otkazuju? Zašto bi autonomni, samovozeći sustav koji može sam prijeći zemlju također mogao udariti u zid dok jednostavno izlazi iz garaže? Zašto bi sustav učenja čiji je zadatak generiranje realističnih ljudskih lica povremeno mogao proizvesti nešto krajnje monstruozno? Možete reći da se takve stvari događaju i ljudima – ali već smo znali da su ljudski mozgovi uvelike u području neshvatljivog.

Ali ta izjava sugerira važnu stvar: neshvatljivo sada ne znači neshvatljivo zauvijek. Zasigurno postoje dinamike koje ostaju obavijene velom misterija koje ćemo na kraju otkriti. Međutim, to može značiti da 1400 ili više grama nerazumljivog mesa u našim lubanjama možda treba surađivati sa sličnim nerazumljivim komadom silicija.

…

“Kraj je blizu.”

Lik iz crtića u halji i bradi koji drži znak “Kraj je blizu” danas se čini manje zabavnim. Lako je ismijavati apokaliptično razmišljanje kada se takva mogućnost čini dalekom. Kada se suočimo s golemošću klimatske katastrofe ili globalne pandemije — ili ovdje ubacite željeni scenarij kraja svijeta — prorok propasti na pločniku više djeluje kao potvrda nego kao provokacija.

Značajan udio nas koji radimo na polju zamišljanja budućnosti često se bori s onim što bismo mogli nazvati “eshatološkim porivom” – poteškoćom da svoj svijet vidimo u bilo čemu drugom osim u apokaliptičnom okviru. Nije zato što mi tako želimo, već zato što se drugi okviri čine neadekvatnim ili lažnim. Opasnost ovog poriva je u tome što lako može postati okidač za predaju, tok u očaj. Takva opasnost nije ograničena na futuriste; za mnoge diljem svijeta, stvari su previše čudne, previše izvan kontrole, previše goleme i previše krhke da bi uopće mogli zamišljati odgovarajuće odgovore.

To ne mora biti tako. Okvir BANI nudi leću kroz koju se vidi i strukturira ono što se događa u svijetu. Barem na površinskoj razini, komponente akronima mogle bi čak nagovijestiti prilike za odgovor: krhkost bi se mogla suočiti otpornošću i opuštenošću; anksioznost se može ublažiti empatijom i sabranošću; nelinearnost bi trebala kontekst i fleksibilnost; nerazumljivost traži transparentnost i intuiciju. To su možda više reakcije nego rješenja, ali sugeriraju mogućnost da se odgovori mogu pronaći.

Možda je dovoljno što je BANI dao ime nagrizajućem strahu koji mnogi od nas sada osjećaju, da prizna da nismo samo mi, ne samo ovo mjesto, ne samo ovaj isječak vremena. BANI daje izjavu da ono što vidimo nije privremena aberacija, to je nova faza. Prešli smo s vode na paru.

Nešto ogromno i potencijalno neodoljivo se događa. Svi naši sustavi, od globalnih mreža trgovine i informacija do osobnih veza koje imamo s našim prijateljima, obiteljima i kolegama, svi se ti sustavi mijenjaju, morat će se promijeniti. Temeljno. Temeljito. Bolno, ponekad. To je nešto što će možda trebati novi jezik za opis. To je nešto što će svakako zahtijevati novi način razmišljanja za istraživanje.

Jamais Cascio, Distinguished Fellow, Institute for the Future
@cascio
jcascio@affiliates.iftf.org

Objavio: Danijel Višak

Autor: Paddy Loughman

Prijevod sa stranice https://notesonthemend.substack.com/p/a-better-party

Evo izraza koji bi vam se mogao svidjeti:

“Ako želite promijeniti svijet, priredite bolju zabavu.”

Nije li lijep izraz? Možda ste to već čuli (pripisuje se Ricku Ingrasciju). Čini se duboko istinitim, zar ne, bez obzira na to jeste li upućeni u razne hirove naše psihologije. Kao i mnoge dobre istine, djeluje i umirujuće i razbuđujuće.

Također je jednostavan, a kao i kod svake jednostavne stvari, postoji mnogo toga ispod površine. Ako ne zaronimo u njegove dubine, riskiramo da njime rukujemo jednostavno i stvorimo nered.

Da bismo ga primijenili u naporima za pozitivne promjene, moramo postaviti nekoliko pitanja.

Prvo moramo razjasniti pojmove:

Što mislimo pod ‘promjenom’?

Što mislimo pod ‘svijetom’?

Što mislimo pod ‘bolje’?

A onda moramo praktično razmisliti o tome što znači ‘prirediti’ ovu zabavu

Gdje je bolja zabava?

Što se događa sa sadašnjom zabavom?

Kako će “bolja zabava” zvučiti ljudima?

Svako od ovih pitanja treba istražiti, ali za sada se usredotočimo na dva, kojima bismo se prvo trebali pozabaviti. Počevši s Što mislite pod ‘bolje’?

Odgovor možda nije onakav kakav očekujete.

Tipično tumačenje “boljeg” je da to znači inkrementalno poboljšanje – napredovanje do “poboljšanog” stanja.

Ovo tumačenje često pretpostavlja povijesno linearnu putanju poboljšanja, napretka, od lošeg prema dobrom, tužnog prema sretnom, siromašnog prema bogatom. I evo prve stvari na koju trebamo obratiti pažnju kada razumijevamo ‘bolje’: proizvod traumatiziranog pokušaja kontrole složenih sustava koje nismo u potpunosti razumjeli i kojih smo se bojali. – ova je pretpostavka pojednostavljena i zato se pogrešno shvaća

Kao rezultat slijeđenja ove pojednostavljene fantazije o linearnom ‘poboljšanju’ i ‘napretku’, ljudi su sami sebi i svijetu oko sebe učinili da nije dobro. Šteta je uzrokovana. Zajednice su uništene, kulture su izbrisane, vrste su izumrle. Neke stvari su se ‘poboljšale’ u tom procesu naravno, ali po cijenu mnogo patnje i dovođenja svega ostalog u opasnost. Iz stanja traume prouzročili smo štetu, razboljeli smo sebe i svoj svijet.

Bolesno vrijeme

Djelujući s mjesta bolesti, oštećujemo naš svijet, bilo da tu bolest zovete ‘neizliječena trauma predaka’, ‘Wetiko’, ‘Kanibalski div’, ‘Moloh’ ili ‘Tamna trijada’. Ako se sami ne izliječimo, i ne djelujemo iz zdravlja, jednostavno ćemo štetiti jedni drugima i svijetu koji nas podržava.

Moramo izliječiti ovu bolest, moramo ‘ozdraviti’.

Dakle, umjesto da o ‘boljem’ razmišljamo kao o ‘napretku’ (u tom pogrešnom smislu linearnog poboljšanja), naglasimo njegovo drugo značenje: ‘bolji’ = ‘zdraviji’ / ‘iscijeljen’.

Ako želimo promijeniti svijet, moramo ‘postati bolji’.

Ako želite promijeniti svijet, organizirajte ‘zdravu’ zabavu.

Kako će “bolja zabava” zvučiti ljudima?

Dakle, na drugo od gore navedenih pitanja: Kako će “bolja zabava” zvučiti ljudima?

“Čuti” podrazumijeva i biti izložen informacijama i biti u stanju razumjeti ih.

Mnogima je privlačnost zdrave zabave odmah razumljiva. Zdrava zabava zadovoljava naše temeljne potrebe, uključujući radost, pripadnost i smisao, kao i ponudu boljeg okusa, svježijeg mirisa i hranjivijeg života za nas i našu rodbinu. Dakle, zadovoljava i emocionalne i fizičke potrebe, na način koji je dugoročno održiv.

Ali mnogi ljudi su blokirani u razumijevanju toga jer su ovisni o trenutnoj zabavi.

Njihova je ovisnost o raznim lijekovima koji nam se nude za naše simptome traume, a koji nas ne iscjeljuju kako treba, ostavljajući nas da želimo više. Stvari poput brze hrane, vijesti o slavnima, luksuza, zabave, alkohola, opijata, kupovine, rata, bijesa. Ovi lijekovi su superpodražaji: privlačni, ali prazni. Oni su Haribo umjesto jabuke, TV show Prijatelji umjesto pravih prijatelja, pornografija umjesto seksa.

Umrtvljeni ovim blještavim, ali praznim palijativima – tim ‘lažnim’ lijekovima – i potaknuti da ih stalno tražite, može biti teško razumjeti što je dobro u ‘zdravoj zabavi’. I ne samo to – većinu vremena ljudima se uopće ne pruži prilika da probaju.

Tko je DJ u ovoj zabavi?

Trenutačni moćnici u svijetu – oni s najvećim bogatstvom i oni na vrhu velikih korporacija, banaka, energetskih kompanija i vlada – na istoj su ‘lažnoj zabavi’ kao i svi ostali. Samo što su oni u VIP separeu, gdje im piće plaćaju svi ostali, a oni biraju glazbu.

Ovisnosti ovih moćnika o bogatstvu i moći jednako su pogrešne i samoporažavajuće kao i naše ovisnosti o Haribu i pornografiji. Mnogi od njih znaju ‘bolje’, znaju za potencijal ‘zdrave zabave’. Ali zato znaju da ‘bolja zabava’ nema VIP dio.

Kad bi svi otišli na bolju zabavu, moćnici bi se morali odreći svog bogatstva i moći, što je još teže nego odreći se Hariba i pornografije. Dakle, moćnici su snažno potaknuti da nastave s ‘lažnom zabavom’ i trebaju sve ostale da ostanu kako bi i dalje mogli dobivati besplatna pića. U interesu je tih moćnika da nastave promovirati ‘lažnu zabavu’ i spriječe ljude da čuju za ‘bolju zabavu’. I to je u njihovoj moći jer obično imaju značajan utjecaj, ako ne i potpunu kontrolu, nad glavnim kanalima javne komunikacije.

Moćnici su ti koji pišu pozivnice za zabavu i neće promovirati zabavu na kojoj više nemaju besplatno piće ili kontrolu nad glazbom.

Naš zajednički zadatak je pomoći ljudima da čuju za — budu izloženi i razumiju prednosti — ‘bolje zabave’, unatoč pokušajima moćnika da nas zadrže na ‘lažnoj zabavi’. To znači razumijevanje moćnika: kako doprijeti do njih i pomoći im da uvide kako su njihovi poticaji samo-poražavajući; ili, ako je vjerojatnije, ići kroz njih.

Kako prirediti bolju, zdraviju i iscijeljujuću zabavu

Dakle, izraz “Ako želite promijeniti svijet, priredite bolju zabavu” sugerira dvije radnje:

• Shvatite da zabava, da bi bila ‘bolja’, mora biti ‘zdrava’; a da bi bilo zdravo, ne trebamo samo lijek, trebamo liječiti. Kako god zamislili da svojim radom činite svijet ‘boljim mjestom’, ako samo otklanjate simptome, to na kraju neće biti dovoljno.

• Budite jasni u pogledu sila koje su potaknute da blokiraju to iscjeljenje i radite zajedno kako biste doprli do njih ili kroz njih. Postoji velika vjerojatnost da ne žele ići na bolju zabavu, a ne žele niti da mi idemo. Ako je tako, morat ćemo ih ostaviti iza sebe.

Ima još pitanja na koje treba odgovoriti, a mnogo toga što je ovdje rečeno je očito. Osobno smatram da je prilično korisno vidjeti stvari na ovaj način, a možda će i vama.

Lažna zabava je mrtva. Okupimo se, postanimo bolji i priredimo zabavu u kojoj svi možemo uživati.

Poslušajte priče koje pričamo u mojem podcastu “Što se trenutno događa sa životom na Zemlji?” u kojem pokušavamo otkriti priču u kojoj živimo i priču koju bi mogli živjeti.

Objavio: Danijel Višak

Več duže vrijeme kroz svaku poru i misao proteže mi se misao o priči. Priči koja će promjeniti svijet. 

Naime, od trenutka kada sam zaronio u priču o globalnom zatopljenju, pa progutao  prvu “crvenu pilulu” (o situaciji u kojoj se nalazimo kao svijet, kao društvo, ja kao čovjek), pa zatim i drugu i treću, i vjerovatno još mnoge usput koje su sve manje imale “a-ha” efekt, ili bolje napisati, sve više “a-uch” efekt koji je svaki put zabolio sve jače i jače, ostavljajuči praznine u meni i deset tisuća upitnika WTF is going on? Kako? Ne, to se ne dešava, ne još!!!! ??? 

Gutao sam izvješća klimatologa, raznih znanstvenika, doktora, novinara – istraživača (i još uvijek i gutam). Teorije praska, i prakse, pa i zavjera, a sve češće i filozofa. I onih starih, i novih. Sigurno sam se našao u deset tisuća priča. Sve su bile jedna i nijedna nije bila moja. A opet sam bio u svakoj toj priči. Tako su i priče koje su dolazile sa svih strana svijeta, večinom iz jednog ekrana, u jednu glavu, sa mnogo misli. 

Na momente sve se urušavalo. Izlijevalo iz mene na gorke i često crne načine. Prelijevalo se iz ljutnje i straha, u tugu i beznađe. Tražio sam odgovore. Potvrdu. Da nije sve tako crno. Ali poput crne rupe, postajalo je sve crnije i crnije. Ali u cijeloj toj priči, kao ispod nekog vela, provlačila se neka svijetla priča. Priča koju u početku nisam primjećivao. 

Priča sa maybe happy endom

Više je to izgledalo kao da sam znao da ona mora biti tu, ali ja je još ne vidim. Kako i vidjeti, kad ne vidiš ni smisao borbe da se spasi što se spasiti da. Kad nam nema spasa. Ali opet, znao sam negdje u sebi da mora postojati i druga priča, ne tako crna, ali tada nisam vjerovao niti u to da može postojati još neka priča sa “maybe happy endom”, osjećajući situaciju u kojoj se nalazimo.

Nisam tražio krivce. Od samog početka znao sam da sam to Ja. Ja koji je dio priče koju svi znaju od rođenja. Ja koji se još uvijek vozikam sa autom i gdje mi je potreba, a bome i gdje nije. Ja koji u dućanu kupujem svu svoju hranu omotanu u plastiku i u plastici je nosim doma. Ja koji svu svoju hranu kupujem u velikim trgovinama gdje mi je sve na svom mjestu, i ne bojim se da je neće biti. Ja koji pitkom vodom perem suđe i u nju dodajem otrove i puštam ju sustavom u more, pa čak i  u toaletu wc školjku ispirem pitkom vodom. 

Ja koji živim običnim životom čovjeka. Naglašavam sasvim običnim. Onim najmnogoljudnijim običnim skromnim životom, živući takoreći od plaće do plaće. Ja sam kriv, jer sam živ. Jer nitko me nije naučio drugačije, ali ja sam trebao to znati. Da li sam zaista mogao znati, ili je to skrivano od mene?

Mučio sam se.Kako se moglo ovo dogoditi? Zašto svi to radimo i nikoga nije briga? Zašto ja moram biti isti takav? I kako sve to promjeniti? Kako promjeniti svih? Mučila me ta priča. Mučila me jer nisam vidio sretan kraj. 

Nitko nije htio poslušati priču koju sam im htio prepričati. Iako su je i oni znali, nitko je nije htio slušati. Poslušali bi (češće uz tvrde prekide nedopuštajući da kažem što mislim, rijeđe do kraja), ali priča bi poput vjetra na krilu ptice, samo skliznula, a oni odletjeli dalje, svojim normalnim životima.

Zašto nitko ne želi pričati o globalnom zatopljenju

Mučila me ta priča. Vjerovatno je do mene, ne znam ispričati ono što mislim da bi trebali čuti, mislio sam dugo. Dovoljno dugo,  da sam prestao pričati. 

Teško mi je bilo gledati ravnodušnost i negiranje onog što radimo, onog što nam se sprema, onog što ostavljamo svojoj djeci. Ali lakše je bilo šutjeti i dalje raditi ono što sam i do tada radio. Gutao o svemu što se dešava, spremao hrpe podataka (mislieći da su mi oni nedostajali u priči, i zato nitko nije htio niti slušati moju pirču), grafova, čitao predviđanja, i svašta nešto što bi došlo pred oči. 

Znao sam da to nije to. Postao sam umoran od svih tih podataka, politika, ovog i onog. Tada se počela pojavljivati ona druga Priča. Sa maybe happy endom. 

Nisam još vjerovao da postoji, ali tu je i kao da ju več čujem i vidim, ali ona je mojim očima i dalje  ne vidljiva. I što sam više mislio o njoj, ona se otkrivala riječ po riječ, sliku za slikom, poput svijetla u daljini kojem prilaziš. Što se više otkrivala, manje sam ju razumio. Što sam ju manje razumio to je ona bila jača i ohrabrivala me da ju iznova i iznova (is)tražim. 

Skrivena priča

Skrivala se u mnogo priča. 

Pojavljivala se odjednom i u pričama koje sam več čuo, ali ona tada u to vrijeme nije bila u njima. Ili tada moje uho nije bilo spremno čuti je u tim pričama. A počeo sam ju vidjeti u svakoj priči. Kao da je bila dio svake priče i svaka priča je bila samo dio te jedne Priče. Na tu Priču navele su me riječi nekolicine da će Priča promjeniti svijet. Iako to tada nisam razumio. 

Kako i koja priča može promjeniti svijet? 

Samo promjena i to drastična, može nešto zaista promjeniti da ne uništimo planetu, ubijemo sva živa bića na njoj ( među njima smo i mi) i osiguramo da sljedećih deset tisuća godina ništa niti ne pomisli da bi bilo ok tu zamisliti novi život. 

Kako onda odjednom ova Priča mijenja sve? Zapitao sam se. Ne mogu promjeniti sve priče ljudi koji tu žive i ne znaju …..što ne znaju? Koja je njihova priča? Morao bih znati sve njihove priče, kako bi ih mogao mjenjati ili imati za svakoga njihovu priču. Ponovno je u svijetu bilo više be(z)smisla, nego što mi je cijela Priča postala smislena. 

Riječ po riječ, poput slagalice ispred očiju mi se slagala Priča. Dolazila je kroz pisma, i članke, knjižnice i knjige, videa i razgovore, sastanke i druženja. Bila je to jedna Priča. Priča o Čovjeku od početka, pa do mog rođenja. Priča o meni, kao Čovjeku. Priča o snu i iluziji. Priča povjesti i pretcima. Priča. Priča koja je u trenu obgrlila sve priče, i pričala se kao Jedna. Zamisao kako će Priča promjeniti svijet,sada je bila sve vidljivija.

Priča ide duboko u naše pore, i daleko u prošlost i spaja ju sa budućnošću u sadašnjost (i to sam negdje čuo, u biti cijeli tekst je prožet iz mnogih priča, moje je samo iskustvo). 

Da bi shvatili Priču, morao bih prvo objasniti Priču Čovjeka. Ali da bih to uspio prvo bih trebao ispričati svoje Priče. Priču od mojeg početka. (neka ona za sada ostane za neka druga pričanja)

Što je priča?

Kad bi je ugurali u nekakav matematički objašnjen grafikon ona bi bila uvjetovana vremenom i sadržajem i kapitalom (vrijeme u priči, emocije, vizije) koji ju održava, u svemu tome imala bi poput svake priče svojeg pripovjedača i one koji ju slušaju, imala bi početak i kraj kao i sve na ovom svijetu. Svoju fabulu, svoj uvod, svoj zaplet, vrhunac, rasplet i kraj.

Priča koju ja želim ispričati je priča o nama. O jednom plemenu, jednoj skupini jedne vrste koja se uz razne druge vrste razvila i razvijala na planeti koju smo nazvali Zemlja. 

Priča o vrsti koja imala viziju o boljem Svijetu. (Svijet bih nazvao skupom svih živih bića, događaja, i samu planetu kao podržavateljicu svih bića i priča u tom svijetu). Da ironično

Priču o Životu na planeti i životu kako ga je sam čovjek zamislio da bi trebao biti.  Možete li zamisliti ovaj trenutak? Možemo li vidjeti kada je čovjek odlučio živjeti drugačiju priču? Da li je to bilo kad je ovladao vatrom ili prvim kopljem ili prvim ograđenim vrtom?

Gdje je nestao čovjek, biće stvoreno kao i sva ostala bića na ovoj planeti, ništa drugačije, ništa posebnije, ništa manje ranjivije ili nadmoćnije?

Možemo li opet postati čovjekom? Trebamo li zato razbiti iluziju Boga, i iluziju priče o nadmoćnom biću koje se razvija kako bi pokorio svijet i svemir i čeka ga život vječni kad umre i sve će mu biti oprošteno!? Trebamo li svrgnuti sa vlasti korumpirane političare i kriminalce koji svijesno ubijaju ovu planetu i sav život na njoj? Trebamo li promjeniti načine trošenja resursa i energije? Trebamo li mijenjati zakone? Valute? Trebamo li zaustaviti ratove? Nahraniti gladne? I još mnogo drugih pitanja se tu može dodati. 

Ili postoji bolji način? 

Zamislimo da postoji. Ali prvo zamislimo da su sva gore napisana, a i mnoga druga pitanja samo Priče. Svako pitanje za sebe svoja je Priča, i čovjek bira želi li biti dio priče ili ne. Npr. bira da li će vjerovati u Boga i njegova jedinca Isusa, ili Budhu, ili neko drugo od tisuće Bogova među ljudima, pa čak može i ne vjerovati u Boga, može izabrati da vjeruje u Svemir / Univerzum / Sveprisutno ili samo u Kreaciju. A može izabrati i da se izjasni da ne vjeruje, bez obzira da li mu to drugi vjeruju ili ne. Čovjek to bira svojom slobodnom voljom. 

Današnji čovjek zaboravlja da može birati i da li će o sebi misliti kao nadmoćnom biću koje se evolucijski razvilo u ovu civlizaciju i tu je da poboljša svijet svojim tehnologijama, a u biti jedino što poboljšava, je njegova žeđ za slobodom za koju vjeruje da je ima, a ne vidi i okove koje vuče za sobom, i istovremeno želi te slobode još više. Iako u toj priči slobodu se dobiva uz novac, a što više novaca osoba ima ima i manje slobode. Npr. ima više prevoznih sredstava ali ne može otići gdje god želi i kad god želi. 

Tu bi se dalo ispričati puno priča (i sve slično završavaju) ali ostavit ću i to za drugu priču. Ili može birati živjeti u skladu sa prirodnim zakonima i skladu sa svim živim bićima na ovoj planeti.

Današnji čovjek bira između priča koje mu pričaju njegovi vladari, koje on sam slobodnom voljom bira. Crvene ili zelene, lijeve ili desne, nacionaliste ili liberale, ove ili one. I onda njihovu priču živi, dok ga netko ponovne ne pozove da živi neku drugu ili istu priču iznova i iznova. Svaku tu priču čovjek u svojem životu bira nekoliko puta, i to sve svojom slobodnom voljom.

Čovjek bira i priču o magičnim stvarima koje se pojavljuju iz zamisli i želja i za njih mu samo treba nekakav novac, i stvari se pojavljuju. Stvaraju samo za njega. Ne mora se pitati od kuda te stvari dolaze, jer on vjeruje u priču koju živi. Ni prirodni resursi ni priroda sama nije u toj priči, oni su iz neke druge priče. Horor priče koju će pričati njihova djeca. Na žalost i to čovjek sam bira, ako je u toj priči.

Čovjek bira priču u kojoj će živjeti, jer dano mu je na izbor (iako ne svima) da biraju koliko slobode je dovoljno za život, pa tako migriraju i oni koji moraju da bi živjeli, i oni koji biraju više slobode ili možda manjak ograničenja slobode (zakoni) da bi se iživljavali na dobivenoj slobodi. 

Čovjek bira slobodnom voljom?

Zapitam se od čega je ta volja slobodna? 

Da li je slobodna od Boga? Da li je slobodna od Zakona? Da li je slobodna od ograničenja povremenog ili stalnog ali prirodnog čovjekovog stanja migriranja? Da li je je slobodna od krivih ili zastarjelih učenja? Da li je slobodna od pravila ponašanja? Da li je slobodna od straha? 

Ili je i slobodna volja samo jedna od priča, povezana sa mnogo priča u jednu priču koju mi danas živimo?

Da li nas naša slobodna volja oslobađa ili ograničava od potrebne promjene u nama samima, i opravdava bezosjećanost prema prirodi i svim živim bićima oko nas? Da li zaista čovjek bira biti parazitsko biće na jedinom planetu koje mu omogućuje život, kroz Život sam i živote tisuće i tisuće drugih bića koje svako za sebe, neovisnim životima, ovise jedni o drugima.

Koji će naš odgovor biti za 10,20 ili 30 godina, kada pogledamo svojoj djeci u oči? Da li smo imali (slobodnu) volju promjeniti svoje konzumerističko i parazitsko ponašanje? Ili smo sve znali i dalje svijesno i slobodni birali uništavati planetu i živi svijet oko sebe, uz jadna objašnjenja da se ništa ne može promjeniti!?

Poslušajte priče koje pričamo u mojem podcastu “Što se trenutno događa sa životom na Zemlji?” u kojem sa različitim osobama pokušavam otkriti priču koja se treba pričati.

Objavio: Danijel Višak

Već neko vrijeme muči me pitanje koje kao da mi dolazi iz budućnosti. Iz nekog dijela mene koji s knedlom u grlu i suzama u očima pita: “Jesmo li mogli bolje?” Ne mislim ovdje da smo mogli ispraviti greške jedne civilizacije koja je popušila krivu priču, već na sebe i nas ovdje i sada. Čovječanstvo 2024.godine. 

Radimo li dovoljno da obavjestimo – upozorimo stanare naše kuće da se negdje osjeti dim, i da nam kuća “vjerovatno” gori!?! Iako nam je kuća u plamenu, potresena potresima, utopljena u poplavama, pretrpana pričama tužnih ljudi iz velikih seoba, te nemilosrdnim sukobima. Da li je to naš kraj? 

Da li smo bili dovoljno glasni, da li smo zaista željeli promjenu? 

A promjena, ona mora doći iz nas jer očito ne možemo promijeniti vlast, ni ekonomski sustav, ni religije ni ljude. Promjenu moramo donijeti mi. Mi ljudi, jedno po jedno, i stvarati zajednicu. Jednu po jednu. Nije bitno koliko će ih biti, bitno je da je jedna naša. Ona baš po mjeri, u kojoj smo svi zbrinuti na isti način.

Što bi upravo sada mogli zamisliti kada bi nas netko pitao – kako zamišljaš dobar život? Iz kojeg mjesta bi došao najiskreniji odgovor? Gdje se on nalazi u tebi? Da li je tamo toplo ili hladno? Jesi li sam(a) ili ima još takvih poput tebe? Bio bi to onaj odgovor koji stavlja sve na svoje mjesto. 

Dolazi li od tuda moje pitanje: Jesmo li mogli bolje? Imamo li izbor ili je to  samo stvar slobodne volje?

Imamo li slobodnu volju i od čega nas slobodna volja to oslobađa, pročitajte u novom prijevodu koji sam vam pripremio.

Free Will: Good Riddance

Slobodna Volja: Dobro Oslobađanje

Prijevod teksta sa stranice https://dothemath.ucsd.edu/2024/01/free-will-good-riddance/ autora Tom Murphy

Nikad nisam previše mario za argumente o slobodnoj volji, na ovaj ili onaj način. Slobodnu volju stavljam u sličnu kategoriju kao i drugi gubici vremena u filozofiji, poput koncepta Velikog varalice ili problemi vlakovođe. Ili anđeli na glavi pribadače, ima li netko? Činilo se kao jedna od onih nerazrješivih rasprava koje traju stoljećima: beba od katrana koju bi bilo glupo udariti.

Kad bi se od mene tražilo mišljenje, rekao bih bez posebnog uvjerenja da sam naginjao stavu da je slobodna volja iluzija, ali da sam sretan što sam se ponašao kao da imam slobodnu volju, a zatim nastavio sa životom. Moja sklonost iluzornoj slobodnoj volji proizašla je iz osjećaja da naš centar odlučivanja nije ništa više od kuglaste hrpice međusobno povezanih neurona, oblikovanih mnogim utjecajima u fizičkom svemiru.

Nakon slušanja podcasta u kojem se pojavljuje Robert Sapolsky temeljen na njegovoj novoj knjizi Određen (koju još nisam pročitao), otkrio sam da moj položaj dolazi u fokus. Velika većina ljudi u našem društvu – preko 80% – vjeruje u slobodnu volju. Doista, često se ističe da se naš sustav kaznenog pravosuđa temelji na konceptu. Neki ljudi (koji se nazivaju kompatibilisti) zauzimaju mlitavu kompromisnu poziciju koja pokušava procijeniti koliko je odluka “unutarnja” (sretno s tim). Nekoliko pripadnika moderne potpuno odbacuje slobodnu volju, ali tu je Sapolsky sletio, a smatram da su njegovi argumenti uvjerljivi.

Nedavni članak Richarda Heinberga istraživao je interakciju između vjerovanja u slobodnu volju i našeg odgovora na meta-krizu: možemo li spasiti svijet ako nemamo slobodnu volju kao pokretač? Iako pomalo oklijevam raspravljati o pogubnoj temi slobodne volje, dovraga. Smatram se prisiljenim to učiniti.

Slobodna volja protiv determinizma

Nisam jedan od onih ljudi koji misle da nedostatak slobodne volje znači da je sve uklesano u kamenu i da se odvija kao sat. Ne. Svemir je daleko neuredniji i zanimljiviji od toga. Nijedan atom ne zna što će učiniti od trenutka do trenutka. Isprepletene kvantne vjerojatnosti isključuju savršenu predvidljivost (izgovorite to pet puta, brzo!). Na makroskopskoj razini, beznadno složene interakcije stvaraju “osjetljivu ovisnost o početnim uvjetima” (npr. efekt leptira) – obilježje kaosa. Dosadni determinizam satnog mehanizma nije stvar.

Podliježu li naše odluke tim elementima neodređenosti? Može biti. Zašto ne? Kad se kolebamo oko odluke i nemamo pojma kojim ćemo putem krenuti, čini se vrlo mogućim da bi se početni impuls koji pokreće neuralnu lavinu u jednom ili drugom smjeru mogao svesti na slučajni događaj na kvantnoj razini. . Dok bi takav proces odbacio ideju da su naše radnje determinističke, rezultat još uvijek ne predstavlja slobodnu volju. Umjesto toga, on jednostavno odražava posljedicu još jednog fizičkog procesa u lancu događaja.

Prešli smo dalje od mišljenja da je božanska ruka neophodna da bi se Zemlja držala u njenoj orbiti oko Sunca: gravitacija je dovoljna. Mnogi su sami otkrili da moralno i prosocijalno ponašanje ne zahtijeva vjerovanje u kaznenog boga: evolucija se pobrinula da se društvene životinje znaju ponašati razumno. Isto tako, čini se da slobodna volja spada u tu istu kategoriju: olako izbacivanje kako bi se objasnila biofizički sofisticirana i nevjerojatna ponašanja u smislu maštovite magije. Ne trebamo pribjegavati takvim uvjerenjima da bismo se ponašali odgovorno.

Slobodni od čega?

Kolega, Ben McCall, korisno je postavio pitanje o slobodnoj volji na sljedeći način: “slobodan od čega?” Da bi odluka pokazala slobodnu volju, od čega ona mora biti slobodna? Mora li djelovati izvan ovozemaljskih utjecaja iz fizičkog svijeta: fizike, evolucije, genetike, rasporeda neurona, povijesti, odgoja, životnog iskustva, razine hormona, posljednjeg obroka, zadnje interakcije ili što?

Sapolsky je na pitanje može li ga niz eksperimentalnih rezultata uvjeriti da slobodna volja postoji, rekao: “Naravno.” Nastavio je s opisom onoga što bi trebalo pokazati, što se svodi na demonstraciju da se odluka donosi unatoč spletu fizičkih, kulturnih i fizioloških utjecaja – umetanje nečega izvan ovih ovozemaljskih elemenata: nadjačavanje. Kao što je gore spomenuto, umetanje kaosa i kvantne neodređenosti u odluku ne predstavlja neku vrstu “slobodnog” nadjačavanja onoga što ostaje čisto fizički proces. Sapolsky bi želio vidjeti dokaze da će odluka doći na isti način neovisno o nizu fizičkih utjecaja. Naravno, ovo nije održiv eksperiment koji bi se mogao zaključiti, ali ilustrira načelo o kojem je riječ.

Neki mogu protumačiti slobodnu volju kao slobodnu od ograničenja. Kao prvo: nema takve stvari – fizički svemir je jako ograničen, a mi nemamo slobodu djelovati prkoseći tim ograničenjima. Velikodušnije, možda je mišljenje da postoji više opcija i da možemo odabrati bilo koju od njih. U redu, ali koji bizarni fizički svemir ne bi ponudio opcije koje naš mozak može obraditi? Svako biće donosi odluke između različitih (legitimnih) izbora, a te odluke imaju nesagledive posljedice koje mogu utjecati na preživljavanje. Ključno, svakom od ovih odluka upravljaju fizika, evolucija, genetika, raspored neurona, povijest, odgoj, životno iskustvo, razine hormona, posljednji obrok, zadnja interakcija itd., oblikovane u petlji povratne sprege šansama za preživljavanje na razini vrste . Ponekad se ti elementi skupe kako bi odluka bila “bez razmišljanja”, poput biranja između kolača ili smrti. Teže odluke uključuju svojevrsnu bitku unutar mozga, možda ne previše različitu od načina na koji pčele odabiru novo mjesto stanovanja u plesnoj utakmici – fenomen na koji ću se uskoro vratiti.

Supstanca protiv duše

Nadjačavanje ovozemaljskih fizičkih utjecaja zvuči mi kao sila koja djeluje izvan fizike. Evocira dualističko stajalište koje nam je ostalo od prosvjetiteljstva: um i tijelo su zasebne tvari na različitim razinama. Ukratko: duša. Doista, jedna je studija otkrila veliki stupanj korelacije između dualističkih uvjerenja i vjere u slobodnu volju: zapravo jaču od korelacije između slobodne volje i determinističkih uvjerenja.

Ovo mi ima intuitivnog smisla. Iluzija slobodne volje povezana je sa samopoimanjem sebe kao “entiteta” – bića odvojenog od mehaničkog tijela. Vjerovanje u život nakon smrti ili reinkarnaciju uobičajeno je u modernim kulturama, što je jednako vjerovanju u dušu. Uostalom, kako bismo drugačije nazvali nešto što preživljava bez tijela? Zabavna činjenica: američki sustav kontrole zračnog prometa broji “duše” u zrakoplovu (naravno, samo ljude). Ako slobodna volja postoji, odakle bi drugdje potjecala ako ne iz prisutnosti koja djeluje neovisno o (i u vlasti) pješakovog, mehaničkog tijela? Ili fizičko tijelo – uključujući mozak – donosi naše odluke, ili nešto drugo što nadilazi materijalni svijet. Usput, imamo mnogo dokaza za jednu od ovih opcija – samo kažem.

Uistinu, ako nematerijalna duša donosi odluke i odlučuje o našim “višim” funkcijama, zašto bi nam, zaboga, također trebao tako veliki mesni mozak? Ne pripisuje li se naša golema sposobnost velikom mozgu gladnom energije koji ima velike frontalne režnjeve? To je samo matematika!

Sekularniji zagovornici slobodne volje mogu odbaciti “dušu” i umjesto nje preferirati “um”. Je li to puno drugačije od zamjene “mesa” s “proteinima” za umirivanje naše osjetljivosti? Um, ovdje, aludira na svijest: za mene još jedno transcendentno izuzeće koje jednostavno označava naše oprostivo neznanje složenog pojavnog fenomena. Um iznad stvari? Sumnjam da nije.

[Kasni dodatak 2024.01.19: Što radimo s činjenicom da vrlo mala količina lijeka za promjenu uma (veličine tablete) može u potpunosti transformirati ili onesposobiti “slobodnu volju” osobe (također razmislite: anestezija). Tko je glavni: fizika/kemija ili eter? Kako slobodna volja može stajati po strani tijekom takvog zlostavljanja?]

Da li postoji Volja kod pčela?

Možda su pčele koristan način gledanja na ovo. Tijekom godine pandemije njegovao sam pčele koje su se uselile u moje dvorište i pomno promatrao njihovo ponašanje. Kad bi se dogodio “razlaz” (što bi moja vaga kućne izrade za kontinuirano očitavanje otkrila i poslala upozorenje tekstualnom porukom), stajao bih unutar roja kojim se puni zrak (i koji kaki) i gledao ih kako se kondenziraju u kuglu za bivak u obližnji grm — gdje bi ostale jedan, dva ili tri dana, ovisno o vremenu (sunčano je bilo brže, olakšavajući plovidbu). Gledao bih pčele izviđače kako migoljenjem plešu po površini lopte i u početku vidite više stanica na koje obraćaju pažnju (na temelju orijentacije i trajanja migoljenja). U nekom trenutku, jedan od natjecatelja – možda čak i nova pčela – stekla bi naklonost dok bi “suci” odlazili provjeriti izglede i vraćali se entuzijastično plesati za dobro mjesto. Jednom kada sam vidio sve pčele izviđače kako plešu na istom mjestu, znao sam da je njihov egzodus blizu. U nekom trenutku, tijekom razdoblja od 30 sekundi, lopta bi se raspala u zraku, a roj bi krenuo točno u smjeru koji sam shvatio iz njihova plesa. Svaki put. Vrlo je vrijedno svjedočiti.

Pčele su imale mnogo mogućnosti: nisu bile ograničene na jednu. Niti jedna pčela (svakako ne kraljica, duboko zarobljena u neznanju klupkom pčela) nije mogla prisiliti odluku. Imaju postupak za vaganje opcija, istražujući nekoliko odjednom. U ranoj fazi procesa, kolonija već tajno ne zna koje će mjesto izaći kao pobjednik. Kolektivno mišljenje može padati i padati dok se procjenjuju bezbrojna razmatranja—pokušavajući optimizirati veličinu pristupnog otvora, veličinu komore, stanje komore, ranjivost, smjer otvora u odnosu na izloženost suncu i mnoštvo drugih čimbenika. Na kraju postižu konsenzus i odlaze.

Ima li superorganizam (kolektiv pojedinaca) slobodnu volju? Postoji li duša? Ima li pameti? Po svemu sudeći, pčelinja kolonija je živi organizam koji u stvarnom svijetu donosi tešku odluku – odluku koja će utjecati na njegov opstanak i genetski uspjeh. Oklijevam reći da se takva odluka bitno razlikuje od složenih odluka koje donose ljudski pojedinci. Umjesto da se nabacujemo i pripisujemo dušu ili um kolektivu, možda bismo jednostavno mogli cijeniti koloniju kao nevjerojatan primjer nove složenosti poput mnogih drugih primjera koji se javljaju u svim oblicima života – poput ljudskog tijela i mozga, na primjer .

Pretpostavljam da nemam ništa protiv označavanja pojavnog fenomena naprednog donošenja odluka kao uma ili duše, sve dok se razumije da su takve stvari samo privremeni proizvodi materije, u potpunosti ovisni o njezinom rasporedu i biofizičkoj sposobnosti.

Sve za jednog ili ništa za sve?

Vjera u slobodnu volju često je pokazatelj ljudskih supremacističkih sklonosti—prožimajućih u našoj kulturi. Čini se da većina ljudi koji vjeruju u slobodnu volju ne priušti istu kvalitetu niti jednoj životinji osim ljudima, što je meni doista bizarno. Kako to može biti tako? Gdje je oštra linija? Nismo li napravljeni od istih atoma, mesa, kostiju, neurona, itd. – na temelju inkrementalnih genetskih modifikacija koristeći u biti isti temeljni nacrt kao i svi ostali? Kakva se čarolija dogodila da nam odjednom omogući da nadjačamo biologiju? Ne kažem da zagovornici slobode samo za ljude neće imati odgovore na ova pitanja – samo da odgovori nisu potkrijepljeni ničim osim tvrdnjama, uvjerenjem o rangu i žalosnim osjećajem superiornosti.

Dakle, je li sva slobodna volja posvećena jednoj privilegiranoj vrsti ili je nema za sve vrste?

Jeste li ikada otvorili vrata kako biste pustili kućnog ljubimca van, samo da biste ga gledali kako oklijeva i zaglavi odlučujući hoće li izaći ili ostati? Mogli bismo čak reći: “Odluči se!” Čekaj: odluči se? Životinje apsolutno donose odluke. Moljci donose odluke na temelju svijeta koji percipiraju: je li taj mirisni gradijent dovoljno jak da ga vrijedi slijediti? Amebe donose odluke na temelju svog okruženja. U slučaju amebe, možda ćemo moći prodrijeti dublje u mehanički podražaj/odgovor podrijetla odluke, ali zašto onda moljci i ljudi nisu jednostavno razrađenije verzije? Ne reagiramo li na podražaje na sofisticirane, ali biološki utemeljene (i kulturno programirane) načine?

Ako ljudi imaju slobodnu volju, onda mislim da je moraju imati i amebe. Smatram da je jednostavnije reći da je nitko od nas nema: nitko od nas ne posjeduje eterično nadjačavanje (iznimno složenih) mehanizama koji upravljaju našim odlukama. Svi smo mi nevjerojatna bića, činimo nevjerojatne stvari u ovom svijetu—i sve bez vilinske prašine.

Koji je smisao?

Reakcija vjernika u slobodnu volju na tvrdnju da je slobodna volja iluzija može biti prilično razotkrivajuća. Mnogi će odmah (i urnebesno predvidljivo) učiniti nešto “spontano” kako bi demonstrirali slobodnu volju na djelu. Dobar pokušaj, vrećo mesa. Vidio sam da dolazi. Klasično izvođenje potprograma.

Naravno da smo više od inertnih gruda. Naravno, mi upravljamo svojim svijetom, donoseći odluke između više opcija. Kako bi se bilo koji oblik života inače održao?

Pobornik slobodne volje mogao bi me upitati: “Što vas onda motivira da napišete ovaj post ili da upozorite na egzistencijalne probleme kao što inače radite putem svog bloga?” Pa, po čemu se ono što ja radim razlikuje od prve lisice u brlogu koja nanjuši dim i potiče ostale na bijeg? Pčela će učiniti isto. Kakva bih ja to društvena životinja bio da nisam bio oprezan na opasnosti i upozoravao svoje bližnje (o kojima i sam ovisim unutar društvene grupe)? Kako bi društvena vrsta preživjela bez evolucijski izbrušenog instinkta preživljavanja koji bi oglasio uzbunu kada se čini da to uvjeti opravdavaju? Hitnost je ugrađena. Osoba kakva jesam: moja genetika, moje podrijetlo, moje okruženje, moja iskustvena povijest, sve to pridonosi tome da budem ta osoba koja počinje zbrajati dva i dva (do the math) kao odgovor na skup podražaja koje sam primio. Bilo bi doista vrlo čudno i dosadno da svijet bez slobodne volje potiskuje reakcije na podražaje – koliko god bili složeni. Isto tako, bilo bi čudno da nisam djelovao na neki način prema inputima koje sam primio. Ja sam samo svoje biofizičko ja, i to mi je više nego dovoljno.

Zašto se truditi pisati post o slobodnoj volji? Osjećam da vjera u slobodnu volju može biti štetna za dugoročni ekološki uspjeh. Djeluje tako da nas izdvaja kao privilegirane stanovnike planeta. Samo ako nas sruše s pijedestala samoveličanja, mogli bismo otvoriti svoj mozak za rad sa životnom zajednicom – kao njezinim dijelom – umjesto u suprotnosti s njom ili gospodarenju njome. Ironično, dakle, vjera u slobodnu volju može nametnuti nepotrebna ograničenja: djelovanje da se zatvore korisni izbori!

Također ironično, baš kao što doživotni vjernik u božanstvo može osjećati da nema smisla za život ako se suoči s mogućnošću nepostojanja tog božanstva, oni zarobljeni nepokolebljivom vjerom u slobodnu volju vjerojatnije će razmišljati o malodušnosti i rezignaciji kada im se suoči s njegovim uklanjanje, možda kao oblik besmislenog intelektualnog protesta. Ostatak svemira kreće se očito bez potrebe za takvim vjerovanjem da bi funkcionirao, ne pokazujući znakove odustajanja od djelovanja ili podnošenja ostavke u porazu. To je filozofova samoprouzročena paraliza lijeve strane mozga. Kažem im: kako hoćete – budite lupa ako morate – mi ćemo samo biti ovdje, nećemo biti tužni, već ćemo proaktivno reagirati na izazove koje nam postavlja svemir.

Odricanje od odgovornosti?

U skladu s tim, neki zamišljaju da uskraćivanje slobodne volje znači oslobađanje od odgovornosti. Možda su to isti oni ljudi koji bi bili ubojice da se ne boje vječne božje kazne. Zašto je ikome potreban oslonac slobodne volje da bi se ponašao odgovorno? Kao pripadnik društvene vrste, moja grupa, a ni životna zajednica, ne toleriraju dobro moju neodgovornost. To ima posljedice. Također se događa da cijenim neke stvari, tako da se ponašam u skladu s tim vrijednostima—koje djeluju kao utezi u procjeni konkurentskih neuralnih ishoda. Ameba cijeni hranu i djeluje kako bi je osigurala. Sofisticiranije vrijednosti također potiču sofisticirane odgovore. Za mene su te vrijednosti suprotstavljene nihilizmu, a ne vjeri u slobodnu volju.

Ako osoba — ili bilo koja druga životinja — učini nešto, tada se radnja veže za aktera, zajedno s posljedicama koje iz toga proizlaze. Drugim riječima, to biće nosi određeni stupanj odgovornosti. Zašto bi bilo važno da li je tijelo proizvelo odluke ili nesto eterično? Biti dio društva je i sudjelovanje u doprinosima kao i troškovima zajednice. Kako bi se drugačije društveno ponašanje razvijalo ako ne putem odgovora na posljedice. Doista, možda nije pogreška što model poticaja/odgovora sugerira uparivanje stimulativnosti/odgovornosti. Lingvistički gledano, sposobnost da se donese odgovor stvara odgovornost, a ne slobodnu volju. Naša tjelesnost je ono što daje sposobnost da odgovorimo, nakon procjene mnogih nijansi predstavljenih podražajima.

Važno je da imamo sposobnost procijeniti dugoročne posljedice naših postupaka na temelju složenog kognitivnog aparata. Ovo znanje daje ulazne podatke za odluke/odgovore, s obzirom na posljedice. Nedostatak slobodne volje nimalo ne mijenja opcije koje su pred nama i ne utječe na posljedice. Dosta s igricama uma.

Postavlja se pitanje: je li naš organizam — koji je očito sposoban nanijeti veliku ekološku štetu — također sposoban reagirati na podražaje (signale) upozorenja kako bismo mogli favorizirati opcije koje smanjuju dugoročnu štetu? Možemo li “spasiti svijet” bez slobodne volje? Hoće li naš pojedinačni i kolektivni sklop djelovati odgovorno? Samo ako se dobiju relevantni inputi za informiranje procesa. Samo ako ostanemo oprezni na nove prijetnje nama samima i cijeloj zajednici života. Neka naši fenomenalni mesni mozgovi, u kolektivnoj komunikaciji, odrade ostalo. Da, moguće je. Koji bi fizički princip stajao na putu?

Pa krenimo!

U redu je napustiti iluziju slobodne volje. Ništa se veliko ne mijenja. Svemir neće stati. Samo diši. I dalje ćete imati dostupan izbornik odgovora kada vam se predstavi niz podražaja. Dajte sve od sebe: ciljajte na dugoročnu korist. Vjerujte svom osjećaju. Imate nevjerojatan sklop koji je oblikovan evolucijom, poviješću, životnim iskustvom i više. Pustite ga da radi svoj posao – čak i ako će zauvijek prkositi potpunom razumijevanju kako funkcionira. Ne dopustite da vas čarobna ideja veže za nepostojeći eter: prihvaćanje biološke osnove za naše djelovanje ni na koji način ne umanjuje poštovanje na duhovnoj razini za nevjerojatan život u našem svemiru i naše sretno mjesto za stolom. Dakle, odložite sigurnosnu deku. Odbacite kotače za vježbanje. Plivajte bez plovaka za ruke. Otvorite oči pod vodom. Usudite se jesti čokoladu koja je dotakla maslac od kikirikija. Bit ćeš dobro. Rezultat je, naime, oslobađajući. Naša sposobnost za postizanje i slavljenje vrijednih rezultata nije smanjena.

Objavio: Danijel Višak

Novi način razumijevanja klimatskih promjena i drugih pojava.

Prijevod teksta sa stranice https://www.hcn.org/issues/47.1/introducing-the-idea-of-hyperobjects/?ref=okdoomer.io

Autor Timothy Morton

…o hiper objektima

Ja sam ekološki filozof. Godine 2008. izumio sam riječ za opisivanje svih vrsta stvari koje možete proučavati, razmišljati i računati, ali koje nije tako lako vidjeti izravno: hiperobjekti. Stvari poput: ne samo šalice od stiropora ili dvije, nego sav stiropor na Zemlji, ikad. Sav taj stiropor trajat će jako dugo: 500 godina, možda. Uvelike će me nadživjeti. Hoće li potomci moje obitelji uopće biti povezani sa mnom na bilo koji značajan način do 2514.? Trenutno na Zemlji ima puno više stiropora nego Timothyja Mortona.

Dakle, hiperobjekti su me nadmašili i nadmašuju me ovdje i sada. Razmislimo o drugom primjeru. Zamislimo ne samo ovu jednu mrvicu plutonija, već sav plutonij koji smo ikada napravili. Taj se plutonij raspada 24 100 godina prije nego što postane potpuno siguran. To je nezamislivo vrijeme. Kad pomislim na stiropor, mogu se zamisliti oko 500 godina. Ali 24.100 godina? Ipak, dužan sam djelovati s pogledom na ljude, tko god oni bili, koji su u tom trenutku živi. Tko zna bih li ih uopće prepoznao kao ljude? Možda ćemo se do tada stopiti s cijelim nizom izvanzemaljaca. Ne znam, ja sam poput Donalda Rumsfelda i njegovih “nepoznatih nepoznanica”: Postoje stvari koje ne znam o budućnosti, a ni sam ne znam koliko ne znam o njoj. Ali dolazi.

…dužni smo učiniti nešto u vezi s njima, jer ih možemo zamislit

Plutonij je problem. Ljudi su to napravili, pa smo prilično odgovorni za to. Osim toga, mogu razumjeti što je plutonij – što se čini kao prilično dobar razlog za preuzimanje odgovornosti za nešto. Pretpostavimo da vidim da će nekoga udariti nadolazeći automobil. Shvaćam da će ta osoba stradati, pa sam dužan uskočiti i spasiti je. Hiperobjekti su takvi – poput Dust Bowl-a (op.a. 1930.ih velika područja u USA pogodila je velika suša sa ekstremnim pješćanim olujama, koje su dotukle tamošnje farmere), na primjer, ili kolosalne suše u Kaliforniji. 

Dužni smo učiniti nešto u vezi s njima, jer ih možemo zamislit

To je dobra vijest ako vam je stalo do ublažavanja učinaka globalnog zatopljenja. (Odbijam to nazvati klimatskim promjenama. Zemaljska se kugla doslovno zagrijava zbog stakleničkih plinova.) Ekološko razmišljanje o globalnom zatopljenju zahtijeva neku vrstu mentalne nadogradnje, kako bismo se nosili s nečim što je toliko veliko i toliko moćno da do sada nismo imali stvarnu riječ za to.

…o globalnom zagrijavanju

Međutim, razmišljanje o globalnom zatopljenju kao o hiperobjektu doista je korisno. Za početak, koncept hiperobjekata daje nam jednu riječ kojom možemo opisati nešto na vrhovima jezika. Vrlo je teško govoriti o nečemu što ne možete vidjeti ili dodirnuti, ali smo dužni to učiniti, jer globalno zatopljenje utječe na sve nas.

Ne mogu vidjeti Ne mogu to dotaknuti. Ali znam da postoji i znam da sam dio toga. Trebao bih brinuti o tome.

Mnogi ljudi su mi rekli: “Oh, sad napokon imam izraz za ovu stvar koju sam pokušavao shvatiti!” Vidimo, na primjer, da globalno zatopljenje ima svojstva hiperobjekta. “Viskozan” je — što god radim, gdje god da sam, nekako se “lijepi” za mene. 

Ono je “nelokalno” — njegovi su učinci globalno raspoređeni kroz ogroman vremenski raspon. Tjera me da doživim vrijeme na neobičan način. Ono je “postupno” – doživljavam samo dijelove toga u bilo kojem trenutku. I ono je “međuobjektivno” – sastoji se od svih vrsta drugih entiteta, ali se ne može svesti na njih.

…ako možete razumjeti globalno zatopljenje, morate učiniti nešto po tom pitanju.

Zaboravite na potrebu za dokazima ili potrebu da uvjerite više ljudi. Samo se držite onoga što je stvarno super očito. Možete li razumjeti hiperobjekte?

Onda ste dužni brinuti o njima.

Dakle, hiperobjekti su masovno raspoređeni u vremenu i prostoru i mi smo dužni brinuti o njima, čak i ako ih nismo proizveli. Uzmimo biosferu za primjer. 

Ne mogu je vidjeti. Ne mogu je dodirnuti. Ali znam da postoji i znam da sam dio toga. Trebao bih brinuti o tome.

Ili globalno zagrijavanje. Ne mogu ga vidjeti ni dodirnuti. Ono što mogu vidjeti i dodirnuti su ove kišne kapi, ovaj snijeg, ta mrlja od opeklina na zatiljku. Mogu dotaknuti vrijeme. Ali klimu ne mogu dirati. Tako netko može izjaviti: “Vidite! Ovaj je tjedan padao snijeg u Boiseu, Idaho. To znači da nema globalnog zagrijavanja!” 

Ne možemo izravno vidjeti globalno zatopljenje, jer nije samo jako rašireno i stvarno jako dugotrajno (100 000 godina); također je super visoke dimenzije. Nije samo 3-D. To je nevjerojatno složen entitet koji morate mapirati u ono što oni zovu visokodimenzionalni fazni prostor: prostor koji iscrtava sva stanja sustava.

…znanost ne može izravno ukazati na uzroke i posljedice

Čineći to, mi samo slijedimo strukture moderne znanosti, koje je postavio David Hume, a potvrdio Immanuel Kant. Znanost ne može izravno ukazati na uzroke i posljedice: to bi bilo metafizički, ekvivalentno religijskoj dogmi. Može vidjeti samo korelacije u podacima. 

To je zato što, tvrdi Kant, postoji jaz između onoga što stvar jest i onoga kako se pojavljuje (njenih “fenomena”) koje se ne može smanjiti, koliko god se trudili. Ne možemo locirati ovu prazninu bilo gdje na ili unutar stvari. To je transcendentalni jaz.

Hiperobjekti nas tjeraju da se suočimo s ovom istinom moderne znanosti i filozofije.

Kao da ste unutar golemog crva u filmu Carstvo uzvraća udarac. Neko se vrijeme možete zavaravati da niste unutar golemog crva, dok vas ne počne probavljati. Budući da je crv “posvuda” u vašem vidnom polju, ne možete doista reći razliku između njega i površine asteroida na koju mislite da ste sletjeli.

…o poricanju globalnog zatopljenja

Osoba koja poriče postojanje globalnog zatopljenja jer još uvijek može dotaknuti snijeg, tulumari kao da je 1759. Tulumari kao da se moderna znanost nikada nije dogodila. Moderna znanost nastala je uglavnom zahvaljujući Humeu, škotskom skeptičnom empiričaru. 

U nekom drugom životu, Hume bi mogao biti basist Pink Floyda, jer je sigurno mogao napisati neke od tekstova grupe. “Sve što dodirneš i sve što vidiš / To je sve što će tvoj život ikada biti” — to je osnovni Hume. Stvari ne možete znati izravno; možete znati samo podatke. To je temelj moderne znanosti. Uzrok i posljedica nisu stvari koje nestaju ispod drugih stvari. To su zaključci koje donosimo o uzorcima koje vidimo u podacima.

Začudo, ovo modernu znanost čini točnijom i poštenijom od svega što smo dosad smislili. Stvar je u tome što su statističke korelacije bolje od golih izjava činjenica u koje jednostavno morate vjerovati ili se suočiti s posljedicama. (“Zemlja je ravna! Bog je ovo zlatno tele!”) 

Bolje je reći da smo 95 posto sigurni da su globalno zatopljenje uzrokovali ljudi nego vikati: “Prouzročili su ga ljudi, kvragu! Samo mi vjeruj!”

…kockamo li se sa životima naše djece

Imate neke stvarne podatke za nastavak, u slučaju od 95 posto. Pokušajte baciti dvije kockice s 10 strana i doći do brojeva od 96 do 100. (Kao igrač Dungeons & Dragons koji se oporavlja, znam o čemu govorim.) To je vjerojatno bliže nevjerovatnom da će se dogoditi nego što zaista hoće.

Dakle, hiperobjekti su smiješni. S jedne strane, imamo sve te nevjerojatne podatke o njima. S druge strane, ne možemo ih izravno doživjeti. Naletjeli smo na te ogromne stvari, kao što su Han Solo i princeza Leia i divovski crv. Dakle, trebamo filozofiju i umjetnost da nas vode, dok se način na koji razmišljamo o stvarima nadograđuje.

Ljudska bića sada prolaze kroz ovu nadogradnju. Nadogradnja se zove ekološka svijest.

Timothy Morton je predstojnik Rite Shea Guffey za engleski jezik na Sveučilištu Rice u Houstonu. Autor je knjige Realist Magic: Objects, Ontology, Causality and Hyperbjects: Philosophy and Ecology after the End Of The World. Trenutno radi na spisateljskom projektu s islandskom kantautoricom Björk.

Objavio: Danijel Višak

Prijevod članka autora Nate Hagens 

https://www.researchgate.net/publication/339604726_Economics_for_the_future_-_Beyond_the_superorganism

Nate je poznati govornik o problemima široke slike s kojima se suočava ljudsko društvo i trenutno predaje na seminaru o sintezi sustava na Sveučilištu u Minnesoti ‘Reality 101 – Anketa o ljudskim teškoćama’ . Nate je član odbora Post Carbon instituta, Bottleneck Zaklada, IIER i Institut za proučavanje energije i budućnosti. Prethodno je bio glavni urednik The Oil Drum-a, jednog od najpopularnijih i najcjenjenijih web-mjesta za analizu i raspravu o globalnoj opskrbi energijom i budućim implikacijama nadolazeće energetske tranzicije.

Nateove prezentacije govore o prilikama i ograničenjima s kojima se suočavamo nakon nadolazećeg vrhunca globalnog gospodarskog rasta. Nate se usredotočuje na međuodnos između financijskih tržišta temeljenih na dugu i prirodnih resursa, posebno energije i jedinstvenih (i dosad neplaniranih) rizika od nadolazećeg ‘Velikog pojednostavljenja’. Što se tiče potražnje, Nate se bavi evolucijski izvedenim temeljima statusa, ovisnosti i naše odbojnosti prema ponašanju u vezi s budućnošću te nudi prijedloge o tome kako bi se pojedinci i društvo mogli bolje prilagoditi nadolazećim desetljećima. U konačnici, Nateovi govori pokušavaju pružiti okvir za ljude koji bi željeli sudjelovati u oblikovanju budućnosti.

Nate se pojavljivao na PBS-u, BBC-ju, ABC-u i NPR-u te je držao predavanja diljem svijeta. Magistrirao je financije s počastima na Sveučilištu u Chicagu i doktorirao prirodne resurse na Sveučilištu u Vermontu. Prethodno je Nate bio predsjednik Sanctuary Asset Managementa i potpredsjednik u investicijskim tvrtkama Salomon Brothers i Lehman Brothers.

Ekonomija budućnosti – s onu stranu “superorganizma”

SAŽETAK

Naš okoliš i gospodarstvo su na raskrižju. Ovaj rad pokušava povezati u priču o tome kako se ljudsko ponašanje, novac, energija, ekonomija i okoliš uklapaju zajedno. Ljudi teže istom emocionalnom stanju kao naši uspješni preci. 
U okruženju bogatom resursima, koordiniramo se u grupama, korporacijama i nacijama, kako bismo maksimizirali financijski višak, vezani za energiju, vezani za ugljik. Na globalnoj razini, pojavni rezultat ove kombinacije je bezumni superorganizam gladan energije koji emitira CO2. 
Pod ovom dinamikom sada smo bihevioralno "ograničeni rastom" i upotrijebit ćemo sva moguća sredstva da izbjegnemo suočavanje s ovom stvarnošću. Što više izbjegavamo i odgađamo problem, to je veća nepovezanost između naše financijske i fizičke stvarnosti. 
Trenutak ove rekalibracije bit će prijelomni trenutak za našu kulturu, ali bi mogao biti i rođenje nove 'ekonomije sustava'. i posljedično različite načine življenja. 
Sljedećih 30 godina vrijeme je da primijenimo sve što smo naučili tijekom proteklih 30 godina. Došli smo do razgovora na razini vrste.

“Ekološka ekonomija bavi se odnosima između ekosustava i ekonomskih sustava u najširem smislu.” – Robert Costanza, (prva rečenica u prvom članku u prvom broju časopisa Ecological Economics)

“Pravi problem čovječanstva je sljedeći: imamo paleolitske emocije; srednjovjekovne institucije; i božansku tehnologiju.” – E.O. Wilson

“Živimo u svijetu u kojem ima sve više informacija, a sve manje značenja.” – Jean Baudrillard

“Ne može se promijeniti sve s čime se suočavamo, ali ništa se ne može promijeniti dok se s tim ne suočimo.” – James Baldwin

1. Pregled

Unatoč desetljećima upozorenja, dogovora i aktivizma, ljudska potrošnja energije, emisije i koncentracije CO2 u atmosferi dosegli su nove rekorde u 2018. (Quéré et al., 2018.).

Ako globalno gospodarstvo nastavi rasti po stopi od oko 3,0% godišnje, potrošit ćemo onoliko energije i materijala u sljedećih ~30 godina koliko smo kumulativno potrošili u proteklih 10.000. Je li takav scenarij neizbježan? Je li moguć takav scenarij?

Istodobno, dobivamo svakodnevne podsjetnike da globalna ekonomija ne funkcionira kao prije (Stokes, 2017.), poput rastućeg bogatstva i nejednakosti dohotka, snažnog oslanjanja na dug i državna jamstva, populističkih političkih pokreta, rastuće apatije, napetosti i nasilja, i ekološko propadanje. 

Kako bismo izbjegli suočavanje s posljedicama naše biofizičke stvarnosti, sada postižemo rast na sve neodrživije načine. Razvijeni svijet koristi financije kako bi omogućio vađenje materijala čije si vađenje inače ne bismo mogli priuštiti  za proizvodnju stvari koje si inače ne bismo mogli priuštiti konzumirati.

Uz ovu kulisu, kakvi su budući ekonomski sustavi sada izvedivi? Koja bi koreografija omogućila njihov nastanak?

U punini antropocena, što detaljan pogled na odnose između ekosustava i ekonomskih sustava u najširem smislu sugerira o našoj zajedničkoj budućnosti? Ekološka ekonomija bila je ispred svog vremena u prepoznavanju temeljne važnosti usluga prirode i biofizičkih temelja ljudskih gospodarstava.

Može li ekološka ekonomija sada sastaviti nacrt za ‘rekonstrukciju’ koja će voditi put naprijed? 

Prije artikuliranja recepata, najprije nam je potrebna sveobuhvatna dijagnoza pacijenta. U 2019. prevazišli smo usitnjeno nabrajanje onoga što nije u redu. Koherentan opis globalne ekonomije zahtijeva sistemski pogled: opisivanje svih dijelova, procesa, načina na koji dijelovi i procesi međusobno djeluju i što te interakcije impliciraju na buduće mogućnosti. 

Ovaj rad daje kratak pregled odnosa između ljudskog ponašanja, gospodarstva i Zemljinog okoliša. Artikulira kako se društvena vrsta koja se samoorganizira oko viška, metabolički pretvorila u jedan, bezumni, energije gladan “Superorganizam”. 

Na kraju, daje procjenu naših ograničenja i mogućnosti te predlaže kako bi se mogao razviti razumniji ekonomski sustav.

2. Uvod

Većinu proteklih 300 000 godina ljudi su živjeli u održivim, egalitarnim, lutajućim zajednicama gdje su klimatska nestabilnost i niske razine CO2 činile uspjeh u poljoprivredi malo vjerojatnim (Richerson et al., 2001.). Prije otprilike 11 000 godina klima se počela zagrijavati, naposljetku se ravnajući na toplijim razinama nego u prethodnih 100 000 godina (Sl. 1). 

Ova stabilnost omogućila je razvoj poljoprivrede na najmanje sedam odvojenih lokacija diljem svijeta. Po prvi put, skupine ljudi počele su se organizirati oko fizičkog viška – proizvodnje koja premašuje trenutne kalorijske potrebe grupe. Budući da dio populacije više nije morao posvećivati svoje vrijeme lovu i sakupljanju, taj je višak omogućio razvoj novih poslova, hijerarhija i složenosti (Gowdy i Krall, 2013.). Ova nova dinamika dovela je do široko rasprostranjene poljoprivrede i velikih državnih društava u sljedećih nekoliko tisuća godina (Gowdy i Krall, 2014.).

U 19. stoljeću ovaj je proces ubrzan velikim otkrićem fosilnog ugljika i izumom tehnologija za njegovo korištenje kao gorivo. Fosilni ugljik je ljudima dao izuzetno bogat (ali konačan) izvor energije koji su mogli izvući brzinom po vlastitom izboru, za razliku od visoko difuznog i fiksnog toka sunčeve svjetlosti iz prethodnih razdoblja.

Ovo energetsko obilje omogućilo je da 20. stoljeće bude jedinstveno razdoblje u ljudskoj povijesti:

1) više (i jeftinijih) resursa dovelo je do oštrog povećanja produktivnosti i gospodarskog rasta bez presedana,

2) financijski sustav temeljen na dugu oslobođen fizičkih okova omogućio je ubrzanje ekspanzije kreditiranja i uz to povezane potrošnje,

3) sve to zajedno potaknuto viškovima resursa omogućilo je raznolika i bogatija društva.

21. stoljeće skreće s te putanje:

1) energija i resursi ponovno postaju ograničavajući čimbenici gospodarskog i društvenog razvoja,

2) fizička ekspanzija utemeljena na kreditu postaje sve rizičnija i na kraju će dosegnuti granicu,

3) društva se polariziraju i gube povjerenje u vlade, medije i znanost i,

4) ekosustavi se degradiraju budući da apsorbiraju velike količine energije i materijalnog otpada iz ljudskih sustava.

Gdje idemo odavde?

3. Ljudsko ponašanje

Ljudi su jedinstveni, ali na isti način jedinstveni su i žabe ili nilski konji. Mi smo još uvijek sisavci, točnije primati. Naše fizičke karakteristike (sklera – bjeloočnica u očima, mala usta, nedostatak očnjaka itd.) proizvodi su naše formativne društvene prošlosti u malim skupinama (Bullet et al., 2011.;Kobayashi i Kohshima, 2008). Međutim, naš mozak i ponašanje također su proizvodi onoga što je funkcioniralo u našoj prošlosti.

Ne idemo svjesno kroz život maksimizirajući biološku sposobnost, već umjesto toga djelujemo kao “izvršitelji prilagodbe” nastojeći replicirati dnevna emocionalna stanja naših uspješnih predaka (Barkow et al., 1992.). Ljudi imaju impresivnu sposobnost obrade informacija, suradnje i otkrivanja stvari, što nas je dovelo do stanja organiziranosti i bogatstva koje doživljavamo danas. Ali naši umovi kamenog doba reagiraju na modernu tehnologiju, obilje resursa i velike, fluidne društvene skupine na nove načine.

Ova ponašanja – sažeta u nastavku – podupiru mnoge naše trenutne planetarne i kulturne teškoće (Whybrow, 2013.).

3.1. Status i relativna usporedba

Ljudi su društvena vrsta. Svatko od nas se natječe za status i resurse. Kao biološki organizmi brinemo o relativnom statusu. Povijesno gledano, status je bio povezan s osiguravanjem resursa za klan, vodstvom, poštovanjem, pripovijedanjem, etikom, dijeljenjem i zajednicom (Gowdy, 1998; von Rueden i Jaeggi, 2016).

Ali u modernoj kulturi natječemo se za status s resursno intenzivnim dobrima (automobili, domovi, odmori, gadgeti), koristeći novac kao posrednika (Erk et al., 2002). Iako većina najsiromašnijih 20% u naprednim gospodarstvima živi materijalno bogatijim životom od srednje klase 1900-ih, nečiji rang prihoda, za razliku od apsolutnog prihoda, je ono što predviđa zadovoljstvo životom (Boyce et al., 2010).

Za one koji ne ‘pobjeđuju’, nedostatak percipiranog statusa dovodi do depresije, pijenja, gomilanja oružja i drugih negativnih ponašanja (Katikireddi et al., 2017; Mencken i Froese, 2019).

Nakon što su osnovne potrebe zadovoljene, spremni smo reagirati na usporedbu “bolje naspram gore” više nego na “malo” naspram “puno”.

3.2. Nadnormalni podražaji i ovisnost

U okruženju naših predaka, mezolimbički dopaminski putevi bili su povezani s motivacijom, djelovanjem i (kaloričnom) nagradom. Moderna tehnologija i obilje mogu oteti taj isti sustav nagrađivanja. Mozak trgovca dionicama koji sklapa pobjedničko trgovanje svijetli u fMRI-u. (op.a. prijevod – Funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI) je slikovno skeniranje koje pokazuje aktivnost u određenim područjima mozga.) U medicinskom okruženju, fMRI uglavnom pomaže u planiranju operacija mozga i sličnih zahvata.) Na isti način na koji čimpanzama (a vjerojatno i našim dalekim precima) svijetli kad pronađu orahe ili bobice. Ali kada trgujemo dionicama, igramo videoigre ili gradimo trgovačke centre, u modernim mozgovima nema instinktivnog ‘punog’ signala. Tako da postajemo ovisni o ‘neočekivanoj nagradi’ sljedećeg susreta, epizode ili e-pošte, sve bržim tempom (Hagens, 2011.; Schultz i sur., 1997.). Naši mozgovi zahtijevaju tokove (osjećaje) koje danas uglavnom zadovoljavamo neobnovljivim zalihama. 

U modernoj kulturi bogatoj resursima, ‘željeti’ postaje jača emocija od ‘imati’.

3.3. Kognitivne predrasude

Nismo evoluirali da bismo imali vjerodostojan pogled na naš svijet (Mark et al., 2010.).

Razmišljamo riječima i slikama odvojenim od fizičke stvarnosti. Ova zamišljena stvarnost obično se čini stvarnijom od znanosti, logike i zdravog razuma. Uvjerenja koja proizlaze iz ovog virtualnog sučelja postaju religija, nacionalizam ili donkihotski ciljevi kao što je teraformiranje Marsa (Harari, 2018).

Veći dio povijesti održavali smo grupe dijeljenjem društvenih mitova poput ovih. Nevjerovanje u te mitove dovelo je do ostracizma i smrti. Uvjerenja obično prethode razlozima kojima ih objašnjavamo i stoga su daleko snažnija od činjenica (Gazzaniga, 2012.).

Psiholozi su identificirali stotine kognitivnih predrasuda prema kojima uobičajeno ljudsko ponašanje odstupa od ekonomske racionalnosti. To uključuje: motivirano razmišljanje, grupno razmišljanje, pristranost autoriteta, učinak promatrača, itd.

Racionalnost je iz novijeg dijela našeg mozga kojim još uvijek dominiraju primitivnije, intuitivnije i emocionalnije moždane strukture limbičkog sustava. Moderna ekonomija pretpostavlja da je racionalni mozak glavni, ali nije.

U kombinaciji s našom plemenskom prirodom unutar grupe, razumljivo je da lažne vijesti funkcioniraju i da se ljudi opiru neugodnim predodžbama koje uključuju ograničenja rasta, pada energije i klimatskih promjena. Evolucija bira prikladnost, a ne istinu (Hoffman, 2019).

Istinu obično cijenimo samo ako nas kratkoročno nagrađuje. Racionalnost je iznimka, a ne pravilo.

3.4. Vremenska pristranost (visoke diskontne stope)

Zbog dobrih evolucijskih razloga (kratak životni vijek, rizik od eksproprijacije hrane, nestabilno okruženje itd.) nesrazmjerno više brinemo o sadašnjosti nego o budućnosti, koju ekonomisti mjere ‘diskontnom stopom’ (Hagens i Kunz, 2010.).

Što je viša diskontna stopa, to je osoba više “ovisna o sadašnjosti” (Laibson et al., 2007.).

Konzumenti droga i alkoholičari, oni koji preuzimaju rizik, ljudi s niskim I.Q. rezultatima, ljudi koji imaju velika kognitivna opterećenja i muškarci (nasuprot ženama) imaju tendenciju oštrije odbaciti događaje ili probleme u budućnosti (Chabris et al., 2010.).

Nažalost, većina naših suvremenih izazova je ‘u budućnosti’. Prepoznavanje da budućnost postoji i da smo dio nje izvire iz relativno nove strukture mozga, neokorteksa. Nema izravne veze s motivacijskim centrima u dubini mozga koji komuniciraju hitnost. 

Kad su upitani da planiraju međuobrok za sljedeći tjedan između čokolade ili voća, ljudi su u 75% slučajeva odabrali voće. Kada birate međuobrok za danas, 70% bira čokoladu. Kada birate film za gledanje sljedeći tjedan, 63% bira obrazovni dokumentarac, ali kada bira film za večeras 66% odabire komediju ili znanstvenu fantastiku (Read et al., 1999.). 

Imamo velike namjere za budućnost, dok budućnost ne postane danas. Naš neokorteks ih može zamisliti, ali mi smo emocionalno slijepi za dugoročne probleme poput klimatskih promjena ili iscrpljenosti energije. 

Emocionalno, budućnost nije stvarna.

3.5. Suradnja i grupno ponašanje

Grupno ponašanje nas je oblikovalo jednako kao i individualno (Wilson i Wilson, 2008). 

Ljudi su izrazito ‘grupni’ (Haidt, 2013), a prije poljoprivrede bili su agresivno egalitarni (Pennisi, 2014; Boehm, 1993). Ona povijesna plemena koja su mogla djelovati kao kohezivna jedinica suočena sa zajedničkom prijetnjom nadmašila su plemena bez takve društvene kohezije. Zbog toga danas lako i brzo formiramo zajedničke i ne zajedničke grupe te se prema njima ponašamo blagonaklono, odnosno antagonistički.

Također smo spremni surađivati s našom unutarnjom grupom, bilo da se radi o malom poduzeću, velikoj korporaciji ili čak nacionalnoj državi – kako bismo dobili novčani (ili u ranijim vremenima, fizički) višak. 

Ja ispred Nas, Mi ispred Njih.

3.6. Kulturna evolucija, ultrasocijalnost i superorganizam

“Ono što se dogodilo početkom 1500-ih bilo je zaista izuzetno, nešto što se nikada prije nije dogodilo i nikada više neće. Dva kulturna eksperimenta, koja su se provodila u izolaciji 15 000 godina ili više, napokon su se suočila licem u lice. Nevjerojatno, nakon toliko vremena, svatko je mogao prepoznati institucije onog drugog. Kad se Cortés iskrcao u Meksiku, zatekao je ceste, kanale, gradove, palače, škole, sudove, tržnice, navodnjavanje, kraljeve, svećenike, hramove, seljake, zanatlije, vojske, astronome, trgovce, sport, kazalište, umjetnost, glazbu i knjige. Visoka civilizacija, različita u detaljima, ali slična u bitnim stvarima, razvila se neovisno na obje strane zemlje.” Ronald Wright, Kratka povijest napretka (2004., str. 50-51)

“Ultrasocijalnost se odnosi na najdruštvenije životinjske organizacije, s punom podjelom rada, stručnjacima koji ne skupljaju hranu nego ih drugi hrane, učinkovitom razmjenom informacija o izvorima hrane i opasnosti, samopožrtvovnim naporima u kolektivnoj obrani.” (Campbell, 1974; Gowdy i Krall, 2013).

Ljudi su jedna od šačice vrsta koje su izrazito društvene. Fenotipski smo primati, ali po ponašanju smo sličniji društvenim kukcima (Haidt, 2013). Naša ultrasocijalnost omogućuje nam da funkcioniramo u puno većim razmjerima nego kao pojedinci. Na najvećim razmjerima, kulturna evolucija odvija se mnogo brže od genetske evolucije (Richerson i Boyd, 2005.). Putem kulturne evolucije koja je započela s poljoprivredom, ljudi su evoluirali u globalno povezanu civilizaciju, ‘nadmašivši’ druge ljudske ekonomske modele na putu da postanu de facto ‘superorganizam’ (Hölldobler i Wilson, 2008.).

Superorganizam se može definirati kao "skup predstavnika koji mogu djelovati usklađeno kako bi proizveli fenomene kojima upravlja kolektiv" (Kelly, 1994.). Putem suradnje (i koordinacije), sposobnost se prenosi s nižih na više razine organizacije (Michod i Nedelcu, 2003). Potrebe ovog entiteta više razine (danas za čovjeka; globalna ekonomija) oblikuju ponašanje, organizaciju i funkcije entiteta niže razine (pojedinačno ljudsko ponašanje) (Kesebir, 2011). Ljudsko ponašanje je stoga ograničeno i modificirano 'uzročno-posljedičnom vezom' sa višim razinama organizacija prisutnih u društvu (Campbell, 1974).

Sve prethodno navedene ‘iracionalnosti’ održavale su našu vrstu u procvatu 300.000 godina. Ono što se promijenilo nismo ‘mi’ nego ekonomska organizacija naših društava u tandemu s tehnologijom, opsegom i utjecajem. Od neolitika, ljudsko se društvo organiziralo oko rasta viška, u početku mjerenog fizički, npr. žitarica, koja se sada mjeri digitalnim zahtjevima za fizičkim viškom (ili novcem) (Gowdy i Krall, 2014.).

Pozitivne ljudske osobine poput suradnje preuzete su da postanu koordinacija prema proizvodnji viška. Sve više je “svrha” modernog čovjeka u ultrasocijalnoj globalnoj ekonomiji pridonijeti višku za tržište (npr. ekonomska vrijednost ljudskog života temeljena na diskontiranom životnom dohotku, teorija marginalne produktivnosti vrijednosti rada, itd.) (Gowdy 2019, u tisku).

3.7. Ljudsko ponašanje – sažetak

Naš repertoar ponašanja je širok, ali informiran i ograničen našim neurološkim naslijeđem i višom razinom organizacije koju pokazuje naš ekonomski sustav. Rođeni smo s nasljednim modulima spremnima reagirati na kontekst na predvidljiv način. “Tko smo” kao vrsta vrlo je relevantno za pitanja ekološkog nadmašivanja, održivosti i naših povezanih kulturnih odgovora.

4. Energija

Ekološka ekonomija priznaje da su stvarna gospodarstva potpuno ovisna o energiji. Međutim, ortodoksna ekonomska teorija ostaje slijepa za ovu stvarnost. Posljedica toga su i naše institucije i naše građanstvo. Prekid povezanosti ima ogromne implikacije na našu budućnost. Ovo je toliko kritično da zaslužuje reiteraciju.

4.1. Energija u prirodi

Energija jest i uvijek će biti valuta života. Učinkovitost hvatanja energije ključna je za biološke sustave. Svaki pokret, aktivnost ili događaj u prirodi zahtijeva energiju. Organizmi koriste strategije traženja hrane koje optimiziraju unos energije u odnosu na potrošnju energije prilagođenu vremenu i rizik (Krebs i Davies, 1997). Na taj način i biološki organizmi su investitori. Veći energetski višak daje organizmu konkurentsku prednost za rast, razmnožavanje, obranu, natjecanje, održavanje i popravak (Lotka, 1922.). Kao takva, „neto energija” nakon što se oduzmu troškovi energije omogućuje i pokreće prirodne – i ljudske – sustave (Hall, 2016.).

4.2. Energija i snaga

Biološki sustavi povećavaju snagu. Metabolizam je brzina kojom organizmi stječu, transformiraju i troše energiju i materijale (Brown i sur., 2004.; Schröter, 2009.). 

“Snaga” je energija kojoj se pristupa/iskorištava po jedinici vremena. Organizmi i ekosustavi prirodno se strukturiraju kako bi povećali snagu pristupom energetskim gradijentima. Hrast ne lista jednim listom (maksimalna učinkovitost) ili npr. 100 tisuća listova (maksimalna bruto energija), nego optimalnom količinom lišća postavljenih kako bi se povećala površina stabla u odnosu na sunce za fotosintezu (Schneider i Kay, 1994.).

Sustavi koji maksimiziraju korisnu snagu općenito nadmašuju one koji to ne čine (Odum, 1995.).

4.3. Energetske prednosti

Velike tranzicije u ljudskim društvima u proteklih 10 000 godina bile su povezane s dobrobitima različitih vrsta i dostupnosti energije (Day et al., 2018.). Industrijalizacija je promijenila povijesni ljudski odnos hvatanja energije s korištenja dnevnih tokova prirode na korištenje tehnologije potaknute velikim količinama jeftine fosilne energije.

Jedan barel sirove nafte može izvršiti oko 1700 kWh rada. Ljudski radnik može izvršiti oko 0,6 kWh u jednom radnom danu (IIER, 2011). Jednostavna matematika otkriva da je potrebno više od 11 godina ljudskog rada da se izvrši isti radni potencijal u bačvi nafte. Čak i ako su ljudi 2,5 puta učinkovitiji u pretvaranju energije u rad, energija u jednom barelu nafte zamjenjuje približno 4,5 godine fizičkog ljudskog rada.

Taj odnos energija/rad bio je temelj industrijske revolucije. Većina tehnoloških procesa zahtijeva stotine do tisuće kalorija fosilne energije kako bi se zamijenila svaka ljudska kalorija koja se prethodno koristila za ručno obavljanje istih zadataka. 

Razmotrite mužnju krave koristeći tri metode (vidi sliku 2): ručno (samo energija ljudskog rada), poluautomatizirane električne strojeve za mužnju (1100 kWh po kravi godišnje) i potpuno automatiziranu mužnju (3000 kWh po kravi godišnje). ). Ručna muzarica, koja radi sama, zahtijeva 120 sati ljudskog rada godišnje po kravi; poluautomatski strojevi zahtijevaju 27 sati rada; i puna automatizacija, 12 h. 

Procijenit ćemo da muzač generira ekonomsku vrijednost od 5 dolara na sat radeći sam. Korištenjem električnih muzara od 0,05 USD po kWh, proizvodnja se značajno povećava i—budući da jeftina električna energija zamjenjuje toliko ljudskih sati rada—prihod se povećava na 19 USD po satu s poluautomatiziranim muzarama i na 25 USD po satu s potpuno automatiziranim tehnologijama. (Napomena: ova velika ekonomska korist mogla bi ići vlasniku farme mliječnih krava, zaposlenicima ili potrošačima u obliku jeftinijeg mlijeka – ili bilo koje kombinacije) (Hagens, 2015.). 

Isti se princip primjenjuje na većinu modernih industrijskih procesa: štedimo ljudski rad i vrijeme dodavanjem velikih količina jeftine fosilne radne snage (Cleveland et al., 1984; IIER, 2011).

Iako je moderna industrijska proizvodnja energetski neučinkovita, izuzetno je isplativa jer je fosilna energija mnogo jeftinija od ljudske energije. To je “fosilna subvencija”, koja moderne profite, plaće i životni standard čini znatno višim u usporedbi s prethodnim civilizacijama temeljenim na difuznim obnovljivim tokovima. Prosječan čovjek u 2015. proizveo je 14 puta više BDP-a od osobe u 1800. – a prosječni Amerikanac 49 puta više (Lindgren, 2011.)! Moderni Amerikanci – putem svojih energetskih subvencija – sada imaju fizički metabolizam primata teških 30 i više tona (Brown i Group, 2013.; Patzek, 2011.).

Međutim, ti neočekivani prihodi imaju i lošu stranu. Industrijska profitabilnost je osjetljiva na povećanje cijena energije. Kao što je naznačeno narančastim i sivim trakama na slici 2, udvostručenje ili utrostručenje troškova energije čini industrije koje su prethodno bile visoko profitabilne s velikim zahtjevima za unosom energije, neprofitabilnima (npr. zračni prijevoznici, proizvodnja cementa, taljenje aluminija itd.).

Dodatno, smanjenje dobiti od povećanja cijena energije ne može se u potpunosti nadoknaditi poboljšanjima učinkovitosti jer je sam poslovni model bio zasnovan na velikim količinama jeftine energije. Ove “smanjene koristi” zbog povećanja cijena energije svjetski su fenomen (EIA, 2013.; Kingsley-Jones, 2013.).

4.4. Energetska ljestvica

U 2018. globalno gospodarstvo radilo je na konstantnih 17 trilijuna vata energije. Što je dovoljno za kontinuirano napajanje preko 170 milijardi žarulja od 100 vata. Preko 80% te energije, prikazane na slici 3, bilo je 110 milijardi barela naftnih ekvivalenata fosilnih ugljikovodika koji pokreću (i koji su utjelovljeni u) naše strojeve, transport i infrastrukturu. S 4,5 godine po barelu, to je jednako radnom ekvivalentu više od 500 milijardi ljudskih radnika (u usporedbi s ~4 milijarde stvarnih ljudskih radnika).

Ekonomska priča 20. stoljeća bila je priča o dodavanju drevne solarne produktivnosti iz podzemlja poljoprivrednoj produktivnosti zemlje. Ove fosilne ‘vojske’ temelj su moderne globalne ekonomije i neumorno rade u tisućama industrijskih procesa i transportnih vektora. Mi nismo platili stvaranje tih armija radnika, samo njihovo oslobađanje. Udaljavanje od njih, bilo putem oporezivanja ili iscrpljivanja, nužno će značiti manje ‘koristi’.

4.5. Zamjenjivost energije

Moderna ekonomska teorija sve inpute smatra istovrijednima i zamjenjivima. Ako cijena jednog inputa postane previsoka, tržište će razviti alternativu. Međutim, energija ne surađuje s ovom teorijom jer različiti izvori energije pokazuju kritične razlike u kvaliteti, gustoći, mogućnosti skladištenja, višku, transportabilnosti, utjecaju na okoliš i drugim čimbenicima. Na primjer, postoje stotine industrijskih procesa srednje i visoke topline (za tekstil, kemikalije, cement, čelik itd.) koji koriste fosilna goriva koji nemaju trenutnu (ili čak u razvoju) alternativu koja koristi tehnologiju s niskim udjelom ugljika (Khanna et al., 2017). Energija se može zamijeniti samo energijom sličnog oblika/kvalitete.

4.6. Energetski primat

Energija je toliko fundamentalna da njena dostupnost postavlja fizičke granice našoj društvenoj razini. Sav život, trgovina, rad ili stvaranje reda omogućeni su i ograničeni dostupnom neto energijom (Hall i Klitgaard, 2011). Kako se BDP na globalnoj razini povećava, energija se mora istovremeno povećavati.

Sve do 1970-ih, energija i BDP bili su u gotovo savršenoj korelaciji; povećanje BDP-a od 5% zahtijevalo je povećanje potrošnje energije od 5% (Cleveland et al., 1984). 

Nakon toga uslijedilo je kratkoročno odvajanje energije od BDP-a zbog poboljšanja učinkovitosti koje je proizašlo iz šokova cijena nafte i prirodnog plina u Sjedinjenim Državama. To je dalje dovelo do prelaska s korištenja nafte u elektranama na nuklearni i prirodni plin. 

Do sredine 1980-ih dug i globalizacija korišteni su za povećanje pristupa energiji potrebnoj za održavanje rasta BDP-a. Puno se priča o dugoročnom padu energetskog intenziteta. Na primjer, od 1965. do 2012. broj megadžula korištenih po $ globalnog BDP-a pao je s 11 na 8, što navodno označava razdvajanje. Međutim, u prosjeku godišnje, tijekom ovih godina, korelacija između energije i BDP-a ostala je čvrsto povezana od 99,4% (Energy & Stuff, 2019.).

Ali kao rezultat ovih trendova, energetski intenzitet se poboljšavao brže od povijesne stope tijekom posljednja dva desetljeća 20. stoljeća. Heterodoksne teorije koje povezuju produktivnost s energijom (Gilliland, 1975.) odbačene su u korist drugih manje ograničavajućih opisa ljudskog ekonomskog prosperiteta. Od 2000. do 2012. godišnja stopa relativnog odvajanja ponovno je pala na 0,3% godišnje (Energy & Stuff, 2019.).

Od tada su podaci nedosljedni zbog mnogih promjena u obračunskim metodama BDP-a, ali opće načelo ostaje: za dodatnu gospodarsku aktivnost potrebno nam je više energije.

Danas se energija još uvijek tretira samo kao još jedan input u naš ekonomski sustav – smatra se da 10 dolara benzina ima isti doprinos ljudskoj proizvodnji kao 10 dolara Pokemon karata.

To je unatoč činjenici da: 

a) je energija potrebna za stvaranje i transformaciju svih materijalnih inputa i 

b) energija se može zamijeniti samo drugom energijom.

Glavna ekonomska teorija svu ekonomsku produktivnost pripisuje radu i kapitalu i stoga pretpostavlja da je ekonomska važnost energije jednaka njezinom udjelu u troškovima (Solow, 1994.). Međutim, biofizička analiza svih proizvodnih inputa pokazuje da je ekonomska važnost energije znatno veća od udjela energije u ukupnom trošku čimbenika, dok za rad vrijedi suprotno. To znači da energija ima značajno veću ulogu u našem bogatstvu i produktivnosti od signala nominalnog udjela u troškovima. U slučaju Japana i Njemačke više od 60% ekonomske produktivnosti objašnjava se unosom energije (Kümmel i Lindenberger, 2014.). 

Odnos bi bio znatno jači da se testira na globalnoj razini (Ayres et al., 2013.), jer nam je globalizacija omogućila preusmjeravanje korištenja energije i resursa iz naprednih gospodarstava (Bank of America Merrill Lynch, 2019.). Alternativne metode ističu da je potrošnja primarne energije povezana s akumuliranim globalnim bogatstvom putem energetske konstante od 9,7 ±0,3 mW po US dolaru iz 1990. (Garrett, 2012). 

Umjesto da bude beznačajan čimbenik u produktivnosti, energija je glavni čimbenik. Prije industrijskog doba, svi relevantni ekonomski teoretičari (uključujući Adama Smitha, Davida Ricarda i druge) koristili su zemlju i produktivnost zemlje za opisivanje ljudskog ekosustava (Warr, 2011.). Kako se globalno gospodarstvo širilo s povećanjem subvencija za fosilnu energiju, produktivnost zemljišta i ograničenja fizičkog inputa smatrani su nepotrebnim i na kraju su u potpunosti uklonjeni iz ekonomske teorije.

U vrijeme prve energetske krize 1970-ih, makroekonomski opisi bili su svedeni na rad i kapital putem Cobb-Douglasove funkcije i Solowljevog ostatka, gdje (uglavnom) ostaju i danas (Keen et al., 2019; Santos et al. , 2018).

Stvorili smo model beskonačnog rasta na konačnom planetu.

Ekonomisti kapital, rad i ljudsku kreativnost vide kao primarne, a energiju kao sekundarne ili odsutne. Zapravo je suprotno. Mi smo energetski slijepi.¹

4.7. Energija i tehnologija

Većina suvremenih tehnoloških dostignuća nije samostalna, već ih pokreće ili tekuće gorivo ili električna energija. Biofizički, postoje dvije općenite vrste tehnologije.

Tehnologija tipa 1 pronalazi načine za učinkovitije korištenje energije (poboljšanja elektrana, bolja učinkovitost goriva vozila) ili izmišlja nove izvore energije (solarne ili geotermalne).

Tehnologija tipa 2 sastoji se od uređaja koji zamjenjuju ručni ljudski rad (motorne pile, automobili) ili novih načina da ljudi koriste energiju (Facebook, Candycrush).

Trenutačno tip 2 dominira tehnološkim izumima i povećava ukupnu globalnu potražnju za energijom (De Decker, 2018). Tehnologija poput “oblaka” zapravo nije “virtualna”. Računala i mobilni telefoni (uključujući servere i mreže) troše više od 15% svjetske električne energije, a to će se povećati s dolaskom 5G (Andrae i Edler, 2015.).

Tehnologija je izraz raspoložive energije koju možemo iskoristiti (Brockway, 2013). Ono što u bilo kojem trenutku nazivamo “tehnološkim napretkom” uglavnom je razvoj kapitalne baze za podršku sve većem protoku dostupne energije u kasnijem vremenu. S rastućim BDP-om kao globalnim ciljem, dodatna energija omogućuje više izuma koji zauzvrat čine naše gospodarstvo složenijim. Nadalje, sama veća društvena/tehnološka složenost zahtijeva veću potrošnju energije – što rezultira spiralom energetske složenosti (Tainter i Patzek, 2012.).

4.8. Iscrpljenost energije

Koristeći fotosintezu kao kapajuće punjenje, stotine milijuna godina žive biomase pohranjene su kao ugljikovodici u Zemljinoj bateriji. Mi trošimo ovu karbonsku bateriju 10 milijuna puta brže nego što je bila napunjena (Schramski et al., 2015.). Procjene preostale nafte i prirodnog plina uvelike variraju (Mohr et al., 2015.), ali je jeftina nafta visoke kvalitete, u velikom obimu, uvelike pronađena i eksploatirana (Fustier et al., 2016.; Masnadi i Brandt, 2017.).

Lijeva strana slike 4 donosi pogrešno, ali uobičajeno tumačenje trenutne proizvodnje nafte u SAD-u. Zbog napretka tehnologije, SAD je postao najveći svjetski proizvođač nafte. Čovjek ostaje s lažnim dojmom da je tehnologija trijumfirala u iscrpljivanju nafte i stoga nije rizik za budući rast. Međutim, stvarnost je točnije prikazana na desnoj ploči, gdje se zajedno pokazuje da su izvori nafte iz neškriljca u trajnom padu.

Povećanje ukupne proizvodnje posljedica je nafte iz šrkiljevca (crveno), koja se nedavno povećala na 52% ukupne proizvodnje. Nafta iz stijena škriljevca nalazi se u matičnoj stijeni odakle je nastala sva druga nafta. Nafta iz škriljevca je ekonomski i ekološki skupa i brzo se troši (čak 90% u prve 3 godine). Tipična nova bušotina zahtijeva složenu opremu, 1200 kamiona vode, 100 vagona pijeska i 8-10 milijuna dolara u troškovima bušenja i završetka (Robinson, 2014.).

Ovo objašnjava zašto je američki Indeks proizvođačkih cijena bušotina za bušenje nafte i plina porastao 350% od 2005. do 2014. (U.S. Bureau of Labor Statistics, 2018.).

Tijekom tog vremena tržišna cijena nafte nije pratila troškove njezine ekstrakcije. Od trećeg tromjesečja 2014. kapitalni izdaci za nalazišta iz škriljevca premašili su novčani tok 19 kvartala zaredom (Rassenfoss, 2019.). 

Zbog strmih stopa pada postojećih polja (škriljevca i konvencionalnih), Međunarodna agencija za energiju tvrdi da bi bez novih bušenja svjetska proizvodnja nafte bila prepolovljena do 2025. i na samo 15% današnje proizvodnje do 2040. („WEO 2018. ,” 2018). Naravno, ulagat ćemo u nova naftna polja – ali to će zahtijevati višu cijenu nafte, što bi dovelo do nižeg gospodarskog rasta (vidi sliku 2, sivi stupci).

Udio troškova energije u našem gospodarstvu, nakon pet stoljeća pada, dosegao je najnižu razinu 1999. i od tada raste (King, 2015.). Kada dobivanje energije zahtijeva više energije, materijala i novca, ekonomija trpi jer se diskrecijsko bogatstvo preusmjerava ili odvodi (Capellán-Pérez et al., 2019.).

Zemljina geološka baterija energetski gustog ugljika nije neograničena, a već smo pronašli i koristili najjeftiniji i najlakši. U odnosu na 2008., rasprave o nestašici nafte i “vrhuncu nafte” pretvorile su se u “vršnu potražnju” i elektrifikaciju transporta kao rješenja. Međutim, neto energija preostalih rezervi, njihova pristupačnost i sposobnost društva da alocira kapital za njihovu obnovu i dalje su središnja pitanja. (Brockway et al., 2019.)

4.9. Energetska udaljenost

Barijere energije, vremena, materijala i složenosti odvajaju nas od stvari koje želimo i trebamo. Naša prirodna subvencija koncentriranih ruda opada zajedno s prirodnom subvencijom fosilnih ugljikovodika. Ne suočavamo se s ‘krajom’ nafte, bakra i vode, ali suočavamo se sa sve većim naporom i troškovima za vađenje ovih resursa iz ruda nižeg stupnja. To će imati odgovarajući učinak na koristi za društva.

Energija ulazi u globalno gospodarstvo putem istraživanja, vađenja, transformacije prirodnih resursa i transporta. Energija je stoga ugrađena u svaki industrijski proces, mineral i materijal u našim gospodarstvima. Sirovine — poput bakra, fosfora ili aluminija — lakše je ekstrahirati i pročistiti kada su koncentrirane.

Kako energija postaje sve skuplja, a mi iscrpljujemo koncentrirane, jednostavne resurse, mnoge robe postaju “udaljenije” za našu upotrebu jer ih je sve skuplje pronaći i ekstrahirati.

Bakar je ključna industrijska roba za skaliranje tehnologija koje se temelje na obnovljivim izvorima energije kao što su električna vozila (García-Olivares i Ballabrera-Poy, 2015.).

Slika 5 prikazuje godišnju proizvodnju bakra u odnosu na 2001. (plavo) za zemlju Čile. Ukupna energija utrošena za preradu bakrene rude i otkrivke prikazana je crvenom bojom. Niže kvalitete rude zahtijevaju više energije (i vode), što dovodi do manje količine bakra za koju se očekuje da će biti dostupna u nadolazećem desetljeću (Čileanska komisija za bakar, 2018.), dok potražnja za bakrom raste.

Ta ista ‘energetska udaljenost’ odnosi se na mnoge ključne resurse, uključujući vodu, litij i hranu. Koristimo oko dvije kalorije fosilnog goriva za uzgoj jedne kalorije hrane u našem modernom poljoprivrednom sustavu – ali koristimo 8-12 dodatnih fosilnih kalorija za obradu, pakiranje, dostavu, skladištenje i kuhanje moderne hrane (Bradford, 2019.).

U prirodnom svijetu to je neodrživo. Organizmi koji za pronalaženje hrane zahtijevaju više energije nego što hrana sadrži, uginut će. Izvlačimo se s ovim samo zato što naše institucije i politike tretiraju energetske subvencije iz fosilnih ugljikovodika kao kamate, a ne glavnicu. Sve što radimo poskupjet će ako ne možemo smanjiti potrošnju energije industrijskih procesa brže nego što cijene rastu.

4.10. Energija i novac

Društvo se temelji na energiji i materijalima, ali većina ljudi misli da se ono temelji na novcu. Doista, novac je jedini dio našeg gospodarstva koji nije podložan zakonima termodinamike jer je stvoren kao dug koji podliježe matematičkim zakonima složenih kamata (Soddy, 1933).

Komercijalne banke nisu posrednici koji posuđuju postojeći kapital (Jakab i Kumhof, 2015.), već stvaraju novac posuđujući ga u postojanje (McLeay i Radia, 2014.). Suprotno onome što se uči u udžbenicima ekonomije, novac se ne posuđuje iz postojećeg bogatstva – on se stvara (Werner, 2014; Ament, 2019). Taj novi novac na kraju se troši na robu ili uslugu koja će sadržavati utjelovljenu energiju. Novac je zahtjev za energijom, ali njegovo stvaranje nije povezano s dostupnošću ili cijenom energije.

4.11. Energija i dug

Budući da je novac potraživanje energije², onda je dug potraživanje buduće energije. Poslovne škole uče da je dug neutralan prema strukturi kapitala, ‘međuvremenski prijenos preferencija potrošnje’. Stoga se BDP generiran dugom ili gotovinom smatra ekvivalentnim. U gospodarstvu sa stalnim rastom, ovo bi moglo biti prikladno.

Međutim, svake pojedine godine od 1965. i SAD i svijet su povećali dug više od BDP-a. To točnije čini dug ‘međuvremenskim prijenosom potrošnje’. Dug je društvena konstrukcija s fizičkim posljedicama. 

Slika 6 ilustrira kako dug povlači resurse naprijed u vremenu. U ovom hipotetskom naftnom polju, različita osjenčana područja predstavljaju različite troškovne tranše naftnih resursa.³ Dobivanje pristupa jeftinom financiranju omogućuje tvrtki da proširi bušenje na rubno komercijalna područja sve dok novi vjerovnici vjeruju u buduće izglede.

Ovo financiranje dugom omogućuje naftnoj tvrtki da ‘stvori veću slamku’, da vadi novu skuplju naftu (tamnocrna na desnoj ploči) i poveća ukupnu proizvodnju polja. (Hughes, 2019.)

Međutim, to rezultira oštrijim budućim padom jer se privremeno povećanje ne može održati: sljedeća tranša dostupna za razradu donosi lošije izvore i financijske rezultate često popraćene višim stopama pada i lošijom kvalitetom nafte. Nekonvencionalna nafta i plin tipični su za ovaj fenomen (Kelly, 2019.).

Slika 6 ilustrira ne samo kako proizvodnja nafte reagira na infuziju duga, već i potrošnju čitavih gospodarstava. Resursi niske entropije (visoka koncentracija, visoka kvaliteta) podupiru našu produktivnost. Stoga se dug može promatrati kao alat koji ljudi koriste za pristup energetskom gradijentu, te rezultirajućim dobrima i uslugama. Dug se naziva ‘lažna energija’ (Weyler, 2011.). Točnije, dug pomiče stvarnu energiju i potrošnju iz budućnosti u sadašnjost, na neodrživ način. Ali lažna je u smislu da da bismo vratili dug, moramo vratiti i energiju. Moglo bi se reći da je ova količina (i povezana potrošnja) “posuđena” energija.

4.12. Energija i blagostanje

Unatoč raširenom uvjerenju da nas više novca i energije čini sretnijima, dokazi pokazuju da to uglavnom nije točno. Nakon zadovoljenja osnovnih potreba, dodatna potrošnja energije dovodi do sporijeg rasta Indeksa ljudskog razvoja (Smil, 2017). Iako Amerikanci troše 20 puta više energije po glavi stanovnika od Filipinaca, postotak ‘vrlo sretnih’ građana ostaje jednak (Hagens, 2007.) (Sl. 7).

Drugi biofizički (i psihološki) pokazatelji mogu bolje pratiti ljudsko blagostanje od BDP-a i potrošnje energije (Lambert et al., 2014; Roy et al., 2012). Ako imamo strukture socijalne podrške, mnoge se fizičke neugodnosti mogu prevladati (Venniro et al., 2018). Nakon zadovoljenja osnovnih potreba, najbolje stvari u životu su besplatne.

4.13. “Vanjski efekti” i energija

Društvo možda ostaje energetski slijepo, ali brzo postajemo svjesni negativnih posljedica globalnog ljudskog poduzetništva (Weyler, 2018.).

Negativni učinci za ljude uključuju:

• gubitak površinskog sloja tla, kemikalije koje remete rad endokrinog sustava (Fischer, 2019.),
• smanjenje broja spermija (Levine i sur., 2017.),
• rastuću nejednakost, nestašicu vode (Schewe i sur., 2014.),
• pad srednjih prihoda (u razvijenom svijetu) (Hannon, 2019.),
• populizam, depresija (Hidaka, 2012.),
• zabrinutost za budućnost i geopolitički rizici.

Negativni utjecaji na prirodni svijet uključuju:

• rizike CO2 za klimu (C. Oppenheimer i sur., 2017.)
• za ekosustave (Saunders, 2005.),
• zakiseljavanje oceana, gubitak koralja i druge utjecaje na oceane (Caesar i sur., 2018.; Schmidtko i sur. 2017; Ward, 2008; Yeo, 1998),
• krčenje šuma, smanjenje broja insekata (Hallmann et al., 2017; Sánchez-Bayo i Wyckhuys, 2019),
• smanjenje broja ptica (Allinson, 2018),
• izumiranje primata (Estrada et al. , 2017.)
• smanjenje populacije (divljih) sisavaca (Bar-on i sur., 2018.),
• plastika u oceanima (Eriksen i sur., 2014.; Koelmans i sur., 2014.),
• mikroplastika i ftalati u zraku (Jamieson i sur., n.d.; Lenoir et al., 2016.),
• gubitak šuma i opći rizik od šestog masovnog izumiranja (Ceballos et al., 2015.; González et al., 2017.).

Svi čitatelji ovog članka svjesni su društvenih i ekoloških utjecaja ekonomske aktivnosti ‘izvana’ u odnosu na tržišni sustav određivanja cijena. Većina njih je omogućena i pogoršana jeftinom energijom, ali su apsolutno unutar ekonomije koja se temelji na fosilnim gorivima.

4.14. Energija – sažetak

Nagli porast BDP-a u 20. stoljeću bio je usko povezan s naglim izgaranjem fosilnih ugljikovodika. Društvo još ne prepoznaje ove poveznice jer spajamo dolarske troškove ekstrakcije energije (malene) s vrijednošću rada (ogromne). Energija je zamjenjiva samo drugom energijom slične kvalitete. Sve se više napredna tehnologija postiže s energijom, a većina tehnoloških dostignuća povećava buduće potrebe za energijom.

Možemo (za sada) lako tiskati novac, ali ne možemo tiskati energiju da bismo mu dali vrijednost. Možemo samo razvijati nove izvore ili brže izvlačiti ono što postoji ili naučiti to koristiti učinkovitije. Prikrili smo već vidljive padove u stopama rasta energije i kvaliteti resursa korištenjem kredita u količinama koje oduzimaju dah. Moderna ekonomska teorija zanemaruje ili minimizira većinu ovih točaka, kao i naše institucije, politike i planovi. U budućnosti će opseg, kvaliteta i cijena energije diktirati kakvi su ljudski sustavi mogući. 

Ostajemo energetski slijepi.

5. Sinteza

Slika 8 je konceptualizacija posljednjih nekoliko i sljedećih nekoliko stotina godina (bez mjerila). Zelena linija predstavlja održive razine protoka dostupne čovječanstvu koje su dosegle tehnološke i geografske granice u 19. stoljeću. Crvena linija predstavlja jednokratni puls unosa neobnovljivih prirodnih resursa u ljudska gospodarstva (nafta, plin, bakar, itd.). Crna linija predstavlja financijske markere (novac, kredit, itd.) temeljnog primarnog kapitala.

U predindustrijskoj eri do točke A, čovječanstvo je migriralo oko planeta pristupajući solarnim tokovima koristeći relativno jednostavnu tehnologiju kao što je poljoprivreda, jedra, robovi i životinjski rad. 

U osvit industrijske revolucije, točka B, čovječanstvo je dodalo kondenzirane zalihe ugljikovodika ljudskim gospodarstvima koja su se prethodno temeljila na protoku. Valjani opis Solowljevog ostatka (tj. ekonomskog rasta koji nije objašnjen radom ili kapitalom) nije postojao tijekom tog vremena jer su se crna linija i crvena linija pratile zajedno.

Između B i C naišli smo na energetsku krizu 1970-ih, koju smo ‘riješili’ 1) korištenjem duga za povlačenje potrošnje u vremenu i 2) globalizacijom i outsourcingom u najjeftinija područja proizvodnje.

Te su promjene omogućile nastavak gospodarskog rasta sve dok nije naišao na zid s konvencionalnim financijama 2008. (točka C) – u kojoj su točki središnje banke i globalne vlade bile prisiljene u biti redizajnirati cijeli financijski sustav. Ova nova (tekuća) paradigma uključivala je mjere kao što su jamstva “prevelika da bi propala”, umjetno niskim kamatnim stopama (čak i negativnim!) (Salmon, 2019.), kvantitativno popuštanje, proširenje bilance središnje banke i razne promjene pravila koje pogoduju BDP-u ( Alderman, 2014). 

Kontinuirano povećanje globalnih kredita omogućilo je: pristup skupljim tranšama resursa, više socijalnih programa, jeftino financiranje obnovljive energije i održiv – iako mlak – povratak gospodarskom rastu od 2009. Sada idemo prema točki D, gdje se naši globalni monetarni prikazi stvarnosti nastavljaju odvajati od temeljne biofizičke stvarnosti (crvena krivulja).

Od 2007. povećali smo svoj globalni dug 3,5 puta brže nego što su rasla naša gospodarstva, dovodeći omjer globalnog duga/BDP-a na preko 300% (Tiftik et al., 2019.). 

Većina institucionalnih stručnjaka i zagovarača svjesna je točke D, ali zbog kulturnog energetskog sljepila općenito nisu svjesni ove točke u odnosu na crvenu liniju, pa čak ni toga da crvena linija postoji. Na kraju ćemo otkriti da crna linija (novac i kredit) također ima ograničenja, koja su u konačnici vezana za rast omogućen dostupnošću i cijenom energije i resursa.

5.1. Ljudi → superorganizam

Trošimo energiju da bismo proizveli rad jer naši mozgovi traže emocionalna stanja slična onima naših uspješnih predaka – fizičku i emocionalnu homeostazu, ugodu, status, uzbuđenje, opuštenost itd. Sve modulirano hormonima, neurotransmiterima i endokrinim signalima. Za tibetanskog redovnika, ovo ‘stanje ugode’ može biti tiho sjedenje cijeli dan na drvenoj klupi, ali za većinu ljudi u modernoj potrošačkoj kulturi, postizanje ovog emocionalnog stanja znači: jesti u boljem restoranu, kupiti bolji auto, klima uređaj ili grijalicu, brzi internet, brži prijevoz, itd.

Za većinu ljudi ove preferencije imaju jaku korelaciju s uređajima i procesima koji zahtijevaju energiju. Naši preci nisu živjeli s Instagramom, Fortnight-om, Teslom, sushijem ili Netflixom. Ovisnost o modernim podražajima i udobnosti veže se uz potrošnju resursa (Hagens, 2011.; Ladika, 2018.).

Osim toga, ne odlučujemo čekati niti odgađati potrošnju i iskustva. Umjesto toga, imamo jaku sklonost pozitivnim iskustvima u sadašnjem trenutku (Hagens, 2010.).

Čak će i ekološki pismeni izbjegavati ‘održive’ prakse koje postižu iste ciljeve, ali zahtijevaju više vremena (Penn, 2019.).

Budući da potrošnja zahtijeva energiju, a mi (općenito) preferiramo trenutno zadovoljstvo, možemo razumjeti kako su naša ponašanja povezana sa moći (energija/vrijeme) u stvarnom svijetu (Hagens i Kunz, 2010.). Ovo traženje ‘moći’ od strane pojedinaca, agregirano na razini gospodarstva, također objašnjava prisilu duga, koji vuče potrošnju energije i materijala u sadašnjost.

5.2. Superorganizam: slijep, gladan i glavni

Ono što je započelo prije nekih 11 000 godina kao lovci sakupljači koji su surađivali kako bi dobili fizički višak s zemlje, pretvorilo se u globalno povezanu ljudsku kulturu koja maksimizira financijski prikaz fizičkog viška (Gowdy i Krall, 2013.). U potrazi za ekonomskim rastom, moderna ljudska kultura pojavljuje se kao samoorganizirani, bezumni Superorganizam koji traži energiju, funkcionirajući na sličan način kao ameba bez mozga koristeći jednostavne tropizme. Ali zašto? Kako?

U prirodi se pojedini čvorak pridržava tri jednostavna pravila (Reynolds, 1987.):

1) Radi ono što tvoj susjed radi

2) Nemoj se previše približavati

3) Leti prema centru

Kada deseci tisuća čvoraka slijede ova jednostavna pravila, vidimo prekrasan, složen žamor na nebu. Ovo je hitan rezultat koji se ne može predvidjeti biologijom i ponašanjem pojedinačnih ptica. Na sličan način, “zahtjevi” globalnog ekonomskog superorganizma koji stvaraju višak zahtijevaju kompatibilna ponašanja poput sticanja, pohlepe za posjedovanjem i pojednostavljenog individualnog ponašanja.

Danas većina modernih ljudi – kao pojedinci – slijede otprilike sljedeća 3 jednostavna pravila:

1) Vrše optimalne algoritme traženja hrane koordinacijom s drugim ljudima (obitelji, mala poduzeća, korporacije, nacije) prema stjecanju financijskog viška

2) Slijede kulturološki opravdana ponašanja

3) Potroše financijski višak na udobne, zabavne stvari ili iskustva (sve dok je to kulturno prihvatljivo)

U globalnoj kulturi koja maksimizira višak vrijednosti, ljudski su mozgovi stoga povezani s upotrebom energije putem ‘težnje za udobnošću’ i ‘izbjegavanja boli’. U cjelini, ljudska gospodarstva zahtijevaju snagu baš kao što životinje jedu hranu ili na hrastovim stablima raste lišće (Odum, 2007.).

Novo svojstvo 7,7 milijardi ljudi koji prolaze kroz svoje svakodnevne živote slijedeći jednostavna pravila poput ovih je ‘Superorganizam’ s metabolizmom od 17 TW⁴.

6. Implikacije

Postoji nekoliko ključnih implikacija čovječanstva koje učinkovito funkcioniraju kao superorganizam.

6.1. Bruto domaći proizvod (BDP) → bruto sagorjevanje svijeta (GWB)

Biološki zakoni skaliranja slijede prirodno, pojavno izrastanje mreža — u slučaju životinja, cirkulacijsku mrežu koja prenosi hemoglobin kroz cijeli ‘volumen’ organizma. Klieberov zakon primjećuje da je energetski metabolizam životinja proporcionalan njihovoj masi skaliranoj na ¾ potencije (Thommen et al., 2019.). Protok nafte kroz suvremena gospodarstva može se usporediti s protokom krvi kod sisavaca (Marder et al., 2016.), pri čemu su vene i arterije ljudske ‘sfere’ globalni čvorovi zračnog, pomorskog i cestovnog prometa (Kleinschroth et al. ., 2019).

Praktično sva ljudska infrastruktura – benzinske postaje, površine cesta, bolnice itd., mjeri se korištenjem sličnih bioloških alometrijskih odnosa (West, 2017.).

Veze – vene u tijelima, društveni mediji, telefoni ili autoceste, skala na otprilike ½ broja čvorova na kvadrat (.5n²). Svaki od ovih čvorova zahtijeva energiju za održavanje, a novi čvorovi trebaju energiju za povezivanje. Suvremeno se ljudsko društvo stoga može promatrati kao makroorganizam, čiji energetski metabolizam raste s veličinom globalnog BDP-a na ¾ snage (Brown i sur., 2011.; Patzek, 2011.). Veće životinje – i veća gospodarstva – učinkovitije su, zbog čega se ne mjeri 1 za 1.

Gospodarski rast može doživjeti ‘apsolutno odvajanje’ samo ako povećamo BDP uz smanjenje potrošnje primarne energije. Relativno odvajanje događa se kada ukupna primarna energija raste, ali manjom brzinom nego BDP. 

Otkako je započela dualna statistika 1965., nije bilo apsolutnog odvajanja na globalnoj razini, a zanemarivo je relativno odvajanje (0,5%) (Heun i Brockway, 2019.). Čini se da je od 2012. do 2017. došlo do povećanja relativnog odvajanja, ali to je uglavnom bio artefakt većeg dijela BDP-a koji je odlazio na financijsku (virtualnu) imovinu, što implicira još čvršću vezu između energije i gospodarstva nakon što se financijski sustav ponovno kalibrira (Kovacic et al. ., 2018). Ni prelazak na ‘uslužna’ gospodarstva nije smanjio snažnu vezu između BDP-a i energije (Fix, 2019.).

Svaka pojedinačna roba i usluga u globalnoj (ili vašoj vlastitoj) ekonomiji započeli su negdje malim požarom. Ovaj osnovni odnos ne možemo razdvojiti na apsolutnoj osnovi (Ward et al., 2016.), a relativno odvajanje bit će neznatno sve dok je rast BDP-a naš kulturni cilj. BDP je loša metrika našeg blagostanja i kulturnog napretka. Međutim, to je relativno dobra metrika koliko energije ljudi troše: GWB – Gross World Burning – bruto sagorijevanje svijeta.

U principu, superorganizam bi mogao biti super inteligentan, ali naš nije. U 1930-ima ekonomisti su izabrali BDP kao metriku za praćenje ekonomske aktivnosti, a ne kao krajnji cilj. Ipak, gotovo 100 godina kasnije, naša gospodarstva nesvjesno, neumoljivo, jure mrkvu BDP-a, često prema neozbiljnim nastojanjima koja obećavaju najveći financijski povrat u najkraćem vremenu. Trenutno nitko ne vozi ovaj društveni autobus, ni milijarderi, političari ni tajna kabala (White i Hagens, 2019.).

Svi smo uhvaćeni u imperativ globalnog rasta, koji je imun na samokritiku. Na isti način na koji mravi obavljaju pojedinačne zadatke za rast kolonije, ljudi su našu individualnost prepustili ‘oblaku’, koji je sam po sebi lišen stvarnog mozga. Što je više ljudi uključeno u odluku/proces, naše odluke više nalikuju jednostavnim bakterijskim tropizmima koji nesvjesno idu prema stjecanju energije.

Na najvećim razinama, globalna ekonomija kreće se poput jata čvoraka slijedeći jednostavna nova pravila. U 2019. godini n. e. rezultat više od 7,7 milijardi hominida koji žive svoje svakodnevne živote je Superorganizam koji traži energiju, izvan kontrole je, ali je još uvijek gladan.

Ovaj superorganizam nije čovjek. To je stvar po sebi (Ding an sich) s vlastitim instinktima za preživljavanje koji nadjačavaju pojedinačne ljude koji je čine (White i Hagens, 2019).

6.2. Klimatske promjene i rizici oceana – metabolizam superorganizma

Slika 9 prikazuje koncentracije CO₂ tijekom vremena s istaknutim glavnim naporima za smanjenje emisija. Unatoč ovim naporima, 2018. je obilježila godinu s najviše energije ikad spaljene, najviše CO₂ ikad emitirano od strane ljudi i najvišim atmosferskim koncentracijama u više od tri milijuna godina (Willeit i sur., 2019.).

Zbog izravne povezanosti ljudskih ekonomija s ‘vatrom’ i vatre s ugljikom, klimatske promjene i zakiseljavanje oceana su – i vjerojatno će ostati – izravno povezani s metabolizmom ljudskih ekonomija. Središnji nalaz u procjeni klime AR5 bio je da je najveći pojedinačni pokretač emisija na globalnoj razini bio rast prihoda (Victor et al., 2014.).

Gore opisani čvrsti odnos zakona potencije zaključuje da sadašnje razine ekonomske potrošnje ne bi bile izvedive bez potrošnje fosilnog ugljika i ugljikovodika (Marder et al., 2016.). U gospodarskom sustavu koji ovisi o energiji za rast, motiviranje birača da odluče zadržati ugljik u zemlji slično je svađi sa šumskim požarom. Klimatske promjene i njihovo ublažavanje tako su ‘nizvodno’ od superorganizma.⁵

6.3. Populacija

Prenaseljenost je također nizvodno od dinamike rasta ovog superorganizma. Globalna ekonomija i monetarni sustavi temelje se na rastu i zahtijevaju ga. Rast zahtijeva potrošnju. Potrošnja zahtijeva potrošače. Dodatni potrošači zahtijevaju više beba.

U zemljama sa padom rasta stanovništva (npr. Danska), vlade sada plaćaju oglašavanje za parove koji odlaze na ‘seksi odmore’ (McCoy, 2014.). Budući da trenutni ekonomski sustav zahtijeva rast, trebamo nekoga tko će plaćati igračke, pelene, učitelje i mirovine. Dječji štrajk (malo vjerojatan) na kraju bi srušio financijska potraživanja buduće energije.

Klima i prenapučenost su bihevioralno nizvodno od pojavnog svojstva ljudskih kultura koje teže BDP-u. Možemo ‘riješiti’ te probleme, ali ne dok se Superorganizam a) ne smanji b) promijeni smjer ili c) ne svrgne.

6.4. Obnovljivi izvori energije

Osim apsolutnog ili relativnog odvajanja energije, postoji odvajanje ugljika -npr. istu razinu BDP-a koristeći manje ugljika. Mediji za zaštitu okoliša popularizirali su narativ da možemo potpuno dekarbonizirati gospodarstvo.

Zagovornici ukazuju na činjenicu da je od 2003. više od 20 zemalja, uključujući SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, smanjilo stakleničke plinove uz rast svojih gospodarstava (Aden, 2016.). Međutim, ovo računovodstvo zanemaruje činjenicu da su ta gospodarstva izvozila svoju proizvodnju s intenzivnim ugljikom u regije s jeftinom radnom snagom.

Samo kineski industrijski sektor koristi gotovo jednako energije kao i cijelo američko gospodarstvo (National Bureau of Statistics, 2018.), a SAD sada uvozi ono što je prije proizvodio.

Emisije ugljika i gospodarska aktivnost mogu se “odvojiti” ako povećamo proizvodnju nefosilne energije brže od rasta potrošnje energije (u biti: brže od gospodarskog rasta). Ali to se ne događa globalno. 

Slika 10 prikazuje porast potrošnje iz fosilnog ugljika i ugljikovodika te iz obnovljivih izvora u ovom stoljeću. Jedina godina u kojoj je potrošnja fosilnih goriva pala (ili porasla manje od obnovljivih izvora energije) bila je globalna financijska kriza 2009. Zapravo, povećanje globalne potražnje za električnom energijom u samo 2018. bilo je više od cjelokupnog povijesnog instaliranog kapaciteta solarne energije (BP, 2019.) .

Slika 10 otkriva da će jedina istinska rješenja za prekoračenje i emisije ugljika uključivati smanjenje gospodarstva, a ne rast. Superorganizam raste, a ne smanjuje se (svojevoljno). Prema ovoj logici morat ćemo promijeniti ekonomske sustave prije nego što možemo smisleno dekarbonizirati gospodarstvo. Čak ni prelazak s drva na ugljen zapravo nije bio ‘prijelaz’ samo dodatak. Danas globalno trošimo više šumske biomase nego što smo trošili u zoru industrijske revolucije (BP, 2019.). Isto tako, obnovljivi izvori energije dodaju energiju, a ne zamjenjuju ugljikovodike. Ako se to nastavi, obnovljivi izvori⁶ će nastaviti rasti, ali samo kao dio većeg rasipanja energije, CO2 emitirajuća struktura (Heinberg i Fridley, 2016; Smil, 2013). 

Osim toga, između 1970. i 2010. procijenjena ukupna globalna ekstrakcija prirodnih resursa sa Zemlje (goriva, rude, soli, biomasa itd.) porasla je 3,2 puta s 22 na 70 milijardi tona (UNEP International Resource Panel, 2016.). Tijekom istog vremenskog razdoblja, veličina svjetskog gospodarstva, prilagođena inflaciji, porasla je 3,4 puta sa 18,9 na 65,6 bilijuna dolara.

Za jednu dodatnu jedinicu bruto svjetskog proizvoda (GWP) trebala nam je blizu jedna dodatna jedinica prirodnih resursa. Ako ostanemo na 17 TW, bilo ugljično intenzivan ili ugljično neutralan, i dalje ćemo trebati ~1 kg minerala i materijala za svaka 2 USD globalnog BDP-a. Fizika sugerira da to nije moguće i da ćemo naše odgovore prvenstveno pronaći kroz društvene promjene povezane s kontrakcijom, a ne kroz tehničke inovacije koje rezultiraju dugoročnim rastom.

6.5. Kredit i financijalizacija

Iako trenutno svjedočimo emocionalnim signalima da su nepravda, nejednakost u bogatstvu i klimatske promjene stvarna i hitna pitanja, čini se da postoji malo svijesti o ograničenjima koja se tiču energije i financija.

Suvremeni sustav koristi financije kako bi zamaglio činjenicu da smo trošili iznad svojih mogućnosti barem posljednjih 50 godina. Dinamika energije/kredita/rasta najmanje je shvaćen, ali najvažniji fenomen koji pokreće trenutnu globalnu ekonomsku i ekološku situaciju. Zamislite kredit kao čarobni štapić koji nam omogućuje da potrošimo više od našeg prihoda uz obećanje da ćemo ga vratiti u budućnosti. Ovo dobro funkcionira samo kada naše gospodarstvo raste i ima dovoljno neiskorištenih resursa (npr. 1950.) da se omogući budući rast za otplatu tih dugova.

Slika 11 pokazuje dug (crno) u odnosu na BDP (zeleno) za SAD. Grafikoni za većinu drugih razvijenih zemalja dug/BDP pokazuju slične obrasce. Bez rasta (samo) državnog duga naše bi gospodarstvo prestalo rasti prije više od deset godina. Velik dio našeg nedavnog rasta BDP-a bio je samo trošenje posuđenog novca (Coogan, 2019a). Globalno, ta ‘produktivnost duga’ (ekonomski rast u odnosu na rast duga) sada je pala na oko 30 centi po dolaru. Kad bi ovaj omjer dosegao nulu, dodali bismo dug samo kako bismo održali gospodarstvo iste veličine. Naše obveze su rasle brže nego što su rasle naše ekonomije, jer su morale. 

Globalno gledano, pristupanje našem čarobnom kreditnom štapiću opasno je i neodrživo, ali Superorganizam zahtijeva od nas da to pokušamo.

Na primjer, velike količine kredita koje je Kina stvorila od Velike financijske krize povećale su potražnju (i cijene) za robom i energijom na globalnoj razini. Kinesko gospodarstvo sada je vrlo veliko – otprilike 13 bilijuna dolara – ali su stvorili oko 55 bilijuna dolara kredita kako bi održali svoju trenutnu potrošnju. Kada rast prestane – što je neizbježno – postoje trilijuni dolara nepodrživih zajmova samo u Kini – naspram 800 milijardi dolara u globalnoj financijskoj krizi 2008/9 (Coogan, 2019b).

U 2018. globalni kreditni rast počeo je usporavati. Uz sporiji gospodarski rast postoje znakovi deflacijskog utjecaja — jer si mnogi ljudi više ne mogu priuštiti osnovne stvari (inflacija ostaje — ali uglavnom u zdravstvu, obrazovanju, stvarnoj imovini i financijskoj imovini) (Irwin, 2014.). Globalne obveznice s negativnim kamatama (nešto nezamislivo u prošlosti) iznose ukupno 14 trilijuna dolara i rastu. U Skandinaviji, hipoteka na kuću sada može nositi kamatu ispod nule (Coogan, 2019b). Ova niska cijena kapitala, koja je potaknula zajmove vlasnicima kuća, također paralizira stope povrata za štediše i predstavlja značajan rizik za mirovinske fondove, koji ovise o godišnjim povratima od 7-8% godišnje.

Sve više slušamo o rizicima koje klimatske promjene imaju na osiguranje i financijsku budućnost. Čelnik Commodity Futures Trading Commission (CFTC) nedavno je izjavio: “Potpuno je jasno da klimatske promjene predstavljaju financijski rizik za stabilnost financijskog sustava” (Behnam, 2019.).

Ono što povjerenik CFTC-a nije rekao jest da financije predstavljaju financijski rizik za stabilnost sustava. Unatoč golemim kreditnim injekcijama, naša je produktivnost po jedinici rada od 2011. najniža u 40 godina (U.S. Bureau of Labor Statistics, 2018.). Ako dodate sve nefinancirane obveze uz državni i privatni dug, SAD trenutno ima obveze od 1200% BDP-a (Shin i Brancaccio, 2018.). Kako dug u odnosu na BDP raste, ‘produktivnost duga’ svakog dodatnog dolara opada, na kraju dostižući granicu koja zahtijeva: otpis, ovrhe, deflaciju i smanjenje gospodarstva u najboljem slučaju, s reformom valute i sistemskim rizikom u najgorem slučaju.

U svojoj srži naša kultura ima pogrešan makroekonomski model. Polako shvaćamo odnos između energije, tehnologije i gospodarstva. Tek će se vidjeti može li postojati nešto poput ‘odvajanja kredita’ (rast, ali uz smanjenje globalnog kredita), ali na temelju korelacije u proteklih 50 godina i izravne veze između stvaranja novca i potrošnje od toga, ovo se čini malo vjerojatnim. 

Sljedeća velika pitanja vrte se oko toga ‘što je novac’, na putu do ‘imamo li cilj?’ U međuvremenu, ono što je relevantno je da ne možemo riješiti kreditnu krizu koristeći više kredita (McCulley, 2009.). Podsjetimo da je dug založno pravo na energiju. Ako ikada budemo htjeli podmiriti svoje trenutne dugove, količina potrebne energije bit će ogromna. Ako energija nije dostupna, po niskim cijenama, ti dugovi nikada neće biti vraćeni, nešto što se u povijesti događalo s dugovima iznova i iznova (Graeber, 2011.).

7. Veliko pojednostavljenje

Slika 12 vraća na veliku sliku. Nakon što smo odgađali probleme kako bismo nastavili rast, sada se približavamo točki X, koristeći crnu liniju (kredit) za povećanje stope pristupa fosilnoj energiji i neobnovljivim izvorima, a time i stvaranje globalnog BDP-a. Sve vlade i glavne institucije nominalno planiraju rast (prema točki Y). Koristimo crnu liniju (financije) i priče koje je podržavaju da privremeno produžimo crvenu liniju u tom smjeru.

Prisjetite se kako dug vuče resurse naprijed u primjeru naftnog polja. Cijelo gospodarstvo nije ništa drugačije. Trebali bismo planirati razinu energije oko F koja bi svjesno usmjerila našu preostalu energiju i materijale s niskom entropijom na izgradnju obnovljive infrastrukture i društva koje se uglavnom temelji na tokovima ekosustava.⁷ Međutim, tržišna dinamika Superorganizma može samo ‘vidjeti’ i kretati se prema točki Y. Ne može vidjeti rizik od Z (točka grubog slijetanja ako prestanemo koristiti kredit za poticanje rasta), niti kako napraviti dugoročni plan za protok energije u blizini točke F.

Prema ovoj analizi, smanjenje BDP-a u naprednim gospodarstvima sada je vjerojatno: 

1) kada više ne možemo pristupiti potrošnji putem dodavanja kredita, i 

2) s pomakom prema nižoj kvaliteti i skupljoj energiji i resursima. 

20. stoljeće doživjelo je povećanje kvalitete energije i pad cijena energije. 21. stoljeće bit će priča o sve manjoj kvaliteti energije i sve većoj cijeni energije. U tandemu s nekim djelićem najbolje preostale fosilne energije, svakako bismo mogli koristiti povremenu obnovljivu energiju na načine koji bi mogli pokretati veliku ljudsku civilizaciju – ali izgledala bi sasvim drugačije od one u kojoj trenutno živimo i koju planiramo.

Nažalost, superorganizam ne može planirati, samo juri naprijed tražeći više energije i rasta.

8. Društvene zamke

Mnogi izazovi s kojima se suočavamo pojavljuju se kao klasične društvene zamke, pri čemu kratkoročni društveni pritisci usmjeravaju ponašanje pojedinca u suprotnosti s najboljim dugoročnim interesima pojedinca i društva (Costanza, 1987.). Kognitivno, implikacije predstavljene u ovom radu razumljive su većini ljudi koji tečno razumiju pitanja, ali u ponašanju ostaju gotovo savršena oluja koju ljudski mozak može zanemariti ili poreći.

Pitanja su: složena, apstraktna, buduća, prijeteća političarima i vlasnicima tvrtki, na koja je teško odgovoriti, vođe ih uglavnom ignoriraju, a razmišljanje o njima je depresivno. Tipično, opis naše biofizičke stvarnosti nailazi na poricanje ili nihilizam. I poricanje i nihilizam pomažu umu ukloniti nesklad i tako emocionalno oslobađaju osobu od rada na (neugodnim) promjenama koje bi mogle poboljšati naše šanse. Čini se da ova i druge društvene zamke ublažavaju smisleno djelovanje.

Naša super društvenost rezultira u vrednovanju usklađenosti u odnosu na znanost i u vrednovanju pravednosti procesa u odnosu na kvalitetu rezultata. Pokušavamo koristiti mehanizme društvenog sortiranja (popularnost/status) za rješavanje složenih problema. Možda je najveća društvena zamka od svih to što nam zapravo nije potrebna sva ova energija i materijalne stvari da bismo bili sretni ili zdravi.

Unatoč tome, vođeni nagonom Superorganizma koji se pojavljuje, dopuštamo da nas novčana metrika, društvene usporedbe i nova tehnologija odvuku u nepotrebnu i rasipnu potrošnju.

9. Rasprava

“Glavni problemi u svijetu rezultat su razlike između toga kako priroda funkcionira i kako ljudi razmišljaju.” Gregory Bateson

“Kada je sustav daleko od ravnoteže, mali otoci koherentnosti imaju sposobnost da promijene cijeli sustav” Ilya Prigogine

9.1. Što dalje? Predviđanja za superorganizam

Ne možemo točno predvidjeti budućnost, ali sve više možemo biti uvjereni u ono što se neće dogoditi. S obzirom na gore opisanu biološku i društvenu podlogu rasta i neuspjeha, možemo pretpostaviti koji su scenariji malo vjerojatni:

• Rast globalne ekonomije uz istovremeno rješavanje klimatskih promjena (smanjenje CO2) ili izbjegavanje 6. masovnog izumiranja. 

• Rast gospodarstva uz zamjenu ugljikovodika s niskougljičnom energijom.

• Masovno glasanje za zadržavanje preostalih ugljikovih spojeva u zemlji. 

• Lideri prihvaćaju ili se pripremaju za kraj rasta prije nego što se dogodi.

Kako bismo izbjegli plaćanje računa društvenog duga koji smo nagomilali tijekom proteklih desetljeća, skloni smo i dalje trzati naprijed, s više financijskih jamstava, priča i promjena pravila – na sve manje održive načine.

Uz pozadinu Superorganizma mogli bismo dati neka predviđanja:

• Kako sve više ljudi prepoznaje da energija podupire našu budućnost, bit ćemo svjedoci više shema koje se fokusiraju na bruto energiju, a ne na njezin neto doprinos društvu. Promicat će se mnoge tehnologije koje su održive, ali nisu relevantne, pristupačne ili skalabilne. 

• Nastavit ćemo stvarati novac i kredit očekujući da će njihovo obilje prevladati probleme fizičkog svijeta, sve dok i oni ne dosegnu granice (nema kreditno sposobnih zajmodavaca, kamate previsoke od % rasta, fiskalne litice, itd.). 

• Kako bismo izbjegli društvenu nestabilnost, ispravit ćemo imovinsku nejednakost putem programa poput univerzalnog temeljnog dohotka (ako su takvi ‘transferi bogatstva’ izravni, oni će stabilizirati društvo, ali i omogućiti potrošnju više ugljika budući da su prijenosi bankovnih znamenki vezani uz izravnu potražnju resursa i energije. (Dobro za ljude s niskim primanjima, loše za dupine).

(Ovi prijenosi mogu biti neizravni, npr. ekološka obnova, lokalna javna infrastruktura itd.) 

• Širom svijeta, kako se ekonomski izgledi pogoršavaju, ljudi će poticati grupnu koheziju kriveći za svoje probleme vanjske grupe, i imaju tendenciju glasati za vođe koji obećavaju bolju ekonomsku budućnost ili stvari koje će biti sličnije prošlosti (povezano s većim gospodarskim rastom, povezano s energijom, povezano s ugljikom).

Trump, Bolsonaro, Matteo, LePen, Morrison, itd. samo su noviji primjeri. (Navedena su konzervativna imena, ali većina liberalnih tipova također obećava “bolju ekonomsku budućnost.”).

• Kao što potvrđuju SAD i Brazil, jedna od rijetkih preostalih ekonomskih mogućnosti za rješavanje je deregulacija i uklanjanje zaštite okoliša. Kako gospodarstvo bude postajalo sve gore, ekološke inicijative (npr. ublažavanje klimatskih promjena) postat će manje popularne – ne zato što ljudi ne vjeruju ili im je manje stalo, već zato što će imati manje financijskog i emocionalnog prostora da ih zagovaraju.

• Kao globalno povezani ekonomski sustav, vjerojatno ćemo učiniti sve što možemo da nastavimo dalje. Uhvaćeni smo u spiralu rasta, ograničenja rasta, odgovora na ograničenja, više rasta, više ograničenja, više odgovora.

9.2. Kulturna evolucija i superorganizam

Mi smo članovi društvene vrste koja surađuje na različitim razinama i izvršava optimalne algoritme traženja hrane u novom okruženju bogatom resursima. To rezultira ustrajnom, kolektivnom težnjom za gospodarskim rastom.

Ovaj imperativ rasta sada je naglašen:

a) Stvaranjem valute koja nije vezana za fizičke resurse

b) ne stvaranje dospjele ‘kamate’ onda kada se novac stvara i

c) sve više koriste metode financiranja za rješavanje problema koje stvaraju financije.

Čovječanstvo, kao vrsta, oko 2020. godine n.e., ekološki funkcionira kao bezumna struktura koja rasipa energiju. Mogli bismo to prevladati, ali hoćemo li? Događaji u nadolazećim desetljećima otvorit će zamrznute kulturne prilike, ali će se događati postupno. Malo je vjerojatno da ćemo riješiti naše ekološke probleme putem novih pravila i struktura cijena, dok ćemo rizike kredita, ograničenja rasta, društvene kohezije i populizma držati zazidanim. Vjerojatno je da ćemo prvo morati riješiti društvene i financijske probleme prije nego što možemo integrirati pitanja dugog vremenskog horizonta koja se odnose na ekosustave i benignije kulturne težnje.

Ljudi su nesvjesno uhvaćeni u zamku ugljika – pri čemu, da bismo održali svoj životni stil i egzistenciju, moramo nastaviti spaljivati drevni ugljik koji neumitno uništava prirodni svijet. Nitko nije kriv za ovu zamku, ali svi smo saučesnici. Moramo povući našu jaku fosilnu vojsku od ~500 milijardi, ali ako to doista učinimo, to će promijeniti naš način života na načine kojima ćemo se vjerojatno oduprijeti.

Okvir superorganizma Homo sapiensa ne izgleda nimalo laskavo, ali nudi i jasnoću i nadu. Razumijevanje da se ljudi u velikom broju predvidljivo samoorganiziraju slijedeći jednostavne tropizme skaliranja energije daje nam priliku da vizualiziramo i pripremimo se za ono što će vjerojatno dogoditi (financijska ponovna kalibracija, manji protok energije i materijala, više lokalnih ekonomija, manje ugljika, itd.) Ova svijest osnažuje pojedince i male grupe da slijede kreativne putove budućeg ublažavanja i planiranja izvan – ili paralelno s – agregatnim ljudskim Superorganizmom.

Konačno, baš kao što smo otkrili da živimo u heliocentričnom svijetu i da smo evoluirali, sada počinjemo uviđati da smo dio biološki nastalog Superorganizma koji de-facto jede planet. Ako to shvatimo, koje bi to nove putove moglo otvoriti? Naša biologija se neće promijeniti – ali naša kultura i naš ekonomski sustav bi mogli. Kako ćemo iskoristiti nadolazeću financijsku/energetsku rekalibraciju da krenemo prema sporijem, mudrijem, manje štetnom sustavu? Koje bi vrste odgovora bile korisne? Kakve nam nove priče trebaju?

Postoji nedavni trend u medijima o zaštiti okoliša koji tvrde da su klimatske promjene primarni sistemski rizik s kojim se suočava civilizacija. 

Jedna od poanta ovog rada je sugerirati da su klimatske promjene jedan od simptoma mnogo veće disfunkcije. Višestruki međusobno povezani rizici ukazuju na nadolazeće, nametnuto smanjenje protoka energije/materijala u narednim desetljećima. Postoje 2 primarne implikacije ovoga:

1) Društva se trebaju fizički i psihološki pripremiti za okolnosti s manje kredita, složenosti, protoka energije/materijala i trebat će strukture socijalne podrške za one koji padaju s pokretne trake, i

2) Potreban nam je nacrt povezan sa znanošću koji opisuje kako bi novi ekonomski sustav temeljen na biofizičkoj stvarnosti mogao nastati iz ovog Velikog pojednostavljenja – npr. porezi na neobnovljive izvore energije (ne samo ugljik nego i drugi resursi koji se brzo iscrpljuju), smanjenje uloge kockarskih financija, gornje i donje granice dohotka itd., sve na temelju gledišta na razini vrste.

Ovo je mala pukotina u oklopu Superorganizma. Ovdje bismo trebali usmjeriti strijelu heterodoksnih ekonomskih ideja i istraživačkog programa ekološke (sistemske) ekonomije za sljedećih 30 godina.

Koncept društvenog ‘kolapsa’ sada je ušao u mainstream medije (Kemp, 2019.). Riječ “kolaps” prožima konačnost.

Također zvuči binarno – da ili ne. Naša je situacija puno nijansiranija, zemljopisno raspršena i djelotvornija. Okrečući glave od nastavka rasta, sada se suočavamo sa scenarijem savijanja ili sloma.

Suočavamo se sa složenim izazovom kako izbjeći ‘lom’ savijanjem. Ovo savijanje će uključivati ‘ponovno spajanje’ s prirodom i međusobno, uz korištenje manje neobnovljivih resursa. Fizički je to moguće. Na primjer, pad BDP-a od 30% u SAD-u vratio bi tu naciju na razinu BDP-a po glavi stanovnika iz 1990-ih, a pad BDP-a od 50% vratio bi SAD na razinu iz 1973. godine.

Pravi izazov započet će kada rast završi. Na kraju ćemo se vjerojatno suočiti s globalnom depresijom i drugim izazovnim odstupanjima od naše nedavne putanje. Oni koji razumiju te stvari i brinu o njima, koji imaju društvenu potporu, mrvicu resursa i psihičko zdravlje, moraju iskočiti. Ovo nije vrijeme za minimiziranje našeg pojedinačnog utjecaja, što nas čini samo manjim dijelom od 1/8 milijarditog dijela superorganizma. 

Oni koji razumiju moraju biti učinkoviti u većim razmjerima. Moramo maksimalno povećati naš utjecaj tijekom ovog graničnog prostora za Homo sapiensa. Odgovori su sada barem jednako društveni koliko i tehnički.

10. Zaključak

“Sada postoji znanost koja konstruira priču o putovanju koje smo napravili na ovoj Zemlji, priču koja nas povezuje sa svim bićima. Upravo sada se moramo prisjetiti te priče – ubrati je i okusiti. Jer mi smo u teškom vremenu. A saznanje o većoj priči je ono što će nas provesti.” Joanna Macy

Gomila umjereno pametnih, vrlo društvenih majmuna provalila je u staklenku fosilne energije i priređivala zabavu zadnjih 150 godina.

Uvjeti na zabavi nisu kompatibilni s biofizičkom realnošću planeta. Zabava je pri kraju, a kad jutro dođe, nametnut će se radikalne promjene u našem načinu života. Neki od majmuna moraju se otrijezniti (prije jutra) i napraviti plan s kojim će se složiti ostali partijaneri. No, umjereno pametni, visoko društveni majmuni ni lako ni svojevoljno ne čine radikalne promjene u svom načinu života. I tako će se kava i stimulansi (kredit i sl.) konzumirati tijekom još jednog obilnog doručka, ali u nijansama. Već je jutro.

Vjerojatno je da će, u ne tako dalekoj budućnosti, veličina, složenost i (doslovno) ‘stopa sagorijevanja’ naše civilizacije biti znatno smanjena silama koje nisu ljudska volja. 

Ovaj dokument sugerira da nećemo planirati ovakav ishod – ali bismo na njega mogli reagirati zračnim jastucima, društvenom kohezijom, etosom i pripremljenim nacrtima temeljenim na inteligentnom (i mudrom) predviđanju.

Koje aspekte našeg sadašnjeg svijeta možemo i trebamo sačuvati?

Što možemo učiniti da put koji je pred nama bude manje bolan?

Kako možemo njegovati ekosustave i vrste, kao i veliki korpus ljudske kulture i znanja, tako da mogu, koliko god je to moguće, preživjeti uska grla 21. stoljeća? Što bismo zapravo mogli težiti postati kao vrsta?

Možemo li se koristiti znanošću da nas vodi od blago pametnih do umjereno mudrih?

Možemo li se uključiti u naše veze za grupnu suradnju kako bismo se uskladili sa svrhom izvan pretvaranja trilijuna bačvi fosila u mikrolitre dopamina? 

Koja vrsta ekonomije će nam pomoći da postavimo, istražimo i informiramo ova pitanja?

Prije trideset godina, ekološka ekonomija uvela je sustavni pristup ekonomiji, ali je, nažalost, dominirao uzak, mikrofokus na usluge ekosustava, monetarno vrednovanje i konvencionalnu ekonomiju (Plumecocq, 2014.). 

Kako god to nazvali, očajnički nam je potreban skup smjernica i načela koja uključuju ne samo ekologiju, već i biologiju, psihologiju, fiziku i pojavna ponašanja. Ova će se disciplina barem jednako usredotočiti na ‘ono što ćemo morati učiniti’ kao i na ‘ono što bismo trebali učiniti’. I primijenit će razvoj znanja stručnjaka s pogledom na karte i grafikone koje su izradili generalisti.

Ekološka ekonomija je oblikovana kao sljedeći korak od ranijih klasičnih ideologija tako da razmatra uključivanje izvora i ponora. Tijekom sljedećih 30 godina, ekološka ekonomija mora biti i lučonoša za ekonomiju sustava i babica manjem plamenu.

Izjava o konkurentskom interesu

Nema sukoba interesa s bilo kojim sadržajem/materijalom u ovom radu.

Zahvala

Ovaj je dokument proizvod umova mnogih drugih hominida, živih i iz prošlosti. Na koncepte i prozu snažno su utjecala dva dugogodišnja suradnika: DJ White s Earthtrust.org i Hannes Kunz s energyandstuff.org. 

Uredništvo zahvaljuje Joshu Farleyu, Rexu Weyleru, Stefanu i Jane Shoup, Philipu Jensenu, Hermanu Dalyju, Johnu Gowdyju, Tadu Patzeku, Jeffu Tomasiju, Runeu Likvernu, Charlieju Hallu, Johnu Dayu, Peter Ward, Francois-Xavier Chevallerau, Kirk Smith, Art Berman,

David Fridley, Scott Endler, Sam Carmalt, Carley Rosefelt i vjerojatno mnoge druge sam zaboravio. 

Hvala trima anonimnim recenzentima za mnogo korisnih kritika i povratnih informacije.

1. Napomena: neki biofizički istraživači proširuju ulogu energije u proizvodnoj funkciji predaleko – na potpunu ‘teoriju vrijednosti energije’. Iako su i kapital i rad varijable ovisne o energiji, svaka je bitna sama po sebi. Ako nemate dovoljno kapitala (tj. tvornica), možete spaljivati koliko god želite nafte i ugljena, ali će vam nedostajati proizvodnja. Ako nemate kvalificiranu radnu snagu za obavljanje posla, imat ćete slabu produktivnost resursa. ︎
2. Novac je potraživanje energije, materijala i mnogih drugih stvari. Ali svako pojedino dobro i usluga koja generira BDP zahtijeva određenu pretvorbu energije, stoga pojednostavljenje: “novac je pravo na energiju”. ︎
3. Po definiciji ne možemo usporediti stvarno polje izbušeno financiranjem dugom u odnosu na isto polje bez duga. Ali profil proizvodnje nafte ovisi o stopi inputa kapitala. npr. U 2019. Bakkenu je sada potrebno oko 750 bušotina vrijednih 7,5 milijuna dolara kako bi se nadoknadio pad polja od 40,6% u prvoj godini kako bi se proizvodnja održala na trenutnoj razini = 5,625 milijardi dolara godišnje (samo za bušenje i završetak). Što više proizvodnja raste, potrebno je izbušiti više bušotina samo da bi se nadoknadio pad (Hughes, 2019.). Vrlo je malo vjerojatno da bi se to moglo učiniti bez duga i s njim povezanih rizika. ︎
4. Ostaje za vidjeti kakav će utjecaj pokreti protukulture imati na Superorganizam. Do sada su oni koji odbacuju potrošnju i bezumno konvencionalno ponašanje imali samo zanemariv učinak na globalnu potrošnju energije i emisije ugljika. Međutim, u kontekstu ovog rada, protukulturna aktivnost se također pojavljuje i može se pokazati da pomaže u preusmjeravanju ili odgovoru na Superorganizam. ︎
5. Ovdje postoji ironija: klimatska stabilnost iznjedrila je ljudsku poljoprivredu koja je iznjedrila superorganizam koji industrijalizacijom i ugljičnim pulsom sada zauzvrat destabilizira klimu ︎
6. tehnički ‘ponovljivih’ – stabla hrasta i guske su obnovljivi (putem žira i jaja), solarni nizovi, vjetroturbine itd. su u najboljem slučaju ‘ponovljivi’, koriste složenu materijalnu infrastrukturu, a sami su proizvod vojske od 500 milijardi fosilnih radnika) ︎
7. Isprekidana zelena linija pokazuje da je budući kapacitet nosivosti održivih tokova manji nego što je bio i da se svake godine smanjuje zbog ljudskog onečišćenja i utjecaja na prirodne sustave ︎

Objavio: Danijel Višak

Autor teksta – ALAN URBAN

Prijevod sa stranice https://www.okdoomer.io/10-reasons-our-civilization-will-soon-collapse/

Duboko poniranje u probleme koji su se svjetskim čelnicima oteli kontroli.

Tako je. Cijela naša globalna industrijska civilizacija će propasti. I to uskoro, što znači za života većine ljudi koji danas žive.

Shvaćam da je ovo poprilična tvrdnja, i prilično zastrašujuća ako imate manje od 50 godina. U ovom ću članku navesti 10 problema s kojima se svijet suočava, a svaki od njih bi sam za sebe mogao uzrokovati kolaps civilizacije. Što znači, ako se i jedan od ovih problema ne riješi, naša je civilizacija osuđena na propast.

Prije nego što nastavim, dopustite mi da objasnim što mislim pod “kolapsom”. Prije svega, to ne znači nužno da će ljudi izumrijeti. Iako je to svakako vjerojatan scenarij s obzirom na mnoge egzistencijalne prijetnje s kojima smo suočeni, još uvijek vjerujem da je malo vjerojatan. Male skupine ljudi preživjele su u vrlo teškim uvjetima desecima tisuća godina.

Pod kolapsom mislim na raspad društvenih institucija poput vlada i gospodarstva, nakon čega slijedi dramatičan pad ljudske populacije. Shvaćam da je to još uvijek nekako nejasno, pa evo preciznije definicije koju sam pronašao u knjizi Kako se sve može urušiti.

Kaže: “Kolaps je proces na kraju kojeg se osnovne potrebe (voda, hrana, stanovanje, odjeća, energija, itd.) više ne mogu osigurati [po razumnoj cijeni] većini stanovništva kroz “legalne usluge."

Kako se društvo raspada, život će postajati sve jednostavniji. Do kraja 21. stoljeća ljudi će živjeti onako kako su živjeli početkom 19. stoljeća.

Kako ja to znam? Počnimo s najvećim problemom čovječanstva. Ne, to nisu klimatske promjene. To je nešto za što većina ljudi nikada nije ni čula.

1. EKOLOŠKO PREKORAČENJE – OVERSHOOT

Iako sam prekoračenje naveo samo kao jedan od mnogih problema s kojima se čovječanstvo suočava, mogao bih tvrditi da je to jedini problem s kojim se suočavamo jer je svaki drugi problem na ovom popisu rezultat ekološkog prekoračenja. Dopustite mi da objasnim…

Ako nikada niste čuli za ekološko prekoračenje, to se događa kada organizam troši resurse ekosustava brže nego što se mogu obnoviti. To se stalno događa u prirodi.

Na primjer, recimo da je krdo jelena smješteno na otoku bez predatora i s puno trave. Jeleni jedu trave koliko žele, a krdo eksponencijalno raste.

Kako njihov broj raste, jedu travu sve brže i brže dok trave gotovo i ne ostane. Trava ponovno počne rasti, ali je odmah pojedu, a jeleni jedu čak i korijenje trave, čime ona više ne može ponovno izrasti.

Sada je populacija jelena premašila nosivi kapacitet otoka. Jelena ima previše, a trave premalo, pa većina jelena umire od gladi. Trava konačno dobiva priliku za rast, ali je nosivost otoka smanjena.

Identičan scenarij dogodio se i prije, na otoku St. Paul i St. Matthews uz obalu Aljaske.

To se događa sa svim vrstama organizama, od kvasca u petrijevoj zdjelici do ljudi na planetu. Kada se grabežljivci uklone ili se uvede novi izvor hrane, populacija naglo naraste jer se izvor hrane iscrpi. (Postoji sjajna knjiga pod nazivom Overshoot: The Ecological Basis of Revolutionary Change koja to detaljno objašnjava.)

Dakle, pitanje je: koliko dugo dok ljudi ne premaše Zemljin nosivi kapacitet?

Već jesmo. Prije otprilike 50 godina.

To je prema Global Footprint Network. Svake godine izračunavaju datum kada su ljudi potrošili onoliko resursa koliko planet može proizvesti u jednoj godini. Zove se Earth Overshoot Day, a prošle godine je bio 28. srpnja, što znači da svake godine ljudi koriste ekvivalent od gotovo 1,75 Zemlje.

Možda se pitate, ako smo potrošili resurse cijele planete do 28. srpnja, kako smo onda nastavili živjeti nakon tog datuma? Nastavili smo koristiti resurse koji su se akumulirali davno prije nego što su se ljudi pojavili. Stvari poput šuma, vodonosnika, gornjeg sloja tla i fosilnih goriva. Na kraju će taj višak resursa nestati i svake godine ćemo biti prisiljeni živjeti od onoga što planet može proizvesti te godine.

Čini se da to ni prosječni klimatski aktivist ne razumije. Čak i kad bismo uspjeli zaustaviti klimatske promjene, naša bi civilizacija i dalje imala problem smanjenja resursa. Sada kada smo prešli u prekoračenje, populacija je predodređena da se strmoglavo smanji što god učinili.

Trebali smo vidjeti da će ovo doći.  (Neki ljudi jesu.)  Zašto je itko mislio da je moguć beskonačni rast na konačnom planetu? Naravno da bismo na kraju dosegnuli granice onoga što planet može podnijeti, ali većina nas je pretpostavila da će se to dogoditi daleko u budućnosti, dugo nakon što umremo.

Sada smo službeno premašili kapacitet nosivosti našeg planeta. Kako nam ponestaje osnovnih resursa, a hranu postaje sve teže proizvoditi, ekonomija će propasti, stanovništvo će se konačno vratiti nazad, a civilizaciji kakvu poznajemo doći će kraj.

Kakvih će nam resursa ponestati? O tome govori sljedećih pet stavki na ovom popisu.

2. KRAJ JEFTINIH FOSILNIH GORIVA

Prije nego ovo objasnim, morate shvatiti koliko su fosilna goriva (ugljen, nafta i prirodni plin) važna za našu civilizaciju.

Prva i najočitija upotreba fosilnih goriva kao što je nafta je proizvodnja benzina i dizela za naša vozila. Bez njih bi naša civilizacija potpuno propala jer kamiondžijama treba dizel da dopreme hranu i potrepštine do trgovina. Da ne spominjemo činjenicu da većina ljudi u razvijenom svijetu treba benzin kako bi došli do posla.

Ali benzin je samo jedan mali dio naše nesigurne civilizacije. Kao što je objašnjeno u knjizi Kako svijet stvarno funkcionira, potrebne su nam još najmanje četiri stvari: cement, čelik, plastika i amonijak. I svi oni zahtijevaju fosilna goriva.

Trebamo cement i čelik za građevinske projekte, trebamo plastiku za sve, od kućanskih predmeta do medicinske opreme, i trebamo amonijak za proizvodnju dušičnog gnojiva, bez kojeg bi pola svijeta gladovalo.

Prije nego ovo objasnim, morate shvatiti koliko su fosilna goriva (ugljen, nafta i prirodni plin) važna za našu civilizaciju.

Zato zakolutam očima kad netko kaže: “Moramo prestati koristiti fosilna goriva odmah!” Ne možemo samo stati. Da jesmo, ljudi bi se pobunili i društvo bi zapalo u kaos.

Ne poričem da fosilna goriva uništavaju okoliš. Naravno da uništavaju. Ali prije nego što prestanemo koristiti fosilna goriva, moramo pronaći nove načine za stvaranje cementa, čelika, plastike i amonijaka, između ostalog. U protivnom, ionako smo osuđeni na propast.

Sada možete vidjeti koliko su fosilna goriva ključna za našu civilizaciju. Moramo se udaljiti od njih prije nego što nam ih zapravo ponestane. I to je problem jer izgleda da ćemo ih uskoro ostati bez njih. 

Usredotočimo se na naftu.

Ljudi govore o vrhuncu nafte već desetljećima, ali ako nikada prije niste čuli za to, vrhunac nafte je točka u kojoj količina nafte izvađene svake godine dostigne vrhunac, a zatim konačno opada. To se događa jer postoje ograničene zalihe nafte na planetu, pa kako vrijeme prolazi, naftne kompanije otkrivaju sve manje novih naftnih otkrića.

Iako naftne kompanije poput Exxon Mobila nastavljaju pronalaziti nove izvore nafte, ukupno su otkrića nafte i plina na najnižoj razini u 75 godina, zbog čega mnogi ljudi vjeruju da smo već dosegli vrhunac nafte. Zapravo, postoje znakovi da se vrhunac svjetske proizvodnje nafte dogodio 2018.

Image via ResearchGate

Kao što vidite, svaka naftom bogata nacija proizvodi manje nafte unatoč činjenici da globalna potražnja za energijom raste.

Sjedinjene Države dosegle su vrhunac svoje konvencionalne proizvodnje nafte 1970-ih. Ali zahvaljujući novim tehnologijama frakinga koje omogućuju tvrtkama vađenje nafte iz polja škriljevca, SAD je doživio procvat proizvodnje nafte u posljednjih 10 godina, što ga čini jednim od najvećih svjetskih proizvođača nafte.

Međutim, čini se da je ovaj procvat kratkotrajan. Nema toliko nafte iz škriljevca kao i  konvencionalne nafte, a vađenje je vrlo skupo. Zapravo, većina tvrtki koje prodaju naftu iz škriljevca je bankrotirala. Ovo vas tjera da se zapitate, ako u svijetu još uvijek ima dovoljno nafte kao što neki ljudi tvrde, zašto pribjegavamo skupim, teško dostupnim izvorima poput polja škriljevca?

Tehnički, svijet nikada neće ostati bez nafte. Problem je u tome što će preostale rezerve nafte biti toliko duboko pod zemljom i tako teško dostupne da bi za njihovo ispumpavanje bilo potrebno više energije nego što bismo dobili od same nafte.

Drugim riječima, bit će toliko teško ostvariti profit od fosilnih goriva da će investitori jednostavno prestati ulagati u njih. To se već događa. U međuvremenu, globalna potražnja za energijom nastavlja rasti. Zemlje ga crpe iz zemlje što brže mogu kako bi snizile cijene plina, ali čak su i zemlje poput Saudijske Arabije već blizu maksimalne proizvodnje.

Naravno, nafta nije jedino fosilno gorivo. Tu su i ugljen i prirodni plin. Međutim, postoje dokazi da ćemo dostići vrhunac ugljena i plina u narednim desetljećima.

Ljudi su u posljednjih 30 godina koristili više fosilnih goriva nego u cijeloj povijesti prije toga. Ako nastavimo ovim tempom, nema šanse da ćemo imati dovoljno fosilnih goriva za sve u sljedećih 30 godina. Bit ćemo prisiljeni prijeći na zelenu energiju.

Prelazak na zelenu energiju bio bi bolji za okoliš. Međutim, ne možemo koristiti obnovljive izvore poput solarne energije i energije vjetra za proizvodnju cementa, čelika, plastike i amonijaka. Čak i kad bismo mogli, postoje drugi problemi sa zelenom energijom. Kao prvo, zapravo nije zelena.

3. NEUSPJEH ZELENE ENERGIJE

Onečišćenje

Što ljudi zapravo misle kada kažu “zelena energija”? Koliko ja mogu reći, većina ljudi misli da to znači energiju bez štete za okoliš. Dobivamo svoju energiju, okolina je u redu, svi su na dobitku. Nažalost, to ne ide tako.

Iako zeleni izvori energije kao što su vjetroturbine i solarni paneli proizvode manje emisija od fosilnih goriva, oni ipak proizvode neke emisije jer su nam za njihovo stvaranje potrebna fosilna goriva.

Prije svega, potrebna nam je nafta za izvlačenje materijala potrebnih za izradu vjetroturbina i solarnih ploča. Kamioni na dizelski pogon prevoze materijale do tvornica, a zatim prevoze vjetroturbine i solarne panele do njihovih odredišta. Često su potrebni helikopteri za postavljanje vjetroturbina, posebno turbina na moru.

Ne samo da su nam za sve to potrebna fosilna goriva, dijelovi solarnih panela i vjetroturbina doslovno su napravljeni od fosilnih goriva. Zapamtite, plastika se dobiva iz nafte, a lopatice vjetroturbina izrađene su od plastike.

Postaje još gore: većina električnih vozila do 50% je plastična. Dakle, dok krstarite u svojoj Tesli i osjećate se dobro zbog toga što ste smanjili svoj ugljični otisak, sjetite se da su bila potrebna najmanje tri barela nafte za stvaranje vašeg automobila. Vjerojatno puno više ako računate energiju potrebnu za izradu svih ostalih komponenti.

Postoje i drugi načini stvaranja plastike, ali oni su puno skuplji. Čak i da radimo automobile koji na neki način ne zahtijevaju nikakva fosilna goriva, bili bi preskupi za većinu ljudi. Dovraga, već su preskupi za većinu ljudi.

Ovo je tužna ironija takozvane zelene energetske revolucije: ako prestanemo koristiti fosilna goriva, vidjet ćemo kolaps u proizvodnji obnovljivih izvora energije. I doista, ne bi ih se ni trebalo nazivati obnovljivim izvorima jer se vjetroelektrane i solarne farme moraju obnavljati svakih 20-30 godina. Trebalo bi ih zvati “rebuildables” – ponovno izgradivi

Emisije fosilnih goriva nisu jedini problem zelenih izvora energije. Za stvaranje računala, solarnih panela, električnih vozila i raznih drugih tehnologija potrebni su nam metali. Puno njih.

Većina ljudi ne zna za sve rijetke metale u svojim telefonima i uređajima — metale kao što su europij, indij, mangan, neodim, terbij, volfram i mnogi drugi. Kako bi dobile te metale, tvrtke uništavaju lokalne ekosustave i kopaju ogromne rupe u zemlji za eksploataciju.

Procjenjuje se da rudarstvo već utječe na do 30 milijuna četvornih milja Zemljine površine, što je oko 15% kopnene površine Zemlje, ali ovo je tek početak. Kako bi zadovoljile potražnju, tvrtke sijeku prašume, uništavaju staništa divljih životinja, a čak planiraju minirati dno oceana, što bi moglo imati razne posljedice za okoliš.

Jedan od najvažnijih metala za zelenu energiju je litij. Budući da je to metal najmanje gustoće, pohranjuje puno energije za svoju težinu, zbog čega je preferirani metal za baterije električnih automobila. Nažalost, vađenje litija također uništava ekosustave.

Možete tvrditi da je vrijedno uništiti nekoliko ekosustava kako bismo živjeli u svijetu s manje emisija stakleničkih plinova, ali ako je tako, promašili ste bit.

Trenutno je 1% automobila u Sjedinjenim Državama električni. Ako i dalje trebamo zamijeniti ostalih 99% električnim vozilima, a već štetimo okolišu iskopavajući metale svugdje gdje ih možemo pronaći, zamislite koliko ćemo još uništavanja učiniti do trenutka kada svi automobili u Sjedinjenim Državama budu električni. A to bi i dalje bilo samo 19% svjetskih vozila.

Do sada obnovljivi izvori energije čine samo oko 4,5% svjetske proizvodnje energije, tako da moramo prijeći dug put prije nego što cijelu svjetsku mrežu promijenimo na zelenu energiju i zamijenimo sva vozila na plin električnim vozilima. Da bismo to postigli, šteta koju ćemo učiniti okolišu potencijalno bi mogla nadmašiti štetu koju uzrokuju klimatske promjene.

Jevonsov paradoks 

Čak i da obnovljivi izvori energije ne zahtijevaju fosilna goriva i ne oštećuju okoliš, to ne bi bilo važno. Ne prelazimo na njih dovoljno brzo da bismo napravili stvarnu razliku. Zašto ne? Budući da novi izvori energije ne zamjenjuju stare izvore – oni se jednostavno dodaju ukupnom iznosu.

Većina ljudi ima ideju da su ljudi mijenjali izvore energije u posljednjih nekoliko stoljeća. Prvo smo koristili drvo, zatim ugljen, zatim naftu i prirodni plin, a sada prelazimo na obnovljive izvore energije. U stvarnosti, još uvijek koristimo sve stare izvore energije. Zapravo, sagorijevamo više ugljena nego ikad prije.

Naravno, mi i koristimo obnovljive izvore energije, ali oni nas nisu spriječili da nastavimo sagorijevati više fosilnih goriva svake godine. U 2021. godini, primjerice, došlo je do povećanja globalne potražnje za energijom od 5%, a polovica toga zadovoljena je fosilnim gorivima, posebice ugljenom.

Obnovljivi izvori ne zamjenjuju ništa. Sve što rade je malo pojeftinjenje električne energije, što samo potiče ljude da troše više struje. Ovo je sjajan primjer Jevonsovog paradoksa.

Što je Jevonsov paradoks? U osnovi, kada nove tehnologije ili vladina politika povećaju učinkovitost kojom se koristi resurs (kao što su fosilna goriva), cijena pada. Međutim, niža cijena uzrokuje da ljudi troše više, što opet podiže cijenu i poništava sve dobitke učinkovitosti.

Evo sjajnog primjera: 1970-ih većina  imala je potrošnju automobila 1 galon na prijeđenih oko 13 ili 14 milja (op.a. oko 16,77 l/100 km). Zatim su 1980-ih automobilske tvrtke poboljšale ekonomičnost goriva svojih vozila, a do 1990-ih većina je automobila prelazila 19 ili 20 milja po galonu (op.a. oko 11,75l/100km).

Je li to ljudima uštedjelo novac na benzinu? Ne. Umjesto toga, ljudi su se počeli više voziti, češće izlaziti i trošiti vrijeme na ljetna putovanja. Ljudi su vozili toliko više da su jednostavno trošili više benzina dok su na njega trošili isto koliko i 1970-ih. Ista stvar se događa s ljudima koji kupuju hibride (vidi grafikon ispod).

Image via cfo.university

A sada vidimo isti učinak s obnovljivim izvorima energije. Vjetar i sunce snižavaju cijenu električne energije, zbog čega je ljudi koriste više dok cijena ponovno ne poraste.

Vrhunac Metala

Sada ću biti vrlo jasan – ne kažem da ne bismo trebali proizvoditi vjetroturbine, solarne ploče i električna vozila. Naravno da trebamo. Trebat će nam ih kako bismo prešli na post-ugljični svijet nakon što fosilna goriva budu preskupa za vađenje.

Međutim, imamo jedan veliki problem o kojem nitko ne želi govoriti: poput fosilnih goriva, resursi koji su nam potrebni za stvaranje obnovljivih izvora energije su ograničeni. Rijetkih metala u zemlji ima samo toliko, a nema ih ni približno dovoljno da bi se ideje poput Green New Deala doista ostvarile.

Kao što sam već rekao, pred nama je jako dug put prije nego što sva naša fosilna goriva zamijenimo zelenim alternativama. Zamislite milijarde električnih automobila koji se pune na mreži koja se napaja isključivo obnovljivim izvorima energije. Što bi bilo potrebno da se ovaj san ostvari?

Prema IEA (Međunarodnoj energetskoj agenciji), da bismo dosegnuli neto nulu do 2050., trebamo rudariti šest puta više metala nego što trenutno radimo. To je priličan problem s obzirom na to da već iskopavamo metale što je brže moguće.

Solarni paneli trebaju telur (tellurium) , vjetroturbine trebaju disprozij (dysprosium), a baterije trebaju litij (lithium). S obzirom na to da samo mali postotak naše mreže radi na obnovljivim izvorima energije i da se već borimo da iskopamo dovoljno metala, san o Green New Dealu ne čini se vrlo vjerojatnim.

Ako mi ne vjerujete, citirat ću pismo koje su napisali stručnjaci za znanost o Zemlji i koje su prije nekoliko godina dostavili Odboru za klimatske promjene Ujedinjenog Kraljevstva. Evo što su rekli:

Za zamjenu svih današnjih vozila u Ujedinjenom Kraljevstvu električnim vozilima  … bilo bi potrebno 207.900 tona kobalta, 264.600 tona litij karbonata (LCE), najmanje 7.200 tona neodimija i disprozija, uz 2.362.500 tona bakra. To predstavlja nešto manje od dva puta ukupnu godišnju svjetsku proizvodnju kobalta, gotovo cjelokupnu svjetsku proizvodnju neodija, tri četvrtine svjetske proizvodnje litija i najmanje polovicu svjetske proizvodnje bakra tijekom 2018. [naglasak je na rudarenje]

A to je samo Ujedinjeno Kraljevstvo. Za zamjenu cijele planetarne flote vozila na plin električnim vozilima očito bi bilo potrebno daleko više metala nego što imamo.

Zbog toga je takozvani Green New Deal fantazija. Ne mislim napadati ljude koji to podržavaju. Srca su im na pravom mjestu. I ne kažem da ne bismo trebali pokušati stvoriti više obnovljivih izvora energije. Mi moramo. Samo kažem da nećemo moći stvoriti dovoljno da održimo našu civilizaciju gladnu energije.

Ne možemo se riješiti ni naših vozila na plin. Čak i kad bismo mogli, prijevoz ionako predstavlja samo 27% naših ukupnih emisija.

Možda se pitate zašto ne možemo reciklirati te metale. Možemo, ali problem je u energiji potrebnoj za njihovo recikliranje. Oporaviti sitne čestice metala poput indija i terbija sa svakog pametnog telefona koji se baci bilo bi vrlo teško, ako ne i nemoguće. Za većinu metala, jednostavno nije vrijedan troška.

Naše jedine opcije su potraga za zamjenskim metalima (što ne ide dobro), potraga za novim nalazištima i kopanje dublje u trenutne rudnike. S vremenom će kvaliteta rude padati, a metali će biti sve skuplji.

To se već događa. Nakon godina pada, cijena obnovljivih izvora energije raste. Razmisli o tome. Prijelaz na obnovljive izvore energije jedva da je započeo, a već vidimo sve manje povrate.

Uz svu priču o tome zašto nam je potreban Green New Deal, vrlo se malo govori o tome kako provesti Green New Deal. I sad znate zašto. Jednostavno nema dovoljno metala da se to dogodi.

4. SVE JE MANJE RESURSA

Sad kad sam uništio vaše snove o zelenoj tehno-utopiji, pogledajmo neke druge resurse kojih nema dovoljno.

Guma

Guma je neophodna za moderni svijet. Trebamo ga za gume, cipele, izolaciju žica, pokretne trake, maske i rukavice, brtve na vratima hladnjaka i puno drugih stvari.

Većina ljudi to ne zna, ali guma dolazi od stabla – stabla kaučuka. Zapravo se zove hevea brasiliensis, drvo iz Južne Amerike.

Nažalost, klimatske promjene otežavaju uzgoj ovih stabala. Zbog suša i poplava bore se za preživljavanje, a crpljenje previše soka (koji se koristi za izradu gume) može ih ubiti. Osim toga, vrlo su osjetljivi na bolesti bijelog korijena, a klimatske promjene čine takve bolesti lišća češćima.

Sve je to razlog zašto se govori o “gumenoj apokalipsi”. Jednostavno ne postoje dobre zamjene za ovaj čudesni materijal.

Pijesak

Da. Vjerovali ili ne, svijetu ponestaje pijeska, ili barem pijeska kakav koristimo svaki dan.

Pijesak je druga najkorištenija tvar u svijetu nakon vode. Potrebno je napraviti staklo i ceste i beton, a naša civilizacija ne bi mogla postojati bez toga. Za izgradnju samo jedne kuće potrebno je 100 tona pijeska i šljunka. Zato mnoge zemlje zapravo imaju strateške rezerve pijeska.

Pa zašto jednostavno ne možemo otići u pustinju Saharu i pokupiti sav pijesak koji nam treba? Jer taj pijesak stvara vjetar, što znači da su zrnca glatka i okrugla. Potreban nam je pijesak koji stvara voda, vrsta pijeska koja je gruba i ima neravne rubove. Ta vrsta pijeska dolazi s plaža i riječnih korita.

Najviša zgrada na svijetu, Burj Khalifa, okružena je pijeskom, ali to je pustinjski pijesak. Da su od takvog pijeska napravili beton za zgradu, ona bi se srušila. Stoga su morali uvesti tisuće tona pijeska iz Australije.

Naravno, možemo uzeti pijesak s plaža i riječnih korita (oboje je užasno za okoliš), ali budući da je tako težak, skupo ga je transportirati. I dok koristimo sve najprikladnije izvore pijeska, moramo ga slati sve dalje i dalje. Mogli bismo također drobiti kamenje kako bismo stvorili vlastiti pijesak, ali to je energetski vrlo intenzivno. I stoga, vrlo skupo.

Pijesak je toliko vrijedan da postoje prave pješčane mafije u mjestima poput Indije i Maroka. Podmićuju službenike da gledaju na drugu stranu dok sakupljaju pijesak, zanemarujući posljedice po lokalne ekosustave. A ako se netko nađe na putu, pogine. Ovaj problem će se samo pogoršati.

Možete saznati više o nestašicama gume i pijeska u ovom videu CNBC-a.

^{Image via Mother Jones}

Gnojivo

Ovo je posebno zastrašujuće. Cijela naša civilizacija ovisi o dušičnim gnojivima. Bez toga naši usjevi ne bi proizveli dovoljno hrane za sve. A nismo niti blizu toga.

A trenutno su cijene gnojiva rekordno visoke. To je djelomično zbog rata u Ukrajini, ali uglavnom zato što su cijene prirodnog plina blizu rekordnih visina, a za to postoji mnogo razloga.

Prirodni plin čini 80% cijene dušičnog gnojiva. Kako svijetu počinje ponestajati prirodnog plina, gnojivo će postati puno skuplje. To je već postalo toliko skupo da mnogi poljoprivrednici moraju smanjiti proizvodnju, što znači da su cijene hrane znatno veće u vrijeme žetve.

Možda ćemo pronaći nove izvore prirodnog plina i, kao rezultat toga, dušična gnojiva će postati puno jeftinija. Ali dušik nije jedino što nam je potrebno za proizvodnju gnojiva. Trebamo i fosfor. Sve je više istraživanja koja pokazuju da ćemo dosegnuti vrhunac fosfora do 2030., nakon čega će cijena početi brzo rasti.

Kao što sam rekao, naša civilizacija ne bi mogla narasti na 8 milijardi ljudi bez gnojiva, pa ako nismo u mogućnosti stvoriti dovoljno gnojiva, onda nećemo moći uzgojiti dovoljno hrane za sve.

Govoreći o uzgoju hrane, treba spomenuti i gubitak površinskog sloja zemlje.

5. EROZIJA POVRŠINSKOG SLOJA TLA

Prosječna osoba uopće ne zna što je površinski sloj tla. Oni misle da možete saditi hranu na istom komadu zemlje više puta bez ograničenja. U stvarnosti, kada gornji sloj tla erodira, zemlja na kojoj se nalazila postaje neproduktivna. Zbog toga je gubitak našeg gornjeg sloja tla jedan od najvećih problema čovječanstva.

Da biste razumjeli zašto je površinski sloj tla tako važan, morate shvatiti da je gornji sloj tla živa stvar. Da nema ničega osim zemlje ispod nas, ne bismo mogli uzgajati hranu. Ali ispod nas nije samo zemlja. Tu je i tlo, a tlo sadrži sve vrste mikroorganizama poput gljivica, bakterija, kukaca i sitnih biljaka. Sve te stvari kombiniraju se kako bi oblikovale zdravo tlo u kojem možemo uzgajati hranu.

Upravo sada, naš gornji sloj tla erodira 10 do 40 puta brže nego što se može obnoviti. U stvari, može proći i do 500 godina da priroda formira jedan jedini centimetar gornjeg sloja tla, ali većina poljoprivrednika prolazi kroz centimetar gornjeg sloja tla svake godine.

Procjenjuje se da je svijet izgubio oko 70% svog gornjeg sloja tla od početka industrijske poljoprivrede. Kao rezultat toga, 30% svjetskog obradivog zemljišta je napušteno jer je neproduktivno. Postaje još gore: prema UN-u, preostalo nam je još samo 50 godina prije nego što naš gornji sloj tla potpuno nestane.

Mnogo je razloga za to, ali razgovarajmo prvo o mineralima. Gornji sloj tla sadrži desetke minerala koji su mikroorganizmima potrebni za preživljavanje. Biljke apsorbiraju ove minerale dok rastu. Nakon što se biljke uberu i pošalju na tržište, minerali u njima sada zauvijek nestaju iz tla, ostavljajući manje minerala za korištenje mikroorganizmima.

Ovaj problem je toliko ozbiljan da je u Sjevernoj Americi tlo već izgubilo 85% svojih minerala tijekom posljednjih 100 godina. A svaki drugi kontinent (osim Australije) izgubio je preko 70% svojih minerala.

Ne samo da ovaj nedostatak minerala jako otežava razvoj mikroorganizama, već čini našu hranu manje hranjivom. Moderna hrana ima mnogo manje kalcija, bakra, cinka i drugih bitnih minerala, što dovodi do nedostatka minerala čak i kod dobro uhranjenih ljudi.

Naš površinski sloj tla također umire zbog NPK gnojiva (koja se sastoje od N – dušika, P- fosfora i K – kalija). Ova gnojiva postupno mijenjaju pH vrijednost tla sve dok ono ne postane toliko kiselo da bakterije teško preživljavaju. To je problem jer neke bakterije pretvaraju minerale u kemijske oblike koje biljke mogu koristiti. Bez njih, biljke su manje hranjive i teško uspijevaju.

Još jedan problem je pretjerana uporaba pesticida, herbicida i fungicida. Oni također otežavaju biljkama apsorpciju minerala. Baš kao što biljke trebaju korisne bakterije za apsorpciju minerala, potrebne su im i gljivice, ali fungicidi ubijaju i korisne i štetne gljive.

U ovom trenutku bi moglo biti pošteno zapitati se: “Zašto farmeri nastavljaju koristiti ove metode ako uništavaju gornji sloj tla?” Odgovor je da je uvijek ostalo dovoljno gornjeg sloja zemlje za sljedeću žetvu. Gnojiva pomažu biljkama da rastu brže i veće, a kemikalije poput pesticida, herbicida i fungicida ubijaju štetne insekte, korov i gljivice, omogućujući usjevima da slobodno rastu.

Da, te stvari uništavaju gornji sloj tla, uzrokujući njegovo sušenje i erodiranje. Ali poljoprivrednici gube samo oko 1 centimetar gornjeg sloja tla godišnje, a budući da se mnoge farme nalaze na najmanje nekoliko stopa gornjeg sloja tla, problem jednostavno nije dovoljno hitan da bi prisilio poljoprivrednike da promijene svoje metode.

Ovo je uobičajena tema kod problema povezanih s kolapsom. Budući da ljudi žive samo 70-80 godina, teško im je razmišljati o dugoročnim problemima koji nadilaze njihov životni vijek, a još im je teže napraviti drastične promjene u svojoj poslovnoj praksi, osobito ako bi to moglo značiti manju zaradu.

Međutim, kada je u pitanju površinski sloj tla, sada dolazimo do točke u kojoj će se posljedice osjetiti u životu mnogih ljudi koji danas žive. Hrana će postati manje hranjiva i teže ju je uzgajati, što će uzrokovati sve veće cijene dok si mnogi ljudi jednostavno ne budu mogli priuštiti hranu.

Mogli bismo usporiti stopu erozije površinskog sloja tla kroz prakse očuvanja u poljoprivredi, ali to bi samo odgodilo posljedice. Sada ima toliko ljudi na Zemlji da smo sami sebe stjerali u kut. Ne možemo nastaviti koristiti gornji sloj zemlje, ali moramo ako želimo jesti.

6. NESTAŠICE VODE

Zamislite da živite u gradu s velikom nestašicom vode. U bogatijim područjima vode ima samo nekoliko sati dnevno, što stanovnicima daje kratak prostor za tuširanje i punjenje boca s vodom. Međutim, ne smiju prati svoja vozila, zalijevati svoje travnjake ili puniti svoje bazene.

U drugim dijelovima grada stvari su još gore. Vode uopće nema, a stanovnici moraju satima stajati na vrelom suncu, čekajući u redu kako bi mogli napuniti prazne kante iz slavine vladine cisterne za vodu.

Ovi ljudi su izuzetno oprezni sa svojom vodom. Ponovno ga koriste što je više moguće, čak i čisteći tanjure i pribor u staroj vodi za posuđe. Kad voda postane previše prljava da bi je ponovno upotrijebili, njome ispiru svoje zahode. Rijetki se stignu istuširati, umjesto toga biraju mokru krpu i malo sapuna.

Imaju dovoljno vode za piće kako bi spriječili ozbiljnu dehidraciju, ali je moraju ograničiti kako bi osigurali da im ostane dovoljno za kuhanje hrane i pranje zuba. Ipak, neizbježno je da neki ljudi koriste kontaminiranu vodu, što dovodi do porasta bolesti.

Što se tiče hrane, samo ljudi u bogatijim područjima mogu si priuštiti voće, orašaste plodove i povrće. Svi ostali oslanjaju se na jeftinu — i stoga nezdravu — hranu bogatu natrijem i ugljikohidratima, a nisku hranjivim tvarima, što dovodi do još više bolesti.

I to su oni sretnici. Budući da su prinosi usjeva tako niski, hrana je vrlo skupa, pa najsiromašniji ljudi jedva dobivaju dovoljno hrane da prežive, ako si je uopće mogu priuštiti.

U međuvremenu, zemlja oko njih je suha do kosti. Travnjaci su se pretvorili u prašnjavu zemlju s nekoliko pramenova suhe trave. Mnoga su stabla mrtva ostavljajući za sobom kosturne grane. A zrak je prašnjav, s jakim olujama koje redovito prekrivaju grad svježim slojem prašine.

Zbog svega toga, gradovi i države počinju se međusobno boriti za prava na vodu, do točke u kojoj se pojavljuju vodene mafije i odlučuju tko će dobiti vodu, a tko ne. Susjedne zemlje koje se oslanjaju na iste planine i rijeke za vodu ratuju jedna s drugom.

Ovo je budućnost prema kojoj idemo ako se nešto ne poduzme u vezi s globalnom nestašicom vode. Zapravo, takav je život već u mnogim dijelovima svijeta, posebice u Indiji.

Image via Statista

Ali zašto se to događa? Glavni razlog je suša. Zapad SAD-a doživljava najgoru mega sušu u 1200 godina. Zapravo, zemlje diljem svijeta doživljavaju neke od najgorih suša ikada zahvaljujući klimatskim promjenama. Čak i velike rijeke poput Mississippija presušuju.

Sve donedavno, suše su bile podnošljive jer su države i države mogle samo pumpati više vode iz podzemlja. Ali sada čak i vodonosnici presušuju.

Sjedinjene Države imaju mnogo vodonosnika, ali dva najvažnija su bazen središnje doline Kalifornije i vodonosnik Ogallala, koji se proteže od Južne Dakote sve do Teksasa.

90% vode iz ovih vodonosnika koristi se za navodnjavanje usjeva, što ih čini neophodnim za uzgoj hrane. Zapravo, oni daju 20% svjetskih usjeva žitarica i 40% voća i povrća koje se konzumira u Sjedinjenim Državama.

Dakle, koliko brzo iscrpljujemo ove vodonosnike? Prilično brzo s obzirom na to da je vodonosnik Ogallala pao za 12 inča 2021. godine. Oborine ponovno pune vodonosnik, ali to iznosi samo oko 1 inč godišnje. Ako nešto ne poduzmemo, vodonosnik Ogallala mogao bi biti suh u roku od 20 godina, što bi dovelo do bankrota tisuća farmi usred najgore zdjele prašine u povijesti.

Ne kažem da ćemo svi umrijeti od žeđi. Čak i kad stvari postanu jako loše, većina ljudi će i dalje moći pronaći dovoljno pitke vode da to izbjegnu. Umjesto toga, ono što će se dogoditi je velika nestašica hrane. 75% podzemnih voda ide prema poljoprivredi. Ako vodonosnici presuše i suše se nastave, nećemo moći uzgojiti dovoljno hrane za sve i nastat će kaos.

Postoje 33 zemlje za koje se očekuje da će do 2040. iskusiti ekstremnu nestašicu vode. Neke značajne uključuju Španjolsku, Grčku, Izrael, Saudijsku Arabiju, Iran, Irak, Pakistan i dijelove Indije.

Ova posljednja dva su vrlo zabrinjavajuća. Obje su nuklearno naoružane nacije i mrze jedna drugu. Indija ima samo nekoliko godina da riješi svoju krizu s vodom. Inače će stotine milijuna života biti u opasnosti.

Ne bi nam ponestajalo podzemnih voda da nije bilo svih suša koje se događaju diljem svijeta. Bez suša, imali bismo puno vode u rijekama, a obilje kiše bi procurilo kroz tlo i ponovno napunilo vodonosnike.

Ali čini se da su suše tu da ostanu, a pogoršava ih jedna stvar…

7. KLIMATSKE PROMJENE

U ovom članku neću pokušavati dokazati da su klimatske promjene stvarne i da ih mi uzrokujemo. (Ako je to ono što tražite, ova stranica radi odličan posao. Također pogledajte ovaj popis loših argumenata i mitova o klimatskim promjenama.)

S jedne strane, klimatske promjene nevjerojatno je lako razumjeti. Količina ugljičnog dioksida u atmosferi u biti funkcionira kao termostat za planet.

• Povećanje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi i temperatura raste, što uzrokuje oslobađanje više ugljičnog dioksida, podižući temperaturu još više.
• Smanjenje koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi i temperatura pada, što uzrokuje izdvajanje više ugljičnog dioksida, gurajući temperaturu još niže.

Tako je to bilo stotinama milijuna godina.

S druge strane, klimatske promjene nevjerojatno je teško razumjeti jer imaju nebrojeno puno učinaka koji su međusobno povezani. Zato se klimatske promjene nazivaju hiperobjektom, nečim toliko ogromnim da je izvan ljudskog poimanja. Vjerujem da je to dio razloga zašto su ga ljudi tako dugo ignorirali.

Ne možete vidjeti niti dodirnuti klimatske promjene osim ako niste usred suše, poplave, toplinskog vala, uragana ili neke druge prirodne katastrofe. Čak i tada možemo samo reći da su te katastrofe vjerojatnije ili teže zbog klimatskih promjena. Oni nisu same klimatske promjene.

Dio problema je u tome što su znanstvenici i mediji odradili užasan posao objašnjavajući javnosti klimatske promjene. Na primjer, prije nekoliko godina, Bill Nye je u emisiji Tucker Carlson Tonight objasnio zašto su klimatske promjene stvarne i zašto su tako ozbiljna prijetnja.

Jako sam se razočarao. Bill Nye proveo je segment govoreći o prestanku rada skijališta, vinogradima koji se moraju preseliti dalje na sjever i o malom porastu razine mora tijekom nekoliko desetljeća. Ako je to ono što ljudi misle da su klimatske promjene, nije ni čudo da nisu zabrinuti zbog toga.

Objasnit ću u jednoj rečenici zašto su klimatske promjene toliko opasne:

Sve veći broj i žestina prirodnih katastrofa na kraju će uzrokovati istodobne neuspjehe u globalnoj žitnici diljem svijeta, a nestašice hrane koje će uslijediti dovest će do globalne gladi i raspada društva.

Zašto ljudi poput Billa Nyea to jednostavno ne mogu reći? Možda ne žele plašiti ljude, ali iskreno, ljudi bi se trebali bojati. Iako je istina da će porast razine mora uništiti gradove diljem svijeta, vjerojatno ćemo doživjeti globalnu glad prije nego što bilo koji veći grad bude pod vodom.

I da budem iskren, ova podebljana rečenica iznad je veliko pojednostavljenje. Kad bi nestašica hrane bila jedina posljedica klimatskih promjena, možda bismo pronašli načine za prilagodbu. Na primjer, mogli bismo uzgajati više hrane u zatvorenom prostoru, mogli bismo smanjiti bacanje hrane i mogli bismo pretvoriti zemlju za ispašu stoke u oranice.

Ali postoji mnogo više od nestašice hrane u klimatskim promjenama. Klimatske promjene već uzrokuju uragane koji obaraju rekorde, poplave, suše, toplinske valove, šumske požare, nestašice vode (vidi gore), masovnu migraciju (vidi dolje) i još mnogo toga.

U proteklih 10 godina, broj katastrofa vrijednih milijarde dolara dramatično je porastao, čak i kada se uračuna inflacija. Samo ove godine imali smo pet dugih kišnih događaja kakvi nisu zabilježeni posljednih 1000 godina u Sjedinjenim Državama.

^{Image via climate.gov}

.

Stvari su toliko sumorne da neke vladine agencije otvoreno priznaju da bi se društvo moglo urušiti. Godine 2019. general Mark Milley (Trumpov predsjednik Združenog stožera) naručio je izvješće u kojem se zaključuje da bi američka vojska mogla propasti u roku od 20 godina zbog klimatskih promjena.

Novije izvješće, koje je objavilo Sveučilište američkih marinaca, odnosi se na klimatske promjene kao na “hiperprijetnju” koja bi mogla “provocirati kaskadne elemente prevrtanja, ubrzavajući prijelaz u stanje ‘toplana Zemlja’, koje je nenastanjivo za većinu vrsta.”

Neće biti jedna poplava ili toplotni val koji će uzrokovati kolaps društva. Umjesto toga, to će biti poput smrti od tisuću posjekotina. Čim se neko područje oporavi od katastrofe, pogodit će ga drugo. A onda još jedan. Neka će područja odjednom pogoditi više klimatskih katastrofa.

Na kraju, zemlje neće imati novca ili resursa za obnovu. Infrastruktura će propasti, a nestanci struje postat će nova norma. Kako se sve raspada, isporuke hrane i zaliha postat će nepouzdane. Ubrzo nakon toga, vidjet ćemo široke građanske nemire i veliki skok kriminala dok očajni ljudi traže hranu.

Desetljećima su klimatolozi znali da će se to dogoditi ako se klimatske promjene ne zaustave. Ali donedavno je većina njih mislila da imamo više vremena. Kako se pokazalo, klimatski modeli podcijenili su utjecaj porasta temperature. Događaji koji se nisu trebali dogoditi do 2100. godine sada se događaju.

Na primjer, prošle godine znanstvenici su bili šokirani kada je toplinska kupola iznad Britanske Kolumbije uzrokovala porast temperatura čak do 49°C…u Kanadi. Premašila je prethodnu najvišu temperaturu ikada zabilježenu u Kanadi za 5°C.

Zatim je prošlog proljeća na Antarktiku temperatura bila 21°C viša od normalne. Toliko velika temperaturna varijacija ne bi trebala biti moguća na Antarktici, a ipak se dogodila, postavljajući novi svjetski rekord za najveći porast temperature iznad normale.

Nedavno je Ujedinjeno Kraljevstvo postavilo rekord s temperaturama koje su išle čak do 40°C. Znanstvenici za klimu mislili su da postoji samo jedan prema stotinu šanse da temperature postanu tako visoke. Mjesec za mjesecom, godinu za godinom, stalno bilježimo rekordne temperature i katastrofe.

Dok pišem ovaj članak, Kina prolazi kroz najgori toplinski val u zabilježenoj povijesti. Njihove rijeke presušuju, a nedostatak hidroenergije uzrokuje sve veće nestanke struje u cijeloj zemlji. U međuvremenu, Pakistan je upravo doživio najgoru poplavu u povijesti, ostavivši milijune ljudi bez domova.

Postaje jasno da se klimatske promjene događaju brže od očekivanog. Kao rezultat toga, već vidimo brz porast propadanja usjeva zbog suša, poplava i visokih temperatura. I SAD i Indija upravo su imale najmanju žetvu pšenice u 20 godina. U međuvremenu, toplinski valovi u Europi i Kini također uzrokuju sušenje mnogih drugih usjeva.

Evo još nekoliko primjera propadanja usjeva diljem svijeta. Prema izvješću UN-a, svjetske farme već su rastegnute do pucanja. To znači da će čak i ako rat u Ukrajini sutra završi, cijene hrane nastaviti rasti u doglednoj budućnosti.

Sve se to događa na malo više od 1 stupnja zagrijavanja. Što će se dogoditi na 2 stupnja zagrijavanja? Možda mislite da bi bilo dvostruko gore nego sada, jer je 2 dvostruko više od 1, ali to ne funkcionira tako. Učinci klimatskih promjena eksponencijalno se pogoršavaju kako temperatura raste, a na putu smo zagrijavanja za više od 2°C do 2050., vjerojatno čak i ranije.

A zagrijavanje od 2°C vjerojatno će biti razornije od očekivanog jer klimatolozi svake godine otkrivaju da je Zemlja osjetljivija na promjene temperature nego što su mislili.

Neki ljudi još uvijek gaje nadu da možemo zaustaviti katastrofalno globalno zagrijavanje. Mogu ovo razumjeti. Nada je puno bolji osjećaj od tuge i zato se neki ljudi drže za nju bez obzira na loše stvari.

Ali istina je da smo vjerojatno već pokrenuli mnoge nepovratne prekretnice. Čak i ako nismo, definitivno hoćemo uskoro jer vlade ne pokazuju znakove da će smanjiti izgaranje fosilnih goriva. Zapravo, mnoge su se europske nacije vratile izgaranju ugljena, najprljavijeg od svih fosilnih goriva.

Nije ni čudo što klimatski znanstvenici upozoravaju da se suočavamo s jezivom budućnošću, a vrhunski znanstvenici poput Willa Steffena tvrde da je kolaps civilizacije najvjerojatniji ishod. A tu je i James Lovelock, poznati engleski znanstvenici koji su predložili Gaia hipotezu. Rekao je da sada trebamo uživati u životu jer će za 20 godina globalno zatopljenje udariti u lepezu. Bilo je to 2008. godine.

Ne kažem da trebamo potpuno odustati. Što brže smanjimo potrošnju fosilnih goriva, to ćemo manje štete napraviti dugoročno. Ali teška je istina da ćemo prijeći 2°C zagrijavanja bez obzira što učinili. Ako to pokrene kritične točke koje nas vode do 4°C zagrijavanja, milijarde ljudi će umrijeti.

A još nisam ni spomenuo jednu od najvećih posljedica klimatskih promjena…

8. GUBITAK BIORAZNOLIKOSTI

Proživljavamo šesto masovno izumiranje našeg planeta. Posljednji se dogodio prije oko 65 milijuna godina i bio je rezultat asteroida. Bio je toliko destruktivan da je uzrokovao izumiranje dinosaura, koji su postojali 165 milijuna godina. Sada smo u još jednom događaju masovnog izumiranja, ali ovo smo uzrokovali mi.

Nevjerojatno je koliko malo ljudi to zna. Još jednom, mediji su odradili užasan posao objašnjavajući ozbiljnost krize, pa pogledajmo što se događa s divljim životinjama diljem svijeta.

Od osvita civilizacije ljudi su ubili 83% divljih životinja. Većina toga dogodilo se u posljednjih 50 godina. Zapravo, ljudi su istrijebili 69% životinja od 1970.

^{Image via Visual Capitalist}

Počnimo s razgovorom o kukcima. Ako imate više od 30 godina, sjetite se svog djetinjstva. Sjećate li se svih buba koje su udarale u vjetrobransko staklo automobila vaših roditelja? Sjećam se kad bi moja mama stala po benzin, brisačem bi očistila sve mrtve bube s vjetrobranskog stakla.

Danas nikad ne moram čistiti bube s vjetrobranskog stakla. Tu i tamo ću vidjeti grešku ili dvije na njemu, ali to je rijetkost. I ne radi se samo o vjetrobranskim staklima. Ako me zamolite da odem u svoje dvorište i uhvatim bubu, trebalo bi mi vremena. Mogao bih vidjeti nekoliko letećih kukaca, ali teško je pronaći bilo kojeg da bih mogao uhvatiti. Ali kad sam bio klinac, mogao sam ući u dvorište i odmah zgrabiti bubu (znam jer jesam).

Ova je anegdota još zapanjujuća ako uzmete u obzir da sam odrastao u pustinji, ali danas živim na obali Meksičkog zaljeva.

Pa gdje su nestali svi insekti? Prilično je jednostavno: ubili smo ih kombinacijom pesticida, gubitka staništa i klimatskih promjena. Doslovno svjedočimo apokalipsi insekata, a to je naša krivnja. Broj letećih insekata pao je za 60% u manje od 20 godina. Ovo je neodrživo.

Možda mislite: “U čemu je problem? Bube su dosadne.” To je velika stvar jer bube čine temelj našeg prehrambenog lanca. Ako taj temelj erodira, tada će se svako živo biće koje ovisi o njemu boriti za preživljavanje.

Procjenjuje se da je ukupna težina svjetskih člankonožaca (kukaca, pauka, stonoga i rakova) 17 puta veća od ukupne težine svih ljudi na svijetu. Kako člankonošci odumiru, tako će umrijeti i životinje koje o njima ovise kao hrana — poput ptica, gmazova i vodozemaca.

To se već događa. Tijekom proteklih 50 godina, populacije ptica su se smanjile za 29%. I sada, znanstvenici vjeruju da ptice izumiru stotinama puta brže nego što se mislilo. U međuvremenu, žabe nestaju, a mnogim gmazovima prijeti izumiranje.

Situacija je toliko loša da znanstvenici vjeruju da bi polovica vrsta na Zemlji mogla izumrijeti do 2050. Gubitak toliko vrsta imat će “domino efekt izumiranja” koji će dovesti do kolapsa hranidbenih mreža i umiranja više biljnih i životinjskih vrsta. Zbog toga neki znanstvenici upozoravaju da će svijet ostati bez hrane za nekoliko desetljeća.

Moderni ljudi, posebno oni u zapadnom svijetu, toliko su navikli živjeti u gradovima koji se osjećaju odvojeno od prirode, zaboravili su da gradovi ovise o prirodi za svoje postojanje. Priroda nam je potrebna kako bismo imali svjež zrak, čistu vodu i zdrave usjeve.

Doslovno uništavamo svoj sustav za održavanje života. Kao što je australska vlada izjavila u svom najnovijem izvješću o stanju okoliša, “degradacija okoliša sada se smatra prijetnjom čovječanstvu, koja bi mogla dovesti do kolapsa društva.” (Ovdje saznajte više o tome.)

I još uvijek nisam spomenuo što se događa s oceanskim životom. Klimatske promjene zagrijavaju ocean istom brzinom kao da je svake sekunde u njega bačeno pet bombi na Hirošimu. Kao rezultat toga, oceani su krenuli prema događaju masovnog izumiranja sličnom izumiranju u Permu. Ako nikada niste čuli za to, Permsko izumiranje bilo je najveće masovno izumiranje na Zemlji, u kojem je izumrlo 90% svih vrsta.

Najočitija opasnost za ljude je kolaps ribarstva, koji je već u tijeku. Oko 3 milijarde ljudi jede ribu kao dio svoje svakodnevne prehrane. Bez ribe, morat će pronaći druge izvore proteina, ali kao što sam pojasnio u ovom članku, to će biti sve teže i teže kako se ekosustavi raspadaju.

Manje očita opasnost je smanjenje fitoplanktona, koji čini osnovu vodenog prehrambenog lanca. Ako fitoplankton ugine, umrijet će i gotovo sve ostalo u oceanu. Populacije fitoplanktona već su se smanjile za 40% od 1950. godine i nastavljaju se smanjivati za oko 1% godišnje.

Fitoplankton nije važan samo za hranjenje drugih oceanskih života; oni također stvaraju barem polovicu kisika koji udišemo. Zbog toga neki stručnjaci upozoravaju, ako ocean umre, svi ćemo umrijeti.

I nisu samo životinje te koje umiru; biljke su također. Krčenje šuma odvija se brže nego ikad prije, a Brazil postavlja rekorde u brzini sječe Amazone. Sve u svemu, biljke izumiru 350 puta brže nego inače.

Kao što sam već rekao, uništavamo svoj sustav za održavanje života, i to činimo tako brzo da neki istraživači vjeruju da imamo samo 10% šanse da preživimo sljedećih nekoliko desetljeća bez društvenog kolapsa.

Svi ovi problemi o kojima sam gore pisao dovest će do još jedne velike krize o kojoj možda još niste razmišljali.

9. MIGRANTSKA KRIZA

Kako bismo razumjeli nadolazeću migrantsku krizu, prvo moramo pogledati koja je trenutno najveća izbjeglička kriza u svijetu i kako je utjecala na susjedne narode. Govorim o sirijskoj izbjegličkoj krizi, koja je rezultat Sirijskog građanskog rata.

Mnogo je razloga zašto je Sirija završila u građanskom ratu, ali jedan od tih razloga je teška suša koju su vjerojatno pogoršale klimatske promjene. Od 2006. do 2010. Sirija je imala razornu sušu koja je 60% nacije pretvorila u pustinju.

Ovo je bila najduža suša s kojom se Sirija suočila u gotovo 1000 godina. Bilo je tako loše da je uzrokovalo 75% sirijskih farmera da pretrpi potpuni propast usjeva i uzrokovalo je uginuće 85% sve stoke.

Veliki dio sirijskog stanovništva bavio se stočarstvom i poljoprivredom, pa je zbog ove suše oko 800.000 ljudi ostalo bez prihoda. U konačnici, oko 1,5 milijuna ljudi preselilo se iz ruralnih područja u urbana područja u potrazi za poslom, a svi ti novi urbanisti izazvali su mnogo napetosti između skupina poput Kurda, Arapa, Alavita i Sunita.

Sirijski građanski rat započeo je 15. ožujka 2011. godine. Započeo je mirnim prosvjedima koji su bili dio arapskog proljeća koje je zahvatilo Bliski istok. Sirijska vlada razbila je prosvjednike, ali to je dovelo do sve većeg broja militantnih skupina koje su se protivile vladi.

Kako se nasilje pogoršavalo, infrastruktura poput cesta, komunalnih usluga, škola, bolnica i vodovodnih/kanalizacijskih sustava bila je oštećena ili uništena. To je natjeralo ljude, posebno roditelje, da pronađu sigurnija mjesta za život.

Ukupno je oko 13 milijuna izbjeglica napustilo svoje domove, a više od polovice njih u potpunosti je napustilo zemlju. Oko 3,6 milijuna izbjeglica završilo je u Turskoj, ali još 2 milijuna otišlo je u mjesta poput Libanona, Jordana, Iraka i Egipta.

Sada zastanimo na trenutak: Zamislite da živite u Siriji u to vrijeme. Vaš dom i/ili lokalna infrastruktura su uništeni, 90% ljudi živi u siromaštvu, bolest hara, obitelji gladuju, kriminal je izvan kontrole, a militantne skupine žele regrutirati vas ili vašu djecu da se borite u ratu.

Ne biste li i vi pokušali otići? Kao roditelj, očajnički bih želio otići. Učinio bih sve što je u mojoj moći da svoju djecu odvedem na sigurnije mjesto. I to je ono što su milijuni roditelja učinili. Doslovno su riskirali svoje živote pokušavajući doći do Europe, a tisuće ih je umrlo na opasnom putu preko Sredozemnog mora.

Što se tiče onih koji su uspjeli dospjeti u Europu, prema većini njih postupalo se (i još uvijek je) vrlo loše. Europljani ih vide kao autsajdere koji donose kriminal i bolesti i kradu radna mjesta. Naravno, to je potpuno nepravedno. Kao što sam pojasnio, većina ljudi koji su bježali iz Sirije nije imala izbora.

Ipak, kada postoji veliki priljev stranaca u neku naciju, to će uzrokovati bujanje rasizma i ksenofobije. To je tužna činjenica ljudske prirode. Vrlo smo nepovjerljivi prema ljudima koji su drugačiji od nas ili koji pripadaju drugoj skupini. Pogotovo ako se dolazak tih ljudi poklopi s ekonomskim problemima.

Kao rezultat svega ovoga, došlo je do velikog porasta desničarskih ekstremističkih skupina diljem Europe, uključujući neonacističke skupine (čak i u Njemačkoj). To je dovelo do provođenja antimigrantske politike diljem Europe, izbora ksenofobnih vođa poput Erdogona u Turskoj i izgradnje masivnog graničnog zida između Turske i Sirije.

Da budemo pošteni, svaka zemlja/država može podnijeti samo određeni broj izbjeglica. Postoji praktična granica koliko izbjeglica neka zemlja može primiti prije nego što nastane totalni kaos.

Pa zašto sam proveo sve ovo vrijeme pričajući o Siriji? Zato što će ostatak onoga što imam reći staviti u perspektivu:

Sirijska izbjeglička kriza smatra se najvećom izbjegličkom krizom modernog doba, a izazvala je kaos i napetost diljem Europe. To se dogodilo jer je samo 7 milijuna ljudi napustilo Bliski istok i krenulo na sjever.

Očekuje se da će klimatska kriza proizvesti do 1,5 milijardi migranata do 2050. Čak i ako samo polovica njih napusti svoje matične zemlje, bit će to 100 puta gora izbjeglička kriza od one koja se dogodila diljem Sirije i Europe tijekom proteklog desetljeća.

Svijet nije spreman za sve te klimatske izbjeglice. Izazvat će kaos i napetost kakve još nismo vidjeli.

Trenutačno na Bliskom istoku živi oko 547 milijuna ljudi, a do 2050. moglo bi ih biti čak 724 milijuna. No, prema znanstvenicima, Bliski istok doslovno postaje nenastanjiv.

Bliski istok se zagrijava dvostruko brže od ostatka svijeta. U trenutku kada svijet bude 1,5°C topliji od predindustrijskog doba, Bliski istok će biti 4°C topliji. Toplinski valovi bit će toliko jaki da ćete, ako nemate klima uređaj, jednostavno umrijeti zbog visokih temperatura vlažnog termometra (još jedan zastrašujući učinak globalnog zatopljenja).

A kao što znamo, električne mreže će biti sve više opterećene kako temperature rastu, što jamči desetke tisuća smrtnih slučajeva povezanih s vrućinom svakog ljeta. Možda čak i stotine tisuća. To će potaknuti još više ljudi da se presele na sjever.

U međuvremenu, Bliski istok već doživljava ozbiljne suše, što je problem kada 70% poljoprivrede u regiji ovisi o kiši. Jezera i rijeke diljem regije presušuju, ostavljajući manje vode za ljude i usjeve. Također ometa protok električne energije za ljude koji se oslanjaju na brane hidroelektrana. Zbog toga se očekuje da će nestašica vode dovesti do novih sukoba.

U isto vrijeme, u drugim regijama pada previše kiše. U trenutku pisanja ovog teksta, poplave u Pakistanu stvorile su ogromno kopneno jezero široko 100 km. Milijuni ljudi su beskućnici, a usjevi pšenice su uništeni, zbog čega Pakistan traži više pšenice od Rusije u svijetu kojem već ponestaje hrane.

I ne zaboravimo na porast razine mora. Ova studija pokazuje da će zemlje Bliskog istoka izgubiti nekoliko velikih obalnih gradova do 2050. Na primjer, Basra, drugi po veličini grad u Iraku, mogla bi biti uglavnom pod vodom do 2050. Najnovije istraživanje pokazuje da će do 340 milijuna ljudi živjeti ispod godišnje granice razine poplava do sredine stoljeća. Gdje će otići?

Nadam se da sam razjasnio zašto nismo spremni za klimatsku izbjegličku krizu. Zapravo, situacija je toliko teška da se ne bismo mogli u potpunosti pripremiti čak ni da smo pokušali. Većina zemalja već se bori da održi svoje stanovništvo nahranjenim, tako da nema načina da se možemo nositi sa stotinama milijuna gladnih migranata.

Dakle, što će se dogoditi? Nažalost, vjerojatno ćemo vidjeti veliki porast broja ratova, kako građanskih tako i regionalnih. Ljudi će se boriti za ono što preostane, a na izbjeglice će se gledati kao na nepoželjne osobe koje treba deportirati, zatvoriti ili pogubiti.

Opet, ovo je samo činjenica ljudske prirode. Recenzirana studija pod nazivom “Klima, sukobi i prisilna migracija” potvrđuje da će klimatske promjene dovesti do više ratova i više izbjeglica. Grafikon u nastavku objašnjava kako.

Source: “Climate, conflict and forced migration” in January 2019 issue of Global Environmental Change

Iako će val klimatskih migranata dovesti do građanskih i regionalnih ratova, to je samo jedan od mnogih razloga zašto će veliki ratovi postati sve češći u nadolazećim desetljećima. Zapravo, većina gore navedenih razloga (vrhunac nafte, sve manji resursi, nestašica vode, nestašica hrane, gubitak bioraznolikosti i katastrofe povezane s klimom) doprinijet će naglom porastu ratova i sukoba.

10. SVE VEĆI SUKOBI

Dok ovo pišem, Rusija i NATO su u opasnom posredničkom ratu u Ukrajini. Razlozi za to su vrlo komplicirani, ali jedan od glavnih uzroka je sve manje resursa.

Vjerujem da je Rusija svjesna da je svijet prošao vrhunac nafte i da će energija postati sve manje dostupna. Oni također razumiju da suše i poplave (zajedno s nestašicom gnojiva) otežavaju proizvodnju hrane.

Sada pogledajte Ukrajinu. Ima ogromna nalazišta nafte i prirodnog plina, ima neke od najboljih poljoprivrednih površina na svijetu (poznata je kao žitnica Europe), a nekada je bila dio SSSR-a. Zbog toga Rusija vjeruje da je vraćanje Ukrajine najbolja šansa koju imaju da osiguraju snažnu poziciju u promjenjivom svjetskom poretku.

Zbog toga neće odustati od preuzimanja Ukrajine. Da jesu, to bi ih dovelo u veliku nepovoljnu situaciju jer klima postaje nestalnija, a resursi sve oskudniji. Zbog toga vjerujem da bi Putin radije započeo nuklearni rat nego prihvatio poraz (upravo na to upozorava ruska državna TV).

Dobrodošli u ratove za resurse.

Arktik

Rusija bi također mogla biti spremna ući u rat zbog resursa na Arktiku. Prema Američkom geološkom institutu, regija ima 13% neiskorištene svjetske nafte i 30% neiskorištenog prirodnog plina. Također bi moglo biti 1 trilijun dolara u rijetkim metalima i mineralima.

Također, kako se Arktik otapa i ljetni morski led počinje nestajati u bliskoj budućnosti, Transpolarna morska ruta (TSR) bit će najbrži način za obilazak regije, značajno smanjujući troškove prijevoza. Sada možete vidjeti zašto je Arktik toliko vrijedan.

Godine 2021. Putin je zaprijetio da će izbiti zube svakom protivniku koji pokuša zauzeti bilo koji teritorij na koji Rusija polaže pravo. A budući da Rusija polaže pravo na sve od njihove obale pa sve do Sjevernog pola, lako je vidjeti kako bi mogao početi sukob na Arktiku.

SAD, Rusija, Kanada, Danska, Finska, Švedska, Island, Norveška, pa čak i Kina polažu prava na arktičku naftu, plin i minerale rijetke zemlje. Kako fosilna goriva postaju sve skuplja i potražnja za električnim vozilima i obnovljivim izvorima energije naglo raste, Arktik bi lako mogao postati središte globalnog sukoba, što bi moglo čak dovesti do Trećeg svjetskog rata.

To bi moglo zvučati nategnuto, ali imajte na umu da Kina posjeduje oko dvije trećine svjetskih metala i minerala rijetkih zemalja. Zbog toga su spremni dominirati 21. stoljećem prodajom baterija i obnovljivih izvora energije ostatku svijeta dok fosilna goriva ponestaje.

Ovo je velika prijetnja američkom carstvu, tako da se možete kladiti da će učiniti sve što može da dobije kontrolu nad rijetkim metalima i mineralima gdje god može.

Indija i Pakistan

Drugi regionalni sukob koji bi mogao prerasti u svjetski rat je u južnoj Aziji. Voda već postaje rijedak resurs u zemljama poput Pakistana, gdje mnoge žene i djeca svaki dan pješače kilometrima kako bi pronašli svježu vodu. To je još veći problem u Indiji, gdje 3/4 domova nema vodu iz slavine. A od domova koji imaju, 70% njih ima kontaminiranu vodu.

Budući da nekoliko velikih rijeka prelazi granicu Indije i Pakistana, voda je glavni izvor napetosti među njima. Kao što sam spomenuo gore u odjeljku o nestašicama vode, Indija i Pakistan su pristali na nešto što se zove Ugovor o vodama Indus. On daje kontrolu nad tri istočne rijeke Indiji i tri zapadne rijeke (uključujući rijeku Ind) Pakistanu.

Obje zemlje optužuju jedna drugu za kršenje sporazuma. Na primjer, trenutno Indija gradi hidroelektrane na rijeci Ind, ali Pakistan kaže da će im to smanjiti opskrbu vodom.

Zastrašujuća je mogućnost da se dvije nuklearno naoružane nacije bore oko rijeke koja postupno presušuje. Čak bi i mali nuklearni sukob izazvao globalnu glad. Trenutačno su se odnosi između dviju nacija smirili, ali to se vjerojatno neće nastaviti jer klimatske promjene uzrokuju presušivanje rijeka.

Pakistan će se suočiti s velikom nestašicom vode do 2025. U međuvremenu, predviđa se da će potražnja za vodom u Indiji biti dvostruko veća od raspoložive ponude do 2030. Teško je zamisliti da će se ove dvije zemlje nastaviti slagati kroz 2020-e, ali možemo se nadati.

U međuvremenu, izgleda da je pakistanska vlada na putu kolapsa, što bi bila katastrofa za svijet. Godinama je pakistanska vlada bila neodgovorna, upadajući u velike financijske probleme.

Sada se Pakistan pokušava oporaviti od svoje najveće poplave u povijesti. Utjecao je na 33 milijuna ljudi i ostavio 1/3 zemlje pod vodom. Ali to je tek početak. Poplave su uništile 65 posto njihovih glavnih prehrambenih usjeva, a uginulo je 3 milijuna grla stoke.

Zbog ekonomskih problema i nesigurnosti sa hranom, Pakistan već godinama ide prema kolapsu. Ova katastrofa će samo ubrzati stvari.

Najveća briga za druge nacije je pakistanski nuklearni arsenal. Dok se vojni generali u Pakistanu bore da prežive, hoće li nastaviti osiguravati sigurnost oružja? Što ako vlada bude svrgnuta i generali budu prisiljeni pobjeći? Što ako ekstremisti preuzmu kontrolu?

Postaje samo gore

Postoji mnogo drugih načina na koje borba oko resursa može dovesti do rata. Izrael, Saudijska Arabija i Sjedinjene Države rado bi svrgnuli iransku vladu i uzeli njihovu naftu, ali vjerojatno bi Rusija i Kina stale u njihovu obranu.

U međuvremenu bi Sjeverna Koreja mogla početi prijetiti korištenjem nuklearnog oružja ako im zemlje ne daju resurse koji su im potrebni za preživljavanje, doslovno držeći svijet kao taoca.

Kako klimatske katastrofe uništavaju infrastrukturu diljem svijeta, a ključne resurse postaje sve teže pronaći, mnoge će se zemlje okrenuti jedna protiv druge. Od 25 zemalja koje se smatraju najosjetljivijima na klimatske promjene, 14 ih je već zaglibilo u sukobe.

A ovo je tek početak. Tek smo počeli uviđati učinke klimatskih promjena i gubitka bioraznolikosti, a resursi poput fosilnih goriva i metala rijetkih zemalja bili su u izobilju sve do nedavno. Ako se zemlje već sada okreću jedna protiv druge, kako će svijet izgledati za sljedećih 10 ili 20 godina?

Zbog svega toga Ministarstvo obrane Ujedinjenih američkih država vidi klimatske promjene kao ozbiljnu prijetnju svojim operacijama koje će dovesti do novih globalnih sukoba, onih koje još nismo niti predvidjeli.

Kao što je rekao ministar obrane Lloyd Austin, “Klimatske promjene egzistencijalna su prijetnja sigurnosti naše nacije, a Ministarstvo obrane mora djelovati brzo i hrabro kako bi prihvatilo ovaj izazov i pripremilo se za štetu koja se ne može izbjeći.”

A prema IPCC-u, “Povećane suše i poplave te povećani broj štetočina i bolesti zbog porasta temperatura uzrokuju rasprostranjen propast usjeva. Rastuće temperature oceana, morski toplinski valovi i kiselost oceana dovode do dramatičnog smanjenja ribolova što pridonosi migracijama i sukobima.”

Također su napisali da “nesigurnost hrane zbog skokova cijena hrane a zbog smanjene poljoprivredne proizvodnje povezane s pokretačima utjecaja na klimu kao što je suša može dovesti do domaćih i međunarodnih sukoba, uključujući političku nestabilnost.”

Nuklearno uništenje

Dana 1. kolovoza 2022. šef Ujedinjenih naroda, glavni tajnik Antonio Guterres, rekao je da je “čovječanstvo samo jedan nesporazum, jedna pogrešna procjena udaljeno od nuklearnog uništenja.”

Zemlje troše stotine milijuna na oružje sudnjeg dana koje daje lažan osjećaj sigurnosti. U međuvremenu, rizik od nuklearne proliferacije raste, a zaštitne ograde koje sprječavaju nuklearnu eskalaciju slabe.

U proteklih 70 godina svijet je više od desetak puta bio na rubu nuklearnog armagedona. I to u vrijeme kada je fosilnih goriva bilo u izobilju, a hrane sve više i više. Kako hranu postaje sve teže proizvoditi (zbog klimatskih katastrofa i nedostatka fosilnih goriva potrebnih za industrijsku poljoprivredu), možemo očekivati da ćemo ponovno doći na rub nuklearnog uništenja.

Kada ćemo prijeći rub?

Zaključak

Desetljećima je bilo očito da naša globalna industrijska civilizacija ima rok trajanja, ali tek nedavno su mnogi znanstvenici shvatili da bi rok trajanja mogao biti tijekom njihovog života.

Prije pedeset godina ljudi su premašili nosivi kapacitet planeta. Od tada sve brže i brže iskorištavamo Zemljine resurse, kradući od budućih generacija. Naša civilizacija ne bi postojala bez fosilnih goriva, ali nam ih ubrzano ponestaje. Čini se da ih zelena energija neće moći zamijeniti jer u zemlji nema dovoljno metala.

Čak i kad bismo imali neograničenu količinu čiste energije, još uvijek bismo ostali bez ključnih resursa poput gume, pijeska, podzemne vode i sastojaka za gnojivo. Kako površinski sloj tla erodira, bit će sve teže i teže uzgojiti dovoljno hrane za sve.

Na kraju, možda uopće nećemo moći uzgajati hranu. Nestašica vode već postaje veliki problem, a ovo je tek početak. Klimatske promjene isušuju rijeke, pale šume i uzrokuju katastrofe kakve nikada nismo vidjeli.

U međuvremenu, život svih vrsta – od sićušnih biljaka do golemih sisavaca – izumire još brže nego što je to bio slučaj tijekom prethodnih masovnih izumiranja. Dok se mreža života raspada, ljudska će društva postati nemoguće održati.

Sav ovaj kaos dovest će do najgore migracijske krize u povijesti svijeta. Političke napetosti i borbe oko resursa vrlo bi mogle dovesti do nuklearnog uništenja. Ali stvari su toliko loše da bismo čak i bez nuklearnog rata još uvijek mogli vidjeti izumiranje ljudi do kraja ovog stoljeća.

Vjerovali ili ne, ima još mnogo loših vijesti o kojima nisam govorio u ovom postu. Jedva da sam se dotaknuo klimatskih prijelomnih točaka, a mogao sam pisati o našoj infrastrukturi koja se raspada, milijunima ljudi koji umiru od zagađenja, sve većem riziku od smrtonosnih pandemija i još mnogo toga, ali ovaj je članak već daleko duži nego što sam prvotno namjeravao.

Nije mi zadovoljstvo dijeliti ovu informaciju. Osobno sam prestravljen. Ne samo za sebe, već i za svoje dvoje male djece koje sam imao prije nego što sam sve ovo saznao. Ispričavam se ako sam vas prestrašio.

Ljudi su me pitali: “Ako smo ionako svi osuđeni na propast, koja je onda svrha plašiti ljude? Zašto ih jednostavno ne pustite da žive svoje živote?” To je pošteno pitanje. Moj odgovor je da što više ljudi zna za našu nevolju i počne se pripremati za ono što dolazi, veće su šanse da čovječanstvo preživi ovo stoljeće i stvori održiva društva u dalekoj budućnosti.

Ne znam je li to uopće moguće. Možda ćemo proći toliko klimatskih prijelomnih točaka da će temperature porasti dovoljno visoko da uguše život na cijelom planetu.

Ili će možda nakon što se broj stanovnika smanji i planet se zagrije, nova društva niknuti na mjestima poput Grenlanda i Antarktika. To neće biti društva koja koriste fosilna goriva, pa će vjerojatno biti puno jednostavnija i povezanija sa Zemljom. Možda će ta društva učiti iz naših pogrešaka i bolje brinuti o prirodi — i jedni o drugima.

Ako postoji ikakva šansa da je takva budućnost moguća, onda trebamo učiniti sve da to ostvarimo. Prvi korak je informirati ljude o tome što se događa, a drugi korak je pomoći im da se pripreme. To su dvostruki ciljevi ove stranice. 

Objavio: Danijel Višak