Zima je idealno vrijeme za maštanje i planiranje. Dođite na tečaj dizajniranja šumskih vrtova i šuma hrane!

Prijave: https://bit.ly/sumski-vrt_2025

Šumski vrt je način uzgoja hrane koji oponaša najproduktivniji sustav u prirodi – mladu šumu. To je “vrt” u kojem rastu trajnice i u kojem svake godine imamo sve veći urod, a sve manje posla. Šumski vrt nije niti vrt u šumi, a niti je konvencionalni voćnjak. Možete ga saditi otpočetka, ili nadograditi u njega vrt ili voćnjak koji već imate. Naučite kako ga dizajnirati, što u njemu saditi, kako ga uspostaviti i održavati!

Voditeljica tečaja je Gordana Dragičević, diplomirana permakulturna dizajnerica

Tečaj je moguće pohađati isključivo putem interneta i održavat će se interaktivno na platformi Zoom. Sastoji se od 5 modula nastave i jednog dodatnog, “bonus” susreta za podršku. Nakon nastavnih modula polaznici imaju priliku dizajnirati vlastite projekte ili samostalno ili uz stručno mentorstvo. Nije obavezno prisustvovati svakom susretu uživo, moduli će biti snimljeni i dostupni polaznicima.

Raspored

petak 5.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
subota 6.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
utorak 9.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
petak 12.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
subota 13.12.2025. 17:30 – 20:30, Zoom
+ petak 9.1.2025. 18:00 – 20:00 Zoom pitanja & odgovori
+ individualne konzultacije, 2 x 60 min po dogovoru

Što ćete dobiti na tečaju?

• znanje o šumskim vrtovima kao stabilnim ekosustavima
• osnove razumijevanja zemljišta i analize mogućnosti terena
• način kombiniranja biljaka u šumskom vrtu
• postupak dizajniranja šumskih vrtova za bilo koju klimu i bilo koju veličinu zemljišta
• preporuke za odabir biljaka, posebice za umjerenu i mediteransku klimu
• preporuke za uspostavu šumskog vrta, sadnju i održavanje
• interaktivna predavanja s mogućnošću postavljanja pitanja u svakom trenutku
• domaće zadaće koje vas vode po koracima kako biste što prije završili svoj dizajn (nisu obavezne)
• snimke svih modula uz neograničen pristup, za slučaj da neki termin propustite ili kasnije želite nešto ponovo pregledati
• sve prezentacije i bogatu kolekcija dodatnih materijala na koje se možete referirati bilo kad i nakon tečaja
• popise biljaka prikladnih za šumske vrtove koje ili rastu samonikle u našim krajevima, ili su dostupne u rasadnicima
• odgovore na pitanja koja se pojave nakon glavnog dijela tečaja i provjeru dijela dizajna kojeg završite do bunus susreta
• za opciju uz konzultacije: individualnu mentorsku pomoć 1:1

Kotizacija

Cijena pohađanja samo grupnog dijela tečaja u navedenim terminima i bez pojedinačnih konzultacija je 125 EUR. Puna cijena tečaja je 210 EUR, što uključuje individualne konzultacije pri izradi pojedinačnih dizajna (preporučuje se za potpune početnike, ali nije obavezno).

Postoji mogućnost djelomične potpore ili razmjene, pod uvjetom da se skupi dovoljan broj sudionika koji plaćaju punu kotizaciju.

Prijave

Prijava je obavezna unaprijed i broj mjesta na tečaju je ograničen.
Molimo da za prijavu na tečaj ispunite sljedeći kratak upitnik: bit.ly/sumski-vrt_2025

Kontakt za pitanja: gordana.permakultura@gmail.com

Malo više o šumskim vrtovima i tečaju

Šumski vrtovi su energetski najučinkovitiji sustavi za uzgoj hrane. Omogućuju nam na relatovno malom prostoru namirivanje potreba za hranom, lijekovima, građom, vlaknima… U šumskom vrtu raste voće, orašasti plodovi, aromatično bilje i povrće, a moguće je sustav kombinirati i sa životinjama ili prostorom za odmor i rekreaciju.

Tečaj se sastoji od sljedećih cjelina:

• Što je šumski vrt?  Usporedba s voćnjakom, vrtom i šumom. Sličnosti s ostalim polu-šumskim sustavima; šume hrane, šumski pašnjaci, obnavljajuća poljoprivreda.
• Zašto saditi šumske vrtove u umjerenoj klimi? Odabir sustava koji je najučinkovitiji za naše potrebe. Alternative za druge klime i autohtone biome.
• Analiza terena i osnove permakulturnog dizajniranja.
• Odabir biljaka za šumski vrt. Popis korisnih biljaka za sadnju i savjeti oko nabavke.
• Dobri i loši biljni susjedi među trajnicama. Biljne zadruge i tampon-biljke.
• Samonikle biljke u šumskom vrtu i u prehrani.
• Mjerenje terena i precizno ucrtavanje.
• Dizajn šumskog vrta – kako organizirati održiv sustav koji ne treba gnojiti niti navodnjavati? Kako najbolje iskoristiti prostor? Kako dimenzionirati šumski vrt? Koliko biljaka stane u šumski vrt? Primjeri za različite terene, klime i tipove tla.
• Uspostava šumskog vrta po koracima.
• Kako pretvoriti voćnjak u šumski vrt?
• Održavanje i briga o šumskom vrtu.
• Praksa: dizajniranje projekata koje predlažu polaznici

Polaznici će dobiti na korištenje sve prezentacije, skripte i popise biljaka koje ćemo koristiti, kao i pristup snimkama. Svi moduli su interaktivni. Dizajn vlastitih projekata sudionici izrađuju sami ili (po želji) u manjim grupama. Stručno mentorstvo dostupno je kroz bonus online susret za pitanja i odgovore mjesec dana nakon tečaja, te online konzultacije (2 x 60 min) i individualizirane preporuke.

Na ovom tečaju sudionici će dobiti više specifičnog znanja o šumskim vrtovima nego u sklopu 72-satnog tečaja permakulturnog dizajniranja. Certifikat 72-satnog tečaja nije uvjet za sudjelovanje.

Malo više o voditeljici tečaja

Gordana Dragičević diplomirala je fiziku, ali se posvetila izgradnji pravednijeg i solidarnijeg svijeta uz ekoaktivizam, permakulturu i tranziciju u niskougljično društvo. Posebni interesi u permakulturi su joj sistemski dizajn, samoorganizacija zajednice te održivi sustavi za uzgoj hrane uz polikulturu, trajnice i samoniklo jestivo bilje. Sa šumskim vrtovima se upoznaje kroz vlastitu praksu od 2007. Permakulturnu diplomu stekla je 2013. godine otkad je održala preko 40 tečajeva permakulturnog dizajniranja i 14 tečajeva dizajniranja šumskog vrta. Od 2020. redovno održava i interaktivne online edukacije.

Objavio: Gordana

Imate livadu i želite šumski vrt? Do njega možete doći na razne načine. Ne postoji jedinstveni recept koji će funkcionirati kod svih. Ja ću opisati kako sam ja došao do svog šumskog vrta, jer razlikuje se od tipičnih primjera.

Dizajn šumskog vrta

Kada kažem “tipični primjer”, mislim na ono što se najčešće savjetuje u brojnoj literaturi. Proučio sam nekoliko knjiga koje se bave dizajnom šumskog vrta, i sve manje-više zagovaraju jednu vrstu pristupa. Rekao bih da je to pristup vrlo sličan dizajnu parkova, modernih dvorišta i sl. Uzmete prazan list papira ili ekran računala. Na njemu nacrtate plan imanja ili prostor predviđen za šumski vrt. Sada možete krenuti sa najvećim elementima vrta, recimo stablima. Netko krene sa jezerom, ili kućom, ili stazama kroz vrt. Ucrtate te velike elemente u njihovoj konačnoj mjeri. Onda se prostor među njima popunjava manjim elementima. Pa kad vidite da je negdje previše stvari, malo pomjerite neke od njih.

U dizajnu parka, sad bi bili gotovi. Ali dizajn šumskog vrta ide dalje sa planiranim interakcijama među biljkama. Ispod stabla idu grmovi, ispod njih pokrivači tla. Jedni druge podržavaju, ili možda smetaju. Uključite fiksatore dušika, akumulatore nutrijenata, neko cvijeće za insekte… I tako malo po malo gradite vrlo detaljnu kartu (mapu) budućeg šumskog vrta. I tu nema ništa loše jer kod mnogih upravo taj pristup funkcionira najbolje.

Što mi smeta u gornjem dizajnu?

Kružići na papiru

Da budem iskren, upravo tako sam i ja dizajnirao svoje prve vrtove, ali kod mene to nije funkcioniralo baš najbolje. Ova slika gore, mogla je biti i moja, a negdje među starim objavama na Perforumu i ima takvih mojih crteža. Za početak, na ovakvim mapama nikad nije prikazano kako će se doći do tog “konačnog” stanja. Što je sve potrebno da bi neko stablo promjera 7-10 metara izraslo u svoju punu veličinu. Naivnima (poput mene) prva ideja bi bila, kupi se sadnica i posadi na planirano mjesto. Čeka se 50-100 godina i eto stabla.

Statični dizajn

Na gornjoj mapi, sve izgleda statično. Šuma nije statična, nema konačno stanje, pa tako ni šumski vrt. Dok jedno stablo izraste u punu veličinu, pod njime će se izmijeniti nekoliko generacija grmova. Statična mapa sa kružićima nikako ne odgovara realnom dizajnu šumskog vrta, po meni.

Pretjerivanje sa dizajnom

Na slici vidimo i neke staze ucrtane, kao da je moguće planirati kuda će tko hodati vrtom. Nekad ti rodi jedan grm, nekad drugi. Ideš sa košarom prema onom koji ima plodove, kao pčela od cvijeta do cvijeta. Planirane staze su realnije u parkovima gdje se ljudi šeću. Šumski vrtovi su više spontani, bar iz mog iskustva. Stablo pruži granu kako nije bilo planirano, pa ju moraš zaobilaziti. Voćka rađa svuda naokolo, ne samo iznad staze. Pa onda ideš oko voćke i bereš jabuke i usput sve ispod nje izgaziš. I to nije nikakav problem, šumski vrt treba biti dizajniran tako da dopušta korištenje, a ne da nameće besciljne šetnje.

Ostalo…

Ima još mnogo stvari koje se ne vide iz gornje mape. Vjerojatno je dizajner i o njima razmišljao, ali ne može se sve nacrtati. I to je upravo problem većine mapa šumskog vrta. Sugeriraju da je kružić na praznom papiru dovoljan. A pored samih kružića, tu su još i ljudske potrebe i mogućnosti. Zašto uopće netko sadi voćke, što planira sa njima? Ima li vremena sve to održavati, i obrati kada dođe vrijeme? Odakle sve te sadnice, recimo u slučaju velikih vrtova? Neke su skupe, neke teško dobavljive. Ima li neki poseban razlog što su sve voćke razbacane bez očitog reda? Prate li kakve prirodne konture, puteve koji već postoje? Ili je cilj oponašati šumu i krivudavim linijama, nejasnim uzorcima?

Modificirani pristup dizajnu šumskog vrta

Ja sam do nekih izmjena u pristupu došao iskustvom, tj. ispravljanjem vlastitih grešaka. Kasnije sam vidio da neki taj (drugi) pristup nazivaju “sintropijsko agrošumarstvo” i slično. U permakulturi je recimo prisutan u radu Geoffa Lawtona, možda Marka Sheparda itd. Lawton u svojim video predavanjima lijepo opisuje kako on dolazi do “šume hrane”. Oblikuje teren kako bi usporio protok vode. Na konturama gusto sadi drveće, grmlje, te druge podržavajuće biljke. Onda prepusti prirodi da odradi svoje. Karakteristika ovog pristupa je da ne postoji neka jasna mapa gdje će koja biljka niknuti, kolika će biti. Više se pažnje posvećuje koracima koje čovjek treba napraviti da potakne tranziciju livade u šumu hrane. I to je ono što je meni uvijek nedostajalo. Što konkretno ja moram raditi da bi livada postala šuma hrane?

Na donjoj slici, livada koju nastojim “pretvoriti” u šumski vrt. Na naslovnici je isti prostor 2-3 godine kasnije.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Što je „sintropija“?

Prije svega, počnimo od koncepta „sintropija“. Iako smo gotovo svi čuli za entropiju, većina nas nikada nije čula za sintropiju (poznato još pod imenom negentropija).

Pojednostavljeno, sintropija je sila suprotna entropiji. Dok entropija označava tendenciju sustava da se kreće prema neredu i kaosu, sintropija opisuje kretanje prema povećanom redu, kompleksnosti i konstruktivnom funkcioniranju. Kao ying i yang, entropija i sintropija dvije su sile koje neprestano plešu ples života i smrti, reda i kaosa, regeneracije i degeneracije.

Sintropija se temelji na principu da sustavi ne propadaju samo u neredu, već mogu evoluirati prema stanjima većeg reda i složenosti. To je posebno vidljivo u biološkim sustavima gdje, unatoč entropijskom propadanju, život evoluira prema sve složenijim i organiziranijim strukturama. Sintropija se vidi kao vodeća sila koja usmjerava energiju i materijale od jednostavnih do složenih oblika, olakšavajući rast, evoluciju i pojavu novih sustava.

Dakle, sintropija opisuje sustave koji se inherentno organiziraju, regeneriraju i evoluiraju prema višim razinama funkcionalnosti, dok entropija opisuje sustave u kojima je organizacija slomljena, koji degeneriraju i devoluiraju prema nižim razinama funkcionalnosti. Sav živi svijet funkcionira po ovim principima. Svaki organizam je sustav koji živi po principima sintropije, a umire po principima entropije. Cijeli ekosistemi evoluiraju i devoluiraju, i uvijek iznova se reorganiziraju kako bi pronašli točku ravnoteže.

U kontekstu globalne ekološke i klimatske krize, ovakav novi pogled na prirodne procese može nam pomoći da učinkovitije upravljamo vlastitim ekosistemima, bili oni veliki ili mali. Sintropija, kako ćemo kasnije vidjeti, počinje na mikro skali, da bi se kasnije postepeno razvila na makro skali i omogućila obilje za ogroman broj organizama.

Razumijevanje sintropije i entropije nam otvara jedan sasvim novi način na gledanje na prirodne procese. Ekološka sukcesija vrhunski je primjer neprestane igre sintropije i entropije na „velikoj skali“. Ernst Götsch je to prepoznao i iskoristio ovaj teorijski okvir za sintezu starih južnoameričkih domorodačkih metodologija upravljanja šumskim agroekosistemima, teorija koju je nazvao – Sintropijska poljoprivreda.

Definicija sintropijske poljoprivrede

Ernstova definicija sintropijske poljoprivrede je: „Samoregulirajući, visoko produktivni sustavi koji stvaraju opće resurse, s pozitivnim energetskim saldom u smislu količine i kvalitete očuvanog života, kako lokalno, tako i globalno u kontekstu cijele planete Zemlje.“

S vremenom, shvaćajući sve dublje funkcionalnosti šume i prirodne procese sukcesije, Ernst je uvidio da više nije adekvatno koristiti uobičajene izraze za opisivanje produktivnih sustava koji kombiniraju autohtone ili egzotične vrste drveća s jednogodišnjim biljkama ili voćaricama. Pojmovi poput agrošumarstva ili šuma hrane, iako mogu biti održivi, često samo vizualno podsjećaju na šume, a nedostaje im dinamika prirodne sukcesije, i mogu s vremenom generirati negativni energetski saldo.

Sintropijska poljoprivreda je u suštini poljoprivreda koja počiva na dubinskom shvaćanju ekoloških principa i specifičnog agroekosistema u kojem se nalazi. To je poljoprivreda koja počiva na stavljanju čovjeka natrag u ekosistem, kao ravnopravnog sudionika ekosistema sa vrlo važnim upravljačkim zadacima, odnosno „keystone“ vrste. Čovjek u sintropijskoj poljoprivredi preuzima zadaće disperzije sjemena, impulsiranja i upravljanja sukcesijom, i integriranja životinja u poljoprivredni agroekosistem. U svakom trenutku pazi da je energetski saldo agroekosistema pozitivan, odnosno da se ekosistem regenerira i da se prirodni fertilitet konstantno povećava.

U makroorganizmu kao što je jedan ekosistem, sudionici djeluju na sinergijski način i, kroz svoj metabolizam, obavljaju zadatke optimizacije životnih procesa, povećavajući organizaciju i složenost sustava u cjelini. Prijenos te logike na produktivne poljoprivredne sustave čini sintropijsku poljoprivredu poljoprivredom informacija i procesa, a ne ulaznih sredstava. Rezultat toga manifestira se u obliku povećanja resursa i dostupne energije ili, kako Ernst Götsch često kaže: “U povećanju količine i kvalitete konsolidiranog života, kako na mjestu naše interakcije, tako i na cijelom planetu”.

Povijesna pozadina

Neka od najpoznatijih imena koja su sudjelovala u razvijanju teorijskog okvira za pojam sintropije (negentropije ili ekstropije) su Erwin Schrödinger, Léon Brillouin, Albert Szent-Györgyi i Luigi Fantappiè. Uz pojam sintropijske poljoprivrede i shvaćanja sintropijskih principa u prirodi, uz Ernsta Götscha važno je spomenuti i Viktora Schaubergera. Iako je sintetizirao teoriju i praksu u metodologiju koju je nazvao Sintropijska poljoprivreda, Ernst Götsch nije tvorac same ideje. Ideja o sintropijskoj poljoprivredi stara je koliko su stari i ljudi. Domorodački narodi i kulture diljem svijeta tijekom povijesti evoluirale su sa svojim ekosistemima „rame uz rame“, živući uz životinje i biljke u simbiozi. Mnoge tehnike koje se koriste u sintropijskoj poljoprivredi bile su poznate i vrlo raširene po cijelom svijetu do pojave modernog industrijskog društva i egzodusa sa sela u grad. Ljudi i način na koji su živjeli bio je i uvijek će biti jedan od glavnih čimbenika koji odlučuju je li jedan ekosistem u sintropiji ili entropiji.

Ono što danas gledamo kao „primarne“ šume, daleko od utjecaja ljudske ruke, nekad davno bile su kultivirane, oblikovane i upravljane od ljudi. Sintropijska poljoprivreda temelji se na načelu da je čovjek „keystone“ vrsta u ekosistemu i da njegov učinak može sezati od krajnje entropije do visoke sintropije. Čovjek je taj koji odlučuje.

Dakle, povijest sintropijske prakse u upravljanju ekosistemima puno je šira i od samog pokreta sintropijske poljoprivrede. Ovo je važno imati na umu kako se ne bi upalo u zamku dogmatskog shvaćanja teorijskog okvira sintropijske poljoprivrede.

Osnovni principi sintropijske poljoprivrede

Fotosinteza

Što je više fotosinteze, to je sustav snažniji. Fotosinteza se ne događa samo s vodom koja dolazi iz tla, biljke također uzimaju vodu iz atmosfere.

Fotosinteza je osnovni kemijski proces života. Proces koji uz pomoć sunčeve energije pretvara ugljik i vodu u šećere (ugljikohidrate) i kisik.

Klasična jednadžba fotosinteze je sljedeća:

Međutim, fotosinteza je kružni proces. S jedne strane uključuje fotosintezu, a s druge respiraciju. Prema tome, bolji prikaz procesa fotosinteze je sljedeći:

U tom trenutku počinje trofobiotičko putovanje tih molekula kroz čitavi ekosistem, prolazeći kroz metabolizme raznoraznih organizama, prenoseći sa sobom razne minerale koji služe kao osnovni životni blokovi za sisteme živih organizama.

Dio ugljikohidratskih spojeva ostaje u biljci, a dio ih odlazi u korijenje biljke kako bi ih razmijenila sa mikrobiološkim zajednicama u tlu. Bakterije i miceliji, u zamjenu za šećer, daju biljci minerale u bio-dostupnom obliku. Minerali koji su biljkama potrebni nalaze se u tlu, ali većina njih nije u bio-dostupnom obliku. Da bi postali bio-dostupni moraju biti probavljeni od strane mikro-organizama. Dakle, mikrobiološki organizmi u tlu rudare minerale za biljke u zamjenu za šećer. Može se reći da je šećer osnovna valuta životnih procesa.

Također, što je više fotosinteze, to je više šećera za mikro-organizme u tlu, što znači da je više bio-dostupnih minerala u tlu. Jednostavno rečeno, što je više fotosinteze, to je tlo bogatije.

Oni ugljikohidrati koji ostaju u biljci služe biljci za energiju za rast i reprodukciju. Kada životinja pojede biljku, ti ugljikohidrati tada prelaze u njen organizam i metabolizam životinje koristi njihovu energiju i vezane minerale za svoj rast i reprodukciju. To je u vrlo jednostavnom obliku trofobiotički lanac života.

Dakle, bez fotosinteze ne postoji život. Fotosinteza je ta koja započinje magični krug sintropije koji omogućuje život svim organizmima na planetu Zemlji. Fotosinteza je ključan mehanizam, i bez fotosinteze ne može postojati nijedan drugi kompleksni oblik života na Zemlji.

Bioraznolikost

Bioraznolikost je ključna u sintropijskom pristupu poljoprivredi. Što više različitih vrsta u ekosistemu, to su raznovrsnije fotosinteze i bio-raznovrsniji kemijski spojevi koji kolaju tim ekosustavom.

Što je jedan ekosistem raznovrsniji, to je i otporniji. Ukoliko se dogodi neki neočekivani događaj i ekosistem izađe iz svoje ravnoteže, povratak u ravnotežu bit će to lakši što je ekosistem bio-raznovrsniji. Na primjer, ako jedna vrsta izumre, uvijek će postojati druge slične vrste da preuzmu njenu „nišu“ i njene funkcije u ekosistemu. Ili ako se pojavi novi oblik života u ekosistemu, on neće moći dominirati tim ekosistemom u onoj mjeri u kojoj bi mogao dominirati u ekosistemu sa malom bioraznolikosti.

Što je jedan ekosistem bio-raznovrsniji, to je veće obilje koje može generirati, koje onda zauzvrat uzdržava veći broj vrsta na životu.

Prirodna sukcesija

Prirodna sukcesija važna je da shvatimo da ne možemo „preskakati stepenice“ u regeneraciji ekosistema.

Prirodna sukcesija princip je koji nam dozvoljava da shvatimo u kojem je stadiju jedan ekosistem u danom vremenu i prostoru. S jedne strane, ukoliko shvaćamo da je tlo u stadiju kolonizacije, neće nas iznenaditi da u njemu voćke ne uspijevaju, pa ih nećemo niti posaditi s tim očekivanjem. S druge strane, ukoliko shvaćamo da je jedan ekosistem prelazi iz stadija akumulacije u stadij obilja, u njega nećemo saditi nisko zahtjevne vrste iz prethodnih stadija sukcesije, već one vrste koje su najzahtjevnije i proizvode najveće obilje hrane.

Stratifikacija šume

Stratifikacija šume važna je zato što nam omogućava maksimiziranje fotosinteze kroz okupiranje svih slojeva šume.

Šumski ekosistemi sastavljeni su od više slojeva. Svjetlost prolazi kroz te slojeve vegetacije i odbija se od listova. Dok dođe do tla količina fotosinteze koja se dogodila po putu mnogostruko je veća od količine fotosinteze koja se dogodi u monokulturi (bilo žitarica ili borova).

Kako bi maksimizirali fotosintezu koja se događa u našim agroekosistemima, trebamo ih dizajnirati tako da uzimamo u obzir distribuciju biljaka kroz horizontalni i vertikalni prostor.

Regeneracija tla

Bogato tlo najveća je vrijednost jedne zajednice. Regeneracija tla je imperativ našeg doba.

Svi gore navedeni principi zbrajaju se u ovome. Sve što se događa iznad tla, ostavlja svoj trag u tlu. Prirodna sukcesija biljaka prati prirodnu sukcesiju tla, a ne obrnuto. Dakle, tlo je to koje određuje za koju biljku je u kojem trenutku spremno. Sintropijska poljoprivreda prije svega uzgaja tlo, a tek zatim biljke.

Zaključak

Zaključak ću iskoristiti kako bi ponovio po meni najveću vrijednost ovog pristupa poljoprivredi. Ona stavlja čovjeka vraća u središte ekosistema i otvara mu oči na koje sve načine čovjek može upravljati ekosistemom.

Ovo je od izuzetne važnosti, osobito danas, u vrijeme najveće ekosistemske krize u mnogo generacija. Danas, kada mnogi dijele (neutemeljeno) mišljenje da je čovjek na neki način odvojen od prirode, i da bi za prirodu bilo bolje da je čovjek ostavi na miru pa će se ona već sama pobrinuti o sebi. Istina je da je čovjek napravio veliku štetu prirodi tretirajući je kao besplatni izvor resursa i energije. Ipak, mislim da bi najveća šteta za cijelu prirodu bila upravo da čovjek zaboravi da je dio svoga ekosistema kao i svaka biljka i životinja s kojima ih dijeli.

I ako je uopće imao toliku moć da dovede ekosisteme na rub funkcionalnosti, zamislite samo koliku moć da ih popravi bi mogao imati ako bi uzeo svoju ulogu u ekosistemu zaozbiljno.

Korisni linkovi

• Wikipedia Ernst Gotsch – https://en.wikipedia.org/wiki/Ernst_G%C3%B6tsch
• Life in Syntropy – https://www.youtube.com/watch?v=gSPNRu4ZPvE
• Agenda Gotsch – https://agendagotsch.com/en/
• Wikipedia Syntropy – https://en.wikipedia.org/wiki/Negentropy
• Wikipedia Photosynthesis – https://en.wikipedia.org/wiki/Photosynthesis
• Trophobiosis – https://en.wikipedia.org/wiki/Trophobiosis
• Ecological succession – https://en.wikipedia.org/wiki/Ecological_succession

Objavio: Zvone

Teško je zamisliti održivu budućnost bez sadnje ogromne količine biljaka. Biljke su element koji čini najveću promjenu u prirodi. Biljke utječu na klimu, vodene tokove, stanje tla, bioraznolikost… Moje “bavljenje permakulturom” je započelo upravo sadnjom biljaka. Na goloj livadi sam sadio voćke na pravilnim razmacima. Između tih voćaka, mnogo grmova, poput ribizla, aronije… Na kraju, većina tih biljaka nije preživjela. Ako ne računamo što sam naučio te prve godine, možemo reći da je trud bio uzalud.

Što se dalje događalo sa tim biljem? Većinu je jaki vjetar polomio. Nešto vjetar, nešto snijeg. One preživjele voćke sam podupro drvenim stupovima. Došle su srne, brstile krošnje tih voćaka. Kako su vukle mlade grančice, tako su mnoge voćke slomile baš na mjestu gdje su bile privezane. Zečevi su ogulili koru pri dnu voćaka, na kraju se više nije imalo što spašavati. Grmovi su prošli malo bolje, ali većinom su zarasli u travu. Ne napreduju baš najbolje. Okopavanje oko stotina grmova ne dolazi u obzir. U čemu sam pogriješio?

Kako to radi priroda?

U prirodi, voćka ne niče sama usred livade. Biljke ne niču u pravilnim razmacima. Odmah pored moje livade, nalazi se mlada šuma. Šuma nije imala problema ni sa vjetrom, snijegom, divljači… U šumi je sve raslo bez ikakvog problema. Možda je i bilo oštećenja, ali nije bilo značajno. Svake godine, bilje na rubu tog šumarka je bilo sve veće. Tamo, biljke rastu u zajednicama. Jedna uz drugu, jedna preko druge. Na jednom mjestu, rastu divlja kruška i jabuka na nekoliko metara. Između njih je nekoliko grmova divlje lijeske. Iznad njih je veliko stablo javora. Ispod lijeske ima grmova gloga i trnjine. I neka kupina je tu. Na tlu rastu divlje jagode, i još mnogo bilja koje ne bih dalje nabrajao.

Ovdje se ne radi o biljkama koje imaju neku veliku vrijednost za čovjeka, ali poruka je bila jasna. Biljke žele rasti jedna uz drugu, otimati se za prostor, oslanjati se jedna o drugu. Moji kasniji pokušaji u voćarstvu uzimali su u obzir cijeli prostor kao jednu zajednicu. Nije više bilo individualne sadnje, svaka biljka je promatrana tek kao element jednog većeg sustava.

Sadnja funkcija umjesto sadnje biljaka

Na određenom mjestu, vama ne treba jabuka sorte Jonathan. Treba vam nešto što će dati hranu, plod. Da bi ta biljka dala plod, treba ju zaštiti od npr. vjetra. Znači, treba vam i biljka koja štiti od vjetra. I tako dalje. U prirodnoj sukcesiji, biljna zajednica dobro napreduje zato što su sve potrebe zadovoljene. Svaka biljka tamo vrši neku funkciju. Stručnjaci spominju sljedeće važne funkcije:

Zaštita tla

Biljka neće rasti iz kamena. Potrebno joj je plodno tlo, a to u pravilu znači živo tlo. Redovito okopavanje voćaka zahtjeva neprestan unos hranjivih tvari izvana, jer se kopanjem uništava život u tlu. Umjesto toga, pametnije je zaštititi plodnost koja već postoji, i dodatno hraniti taj život u tlu. Zato, dio biljne zajednice mora podržavati tu funkciju. Pokrivači tla, biljke koje štite od sunca, vjetra, isušivanja. Također, biljke koje možete posjeći i ostaviti na tlu, kako bi gradili novi sloj tla.

Izvlačenje nutrijenata

Gotovo sve što neka biljka treba za razvoj, dolazi iz površinskog sloja tla. Čak i velika stabla koja imaju dubok korijen, ona taj korijen koriste uglavnom za stabilizaciju. Da se ne prevrnu. Jedino površinsko korijenje, koje je i mnogo razgranatije, hrani biljku. Ako imate mnogo ovakvih biljaka na malom prostoru, dolazi do nestašice hranjivih tvari. Zato postoje biljke specijalizirane za izvlačenje ovih nutrijenata iz dubljih slojeva. Neke imaju korijen dubine nekoliko metara, iako iznad tla ne izgledaju tako impresivno. Kod dizajniranja biljne zajednice treba obratiti pažnju na ovu funkciju. Tipični kandidati su biljke sa dubokim korijenom i velikom koncentracijom nutrijenata u lišću. Također, ove biljke obično imaju veliko lišće koje se lako obnavlja nakon kidanja.

Akumulacija dušika (azota)

Dušik (azot) je jedan od tri makroelementa, uz fosfor i kalij. Od ova tri, najlakše se gubi i često nedostaje u tlu. Osnovni izvor dušika je kiša. Kišne kapi u atmosferi vežu na sebe dušik i dovode ga u tlo. Drugi izvor su organizmi koji se razgrađuju (kompost) i životinjske izlučevine. Kako ni to obično nije dovoljno, neke su biljke razvile posebne načine akumulacije dušika. One imaju simbiotski odnos sa bakterijama koje žive na korijenju i vežu dušik iz tla. To su prije svega mahunarke, leguminoze, ali ima i drugih biljaka. Ova skupina biljaka specijalizirana je za rast u siromašnom tlu, obično su to biljke pioniri. One uspješno rastu gdje druge biljke još ne mogu, i pripremaju plodno tlo.

U biljnoj zajednici bi bilo dobro imati i ovakve biljke. To bi trebale biti biljke koje povremeno žrtvujete. Potpuno ih posječete, a korijen koji više nije potreban biljci djelomično odumire. Tako akumulirani dušik postaje dostupan susjednim biljkama.

Privlačenje polinatora

Insekti su izuzetno važan element jednog složenog biljnog sustava. Biljke cvjetaju kako bi bile oprašene i u konačnici donijele neke plodove. Bez oprašivanja neće biti plodova. U tipičnom voćnjaku sve cvjeta u isto vrijeme, jedno kratko vrijeme. Nakon toga, nema niti jednog cvijeta do sljedeće godine. To nije stanište u kojem pčele i drugi oprašivači mogu opstati. U vašoj biljnoj zajednici treba biti cvijeća što dulji dio godine. Na taj način, insekti će se rado trajno nastaniti negdje u blizini. Kada voćke procvjetaju, oni su već tu negdje, i velika je vjerojatnost da će doći do oprašivanja.

Odbijanje štetnika, nametnika

Ako u voćnjaku imate veliku koncentraciju samo jedne biljke, neizbježno je da dođe do navale nametnika. Oni su privučeni snažnim mirisom koji znači izobilje hrane. Također, jednolične kulture obično znače da nema mnogo predatora. Takvi uvjeti su idealni za razvoj bolesti, nekontrolirano razmnožavanje štetnih insekata itd. U prirodnom okolišu ovo se ne događa zbog raznolikosti bilja koje tamo raste. Svaka biljka ima neki svoj specifičan miris ili na drugi način prikriva ostale biljke. Isto treba napraviti u našoj biljnoj zajednici. Tipični kandidati su aromatične biljke, koje se često koriste kao začini, čajevi i sl. Usput, te biljke često imaju i druge koristi za čovjeka, poput medicinskih, estetskih itd.

Primjeri koje možemo kopirati?

Čitajući upute za sadnju organskog (bio) vrta, često naiđemo na “dobre i loše susjede”. Npr. luk i mrkva. Većina tih savjeta je iskustvena i zaista funkcionira, međutim važno je i razumijevanje zašto funkcionira. Također, za višegodišnje biljke nema tako mnogo savjeta niti znanstvenih istraživanja. Postoje tipične biljne zajednice do kojih su ljudi došli iskustvom, međutim, upitno je koliko se strogo trebamo pridržavati takvih shema. Ako ne razumijemo zašto nešto funkcionira ili ne funkcionira, kopiranjem možemo stvoriti neke nove probleme.

Određeni problem ne postoji na svakoj lokaciji

Vi možete kopirati nečije rješenje koje uključuje rješenje za problem koji nemate. Živite na 8. katu u centru grada i na balkonu posadite hranu za srne. Umjesto toga, treba se pitati “zašto nešto dobro funkcionira kod nekoga”. Kod vas mogu biti neki drugi problemi za koje morate tražiti rješenja.

Nije svako podneblje primjereno za svaku biljku

Većina biljaka traži određenu pH vrijednost tla. Neke toleriraju široki spektar kiselosti, ali neke jednostavno nisu primjerene vašoj lokaciji. Bolje je oslanjati se na lokalne vrste, ono što raste nedaleko od vas. Isto vrijedi za klimatski pojas. Kod vas, klima može biti suviše hladna ili nedovoljno hladna. Možda ima nedovoljno kiše. Ako kopirate nečije rješenje, jeste li uzeli sve te pojedinosti u obzir?

Invanzivnost biljaka

Neke biljke imaju velik potencijal da postanu invanzivne u određenim uvjetima. Biljka koja jedva podnosi uvjete kod nekog drugog, za njega može biti važan element sustava. Kod vas može ugušiti sve ostale biljke, postati problem a ne rješenje. Pripazite na biljke koje prirodno stvaraju monokulture oko vas. Kod mene, trnjina (divlji srodnik šljive) može preuzeti velike površine. Drugdje, bagrem ili pajasen mogu biti prilično nezgodni.

Želje i potrebe nam nisu svima jednake

Netko je formirao svoju biljnu zajednicu oko vrste koja mu donosi željeni plod. Taj plod je u njegovom kraju posebno cijenjen ili njemu osobno drag. Vrijedi li isto i za vas? Na primjer, u šumi oko mene ima izobilje lijeske (lješnjaka). Skoro sve plodove pokupe vjeverice, ali nešto ploda i ostane. Ako se zaželim lješnjaka, jednostavno se prošetam šumom i naberem koliko trebam. Zašto da tu istu biljku sadim pred kućom, kada će i tu vjeverice sve pokupiti? Opet ću morati u šumu po preostale plodove. Ja ću radije saditi nešto drugo na tom mjestu, čega nema dovoljno u prirodi oko mene.

Dostupnost biljaka nije baš pouzdana

Kada sam prije više godina dizajnirao svoj šumski vrt, popisao sam što sve želim posaditi. Kasnije se pokazalo da je prilično teško doći do nekih biljaka, ili su bile neočekivano skupe. Kada bi se zaista radilo o nečemu nezaobilaznom, jasno, potrudio bih se da to nabavim. U pravilu, i nije bilo potrebe. Ne sadimo biljke nego funkcije. Tu istu funkciju može odraditi i neka lokalno dostupna biljka. Možda baš nešto što samo nikne u vrtu, ili presadim sa susjedne livade.

Kako dizajnirati vlastitu biljnu zajednicu

Što priroda želi? Popuniti sav prazan prostor biljkama. Sadite li na velikim razmacima, ostavljate li prazan prostor, priroda će ga popuniti. Svugdje će niknuti trava, divlje grmlje, vjerojatno biljke koje ne želite. Umjesto toga, prostor treba potpuno zauzeti biljkama koje želite. Često je to mnogo više biljaka nego što stručna literatura savjetuje. Ali, stručna literatura podrazumjeva i redovito košenje, okopavanje, plijevljenje korova, orezivanje itd. Sve ovo je nepotrebno ako prostor zauzmete sami.

7 slojeva šumskog vrta

U šumi, biljke ne rastu sve jedna pored druge. One rastu u slojevima, jedna iznad druge, i tako koriste dostupan prostor mnogo učinkovitije. Koji su to slojevi?

1. Visoka stabla (10-ak metara i više)
2. Niža stabla ili visoki grmovi (3-9 m)
3. Niži grmovi (1-3 m)
4. Više zeljaste biljke (0.5-3 m)
5. Pokrivači tla (do 0.5 m)
6. Sloj korijenja
7. Penjačice, koje se uspinju po drugom bilju

Ovo je učinkovit način da se zauzmu sve niše nekog prostora. Nije posve neophodno da u svakoj zajednici imate sve slojeve. Ovo je više način odnosno model da sve što želite posaditi zaista stane u dostupan prostor. Npr. ne želite visoke voćke jer ih je teško obrati. Zato možete imati visoki akumulator dušika koji raste iznad voćke. Nema više mjesta za cvijeće, sve je nagurano jedno uz drugo? Možda se može posaditi kakva cvjetna penjačica koja će prekriti dio čvrstog, visokog bilja.

Vrijeme kao posebna dimenzija

Neke biljke žive kraće, neke dulje. Neke su godinama male, da bi izrasle u stoljetna stabla. Ovo pomalo komplicira dizajn zajednice ako se trudite da sve izgleda kao na papiru. Umjesto toga, pružite priliku raznolikosti i po pitanju dostupnog vremena. Neka uz starija stabla rastu i mlađa. Kada dođe vrijeme da se neko stablo sruši, na njegovom mjestu već raste novo stablo. Dopustite da biljke kraćeg životnog vijeka formiraju sjeme i same se razmnože.

Biljke se kreću

Neće svaka biljka ostati trajno na mjestu gdje je posađena. Mnoge imaju sposobnost premještanja, i to im nekad treba dopustiti. Šumski vrt koji sam zasadio prije 10-ak godina sada se samostalno održava, bez moje intervencije (osim branja plodova). Maline koje sam zasadio na jednom mjestu sada nalazim 3-4 metra dalje. Šire se pod zemljom. Jagode se malo sporije kreću, ali šire se i premještaju. Kupina pruži granu nekoliko metara dalje. Ako grana dotakne zemlju, tu se ukorijeni i raste nova biljka. Pasji trn se pod zemljom širi po nekoliko metara od matične biljke. Zato je teško na komadu papira (ili ekrana) nacrtati gdje će neka biljka biti sljedećih 50 godina. Ona će ići gdje se njoj ide, ili kuda je mi vodimo.

Samo opušteno…

Mi želimo jedno, priroda želi drugo, a ponekad nam se interesi poklope. Da se to dogodi, vrtlar ne bi trebao biti suviše strog prema sebi niti prirodi. Mnoge stvari neće uspjeti. Neko bilje neće zadovoljiti očekivanja, a neko će ga nadmašiti. U konačnici, njegujemo jedan novi život. Biljna zajednica nije skulptura ili slika koju ćemo precizno oblikovati pa kasnije pokazivati svoje djelo. To je život koji bi se trebao nastaviti sam razvijati i kada nas ne bude u blizini.

Objavio: Nikola

Šumski vrt je način uzgoja hrane koji oponaša najproduktivniji sustav u prirodi – mladu šumu. To je “vrt” u kojem rastu trajnice i u kojem svake godine imamo sve veći urod, a sve manje posla. Šumski vrt nije niti vrt u šumi, a niti je klasični voćnjak. Možete ga saditi otpočetka, ili nadograditi u njega vrt ili voćnjak koji već imate. Naučite kako ga dizajnirati, što u njemu saditi i kako ga održavati!

Tečaj dizajniranja šumskog vrta je moguće pohađati isključivo putem interneta i održavati će se interaktivno na platformi Zoom. Svi moduli bit će snimljeni. Nakon nastavnih modula polaznici imaju priliku dizajnirati vlastite projekte uz stručno mentorstvo.

Za prijavu molimo da ispunite svoje podatke u ovom kratkom obrascu: https://bit.ly/sumski-vrt_12-2021. Prijave su obavezne unaprijed i broj mjesta je ograničen. Cijena tečaja je 800 kn uz individualne konzultacije (preporučuje se za početnike), ili 500 kn bez konzultacija.

Raspored:
utorak 7.12.2021. 17:30 – 20:30, Zoom
petak 10.12.2021. 17:30 – 20:30, Zoom
subota 11.12.2021. 17:30 – 20:30, Zoom
utorak 14.12.2021. 17:30 – 20:30, Zoom
petak 17.12.2021. 17:30 – 20:30, Zoom
+ individualne konzultacije, 2 x 45 min po dogovoru

Više informacija o programu možete pročitati na kraju obrasca za prijavu. Pratite događaj na Facebooku: https://www.facebook.com/events/623426842127867/
Voditeljica je Gordana Dragičević, diplomirana permakulturna dizajnerica.Ako imate dodatnih pitanja, obratite se mailom na: gordana.permakultura@gmail.com

Objavio: Perforum

Šumski vrt je način uzgoja hrane koji oponaša najproduktivniji sustav u prirodi – mladu šumu. To je “vrt” u kojem rastu trajnice i u kojem svake godine imamo sve veći urod, a sve manje posla. Šumski vrt nije niti vrt u šumi, a niti je klasični voćnjak. Možete ga saditi otpočetka, ili nadograditi u njega vrt ili voćnjak koji već imate. Naučite kako ga dizajnirati, što u njemu saditi i kako ga održavati!

Tečaj dizajniranja šumskog vrta je moguće pohađati isključivo putem interneta i održavat će se interaktivno na platformi Zoom. Svi moduli bit će snimljeni. Nakon nastavnih modula polaznici imaju priliku dizajnirati vlastite projekte uz stručno mentorstvo koje je sastavni dio tečaja.

Za prijavu molimo da ispunite svoje podatke u ovom kratkom obrascu: http://bit.ly/sumski-vrt2021Prijave su obavezne unaprijed i broj mjesta je ograničen. Prakticiramo solidarnu ekonomiju, preporučena kotizacija je između 450 i 650 kn.
Raspored:petak 12.2.2021. 17:30 – 20:00, Zoom
subota 13.2.2021. 17:30 – 20:00, Zoom
utorak 16.2.2021. 17:30 – 20:00, Zoom
petak 19.2.2021. 17:30 – 20:00, Zoom
subota 20.2.2021. 17:30 – 20:00, Zoom
+ individualne konzultacije, 2 x 45 min po dogovoru

Više informacija o programu možete pročitati na kraju obrasca za prijavu. Pratite događaj na Facebooku: https://www.facebook.com/events/3730279653659220
Voditeljica je Gordana Dragičević, diplomirana permakulturna dizajnerica.Ako imate dodatnih pitanja, obratite se mailom na: gordana.permakultura@gmail.com

Objavio: Perforum

Sadržaj

• Ljudi leske: Nakon povlačenja lednika, evropske autothtone kulture se ponovo vraćaju, donoseći sa sobom svoje najdraže drvo.
• Voćnjak čitavog kontinenta: Mezolitski ljudi stvaraju post-glacijalne evropske ekosisteme u vidu prostranih šumskih vrtova.
• Promenljiva klima: Milenijumi drastičnih klimatskih promena dovode do stvaranja i širenja žitarične poljoprivrede.
• Snaga u raznolikosti: Rani poljoprivrednici inoviraju prilagodljive mešavine useva i prateće sadnje kako bi se zaštitili od klimatskih promena.
• Hibridne kulture: Nova evropska kreolizovana društva mešaju najbolje stvari iz kulture lova i ribolova i poljoprivredne kulture, prakse, stoke i useva kako bi stvorili potpuno nove načine uzgajanja hrane.
• Pripitomljena šumska bašta: Poljoprivrednici na Mediteranu prilagođavaju šumske vrtove za lov u svom regionu u raznovrsne farme, stvarajući prilagodljive poljoprivredne šume odomaćenih useva koje postoje do dan danas.
• Prema novoj kulturi: Imperijalistički monokulturni poljoprivredni sistemi imaju prednost u Evropi, ali autohtone metode šumskog vrta opstaju na ivicama. Ove drevne metode su skoro zaboravljene, ali mogu pružiti okvir za preispitivanje načina na koji živimo i uzgajamo hranu u promenljivoj klimi.

Uvod

U brdima iznad reke Po u severnoj Italiji postoji pregršt farmi koje danas izgledaju gotovo isto kao i pre tri hiljade godina. Postoje redovi kratko orezanih stabala, među kojima su okićene vinove loze. Drveća su uobičajeni starosedeoci u tom području koja proizvode voće, ogrev, materijale za izradu košara i stočnu hranu za domaće životinje. Groždje je dnevna sorta koja se ovde gaji hiljadama godina. Između ovih redova grožđa i drveća nalaze se različite parcele žitarica, senokoši, povrća i začinskog bilja. Na jednom polju mogu se naći sve osnovne namirnice potrebne za život i izdržavanje farme, pa čak i za prodaju po visokoj ceni. Ovo je prilagodljiv sistem – farma po uzoru na šumu. Za razliku od monokultura grožđa ili žita, ovde se snaga nalazi u raznolikosti. Epidemije bolesti i nesezonsko vreme ovde imaju ograničen uticaj. Ako jedna kultura ima lošu godinu, desetak drugih će to nadoknaditi. Ovi poljoprivredni ekosistemi su dizajnirani da traju milenijumima – a to su upravo i uradili.

Ovaj stil uzgoja naziva se coltura promiscua – „mešovita kultivacija“ – praksa ukorenjena duboko u ovim brdima. To je jedan od pregršt istinskih autohtonih sistema poljoprivrede koji su opstali širom Evrope, prilagođavan i usavršavan hiljadama godina od najranijih sakupljača do danas. Preživeo je ekstremne klimatske promene, bezbroj ratova i invazija, kuge i pošasti, kulturna brisanja i kolonizacije. Ovo je vrsta sistema poljoprivrede koja je potrebna u 21. veku: potpuno integrisani trodimenzionalni ekosistem poljoprivrede koji podržava ljude i životinje, obezbedjuje osnovne i specijalne proizvode, povećava lokalni biodiverzitet i ne zahteva hemikalije ili razrađenu tehnologiju.

Dok moderna industrijska poljoprivreda potiče od izrazito imperijalističkog rimskog sistema plantaža zasnovanog na ropskom radu, sistemi poput coltura promiscua direktni su potomci autohtonih šumskih vrtova pred-poljoprivredne Evrope. Od neolitske revolucije, asortiman poljoprivrednih sistema u Evropi koji su se  u velikoj meri oslanjali na monokulture i pregršt predetaljnih osnovnih useva često se naglo i nasilno završavao. Raznovrsne šumske bašte seljaka su, nasuprot tome, lako podnele deset hiljada godina burnih promena. Ovaj članak predstavlja osvrt na malo poznatu istoriju ovih sistema i njihovih inovativnih strategija za preživljavanje.

Dok tražimo načine da prepravimo način na koji baštovanimo, gajimo i živimo u vremenu klimatskih promena, ekstremnih nejednakosti i političkog rasula, osvrtanje na inovacije skrivene evropske agroekološke prošlosti može pružiti neprocenjive lekcije o tome kako bismo se kolektivno kretali napred.

Ljudi leske

Naša priča počinje poslednjim povlačenjem glečera iz Evrope pre oko 15.000 godina, period poznat kao mezolit („srednje kameno doba“) koji se završio uvođenjem poljoprivrede sa bliskog istoka pet do deset hiljada godina kasnije. Mezolitska Evropa, naseljena u potpunosti plemenima lovaca i sakupljača, bila je neverovatno raznoliko mesto u pogledu etničke pripadnosti, kulture, upravljanja zemljištem, religije i hrane. Društva širom kontinenta su hiljadama godina inovirala jedinstvene načine za napredovanje u svojim predelima.

Nakon povlačenja glečera, kontinent je bio hladna tundra lišajeva, pelena, patuljaste vrbe i morske bučke – naseljen praistorijskom megafaunom i migratornim grupama ljudi koji su se vraćali iz svog izbeglištva u planinama nakon ledenog doba. Oko 9.600 g. pne. , globalne temperature porasle su za 7°C za manje od jedne decenije, omogućavajući povratak umereno lišćarskih šuma. Populacije mezolitskih ljudi brzo su se širile po Evropi, donoseći sa sobom najcenjeniju biljku: lesku.

Kao i breskve, jednom kada su bile unesene, domorodački narod ih je proširio za nekoliko decenija, tragovi polena pokazuju da, čim se klima zagrejala, leska (Corzlus avellana) odjednom postaje sveprisutna širom Evrope i doevedena u sve krajeve kontinenta od strane lovaca i sakupljača. Leska je bila prvobitno drvo života Evropljanima iz mezolita. Orašasti plodovi čine oko 60% masti i 20% ugljenih hidrata i sadrže širok spektar proteina, vitamina i minerala – nekoliko šaka može da pokrije većinu čovekovih dnevnih energetskih potreba. Leskine grane, visoke i savitljive, ali dovoljno vitke da se mogu seći kremenom sekirom, korišćene su za oruđe i ogrev. Mezolitske slamnate kolibe često su se izrađivale od greda leska. Od kolevke do groba, ljudi iz mezolitske Evrope oslanjali su se na lesku više od bilo koje druge pojedinačne biljke. Iskopavanja mesta stanovanja iz ovog perioda mogu otkriti stotine hiljada ljuski pečenog lešnika. Preko pet hiljada godina, samo ova biljka bila je spas za skoro sve ljude u Evropi.

Voćnjak čitavog kontinenta

Pored leske, ljudi iz mezolita koristili su do 450 različitih jestivih biljaka – od kojih su mnoge bile uobičajene biljke staništa na ivicama šuma. Divlje povrće (koje se danas većinom smatra korovom) poput koprive, dvornika, zlatice, zelja, divljeg špinata, voće poput šljive, oskoruše, gloga, divlje jabuke, kruške, trešnje, grožđa, maline i krtole vodenih biljaka. Sve ovo se smatralo delom mezolitske ishrane. Ove evropske autohtone biljke verovatno su koristili mezolitski lovci i sakupljači, iz istog razloga zbog kojeg ih danas često vide kao korov: one su izuzetno otporne, agresivne i prilagodljive vrste koje se mogu podstaći da rastu uz minimalan napor.

Oni nisu bili bande izgladnelih pećinskih ljudi koji su neprestano bili na ivici smrti, već bogata i otporna društva koja su imala mnogo raznovrsniju ishranu od većine današnjih Evropljana. Istraživači su otkrili da je mlada devojčica koja je umrla pre 5700 godina na jugu danske jela patke i lešnike – daleko bogatiju (i ukusniju) ishranu nego što je danas ima većina vrtića u zapadnim zemljama.

A za svoju bogatu i raznovrsnu ishranu, ljudi iz mezolita radili su manje od bilo koga ko je došao posle njih. Lov i sakupljanje zahtevaju samo nekoliko sati rada svakog dana – daleko lakše nego poljoprivreda, i mnogo kraće nego moderni rasporedi rada. Nakon što su pomogli u stvaranju evropskih šuma, donoseći sa sobom omiljene biljke poput leske, nastavili su da upravljaju svojim pejzažima pomoću ručnog alata i vatre. Evropa nije bila netaknuta divljina, već kontinent ručno izgrađenih voćnjaka oraha i polu-divljih šumskih vrtova kojima se hiljadama godina pažljivo upravljalo. Ovo ide uz zajedničku temu širom sveta: starosedeoci u Australiji, Severnoj i Južnoj Americi i drugde su koristili vatru i specijalizovane ručne alate za postizanje nezapamćenih nivoa upravljanja životnom sredinom milenijumima. To nije bilo ništa novo: ljudi (i njihovi preci neandertalci i homo heidelbergensi) oblikovali su evropsku ekologiju više od 800 000 godina. Ovi mezolitski šumski vrtovi su jednostavno bili najnovija i najprefinjenija manifestacija drevnog ekološkog odnosa.

Područja oko naselja i kampova redovno su spaljivana kako bi se ograničilo zadiranje šume i favorizovalo šumsko drveće koje proizvodi hranu. Ova kontrolisana paljenja uspostavila su otvorena staništa slična parkovima, što bi moglo dovesti do desetostrukog povećanja količine prisutnih životinja, stvarajući veće mogućnosti za lov na jelene, divlje svinje i evropske bizone. Ponegde su ljudi stvarali šumske otvore kako bi podstakli rast engleskog bršljana (Hendera helix) – omiljene hrane crvenog jelena. Ova polja bršljana su u osnovi služila kao poludivlja hranilišta zimi, omogućavajući ljudima da love jelene ili, možda, čak i da uspostave polupripitomljena stada (slično kao što autohtoni Sami u severnoj Skandinaviji danas imaju poluudomaćena stada irvasa).

Potkraćivanje je bila još jedna važna strategija za upravljanje mezolitskim šumskim vrtom. Određena stabla i grmlje, poput leske, mogu se poseći do zemlje svakih nekoliko godina. Umesto da ošteti drvo, ovo ga efikasno podmlađuje, omogućavajući biljci da živi mnogo duže nego što bi to bilo ako se njome ne upravlja. Leska u divljem stanju uglavnom živi oko 70 ili 80 godina, ali uz redovno uzgajanje može da živi i proizvodi ogrev i plodove vekovima. Na ovaj način se upravlja i vrbom, drugom biljkom koja ima mnogo koristi i benefita. Potkraćivanje se savršeno uklopilo u mezolitsku tehnologiju: bez testera ili metalnih alata bilo je daleko lakše brati sa nižeg drveća i grana manjeg prečnika, nego velikih stabala. Za uzgoj ili obnavljanje divljeg povrća ili poljupripitomljenih žitarica, mezolitski Evropljani su takođe imali na raspolaganju širok spektar ručnog alata, uključujući kremene sekire, drvene i rogovske motike, pijuke i štapove za kopanje. Otvorenim šumskim vrtovima koji su okruživali mezolitska kamp-naselja i naseobine moglo se upravljati na ovaj način milenijumima.

Promenljiva klima

Hiljadama godina su mezolitski ljudi širom Evroazije živeli u skladu sa svojim savezom sa mrežom života: svetim paktom koji je definisan uzajamnim odnosima sa njihovim ljudskim i neljudskim komšijama. Međutim, bez njihovog znanja, veliki događaji na drugom kraju planete su se spremali da promene ovaj način života zauvek.

Oko 10.800 godine pne. severnoamerički ledeni slojevi su se srušili, što je prouzrokovalo otapanje ledničkih voda severnog Atlantika i pokrenulo globalni pad temperatura. U roku od nekoliko vekova, uslovi u Evropi i na Bliskom Istoku bili su gotovo jednako hladni kao i prethodno ledeno doba. Ovaj period, poznat kao Mlađi Drijas, trajao je više od hiljadu godina. Na Bliskom Istoku su lovačko-sakupljačke kulture doživele krah čitavog svog načina života. Njihov edenski pejzaž voćki i orašastog drveća uvenuo je u hladnoći, velika stada divljači su nestala. Oduvek su gajili i jeli seme domaćih trava kao dodatak ishrani. Međutim, tokom Mlađeg Drijasa, ove trave (i neke mahunarke) postale su jedine kulture na koje su se mogli razumno osloniti. Hiljadu godina sadnje i berbe uticalo je na potpuno pripitomljavanje ovih vrsta. Kada se klima konačno zagrejala 9600 godine pne., imali su usev kakav nikad nikad ranije nije bio viđen: žito. Pšenica, ječam, grašak, pasulj i lan prešli su iz divlje hrane za preživljavanje u pripitomljenu osnovu za ishranu. Period dramatičnih klimatskih promena doneo je novu klasu hrane koja će zauvek promeniti svet. Ovo novo doba, koje nije definisano lovom i sakupljanjem, već uzgojem žitarica, poznato je kao neolit („novo kameno doba“).

Tradicionalni narativ nalaže da se „neolitizacija“ Evrope (zamena lova i sakupljanja uzgojem žita) dogodila kao talas od 6.500 god. pne. u grčkoj do 2.500 god. pne. u Skandinaviji, s poljoprivrednim kulturama sa Bliskog istoka koje su donosile žito i stoku, što dovodi do kraja inferiornog mezolitskog načina života lovaca. Bogatstvo nedavnih arheoloških dokaza, međutim, ukazuje na sasvim drugačiju priču.

Svaka dramatična promena ili kolebanje klime, od neolita do danas, doprinosi velikim promenama u poljoprivredi. Kao što smo videli, kada se klima otoplila posle Mlađeg Drija, ljudi su stvarali produktivno okruženje širenjem lešnika kroz Evropu. Malo ledeno doba 17. veka dovelo je do masovnih neuspeha u evropskoj žetvi žita, što je podstaklo široko usvajanje krompira i drugih useva Novog sveta. Slično tome, usvajanje uzgoja žitarica u Evropi nije se dešavalo kontinuiranim tempom, već se dešavalo u naletima povezanim sa ozbiljnim klimatskim kolebanjima tokom hiljada godina.

Žito je bilo radikalno nova vrsta hrane za Evropljane. Za razliku od useva drveća koji godinama sazrevaju, žitarice pružaju neposrednu sigurnost u hrani, jer se mogu uzgajati i ubirati u jednoj sezoni. Sa svakim periodom klimatskog haosa u evropskoj praistoriji, zajednice za uzgoj žitarica širile su se sve dublje u mezolitsku Evropu. Kada su se uslovi poboljšali, populacija ovih poljoprivrednih zajednica je porasla mnogo brže nego populacija stabilnih plemena lovaca i sakupljača. Ljudi iz mezolita nisu bili svesni za uzgoj žitarica – eksperimentisali su sa tim hiljadama godina pre nego što su bliskoistočne poljoprivredne kulture stupile na scenu. Širenje poljoprivrede, dakle, nije nastalo zbog pretpostavljene superiornosti žitarica, već zato što su ponovljeni periodi klimatskih promena i društveni haos koji je iz toga proizašao podstakli Evropljane iz mezolita da usvoje nove načine da bi preživeli.

Zapravo, mezolitske zajednice lovaca i sakupljača nastavile su mirno da žive rame uz rame sa neolitskim poljoprivrednim zajednicama hiljadama godina pre nego što su usvojile poljoprivredu. Kao i u mnogim delovima Evrope, kulture mezolitske Švedske milenijumima su zavisile od lešnika – a neki naučnici su ovaj period čak nazvali „doba oraha“. Kada su neolitske zajednice za uzgoj žita ušle u južnu Švedsku oko 5.500 god. pne., kulture zasnovane na lešnicima nastavile su da praktikuju svoje tradicionalne načine još 1.600 godina. Tek kada je započeo period dramatičnog zahlađenja, populacije leske u regionu su se naglo srušile, a mezolitske zajednice su, sada bez svog svetog živototvornog stabla, do 3.900 god. pne. morale da prihvate uzgoj žita. Ovo je bila priča koja se ponavljala širom Evrope. I dok je gotovo cela Evropa na kraju prihvatila uzgoj žitarica, otpornost ovih mezolitskih kultura tokom milenijuma pokazuje da su lešnici možda najbolja opcija za višegodišnje useve koji mogu zameniti žitarice u umerenoj klimi.

Snaga u raznolikosti

Prvih nekoliko milenijuma poljoprivrede u Evropi, pre pojave vučnog oranja, porodice su obrađivale zemlju palicama za kopanje, motikama, pijucima i plugovima. Ovo je bila poljoprivreda ljudskih razmera, nesposobna da se proširi preko granica čovekove energije. Kao rezultat toga, neolitske poljoprivredne zajednice uglavnom nisu prekomerno iskorišćivale svoje okruženje, već su umesto toga dugo obrađivale male parcele ručnim alatom, plodoredima i đubrenjem stočnim izmetom, kopostom, i nužničkim gnojivom – ostavljajući zemlju koju su negovali plodnijom nego kad su je pronašli. Ove drevne farme bile su prvobitni inovatori „regenerativne poljoprivrede“ i u mnogo čemu su podsećale na današnje male organske farme i domaćinstva od nekoliko hektara. Monokulture još uvek nisu postojale kao pojam.

Žitarice se nisu gajile kao deo jedne serte, već kao raznolike mešavine žitarica i mahunarki koje se nazivaju „maslini“ (ili „mašlum“ na škotskom). Drevna zrna poput dvozrne i jednozrne pšenice, ili ječma, uzgajala su se zajedno sa graškom i sočivom. Konoplja, lan i mak su takođe bili uobičajeni dopunski usevi. Ova raznolika mešovita polja bila su mnogo otpornija od monokultura – u nekim delovima Evrope ona i dalje postoje nepromenjena već 4.000 godina.

U savremenom uzgoju žita, jedna vrsta pšenice sadi se na stotinama hektara zemlje. Ako je sezona nepovoljna, poljoprivrednik će izgubiti ceo rod. Međutim, drevni maslini su bili zaštićeni od ovoga. Sezonske vremenske razlike mogu imati koristi pšenici jedne godine, a sledeće ne toliko. Bez obzira na to da li je godina bila hladna ili vruća, vlažna ili suva, uvek će biti roda za žetvu. Za razliku od modernih sorti, drevne vrste žitarica uzgajane su da bi imale dugačak period za žetvu koji ih je štitio od potpunog propadanja useva u slučaju lošeg vremena. Maslini poljoprivrednih kultura bili su jednostavan, ali efikasan način za male poljoprivrednike da zaštite svoje uloge protiv promenljivih sezona i klimatskih promena. Novija istraživanja rastućih mešavina žitarica i mahunarki potvrdila su ono što su neolitski farmeri oduvek znali: da su mešavine žitarica i mahunarki superiorne u odnosu na monokulture, po skoro svim pokazateljima.

Hibridne kulture

Zajedno sa žitaricama i mahunarkama, neolitski poljoprivrednici su donosili i pripitomljenu stoku poput goveda, svinja, koza i ovaca. Budući da ove bliskoistočne vrste poljoprivrednih životinja nisu uvek bile dobro prilagođene evropskoj klimi i uslovima, farmeri su često namerno ukrštali svoje domaće krave i svinje sa evropskim bizonima i divljim svinjama, što je rezultiralo potomstvom koje je bilo pripitomljeno, ali daleko bolje prilagođeno lokalnim uslovima. Mnoge od najstarijih evropskih vrsta goveda i svinja danas su direktni potomci ovih neolitskih hibrida divljih i pripitomljenih životinja. Iberijska svinja, španska rasa od koje se pravi svetski poznati „jamon iberico“, veoma je slična svojim neolitskim precima – mešavinama genetike svinja i divljih veprova.

U Španiji, iberijska svinja je centralna komponenta sistema „dehesa“ – drevnog agroekološkog remek-dela. Dehese su ručno stvorene savane ispunjene hrastovima širom Španije i Portugalije, naseljene tradicionalnim vrstama stoke na travnjacima, hrastom gorunom (Quercus ilex) i četinarskim hrastom (Quercus suber). „Jamon iberico“, divljač, i nemesni proizvodi poput tartufa, pečurki, meda, bikova i plute dragoceni su prinosi u ovom sistemu.

Kao agroekosistem postoji u svom osnovnom obliku najmanje 4.500 godina, a u suštini je pripitomljeni oblik mezolitskih savana sa orašastim drvećem koje su se kontrolisale požarima – s tim da su bizoni i veprovi zamenjeni govedima i svinjama. Dehesa ne samo da je sistem pašnjaka sa malim unosom, već postoji toliko milenijuma da je sada važan ekosistem u svom regionu, omogućavajući mu da podrži ogroman spektar biodiverziteta (uključujući ugrožene vrste poput iberijskog risa, carskog orla i crnog lešinara). Ovi sistemi osporavaju samu definiciju poljoprivrede i pokazuju nam šta poljoprivreda može biti kada je ljudi stvaraju kao punopravni ekosistem, a ne samo kao način za iskopavanje hranljivih sastojaka iz tla.

U ostalim oblastima, adaptacija mezolitskog šumskog vrta manifestovala se u obliku voćno-kestenastih pašnjaka stvorenih kao poluprirodne otvorene šume. Oni su uključivali raznolike vrste orašastih plodova i voća (poput kestenja, rogača, badema, smokve, masline, leske, četinarskog hrasta) koji su omogućavali ispašu stoke ispod njih. Kultura gajenja šuma kestena na Korzici pokazuje kako upotreba višegodišnjih useva orašastih plodova kao osnovnog sastojka nikad nije napustila Evropu.

Praksa potkraćivanja drveća nije se završila ni u mezolitu. Obale divljih i debelih vrba postale su leje vrba koje su sađene sa reznicama najboljih biljaka. Ove leje od vrbe su se potkraćivale svake godine za izradu alata i zanate. Pletena košara postala je toliko uzvišena umetnička forma na britanskim ostrvima da su rimske aristokrate uvozile fine keltske korpe. Sama reč „korpa“ (izvorno „bascauda“) jedna je retkih reči keltskog porekla u duboko kolonizovanom engleskom jeziku. Žbunaste šume kestena, lipe, leske i drugih korisnih vrsta ostala je suštinski i drevni deo britanskog pejzaža, pružajući materijale za stanovanje, alate i zanate, proizvodnju uglja, uzgoj gljiva, pa čak i bogate džepove ugroženog biodiverziteta.

Međutim, jedna od najprepoznatljvijih evolucija mezolitskih šumskih vrtova jeste živa ograda. Naješće vrste voća i orašastih plodova na ivicama šuma koje su gajili ljudi iz mezolita – trnjine, jarebike, glog, jabuke, divlje trešnje, maline itd. – takođe su najčešće biljke žive ograde u severnoj Evropi. Tokom neolitske revolucije, nove poljoprivredne kulture otkrile su inovativan način upravljanja i integrisanja ovih vrsta tako što su ih gusto sadili u redove oko svojih farmi i žitnih polja i povremeno ih podmlađivali strateškim orezivanjem. Izvorni sistem šumskih ivica – u suštini biljni supermarket mezolita – bio je kompresovan u arhitektonsku karakteristiku novog agrarnog pejzaža kao multifunkcionalna barijera koje razgraničavala zemljište, držala stoku u određenim oblastima ili izvan njih, i obezbeđivala hranu, ogrev, drške za alate, lekove i druge materijale.

Žive ograde su se ponekad koristile i kao odbrambene barijere: pleme Nervi u severnoj Galiji zamalo je uništilo Cezarove legije koje su ih napale 57. god. pne jer su im žive ograde otežavale manevrisanje. U današnje vreme, evropska živica pruža novu korist u tome što služi kao odlagalište za biodiverzitet. U visoko pošumljenim područjima poput Irske, žive ograde su često najveća genetska banka biodiverzita izvornog drveća koja je inače izgubljena. Oni takođe služe kao presudan koridor za divlje životinje, povezujući preostalih nekoliko prirodnih prostora. Voćnjaci divljih voćaka autohtonih sakupljača i lovaca i danas postoje u obliku ovih živih barijera koje prelaze preko starih polja srednje Evrope.

Pripitomljena šumska bašta

Nova kreolska društva nastala u Evropi bila su fantastično raznolika, mešajući mezolitske kulture lovaca i sakupljača i novije poljoprivredne zajednice. Kulture koje su se previše udaljile od svojih lovačko sakupljačkih korena i koje su se previše oslanjale na pregršt žitnih useva, poput kulture linearne grnčarije srednje Evrope, mogle su se brzo proširiti, ali nisu mogle očuvati održivo postojanje. Čim je klima počela da se pogoršava, kultura linearne grnčarije nasilno je kolapsirala.

Druge hibridne kulture koje su nastale iz ovog vremena su pronašle načine da se „udaju“ za najbolje iz oba sveta. Ova društva su se oslanjala na nove žitarice, ali su ih dopunjavala širokim spektrom autothone hrane i sistema uzgoja. Ponegde su lovci sakupljači prihvatili pripitomljenu stoku, ali izbegavali žito, dok su na drugim mestima neolitski farmeri prihvatili lokalne tehnike upravljanja zemljištem i domaće useve drveća. Dva radikalno različita društva retko su dolazila u sukobe, a međusobno venčavanje bilo je uobičajeno u celoj Evropi. Mnoge mezolitske prakse, verovanja i sistemi uklopljeni su u nova evropska društva kao rezultat ovog mirnog mešanja.

U euganejskim brdima iznad reke Po na severoistoku Italije, neolitska kultura je kombinovala žitne useve Bliskog Istoka sa mezolitskim načinom upravljanja šumskim vrtovovima. Poljoprivrednici su izvršavali kontrolisanja paljenja svog pejzaža, radikalno menjajući lokalni ekosistem pretvarajući ga iz šume lipe i jele u savanu kestenja i orasa. Tokom 5000 godina ovi farmeri redovono započinju požare na niskom nivou koji uklanjaju korov i sitno drveće i siju žitarice, lan i konoplju u svežu zemlju. Na ovim poljima žitarica zasadili su drveće kestena i oraha, zajedno sa maslinama, grožđem i vrbama, stvarajući raznovrstan višespratni agrarni pejzaž koji je pružao širok spektar proizvoda i useva sa jednog područja. Ova vrsta poljoprivrede podseća na čuvene autohtone „milpe“ Amerike – do dan danas, jedne od najnaprednijih poljoprivrednih sistema na svetu.

Uvođenjem poljoljoprivrede u Toskani, uređene šume iz mezolita reorganizovale su se u pripitomljeniji oblik na farmi. Za razliku od većine mesta u Evropi, Toskana je održala veliki deo svoje kulture predaka, izbegavajući najgore od indoevropskih invazija koje su tokom bronzanog doba izbrisale veći deo autohtonih kultura na kontinentu. Kao takav, region je zadržao neprekinutu vezu sa svojom praistorijskom prošlošću, čak i kroz etrusku civilizaciju u gvozdenom dobu.

Etrurci su uživali u veoma raznovrsnoj ishrani koja se sastojala od mnogo različitih godišnjih žitarica i mahunarki, zajedno sa višegodišnjim biljkama poput gajenog grožđa, divljih trešanja, lešnika, žira, maslina, krušaka i smokava. Prvo vino ovde je napravljeno od drena (Cornus mas), pre nego što su vrhunske sorte grožđa uvedene trgovinom. Etrurci su razvili raznovrstan sistem šumskih vrtova koji je na italijanskom jeziku postao poznat kao „coltura promiscua“ ili „mešoviti uzgoj“. Poput opsežnih šumskih vrtova euganejskih brda, ove farme predstavljale su kreolizaciju lokalne mezolitske agroekologije – useva drveća i domaćih višegodišnjih biljaka – sa bliskoistočnim uzgojem žitarica. To je sistem koji je preživeo do današnjih dana.

Praksa preplitanja grožđa u drveće jedan je od najstarijih delova ovog sistema, poznat kao „alberata“, „vite maritata“ ili „arbustum gallicum“. Rimski autori opširno su pisali o njegovoj upotrebi: Plinije je tvrdio da vinove loze uzgajane na drveću daju bolje vino (tvrdnja koja takođe ima odjek u zapažanjima američkog vinogradara T.V. Munsona, koji kaže da ovakve loze takođe izbegavaju truljenje i kukolj). Drvo za koje je vinova loza „udata“ menja se na osnovu lokalnih ekoloških i ekonomskih faktora. U nekim oblastima Italije dud se koristi kao rešetka grožđa kako bi se obezbedilo gajenje voća, stočne hrane i svilenog crva. U vlažnim područjima koristila se vrba ili topola. U brdima su trešnje često bile korišćene kao rešetke. U ovom sistemu može se koristiti sve, od poljskog javora i kestena do masline i bresta.

„Coltura promiscua“ je u svojoj osnovi pripitomljena kopija praistorijske šumske bašte. Dok su njeni preci iz mezolita sakupljali divlje zrnje, voće i orašaste plodove, lekove i drvo iz šume koja je okruživala njihova sela, Etrurci i njeni potomci stvorili su složeni polikulturni sistem koji je ove elemente održavao u kontrolisanom i linearnom okruženju­: pripitomljeno grožđe koje se penjalo u redove (obično domaćeg) drveća koje je skraćivano zbog stočne hrane ili materijala za košare i drva za ogrev, ili koje je bilo brano zbog voća i ulja, a koje je okruživalo mala polja raznolikih žitarica, mahunarki, sena i povrća koje se rotiraju radi održavanja plodnosti. Ovaj sistem omogućava proizvodnju osnovnih useva i specijalnih proizvoda za tržište i proširuje sposobnost gajenja na širi spektar zemljišta i uslova.

Ovi pripitomljeni pejzaži u potpunosti su se integrisali u lokalni ekosistem, formirajući mreže za povezivanje između lokalnih šuma. Kao mozaici drveća, zrna, kamenih elemenata i vodenih puteva, oni stvaraju oaze duboke biološke, hidrološke i geološke raznolikosti u predelu. Raznolikost i snaga ovog sistema učinili su ga otpornim na invaziju smrtonosnih filoskera koji su uništili slabije francuske monokulture grožđa. Uvođenje useva, inzvazijama i trgovinskim putevima, jedina je velika promena koju je ovaj sistem video u dva milenijuma. Vrste iz Azije i Amerike (citrusi, kukurz itd.) neprimetno su ušle u „colturu promiscua“-u, i sada su osnovni usevi u ovim sistemima.

Prema novoj kulturi

Drevni seljački farmeri koji su stvorili ovaj sistem šumskih vrtova nastavili su da love divljač i beru divlju hranu, baš kao što to rade njihovi potomci u Toskani danas. Kultura i kuhinja Toskane – od lova na tartufe do vinarstva – deo je 30.000 godina stare neprekinute tradicije i odnosa sa zemljom. Elegancija i skoro savršenstvo ovih umerenih šumskih vrtova prikazuje se u njihovom uspehu da milenijumima uspevaju na najtraženijem tlu u Evropi, preživljavajući klimatske promene, rat, kugu, sušu i ekonomske preokrete.

Samo je širenje posleratne neoliberalne ekonomske politike u 20. veku uspelo da taj nenadmašni sistem dovede do ivice izumiranja. Zaista, „coltura promiscua“ je skoro nestala u svojoj rodnoj zemlji iz istih razloga iz kojih su nestali i drugi evropski agroekološki sistemi. Urbanizacija i depopulacija sela u modernom periodu praktično su eliminisali tradicionalna ekološka znanja i bazu rada za održavanje i žetvu. Intenzifikacija moderne kapitalističke pradigme podstakla je ekstraktivne monokulture gotivinskih useva, umesto samoodrživost ili regenerativne metode. Posleratna mehanizacija, koja je stvorena za monokulture i ekonomiju velikog obima, nije pogodna za male, ručno negovane agroekosisteme koji zahtevaju visok stepen stručnosti u oblikovanju i radu sa svetom prirode.

Srednjovekovni vlastelinski feudalizam, američki plantažni sistem i Džim Krouv, i moderna industrijalizovana poljoprivreda, svi su potomci monokropskih poljoprivrednih sistema zasnovanih na ropstvu koje je nametnulo Rimsko carstvo u nastojanju da pokori i zameni evropska plemenska društva. Ovakvi represivni sistemi oduvek su lebdeli pod zastavom efikasnosti i profita bez obzira na dobrobit ljudi ili ekološko uništavanje. Ova suštinska borba između ekstraktivnih imperijalističkih sistema i autohtonih kopnenih načina života još uvek traje širom Evrope i njenih bivših kolonija – posebno Amerike. U ovoj borbi su brz nestanak pašnjaka, grmovitih šuma, vrba, živih ograda i mediteranskih šumskih vrtova, svi povezani. Ulog njihovog opstanka nije očuvanje prohujale relikvije, već zaštita i širenje odnosa sa zemljom koja može prehraniti naše zajednice, sačuvati biodiverzitet kroz klimatske promene i stvoriti produktivne ekosisteme koji traju milenijumima.

Uproks onome što su nam govore, autohtona mezolitska društva nisu nestala: prilagodila su se i preživela na nove načine. Njihove kulture, vrednosti, duhovna verovanja i odnosi sa zemljom kodirani su u narodnim tradicijama i regionalnim agroekološkim sistemima koji postoje u celoj Evropi. Ona su suštinski protivotrov za toksičnu kulturu zasnovanu na carovanju koje trenutno vlada nad našim društvom.

Ona su primer onoga što bismo mogli izgubiti ako previše zaboravimo, ali i onoga što možemo ponovo stvoriti. Naše sadašnje krize klimatskih promena, ekstremnih nejednakosti i imperijalizma bukte, a endemsko nasilje sablasno odražava padove prethodnih kultura koje su se previše oslanjale na šačicu finijih žitarica i expansionist ethos. Ali ovo vreme haosa takođe može biti prilika da se ugledamo na starije kulture koje su ga zamenile: one koji su zasadili drveće u ruševinama carstava, koji su prepravljali zajedničko dobro na napuštenim plantažama i tiho nastavili da vode svoj mali šumski vrt kao i njihovi preci pre njih. Možda smo nasledili najrazornije sisteme ekstracije i eksploatacije ikada viđene, ali nasledili smo i seme za bolji način života: način koji su naši najstariji preci poznavali i negovali.

Možda je vreme da još jednom zasadimo to seme.

Izvor: The Lost Forest Gardens of Europe
Preveo: Marko Burić

Objavio: Perforum

Možda mislite kako nemate dobru zemlju u svom vrtu, pa je to razlog što ništa ne uzgajate. Rijetko tko ima idealne uvjete, a ako ima, vjerojatno je mnogo radio da ih osigura. Ili je suviše zbijena, ili nedostaje hranjiva, pjeskovita ili kamenita. Što bi rekli da vam okoliš izgleda kao na donjoj slici, da je kiša zadnji put pala prije godinu dana? Rekli bi da to nije mjesto da se zasadi vrt? Neki misle suprotno, za neke je upravo to pravo mjesto da se nešto sadi.

Umirovljena učiteljica Abla

Abla je učiteljica u mirovini, živi u Jordanu, a na slici je njen okoliš. To su uvjeti s kojima raspolaže. Prije nešto više od dvije godine, ona je pohađala tečaj za permakulturu koji se održavao u blizini njene kuće. Dio je to projekta “Greening the desert” kojeg je započeo Geoff Lawton prije 10 godina. Cilj projekta je da formira sustav ozelenjivanja pustinje te da educira mještane kako bi sudjelovali u tome. Abla je upravo to i učinila. Nakon završenog tečaja ozbiljno se uhvatila posla.

Hvatanje kišnice i navodnjavanje

U njenom kraju, kiša je izuzetno rijetka pojava. Stanovnici ovise o vodi koja im se dostavlja u ovakvim tankovima. Ipak, kada kiša konačno padne, Abla ju usmjerava sa krova u prazni tank, koji je spojen na sustav navodnjavanja. Kap po kap, kišnica se ispušta štedljivo pod svaku posađenu biljku.

Izgradnja humusa

Abla zna kako je humus izuzetno dragocjen. On je najhranjiviji sloj tla i odlično zadržava vlagu. Humus se gradi kompostiranjem, tj. razgradnjom organskog materijala. Abla je ispočetka morala sav organski materijal donositi u svoj vrt. S vremenom, u vrtu su počele rasti biljke koje odbacuju lišće i dodaju novi sloj humusa. Posadila je i brzorastuće bilje koje redovito reže i stabljike ostavlja na tlu.

Zaštita od sunca

Suviše sunčeve energije ne djeluje baš povoljno na mladi vrt usred pustinje. Prebrzo isušivanje tla je veliki problem u ovakvoj klimi. Abla je ispočetka vrt štitila umjetnim sjenilima, ali je posadila i penjačice. Nakon dvije godine, biljke su toliko narasle da već osiguravaju značajnu sjenu za vrt. Sada je mnogo ugodnije i boraviti u njemu.

Sadnice

Abla ima još mnogo posla da u vrtu uzgoji sve što je zamislila. Za to joj treba mnogo novih sadnica. U zasjenjenom dijelu vrta, iza kuće, izradila je police od otpadnog drveta. Na njima uzgaja mlade biljke iz sjemena ili reznica. Njeguje ih dok ne narastu dovoljno da se posade na trajno mjesto.

Rezultat u 2 godine

U dvije godine, već se vidi ogroman napredak. Ovako vrt izgleda sa krova ove marljive učiteljice. Dnevno, Abla radi pola sata do sat svakoga dana. Vrt joj već sada osigurava mnogo hrane.

Što bi Abla preporučila drugima u sličnoj situaciji?

Učinite to, nije teško, svatko može. Ako ne radi sebe, učinite to za svoju djecu. Ako nije sada vrijeme za to, kada je? Učinite to! To je ono što trebamo na ovoj planeti. Počnite!

Abla, umirovljena učiteljica i pustinjska vrtlarica

Ako vas zanima malo više informacija o vrtu, pogledajte kako on trenutno izgleda:

A pogledajte i malo više detalja o Abli, kako je počela, zašto, koje su poteškoće i kako ih rješava:

Zašto je to i za nas važno?

Vjerojatno nitko od nas nema baš ovako surove uvjete za uzgoj. Živimo u predivnoj zemlji i uživamo idealnu klimu. Često toga nismo ni svjesni. Kada pogledamo ovakav video, kada vidimo koliko se netko trudi samo da bi dobio kakav zeleni listić… Onda moramo biti svjesni kakvim blagom raspolažemo, i uložiti maksimalan napor da to blago i zaštitimo od uništenja. Budemo li to blago olako shvaćali, jednog bi dana i naša djeca mogla ovako živjeti.

Više informacija o projektu Greening the Desert na sljedećem linku:

Objavio: Nikola

Prema izvoru: david jacke & eric toensmeier – edible forest gardens–ecological vision and theory for temperate climate permaculture.

Kao spremišta ponajprije kalcija pa još pokojeg mikroelementa, pogodne za šumski vrt, navode:

Acer saccharum / vrsta Javora (sadrži Ca, K)

Allium schoenoprasum / Vlasac (Ca, Na)

Carya ovata (Ca, K, P)  / Japansko drvo

Chamaemelum nobile / Kamilica (Ca, K, P)

Cichorium intybus / Cikorija (Ca, K)

Cornus florida /  (Ca, K, P)

Equisteum spp. / Preslica (Ca, Co, Fe, Mg, Si)

Nasturtium officinale / (Ca, Fe, K, Mg, Na, P, S)

Plantago spp.  / Trputac (Ca, Cu, Fe, K, S, Si)
 

3 komentara na forumu Autor: zemljak zadnji komentar: 29/09/2013 17:05 od kad budu gorjeli gradovi

Objavio: Sa foruma

6 komentara na forumu Autor: Nikola zadnji komentar: 23/07/2013 19:39 od Harp

Svoj prvi šumski vrt počeo sam saditi prije nego sam saznao kako se uopće treba dizajnirati ovakav vrt, i puno prije nego sam uopće pohvatao neke konce iz permakulture. Ideja je bila da na malom prostoru isprobavam, griješim i učim, i kasnije to iskustvo primjenim na većem terenu.

Sada na početku 2020. godine i dalje uživam u plodovima vrta u kojeg zalazim samo radi berbe. Prepušten je prirodi, preko njega učim kako ona funkcionira. Pa eto da najkraće moguće opišem kako se stvar razvijala i zašto se baš tako razvijala…

Početak 2011. godine

U jesen 2010. godine kupio sam teren, na brzinu isplanirao što će gdje biti, i čekao proljeće da krene sadnja. Kako sam rekao, te sam zime isplanirao da krenem sa komadićem od kojih 300-400 m2 kao probnim prostorom.

U proljeće 2011. je geodet izmjerio i označio, tako da sam tek tada znao gdje je taj budući vrt uopće, i tad sam shvatio da je prilično nagnut prema sjeveru, dosta zasjenjen jednom velikom lipom sa juga i zapada, ali optimizma nije nedostajalo. Po međi sam zabio visoke kolce u nadi da ću tu s vremenom isplesti jednu visoku ogradu kao vjetrobran, ali to nije nikad realizirano. Tu sam zasadio 3 duda, 3 višnje, puno kupina i malina po rubu parcele, dosta ribiza, ogrozda i aronije po sredini, i budući da prošle godine nisu pokosili taj dio, imao sam instant malč.

Do ljeta, sav se malč rastopio, niknula lijepa, zelena trava, ali srećom imam još jednu puno veću livadu koju sam pokosio i sav malč istresao na ovaj komadić. To mi je bio potez “karijere”

Tu su grmovi ribiza gotovo zatrpani sijenom…

Voćke nisu gotovo ništa te godine narasle, ono malo listića koje su potjerale su srne pojele, izgledalo je kao da su propale. Sa bobičastim voćem je situacija bila vrlo slična, ali te je godine suša bila poprilična, bio sam sretan radi svake biljke koja je uopće preživjela.

U jesen, ili zimu pred snijeg, digao sam dio malča i ispod našao potpuno čistu, rahlu, crnu zemlju i cijele zime smišljao što s time… Te sam jeseni tu posadio i 3 jabuke, jer sam krenuo sa sadnjom većeg šumskog vrta, pa su mi te tri tamo ostale kao višak.

Proljeće 2012. godine

Do proljeća 2012. sam smislio, dok voćke i grmovi ne izrastu malo, tu ću uzgajati povrće, jer drugog vrta nemam, a žao mi da se ova zemlja i prostor ne iskoristi.

U proljeće, brat i ja iskopali staze kroz ovaj vrt, prateći konture tla, najviše iz razloga da ne ugazim vrlo dobru zemlju. Znači, ukopavanjem staza, nastale su nešto kao povišene gredice između njih. Kopanje je bila čista pjesma, ništa lakše od toga, i dijete bi moglo. Kako smo kopali, otkrivali smo gredicu po gredicu, na nju bacali mješavinu sjemena nekih 15-ak vrsta povrća, što mi se kasnije pokazalo dosta loše. Sjeme smo pokrili tim prošlogodišnjim sijenom i čekali.

Te je godine u vrtu bilo svega, i povrća, i korova, ali snalaženje je bilo vrlo teško zato što je sve izmješano, recimo dogodilo mi se da hodam kroz vrt i vidim lijepu glavicu salate, taman za ubrati, i dvije minute kasnije se vraćam tuda i ne mogu je nikako naći. Prebirem po travi, saginjem se 10 minuta, i nisam je nikad našao. Rotkvice su sam sve otišle u sjeme jer ih nismo na vrijeme prepoznali. Itd. S kupusnjačama nije bilo uopće uspjeha, dal zbog sjene, ili nedostatka hranjiva u zemlji, ne znam. Iste je godine vrt gotovo preuzela “medvjeđa šapa”, jestiva divlja biljka.

Proljeće 2013. godine

Vrt sam prepustio zaboravu do proljeća sljedeće godine, 2013. Zima je bila katastrofa, jako puno snijega koji je jako dugo ostao, kod mene sve negdje do 5. mjeseca. U proljeće je sve u vrtu bilo polomljeno. Grmovi ribiza sravnjeni sa zemljom, voćke slomljene blizu tla, ograda potpuno polomljena…

U igru se uključio odlučujući faktor, moja ženica, koja kaže, idemo sve ponovno ograditi, sve prekopati, zasaditi krumpir. Tako smo i napravili, kupili dvije vreće krumpira, posadili njime 4 gredice, i ostale nam još 4 prazne. Sjetio sam se sjemena nekog domaćeg kukuruza, pa sam na 3 bacio taj kukuruz, a na zadnju smo posadili jagode. Do sad se onaj debeli malč potpuno razgradio, gotovo da nije ostalo ni travke, ali to se jako osjetilo na kvaliteti tla. Sve biljke su počele rasti kao lude, ribizi su se u par tjedana preporodili, polomljene voćke potjerale nove grane, svo povrće vrlo dobro raste, što mi je jako drago jer mi ženica nije bila prisutna dok sam doživljavao neuspjeh za neuspjehom, a prisutna je sad kad je sve krenulo pa joj se stav prema selu drastično promijenio.

Kad smo pokosili veliku livadu, ja sam ponovno sve brižljivo izmalčirao, makar su biljke startale takoreći bez malča, iz gole zemlje.

Tu se vidi šarenilo biljaka, snimljeno neki dan, ribizi, jabuka, kukuruz, krumpir, rajčica, slak, i još koješta.

Rajčica na koju se penje dosadni slak…

Gredica s kukuruzom po rubovima, lavandom, rajčicom i ribizom u sredini…

Gredica s jagodama. Inače, jagode su posađene u najgore zakorovljen dio terena, gdje rastu one robustne pavitine (Clematis vitalba) koja je plazila po vrtu, s granama tako debelim da sam ih sjekirom sjekao… E da se ne polomim od posla da iskorijenim tu pavitinu, ja sam je jednostavno prekrio kartonom, gore stavio par kamena, i u rupe sadio jagode. Pokazalo se kao dosta dobro.

Evo i malina i kupina, nije ih puno ostalo, ali i one su krenule izbijati iz korijena.

I sad, konačno ove godine mogu reći da sam se stvarno najeo u vrtu. Ribizi su jako dobro rodili na onim polomljenim granama, nismo mogli toliko pojesti pa smo radili pekmez, jagoda već dosta dugo ima, svaki put kad dođemo kao desert za djecu, maline pomalo prolaze, ali dolaze kupine, itd. Kako sam rekao, drago mi je da je vrt baš sada dao neke rezultate, kad su žena i djeca samnom, pa da vide onu svjetliju stranu uzgoja hrane.

Evo ona jabuka koja je bila polomljena do zemlje…

Za kraj, rekao bih da sam dizajnerski to mogao i bolje riješiti, da sam onda znao što znam sada, ali i ovo je bolji rezultat nego što bih imao da sam 2-3 godine samo smišljao gdje i što posaditi. Sada znam da mi nedostaje fiksatora dušika, pa ću prazna mjesta popunjavati njima, dok potpuno ne ispunim prostor. Onda vrt prepuštam više-manje prirodnoj sukcesiji, a koncentriram se na neke druge djelove imanja.

Plan za ovu jesen je mrvicu nejasan, ali mislim da će ići ovako. Krumpir moram uskoro povaditi. To će ostaviti golu, rahlu, prekopanu zemlju. Na nju ću posijati lucerku, da čim prije zauzme prostor. Uz nju, posijati ću na rijetko i pšenicu, zapravo kamut, imam sjeme pa da se ne baci. Ako bude što od njega, super, ako ne bude, meni isto dobro, jer zapravo samo zauzimam prostor da mi se vrt opet ne zakorovi previše.

U vrtu same niču i mlade lipe, neke ću ostaviti kao salatu. Niču i lijeske, isto neke ostavljam. Ostalo za sad uklanjam. Već sada imam priličnu biološku raznolikost samog vrta, i dosta niske zahtjeve za održavanjem, ali vrt mi i dalje ostaje kao pokusni, u njemu sam dosta naučio, a još puno moram tek naučiti.

Sadašnjost

Ovo gore napisano je 2013. godine, prije gotovo 7 godina. U međuvremenu, imao sam puno posla sa većim projektima i vrt je posve zapušten. Kako sam spomenuo, u vrt uđem nekoliko puta godišnje radi berbe. Ništa ne sadim, ne čupam, ne režem i ne kopam. Ulazim u visokim čizmama da me što ne ugrize. To je džungla, tko zna čega sve dolje ima. Zanimljivo je da korova gotovo uopće nema. Jasno, prevladale su višegodišnje biljke, većinom korisne. Voćke lijepo rastu, mnogo bolje nego tamo gdje se više trudim oko njih. Među njima, grmovi bobičastog voća moje visine. U prazninama, cvijeće. Grmovi lavande, nećete vjerovati, rastu kao da su kod kuće. Jagode su još tu negdje, prilično postisnute od strane većih biljaka, ali nađu se svaki put na drugom mjestu. Maline se šire pod zemljom, na jednom se mjestu grm osuši ali nikne pola metra dalje drugi. Niknulo je i samoniklog korisnog bilja, poput lipe i lijeske, ali ništa previše. Za sad izgleda prilično stabilno, kao da je neka ravnoteža postignuta.

Usred vrta sam izgradio jedno jezerce, promjera nekih 3-4 metra. Tu je da stvori malo vlažniju mikroklimu tijekom ljeta. Za sad to odlično funkcionira, vrt se stalno zeleni. Mnogo ptica i drugih životinja dolazi piti vodu pogotovo tijekom ljeta. Mene to veseli, baš mi je lijepo.

6 komentara na forumu Autor: Nikola zadnji komentar: 23/07/2013 19:39 od Harp

Objavio: Nikola