Naslovna fotografija: Rahela Poljak

Kako su povezani rastanci i permakultura?

Rastanci su, složili se s time ili ne, neizbježni, događaju se svakodnevno, a da toga vrlo često nismo svjesni. Rastanak većinu ljudi prvo asocira na nešto teško, nešto traumatično i tužno… nešto što bismo svakako voljeli izbjeći.

Rastanak je i za mene, kao i za većinu ljudi, na prvu bio nešto što mi izaziva osjećaje tuge i sjete za nečim/nekim što sam nekad imala, a sad više nemam. Lagala bih kad bih rekla da mi misli odmah idu u nekom pozitivnom tonu. No, nakon toliko snažnih priča ljudi koje smo tijekom ovog procesa upoznali, ali i zbog pojedinih osobnih iskustava, zaista smatram da su nam rastanci u životu itekako potrebni. Da bismo se promijenili i narasli, stari obrasci ponašanja, ljudi, stavovi i razmišljanja s kojima više ne rezoniramo jednostavno moraju otići. Tako stvaramo mjesta za nove životne prilike i promjene. Svaka promjena podrazumijeva određenu dozu stresa, straha i neizvjesnosti, ali sigurna sam da, nakon nekog vremena, shvatimo zašto je do nje trebalo doći i zašto nam je bila potrebna.

No, mora li svaki rastanak biti tužan? Krije li se iz svakog tog rastanka nešto što ti pokaže da ipak u njemu ima i nečeg dobrog?

Sve navedeno motiviralo me u kreiranju mog diplomskog projekta na 2. godini Produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata na Akademiji dramske umjetnosti.

“Projekt Rast(anak)” čine 3 segmenta:

1. dokumentarni web serijal
2. audio podcast intervjui “grow! podcast”
3. digitalna zbirka anonimnih tekstova “Neispričani rast(anci)”

Dokumentarni web serijal “Projekt Rast(anak)”

7 priča i 7 protagonista. Svi toliko različiti, a isti u jednom – doživjeli su značajan rastanak od nekoga/nečega, što je uvelike utjecalo na njihov život i potaknulo mnoge promjene u njima samima.

Nakon nekoliko mjeseci istraživanja i promišljanja, odabrali smo sljedeće protagoniste:

1. IVANČICA ĐUKEC KERO
2. ANTONELA GOLOBIĆ
3. TATJANA JURIĆ
4. KARLA ZELIĆ
5. IZABELA, DINKO I LENA PLEŠA
6. ROBERT ŠENK
7. MAJA I JAKOV POGAČIĆ

S obzirom da su odlazak psihologu, psihoterapeutu, psihijatru i dalje stigmatizirani, cilj projekta je dokumentiranjem intimnih priča odabranih protagonista takve teme približiti društvu.

Uz one “očekivane” teme kada netko spomene riječ “rastanak” kao što su prekid ljubavnog odnosa, smrt, odlučili smo se posvetiti i onim rastancima koji se također događaju na dnevnoj bazi a da ih isprva možda uopće tako ne percipiramo. Rastanak smo pronašli i u pobačaju, selidbi u eko selo, dolasku djeteta u život supružnika, radikalnoj promjeni prehrane u svrhu ozdravljenja i u poslu influencera.

Odabirom toliko različitih rastanaka ideja je bila da se upravo ta različitost između “malih” i “velikih” rastanaka, “težih” i “lakših” normalizira.  Naime, iako se međusobno razlikuju, u suštini imaju i mnogo toga zajedničkog – a to su emocije tuge, ljutnje, nemoći, patnju i bol s kojima se ljudi susreću prilikom svake veće traume, promjene, gubitka…rastanka. I neovisno o čemu se radilo, svatko od nas ima pravo na proces žalovanja i svoju tugu. Pa makar u pitanju bio, recimo, prekid prijateljstva ili ljubavnog odnosa.

ROBERT ŠENK

Kako sam već prethodno spomenula, jedna od tematika kojoj smo se posvetili jest rastanak od suvremenog života u urbanom gradu selidbom u Eko selo Blatuša. S kojim se sve izazovima susreo, koje promjene je doživio, zašto se uopće odlučio na takav korak, što za njega znači zaista biti bogat ispričao je protagonist epizode Robert Šenk koji je u Blatuši izgradio eko selo te zajedno sa svojim sumještanima, svojim “plemenom” kako ih sam naziva, živi “nekonvencionalnim” načinom života – u samoodrživim nastambama, baveći se permakulturom i u skladu s prirodnim zakonima.

Više o njegovoj priči možete doznati na web stranici projekta: https://rastanak.com/6-epizoda-robert/

Video:

grow! podcast

Audio podcast intervjui naziva “grow! podcast” svojevrsni su nastavak glavnog dijela projekta. Stručnjaci iz raznih grana psihologije i sociologije, različitih smjerova psihoterapije i ostalih specifičnih područja progovaraju o podtemama rastanka svake epizode serijala iz psihološke, društvene i edukativno-informativne perspektive.

Voditeljice intervjua su magistrice psihologije s platforme ZAM.isli:

• Zrinka Štetić Grubišić
• Maria Paluh
• Ana Žulec Ivanković

Ukupno vas očekuju 24 intervjua koji se objavljuju netom nakon izlaska epizode serijala uz koju su vezani.

Nastavno na Robertovu epizodu, uskoro će biti dostupna i 3 audio podcast intervjua:

• 11.1.2024. – INDIRA JURATEK, osnivačica i urednica portala “Budi dobro”, theta healing terapeut, reiki majstor: Što znači “vratiti se sebi” i holistički način življenja
• 14.1.2024. – DAMIR MRAVUNAC, profesor sociologije i filozofije: Otuđenost ljudi u današnjem svijetu
• 17.1.2024. – MATKO ŠIŠAK, voditelj Recikliranog imanja i Akademije prirodnog graditeljstva: Kako izgraditi ekološku samoodrživu kuću i eko naselje?

Digitalna zbirka priča “Neispričani rast(anci)”

Digitalna zbirka je trenutno u nastajanju. U želji da projekt bude i interaktivne prirode, ideja je da ju kreira upravo publika. Stoga bih iskoristila ovu priliku i pozvala sve čitatelje da podijele priču o svom značajnom životnom rastanku i tako postanu dio projekta. Priču možete anonimno poslati na našoj web stranici https://rastanak.com/price/ ili na mail projekt.rastanak.adu@gmail.com. Priče ćemo odabrati, selektirati i objaviti tijekom ove godine.

AUTORSKI TIM I SURADNJE

Mnogobrojan tim suradnika za jedan studentski rad, njih čak 90, sudjelovao je u realizaciji cjelokupnog projekta, od samih priprema do pretpremijere u Zagrebu koja je održana 9.10.2023. u kinu Kinoteka, odnosno u Karlovcu 15.10.2023. u kinu Edison.

Na samom početku, u rujnu 2021., prvi suradnici koje sam kontaktirala bili su članovi autorskog tima – redateljica Bela Bračko Milešević, direktor fotografije Luka Jazić i montažerke Stella Roso i Antonija Markulin – te smo zajedno krenuli razvijati koncept epizoda serijala, osmišljavati vizualni pristup i uspostavljati plan i način rada. Željeli smo zaobići klasični dokumentarni pristup i stoga smo se poigrali sa zanimljivim stilizacijama koje su se mijenjale iz epizode u epizodu (primjerice,  u Robertovoj epizodu primjer stilizacije su njegove skice prostora i prirode koja su potom prikazani u idućem kadru). Protagonisti nam o svojem rastanku govore u voiceoveru te se ne koristimo “talking heads” metodom, a ponavljajući element koji se pojavljuje na početku i kraju svake epizode te ih tako dodatno povezuje jest fotografsko platno. Za kreiranje koncepta svake epizode i kako bismo pronašli način da što bolje prenesemo priču i emociju, bilo je potrebno dobro upoznati protagoniste pa smo dosta vremena uložili i u taj dio.

S vremenom je projekt počeo rasti pa su se tako događale i neke međufakultetske suradnje sa studentima VERN-a, Grafičkog fakulteta, a posebno bih istaknula i suradnju s FPZG-om i studentom Lukom Pocrnjom koji je bio asistent produkcije i moja desna ruka.

Autorski tim:

• Autorica i producentica projekta: Laura Pribanić
• Scenaristica i redateljica: Bela Bračko-Milešević
• Direktor fotografije: Luka Jazić
• Montažeri: Stella Roso, Antonija Markulin, Rudolf Ravbar
• Asistent produkcije: Luka Pocrnja

Uspješnost projekta

HAVC I SPONZORI

Projekt je financirao Hrvatski audiovizualni centar. No, s obzirom na veličinu i zahtjevnost projekta, bila su nam potrebna dodatna sredstva kako bismo ga realizirali na željenoj razini. Stoga je puno truda i vremena uloženo u kontaktiranje i dogovaranje sponzorstva i donacija. Novčano su nas podržali Zajednica tehničke kulture Karlovačke županije i Row Spirit by Martin Sinković (također i u proizvodima), a tu je još i niz drugih tvrtki/brendova, njih čak 28, koji su nas sponzorirali svojim proizvodima i uslugama.

PITCHADU

Dodatne potvrde vrijednosti projekta i potencijala za uspješnost u budućnosti prepoznati su još u ranoj fazi produkcije. Na Akademijinom natjecanju PITCHADU Hrvatska radiotelevizija projekt je nagradila uslugama kolor-korekcije slike i postprodukcije zvuka.

Krajem prosinca 2022. godine održan je internacionalni TV market NEM Zagreb 2022 – najveći i najznačajniji TV market u CEE regiji – u sklopu kojeg se odvijao i TV writing contest. “Projekt Rast(anak)” odabran je među TOP 3 najbolja projekta u Unscripted category.

Trailer serijala: PROJEKT RAST(ANAK) // Trailer

Instagram: https://www.instagram.com/rast.anak/

Facebook: https://www.facebook.com/profile.php?id=61550493533604

Tik Tok: https://www.tiktok.com/@projekt.rastanak?_t=8hsmTam2ja5&_r=1

Objavio: Laura Pribanić

Tek smo čuli za permakulturu, i odmah vidimo besprijekorno osmišljena i uređena imanja. Biljke rastu same od sebe, hrana posvuda, ljudi nasmiješeni, zadovoljni… Poželimo i mi tako živjeti, educiramo se, prođemo kakav tečaj, krenemo dizajnirati. Na papiru sve funkcionira savršeno, zone, sektori, kuda teče voda, gdje sadimo kakvo bilje… Prođe 10 godina, a livada je i dalje livada. Gdje je zapelo?

Ako se bavite permakulturom na način da prenosite znanje, zagovarate promjene u društvu, onda je samo bavljenje ujedno i rezultat. Ako se, pak, bavite na način kako ja volim, onda je nemoguće ne tražiti rezultate. Za mene, permakultura jest uzgoj hrane. I gradnja imanja, proizvodnja energije, održavanje zajednice na životu i okupu. Permakultura je vrlo konkretna, i ako ne možemo izmjeriti rezultate, kako znamo da dobro radimo?

S time na umu, neprestano analiziram što sam u proteklih 10 i više godina postigao, i bi li bilo drugačije da nisam krenuo putem permakulture. I ne mogu reći da sam zadovoljan. Očekivao sam više. Na početku ovog puta, očekivao sam da za 10-ak godina živim u posve drugačijem okolišu. Na bitno drugačiji način. Ipak, malo se od toga planiranog i ostvarilo. Zašto je to tako?

Problem je u meni

Ispočetka, mislio sam da je problem u meni. Nisam dovoljno znao, pa sam se educirao. Oponašao sam one iskusnije, ali nije mi baš išlo. Onda sam mislio, možda je problem u tome što oponašam, pa sam pokušao biti originalan. Ni to nije davalo neke rezultate. Mislio sam da mi samo treba iskustva, pa sam nastavio ponavljati greške dok ne uzgojim više sijedih na glavi. Mislio sam, možda me obitelj sputava u tome što želim postići, pa sam pokušao i njih promijeniti. Nisam se htio baš previše javno izlagati, jer nisam imao što pokazati. Imao sam dojam da svi oko mene znaju što rade, jedino meni to nikako ne ide.

Problem nije u meni

Tek godinama kasnije, stekao sam dojam da nisam uopće usamljen u svojem osjećaju nemoći. Jest, ima sjajnih ljudi koji postižu još sjajnije rezultate, ali većina nas uglavnom tapka u mraku. Nešto napravimo dobro, većinu baš i ne, prođe vrijeme, i uvijek smo na početku. Pa u čemu je onda problem? Tisuće ljudi oko nas koji su čuli za permakulturu, prošli tečajeve, žele napraviti neke pozitivne promjene. U doba interneta, teško da je ikakvo znanje nedostupno. Znači, imamo sve na pladnju, samo treba izgraditi svijet kakav smo zamislili. I opet, ćorak. Gdje su sva ta permakulturna imanja, šumski vrtovi, zašto naš cijeli okoliš do sad već nije jestiv? Zašto se u permakulturu ulaže toliko mnogo energije, a ona tako malo vraća?

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Ova prirodna oaza mira i zelenila nalazi se u malenom gradiću po imenu Križevci, u samom srcu hrvatskog Prigorja. Vrtlarstvo u ovom dijelu Hrvatske ima i dugu tradiciju. O tome nam svjedoči i priča o nekadašnjoj Križevčanki Magdi Logomer Herucini koja je živjela u 18. stoljeću, po kojoj je i sam vrt “Magdin vrt” dobio svoje ime. Smatra se da svaka žena koja je u ono vrijeme (pre)poznavala više od pet biljaka bila optužena je vještica. Magda se je tijekom svojeg života bavila vrtlarstvom i pravljenjem melema kojima je liječila razne bolesti koje su harale u to vrijeme. Upravo zbog toga i još nekih optužbi koje su snašle Magdu, jadna je Magda skoro ostala bez glave. Optužena je za vještičarenje. No, Magdu je spasila Marija Terezija 1758. u Beču, od tada ne postoji niti jedan pismeni dokaz o osuđenim vješticama.

Ova priča nije samo priča o Magdi. U ovom primjeru posebno je naglašen peti element permakulture – organizacija odnosno društvo. Iako se u permakulturi svakom elementu voda, tlo, zrak, energija i organizacija daje posebna važnost prilikom dizajniranja, u vidu analize svakog od elemenata. Taj peti element organizacija ponekad je pomalo zaboravljen.

Kako je sve počelo?

“Udruga križevačkih vrtlara Magda” kao inicijativa postoji već skoro sedam godina kada je nekolicina entuzijasta i zaljubljenika u prirodu uz dopuštenje grada počela obrađivati gradsko zemljište u svrhu vrtlarstva. Entuzijasti odnosno vrtlari koji su pokrenuli ovu inicijativu su stanovnici grada Križevaca koji uglavnom žive u stanovima ili kućama bez pristupa dvorištu, odnosno zemlji pogodnoj za proizvodnju hrane.

Sve do prošle 2022. godine zemljište je na upravljanje građanima davao Grad. Nakon šest godina vrtlarenja, vrtlari su shvatili da im treba nešto više. Odnosno, pojavile su se veće potrebe, kao što su ograđivanje vrta, postavljanje kućica za alat, postavljanja dječjeg igrališta i drugo. Kako bi se sve lakše knjižilo, te kako bi sve bilo transparentno i kako bi svi imali uvid u troškove osnovala se udruga skraćenog naziva “udruga Magda” koja se javila na natječaj za upravljanje vrtom koji je raspisao Grad, od tog trenutka upravljanje vrtom vodi Udruga.

Kako to zapravo funkcionira?

Na zemljištu površine od oko šest tisuća kvadrata uređeno je 39 gredica, od kojih je svaka identične površine 50 kvadrata. Većina vrtlara posjeduje po jednu gredicu koju obrađuje. Budući da je tijekom proteklih godine bilo više gredica nego vrtlara, neki od vrtlara odlučili su se uzeti dvije gredice koje obrađuju.

Pravo na zakup gredice ima svaka punoljetna osoba koja sklopi ugovor o zakupu zemljišta s Udrugom Magda nakon prijave na natječaj o zakupu gredica koji se provodi svake godine početkom proljeća. Osim potpisanog ugovora, vrtlari moraju ispuniti prijavnicu za članstvo udruge.

Članovi se tijekom svojeg boravka u vrtu moraju pridržavati određenih pravila koja su propisana “Vrtnim pravilnikom” i koji se prilaže uz ugovor o zakupu zemljišta. Ta pravila se uglavnom tiču stroge zabrane upotreba pesticida i mineralnih gnojiva, kao i pridržavanja drugih ekoloških praksi. U pravliniku stoji naglasak na pridržavanje ekoloških praksi i jasno definirane sankcije ako se netko od vrtlara ne pridržava propisanih pravila – gubi pravo zakupa zemljišta. Osim navedenog, u vrtu se potiče bioraznolikost, a korov se rješava mehanički odnosno ručno.

Ovakvi koncepti “gradskih vrtova” sve česta su praksa u brojnim gradovima. Udruga Magda prenijela je koncept upravljanja kakav se provodi drugdje, poput onog u Koprivnici koji vodi Udruga Kopriva.

Još malo o vrtu

U sklopu vrtova nalazi se i dječje igralište, nekoliko kućica za alate, hoteli za kukce i medonosni punktovi koji privlače pčele i mnoge druge korisne kukce za oprašivanje. Prošle godine su postavljene i kućice za ptice rađene prema svim pravilima za njihovo stanovanje. Na zajedničkom dijelu vrta osim medonosnih punktova posađene su i voćke koje vrlari mogu zajednički koristi. Trajni nasadi nisu dozvoljeni jedino na gredicama koje su rezervirane za jednosezonske biljke, po želji onog člana koji je zakupi. Svoj dom na Magdinom vrtu imaju i pčele samice, koje su vrlo korisne kod oprašivanja.

Edukacije i vrtne akcije

Kada korisnik vrta potpisuje ugovor o zakupu s time prihvaća i određena pravila koja smo već spomenuli. Osim tih pravila, svaki zakupnik zemljišta odnosno vrtlar mora prisustvovati barem 30% vrtnih akcija koje se održavaju tijekom godine a tiču se održavanja zajedničkih područja vrta, kao što su voćnjak, održavanje čistoće i urednosti kućica za alat, prohodnosti staza, uklanjanje ambrozije i drugih invazivnih vrsta, itd.

Osim vrtnih akcija udruga Magda organizira i razne edukacije, primjerice o kompostu, vrstama i načinima uzgoja. Vrtove često posjećuju i učenici koji i sami posjeduju i obrađuju svoj komad zemljišta za potrebe strukovnog smjera kuharstva.

I za kraj

Križevački vrtlari sada već čini veću grupu od dvadesetak ljudi koji međusobno surađuju, uče, razmjenjuju sjeme i savjete. Svi se lijepo slažu i uživaju družeći se i uzgajajući povrće. Bitno je napomenuti da križevački vrtlari imaju odličnu suradnju i prijateljstvo s gradom Križevci i mnogim sličnim udrugama, inicijativama, agencijama i tvrtkama kao što su DAK- Destinacijska agencija Križevci, Udruga “Zasadi stablo, ne budi panj”, građanska inicijativa “Čisteći Medvjedići”, Poljocentar d.o.o., Srednja škola Ivan Seljanec, i brojni drugi. Takva suradnja koja uključuje organizaciju i povezivanje društva pospješuje taj spomenuti peti element – društvo.

Objavio: Katarina Ivanek

Mreža ekosela jugoistočne Europe (South-East European Ecovillage Network – SEEEN, www.seeen.eu) osnovana je s fokusom širenja ekoseoske kulture održivosti na predjelima jugoistočne Europe. Specifičnosti geopolitičkog konteksta ukazuju na potrebe za povezivanjem aktera u području održivosti, ne nužno samo ekosela, kako bi moglo doći do dijeljenja znanja i kontekstualno korisnih iskustava. S tom namjerom, SEEEN mreža služi kao mjesto za razmjenu informacija i prilika za volontiranje, pohađanje edukacija i tečajeva, objave poziva na festivale i događanja te slične aktivnosti u sferi održivosti na području jugoistočne Europe.

Dijelom SEEEN mreže mogu postati svi akteri, inicijative, projekti i mreže koje njeguju kulturu ekosela i djeluju na regenerativne načine – od tranzicijskih inicijativa, preko neformalnih grupa zainteresiranih za osnivanje ekosela, pa do edukativnih centara za održivost i već postojećih ekosela. Dijelom SEEEN mreže može se postati slanjem upita preko web stranice mreže (www.seeen.eu/contact/).

Mreža ekosela jugoistočne europe nastala je kroz Erasmus+ strateško partnerstvo “European Networks for a sustainable future” koje je imalo za cilj povezati male inicijative i aktivističke grupe koje pokušavaju pokrenuti sustavnu promjenu potrebnu za osiguravanje ekološke i društvene pravde za sigurnu budućnost čovječanstva. Projektni partneri predstavljali su dvije veće europske regije: zapadnoeuropsku regiju (www.weeen.eu) i jugoistočnu europsku regiju (www.seeen.eu) te je kreiranje regionalnih mreža ostvareno uz podršku Globalne mreže ekosela u Europi (www.gen-europe.org).

Zahvaljujući tome, mreža ekosela jugoistočne europe služi i kao most između GEN-Europe (Global Ecovillage Network Europe – Globalna mreža ekosela u Europi) te drugih mreža sličnih vrijednosti.

Objavio: Perforum

Nekoliko naroda na filipinskim otocima ima anarhičan politički ustroj zajednice. Ifugaoi su za to, vjerojatno, najbolji primjer. Oni žive na otoku Luzonu, obrađuju planinske vrtove i uzgajaju piliće i svinje. Njihove brojne navodnjavane terase za proizvodnju riže dobro su poznate. Vjerojatno je manje poznato da taj složeni sustav uzgoja prati društveni poredak u kojem nema vlade, sudova, sudaca, ustavnog ili zakonskog prava.

Ifugaoška društvena organizacija krajnje je jednostavna. Kao i kod nas, krvno srodstvo se računa dvostrano, tako da se osoba, osim s obiteljskim kućanstvom, identificira s kognatskom (krvnom) skupinom rođaka. Dok je osnovna i stabilna jedinica obitelj, okupljena oko svoga najvažnijeg pripadnika, pojedinac je također obvezan braniti svakoga koga smatra pripadnikom rodbinskog kruga. Sela jedva da postoje; kuće su razbacane, ponekad u skupini od njih dvanaestak na jednom mjestu.

Drugi je važan vid društvenoga ustroja Ifugaoa podjela na društvene slojeve. Na vrhu je mala skupina bogatih ljudi koji barem mogu tvrditi da im je netko u toj klasi, nazvanoj kadangyang, predak. U određeni se sloj pristupa kad se stekne dovoljno bogatstva za financiranje gozbi i kad se postane čovjek od ugleda i utjecaja. Velika većina Ifugaoa pripada ili srednjem sloju, u kojem obitelj posjeduje dovoljno rižinih polja za vlastito uzdržavanje, ili nižoj klasi siromašnih koji nemaju rižina polja.

Pripadnici kadangyanga vođe su Ifugaoa. Od njih se očekuje da budu posrednici u sporovima, to jest posrednička treća strana. U svaki pregovor oni unose svoju čast i moć vlastite rodbinske skupine. Na posebnoj su cijeni oni s ugledom glavnih lovaca. Posrednika rabe u raznim prilikama: u kupovinama i prodajama, posuđivanju novca, bračnim ponudama, ubiranju dugova, potraživanju odštete, otkupljivanju glava izgubljenih u ratu, otkupljivanju otetih i sklapanju mira. On je odgovoran objema stranama u sporu, mora biti nepristran, od jedne skupine drugoj nositi prikladne i pristojne ponude i isplate. „On nagovara, ulaguje se, laska, prijeti, potiče, grdi, insinuira“ u nastojanju da dovede strane do sporazuma kako bi mogao primiti nagradu koju zaslužuje. On „nema vlast. Sve što može učiniti jest da djeluje kao mirotvorni posrednik. Njegova je moć jedino u umješnosti nagovaranja, taktu i vještom poigravanju s ljudskim osjećajima i motivima“ (Barton, 87). Međutim, posrednik može prisiliti okrivljenika da sudjeluje u pregovorima. Ako ovaj pokuša pobjeći, ili pokaže inat prema optužbi, posrednik ga potraži i svojim jasno pokazanim ratnim nožem prisili na suradnju. To pokazuje stvarnu pravnu sankciju i policijsku vlast. Također možemo razumjeti zašto se istaknutoga glavnog lovca rado bira na taj položaj.

Osim što zahtijeva naknadu za svoje usluge, posrednik sa svakim uspješnim dogovorom izgrađuje svoju čast i ugled pa će češće biti tražen, postići će višu naknadu i nagomilati bogatstvo.

Većina slučajeva završava naplatom globe. Ona se djelomice određuje prirodom same štete, no postoji i razlikovna ljestvica koja se temelji na društvenoj klasi osobe. Posrednik isto tako uzima u obzir ugled i položaj upletenih pojedinaca i skupina. Kada se globa mora platiti, dvije se strane prvo moraju dogovoriti o iznosu plaćanja. Obično, strana okrivljenika priznaje obvezu plaćanja odštete; ona uglavnom pokušava smanjiti neumjerena potraživanja tužitelja.

Ali, ako jedna strana odbije platiti odmjerenu globu, oštećena strana tada može nastaviti s pokušajima da se domogne imovine okrivljenika, kao što su gongovi, ćupovi za rižino vino, bivoli, zlatno grumenje, djeca, žene, ili rižina polja.

Smrtna se kazna primjenjuje u krajnjim slučajevima kao što su ubojstvo, čaranje i odbijanje plaćanja globe za preljub. Nju obično izvršava oštećena strana. Ali svaka „egzekucija“ može proizvesti i suprotan učinak, budući da i ona može potaknuti osvetu.

Kad optuženi niječe svoju krivicu, moguće je od njega zatražiti da se podvrgne kušnji kipućom vodom. Naravno, ako odbije, smatra se krivim. Posrednik, koji djeluje kao izabrani sudac, pazi da optuženik stavi svoju ruku u posudu s kipućom vodom i izvadi kamen koji je u njoj. Kada se dvojica međusobno optužuju, njihove ruke stave jednu do druge te posrednik položi vreli nož bolo na njih uz pretpostavku da će nož opeći samo krivca. Također se pribjegava hrvanju i dvobojima. Dvoboji mogu početi bacanjem jaja na protivnika, te završiti bacanjem kopalja, a katkad i uključivanjem ostalih u tučnjavu.

Zavade su endemične, a rađaju se iz želje za osvetom zbog optužbe za navodna nedjela nečijeg rođaka. Uzimanje glave neprijatelja čini važan dio napada među skupinama. Ta nagrada daje njezinom vlasniku nadnaravnu moć, a ujedno i moć ubijenog čovjeka. Sporovi se ponekad rješavaju međusobnim brakovima, a brak je, općenito, sredstvo za proširivanje mreže prijateljskih odnosa. Osim toga, sklapaju se sporazumi među pojedincima koji osobi jamče sigurnost dok boravi na domaćem terenu partnera u sporazumu.

Ifugaoški muškarci i žene imaju prilično izjednačene odnose što velikim dijelom proizlazi iz prakse bilateralnoga porijekla. I muškarac i žena donose u brak jednaku količinu imovine i također rade zajedno u polju.

Ulomak iz knjige Narod bez vlade (Harold Barclay)
Preuzeto s facebook grupe Život izvan sistema

Objavio: Sa foruma

Izvor: https://www.donacije.rs/projekat/solarna-stara/

Staroplaninski kraj je odlučnošću i upornošću meštana lokalnih sela, i uz podršku koju su dobili širom Srbije, uspeo da zaustavi izgradnju malih hidroelektrana, čiji način gradnje i eksploatacije nisu održivi. Male hidroelektrane vode u ekološku degradaciju i uništavanje lokalnih zajednica, a profit koji ostvaruju odlazi u ruke šačice investitora. Za razliku od malih hidroelektrana, energija dobijena od sunca je svima dostupna i čista.



Energetska zadruga Elektropionir radi na uspostavljanju mreže decentralizovanih solarnih elektrana i osnaživanju običnih ljudi da postanu aktivni učesnici u proizvodnji i potrošnji energije iz obnovljivih izvora. Mi ne čekamo da se steknu svi uslovi i da se većina pokrene, već mislimo da uporna grupa pionira može da menja stvari!

U saradnji sa meštanima staroplaninskih sela Dojkinci i Temska i gradom Pirotom, pokrećemo kampanju Solarna Stara kako bismo prikupili novčana sredstva za izgradnju solarnih elektrana u zadružnom vlasništvu, čiji će ukupan prihod ići direktno lokalnoj zajednici. Ovo će biti prve zadružne solarne elektrane u Srbiji!





Kampanjom Solarna Stara želimo da pokažemo da svi građani mogu biti pokretači promene ka održivoj energiji i da to nije pozicija rezervisana isključivo za velike investitore. Verujemo da energija mora biti čista i da može biti u zajedničkom vlasništvu.

Svojom donacijom možete pomoći da se na krovove Mesne zajednice Temska i Doma kulture Dojkinci postave solarne elektrane snage od po 5.25 kWp. Sav godišnji prihod, koji se u narednih 25 godina ostvari od proizvodnje i prodaje električne energije iz ovih elektrana, ići će lokalnim udruženjima i organizacijama, za aktivnosti koje unapređuju život zajednice.





CILJ: Ukupna vrednost ovog projekta (izrada projekta, ishodovanje odobrenja za priključenje, izgradnja, troškovi brojila…) iznosi 1.680.000 dinara. Članovi i članice Elektropionira su uz pomoć donatora i iz sopstvenih sredstava već prikupili polovinu ovog iznosa, a sada nam je potrebna vaša podrška da prikupimo još 840.000 dinara, kako bi se započelo sa proizvodnjom električne energije iz solara u dva staroplaninska sela. Krenuli smo, nema više vremena za gubljenje!

Kampanju možete podržati i lično i kao organizacija i to na više načina: 

→ onlajn donacijom na Donacije.rs,

→ uplatom na tekući račun Energetske zadruge Elektropionir,

→ širenjem informacije o kampanji preko svojih naloga na društvenim mrežama i drugih kanala komunikacije.

Ukoliko se kampanjom postigne veći iznos od traženog, sva prikupljena sredstva će se utrošiti na podizanje snage elektrana.



Do sada smo već uradili:

→ Sa gradom Pirotom potpisali smo Memorandum o razumevanju i saradnji o korišćenju krovova Mesne zajednice Temska i Doma kulture Dojkinci u svrhu postavljanja solarnih elektrana.

→ Sa meštanima sela Temska i Dojkinci dogovorili smo saradnju i prošli kroz proces zajedničkog planiranja.

→ Prikupili smo polovinu potrebnih sredstava za realizaciju ovog projekta.

Sredstva od vaših donacija biće iskorišćena za:

→ kupovinu solarnih panela, sa garancijom od 25 godina, i dodatne prateće opreme,

→ troškove izrade projekta i procedura,

→ troškove instalacije od strane licencirane firme,

→ instalaciju novih dvosmernih brojila.

Budžet (za jednu solarnu elektranu):

Izgradnja solarne elektrane od 5.25 kWp (684.000 RSD), koja obuhvata:

→ 1 invertor od 5 kW, 

→ 14 solarnih panela od 375 Wp (ukupno 5.25kWp),

→ podkonstrukciju za kosi krov sa crepom,

→ kablovi, kablovski pribor i zaštitna oprema,

→ montažu i puštanje sistema u rad.
Izrada projektno-tehničke dokumentacije i sprovođenje procedure do sticanja statusa „Proizvođača iz OIE”: 96.000 RSD

Izgradnja priključka i nabavka dvosmernog brojila za potrebe rada elektrane: 60.000 RSD

UKUPNO: 840.000 RSD

Za uplate na tekući račun možete koristiti uplatnicu:

Da biste podržali postavljanje solarnih panela na Staroj planini možete iskoristiti i gotove IPS QR kodove sa fiksnim vrednostima donacije (za uplate od 200, 1000 i 3000 RSD) te lako i brzo izvršiti plaćanje. Ovi kodovi se predviđeni samo za uplate fizičkih lica.

Za sve koji podrže ovu kampanju pripremili smo poklone:

Donacije od i preko 1000 RSD: digitalni print (wallpaper za desktop) sa motivima Stare planine.

Donacija preko 3.000 RSD: jedan domaći proizvod iznenađenja iz staroplaninskih sela* (ograničeno na 30 komada).

Donacije preko 5.000 RSD: dva domaća proizvoda iznenađenja iz staroplaninskih sela* (ograničeno na 15 komada).
*Marinirani vrganji, med, slatko od borovnica, liker od malina, liker odi borovnica, čaj od majčine dušice iz sela Temska i Dojkinci.

Donacije preko 10.000 RSD: besplatno učešće na kursu Solartehnika narodu koji u oktobru ove godine organizuje Energetska zadruga Elektropionir (ograničeno na 10 mesta).

Donacije preko 50.000 RSD: vikend za dve osobe na Staroj planini, u gostima kod domaćina, u toku Festivala krompira u selu Dojkinci (septembar 2022) – hrana i smeštaj (ograničeno na 1 aranžman).

///

Objavio: Perforum

EUROPSKI DAN ODRŽIVIH ZAJEDNICA #EDSC21

Stotine zajednica u 13 zemalja slavi 5. Europski dan održivih zajednica (European Day of Sustainable Communities – EDSC). U sklopu Dana na web stranici EDSC -a registrirano je oko 400 događaja.

Ovi lokalno organizirani događaji predstavljaju nezaustavljivu maštu i kreativnost ljudi koji poduzimaju mjere u svojim lokalnim zajednicama za zdraviji, pošteniji i regenerativni svijet. Primjeri uključuju:

„Ove inicijative predvođene građanima prednjače u brzo rastućem pokretu zajednica koje na kreativan i maštovit način reagiraju na klimatsku i ekološku krizu. Pandemija je također imala neočekivan utjecaj, jer su lokalne zajednice ponovno otkrile osjećaj osnaživanja suočene s globalnim izazovima ”, rekao je Eamon O’Hara, izvršni direktor ECOLISE -a, glavnog organizatora dana. „Aktivno sudjelovanje građana i zajednica bitno je ako želimo izbjeći klimatsku katastrofu, a također i osigurati postizanje društveno pravedne i poštene tranzicije. EDSC pruža platformu za prikaz rada zajednica diljem Europe, što je sada prepoznato i po pokretanju Europskog klimatskog pakta. ”

EDSC također priznaje da je lokalno djelovanje u Europi čin solidarnosti s onima koje su klimatske promjene najteže pogodile, ženama i djevojkama s globalnog juga. Oni su najugroženiji zbog društvenih nejednakosti – rodne društvene uloge, diskriminacije, kulturne prakse i zakona, te zbog siromaštva – žene i djevojke čine 70% od milijarde najsiromašnijih ljudi na svijetu.

Od svog početka 2017. godine, EDSC je istaknuo rad tisuća zajednica u 27 zemalja diljem Europe.

EDSC21 je dio Zajednica za budućnost (Communities for Future), šire inicijative koju je ECOLISE pokrenuo 2020. godine i čiji je cilj potaknuti i osnažiti lokalne zajednice diljem Europe da odgovore na klimatske i ekološke vanredne situacije. Temelji se na istraživanju koje pokazuje da su inicijative koje vode zajednice vrlo učinkovite u smanjenju ekološkog otiska, izgradnji društvenog kapitala i oživljavanju lokalnog gospodarstva.

Zajedno s EDSC21, tjedan Politika Zajednica za budućnost okuplja kreatore politike i građane radi nastavka istraživanja teme: ‘Transformacija kroz lokalizaciju politika i odlučivanja.’ Tjedan počinje mrežnim događajem u ponedjeljak 20. rujna u partnerstvo s Europskim ekonomskim i socijalnim odborom (EESC) i Rurenerom. Tijekom tjedna održavaju se 4 regionalna događaja – u Francuskoj, Italiji, Portugalu i Nizozemskoj. Završni događaj u utorak 28. rujna hibridni je događaj koji se održava u Bruxellesu.

EDSC podržava 9 EDSC nacionalnih kontaktnih točaka, kao i partneri Let’s Do It World, La Fetes des Possibles i Rurener.

Facebook |  Instagram | Twitter | Facebook EDSC Croatia

Kontakt osoba : Iva Pocock, Communications Coordinator, iva.pocock@ecolise.eu

Objavio: Marija Košir

Predgovor (Z.S. kolovoz 2021.)

Klimatske strahote koje su se ovog ljeta zbivale po svijetu jasno upozoravaju da na Zemlji više nema sigurnih mjesta. Uz to, znanstvenici nas ozbiljnije nego ikad upozoravaju – ili ćemo se dozvati pameti i prestati sa samouništavanjem, ili bi kao vrsta mogli i nestati. Prestati sa samouništavanjem sada više nije baš lako. Već barem tri desetljeća to se odgađa, jer smo usvojili i navikli se živjeti u društveno-ekonomskom modelu koji od nas traži da stalno rastemo, te da zbog toga uništavamo prirodne sustave o kojima nam ovisi opstanak. Sada bi u manje od deset godina taj model morali napustiti i potpuno promijeniti svoj način življenja, ili…

Kako još uvijek ima dosta onih koji dobro profitiraju od sadašnjeg modela, oni ne negiraju da čovječanstvo ima egzistencijalni problem, ali zagovaraju rješenja koja idu u prilog zadržavanju aktualnog modela tako što naglašavaju da postoje (ili se razvijaju) neke nove tehnologije koje bi mogle riješiti sve klimatske probleme, a da se na tome još može i dobro zaraditi. Tako oni koji su najviše branili samouništavajući ekonomski model, sada sebe nude da budu spasitelji svijeta. 

Pošto vjerojatno ulazimo u klimatski “vruću jesen”, barem zbog COP 26 u Glasgowu, evo jedne emisije koja objašnjava netočnost nekih uvriježenih stavova i ukazuje na to što bi moglo funkcionirati.

OPSTANAK NAJKOOPERATIVNIJIH

Transkript emisije Skalanada 20.01.2017.

Uvodno. Da moramo povećati svoju konkurentnost, svakodnevno nas upozoravaju naši ekonomisti. Također nas upozoravaju da moramo cjelokupni nacionalni poslovni ambijent prilagoditi poduzetnicima i privlačenju stranog kapitala, koji po cijelom svijetu traže mjesta gdje će njihova ulaganja rezultirati najvećim profitom. Uporno ponavljajući takve poruke, krupni biznis i ekonomisti su uspjeli da one postanu općeprihvaćena mudrost, pa većina nas doista i očekuje da će nam se kvaliteta življenja povećati ako njihove poruke pretvorimo u stvarnost. No, koliko su one u skladu s našom prirodom, s nevidljivim kodovima koji nas određuju, a koje je evolucija kroz milijune godina utisnula u nas. O tome danas sa Zoranom Skalom.

Prije stotinjak godina vodeći industrijalci poput Andrew Carnegia počeli su sve glasnije zastupati teorije koje opravdavaju nesmiljeno natjecanje u ekonomiji i pojavu sve većih socijalnih razlika među ljudima, pozivajući se na Darwina. Kao, prirodni odabir funkcionira tako da najjači pobjeđuju – dakle, to je posve prirodno. Slijedom toga, u ekonomiji jači također pobjeđuju, pa se nitko ne treba čuditi što danas 8 najbogatijih ljudi na svijetu ima više bogatstva od 3,5 milijarde najsiromašnijih. Međutim, Kanadski evolucijski antropolog Eric Michael Johnson tvrdi da je takva interpretacija Darwinovih djela čista  krivotvorina. Jer u svojoj knjizi “Podrijetlo čovjeka” Darwin tvrdi upravo suprotno. Da su ljudi uspjeli kao vrsta zahvaljujući svojim odlikama da budu suosjećajni i da hoće s drugima dijeliti ono što imaju.

2. Znamo da još ima dosta onih koji “socijalni darvinizam”, odnosno sociološko učenje koje borbu za opstanak koja se može primijetiti kod mnogih vrsta u prirodi, projiciraju na ljudsko društvo, pa tako nalaze “prirodna” opravdanja za sukobe između rasa, etničkih i drugih ljudskih skupina. Toga još uvijek ima posvuda u svijetu. Kako Eric tumači tezu da su suosjećanje i dijeljenje zaslužni za uspješno održanje čovjeka kao vrste?  

Nedavno je objavljeno veliko istraživanje američkog psihologa Michaela Tomasella, koji je ujedno i kodirektor Max Planck Instituta za evolucijsku antropologiju u Leipzigu. Tomasello je sintetizirao tridesetogodišnja istraživanja tog instituta vezana za evoluciju ljudske suradnje. A Eric svoja razmišljanja temelji upravo na nalazima tih istraživanja. Pa ću prenijeti nekoliko crtica iz daleke ljudske povijesti na koje je ukazao Eric, o kojima ja nisam ništa znao, pa su mi bila interesantna, a nadam se da će onda biti i vama.

Prije dva milijuna godina velikim Afričkim ravnicama hodalo je biće Homo habilis, vaš i moj daleki predak. Preci tog našeg pretka živjeli su u prašumama, ali se onda dogodilo veliko globalno zahladnjenje koje je ogoljelo goleme dijelove Afrike. Naši hominidni preci morali su se tome prilagoditi ili nestati. Dok su živjeli u prašumama, potraga za voćem i orašastim plodovima bio je individualni posao – svatko je sam tražio svoju hranu. No u ravnici, gdje su živjeli okruženi bržim i snažnijim zvijerima, oni su se morali kretati u grupama da bi preživjeli. Na fosilnim ostacima kostiju većih životinja iz tog razdoblja, znanstvenici su zapazili tragove zuba predatora, a preko njih još i tragove kamenog oruđa, kojim su znali baratati samo naši daleki preci. To znači da su ti naši preci bili strvinari, i da su se hranili lešinama životinja koje su ubili, pa ostatke ostavili, spretniji i jači predatori. Zbog toga su naši preci morali naučiti da koordiniraju svoju potragu za hranom i svoje ponašanje, da se međusobno toleriraju i da svakom članu svoje grupe dozvole da pojede pravedan dio njihova zajedničkog plijena. Tako se dogodila društvena selekcija koja je favorizirala suradnju. Agresivne pojedince sklone da za sebe prigrabe sav plijen, ostatak grupe je tjerao od sebe ili izbjegavao na druge načine. Trag upravo takve društvene selekcije evolucija je „zapisala“ u naše gene.

3. Kako bi mi to danas mogli znati da smo evolucijski prilagođeni za suradnju, kad smo svakodnevni svjedoci da svi sa zavišću gledaju što radi onih 8 najbogatijih, od kojih je svaki prigrabio više nego što ima nekoliko stotina milijuna onih najsiromašnijih?

Eric kaže da ima više pokazatelja koji upućuju na to da smo evolucijski ipak prilagođeni primarno za suradnju. Taj evolucijski trag posebno se lako uoči kod djece. Antropolog Katharina Hamann i njene kolege su proučavali ponašanje trogodišnje djece, koja su premlada da bi ih se do tada moglo naučiti što je to fer raspodjela a što ne. Uočili su da djeca mnogo pravednije i ravnopravnije dijele hranu kada do nje dođu kroz neki prethodni zajednički napor, nego ako su prije dobivanja hrane imali individualni ili nikakav napor. Među drugim primatima takva razlika u ponašanju se ne može uočiti. Tomasello objašnjava da je čovjeka evolucija predodredila da radi u suradnji s drugima, i da nam je „urezala“ intuitivni osjećaj da takva suradnja zaslužuje i ravnopravnu nagradu svim sudionicima.

Kakve bi to implikacije imalo na današnju ekonomiju? Neke vrste današnjih poslova i ekonomskih aktivnosti su više, a neke manje, usklađene s onim evolucijskim zapisima u nama. Tomasello upozorava da radna mjesta u korporacijama nisu baš u sinkronicitetu s našim evolucijskim korijenima, i da stoga vjerojatno nisu dobra za naš dugoročni uspjeh kao vrste. Korporacijska kultura nameće uniformiranje svih aktivnosti, a sve po nalozima i pravilima onih s vrha upravljačke piramide, i taj princip prožima cijelu organizaciju.

Nasuprot tome, kooperative, odnosno kod nas zadruge – su poslovni model u kojem su članovi zadruge ujedno i vlasnici tog poduzeća, pa sami postavljaju pravila svog poslovanja – tako da je to  zapravo suvremena institucija koja ima mnogo toga zajedničkog s onim našim kolektivnim plemenskim nasljeđem iz davnina. Zadruge su vrlo šarolike, razlikuju se od regije do regije, i organizirane su sukladno potrebama njenih članova tamo gdje žive. Na taj način u njima se stvara jedinstvena kultura i identitet, međusobno povjerenje i suradnja rastu, pa im nije potrebna centralizirana kontrola, a nagrađivanje je u pravilu pravično i ujednačeno. 

Tomasello objašnjava da je korporacijska struktura zapravo recept kako da se radnike učini otuđenima i nezadovoljnima. Korporacije moraju maksimizirati profit svojim investitorima, dakle za neku daleku skupinu ljudi koju ništa osobno ne povezuje s radnicima koji im donose profit ni sa sredinom u kojoj oni žive. S druge strane, ljudima je evolucijom dana sposobnost da se brzo dogovore što zajedno žele postići, što onda svakog pojedinačno motivira da se založi za zajedničke ciljeve. A baš zadruge omogućavaju da taj aspekt dođe do izražaja, što radnike čini zadovoljnijima i korisnijima zajednici u kojoj žive. Svoju knjigu „Podrijetlo čovjeka“ Darwin zaključuje ovom konstatacijom: „Društveni instinkti koji su dublji i trajniji u konačnici pobjeđuju one manje trajne“. Zato onaj evolucijski antropolog Eric, s početka ove naše priče, smatra da ćemo uskoro svjedočiti procesu u kojem će zadruge u vlasništvu radnika, koje po svijetu već niču kao „gljive poslije kiše“, a koje rade kako bi maksimizirali vrijednosti sebi i zajednici u kojoj žive, postupno potisnuti korporacije opsjednute natjecanjem i gomilanjem bogatstava za malobrojne, i vratiti ekonomiju u ozračje suradnje – ili, kako je to ljudska vrsta oduvjek govorila – doma.               

4. Izgleda da Eric nalazi neke sličnosti između naših današnjih okolnosti s onima od prije dva milijuna godina, kada se dogodila društvena selekcija koja je favorizirala suradnju između ljudi?

Pa mislim da ta je ta sličnost čak vrlo naglašena. Istina, naša oruđa za rad se danas ne svode samo na oštar kamen, ali ono što smo uspjeli uraditi s najmodernijim tehnologijama izaziva pravu pustoš u prirodi. Mijenjamo klimu, uništavamo plodno tlo koje nam daje hranu, oceani su izlovljeni, onečistili smo i vode i zrak i zemlju, već smo prepolovili bioraznolikost, iscrpili smo većinu neobnovljivih resursa… i još bismo htjeli nastaviti tako djelovati vođeni dogmom o stalnom rastu koja je tu pustoš izazvala! A sve zbog benefita nekolicine onih s vrha piramide, kojima baš ta dogma osigurava poziciju moći da odlučuju umjesto svih nas, a kojima je očuvanje njihovih sadašnjih pozicija bitnije i od dugoročne mogućnosti opstanka ljudske vrste. Unatoč upozorenjima znanstvenika i protestima milijuna običnih ljudi, najutjecajniji pojedinci s vrha svjetske piramide već desetljećima sustavno sabotiraju bilo kakav djelotvoran dogovor da se pustošenja zaustave, jer, kažu, to bi negativno utjecalo na gospodarski rast.

Dakle, Eric je u pravu. Naše današnje okolnosti su slične onima od prije dva milijuna godina. Čitav svijet je postao poput resursno opustošene „Afričke ravnice“. Umjesto brzih i snažnih predatora, današnjim „opustošenim ravnicama“ dominiraju predatori kojima snagu daje novac, pa su neki od njih i stotinama milijuna puta snažniji od običnih ljudi. Ali nas, obične ljude, evolucija je za takve prilike opremila sposobnošću suradnje, suosjećanja i dijeljenja. Nitko nas ne može spriječiti da lokalno počnemo raditi na izgradnji struktura temeljenih na tim sposobnostima. Jednom je to izvuklo ljude iz egzistencijalnog škripca – opstali su najkooperativniji, moglo bi opet. Stalni gospodarski rast to dokazano ne može.          

Objavio: Zoran Skala

Bunloit je daleko od naših krajeva, skroz na sjeveru Škotske, ali ima zajedničke osobine sa mnogim našim krajevima. Smješten na zapadnoj obali jezera Loch Ness, u podnožju planine Meall Fuar-Mhonaidh, ovo je nekad bila kolijevka bioraznolikosti. Prostor se sastojao od proplanaka, šuma, pašnjaka, te kultiviranog zemljišta koje su koristili malobrojni stanovnici još od 16. stoljeća.

Nakon 2. sv. rata, stanovništvo je odselilo, a zemljišta su prodana ili dana u zakup kao pašnjaci. Danas je Bunloit posjed na 511 hektara koje je 2020. godine kupio Jeremy Leggett sa idejom ponovnog naseljavanja, odnosno formiranja nove zajednice.

Jeremy i njegova supruga Aki Maruyama, uz pomoć tima stručnjaka proteklih godinu dana razvijaju plan za obnovu prirodnih staništa, povećanje bioraznolikosti, te povratak divljine na ovo područje. Plan je razviti profitabilno, održivo, regenerativno gospodarstvo od kojeg će koristi imati i priroda i lokalno stanovništvo.

Prije nekoliko dana, Jeremy je održao prezentaciju ove ideje na Summitu za ruralna staništa. Ako vam engleski nije problem, pogledajte prezentaciju, možda može poslužiti kao motivacija ili model da se nešto slično i kod nas pokrene.

Više informacija: https://www.bunloit.com/

Objavio: Perforum

Transkript emisije Skalanada 22.05.2015.

Uvodno. Zorane, prošli tjedan ste išli na neka događanja po Hrvatskoj i najavili ste da ćete nas informirati o njima. Pa da čujemo što se to zanimljivo događalo.

Najprije sam bio u Sisku 13. i 14. svibnja gdje je održan Četvrti forum za prehrambeni suverenitet u Hrvatskoj, a 15. svibnja sam u Zagrebu, u okviru Subverziv festivala, sudjelovao u radu panela o Postugljičnoj tranziciji koji je održan u kinu Europa. U ta tri dana doista sam čuo mnogo toga zanimljivog. Ja nisam u stanju ispričati ni ono najosnovnije u samo jednoj emisiji, pa ću to pokušati učiniti u dvije. 

2. Znam da smo i ranije na Skalanadi razgovarali o Forumu za prehrambeni suverenitet, obično na jesen, na početku nove sezone emisije. Sada nije još ni ljeto a dogodio se Četvrti forum za prehrambeni suverenitet u Hrvatskoj. Zašto je došlo do promjene „ritma“?

Forum je pomaknut na svibanj zbog dolaska Vandana Shive. Za one koji možda nisu čuli za nju, radi se o Indijki, koja je doktorirala fiziku na kvantnoj teoriji, ali je postala globalno poznata i priznata zbog svoje neumorne borbe za promjenu prakse, pa i paradigme, moderne poljoprivrede i sustava prehrane u korist lokalnog stanovništva. Osobito nakon što je 1991. godine osnovala nacionalni pokret Navdanya za zaštitu bioraznolikosti i integriteta živih resursa, posebice autohtonog sjemena, te za promociju organske poljoprivrede i pravedne trgovine. Taj pokret danas okuplja 70 000 malih poljoprivrednika, a u međuvremenu je uspostavio 111 banki sjemena diljem Indije. Dakle Vandana je odmah po dolasku u Hrvatsku došla u Sisak, k nama, na Forum za prehrambeni suverenitet, a sutradan je bila gošća Subverziv festivala u Zagrebu. To je doista „velika“ žena po mnogim mjerilima, osim u fizičkom smislu, i bilo je potpuno opravdano prilagoditi se njenom rasporedu i zbog toga pomaknuti datum održavanja Foruma.

3. O čemu vam je ta „velika mala“ žena govorila u Sisku?

Najprije je „oslikala“ industrijsku poljoprivredu, tzv. Zelenu revoluciju, i korporacije koje njome „vladaju“. Korijeni te poljoprivrede pušteni su u ratu. Tehnologija umjetnih gnojiva zasnovana je na tehnologiji proizvodnje eksploziva iz II svjetskog rata, a neki od danas najopasnijih pesticida porijeklo vuku iz razvijanja bojnih otrova. Kad se ta ratna logika prenese na poljoprivredu onda se na druge vrste gleda kao na neprijatelje, koje treba uništiti e da bi mi imali sigurnu prehranu. Nestajanje pčela i drugih polinatora jedna je od posljedica rata protiv insekata (buba), a nestanak bioraznolikosti (ili agrobioraznolikosti kako voli reći Roman Ozimec, jedan od autora netom izašle knjige „Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije“ – Vandani je poklonjena jedna) je posljedica rata protiv korova. Ne radi se o nekom sitnom nestanku bioraznolikosti, već prema UN-ovim podacima još od prije 20 godina radi se o devastiranju 75% globalne bioraznolikosti! A genetski inženjering je najnovija tehnologija nastala tom ratnom logikom, ovaj puta protiv cijele Zemlje. No umjesto obečanog kontroliranja nametnika i korova, ta tehnologija je proizvela supernametnike i superkorove.

Paradigma industrijske poljoprivrede polazi od pokušaja da se ekološki procesi kojima se obnavlja plodnost tla i kontroliraju nametnici i korovi, zamijene sa vanjskim dodavanjem kemikalija – umjetnih gnojiva, pesticida i herbicida, a sada i genetskim modificiranjem. Uz to što je ta paradigma dokazano devastirajuća prema okolišu, što troši deset puta više energije nego je energetska vrijednost proizvedene hrane, tako nastala hrana je k tome  nutritivno slabe kvalitete i često u znatnoj mjeri zatrovana.    

4. Kako je fizičarka Vanda odlučila da se suprostavi takvoj industrijskoj poljoprivredi?

Ona je porijeklom iz podnožja Himalaja, kao i Ghandi, i njegova je velika štovateljica. Kada je shvatila da velike korporacije u agribiznisu pokušavaju privatizirati sjeme da bi ga onda ekskluzivno prodavali skupa sa svojim umjetnim gnojivima i zaštitnim sredstvima, sjetila se kako je  Ghandi svojevremeno postupio. Ghandi je radio kao pravnik u Južnoj Africi. Vratio se u Indiju kada je čuo što kolonijalne vlasti čine proizvođačima tkanina. Indijci su u to vrijeme bili poznati u svijetu po odličnim tkaninama, gotovo svaka obitelj je imala tkalački stan. No Englezima je više odgovaralo da Indijci samo proizvode pamuk, a da engleske tvornice rade tkanine, pa su donijeli zakon da se Indijcima zabranjuje proizvodnja tkanine. Provedba tog zakona je bila krajnje okrutna. Ženama, tkaljama, su odsjecani palčevi, koji su ključni za rad na tkalačkom stanu. Time ne samo da su eliminirali proizvodnju tkanine, već su eliminirali i mogućnost prenošenja znanja o tkanju na nove generacije. I u relativno kratkom roku po selima više nije bilo nikoga tko može i zna tkati. Kraj obilja pamuka, Indijci su morali tkanine kupovati od Engleza. Kada se vratio u Indiju, Ghandi je po obroncima Himalaja krenuo u potragu za nekim tko još zna tkati. I pronašao je jednu 80-godišnju staricu koja je nekako promakla Englezima. Ta žena je pristala da nauči tkanju nekoliko žena iz indijskih sela, ove su onda podučavale druge žene i tako se znanje ponovo širilo dalje. Vandana je shvatila da današnje korporacije imaju praktično isti cilj kao i engleski kolonizatori – da ljudi zaborave sakupljati sjeme i sebi proizvoditi hranu i tako postanu potpuno ovisni o njima za svaki svoj obrok hrane. Pritom na svaki način pokušavaju svoje interese progurati u formi zakona ili trgovinskih sporazuma (govorili smo već o „vrlinama“ onih Transatlanskih i Transpacifičkih). Ali, Ghandi je uvijek tvrdio: Nepravedne zakone ne moramo poštivati! 

5. Korporacije svoje proizvode (sjeme, umjetna gnojiva, zaštitna sredstva, GMO) obično reklamiraju kao tehnološki i ekonomski superiorniji način proizvodnje hrane od organske poljoprivrede. Kako Vandana gleda na to?  

Vandana kaže da je to samo retorika kojom se zavarava javnost dok još ne zna što joj se sprema, a korumpiranim vlastima omogućava da pod izlikom uvođenja novih tehnologija dopuste dolazak korporacija na svoje tržište. Upravo tako su korporacije preuzele 95% tržišta sjemena pamuka u Indiji. Dok su seljaci sami sebi čuvali sjeme, ono se na tržištu moglo dobiti za 5 rupija po kilogramu. Sada se sjeme mora kupovati od Monsanta po 4000 rupija za kilo (70 000 % skuplje). Kako seljaci u pravilu nemaju novaca da plate sjeme, ono im se daje na kredit, jednako kao i zaštitno sredstvo. Kad ne uspiju vratiti kredit (često), oduzme im se zemlja a oni postanu beznadna sirotinja koja mora nekamo otići. Oko 290 000 seljaka u takvoj situaciji odabralo je samoubojstvo na način da su popili herbicid koji su dobili na kredit. Svi ti negativni utjecaji na tlo, na vodu, na zdravlje, na bioraznolikost, na društvo, sve se to zanemaruje i, naravno, ne prikazuje u reklamnim kampanjama korporacija – govori se samo o prinosima njihove monokulture po hektaru. Navdanya, ona organizacija koju je osnovala Vandana, je provela niz istraživanja i pokazala da se po hektaru agroekološkim metodama proizvodi puno više hrane iz mješavine kultura, nego što to industrijska, monokulturna, poljoprivreda uspijeva. Cirkularna ekonomija koju prakticiraju farmeri, članovi Navdanye, donosi im i dest puta bolje prihode i kvalitetu življenja nego što je imaju farmeri koji su prisiljeni kupovati proizvode od Monsanta. Izračunali su da kada bi svi u Indiji imali bioraznolike farme, mogli bi proizvesti hrane za dvije Indije!  

6. Korporacije obično pronalaze načine da neutraliziraju djelovanje osoba kao što je Vandana. Ipak, čini se da njen utjecaj raste, kako joj to uspijeva?   

Iz publike ju je netko pitao koju je najružniju stvar doživjela od korporacija. Ona se nasmijala i rekla da to nije bitno. Sustav koji nameću korporacije naziva „prehrambenim fašizmom“, a kaže da je jedino važno zadržati princip da se nikako ne smije pristati na nepravdu, i da se ne smije popustiti zastrašivanjima i biti učutkan. Poručila je još: „Nikad ne podcjenjujte moć vaše akcije, niti moć jednog sjemena“, i dodala „Blagostanje počinje onda kada dajemo“. 

Objavio: Zoran Skala