Transkript emisije Skalanada 3.06.2016.

Uvodno. Depopulacija Hrvatske česta je medijska tema. Brojke su neumoljive, kako one vezane za odlazak radno aktivnog stanovništva u druge zemlje, tako i one o sve manjem broju novorođenčadi. Rasprave o tome dosta su emotivne, patetične, priziva se i neko „populacijsko domoljublje“, malo je zdravorazumskog i otvorenog pristupa koji sagledava ukupne realne okolnosti. Zorane, kažete da ćete danas podsjetiti da ima i drugih načina da se novim generacijama poželi dobrodošlica, i da će danas prednost imati dobrobit beba. 

Osobno me se ne dojmaju naročito žalopojke kako ćemo zbog depopulacije izgubiti veliki dio radno sposobne kohorte stanovništva neophodne za rast ekonomije, da ćemo biti nekonkurentni na svjetskom tržištu i da će se zbog toga urušiti mirovinski sustav (ovaj, iz kojeg i ja primam mirovinu). To je depopulacijski problem iz perspektive ljudi srednje i starije dobi (član sam te skupine) koji sada imaju najviše utjecaja na zbivanja u Državi, a kojima postaje jasno da će u svojim poznim godinama sve lošije živjeti jer se mirovinski fondovi nedovoljno dobro pune zbog smanjivanja broja onih koji ih pune (populacije mladih). Otuda ideja da treba financijski stimulirati rađanje više djece (neoliberalnim rječnikom rečeno: treba se „investirati u humanu infrastrukturu“). Slušatelji koji prate ovu emisiju znaju da ja uporno upozoravam da stalni gospodarski rast nije moguć, da će on svakako, u jednom (vrlo skorom) času, stati i prijeći u kontrakciju, pa će se sve prethodno navedene posljedice na ekonomiju, konkurentnost i mirovinski sustav svakako dogoditi, neovisno o tome raste li nam stanovništvo ili ne. Zato problem  našeg stanovništva nije u broju, nego u drugačijem životnom ambijentu koji bi trebali osigurati sadašnjoj i budućim generacijama, a o tome se još  ni ne raspravlja. 

Kad smo već spomenuli da stalni rast nije moguć, evo jedne ekskluzive (barem mislim da to kod nas još nije objavljeno). Država Vermont je svojom rezolucijom 412 ovog svibnja službeno prebacila „ekonomiju bez rasta“ ili „ekonomiju stabilnog stanja“ (steady state economy) iz jedne čisto akademske niše u središte političkog dijaloga zemlje, jer je to „jedina održiva alternativa sadašnjem sustavu koji ili neodrživo raste ili je u recesiji“. Ovo je važan događaj, za sada presedan u SAD, a vidjet ćete, doći će to i kod nas.

2. Objasnili ste perspektivu ljudi srednje i starije dobi, koji dominantno utječu na donošenje odluka unutar sadašnjeg gospodarskog sustava koji teži stalnom rastu. Koje bi još perspektive trebali imati u vidu?    

Pa promotrimo perspektivu i interese roditelja (pri čemu su stavovi majki relevantniji od stavova očeva, zbog većeg tereta koji one nose) i naravno djece. Mislim da se velika većina roditelja ne opredjeljuje da imaju djecu samo zbog toga što je netko voljan da im jednokratno isplati određenu sumu novaca po „glavi rođena djeteta“. To se uglavnom radi iz nekih emotivnih razloga, pri čemu je važan osjećaj sigurnosti i procjena roditelja da li će njihovo dijete imati uvjete za sretan život. Taj osjećaj sigurnosti i procjena budućih okolnosti u kojima će dijete odrastati obično se stječe na osnovi niza znakova iz okruženja. Te znakove svatko iščitava na svoj način i razmjerno istraživačkom naporu koji u to ulaže, što često nije ni mnogo, ni dostatno, s obzirom na sve one suvremene elektroničke naprave na koje mladi troše previše vremena, kao i na mnoštvo zbunjujućih poruka iz medija. Primjerice, zna se da je Hrvatska potpisala dokumente s klimatske konferencije u Parizu. Tamo se jasno naznačilo da su klimatske promjene najveća prijetnja čovječanstvu ikada (osobito djeci). Zna se da će se, ukoliko se ništa ne poduzme, prilike na Zemlji ubrzano pogoršavati. Ali, nakon toga ništa. Naši parlamentarci i Vlada imaju zanimljivijih i hitnijih tema od klimatskih promjena. Dobro informirani roditelji (malobrojni), koji znaju i razumiju da su velike promjene pred nama, i znaju koliko malo vremena imamo da se s njima uhvatimo u koštac, mogu vrlo lako i pragmatično zaključiti da ne žele rađati djecu za razdoblje promjena za koje se nitko ne priprema. Kada takve promjene zateknu jedno društvo nespremnim, rezultat je obično kaos. A tko svojoj djeci želi život u kaosu, nalik prizorima s izbjeglicama s Istoka. Nisu sirijska djeca, koja su poslana bez pratnje na put u trošnim čamcima u Europu, rezultat nebrige roditelja, već rezultat očaja roditelja koji u tome vide jedinu nadu za spas svoje djece. Nitko ne bi htio biti dijete u takvim okolnostima, a bogami ni roditelj, ako to ikako može izbjeći.

3. Da li naše, ili bilo koje drugo društvo (klimatske promjene su globalni problem), može učiniti nešto što bi već rođenoj i budućoj djeci moglo osigurati prihvatljive uvjete življenja, a ne neki kaos sličan onom u Siriji, Iraku, ili sada u Indiji nakon toplotnog udara?

Može, ali bi na tome morali zdušno raditi. Istina, mnogi već i rade, čak i kod nas, ali su malobrojni, marginalizirani, s neznatnim ili nikakvim financijskim potporama. Rad na smanjivanju emisija stakleničkih plinova i na adaptaciji na klimatske promjene je generacijski pothvat. To nije posao za koji možete reći: „Uhvatit ću se toga kad nađem malo vremena“! To mora postati prioritet preko svega (baš kako smo u prošloj emisiji govorili objašnjavajući stanje hitnosti). Ako razumijemo koje nam promjene neminovno dolaze, a nismo se spremni primiti posla na tranziciji u društvo bez fosilnih goriva, onda je licemjerna pronatalitetna politika s poticajima u vidu jednokratne isplate roditeljima, jer ispada da generacija starih tako plaća za povećanje broja mladih da bi osigurala vlastitu udobnost u poznim godinama, a poslije, toj djeci neka bude kako bude. Kako možemo djecu svjesno rađati da bi ih potom gurnuli u klimatski kaos?! A ako se radi o tome da ne znamo i ne razumijemo kakve nam promjene dolaze, onda smo kao društvo još u fazi poricanja da klimatski problem uopće postoji, što je za našu djecu možda još veći problem. Roditelji im ne znaju što rade, pa novce kojih i tako nemaju dovoljno, troše na projekte koje ubrzo neće moći koristiti. To se lako vidi iz liste projekata o kojima se govori kao o strateškim investicijama (TE na ugljen, LNG, bušenje Jadrana i Panonije zbog nafte i plina, autoceste, zračne luke, borbena eskadrila, golf igrališta, marine, resorti). Dok bi za našu djecu najvažnije bilo da im roditelji osmisle, organiziraju i pripreme životni ambijent koji će funkcionirati bez ugljena, nafte i plina, u kojem će svaka obitelj imati krov nad glavom i mogućnost korištenja obnovljivih izvora energije, zdravu i dostatnu pitku vodu, dovoljno zdrave hrane lokalno proizvedene i to metodom koja vezuje atmosferski ugljik u tlo (smanjuje količinu CO2 u atmosferi), bez korištenja umjetnih gnojiva, kemijskih zaštitnih sredstava i uz minimum vode, sa zajednicama u kojima će ljudi brinuti jedni o drugima i biti solidarni s onima koje pogodi iznenadna nevolja, a sa svojim susjedima će njegovati odnose suradnje, solidarnosti i trajnog mira. U takvom bi ambijentu djeca imala kvalitetan život. Zato – mame, tate, angažirajte se oko toga! Za dobrobit vaše djece to je neusporedivo važnije od takozvanih „strateških investicija“ koje ranije spomenuh!

4. Na žalost, klimatske promjene pretvaraju naš globalni dom u sve manje gostoljubiv planet za već rođenu djecu i buduće naraštaje. Nadajmo se da će roditelji biti uporni u u svojim zalaganjima da politika egzistencijalne interese djece stavi na vrh liste prioriteta i tako im iskaže stvarnu dobrodošlicu na ovaj svijet.

Da, politika to može ako hoće, a ponekad i hoće. Recimo Finska je svojevremeno bila zemlja s vrlo velikom stopom smrtnosti među novorođenčadi. I onda je Finska vlada 1938. godine odlučila da svakoj siromašnoj trudnici daruje jednu kutiju. To je bila kutija dugačka 70 cm, široka 43 cm, a duboka 27 cm. A u svakoj kutiji je bio mali čvrsti madrac i sve osnovne stvari za nekoliko prvih mjeseci nakon rođenja: dekice, odjeća, pelene, portikla, duda. Ova kutija se pokazala toliko praktičnom i korisnom, da ih je od 1949 vlada počela slati svim trudnicama bez iznimke i bez ikakvih pitanja. Ta kutija je puno toga u jednom. Ona je bebama sigurno mjesto za spavanje, što je osobito važno u domaćinstvima koja ne mogu priuštiti osobit konfor svakom svom članu. Kutija pomaže da se izbjegnu iznenadne smrti beba koje se znaju dogoditi kada one djele krevet sa nekim od svojih roditelja ili sa bratom ili sestrom. Te su kutije od samog početka rađene od materijala prijateljskih bebama i  okolišu (nema tvari koje dugo ispuštaju mirise i škodljive spojeve), mogu se lako reciklirati ili ponovu upotrijebiti. Za mame je dobivanje te kutije znak da se netko brine o njima. To je posebno važno neudanim majkama, onima koje rađaju prvi put, koje je termin poroda zatekao nespremnim, koje su siromašne, pa je kutija ta koja im riješi sve one prve probleme i potrebe nakon poroda. Uglavnom, u Finskoj je prije programa podjele kutija za bebe, smrtnost beba u prvoj godini života bila 65 na 1000 beba, da bi sada bila 2,52 /1000, jedna od najnižih u svijetu. Ideja o kutijama za bebe sada ponovo oživljava i sve se više širi svijetom. Traže ih lokalne zajednice, bolnice, neprofitne udruge, opremaju ih nekim dodatnim suvremenim potrepštinama za majke i bebe, kako bi učinile prve mjesece života što manje stresnim i bebi i njenim roditeljima. I to neovisno o njihovom imovinskom stanju. To je poklon svakoj bebi za dobar početak. Još da im sredimo i životni ambijent: oslobodimo ga ratova, uništavanja okoliša, izbjegličkih kriza, nejednakosti, mržnje…e, to bi bila prava dobrodošlica novim generacijama.      

Objavio: Zoran Skala

Transkript emisije Skalanada 31.03.2017.

Uvodno. Na engleskoj televiziji postoji emisija pod nazivom „Panorama“, a početkom ožujka bila je posvećena temi Besana Britanija. Nenaspavane obitelji, osobito mlađi članovi, sve češće traže liječničku pomoć zbog lošeg sna. U zadnjih 10 godina ova se pojava utrostručila! Nije tu problem samo kronična pospanost, još veći problem su popratne pojave: pretilost, raspad obitelji, učestale bolesti i pad uspjeha u školi. Neka istraživanja su pokazala da mladima loš san može otežati učenje u toj mjeri da im se školovanje produži i za dvije školske godine, a mnogi stalno uzimaju pilule za spavanje. Što se to dešava Britancima, razgovarat ćemo danas sa Zoranom Skalom?

Sličnih pojava vjerojatno ima i kod nas, samo što su Britanci možda nešto pedantniji statističari. Navedenu TV emisiju ja nisam gledao, već prenosim dojmove o njoj iz pera Roba Hopkinsa. Utrostručenje problema s nesanicom u zadnjih 10 godina koincidira s pravom eksplozijom uporabe elektroničkih uređaja: iPad-a i pametnih telefona i to neposredno prije spavanja. Plavo svjetlo koje emitiraju ti uređaji  onemogućava našem tijelu da stvara serotonin, hormon koji nam pomaže da zaspimo. Sada istraživači i obitelji provode eksperimente s uvođenjem „elektronskog policijskog sata“, kada roditelji sat prije spavanja uklanjaju sve uređaje koji imaju ekran iz dječje sobe, naravno, uz njurganje djece da će im biti dosadno. Roba se najviše dojmilo upravo ovo zadnje, kako je naša moderna kultura uspjela uspostaviti pravi teror s idejom da nam nikada ne smije biti dosadno! Kao da svaki trenutak svoje budnosti naš nervni sustav mora biti nečim stimuliran. Mnogim mladim ljudima sama ideja da bi prije spavanja nešto pročitali, nacrtali, razmišljali ili samo gledali kroz prozor izgleda kao smiješno gubljenje vremena.  

2. Roditelji djecu, pored škole, šalju i na razne slobodne aktivnosti, da bi im slobodno vrijeme bilo sadržajnije ispunjeno. Nije li to razumljivo nastojanje da ih se drži podalje od ulice, gdje može biti i neželjenog djelovanja na njih, pa i nastojanje da im se razviju bolje radne navike, da ne postanu lijenčine?

Znanstvenici koji proučavaju ponašanje ljudi tvrde da je dosada važan element života. A mnogi roditelji se boje kada im djeca kažu da im je dosadno, zato što misle da je to signal da su oni zakazali. Znanstveno je objašnjenje da je „dosada vrijedna adaptivna funkcija koja nam signalizira da se trebamo fokusirati na neki novi cilj“. Dakle, ako se naša djeca požale da im je dosadno, umjesto da im se u ruke odmah tutne iPad, vjerojatno bi bilo bolje da im predložimo da malo ostanu s tim osjećajem i vide što će izniknuti iz njega. Inače ispada kao da taj moment iz nekog razloga moramo sprječavati, a zapravo trebamo pričekati da vidimo „što će se pojaviti s druge strane“. Uz dosadu, danas je na lošem glasu i ono kada se primijeti da neko dijete sanjari tijekom nastave u školi. Za tako što se sustavno ostavlja sve manje i manje vremena. Škole diljem svijeta smanjuju vrijeme za odmor djece, kako bi dobile što više vremena za savladavanje opsežnih nastavnih programa. Zato znanstvenik Jonah Lehrer za sanjarenje kaže: „U stvari, kad god nam je malo dosadno – kad stvarnost baš i nije onakva kakvu bismo željeli – mi počnemo istraživati svoje vlastite asocijacije, razmišljati o nekim fiktivnim scenarijima koji postoje samo u našoj glavi“. Svakome od nas ponekad se dogodi da se ne možemo sjetiti nečega, recimo imena nekog glumca, a onda sat-dva sata poslije, to nam ime, ničim izazvano, padne na pamet. Naš mozak ima izvanrednu sposobnost da radi na rješavanju problema i kada mi toga nismo ni svjesni. Pitanja koja nas muče moraju se neko vrijeme „krčkati“ u našoj glavi, u dijelovima mozga gdje se odvija nekakva inkubacija rješenja, procesom na koji mi gotovo da nemamo utjecaja. Sad je pitanje kako djeci omogućiti da im se u glavi odradi taj nesvjesni dio procesa rješavanja problema. Jonah kaže da djeci treba dati neke jednostavne zadatke koji ih mogu držati dostatno okupiranima, ali tako da im ipak ostane još dovoljno mentalnih resursa za sanjarenje. To svakako nije televizija, to nisu iPad-i, to nije ni pisanje domaće zadaće, već one stvari koje su prilično potisnute iz naših modernih domova, kao što je: pranje posuđa, pripremanje hrane, heklanje, šivanje, rad u vrtu, ili kada se mijesi kruh. 

3. Vidjeti neko dijete da kuha, pere suđe ili nešto slično, doista je sada rijetkost. No to su još uvijek one aktivnosti koje djeci omogućavaju sanjarenje onda kada su budni. Ali, čuli smo da ih ima i vrlo neispavanih. Kakve mentalne procese propuštaju ti neispavani?       

San je vrijeme kada naš mozak sređuje dnevne dojmove. Nešto poput knjižničara koji nakon zatvaranja knjižnice stavlja nagomilane knjige svaku na svoje mjesto, kako bi sve bilo spremno za sutrašnji radni dan. U TV emisiju o kojoj govorimo, uključila se i Catherine Hill, pedijatrica iz dječje bolnice u Southamptonu, koja je rekla:

„Kada biste znali proizvesti pilulu – koja može unaprijediti vaše kognitivne funkcije, koja može unaprijediti vašu kontrolu emocija, koja bi vas sprječavala da nekontrolirano posežete za grickalicama i slatkišima – postali biste milijunaš. A upravo to san može učiniti za vas. I k tome je besplatan i svima dostupan.“

I naravno, ovo nije samo problem djece već i odraslih. Rob kaže kako mu je na um pao nevjerojatan prosvjed, ali na kojem bi on rado sudjelovao i izvikivao: „Što tražimo!?“ „Pravo da nam bude dosadno! Pravo na vrijeme da možemo gledati kroz prozor! Pravo da prebiremo po dnevnim događanjima dok peremo suđe!“ „Kada to želimo!?“ „Odmah!“  

4. Takav prosvjed bi mogao imati neočekivano veliki odaziv! Možda s nešto manje vatrenosti oko prava na pranje suđa, ali zato više oko prava na dosadu i na gledanje kroz prozor. Jedino što baš nije jasno pod čijim prozorima bi trebalo održati takav prosvjed, odnosno, od koga zahtijevati ta prava?

U tome i jeste draž, što za tako nešto ne treba tražiti dozvolu ni od koga, samo treba osobno donijeti odluku da su te stvari važne. Onda se može preći na konkretne korake: recimo, da obitelj odluči provoditi više vremena zajedno i ne dopuštati da ju nešto u tome ometa; odluči da će radije među sobom razgovarati i pažljivo jedan drugog slušati, nego gledati YouTube filmiće; odluči da će zajedno kuhati, podučavati se raznim vještinama, pričati priče, dakle sve ono što njihove iPade ostavlja po strani, a njih čini sretnijima i zdravijima. Jonah kaže da nam sanjarenje omogućava „da otkrivamo dodatne mogućnosti“, a to nam je svima potrebno.

5. IPadi i pametni telefoni djeci narušavaju san, ali reklamna industrija uspjela je da ih pretvori i u velike potrošače igračaka, što opet na puno načina djeluje na formiranje njihove ličnosti, na žalost, uglavnom negativno. Što se tu događa? 

Postoji izreka da su za dječiji razvoj najbolje one igračke u kojima je dijete zastupljeno s 90%, a sama igračka s 10%. To su igračke koje prepuštaju dječjoj mašti da ih pretvore u nešto, i u pravilu su vrlo jednostavne. No proizvođači igračaka, da bi više zaradili, sada rade igračke koje prave puno buke, koje same čine mnoge stvari plijeneći pozornost djece, što ohrabruje roditelje da im ih kupe. No takve igračke ništa ne pridonose razvoju imaginacije kod djece. Rekli smo već da djeca pred ekranima provode nezdravo puno vremena. To iskorištava reklamna industrija i bezskrupulozno ih bombardira reklamama. Još 1983. godine u SAD su kompanije trošile oko 100 mil.$ na reklame za djecu. Sada troše 17 milijardi$ (u tridesetak godina 170 puta više!). To je svojevrsno nesputano teroriziranje djece od strane korporacija. U odsutnosti zaštite djece od strane Države, nastaju civilne udruge koje se nastoje tome suprotstaviti. U Engleskoj je, primjerice, udruga „Kampanja za djetinjstvo bez reklama“ pred Božić prošle godine provodila akciju „Hell No Barbie“ – Dovraga NE Barbie, što je bila reakcija na reklamnu kampanju tvrtke Mattel pod nazivom „Hello Barbie“. Radi se o najnovijem modelu čuvene lutke povezanom na Internet koji „razgovara“ s djetetom. Dijete se tako prestaje igrati sa svojom lutkom izmišljajući joj razne uloge. Sada lutka vodi razgovor. U pozadini te moderne igračke je korporativni software koji komunicirajući s djetetom usput saznaje mnoge njegove preferencije, memorirajući ih i odmah nudeći razne dodatke. Tako djeca pod djelovanjem visokih tehnologija i reklamne industrije postaju sve veći materijalisti, sve više vjerujući da su stvari ono što ih može učiniti sretnima, a zapravo postaju sklonija depresiji, manje su sretna i njihovo mentalno zdravlje postaje problematičnije.

Mladi roditelji su danas u doista nezavidnoj situaciji. Kako da odgoje fizički i mentalno zdravu i sretnu djecu, kada je čitav društveno-ekonomski sustav tako postavljen da oklijeva odlučno zaštititi dobrobit djeteta, jer i mediji, i poslovni svijet, čak i obrazovni sustav, i Država, imaju bolje materijalne pokazatelje uspjeha onda kada je djeci gore?! 

Objavio: Zoran Skala

Transkript emisije Skalanada 25.01.2018.

Uvodno. Siječanj. Za mnoge je to depresivan mjesec, kada ližu otvorene potrošačke rane na svojim tekućim računima nastale tijekom blagdanskih šopingiranja. A po ekonomskim statistikama, svi bismo trebali skakati od sreće, jer smo probili sve dosadašnje rekorde u potrošnji. To je ekonomski indikator da nam je bolje, da potrošački optimizam raste, da će BDP biti veći… Ali, kad pogledamo ljude oko sebe, na njima se baš i ne vidi neka euforija zbog tih statističkih postignuća. Danas ćemo govoriti o nekim psihološkim objašnjenjima vezanim uz tu pojavu.

U ovoj emisiji pomoći će nam više puta citirani irski ekonomist, Brian Davy, autor knjige Credo, u kojoj, između ostalog, istražuje veze između čovjekovih ekonomskih aktivnosti i njegove sreće. On upozorava na rastuće posljedice djelovanja reklamne i marketinške industrije na kulturu društva i na njegovo psihološko zdravlje. Marketinška industrija je prigrabila psihološke spoznaje do kojih su došli Freud i kasniji psiholozi, da bi manipulirala s javnošću za svoje ciljeve. Rezultati su postali izrazito toksični za psihologiju društva. Zato nam sad treba podrobna analiza i uvid u odnose između ekonomskih aktivnosti i našeg mentalnog zdravlja, jer taj marketinški napad na društvo, ta sveprisutna religija konzumerizma, ima puno aspekata koji nam ćine veliku štetu, mada toga često nismo svijesni. U prošloj emisiji smo govorili o tome kako su naše ekonomske aktivnosti dovele do, po naš opstanak, opasnih poremećaja klime i okoliša, ali da do razumnih promjena u potrošnji i ponašanju ljudi još uvijek ne dolazi. Kao da smo u nekom mentalnom transu koji nam ne dopušta da vidimo i razumijemo sasvim jasno uočljive i mjerljive pojave u našem prirodnom okruženju na koje već dugo upozoravaju znanstvenici. 

2. Da društvena razina stresa raste čak i u zemljama s velikim i još uvijek rastućim BDP-om, odavno je primjećeno. U bogatijim zemljama čak su se pojavili terapeuti  koji nastoje pomoći onima koji su nesretni, unatoč solidnom osobnom bogatstvu.

U Engleskoj je ideja da se treba liječiti one koji su nesretni iako su bogati potekla od ekonomista Lorda Richarda Layarda i široko se koristi. Kad na društvo gledate samo kao na skupinu pojedinaca, onda pojedincu koji je nesretan unutar društva sa slobodnim tržištem možete pomoći samo tako da mu date neku pilulu, ili da mu pružite kognitivnu bihevioralnu terapiju. Jer, iz njihove perspektive, izvor problema može biti samo u pojedincu, pa se zato kognitivnom bihevioralnom terapijom treba ispraviti njegove mentalne poteškoće tako da ga se naučiti da razmišlja optimističnije. Tu psihološku metodu kojom se uči kako „crno nazivati bijelim“ izmislili su Amerikanci. Oni su uvjereni da je za čovjekovo zdravlje bolje ako živi u ružičasto obojenom balonu pozitivnih iluzija. Po njima, ljudi koji rade poštenu, istinitu i realističnu procjenu situacije oko sebe pate od „depresivnog realizma“. U mnogim drugim zemljama, osobito onim u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, polazi se iz sasvim suprotnog gledišta, od grube realnosti. Što je pametnije – znat će naša djeca.

3. Ako pojedincu dobro mentalno zdravlje ne može osigurati veliki BDP zemlje u kojoj živi, pa čak ni zavidno stanje na bankovnom računu, gdje se onda krije tajna dobrog mentalnog zdravlja u ovom prilično kaotičnom svijetu? 

Najprije da raščistimo da mentalno zdravlje i sreća nisu isto, kao i da BDP ne može biti mjerilo za sreću. Oni koji s pravom kritiziraju praksu da se rast BDP-a proglašava ključnim ekonomskim ciljem, često tvrde da bi glavni cilj trebala biti „sreća“ ljudi. Samo naš je problem u tome što smo planet već doveli u vrlo jadno stanje, pa je sada postizanje trajnijeg  osjećaja „sreće“ gotovo nemoguće ostvariti dok se oko nas događaju devastiranje okoliša, ekstremna nejednakost i nepravda. Jednako tako, teško je biti sretan dok ste iz dana u dan prisiljeni slušati selebritije, bujice reklamnih poruka, političare i razne dužnosnike koji opravdavaju kojekakve sociopatske politike i odluke, samo zato što im mediji pružaju obilje prostora da to čine. Psihoanalitičar Erich Fromm upozorio je na pojavu da vrlo različite stvari motiviraju one ljude koji „žive da bi bili“, u odnosu na one ljude koji „žive da bi imali“. Ljudi koji teže nekim ciljevima iz sfere duhovnosti, zajednice ili stanja okoliša u službi su svrhe koja nadilazi njih same. Oni to što rade ne rade zato da bi postali bogati, da bi im se drugi divili, da bi dobivali medalje i nagrade, postali selebritiji, da bi im se slike pojavljivale u medijima, nego zato da bi „bili“. Oni samim svojim djelovanjem postižu psihološko zadovoljstvo, pa im zato ne trebaju vanjski poticaji, jer znaju da ono što rade ima smisla, to ih usmjerava i daje strukturu njihovom životu. Njihovo psihološko zadovoljstvo nema obilježja euforične sreće, ali ih čini „autentičnima“. Empirijska istraživanja su pokazala da ljudi s unutarnjom motivacijom, koji žive da bi „bili“, imaju veće životno zadovoljstvo. 

Na drugoj strani su ljudi koji žive da bi „imali“. Neki ih još nazivaju „marketinški tipovi“. Oni sami sebe doživljavaju kao robu čija se vrijednost i značaj određuju izvana. Njih karakterizira sklonost potrošnji, odbacivanje i česta zamjena stvari, nekritičnost prema sebi i društvu, slažu se sa tvrdnjom da „imati više znači biti značajniji“, rado se pojavljuju i promoviraju u javnosti, a budući da prihvaćaju stav da im vlastita vrijednost ovisi o mišljenju drugih, slijede vrijednosti koje dominiraju u televizijskim reklamama. Istraživanja su pokazala da su „marketinški tipovi“ vrlo često materijalisti, konformisti, ne zanima ih stanje okoliša, lako planu, pokazuju anksioznost i depresiju, malo im je važna ljepota, stanje sloboda ili unutarnja harmonija. Najvažnije im je da su prepoznati u društvu i opsesivno se uspoređuju s drugima. Uvijek žele imati više od drugih, a socijalne razlike su za njih normalno stanje stvari. Recimo Saudijski Princ Alwaleed je bio jako povrijeđen kada je na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi na svijetu njegovo bogatstvo bilo procijenjeno na „samo“ 7 milijardi$, jer on vrijedi više. Na stranu što ima vlastiti jumbo-jet u kojem za vrijeme putovanja sjedi na prijestolju, na stranu što njegova glavna palača ima 420 soba, na stranu što ima svoj vlastiti zabavni park i zoološki vrt, i nakita u vrijednosti od 700 milijuna$. Sve to nije dovoljno da ublaži njegovu zavist prema onima koji imaju još više.  

4. Mnogi ljudi danas moraju početi svoj život ispočetka, jer su ostali bez posla ili ga ne mogu dobiti, jer su ostali bez svog doma, ili im se dogodilo nešto deseto zbog čega im se život raspao. Kako si odrediti motivaciju za novi početak?

Stara je mudrost da je svaki početak težak i zato treba biti pažljiv u odabiru onoga što se želi postići. Ovdje mi prvo na pamet padaju svi oni mladi ljudi koji odlaze iz zemlje za poslom. Ono što o tome dozanjem iz medija je da je većina njih motivirana mogućnošću bolje zarade. A to je po Brianu ipak „vanjska motivacija“, ovisi o drugima. U ovoj emisiji smo puno puta upozorili da će se u skoroj budućnosti, neovisno o našim željama, puno toga promijeniti. To se odnosi na nas, ali i na svaku drugu zemlju u svijetu, pa i na onu u koju je otišla neka mlada osoba iz naše zemlje. Brian kaže da je osoba koja je jednom „pala“, odnosno došla u poziciju „luzera“, kako to vole reći na Zapadu, dobila vrlo jasan životni savijet da ne započinje još jednom povodeći se „vanjskim motivima“. Tko želi doživjeti još jedan pad može kreniti prema novcu, prema slavi, prema moći. Ako pak želi ostati čvrsto na zemlji, u smislu psihološke dobrobiti, onda treba ići za stvarima koje nisu vezane uz bogatstvo, koje neće biti uzaludno traženje priznanja od drugih, niti želja za pokazivanjem. To bi osobito moglo biti važno u ovo vrijeme kada tržišna ekonomija kakvu znamo zakazuje ne samo kao proizvođač roba i usluga, već je postala izvorom siromaštva i problema s mentalnim zdravljem ljudi – čak i onih koji su „uspješni“ u materijalnom smislu. A to već znači da je sadašnja ekonomija postala nekompatibilna s onim osnovnim pretpostavkama što bi ekonomija uopće trebala biti – upravljanje domom (što je smisao Grčkog korijena te riječi), odnosno upravljanje oskudnim resursima kako bi mogli zadovoljiti svoje osnovne potrebe. 

5. Ako današnja tržišna ekonomija kakvu je stvorio neoliberalizam zakazuje, neovisno o tome što ona običnim ljudima baš i nije draga, sam proces zakazivanja mogao bi biti vrlo stresan. Možemo li kako umanjiti te stresove?

Ako si ništa sami ne osmislimo i ne pripremimo (a za sada nema naznaka da se o tome razmišlja), možemo pomoć zatražiti iz Japana. Japan je od 2015. godine uveo obvezni program provjera na stres za velike tvrtke i druge entitete.  Najbolje bi bilo da odmah zatražimo da nam pošalju gospodina Hidefumi Yoshidu, koji za sebe kaže da je „namida sensei“ – „učitelj za plakanje“! On diljem Japana drži tečajeve po školama i poduzećima u kojima polaznike uči finoj vještini kako da plaču i time otpuste svoj stres i poboljšaju si mentalno zdravlje. Ako vas je ovo u prvi mah nasmijalo, ipak saslušajte i zašto to radi. Yoshida tvrdi da plakanje efikasnije umanjuje stres od smijanja ili spavanja, a za to ima i podlogu u znanstvenim istraživanjima. Japanski znanstvenici su utvrdili da je „plakanje samoobrana organizma protiv akumulacije stresa“. A Američki znanstvenici su u suzama pronašli hormone stresa i druge kemijske supstance koje se otpuštaju prilikom plakanja. Yoshidina je procjena da ako budete plakali jednom tjedno, da ćete živjeti život bez stresa. Kako plakanje nije patentima zaštićeno, kada vam potonu sve lađe, slobodno se pošteno isplačite. Kao sredstvo samopomoći za plakanje Yoshida toplo preporučuje gledanje srceparajućih filmova, slušanje emotivne glazbe, ili čitanje tužnih knjiga. Ako vam ni to ne pomogne, moja preporuka je gledanje prijenosa aktualnog sata iz Sabora. Ja se uvijek rasplačem.

Objavio: Zoran Skala

Izvor: Mutiny of the Soul

Depresija, tjeskoba i umor bitni su sastojci procesa metamorfoze koji se danas odvija na planetu, a izrazito su značajni zbog svjetla koje bacaju na tranziciju iz staroga u novi svijet.

Kada naš sve veći umor ili depresija postanu ozbiljni, a mi dobijemo dijagnozu zaraze Epstein-Barrovim virusom, sindroma kroničnog umora, hipotiroidizma ili sniženog serotonina, obično osjetimo olakšanje, ali i uzbunu. Uzbuna: nešto sa mnom nije u redu. Olakšanje: sada barem znam da ne izmišljam; sad kada imam dijagnozu mogu se izliječiti i život se može vratiti u normalu. No pouzdanih lijekova za ta stanja, naravno, nema.

Pomisao na lijek započinje pitanjem: “Što je pošlo po krivu?” Ali postoji još jedan, radikalno drukčiji način sagledavanja umora i depresije koji započinje pitanjem: “Na što moje tijelo, u svojoj savršenoj mudrosti, reagira?” U kojim bi to okolnostima za osobu najmudriji izbor bio da ne bude u stanju imati energije za puno sudjelovanje u životu?

Odgovor nam je pred nosom. Kada naša duša-tijelo kroz umor ili depresiju govori “ne” životu, prvo što se trebamo zapitati jest: “Je li život kakvog sada živim u ovome trenutku za mene ispravan život?” Kada duša-tijelo govori “ne” sudjelovanju u svijetu, prvo što se trebamo zapitati jest: “Zaslužuje li svijet koji mi se ovako prikazuje moje puno sudjelovanje?”

Što ako je nešto iz temelja krivo sa svijetom, sa životom i načinom življenja koji nam se nudi, pa je izbjegavanje jedina zdrava reakcija? Povlačenje, a zatim ponovno vraćanje svijetu, životu i načinu življenja koji je potpuno drukčiji od onoga kojega smo napustili?

Čini se da je neizgovoreni cilj suvremenoga života živjeti koliko god je dugo i koliko god je ugodno moguće, uz minimiziranje rizika i maksimiziranje sigurnosti. Taj prioritet vidimo u obrazovnom sustavu, koji nas nastoji obučiti da budemo “konkurentni” tako da možemo “od nečega živjeti”. Vidimo ga i u zdravstvenom sustavu, gdje cilj produljenja života nadjačava bilo kakvo razmatranje je li možda došlo vrijeme za umiranje. Vidimo ga i u našem ekonomskom sustavu, u kojem se pretpostavlja da su ljudi motivirani “racionalnom sebičnošću” koju se određuje novcem, što pak povezujemo sa sigurnošću i preživljavanjem. (I jeste li ikada razmišljali o pojmu “troškovi života?”) Od nas se očekuje da budemo praktični, a ne idealisti; od nas se očekuje da nam rad bude važniji od igre. Pitajte nekoga zašto i dalje radi posao koji mrzi i najčešće ćete čuti odgovor da je to “zbog zdravstvenog osiguranja.” Drugim riječima, ostajemo na poslovima koji nas umrtvljuju kako bismo dobili osiguranje da ćemo ostati na životu. Kada zdravstveno osiguranje biramo umjesto naše duboke težnje, onda biramo preživljavanje umjesto življenja.

No u dubini duše mi to ne želimo. Mi duboko u sebi znamo da smo na Zemlji zato da bismo osvarivali svetu svrhu, da je većina poslova koji nam se nude ispod našeg dostojanstva kao ljudskih bića. No možda se previše bojimo napustiti naše poslove, naše isplanirane živote, naše zdravstveno osiguranje, odnosno kakvu god sigurnost ili udobnost dobivamo u zamjenu za naše božanske nadarenosti. Duboko u sebi mi znamo da je ta sigurnost i udobnost zapravo robovska nadnica i čeznemo za slobodom.

Stoga se duša pobuni. Bojimo se svjesno odabrati odlazak iz robovskog života, pa umjesto toga to odabiremo nesvjesno. Više ne možemo sakupiti energiju za svakodnevne rutine. To povlačenje od takvoga života izvodimo na razne načine. Možda prizovemo Epistein-Barrov virus u naša tijela, ili mononukleozu, ili neki drugi prijenosnik kroničnoga umora. Možda isključimo štitnjaču ili nadbubrežnu žlijezdu. Možda isključimo stvaranje serotonina u mozgu. Neki ljudi krenu drugim putem pa višak životne energije spaljuju u vatrama ovisnosti. Na koji god način to bilo, mi nekako odbijamo sudjelovati. Izmičemo se ponižavajućoj suradnji sa svijetom koji ide krivim smjerom. Odbijamo svojim božanskim nadarenostima dati doprinos veličanju takvoga svijeta.

Upravo zato ne funkcionira konvencionalni pristup rješavanju problema kako bismo se vratili normalnom životu. Možda će privremeno funkcionirati, no tijelo će pronaći neki drugi način otpora. Podignite razinu serotonina SSRI antidepresivima, a mozak će smanjiti broj receptora, smatrajući u svojoj mudrosti: “Hej, pa ja se ne bih trebao osjećati dobro u životu kakvog sada živim.” Na kraju nam uvijek preostaje samoubojstvo, zajednička krajnja točka farmaceutskih režima koji nas nastoje učiniti sretnima nečime što je vrlo neprijateljsko samoj našoj svrsi i biću. Ne možete se dovijeka prisiljavati na krivi put. Kada se pobuna duše predugo potiskuje, ona se može manifestirati i krvavom revolucijom. Znakovito je da su u svim školskim pucnjavama u posljednjem desetljeću (u SAD, nap. prev.) sudjelovale osobe na antidepresivima. U svima! Za pregled rezultata farmaceutskog režima kontrole duše od kojeg ćete zinuti prelistajte ovu kompilaciju slučajeva samoubojstva/ubojstva povezanih sa SSRI antidepresivima. Ovo “zinuti” nije metafora. Ja sam doslovno zinuo kada sam to vidio.

Sedamdesetih godina prošloga stoljeća disidente u Sovjetskom savezu često su hospitalizirali na psihijatrijskim odjelima i davali im “lijekove” slične ovima koji se danas koriste za tretiranje depresije. Obrazloženje je bilo da morate biti ludi da biste bili nesretni u utopiji socijalističkog radništva. Kada oni koji se bave liječenjem depresije dobivaju status i prestiž od samoga sustava koji njihove pacijente čini nesretnima, malo je vjerojatno da će baš oni priznati temeljnu ispravnost pacijentova povlačenja od života. “Sistem mora biti zdrav – uostalom, on potvrđuje moj profesionalni status – zbog toga problem mora biti u tebi.”

Na nesreću, “holistički” pristupi nisu ništa drukčiji, dok god negiraju mudrost pobune tijela. Onda kada i funkcioniraju, to je obično zbog toga što se istovremeno dogodio kakav pomak. Kada se netko aktivira i potraži pomoć, ili napravi radikalni preokret u načinu razmišljanja, to funkcionira poput ritualne komunikacije nesvjesnome umu da je došlo do istinske životne promjene. Rituali imaju moć prenošenja svjesnih odluka nesvjesnome. Oni mogu biti dijelom povrata nečije osobne moći. 

Upoznao sam bezbrojne vrlo suosjećajne i senzitivne osobe koje bi same sebe opisale kao “svjesne” ili “duhovne”, a borile su se sa sindromom kroničnog umora, depresijom, slabom štitnjačom, itd. Radi se o osobama koje su došle do tranzicijske prekretnice u svojim životima na kojoj su postale fizički nesposobnima živjeti starim načinom života u starome svijetu. Do toga dolazi, zapravo, zato što je svijet kojega nam prikazuju kao normalnog i prihvatljivog sve samo ne to. Potpuno je iskrivljen, nakazan. Naš planet je planet boli. Ako vas ja u to trebam uvjeravati, ako niste svjesni razaranja šuma, mora, močvara, biljnih i životinjskih vrsta, tla, zdravlja, ljepote, dostojanstva i duha, ako niste svjesni sveg tog razaranja u temeljima sustava u kojem živimo, onda vam zaista nemam što reći. Ja vam se obraćam samo ako vjerujete da postoji nešto duboko pogrešno u našem načinu života na ovome planetu.

Sindrom povezan s time sastoji se od raznih “deficita pažnje” i tjeskobnih “poremećaja” (oprostite mi, ja ne mogu zapisati te riječi a da ih ne stavim u sarkastične navodnike) koji nam odražavaju nesvjesno znanje da je ovdje nešto pogrešno. Tjeskoba, poput svih emocija, ima svoju funkciju. Zamislite da ste ostavili lonac na uključenom štednjaku i znate da ste nešto zaboravili, ali se ne možete sjetiti što. Nemate mira. Nešto vas muči, nešto je krivo. Podsvjesno kao da njušite dim. Opsjednuti ste: je li voda ostala otvorena? Je li stanarina plaćena? Tjeskoba vas drži budnima i uzbunjenima, ne da vam da se opustite, stalno razmišljate, zabrinuti ste. To je dobro. To će vam spasiti život. Nakon nekog vremena shvatite – kuća gori! – a tjeskoba se pretvara u paniku i djelovanje.

Tako da ako patite od tjeskobe, možda se uopće ne radi o “poremećaju” – možda kuća stvarno gori. Tjeskoba je jednostavno emocija koja odgovara situaciji “Nešto je opasno pogrešno, a ja ne znam što.” To bi bio poremećaj jedino ukoliko stvarno ništa ne bi bilo opasno pogrešno. “Ništa nije pogrešno, samo ti” – poruka je koju nam daje bilo koja terapija kojom se nastojimo popraviti. Ja se ne slažem s tom porukom. Problem nije u vama. Imate jako dobrih razloga za tjeskobu. Tjeskoba odvlači dio vaše pažnje s posla poliranja srebrnine u kući koja gori, sa sviranja violine na Titaniku koji tone. Na nesreću, to što osjećate da je pogrešno vjerojatno je onkraj spoznaja psihijatara koji vas liječe, pa onda oni zaključe da problem mora biti u vašem mozgu.

Na sličan način, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD) i, meni omiljeni, poremećaj s prkošenjem i suprotstavljanjem (ODD) poremećaji su samo ukoliko vjerujemo da je ono za što se traži naša pažnja stvarno i vrijedno naše pozornosti. Mi si nismo u stanju priznati, a da ne dovedemo u pitanje čitavo zdanje našeg školskog sustava, da za desetogodišnjeg dječaka može biti sasvim zdravo da ne sjedi šest sati mirno u školi učeći dijeljenje s potpisivanjem i tko je bio Vasco de Gama. Možda sadašnja generacija djece, koju neki zovu Indigo djeca, jednostavno ima nižu toleranciju za školski pristup pun konformizma, podložnosti, izvanjske motivacije, točnih i netočnih odgovora, brojčanih ocjena, pravila, zvona, informativki, razreda i razrednih imenika. No mi ih nastojimo “pribrati” stimulansima i tako razbiti njihovu junačku intuitivnu pobunu protiv stroja koji lomi duh. 

Dok pišem o tome “pogrešnome” protiv čega se mi svi bunimo, već čujem kako me neki čitatelji pitaju “A što je s metafizičkim načelom da je ‘sve dobro’?” Opusti se, kažu mi takvi, nema ničeg pogrešnog, sve je to dio božanskoga plana. Ti to percipiraš kao pogrešno samo zato što je tvoja ljudska perspektiva ograničena. Sve je to tu samo zbog našeg razvoja. Rat: daje ljudima prekrasne prilike za herojske odabire i ispunjenje loše karme. Život je prekrasan, Charles, zašto ga moraš činiti pogrešnim?

Žao mi je, no takvo je razmišljanje samo podmićivanje savjesti. Ako je sve dobro, to je samo zato što smo to percipirali i iskusili kao strahovito pogrešno. Percepcija zla nas pokreće da ga ispravimo.

Ipak, bilo bi neznalački i besplodno osuđivati one koji ne vide da je bilo što pogrešno, koji – nesvjesni činjenica o razaranju – misle da je sve zapravo u redu. Postoji prirodan proces buđenja u kojem isprva pojurimo sudjelovati u svijetu, vjerujući u njega, nastojeći dati svoj doprinos “usponu čovječanstva”. Naposlijetku, naiđemo na nešto što je očito pogrešno, možda kakvu veliku nepravdu ili ozbiljan zdravstveni problem ili neku tragediju u našoj blizini. Naša prva reakcija je da to smatramo izoliranim problemom, nečime što se može popraviti, uz nešto truda, unutar sustava koji je zapravo zdrav. No kada to pokušamo popraviti, otkrivamo sve dublje i dublje razine pogrešnosti. Trulež se širi; uviđamo da nema nepravde niti užasa koji je izoliran od svega ostaloga. Shvatimo da su južnoamerički disidenti koji su netragom nestali, pakistanska djeca radnici, posječene amazonske šume… da je sve to međusobno intimno povezano u grotesknu tapiseriju koja obuhvaća svaki aspekt suvremenoga života. Shvatimo sa su problemi preveliki da bi ih se popravilo. Pozvani smo da živimo na sasvim drukčiji način, počevši od naših temeljnih vrijednosti i prioriteta.

Mi svi prolazimo kroz taj proces, stalno iznova, u različnim našim životnim područjima, a svi dijelovi procesa su ispravni i nužni. Faza potpunog sudjelovanja je faza rasta u kojoj razvijamo nadarenosti koje ćemo kasnije koristiti na bitno drukčiji način. Faza pokušaja popravljanja, ustrajavanja, borbe za život koji ne funkcionira je faza dozrijevanja u kojoj razvijamo osobine strpljivosti, odlučnosti i snage. Faza otkrivanja sveobuhvatne prirode problema obično je faza očajavanja, no to ne mora biti tako. Pristupimo li joj na ispravan način, to može biti faza odmora, smirenosti, povlačenja i pripremanja za potisak. Taj potisak je potisak rođenja. Krize se u našim životima nagomilaju i potisnu nas u novi život, novi način življenja koji nismo mogli niti zamisliti da postoji, osim što smo čuli glasine o njemu, odjeke, ili možda povremeno uhvatili krajem oka kakav njegov odraz, onda kada nam je providnost poklonila kratki uvid u njega.

Ako ste sada u tom procesu, ne morate patiti ukoliko surađujete s njim. Mogu vam ponudti dvoje. Prvo je vjera u sebe. Vjerujte vlastitoj potrebi za povlačenjem čak i kada vam milijuni poruka govori: “Svijet je u redu, što je s tobom? Nastavi s izvršavanjem programa.” Imajte povjerenja u svoje duboko vjerovanje da ste ovdje na Zemlji zbog nečeg veličanstvenog, čak i kad vam je na tisuće razočarenja reklo da ste obični. Vjerujte svojem idealizmu, pohranjenom u vječno djetinjoj srži vašega srca, koji kaže da je puno ljepši svijet od ovoga moguć. Vjerujte svojoj nestrpljivosti koja kaže da “dovoljno dobro” nije dovoljno dobro. Nemojte svoje plemenito odbijanje suradnje nazivati lijenošću niti ga liječiti kao da je bolest. Vaše herojsko tijelo samo se malo žrtvuje radi vašeg rasta.

Drugo je zemljovid. Put koji sam opisao nije uvijek linearan, tako da se povremeno možete zateći kako opet prolazite područjem koje ste već prošli. Kada otkrijete ispravan život, kada pronađete ispravan izraz svojih nadarenosti, dobit ćete nedvojbeni znak. Osjetit ćete uzbuđenje i živost. Mnogi su tim putem prošli prije vas i mnogi će vas slijediti u vremenima koja su pred nama. To je zato što se stari svijet raspada, a krize koje taj put otvaraju nakupljaju se oko nas. Uskoro će mnogi krenuti putevima koje smo mi utabali. Svako je putovanje jedinstveno, no sva dijele tu istu temeljnu dinamiku koju sam opisao. Kada ih prođete, kada shvatite nužnost i ispravnost svake od tih faza, bit ćete spremni postati primaljama za druge koji će ih prolaziti. Vaše okolnosti, sve te godine vaših okolnosti, pripremile su vas za to. Pripremile su vas da olakšate prolaz onima koji će doći. Sve kroz što ste prošli, svaka kap očaja, bila je potrebna da vas pretvori u iscjelitelja i vodiča. Potrebe su ogromne. Vrijeme brzo stiže.

Napisao: Charles Eisenstein
Izvor: Mutiny of the Soul, s engleskog preveo: Nenad Maljković – prijevod ovog članka posvećujem svim svojim prijateljima koji se bave coachingom, psihološkim savjetovanjem, psihoterapijom i iscjeljivanjem, odnosno pomaganjem ljudima u osobnom i duhovnom razvoju. Pomagati ljudima da mijenjaju svoj unutarnji svijet nije dovoljno ukoliko im ne pomažemo da mijenjanju i svijet oko sebe.

Povezane bilješke:
– Svi radovi Charlesa Eisensteina na hrvatskom
– Umair Haque: Manifest generacije M
– Umair Haque: Manifest novih kapitalista

Objavio: Nenad Maljković

Za:
Ured pučke pravobraniteljice
Trg hrvatskih velikana 6
10000 Zagreb
N/p gospođe Lore Vidović

PRIJAVA POVREDE LJUDSKIH PRAVA DANAŠNJE DJECE I BUDUĆIH GENERACIJA

Osnova

Elementarna načela morala i ljudskosti.

Odbor za prava djeteta UN-a:
Pri donošenju svih odluka ili izvršenju postupaka koji utječu na dijete, ili na djecu kao skupinu, najvažnija mora biti dobrobit djeteta. To se odnosi kako na odluke koje donose vladina, upravna ili zakonodavna tijela, tako i na odluke koje donosi obitelj.
Djeci se mora omogućiti da aktivno sudjeluju u rješavanju svih pitanja koja utječu na njihov život i dopustiti im slobodu izražavanja mišljenja. Ona imaju pravo izreći svoja gledišta koja se moraju ozbiljno uzeti u obzir.

Konvencija o pravima djeteta:
članak 6. 1. Države stranke priznaju svakom djetetu prirođeno pravo na život. 2. Države stranke će u najvećoj mogućoj mjeri osigurati opstanak i razvoj djeteta.

Okolnosti nastajanja povrede prava

Znanstvenici već nekoliko desetljeća upozoravaju na dramatične procese mijenjanja klime, smanjivanja bioraznolikosti, gubitka plodna tla i iscrpljivanja resursa. To je popraćeno i sve većim nejednakostima u društvu, nagomilavanjem dugovanja, zveckanjem oružjem, a sada i pandemijom. Ovo su međusobno povezane krize, a zajedničko im je da ih uzrokuje čovjek, odnosno, sadašnji iracionalni društveno-ekonomski sustav koji je stabilan samo dok raste (mjereno BDP-om), mada se prakticira na planeti koja ne raste, pa svih resursa posljedično ima samo u ograničenim količinama.

Klimatska kriza se izdvaja silinom i brzinom svog djelovanja, jer, ukoliko se pravovremeno ne zauzda, ima potencijal da našu planetu učini nepodobnim staništem za življenje ljudske vrste. Zato ću u nastavku Prijave govoriti samo o klimatskoj krizi, mada ju smatram nerazdvojnim dijelom svih ostalih kriznih pritisaka, što će se svakako trebati imati na umu pri traženju i izboru praktičnih odgovora na ovako isprepleteni mix kriza.

Desetljeća upornog ignoriranja upozorenja znanstvenika o tome što se zbiva s klimom doveli su do ubrzavanja klimatskih promjena i do približavanja točki aktiviranja samopojačavajućih i nezaustavljivih promjena. Najnovije procjene su da sada imamo možda deset godina za sprečavanje nezaustavljivih promjena. Nositelji odlučivanja, pa i većina stanovništva srednje i starije dobi, još uvijek ne pokazuju dovoljno spremnosti da se odlučno prihvate osmišljavanja i provođenja potrebnih promjena u načinu življenja. Za to su vjerojatno najzaslužniji korporativni lobisti i njihov utjecaj na nacionalne politike, te reklamna industrija i mediji. No, posljedice tog oklijevanja najgrublje će se odraziti na kvalitetu življenja, a možda i izglede preživljavanja, prvenstveno današnjoj djeci i budućim generacijama. 

Traženja djece

Prije COVID 19 pandemije djeca su diljem svijeta organizirala brojne klimatske štrajkove zahtijevajući od nositelja odlučivanja da klimatsku krizu stave na vrh svojih prioriteta. Njihovi transparenti i istupi pokazali su da razumiju što se dešava s klimom i koliko će im to otežavati, pa i ugrožavati život kada odrastu. Tražili su: „RECITE ISTINU!“; „MIJENJAJTE SUSTAV, A NE KLIMU!“. Dok inicijativa „Pobuna protiv izumiranja“ (Extinction Rebellion) već samim svojim imenom pokazuje kakvu sudbinu očekuje ako nositelji odlučivanja ostanu pasivni. Osim klimatskim štrajkovima, maloljetnici imaju malo prilika i mogućnosti da se založe za svoje pravo da naslijede Zemlju u dovoljno dobrom stanju da se na njoj može pristojno živjeti. 

Klimatska odgovornost odraslih

Da bi svojoj djeci u naslijeđe mogli ostaviti planetu na kojoj se ipak može živjeti, odrasli bi u narednih deset godina morali napustiti fosilna goriva i tome prilagoditi svoj način življenja. Dakle, morali bi u vrlo kratkom roku globalno napustiti više od 80% energije koju danas troše (toliki je sadašnji udio fosilnih goriva). Da je ovo nužno napraviti zna se već duže vremena, ali problem je u tome što bi zbog toga trebalo promijeniti SVE, pa i aktualni društveno-ekonomski sustav koji je odgovoran za pogoršavanja stanja na planeti, ali se pokazalo da unutar vlastite logike funkcioniranja i zbog fokusiranosti na profit i rast ne pronalazi efikasne mehanizme da zaustavi činjenje šteta okolišu niti generiranje velikih nejednakosti u društvu. Aktualni sustav odgovara još samo tankom sloju najbogatijih i najmoćnijih ljudi u svijetu, dok je zauzdavanje klimatske krize cilj od kojeg nema važnijeg za svu djecu svijeta!

Fizičke činjenice koje odrasli ne razumiju, ili ih ne žele razumjeti

Energija je fizički preduvjet za obavljanje bilo kakvog posla. Ovisnost o energiji iz fosilnih goriva stvarana je 200 godina. Da će ta ovisnost jednog dana biti prekinuta bilo je poznato oduvijek, jer se radi o neobnovljivoj energiji. Kako se postupno napuštanje fosilnih goriva propustilo potaknuti na vrijeme, zbog utrke za profitom i moći, sada bi se to moralo napraviti za 10 godina zbog klime. S obnovljivim izvorima energije nije moguće zamijeniti fosilna goriva u svim njihovim namjenama, dok njihova cijena, način korištenja (intermitentnost), dostupnost sirovina iz kojih se rade i raspoloživo vrijeme za tranziciju na njih, čine nemogućim da se održe stečene navike i dosegnuti standard potrošnje energije u razvijenim zemljama. Morat ćemo se prilagoditi na život s manje energije. S manje energije je moguće obaviti samo manje posla. Zato su spašavanje klime i gospodarski rast (mjeren BDP-om) međusobno isključivi ciljevi! Ovo je fizička činjenica koju nikakva PR retorika ne može promijeniti. Zato nitko ne može planirati gospodarski rast i uz to tvrditi da zbog klimatske krize ozbiljno radi na napuštanju fosilnih goriva, a ostati pošten. 

Ima i dodatak. Čak i da se potpuno zaboravi na spašavanje klime, fosilna goriva ćemo uskoro morati napustiti, jer se bliži kraj njihovih komercijalno isplativih zaliha. Dakle, život bez fosilnih goriva i kraj gospodarskog rasta su svakako ispred nas. Odrasli zato sada moraju odabrati što im je prioritet:

• Potpuno se posvetiti hitnom napuštanju fosilnih goriva radi zaštite egzistencijalnih potreba vlastite djece i budućih generacija.

Ili

• Nastojati održati postojeće potrošačke navike i vlastiti luksuz dok god to bude bilo moguće, bez obzira na sve posljedice na biosferu i na buduće životne prilike vlastite djece, koje su znanstvenici odavno objasnili i najavili, a već se događaju diljem svijeta.   

Reperkusije na ljudska prava o kojima se mora početi razgovarati – odmah!
Moralna dilema: RAST ili PRAVA DJECE – što nam je prioritet?

Iz prethodno navedenog jasno je da kada nositelji odlučivanja zagovaraju, obećavaju ili planiraju gospodarski rast, oni, svjesno ili nesvjesno, vrše napad na ljudska prava već rođene djece. Daljnji rast nastavio bi podrivati same temelje kvalitete življenja te djece, pa i mogućnost njihova preživljavanja – sutra. Kada bi osiguravanje egzistencijalnih potreba djece i budućih generacija bio istinski moralni imperativ nositeljima odlučivanja na svim razinama – od obitelji do nacionalne razine, onda bi postalo jasno da je:

• Nemoralno ulagati u novu infrastrukturu ovisnu o fosilnim gorivima (nove autoceste, ceste, tunele, garaže, LNG terminale, plinovode, naftovode, zračne luke…), jer će potreba za njima bivati sve manja i manja, kako se fosilna goriva budu napuštala. Da, biti će električnih vozila, ali, iz niza razloga, brojem nikada ni blizu toliko kao ovih na fosilna goriva.  
• Nemoralno, pa i krajnje bezobzirno, davati nove koncesije za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika iz Jadrana, Dinarida i Panonije. Jer trebamo smanjivati, a ne još i poticati produžavanje vlastite ovisnosti o fosilnim gorivima! K tome, radi se o nekonvencionalnim izvorima ugljikovodika čija je eksploatacija sve skuplja, pa donosi sve manju zaradu, često i gubitke, angažiranim tvrtkama. Zbog toga one štede na svemu, pa i na sigurnosti i zaštiti okoliša. A ukoliko u međuvremenu bankrotiraju, te tvrtke naprosto napuste lokaciju gdje su radile, bez obavljanja sigurnosno-tehnički korektne dekomisije instalacija. To je „tempirana bomba“ budućih ekoloških katastrofa (već sada je to noćna mora stanovništvu uz obale Sjevernog mora, u Alberti u Kanadi, Texasu… da zemlje u razvoju ni ne spominjem, mada mi se čini da bi ponašanje korporacija kod nas moglo prilično nalikovati onom u Africi). Dovoditi današnjim odlukama vlastitu djecu u rizik da sutra budu izložena katastrofalnim onečišćenjima ili da budu izložena ogromnim troškovima dekomisije za nešto od čega nisu imali nikakvu korist je – skandalozno.    
• Nemoralno graditi svoju dugoročnu sigurnost kupovanjem skupog naoružanja (borbene eskadrile i drugih vojnih sredstava) kako bi se vojnom moći impresioniralo susjedne zemlje. Sasvim je sigurno da bi djeci – našoj i onoj u susjednim zemljama – svaki novi eventualni sukob bespovratno uništio izglede za blagovremenu prilagodbu na buduće okolnosti i ograničenja. Nije li onda razumnije prestati s tzv. „domoljubnom retorikom“ zasnovanom na nezaliječenim traumama iz prošlosti i s  naoružavanjem, a baš zbog djece potaknuti procese pomirenja i suradnje kako bi svi imali bolje izglede u suočavanju s kompleksnim krizama koje dolaze? Pritom treba imati na umu da klimatski ekstremi ipak neće cijelu „regiju“ pogađati istovremeno, ali će pogođena područja, u odsustvu fosilnih goriva, pomoć moći dobiti samo od susjeda – ukoliko praksa međusobnog pomaganja nakon elementarnih nepogoda bude uspostavljena.     
• Nemoralno podržavati nova ulaganja bogatih investitora u luksuze koji troše prostor, prirodne resurse i opterećuju infrastrukturu (golf tereni, marine, resorti, apartmanizacija, bazeni, 5G mreže…). Djeca će problema s vodom i energijom imati i bez takvih sadržaja, jer je klimatska osjetljivost Hrvatske među najvećima u Europi. K tome, vremenom će i turizma ipak biti manje, dakle i prihoda od turizma. Održavanje i najnužnije infrastrukture će tada biti problem, a tamo gdje infrastrukture bude bilo 5-10 puta više nego što treba lokalnom stanovništvu (zbog prevelike gradnje smještajnih kapaciteta, drugih sadržaja i raskošnih procjena o rastu turističkog prometa), održavanje će postati nepodnošljivo skupo, pa će ta infrastruktura propadati (to se već dešava i u najrazvijenijim zemljama svijeta). Tako bi zbog prevelikih „razvojnih“ ambicija odraslih danas, djeca sutra mogla ostati i bez najosnovnije infrastrukture, jer će ona biti prevelika i njima nepodnošljivo skupa za održavanje. 
• Nemoralno vezivati obrazovanje djece za sadašnje potrebe „tržišta rada“ (za informatiziranje svega, za gaming industriju, za marketing, za PR stručnjake…), dok je njihovo opremanje znanjima i vještinama za prilike u kojima će se zateči kada odrastu – za lokalizirani način življenja, bez fosilnih goriva, bez industrijske poljoprivrede, uz rastuće klimatske ekstreme – gotovo nepostojeće.
• Nemoralno trošiti vrijeme na sjednicama vijeća, skupština i Sabora na onako besplodna nadmudrivanja oko mariginalnih tema, dok traje frontalni napad na prava djece, čak i kroz najnovije strateške dokumente (nacrt NRS 2030.). Dok se to ne promijeni, podmetati „demografsku obnovu“ kao neku brigu za bolje sutra, dojma se, u najboljem slučaju, kao neslana šala. 
• Nemoralno voditi predizborne kampanje na podgrijavanju nada slabo informiranog i reklamama dezorijentiranog stanovništva o bogatoj potrošačkoj budućnosti, ili na mitovima iz prošlosti. To jeste lakše, ali je bezobzirno prema djeci, jer ništa od toga ne usmjerava društvenu energiju i resurse na suočavanje s najvećim izazovima s kojima se čovječanstvo ikada moralo nositi. Značenje pojma „domoljublje“ zahtijeva temeljito preispitivanje, jer kako sada stvari stoje, djeca su iz njega potpuno izostavljena!     

Zaključno   

Ni dok traje pandemijski crescendo ne smijemo smetnuti s uma da pandemija nije ni blizu tako dramatična kriza kao klimatska kriza. Dok sada znamo da od pandemije najviše stradaju stariji ljudi, od klimatske krize će najviše stradavati današnja djeca i sutrašnje generacije. Mi odrasli ne možemo tvrditi da nismo znali za klimatsku krizu. Prva upozorenja znanstvenika stara su barem stoljeće, prije pet godina u Parizu smo prihvatili i neke klimatske obveze, a prije tri godine smo dobili doista alarmantno upozorenje 11000 znanstvenika iz 153 države da je krajnje vrijeme da se „probudimo“. Djeca su prije dvije godine diljem svijeta počela organizirati klimatske štrajkove  tražeći od odraslih da nešto učine, ali kako još nemaju ni pravo glasa, ona ovise o dobroj volji odraslih – hoće li oni preusmjeriti svoje prioritete s gospodarskog rasta na rješavanje klimatske krize. Sada više ne mogu ni štrajkati, zbog zaštite nas odraslih. A i dalje se boje što će s njima biti sutra – s punim pravom! 

Mi odrasli bi da se nakon pandemije sve što prije vrati na staro, a onda da uz visoke stope rasta sustižemo i one najbogatije?! Zaboravljamo (zapravo potiskujemo iz svijesti, jer sve što treba znati već se odavno zna) da bi time u puni pogon stavili sve one mehanizme koji razaraju jedini planet na kojem naša djeca mogu živjeti! Nije li krajnje vrijeme da „Ostanemo odgovorni“ – prema vlastitoj djeci? Da proglasimo „Klimatsko izvanredno stanje“ i potpuno se posvetimo dekarbonizaciji, čak i prije nego se pandemija okonča? Da uvedemo praksu da se niti jedna odluka ne može donijeti bez prethodne analize kako će se ista odraziti na dugoročne interese djece (kao što se to već radi u Walesu)? Da se dogovorimo kako da ponovo naučimo živjeti u skladu s prirodom a ne protiv nje, jer  bez njena dovoljno dobrog stanja našoj djeci i budućim generacijama nema života. Ako u tome ne uspijemo, što od onoga što radimo danas i što smo ikada postigli uopće išta vrijedi – i kome?!  

Mame, tate, djedovi, bake, akademska zajednico, političari na svim razinama – Što je vaš izbor i kako ćete ga objasniti djeci???

U Njivicama, 28.11.2020.
Zoran Skala
Član Tranzicijske inicijative TIKO na Krku i
Član Tranzicijskog središta za Hrvatsku

Prilozi:

FIZIKA RASTA

Krajem svibnja zapljusnuo nas je val optimizma. Svi mediji su brujali o tome kako hrvatsko gospodarstvo ubrzava, kako su investicije naša lokomotiva rasta… Rast BDP-a od 3,9% neki poslodavci su čak ocjenili skromnim, misle da bi BDP trebao rasti 5%, možda i više.
Nastavite čitati…

O PRISTOJNOSTI

Ne, ne radi se o nekom friškom, osobnom, traumatičnom iskustvu. Ali, nedavno sam naletio na članak Umaira Haque-a (već smo ga spominjali u ovoj emisiji) pod naslovom Zašto je pristojnost najmoćnija ideja koju su ljudi ikad imali, i naravno, zagolicao je moju radoznalost jer pristojnost danas baš i ne kotira visoko u suvremenom društvu.
Nastavite čitati…

Objavio: Zoran Skala

Uvodni dodatak – listopad 2020.
Covid, požari, poplave, ratovi, gubitak posla, ovrhe, nasilje, nemoć…
Za usamljenog pojedinca koji ima internetskih, ali ne i pravih prijatelja, to su idealni uvjeti da se prihvati narkotika, jer kako inače izdržati tako ružnu svakodnevicu? Ovaj post govori o narkomaniji, ali ga stavljam zato da bolje razumijete ulogu „kaveza“ i povezivanja (Z.S.).

Transkript emisije Skalanada 20.02.2015. (Prvi dio)

Uvodno. Dekriminalizirati drogu, ili možda ipak ne? Uhapsiti uzgajivača marihuane koji tvrdi da to radi zbog vlastita zdravlja, ili ne? I kod nas se dosta često vode rasprave o tome kako se postaviti prema drogama, prema uzgoju biljaka iz kojih se rade, a koje često imaju i neka dobra medicinska svojstva, i prema ovisnicima. Što je vas navelo da ovu i sljedeću Skalanadu posvetite drogi, odnosno problemima ovisnika?

Pa govorit ću o problemima ovisnika zato jer sam tek ovih dana shvatio da o tome ništa nisam znao, a i ono što znao bilo je pogrešno, i da je vjerojatno većina slušatelja Radio Rijeke u sličnoj poziciji. I još sam shvatio da zbog toga što malo toga o ovisnosti razumijemo, okrečemo glavu od tih bića koja negdje pored nas propadaju, i tako činimo jednu veliku ljudsku grešku i nastavljamo s činjenjem nepravdi prema tim ljudima koje se uporno rade već oko 100 godina, a sve temeljem nekih krivih premisa od kojih se polazi.

2. Što vam je to otvorilo oči? Što sada znate što do sada niste znali i od kud?

Baš kada je Obama u novom budžetu SAD za rat protiv droge rezervirao 27,6 mlrd$ (1mlrd$ više nego prošle godine), prašinu je podigla nova knjiga engleskog novinara Johanna Harija „Hajka na vapaj: Prvi i zadnji dani rata protiv droga“. Knjiga počinje sa zbivanjima od prije 100 godina, kada je usvojen “Harrisonov zakon o porezu za narkotike“ koji je označio početak rata protiv droga ne samo u SAD nego i po cijelom svijetu. Tada je u Americi osnovan Federalni biro za narkotike. I gle slučaja, prvi šef tog biroa bio je Harry Anslinger, koji je do tada vodio ured za prohibiciju. Kada je Država odlučila napustiti prohibiciju, Anslinger je za sebe i svoju ekipu sa prohibicije otvorio novo područje rada – narkotike. Uz to, Anslingera su čak i oni koji su se javno deklarirali kao rasisti, nazivali „ludim rasistom“. Toliko o stvarnom povodu za rat protiv droga. Knjiga Johanna Harija daje pregled zbivanja oko droga od spomenutog zakona pa sve do danas, uz iznošenje i najnovijih znanstvenih istraživanja vezanih za problematiku ovisnosti. O tim istraživanjima autor je napisao članak za Huffington Post, a uredništvo ga je objavilo pod naslovom:“Otkriven je vjerojatni uzrok ovisnosti, ali on nije ono što vi mislite“.

3. Što to mi mislimo da je uzrok ovisnosti, a nije? Odnosno, ako nije ono što mi mislimo da je, što onda stvarno jeste?

Ja sam mislio, a vjerojatno i većina slušatelja, da ako bih se zatekao u nekoj grupi ljudi (recimo u razredu dok sam bio mlad) i konzumirao kontinuirano heroin dvadesetak dana, onda bih 21. dana ja i svi ostali iz mog razreda postali ovisnici, jer bi moje tijelo kroz tih 20 dana steklo fizičku potrebu za heroinom. Ova je teorija plasirana u javnost 80-tih godina nakon istraživanja provedenih na štakorima, nakon čega je uslijedila velika državna reklamna kampanja Amerika bez droga. A eksperiment sa štakorima je bio jednostavan. U kavez u kojem su dvije boce stavi se samo jedan štakor. U jednoj boci je obična voda a u drugoj voda sa heroinom ili kokainom. Eksperiment je ponavljan (i sniman) puno puta, i u pravilu bi štakor vrlo brzo postao opsjednut s vodom u kojoj je heroin ili kokain, stalno bi joj se vraćao da pije još, dok se ne bi predozirao i ubio se. U TV kampanji to je bilo ovako objašnjeno: „Samo jedna droga izaziva takvu ovisnost, devet od deset laboratorijskih štakora će je koristiti. I koristiti. I koristiti. Do smrti. Zove se kokain. I to isto može učiniti tebi“. No, jednom profesoru iz Vancouvera, Bruceu Alexanderu, zasmetao je način na koji je eksperiment proveden. Štakora se potpuno samog ostavljalo u kavezu, pa on i nije imao što drugo da radi nego da uzima drogu. Onda se zapitao: što bi se dogodilo ako bi se eksperiment organizirao drukčije? I tako je sa svojom ekipom napravio Štakorski zabavni park: veliki kavez sa kuglicama u boji, tunelima, vrhunskim štakorskim delicijama, mnogo štakora, nesputani sex, i opet naravno, iste one dvije boce – jedna s običnom, druga s drogiranom vodom. I promatrali su što će se dogoditi. A dogodilo se nešto fascinantno. Štakori su kušali vodu iz obje boce, jer nisu mogli znati što je u njima, ali su drogiranu vodu vrlo malo koristili, a ni jedan se nije predozirao, niti je pokazivao znakove ovisnosti. Da bi eliminirali svoje preostale sumnje, eksperiment su proširili na još jedan način. Najprije su, kao u onim prvim eksperimentima, držali štakore same u kavezu i to 57 dana, što je dovoljno dugo da od svakog učini totalnog ovisnika, a onda su ih iz izolacije prebacili u Štakorski zabavni park. Cilj je bio vidjeti što se događa kada štakor zapadne u tako duboki stadij ovisnosti, da li je njegov mozak u toj mjeri zarobljen da se više ne može oporaviti. Da li je droga njime ovladala. I opet se dogodilo zapanjujuče. Nakon nekoliko ovisničkih gesta vračanja drogiranoj vodi, štakori su je postupno prestali uzimati i vratili su se normalnom životu. Dobar kavez ih je spasio! Bruce je zaključio da ne drže vodu ni desni ni ljevi stavovi o drogi. Desni stavovi polaze od toga da su drogaši hedonisti, vole partijati i to onda tumače kao moralno zastranjenje. Dok lijevi stavovi polaze od toga da droga zarobi mozak i preuzme čovjeka. Ne radi se ni o moralu, ni o mozgu, radi se o kavezu. Ovisnost je adaptacija na okruženje, veli Bruce!

4. Zaključak prof. Alexandera nije ni malo ugodan za sva ona društva u kojima su problemi ovisnosti izraženi, za Hrvatsku uključivo. Vjerojatno on svoj zaključak ne temelji samo na eksperimentima na štakorima?

Autor knjige kaže da je život, istina slučajno, već proveo slične „eksperimente“ i na ljudima. Jedan od primjera je Vijetnamski rat. Magazin Time je svojevremeno pisao da su američki vojnici koristili heroin „tako često kao gumu za žvakanje“. Službeni podaci govore da je u Vijetnamu oko 20% vojnika postalo ovisno o heroinu. U početku se strahovalo da će nakon njihova povratka ulice SAD-a biti preplavljene narkomanima. Ali što se dogodilo. Po povratku doma velika većina njih -95%- samo je prestalo uzimati drogu. Ti momci su se iz pakla vijetnamske džungle, u kojem nisu htjeli biti i gdje su svaki čas mogli poginuti, vratili doma svojim mirnim životima i svom krugu bliskih im ljudi. To je sličan efekt kao kada vas iz jednog kaveza prebace u drugi. Vratite se svom okruženju, i droga vam više ne treba. 

No ima i primjera koji se svakodnevno zbivaju oko nas. Ljudi dožive prometnu nesreću pa završe na hirurgiji, ili u poodmaklim godinama moraju operirati kuk. Tada će im najvjerojatnije u bolnici dati diamorphine za ublažavanje bolova, što je medicinsko ime za heroin. Dakle mnogi ljudi oko nas kroz duže su razdoblje (nekad i mjesecima) dobivali heroin (i to čisti, puno bolji od onog što ovisnici dobivaju od mreže kriminalaca) pa nisu postali ovisnici, dok se korisnici s ulice kroz slično razdoblje pretvaraju u očajne ovisnike. Kako to?! Pa ulični ovisnici su kao štakori u prvom kavezu, izolirani, usamljeni, sa samo jednim izvorom utjehe kojem se mogu obratiti-drogi. A medicinski pacijenti su kao štakori u drugom kavezu. Vraćaju se doma gdje će biti okruženi s ljudima koji ih vole. Droga je ista, ali je okruženje različito!   

5. Ovi primjeri su vrlo uvjerljivi i provjerljivi, ali ipak ostaje i ono staro vjerovanje da narkotik kao kemikalija vjerojatno izaziva neke promjene u našem tijelu, a te promjene bi mogle biti i trajne, dakle ovisnost bi ipak mogla biti i fizički, a ne samo društveni fenomen?

Autor knjige objašnjava da bi ta sumnja mogla ostati „visiti u zraku“, kada ne bi bilo tako mnogo različitih ovisnosti. Kod nas je,recimo, izrazito prisutan problem ovisnosti o kocki i klađenju. Tu imate evidentan problem ovisnosti, ali znamo da ne može biti nikakve „injekcije karata u venu“ kojom bi primjerice kartaševu ovisnost mogli dovesti u neku fizičku vezu s kartama. Prof. Peter Cohen objašnjava da ljudska bića imaju duboku potrebu da se povezuju. Ako se ne možemo povezati jedni s drugima, povezat ćemo se s bilo čim što nam je dostupno – s ruletom, ili sa špricom za drogu. Prof. Cohen smatra da bismo trebali prestati govoriti o „ovisnosti“ i tu pojavu nazivati „povezivanje“. Ovisnik o heroinu povezao se s heroinom zato što se nije uspio povezati ni sa čim drugim.  

Ovakvo sagledavanje problema ovisnosti ima vrlo velike implikacije na rat protiv droga. Taj rat se vodi s idejom da kemikalije uzrokuju ovisnost, pa da onda moramo fizički ukloniti kemikalije da bismo riješili problem. Što znamo da nikako ne uspijeva. Pa droge ima i po zatvorima, a to su zidovima ograđene strukture. Ako se ne može spriječiti dilanje droge u zatvorima, kako bi se moglo spriječiti na otvorenom? Pa autor knjige kaže: Ako u stvarnosti kemikalije nisu osnovni uzrok problema ovisnosti, ako znamo da ogroman broj ljudi (velika većina) koji su uzimali te kemikalije nisu postali ovisnici, ako su zapravo izoliranost, bol i nevolja primarni uzročnici ovisnosti, onda policijske metode koje podrazumijevaju još više izolacije, bola i nevolja definitivno nisu dobra ideja! Zapravo, ideja da bi ovisnici nakon izlaganja još većim patnjama mogli postati bolji, a patnje su baš bile uzrok njihovih problema, je suluda!  

6. I, koja je onda dobra ideja?

E, o tome u narednoj Skalanadi.

Objavio: Zoran Skala

Bok društvo!
Ajde vas lijepo molim da mi malo pomognete savjetima i recepturama da si riješim neke zaostatke od jedno 15 prošlih Božića…
ovako je išlo sa kilogramima do nekih 20god 78 79. Poslije vojske 92, onda obiteljski život i masa posla i 107…
Neki stres sa poslom i minus 12 u mjesec dana pa onda opet na 104.. Šok sa brakom pa minus 17 u mjesec i tjedan pa nazad na 98
Pred tri godine odlučim nešto promijeniti i sredim se do 80,5 i neće dole!
Hoću mojih 78-79 no zadnjih 2000gme muče i onda dođe Božić pa me sad eto na 86 hehe.

disciplina nije frka, volim i zobati svašta, ajde mi dajte ideju kako da riješim tu doljnju barijeru

5 komentara na forumu Autor: Goran.P zadnji komentar: 17/02/2017 17:42 od Goran.P

Objavio: Sa foruma

29 komentara na forumu Autor: fazy zadnji komentar: 13/03/2017 13:58 od fazy

Hipokrat je rekao: “Neka Vaša hrana bude Vaš lijek, a Vaš lijek neka bude Vaša hrana!”
U toj rečenici, mogao bi se sažeti rad jednog od pionira pokreta sirove hrane, Johna Fieldera, koji je i s preko 80 godina neumoran u svom radu.
Osnivač je Akademije prirodnog življenja u Queenslandu u Australiji i prepun iskustava s procesima prirodnog iscjeljivanja.
Sve je sažeo u nekoliko principa.

Zdravlje je prirodna ravnoteža, a organizam ima tendenciju da se sam iscijeli.
Procesu prirodnog iscjeljivanja treba se vjerovati, bez želje da ga se kontrolira, te pri tom treba imati u vidu činjenicu da večinu energije, naš organizam troši na probavu.
Ako ga potaknemo da prištedi tu energiju, ostat će više energije za procese iscjeljivanja.

Desetljeća prakse Johna Fieldera, dovela su do sirove hrane, i ove emisije koju je uredio i vodi  Krešimir Mišak:

Ljudsko tijelo sadrži preko 75 trilijuna sofisticiranih stanica, a svaku stanicu možemo promatrati kao zasebni organizam.
Cjelokupno znanje i mudrost naše civilizacije, nije ravno inteligenciji koju posjeduje jedna jedina stanica našeg organizma!
Svaka stanica djeluje, u cilju svoje dobrobiti i zajedničke dobrobiti, za dobrobit cijelog organizma.
Tijelo se čitavo vrijeme održava, čuva i brani, a obdareno je nepogrešivo pouzdanim alatom za popravak.
Inteligenciju našeg tijela moramo poštovati i bezuvjetno mu vjerovati.
Krcanje naših tijela toksičnim materijalom, kojeg pogrešno nazivamo hranom i pićem, predstavlja nametnuto uplitanje u rad i pogrešno je, a uzimanje lijekova, razna liječenja i slično predstavlja smrtonosno uplitanje u rad tijela.
Post možemo koristiti za samoiscjeljenje, jer postom pružamo priliku svom tijelu da svu svoju energiju upotrijebi za samoiscjeljenje. Dok postimo, tijelo razara i probavlja izrasline kao što su tumori, stanice raka, ciste i bradavice.
Najbolje što možemo učiniti za svoje tijelo je da mu pružimo ono što mu je uistinu potrebno i što može upotrijebiti, a ne da mu na silu dajemo tvari koje ne može upotrijebiti, tvari koje će morati eliminirati i za tu eliminaciju utrošiti dodatnu energiju.
Zato je najbolje da svoje tijelo mudro ostavimo na miru!
Tijelo zna što i kako!
Mi ne znamo!

29 komentara na forumu Autor: fazy zadnji komentar: 13/03/2017 13:58 od fazy

Objavio: Sa foruma

3 komentara na forumu Autor: Harp zadnji komentar: 20/11/2023 14:14 od Harp

Evo kako izgleda placeni oglas u medijima:
(odmah primjetite rijec “hrvatska” u naslovu i u linku, o cemu sam nedavno obrazlozio)

Hrvatski znanstvenici: Javnost je na udaru pseudoznanosti i alternative

https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/hrvatska-javnost-je-na-udaru-pseudoznanosti-i-alternative—410149.html

Jedan moj osvrt na gornji clanak koji je izisao u medijima. Odmah pod naslovom stoji kako “hrvatski znanstvenici” smatraju da je “navodna onečišćenost hrane, zraka i vode”…

https://www.youtube.com/watch?v=lsJMX8plAh0
https://www.youtube.com/watch?v=UlV8aL1SKeI
https://www.youtube.com/watch?v=37eFdwiLD0s

https://www.youtube.com/watch?v=zlrhcSI7HKo
https://www.youtube.com/watch?v=6Nzv-8HcgNg
https://www.youtube.com/watch?v=wBDyXuDYI4A

Za vodu nema mjesta.

Samim naslovom clanka, kao da me “netko” lupio zigom 20x20cm u glavu s natpisom “Autoritet”, s implikacijom da je on jedini u cijelosti kompetentan za moj zivot.
Cijeli clanak je protkan tom idejom, pa i sugerira na to.

Potpuno je jasno da svaki covjek ima svoju volju, svoje misli i zakljucke, koji proizlaze iz informacija do kojih moze doci, tj onih koje su mu ponudjene ili nametnute. Samim time, upitno je odakle se svakom covjeku temelji polazna (referentna) tocka, na koju slaze svoje odluke, svoj zivot. Ako su ga vec rodili u nenormalnoj okolini (znanstveno nazvanoj normalnoj), za njega je to temeljna tocka istine, i sve svoje stavove ce utemeljiti i braniti u odnosu na nju – po cijenu zivota.

Ovaj osvrt biti ce zasut masom retorickih pitanja, koje bi bilo dobro da se analiziraju od svakog pojedinca zasebno.

Pa po mojem misljenju, treba uciniti sljedece: utvrditi na cemu stoji vlastita temeljna tocka za donositi odluke. Vjeru bih u ovom trenutku odbacio sa strane, slab je to temelj.

Dakle, ono sto mnogi ne mogu uciniti, a smatram da je nuzno, je da se rijese na neki duzi period svih informacija koje im se plasiraju (novine, portali, radio, tv i slicno), biti ce dovoljno da se informacije potraze i zakljucuju u odnosu na vlastiti interes i doseg, i to uglavnom kriticki uz sumnju i preispitivanje. Informacije koje se stavljaju u temelj, svakako trebaju biti prozivljene vlastitim iskustvom. Zdravo za gotovo, ne hvala.

Pa onda, recimo posadite vrt, i usporedite velicinu i izgled uroda s onim sto kupujete na trznici, ili u trgovini. Pokusajte postici takve trajne rezultate, u svako godisnje doba…

Javnost je naucena da kada se spomene “znanstvenici” u medijima, odmah se ukljuce postavke vjerovanja i autoriteta, a informacije upijaju kao nedvojbeno istinite. To i “znanstvenici” i manipulatori znaju, te zato su i napisali ovakav clanak – sugurno ce djelovati na masu ljudi.
No… koji je povod? Da li je uocena kakva opasnost od obicnih ljudi, smanjena vjera u autoritet, a samim time slabljenje moci autoriteta na pojedinim poljima djelatnosti?
Ili “znanstvenici” cijelom svjetu zele samo ‘dobro’ i vratiti ga na ‘pravi put’?

Da li je osobno svjedocanstvo nama za nas ‘prihvatljivije’ nego li znanstvene cinjenice? Da li je to “slabost naseg mozga” ili puko vjerovanje u tzv. autoritet i njegovu neizrecivu neupitnost?

Paranoja oko cijepljenja

Ja o tim “znanstvenicima” nista ne znam, pa im ne dajem svoje povjerenje. Dapace, smatram da im se fucka za moje interese. Nadalje mi nije jasno, kako mogu govoriti u ime znanstvenika opcenito i o tako sirokim temama, a da se nisu kao znanstvenici specijalizirali za to. Npr, ima i onih znanstvenika koji su se specijalizirani za odredjeno znanje, recimo

https://zvono-istine.org/iz-drugih-medija-intervju-srecko-sladoljev/

a o cemu piskaraju “znanstvenici” fizike iz IRBa u ovom clanku…

Opet se pozivaju na njihov autoritet koji je “odbacio bedastoce”, i pljuju po istrazivanjima npr znanstvenika Masaru Emotoa.

Placebo i nocebo

Je li to znanstveno dokazano? Koji je uzrok? Znanstveno je dokazano da kod nekih ljudi dolazi do ozdravljenja i slicno uslijed neupitnog vjerovanja. Tome i pribjegavaju lijecnici (znanstvenici) kada iscrpe sav svoj arsenal, tj kada je pacijnt vec otpisan. U malom broju slucajeva (par posto) dolazi do ozdravljenja.
Koji je uzrok tome, pitam “znanstvenike”?
Da li je arsenal prijasnjih lijekova i postupaka koji nisu djelovali bio stetan za pacjenta ili blagotovran i ljekovit, svakako da je to bio jedan vrijedan pokusaj da se nekoga ‘izlijeci’ i pridruzi statistici, no to pacijenta ne zanima previse.

“Znanstvenici”, dopustate li da covjek sam bira za sebe, ili da mu autoritet nalaze sto da ucini?
(na to su pitanje vec odgovorili vrli “znanstvnici” u clanku) pitanje je samo da li zele preuzeti odgovornost kao ljudi na tu tvrdnju.

Za znanstvenike ne postoji nista sto nisu sami uspjeli dokazati. Dakle, krajnje granice do kojih mogu osnovati svoje tvrdnje su sama njihova spoznaja, nista vise – sve ostalo je iskljuceno kao nepostojece, pa sve do onda do kada to sami ne spoznaju, uz dokaze naravno.

Dati cu vam primjer znanstvenika i boli. Na dobrovoljnom ispitivanju stavite ruku u skripac i znanstvenik je steze. Vi vristite od boli, ali znanstvenik na rengen snimci jos nista ne vidi, analiza krvi i urina je uredna, nema fizickih promjena, mora da lazete, ili krivo percipirate stvarnost, tek kada se ruka samelje, on ce ustanoviti da je doslo do loma, koji je bio uzrok boli, i tek od tada je vase ponasanje, za njega opravdano.

Dakle, astrolozi, homeopati, iscjelitelji i drugi koji odstupaju od “znanstvenih okvira” su za “znanstvenike” drugorazredne budale, jer nisu znanstveno dokazali svoje djelovanje.

Frankeštajnska GMO hrana i strah od glutena

“Desetljećima se mijenjalo gene i stvaralo hibride ozračivanjem usjeva radijacijom, čime su se stvarale nekontrolirane promjene DNK. Od toga se nije radio problem iako tamo nismo imali pojma koji će se sve geni izmijeniti. A sad kad se to radi kirurški precizno, pa je sve novo što nastane potpuno kontrolirano, odjednom je nastala potpuna panika. Meni je to neobjašnjivo”, kaže Ceci.

Oh, ovo sam morao kopirati u cijelosti, jer nisam znao da su i takve gadosti bili spremni uciniti. Pitanje je, tko je to moralno prihvatio i po cijem nalogu “desetljećima mijenjao gene i stvarao hibride ozračivanjem usjeva radijacijom”, bez da je znao sto to donosi za zdravlje ljudi koji ce protukt te idiotarije konzumirati?
Da li su zivi ljudi za “znanstvenike” samo laboratorijski kunici? Ovdje bih na kocku stavio moralnost djelovanja “znanstvenika”.
Znaju li znanstvenici sada, u danasnje vrijeme sto donosi najmodernije i najkontroliranije mjenjnje genetskog koda u hrani za zdravlje covjeka i daljnjih generacija, i da li su to ljudi (sve do jednoga) odobrili za svoju ishranu, ili im je to nametnuto od strane “znanstvenika”?

Teorija zavjere o chemtrailsima

Da li su “znanstvenici” utvrdili analizom tragova, koji ostaju cijeli dan na nebu, da je to vodena para, ili su samo prihvatili informacije prijasnjih znanstvenika da izgaranjem mlaznog goriva se proizvodi vodena para, koja je vidljiva u odredjenim slucajevima?

Po cemu zakljucuju da bi se taj agens trebao fizicki spustiti na povrsinu zemlje? Mozda se radi o projektu na visim slojevima, ili se za spustanje koriste oborine, koje se danas mogu prilicno tocno u bliskoj buducnosti izracunati.

Makar sam dugo bio skeptican u vezi chemtrailova, primjetio sam sljedece: neki avioni uopce nemaju tj. ne ostavljaju trag niti milimetar a lete, neki avioni ispustaju trag vrlo kratak koji se u narednih par sekundi potpuno gubi. Nekada se gubi za par minuta, sto se upornim gledanjem u nebo moze dokuciti. No nekada se tragovi ne gube, vec ostaju na nebu satima i sve se vise mjesaju sa zrakom (temperiraju boju neba). To je ono sto danas kada pogledamo u nebo vidimo – crte.

Ono sto sam ja svojim ocima vidio iznad Zagreba, prosle godine je da je jedan avion ispustao trag, i svakih sekundu jos ‘nesto’ sto se sirilo u manji ‘oblacic’. Ono sto mi je pritom privuklo paznju, je da je trag od aviona nakon par sekundi potpuno nestao, a ‘nesto’ u obliku manjih oblacica je ostalo dugo na nebu, izgledalo je kao oblacici napravljeni sivacim strojem, potpuno pravilno.

Za mene je to dovoljni dokaz da se radi o dvije tvari, jedna koja je nestala, i jedna koja je ostala. Sto kazu “znanstvenici” na to?

Otrov se odavno ispusta u vodovod pod drugim imenom… odobren od “znanstvenika”.

Rješenje

Za rjesenje “znanstvenici” smatraju da bi trebalo uvesti bolju skolsku indoktrinaciju uz pojacanu dresuru poslusnosti i vjerovanja, jos vise ‘pravih i neogranicenih “znanstvenika”‘, kao i kontrola medija, da ispustaju samo odobrene informacije od “znanstvenika” s certifikatom. Danas smo dobrim djelom time i posluzeni.

Kako god, slazem se s “znanstvenicima” u jednome, a to je da globalni mediji obmanjuju javnost.

3 komentara na forumu Autor: Harp zadnji komentar: 20/11/2023 14:14 od Harp

Objavio: Sa foruma