BLAŽENA DOSADA
Transkript emisije Skalanada 31.03.2017.
Uvodno. Na engleskoj televiziji postoji emisija pod nazivom „Panorama“, a početkom ožujka bila je posvećena temi Besana Britanija. Nenaspavane obitelji, osobito mlađi članovi, sve češće traže liječničku pomoć zbog lošeg sna. U zadnjih 10 godina ova se pojava utrostručila! Nije tu problem samo kronična pospanost, još veći problem su popratne pojave: pretilost, raspad obitelji, učestale bolesti i pad uspjeha u školi. Neka istraživanja su pokazala da mladima loš san može otežati učenje u toj mjeri da im se školovanje produži i za dvije školske godine, a mnogi stalno uzimaju pilule za spavanje. Što se to dešava Britancima, razgovarat ćemo danas sa Zoranom Skalom?
Sličnih pojava vjerojatno ima i kod nas, samo što su Britanci možda nešto pedantniji statističari. Navedenu TV emisiju ja nisam gledao, već prenosim dojmove o njoj iz pera Roba Hopkinsa. Utrostručenje problema s nesanicom u zadnjih 10 godina koincidira s pravom eksplozijom uporabe elektroničkih uređaja: iPad-a i pametnih telefona i to neposredno prije spavanja. Plavo svjetlo koje emitiraju ti uređaji onemogućava našem tijelu da stvara serotonin, hormon koji nam pomaže da zaspimo. Sada istraživači i obitelji provode eksperimente s uvođenjem „elektronskog policijskog sata“, kada roditelji sat prije spavanja uklanjaju sve uređaje koji imaju ekran iz dječje sobe, naravno, uz njurganje djece da će im biti dosadno. Roba se najviše dojmilo upravo ovo zadnje, kako je naša moderna kultura uspjela uspostaviti pravi teror s idejom da nam nikada ne smije biti dosadno! Kao da svaki trenutak svoje budnosti naš nervni sustav mora biti nečim stimuliran. Mnogim mladim ljudima sama ideja da bi prije spavanja nešto pročitali, nacrtali, razmišljali ili samo gledali kroz prozor izgleda kao smiješno gubljenje vremena.
2. Roditelji djecu, pored škole, šalju i na razne slobodne aktivnosti, da bi im slobodno vrijeme bilo sadržajnije ispunjeno. Nije li to razumljivo nastojanje da ih se drži podalje od ulice, gdje može biti i neželjenog djelovanja na njih, pa i nastojanje da im se razviju bolje radne navike, da ne postanu lijenčine?
Znanstvenici koji proučavaju ponašanje ljudi tvrde da je dosada važan element života. A mnogi roditelji se boje kada im djeca kažu da im je dosadno, zato što misle da je to signal da su oni zakazali. Znanstveno je objašnjenje da je „dosada vrijedna adaptivna funkcija koja nam signalizira da se trebamo fokusirati na neki novi cilj“. Dakle, ako se naša djeca požale da im je dosadno, umjesto da im se u ruke odmah tutne iPad, vjerojatno bi bilo bolje da im predložimo da malo ostanu s tim osjećajem i vide što će izniknuti iz njega. Inače ispada kao da taj moment iz nekog razloga moramo sprječavati, a zapravo trebamo pričekati da vidimo „što će se pojaviti s druge strane“. Uz dosadu, danas je na lošem glasu i ono kada se primijeti da neko dijete sanjari tijekom nastave u školi. Za tako što se sustavno ostavlja sve manje i manje vremena. Škole diljem svijeta smanjuju vrijeme za odmor djece, kako bi dobile što više vremena za savladavanje opsežnih nastavnih programa. Zato znanstvenik Jonah Lehrer za sanjarenje kaže: „U stvari, kad god nam je malo dosadno – kad stvarnost baš i nije onakva kakvu bismo željeli – mi počnemo istraživati svoje vlastite asocijacije, razmišljati o nekim fiktivnim scenarijima koji postoje samo u našoj glavi“. Svakome od nas ponekad se dogodi da se ne možemo sjetiti nečega, recimo imena nekog glumca, a onda sat-dva sata poslije, to nam ime, ničim izazvano, padne na pamet. Naš mozak ima izvanrednu sposobnost da radi na rješavanju problema i kada mi toga nismo ni svjesni. Pitanja koja nas muče moraju se neko vrijeme „krčkati“ u našoj glavi, u dijelovima mozga gdje se odvija nekakva inkubacija rješenja, procesom na koji mi gotovo da nemamo utjecaja. Sad je pitanje kako djeci omogućiti da im se u glavi odradi taj nesvjesni dio procesa rješavanja problema. Jonah kaže da djeci treba dati neke jednostavne zadatke koji ih mogu držati dostatno okupiranima, ali tako da im ipak ostane još dovoljno mentalnih resursa za sanjarenje. To svakako nije televizija, to nisu iPad-i, to nije ni pisanje domaće zadaće, već one stvari koje su prilično potisnute iz naših modernih domova, kao što je: pranje posuđa, pripremanje hrane, heklanje, šivanje, rad u vrtu, ili kada se mijesi kruh.
3. Vidjeti neko dijete da kuha, pere suđe ili nešto slično, doista je sada rijetkost. No to su još uvijek one aktivnosti koje djeci omogućavaju sanjarenje onda kada su budni. Ali, čuli smo da ih ima i vrlo neispavanih. Kakve mentalne procese propuštaju ti neispavani?
San je vrijeme kada naš mozak sređuje dnevne dojmove. Nešto poput knjižničara koji nakon zatvaranja knjižnice stavlja nagomilane knjige svaku na svoje mjesto, kako bi sve bilo spremno za sutrašnji radni dan. U TV emisiju o kojoj govorimo, uključila se i Catherine Hill, pedijatrica iz dječje bolnice u Southamptonu, koja je rekla:
„Kada biste znali proizvesti pilulu – koja može unaprijediti vaše kognitivne funkcije, koja može unaprijediti vašu kontrolu emocija, koja bi vas sprječavala da nekontrolirano posežete za grickalicama i slatkišima – postali biste milijunaš. A upravo to san može učiniti za vas. I k tome je besplatan i svima dostupan.“
I naravno, ovo nije samo problem djece već i odraslih. Rob kaže kako mu je na um pao nevjerojatan prosvjed, ali na kojem bi on rado sudjelovao i izvikivao: „Što tražimo!?“ „Pravo da nam bude dosadno! Pravo na vrijeme da možemo gledati kroz prozor! Pravo da prebiremo po dnevnim događanjima dok peremo suđe!“ „Kada to želimo!?“ „Odmah!“
4. Takav prosvjed bi mogao imati neočekivano veliki odaziv! Možda s nešto manje vatrenosti oko prava na pranje suđa, ali zato više oko prava na dosadu i na gledanje kroz prozor. Jedino što baš nije jasno pod čijim prozorima bi trebalo održati takav prosvjed, odnosno, od koga zahtijevati ta prava?
U tome i jeste draž, što za tako nešto ne treba tražiti dozvolu ni od koga, samo treba osobno donijeti odluku da su te stvari važne. Onda se može preći na konkretne korake: recimo, da obitelj odluči provoditi više vremena zajedno i ne dopuštati da ju nešto u tome ometa; odluči da će radije među sobom razgovarati i pažljivo jedan drugog slušati, nego gledati YouTube filmiće; odluči da će zajedno kuhati, podučavati se raznim vještinama, pričati priče, dakle sve ono što njihove iPade ostavlja po strani, a njih čini sretnijima i zdravijima. Jonah kaže da nam sanjarenje omogućava „da otkrivamo dodatne mogućnosti“, a to nam je svima potrebno.
5. IPadi i pametni telefoni djeci narušavaju san, ali reklamna industrija uspjela je da ih pretvori i u velike potrošače igračaka, što opet na puno načina djeluje na formiranje njihove ličnosti, na žalost, uglavnom negativno. Što se tu događa?
Postoji izreka da su za dječiji razvoj najbolje one igračke u kojima je dijete zastupljeno s 90%, a sama igračka s 10%. To su igračke koje prepuštaju dječjoj mašti da ih pretvore u nešto, i u pravilu su vrlo jednostavne. No proizvođači igračaka, da bi više zaradili, sada rade igračke koje prave puno buke, koje same čine mnoge stvari plijeneći pozornost djece, što ohrabruje roditelje da im ih kupe. No takve igračke ništa ne pridonose razvoju imaginacije kod djece. Rekli smo već da djeca pred ekranima provode nezdravo puno vremena. To iskorištava reklamna industrija i bezskrupulozno ih bombardira reklamama. Još 1983. godine u SAD su kompanije trošile oko 100 mil.$ na reklame za djecu. Sada troše 17 milijardi$ (u tridesetak godina 170 puta više!). To je svojevrsno nesputano teroriziranje djece od strane korporacija. U odsutnosti zaštite djece od strane Države, nastaju civilne udruge koje se nastoje tome suprotstaviti. U Engleskoj je, primjerice, udruga „Kampanja za djetinjstvo bez reklama“ pred Božić prošle godine provodila akciju „Hell No Barbie“ – Dovraga NE Barbie, što je bila reakcija na reklamnu kampanju tvrtke Mattel pod nazivom „Hello Barbie“. Radi se o najnovijem modelu čuvene lutke povezanom na Internet koji „razgovara“ s djetetom. Dijete se tako prestaje igrati sa svojom lutkom izmišljajući joj razne uloge. Sada lutka vodi razgovor. U pozadini te moderne igračke je korporativni software koji komunicirajući s djetetom usput saznaje mnoge njegove preferencije, memorirajući ih i odmah nudeći razne dodatke. Tako djeca pod djelovanjem visokih tehnologija i reklamne industrije postaju sve veći materijalisti, sve više vjerujući da su stvari ono što ih može učiniti sretnima, a zapravo postaju sklonija depresiji, manje su sretna i njihovo mentalno zdravlje postaje problematičnije.
Mladi roditelji su danas u doista nezavidnoj situaciji. Kako da odgoje fizički i mentalno zdravu i sretnu djecu, kada je čitav društveno-ekonomski sustav tako postavljen da oklijeva odlučno zaštititi dobrobit djeteta, jer i mediji, i poslovni svijet, čak i obrazovni sustav, i Država, imaju bolje materijalne pokazatelje uspjeha onda kada je djeci gore?!
