Kako “pročitati” i razumjeti teren i svoje mogućnosti prije nego uložite vrijeme, novce i fizičku energiju u radove ili u kupnju?

Naučite na online radionici u srijedu 4.3.2026. u 18h. Prijave: https://bit.ly/prije-sadnje

Imate ili želite nabaviti komadić zemlje i viziju što tamo želite: možda vrt, voćnjak, šumu hrane, vjerojatno samoodrživiji život. Ali najčešće se dogodi sljedeće… Želimo puno. Počistimo cijeli teren i sve zasadimo. Naporno se naradimo. I onda tokom cijele sezone (ili puno sezona) ispravljamo greške. I pola (ili puno više) nam propadne.

Ova radionica će vam pomoći da malo zastanete, baš sad prije proljeća i prije planiranih radova, da očitate i razumijete svoje mogućnosti i mogućnosti terena, prije nego se fizički bacite na posao i promijenite ga.

Na radionici ćete:

• naučiti kako promatrati i razumjeti zemljište i vaš kontekst
• naučiti kako se u vašoj klimi prirodno ponaša vegetacija i kako će se realno ponašati vaš vrt (ili voćnjak, livada, šuma hrane, njiva…)
• procijeniti koje potrebne informacije o zemljištu već imate, a koje tek trebate prikupiti
• procijeniti u kojoj mjeri se vaše želje poklapaju s mogućnostima koje teren nudi
• naučiti iz tuđih grešaka kako NE napraviti štetu i uštedjeti energiju
• napraviti okviran plan za što i kako je realno ove godine

Postat će vam jasno:

• što ima smisla napraviti na početku
• što treba dulje promatrati
• što ostaviti na miru

Nećemo vas zatrpati teorijom, nećemo vam reći da odmah trebate komplicirani projekt. Ako želite napraviti nešto otporno i stvarno održivo, malo planiranja treba doći prije krčenja i sadnje. Ova radionica će vam pomoći da dobijete taj temelj i da već prvi korak bude dobar… i da kasnije možete manje raditi, a po mogućnosti više uživati.

Sve tehnikalije o radionici:

Vrijeme radionice je srijeda 4.3.2026. od 18:00 do 20:00. Moguće ju je pohađati isključivo putem interneta i održavat će se interaktivno na platformi Zoom. 

Radionica će biti snimljena i svi polaznici će dobiti snimku, te radni list s podsjetnikom na što obratiti pažnju na terenu.

Preporučena kotizacija za radionicu je 30 EUR. Prakticiramo solidarno financiranje i dajemo mogućnost da odaberete kotizaciju prema svojim mogućnostima.

Voditeljica radionice je Gordana Dragičević, diplomirana permakulturna dizajnerica i edukatorica koja se u podsljednjih 15 godina nagledala svakakvih terena i grešaka koje se događaju kad radimo bez plana. Neke od tih grešaka su srećom samo škola za dalje, ali neke uzrokoju trajnu štetu a vrlo ih je lako izbjeći.

Radionica je prikladna za:

• one koji imaju zemljište ili vrt i već su počeli raditi na njemu, ali žele naučiti više
• one koji imaju zemljište ili vrt i tek počinju s radovima
• one koji razmišljaju o kupnji ili preseljenju i žele dobiti smjernice unaprijed
• sve ostale znatiželjne

Obavezne su prijave unaprijed i uplata prije radionice.

Prijave putem obrasca ovdje: https://bit.ly/prije-sadnje

Uplata kotizacije kao donacija udruzi Hrvatska permakultura: PODACI OVDJE (uključuju barkod za mobilno bankarstvo, link za kartično plaćanje ili broj računa za uplatnicu)

U obrascu za prijavu možete unaprijed upisati svoja pitanja na koja želite odgovore na radionici, pod uvjetom da su vezana uz temu. Ako želite naučiti više i o čitanju terena i o detaljnijem planiranju sadnje ili radova na drugim specifičnim projektima koje imate u planu, u tijeku su i prijave za opširniji tečaj permakulturnog dizajniranja koji se održava od 10.3. do 28.4.2026.

Objavio: Gordana

Prvi put sam se susreo s kalifornijskim glistama i glistenjakom prije 15 godina, kada je moj ujak uzgajao povrće u vrtu od 500 kvadrata. Koristio je umjetna gnojiva i stajski gnoj, no mene je zanimala prirodnija metoda uzgoja. Pogotovo kada sam postao roditelj, postalo mi je važno kakvu hranu jedu moja djeca. U dogovoru s ujakom, odlučio sam dio vrta obrađivati bez umjetnih gnojiva.

Počeo sam istraživati prirodne načine gnojenja i slučajno naišao na informacije o kalifornijskim glistama i glistenjaku. Saznao sam da moj bivši susjed uzgaja gliste i prodaje glistenjak pa sam odlučio isprobati. Već prve godine rezultati su bili odlični. Nakon nekoliko sezona korištenja kupljenog glistenjaka, odlučio sam napraviti vlastiti komposter s glistama. Tako je počela moja strast prema ovim korisnim organizmima.

Prije osam godina preselili smo se u Matulje i sa sobom ponijeli i gliste. Danas u svom vrtu koristimo isključivo vlastiti glistenjak, bez umjetnih gnojiva i pesticida. Prije nekoliko godina proširili smo legla i započeli s uzgojem kalifornijskih glista u komercijalne svrhe. Trenutno imamo 15 legala, a planiramo taj broj još povećati iduće godine.

Što je kalifornijska crvena glista?

Kalifornijska crvena glista (Eisenia fetida) je vrsta gliste koja se koristi za preradu organskog otpada u kvalitetan humus. Prepoznatljiva je po crvenoj boji i maloj veličini (5-8 cm). Ove gliste mogu živjeti u velikoj gustoći na malom prostoru i izuzetno su učinkovite u razgradnji organskog materijala. Na primjer, u 1 m² hranjive podloge debljine 30 cm može se naći do 50.000 odraslih glista i kokona (jaja), dok na istoj površini broj kišnih glista ne prelazi 10 jedinki. Kalifornijske gliste također imaju izuzetnu sposobnost razmnožavanja, daleko veću nego kišne gliste. U optimalnim uvjetima, iz jednog legla od oko 100.000 glista može nastati 18-20 novih legala tijekom godine, uz pravilnu ishranu i uzgoj.

Kako se hrane gliste?

Kalifornijske gliste se hrane organskim otpadom poput stajskog gnoja, ostataka hrane, lišća i komposta. Njihova probava pretvara ovaj materijal u humus bogat hranjivim tvarima, što poboljšava kvalitetu tla i potiče rast biljaka.

U uzgoju kalifornijskih glista radi proizvodnje humusa najčešće se koristi stajski gnoj poput konjskog i kravljeg gnoja. Kada se koristi kravlji gnoj potrebna je priprema s obzirom da sadrži veću koncentraciju mokraćne kiseline a time i soli koja je štetna za gliste ( gnoj se više puta ispire). S druge strane konjski gnoj se može odmah koristiti u prehrani glista bez prethodne pripreme. Glistenjak dobiven iz čistog konjskog gnoja sadrži fitohormon indol-maslačnu kiselinu koja djeluje na ubrzani i bujniji rast biljaka.

Što je glistenjak?

Glistenjak je prirodno gnojivo koje nastaje probavom organskog materijala od strane kalifornijskih glista. Ima sitno-mrvastu strukturu, bogat je korisnim bakterijama, gljivicama i mineralima te pomaže biljkama da bolje rastu i budu otpornije na bolesti. Također poboljšava strukturu tla i zadržava vlagu, što je osobito korisno u sušnim razdobljima. Sadrži 10 puta više mikroba nego običan kompost, mnoge makro i mikro elemente potrebne za razvoj biljke te biljne hormone rasta kao što su auxin i cytokinin. Glistenjak je dobro opskrbljen dušikom, fosforom i kalijem.

Kako koristiti glistenjak?

Glistenjak se može koristiti na nekoliko načina:

• Kod sijanja sjemena – Pomiješajte 20% glistenjaka s vrtnom zemljom u posudi za sijanje.
• Kod presađivanja biljaka – Stavite 2 dl glistenjaka direktno na korijen biljke prije sadnje.
• Za voćke i vinovu lozu – Dodajte 2-3 litre glistenjaka po stablu.
• Zalijevanje i prskanje – Pripremite tekuće gnojivo tako da 1-2 dl glistenjaka potopite u litru vode preko noći. Ovaj ekstrakt možete koristiti za zalijevanje ili prskanje biljaka. Kod prskanja biljaka razrijedimo ekstrakt sa 10 dijelova vode i procijedimo preko gaze.

Korištenje glistenjaka kalifornijskih glista dokazano poboljšava kvalitetu tla, potiče rast biljaka te ih čini otpornijima na nepovoljne uvjete i bolesti. Ako želite svoj vrt ili voćnjak uzgajati na prirodan i ekološki prihvatljiv način, glistenjak je idealan izbor.

Objavio: Lumbri humus Matulji

Jedna od ključnih, ali često zanemarenih činjenica o tlu je da nije svako tlo isto. Ne samo u smislu kemijskog sastava i strukture, već i u pogledu mikrobne dominacije. Početnici u vrtlarstvu često misle da je tlo ili “dobro” ili “loše”, bogato ili siromašno. Ovakvo nerazumijevanje je i mene godinama kočilo u razvoju šumskog vrta i uzgoja povrća. Mnogo rada i uloženih resursa, a rezultati nikakvi. Počeo sam primjećivati određene uzorke, tu i tamo bi nešto ipak postizalo iznimne uspjehe, i nisam razumio zašto.

Slično primjećujem i kod drugih vrtlara početnika. Posađeni voćnjak ne napreduje. Preorani vrt brzo preuzme korov. Povrće u vrtu odlično krene, a onda ga napadnu nametnici. I često su ljudi skloni probleme tražiti iznad tla, umjesto u tlu. Zrak je zatrovan, suša, klimatske promjene, ptice pojele sjeme… Umjesto toga, odgovor često možemo pronaći upravo ispod naših nogu, u hranidbenoj mreži tla (soil food web).

Razumijevanje prirodne sukcesije biljaka

Prirodna sukcesija biljaka je ekološki proces postupne promjene biljnog pokrova na određenom staništu kroz vrijeme. Jednostavno rečeno, Kao što čovjek prolazi kroz neke stadije razvoja, od djetinjstva do starosti… Tako i vegetacija nekog prostora prolazi takve stadije. Ovo je veoma važno razumjeti jer odgovara na pitanje zašto nešto uspjeva, a nešto ne.

Prirodna sukcesija biljaka

Može se podijeliti na:

• primarnu sukcesiju (na golim površinama bez prethodne vegetacije, poput vulkanskih stijena ili područja povučenog ledenjaka) i
• sekundarnu sukcesiju (na degradiranim ili napuštenim područjima koja su prethodno imala vegetaciju, npr. napušteni pašnjaci, požarišta).

Sukcesija se obično odvija kroz sljedeće faze:

1. Početna kolonizacija – mahovine i lišajevi

• Na golim stijenama i neplodnim tlima prvi naseljenici su lišajevi i mahovine, tzv. pionirske vrste.
• Lišajevi rastvaraju stijene i stvaraju početni sloj organske tvari. Mahovine vežu vlagu i stabiliziraju tlo.
• S vremenom se tlo postupno formira razgradnjom organskih ostataka i nakupljanjem čestica prašine i minerala.

2. Pionirske zeljaste biljke – heliofilne vrste

• Kada se formira tanak sloj tla, počinju se naseljavati jednogodišnje biljke otporne na ekstremne uvjete – čestoslavica, loboda, šćir, slak.
• Slijede višegodišnje zeljaste biljke i trave – trputac, ivančica, lupina, divlja mrkva, kiselica, te fiksatori dušika poput djeteline i grahorica.
• Ove biljke pripremaju tlo za daljnje faze – dodaju organsku tvar i poboljšavaju strukturu tla.

3. Grmolika vegetacija – prijelazni stadij

• Ubrzo se pojavljuju grmolike biljke – kupina, glog, bazga, lijeska.
• One pružaju zaštitu od sunca i vjetra, a njihovo korijenje stabilizira tlo.
• Često su ove biljke privremene i služe kao „privremeni krov“ dok se ne pojave prve mlade stablašice.

4. Rani stadij šume – brzorastuće pionirske vrste drveća

• U šumskim područjima pojavljuju se brzorastuće vrste drveća koje vole sunce (heliofilne vrste) – breza, topola, joha, bor, vrba.
• Njihova uloga je brza akumulacija organske tvari i povećanje složenosti ekosustava.
• Ove vrste su kratkovječne i stvaraju sjenu, omogućujući rast sjeno-tolerantnijim vrstama.

5. Klimaksna zajednica – stabilna, zrela šuma

• Kako sukcesija napreduje, pojavljuju se spororastuće dugovječne vrste poput hrasta, bukve, graba, lipe, javora i kestena.
• To su sjenotolerantne vrste koje mogu preživjeti u sjeni postojećih stabala i polako ih zamijeniti.
• Nastaje slojevita šuma s bogatom florom i faunom – od prizemnog sloja mahovina i paprati, sloja grmlja, do visokih krošanja stabala.
• Ovaj stadij je klimaksna šuma, stabilan ekosustav koji se mijenja samo pod utjecajem vanjskih faktora (požari, oluje, sječa).

Dodatne varijacije sukcesije

• Na napuštenim poljoprivrednim površinama sukcesija može ići brže jer već postoji razvijeno tlo.
• U nekim ekstremnim uvjetima (npr. sušna staništa, močvarna tla) sukcesija može stagnirati ili pratiti drugačiji tijek.
• U mediteranskim krajevima umjesto listopadnih šuma često dominiraju zimzelene vrste (čempresi, hrast crnika).

Permakulturna primjena sukcesije

• Razumijevanje sukcesije pomaže u regeneraciji degradiranih tla i planiranju agrošumarstva.
• Polikulturni sustavi mogu oponašati sukcesiju (npr. sadnja brzih pionirskih stabala uz spororastuće voćke).
• Fiksatori dušika mogu ubrzati sukcesiju povećanjem plodnosti tla.
• Sukcesija se može usmjeravati putem malčiranja, sadnje pionirskih biljaka i upravljanja mikroklimom.

Ovaj prirodni proces pokazuje kako se kroz vrijeme stvara bogat i stabilan ekosustav – od golih stijena do zrele šume. Veoma je važno shvatiti kako je biljka samo dio cijelog ekosustava koji se nalazi u nekom stadiju sukcesije. Biljka posađena u krivi ekosustav postaje ovisna o našoj neprestanoj brizi, i unatoč njoj neće se osjećati baš najbolje.

Primjeri stvaranja krivog ekosustava

Recimo da redovito orete njivu, prskate herbicidima kako ne bi rasli korovi. Dobili ste tlo vrlo slično pustinjskom, gotovo bez imalo života u tlu. Kojem stadiju prirodne sukcesije odgovara takav okoliš? Pogađate, rani pionirski stadij kakav odgovara najčešćim korovima oranica. Ako ste na ovaj način pripremili tlo za voćnjak, nešto nije u redu, jer voćke pripadaju u kasnije stadije sukcesije. Čak i ako uzgajate žitarice, nešto nije u redu, one pripadaju nešto kasnijem stadiju, prijelazu u travnjake.

U permakulturnim krugovima znamo za metodu “Back to Eden”, debeli sloj drvene sječke suzbija korov. Kroz takvu sječku se onda sadi povrće koje raste kao u rajskom vrtu. Međutim, češće ljudi prijavljuju kako to daje loše rezultate, nego dobre. I ja sam uglavnom iskusio kako mi povrće ne želi rasti u takvim uvjetima. Grmlje i stablaste voćke rastu odlično, ali kupus, salata, tikvice… To jednostavno ne želi rasti u takvim uvjetima. Zašto? Lako se može zaključiti kako ogromna količina drveta koje se razgrađuje na tlu pripada kasnijem stadiju sukcesije, zreloj šumi. Tom stadiju ne pripada većina povrća, njemu više odgovara vrlo rani stadij pionirskih zeljastih biljaka.

Što čini ovakvu razliku? Kako je moguće da uvjeti koji odgovaraju jednoj grupi biljaka, ne odgovaraju drugoj? Zar nije šumsko tlo najbogatiji “supstrat” za uzgoj biljaka?

Bakterijski dominirano tlo – raj za jednogodišnje povrće

Livadna tla, vrtovi koji se često obrađuju te mjesta bogata svježim kompostom obično su bogata bakterijama. Bakterije se brzo razmnožavaju i razgrađuju svježe biljne ostatke, osobito one bogate dušikom. Takva tla su idealna za jednogodišnje biljke, poput lisnatog povrća, korjenastog povrća i žitarica.

Bakterijski dominantno tlo ima:

• Neutralan do blago alkalan pH (oko 6,5-7,5)
• Brzu razgradnju svježeg organskog materijala
• Visoku dostupnost lako pristupačnih hranjiva
• Manji udio stabilne organske tvari

To znači da biljke koje zahtijevaju brzo dostupne nutrijente, poput salate, rajčice, krastavaca i kupusnjača, najbolje uspijevaju u ovakvom tlu. Višegodišnje biljke i šumske vrste često se slabo razvijaju u ovakvom sustavu jer im nedostaje stabilna, gljivično bogata mreža tla.

Gljivično dominirano tlo – dom za višegodišnje biljke

S druge strane, tlo koje se temeljito malčira drvenim materijalom, poput drvene sječke, lišća, kore drveta… S vremenom postaje gljivično dominantno. Gljivice razgrađuju složenije ugljikohidratne spojeve (lignin i celulozu) i uspostavljaju stabilne mreže mikorize. One pomažu višegodišnjim biljkama u pristupu hranjivima i vodi.

Gljivično dominantno tlo ima:

• Blago kiseli do umjereno kiseli pH (oko 5,5-6,5)
• Stabilnu organsku tvar koja se polako razgrađuje
• Manju količinu brzo dostupnih hranjiva, ali bolju dugoročnu plodnost
• Povezanu mrežu mikoriznih gljiva koje poboljšavaju zdravlje drveća i grmlja

Ovo tlo je idealno za voćke, bobičasto grmlje, višegodišnje ljekovito bilje i šumski vrt. Jednogodišnje povrće često loše uspijeva jer nema dovoljno brzo dostupnih nutrijenata. Iz mog iskustva, ne samo da povrće ne želi rasti u ovakvim uvjetima, nego ne žele niti tipični korovi. Jednostavno, trava ne ulazi u prostor šumskog vrta u kojem je zavladao drugačiji ekosustav.

Kako prepoznati koje tlo imate i kako ga prilagoditi?

Ako niste sigurni kakvo je tlo u vašem vrtu, postoje jednostavni testovi:

• Izgled organske tvari: Ako se brzo razgrađuje i pretežno je tamni humus, vjerojatno je bakterijski dominantno. Ako vidite puno nerazgrađene drvene mase i bijele gljivične niti, imate dominantno gljivično tlo.
• Biljna sukcesija: Gdje spontano rastu korovi poput koprive i maslačka, tlo je bakterijsko. Gdje rastu mahovina, šumske trave i mlado grmlje, tlo je gljivično.
• Miris tla: Svjež, zemljani miris upućuje na bakterijsku aktivnost, dok miris šume (poput gljiva) sugerira gljivičnu dominaciju.

Ako želite prilagoditi tlo za određene biljke:

• Za jednogodišnje povrće: Dodajte kompost, stajski gnoj, vrtne ostatke bogate dušikom poput sijena
• Za višegodišnje biljke: Malčirajte drvenim materijalom, ostavite tlo netaknuto i potičite mikorizne gljive (npr. dodavanjem micelija, šumskog tla).

Zaključak

Razumijevanje mikrobne strukture tla ključno je za uspjeh u vrtlarstvu. Vrtlar ne uzgaja samo biljke – on hrani i njeguje cijeli ekosustav. Nemojte se stalno boriti protiv biljaka koje prirodno žele rasti (korova), niti forsirati biljke koje ne uspijevaju jer im okolina ne odgovara. Umjesto toga, izgradite ekosustav u kojem će biljke koje želite biti njegov prirodni dio – i budite njegov skladan sudionik.

Objavio: Nikola

Košenje je proces rezanja nadzemnog dijela biljaka, obično trave. To se radi s ciljem održavanja željene visine biljke i izgleda održavane površine. Košenje može uključivati i uklanjanje odrezane biljke, ali ne mora. Košenje se provodi i radi iskorištavanja livadnih površina, pašnjaka.

Košenje je naizgled jednostavna radnja o kojoj se nema što reći u kontekstu permakulture. Svi vjerojatno razumiju kako i zašto se provodi košenje, ili imaju iskustva sa košenjem. Ipak, permakulturni sustavi teže povećanju raznolikosti okoliša, te učinkovitom korištenju resursa. U permakulturi ne volimo kad nam netko kaže “to se tako radi”. Važno je raspolagati odgovarajućim alatima i vještinama. Važno je razumjeti zašto nešto radimo, i koji je najučinkovitiji način da to učinimo.

Zašto kosimo?

Održavanje željene visine biljaka

Ako imamo površinu za čest boravak ljudi, poput travnjaka, staza i sl., održavamo praktičnu visinu trave. To je visina po kojoj je ugodno hodati, koja nam neće smetati u kretanju. Nekad održavamo kratku travu oko drugih korisnih biljaka kako bi osigurali dovoljno svjetla.

Spriječavanje nekontroliranog širenja biljaka

U permakulturi su mnoge biljke poželjne i dobrodošle, riječ “korov” se rijetko koristi. Neke biljke su ipak suviše dobre u zauzimanju novih prostora. Ako imamo “osjetljivu” površinu sa vrlo specifičnom namjenom, ne želimo da se na nju spontano šire “korovi”. Redovito košenje okolnih površina obično predstavlja najbolju prevenciju. Redovito košene biljke ne dolaze u priliku da formiraju sjeme. Podzemno širenje rizomima će se košenjem također kontrolirati.

Poboljšavanje gustoće biljaka

Za površine koje se često koriste posebno je važno da održavamo gustoću biljaka. Kada biljke narastu suviše u visinu, one zasjene prizemni sloj. Tada odumiru sve biljke koje nisu dovoljno visoke. To stvara izgled “divlje livade” koja izgleda sjajno prije košenja. Ali kada se jednom pokosi, ostaju brojna mjesta bez ikakve vegetacije. Kiša lako ispire površinski sloj tla. Stvaraju se blatne površine koje je teško koristiti. Umjesto toga, redovito košene površine mnogo bolje podnose intenzivne kiše i spriječavaju eroziju.

Prevencija ili eliminacija određenih biljaka

Za velike livadne površine, preporuka je da se pokose barem jednom godišnje. Kada bi to propustili, krenule bi nicati višegodišnje biljke, grmlje i drveće. Livada uskoro postaje šumarak kroz koji je teško proći, teško koristiti. Buduća sadnja nekih biljaka utoliko postaje mnogo teža.

Ako se već dogodilo da negdje rastu višegodišnje biljke koje ne želimo, često je redovita košnja jedino pravo rješenje. Postoje vrtne biljke (npr. čičoka) koje će se agresivno širiti ako ih ne kontroliramo. Ako imamo takve biljke i želimo ih iskorijeniti, pokositi ćemo ih više puta godišnje, dok ne nestanu.

Korištenje nadzemnog dijela biljaka

Samonikle biljke nisu nužno “problem”, one su i resurs. Livade su odličan izvor hrane za domaće životinje. Pokošeno sijeno koristimo i kao materijal za malčiranje vrta. Sijeno možemo prethodno i kompostirati, pa tako koristiti na gredicama.

Metode i alati za košenje

Nažalost, nema alata koji će odraditi posao u svim situacijama. Kada me pitaju “čime kosim”, obično kažem “svime”. Veliku livadu kosim na jedan način. Redove između povrća na drugi način. Neke površine kosim svaki mjesec, druge je dovoljno jednom godišnje. Ovisno o veličini, obliku terena, blizini (permakulturnoj zoni), vegetaciji, biram jedan od cca desetak alata za košenje. Opisati ću alate koje sam isprobao, redovito koristim i smatram pravim izborom za svaki posao. Od onih za velike površine, do onih za najmanje.

Strižna kosilica

Radi se o nizu oštrica koje se pomiču lijevo – desno i režu travu poput malih škarica. Može se raditi o samostalnom stroju kao na slici, ili nastavku za traktor. Širina tzv. noža sa oštricama može biti od 1 do više od 2 metra. Strojevi su obično na pogon fosilnih goriva, diesela ili benzina.

Ovo je moj izbor br.1 kada treba brzo pokositi veliku livadu. Obično je jedini stroj koji može kositi neograničeno visoku travu, jer nož prolazi tik uz zemlju. Nema problema niti sa polegnutom travom, a svejedno je radi li se o zelenoj ili suhoj biljci. Bez problema reže i mlade izdanke grmlja ili grančice.

Na veoma nagnutim terenima (30°-45°) ovaj stroj radi bez problema ako je riječ o modelu iza kojeg se hoda. Iz mog iskustva, gdje god sam mogao pješice proći, tu je i ovaj stroj bez problema kosio.

Najveća prednost ovog stroja je što ostavlja cijele stabljike sijena. Ne usitnjava travu. Ako želite naknadno pokupiti sijeno, ovo je možda i jedina opcija za velike površine (uz ručnu kosu).

Rotaciona kosilica

Rotacione kosilice imaju nož koji se okreće velikom brzinom blizu tla. Nož se zbog sigurnosti nalazi ispod metalnog kućišta. Zajedno sa kućištem, pokreće se preko nepokošene trave. Trava se tako “uvlači” u kućište gdje ju nož usitnjava. Rotaciona kosilica može biti nastavak za klasični traktor, ili sastavni dio stroja za košenje. Takav stroj može biti samohodni (ima vlastiti pogon) ili zahtjevati ručno guranje. Oni samohodni mogu biti sa sjedištem, ili predviđeni da čovjek iza njih hoda. Veće izvedbe strojeva obično rade na fosilna goriva. Najmanji strojevi ovog tipa mogu raditi i na struju, odnosno akumulator.

Male “vrtne” kosilice često imaju i košaru za hvatanje usitnjene trave. Izuzev tog slučaja, rotacione kosilice nisu idealni alat za sakupljanje sijena. Iza njih obično ostaje potpuno usitnjena trava koja se brzo razgrađuje. Ako je to cilj, onda je ovo idealan alat za brzo i redovito održavanje željene visine trave. Ovakav alat (na traktoru) koristim za održavanje voćnjaka, staza, odnosno da “velika trava” jednostavno “nestane”.

U odnosu na strižnu kosilicu, ovakvi strojevi nisu baš najbolji za rad sa visokom travom. Ako traktor vuče rotacionu kosilicu, on prvo kotačima pogazi travu. Kosilica ju ne odreže kako treba, pa se trava može kasnije uspraviti. Nekad je potrebno još jednom proći par dana kasnije. Ako se radi o malom stroju kojeg gura čovjek, treba velika snaga da se stroj nagura preko visoke trave. Tada je to pretežak zadatak za motor koji se može “zagušiti” umjesto da usitni travu. Redovito košenje je zato bolja opcija ako se koristi ovaj stroj.

Veće rotacione kosilice svakako imaju i prednosti. Nož ima vrlo veliku masu i okreće se izuzetno brzo. Ako se kosilicom prelazi preko zapuštenog terena sa mnogo grmlja, kosilica ga bez problema usitni. Usitniti će i veće komade drveta, suhe grane koje nismo primjetili u travi i sl.

Ručna kosa

Neizostavan tradicionalni alat je svakako ručna kosa. Unatoč tome što se radi o ručnoj metodi košnje, ovaj alat ima brojne prednosti u odnosu na sve strojeve. Prije svega, radi se o najtišoj metodi košenja trave. Možete kositi rano ujutro dok ukućani spavaju. Možete kositi u blizini domaćih životinja, bez njihovog uznemiravanja. Alat radi i kada nemate pri ruci fosilna goriva ili struju.

Tehnika košenja ručnom kosom je nešto što treba naučiti. To je možda najveći nedostatak kada se prvi put suočavate sa travom. Kosu treba održavati na pravilan način, što uključuje redovito otkivanje (klepanje) i oštrenje brusnim kamenom. Ali kada je oštrica propisno naoštrena, ovaj alat može biti izuzetno učinkovit. Ako realno usporedimo sa velikim strojevima, nekad je ovo najbrža metoda. Kada naučite održavati, ovo je alat sa najmanje mogućih kvarova i problema. Istu kosu koristim već 15 godina, a u međuvremenu sam pokvario i ponovno kupio 3-4 stroja.

Ručna kosa je i iznimno precizan alat. Kada oko posađene biljke raste trava, teško je pokositi samo travu. Svi veliki i brzi strojevi mogu napraviti veliku i brzu štetu. Ručnu kosu, naprotiv, vrlo oprezno uvučem između biljke i trave i povučem. Gotovo da ne postoji mogućnost greške. Idealan stroj kada treba biti spor i precizan u jednom trenutku, pa onda nastaviti brzo i učinkovito.

Ručna kosa najbolje radi na zelenoj, mesnatoj i vlažnoj travi. Najbolje nakon (ili za vrijeme) kiše. Nije dobra protiv zapuštenih terena. Nije dobra na neravnom terenu, ili gdje ima kamenja. Ako njome zakačimo žicu, u trenu će se istupiti. Nije idealna za redovito održavanje travnjaka, jer je mlada trava suviše meka, savija se ispod kose.

Motorni trimer

Radi se o malom stroju koji držimo u rukama ili nosimo obješenog o tijelo. Stroj može biti na benzinski, električni pogon ili na akumulator. Stroj tipično ima glavu sa plastičnom niti (flaksom) koja se okreće i udara u travu.

Najveća prednost ovakvih strojeva je što travu režu relativno fleksibilnim vrhom, flaksom. Flaks je namotan unutar glave i njegov vrh se pomalo troši. Kada se previše skrati, odmota se kako bi se produžio. Radi se dakle o jeftinom i potrošnom dijelu cijelog stroja. Zahvaljujući tome, trimerom možemo kositi na kamenitim terenima, uz zidove i druge predmete koji smetaju. Kada flaks udari u kamen, obično se ne događa ništa posebno. Jednostavno sklizne i dalje kosi travu.

Prednost je i što stroj nosimo u zraku. Možemo njime proći preko neravnog terena, po stepenicama. Možemo jednostavno regulirati i visinu rezanja. Ako je u travi biljka koju želimo sačuvati, možemo kositi iznad nje. Isto vrijedi za predmete poput otpalih grana.

Rad sa trimerom je sličan ručnoj kosi, ali je mnogo bučniji, troši gorivo, razbacuje kamenčiće i travu na sve strane. Obavezna je zaštita za lice, a poželjno za cijelo tijelo. Preporuka je nositi zaštitu za uši, pogotovo za dulji rad. Ipak, trimer će mnogo bolje rezati mekanu ili suhu travu nego ručna kosa. Što je teren (nutritivno) slabiji, više je prednosti za trimer. Ako je teren sa mnogo otpada ili kamenja, trimer je gotovo jedina opcija.

Visoka trava je ipak problem za trimer. Duge niti se zapetljaju u glavu, pa treba stati sa radom i raspetljavati. Ako je trava polegla, gotovo da nema načina da se pokosi trimerom.

Nažalost, trimer se vrlo loše ponaša i u kontaktu sa mladicama grmlja. Ako je teren pomalo zapušten, kao na slici, ove šibe predstavljaju gotovo nepremostivu prepreku za trimer sa flaksom. Ali…

Trimer sa čeličnim nožem

Radi se zapravo o istom stroju, samo drugom “glavom”. Ako se umjesto glave sa flaksom postavi čelični nož, ponašanje ovog stroja se bitno mijenja. Kako nož obično dolazi uz svaki stroj, mislim da je motorni trimer najsvestraniji alat za košnju trave.

Čelični nož ima mnoge prednosti rotacionih kosilica, jer funkcionira slično. Bez problema će rezati granje, čak i orezivati živicu. Nož bez problema reže i ispod visoke, polegle trave. Za razliku od kosilica, nož nije unutar metalnog kućišta već ga slobodno guramo pod travu. Zato može pokositi i ono što niti jedna druga kosilica ne može.

Uz malo vježbe, trimerom sa nožem možemo kositi visoku travu radi skupljanja trave. Neće ju usitniti, nego lijepo odrezati kao ručna kosa, ili strižna kosa. Ako imamo manje površine i želimo pokupiti travu, mislim da je ovo prilično dobar izbor alata.

Nedostatak trimera općenito, pa tako i ovog sa nožem, je što umara. Radi se ipak o relativno teškom alatu koji treba kontrolirati svojom snagom. Vibracije motora se prenose na ruke, pa one utrnu i zabole nakon dužeg korištenja. Trimer je relativno spor u odnosu na sve spomenute metode. Više je primjeren uređivanju malih prostora i završne radove nakon košnje većim strojevima.

Srp

Iako se radi o naizgled inferiornom alatu, srp je meni u rukama više od svih ostalih alata. Poput male ručne kose, radi potpuno tiho i ne zahtjeva nikakva goriva. Održavanje je i jednostavnije nego ručne kose, ne mora biti toliko oštar. Srpom se mogu brati plodovi u vrtu, ili porezati korov oko povrća. Ako imamo recimo nasad čičoke kao na slici dolje:

Jedino srpom mogu učinkovito i sigurno eliminirati sav korov. Brzim pokretima “pokosim” sve između redova. Onda još pomalo uredim oko svake biljke, ostavim samo stabljiku čičoke.

Istu metodu koristim za stotine grmova posađenih svuda po livadi. Nakon što sam “u grubo” pokosio većim strojevima, srpom uredim oko biljaka. Kleknem uz svaki grm, uhvatim korov u jednu šaku i odsječem ga srpom. Tu gdje je cijela površina malčirana sječkom, srpom najradije rješavam korov. Samo provučem oštricu ispod površine sječke.

Škare za živicu

Jedan od alata izvorno namijenjenih za nešto drugo, ali odlično rade i na travi. Nekad oko malih posađenih biljaka nikne mlada trava koju je vrlo teško porezati na druge načine. Tipično, klasični vrtlari bi to usitnili motikom, okopali oko posađenih biljaka. Ja sve manje kopam, iskustvo mi je pokazalo da je bolje rezati iznad tla.

Jedan od primjera je ovaj luk sa mnogo korova oko njega. Dugim škarama se lako poreže sav korov između redova, pa još jednom okomito na redove. Tako se izbjegava prekopavanje, a korov se ipak skrati.

Zaključak

Ja sam svoju kolekciju alata za košenje sakupljao godinama. Isto tako i iskustvo u korištenju. Nekad bih se godinama mučio jednim alatom, pa nabavio primjereniji. Što sam bolje opremljen, posao brže napreduje, manje gubim vremena. Što je više alata pri ruci, manja je šansa da posao stane jer je jedan zatajio.

Javite vaša iskustva. Jeste li odustali od nekog posla jer niste imali dobar alat? Ili uzima previše vremena, energije, to kako ste radili? Jeste li već došli do modela korištenja zemljišta u kojem je dovoljan samo jedan alat u džepu?

Ima još alata za košenje, to sam svjestan. Opisao sam samo one s kojima sam imao iskustva.

Objavio: Nikola

Sječka je drvenasti otpad nastao usitnjavanjem grana i drugih drvenastih djelova biljaka. Ovo su moja dosadašnja iskustva sa korištenjem drvene sječke u vrtu. Nisam proveo nikakvo opsežno istraživanje (tj. prepisao neki drugi izvor), nego samo opisujem vlastita iskustva.

Zašto koristim sječku u vrtu?

Početak mog iskustva sa sječkom možete pročitati ovdje: https://www.perforum.info/odrzivo-gospodarenje-sumom/. Kao što je tamo opisano, imam dosta izazovan teren. Prilično je kamenit, malo zemlje. Podneblje je prilično vlažno, ali se voda teško akumulira. Biljke zbog toga u najbolju ruku životare, bore se da prežive. Raniji pokušaji malčiranja drugim materijalima nisu bili dobri. Vjetar bi otpuhao gotovo svaki materijal.

Od svih materijala, sječka se pokazala kao jedini primjereni materijal. Vjetar ju uopće ne pomiče. Dugo traje i jako dobro štiti tlo. Odlično zadržava vlagu, pomaže u spriječavanju korova. Kako se pomalo razgrađuje, osigurava konstantan unos organskih tvari u tlo. Sječku koristim već dvije godine i prilično sam zadovoljan. Ima ogromne prednosti, a ima i nedostatke. Pokušati ću oboje predstaviti kroz svoja iskustva.

Kako se koristi sječka u vrtu

Sječku je moguće koristiti na mnogo načina. Za početak, spomenimo kompostiranje. Sječka je odlična smeđa (drvenasta) komponenta koju miješate sa zelenim otpadom. Gotov kompost onda koristite kao malč u vrtu ili medij u kojem uzgajate biljke. Sirovu sječku neki ukopavaju u tlo radi poboljšanja strukture, direktnog unosa organske tvari. Ne preporučam ovakvu primjenu jer bi stvorila trenutni manjak dušika u tlu, neko vrijeme ne bi mogli ništa uzgajati. Umjesto toga, sirovu ili odležalu sječku je najbolje koristiti kao malč, tj. pokrivač tla.

Kada se sječka koristi kao malč, debljina sloja bi trebala iznositi barem 5-10 cm. Sječka ne bi smjela dodirivati debla mladih stabala jer može doći do truljenja, razvoja bolesti. Sječka sama po sebi neće spriječiti rast otpornijih korova. Ispod sječke se često stavlja neki “neprobojni” sloj, poput kartona ili razgradivih folija. To je način korištenja sječke koji se meni pokazao najprimjereniji, pa dalje analiziram pozitivne i negativne aspekte ovakvog korištenja.

Prednosti korištenja sječke u vrtu

Poboljšanje strukture tla

Sječka oponaša prirodni šumski pokrivač tla. Šume su najotporniji, najzdraviji ekosustavi koje poznajemo. Uvelike zahvaljujući ogromnoj količini organske tvari koja svake godine pada na tlo. U usporedbi sa nepokrivenim tlom, sječka je izuzetno povoljna za mikroorganizme tla. Čuva tlo zasjenjenim, uvijek lagano vlažnim i ugodno hladnim. Sječka ublažava pritisak na tlo recimo kod hodanja. Ispod sječke, tlo je uvijek prilično rahlo, iako se nikad ne prekopava. Korijenje stabala i grmova izuzetno dobro prolazi kroz takvo tlo, širi se bez poteškoća.

Sječka je organska tvar koja se pomalo razgrađuje. Svaka kiša koja padne ispire razgrađeni sloj sječke i unosi ga u tlo. To stvara sličan učinak kao da tlo neprestano gnojimo, ili unosimo stalno novi sloj komposta. Učinak traje godinama i hrani tlo bez naše intervencije. S vremenom, struktura livadnog ili vrtnog tla se mijenja prema onom kakvo nalazimo u šumama.

Smanjenje erozije

Sa erozijom imam veoma neugodna iskustva, za mene to nije samo izraz iz stručne literature. Teren mi je svugdje sa nekakvim nagibima. Nema ravnog dijela. Kada pada kiša, ona nosi sve pred sobom. Ako bih komad zemljišta pokušao održavati bez korova, prekopan i nepokriven, kiša bi ga brzo isprala. Više sam puta to doživio. Korov tu ima važnu funkciju da zadržava tlo na svom mjestu, ali u korovu je teško bilo što uzgajati. Sječka ima sve prednosti korova, a nema tipične nedostatke. Vrt pokriven sječkom može biti bez ijedne travke, a opet potpuno stabilan.

Suzbijanje korova

Sječka sama po sebi neće spriječiti da išta raste, ali značajno pomaže u kontroli korova. Vrtlarim u prilično divljem podneblju, gdje je značajan dio tla upravo neko divlje sjeme. Kako iskorijenim jedan korov, nikne drugi. Stalno nešto niče, i teško je uzgojiti baš ono što je meni potrebno. Sječka to rješava na dosta elegantan način. Tlo koje je primarno livadno, sada dobiva komponentu koja je izrazito šumska. Nema mnogo livadnih biljaka koje uspješno rastu kroz drveni malč, jer takvih ekosustava nema u prirodi. Otkako sam postavio malč od sječke, samo je par divljih biljaka uspjelo opstati. Njih lako porežem srpom ili iščupam rukom. Ostaje mi prilično “čist” prostor u kojem raste samo ono što ja želim.

Regulacija temperature tla

Kada se postavi sloj sječke na tlo, kao da je zavladala “debela hladovina”. Sječka je odličan toplinski izolator, ljetni temperaturni ekstremi ne prodiru do tla kroz debeli sloj sječke. Tlo je stalno zasjenjeno i koliko sam ja primjetio, ispod sječke je cijelog ljeta vlažno i hladno. Nasuprot tome, zimi je tlo još dugo toplo i ne smrzava. U mom vrtu je svo bilje bilo zeleno još dugo u zimu, kada je sve okolo otišlo na zimski san. Kažu da se korijenje stabala razvija tijekom zime ako tlo nije smrznuto. Koliko je to istina, ne znam, ali stabla posađena ovdje napreduju mnogo brže nego na livadi.

Estetski i praktični razlozi

Dovoljno je reći da tijekom obilnih proljetnih pljuskova ja u vrt mogu ući u papučama i raditi svoj posao. Mogu klećati na sječki i ostati potpuno čist. Ugodno je hodati po sječki, kao po debelom mekanom tepihu. Površina je uvijek ugodno suha, čista, nikad ni trunke blata. To štedi mnogo vremena koje bih potrošio na posebnu obuću za vrt. Umjesto toga, što god nosim po kući, isto nosim kada idem u berbu povrća. Nikakvo presvlačenje nije potrebno.

Što se tiče estetike, radi se o individualnim osjećajima. Nekome je lijepo vidjeti prekopane gredice sa usitnjenom zemljom. Nekome je draže vidjeti travu i divlje biljke. Ja sam nekako ljubitelj šumskih krajolika, volim takve prizore. Osobno bih cijeli krajolik pretvorio u šumski vrt. Zato mi je ugodno vidjeti debeo organski pokrivač na tlu i zelenilo koje raste iznad tog pokrivača.

Nedostaci korištenja sječke u vrtu

Drvena sječka nije “čarobni štapić”, neće sve biti super samo zato što smo ju istresli na tlo. Svaka vrtlarska metoda ima kako prednosti, tako i nedostatke. Postoje online izvori, youtube filmovi koji sječku prikazuju u prilično idiličnom kontekstu. Maltene, prostre se sječka na livadu i uzgaja povrće kao sa komercijalnih reklama. Nije to baš tako u stvarnosti, stvari treba ipak realnije sagledati.

“Back to Eden” metoda ne funkcionira

Postoji viralni dokumentarni video “Back to Eden” koji prikazuje rad vrtlara Paula Gautschija. On veoma strastveno zagovara primjenu drvene sječke u vrtu, prije svega ističući njene prednosti. Neoprezne gledatelje video vjerojatno navede na ideju da sječka ima neke natprirodne karakteristike. U nerealnim očekivanjima, vrtlari se često razočaraju kada vide da njihove biljke slabije rastu sa sječkom nego bez nje. Tada dolaze do zaključka da “Back to Eden” metoda ne funkcionira. Pravi razlozi što nešto funkcionira ili ne funkcionira su mnogo dublji i potrebno je dublje ući u tematiku. Drvena sječka je prirodna tranzicija livadnog u šumsko tlo. Tranzicija tla kojim dominiraju bakterije u ono kojim dominiraju gljive. Ta tranzicija funkcionira samo ako se odradi na pravi način, u pravom trenutku. Nije moguće beživotnu hrpu pijeska, ilovače ili gline pretvoriti u šumsko tlo dodavanjem sječke. Priroda tako ne funkcionira.

Također, šumsko tlo neće odgovarati baš svim biljkama. Neke su uzgajane da rastu u vrtnom tlu, sa mnogo komposta. To je tlo kojim dominiraju bakterije, a omiljeno je među jednogodišnjim biljkama. Šumsko je tlo, zato, omiljeno među višegodišnjim biljkama. Prirodnim stanovnicima šuma.

Tlo traži žive biljke

Brojni ozbiljni vrtlari su pokusima pokazali da drvena sječka ne gradi tlo. Biljke su te koje ga grade, u simbiozi za mikroorganizmima. Za uzgoj i zdravlje biljaka važno je zdravo tlo. To stvara začarani krug, biljke traže zdravo tlo a samo biljke mogu izgraditi zdravo tlo. To je ujedno i razlog da se sječka ne primjenjuje kako bi se od livade napravila pustinja.

Ove sam godine radio jedan jednostavan pokus. Iskopao sam grumen tla ispod drvene sječke i tla bez sječke. Usporedba je bila isključivo vizualna, ali ako išta razumijete o vrtlarstvu, primjetiti ćete razliku.

Detalji ovog pokusa prikazani su (ovdje).

Drvena sječka pogoduje drvenastim biljkama

Ovo može biti prednost ili nedostatak, ovisno što planirate uzgajati. Ja sječku koristim na mjestima gdje su posađene voćke i grmovi. I odlično im odgovara. To ujedno rješava prethodni problem, tlo traži žive biljke. Drvena sječka eliminira travu i osigurava stanište bakterijama. Drvenaste biljke hrane tlo šećerima, podržavaju razvoj mikroorganizama i grade tlo. Ali ako u blizini nema trajnih biljaka, sječka možda nije pravi izbor. Za potpuno jednogodišnje vrtove, vjerujem da je kompost mnogo bolja opcija. Naravno da kompost može doći i od sječke, i naravno da se sječka na tlu pomalo kompostira. Ali, za to treba vremena i strpljenja.

Sječka nije instant rješenje

Kako je gore spomenuto, sječka pomaže tranziciji livadnog u šumsko tlo. A to je proces kojem treba dati vremena. Ako nemate vremena, možda sječka nije pravo rješenje. Ako imate, onda joj dajte godinu – dvije. Ja sam prve godine iskusio samo eliminaciju (skoro) svih korova. I to mi je bilo dovoljno dobro. Tek sam posadio voćke i nisam htio da ih trava prekrije. Kada se dogodila eliminacija korova, odmah sam zasadio mnooogo grmlja. Budući šumski vrt. Sadio sam u većoj koncentraciji nego se to preporuča, upravo zato da nadomjestim korov koji je eliminiran. Tek kada se vrt zaista zazelenio, mogu reći da je učinak sječke bio maksimalan.

Pomalo, kako se sječka razgrađivala i hranila tlo, a korijenje trajnica osiguravalo energiju, osjetilo se da život buja. Posadio sam mnogo raznog povrća i sve je uglavnom bilo uspješno. Uspješnije nego na parcelama bez sječke. U najtoplijim ljetnim mjesecima, povrće je raslo kao da je navodnjavano i gnojeno. A nije. Samo je sječka radila svoj posao. I dalje radi, a ja sadim gdje god vidim prazno mjesto.

Sječka usporava zagrijavanje tla

Ovo može biti problem u proljeće, ako želite uzgajati biljke koje traže određenu temperaturu tla. Ja sam osobno imao (i imam) problem sa tikvama. Kada u isto vrijeme posadim tikve u vrt prekriven sječkom i onaj bez sječke, ovo se dogodi. Tikve u vrtu bez sječke počinju rasti čim sunce dovoljno ugrije zemlju. Kod mene je to negdje tijekom 5. mjeseca. Ove godine i malo kasnije jer je bilo dosta kišovito proljeće. Tikve tako rastu i rastu u “običnom vtu”. Istodobno, one u sječki imaju 2-3 listića i ne mrdaju. Pojavi se korov, pa moram plijeviti. Grmovi i voćke prolistaju, pa je sve više hlada u vrtu. I onda mjesec dana kasnije, zemlja konačno postane dovoljno topla. Tikve u sječki počinju tjerati prvo ozbiljnije lišće, a one u običnom vrtu već imaju preko 1m. Ove u sječki se sada bore za to malo sunca koje dolazi pored sveg drugog posađenog bilja, a one u normalnom vrtu već imaju plodove veličine stopala.

Za razliku od tikvi, salata se odlično snalazi u hladnoj zemlji. Dok bi usred ljeta salata u običnom vrtu sva otišla u sjeme, ona u sječki zadržava idealne glavice. O tome treba voditi računa kada se sadi povrće u sječku, jer sve preporuke za sadnju i iskustva su bazirana na vrtu sa golom zemljom. Ovo je ipak malo drugačije.

Korov raste i kroz sječku

Ako gledamo idealizirane prizore, mogli bi zaključiti da kroz sječku raste samo ono što mi želimo. Kako bi uopće takva priroda funkcionirala? Kako da priroda zna što mi želimo, a što ne želimo? Umjesto toga, neke biljke sa lakoćom rastu kroz sječku. Druge ne mogu. Neke od njih želimo, neke ne želimo. Meni recimo par višegodišnjih korova uporno raste kroz sječku što god radio. I kroz karton, sloj lišća, pa 20 cm sječke. Slak (Convolvulus arvensis) uvijek negdje izbije na površinu, pa dok me nema proširi se nekoliko metara u širinu. Iščupam ga, ali pojavi se ponovno. I onda ga ostavim neka se zeleni. Pirika se snažno širi podzemnim izdancima. Na mjestu gdje graniče sječka i livada, ta granica za nju ne postoji. Ulazi po metar-dva u prostor sječke. Nju mogu spriječiti jedino gušćom sadnjom grmlja, što sam i učinio.

Dakle, drvena sječka nije smeđi tepih, sterilan i savršen. Raste tu korov, ali u mnogo manjoj mjeri. I našim biljkama je tu toliko dobro da im korov ne smeta baš mnogo, jer ima resursa za sve.

Presuda?

Možda je najbolje ovako reći. Moja supruga je u startu skeptična prema svemu što ja pokušam. Koju god sam regenerativnu metodu pokušao primjeniti, odmah mi je najavila da to neće funkcionirati. “Zašto ne pitaš mog tatu, on ima kultivator”. “Zašto ne pitaš susjeda, vidi kakav on ima krumpir”. I tako po cijele dane. Ali kada vidi naš vrt prekriven sječkom, sa svim prednostima i nedostacima, ne može ga prestati hvaliti. U bilo koje doba godine, vrt je čist, bez blata. Plodovi samo dolaze i dolaze. Uberemo toliko bobičastog voća da ne znamo kud ćemo s njime. Voćke u ovom vrtu rastu višestruko brže od onih u travi. U sječku smo uboli brojne sadnice povrća i jednostavno na njih zaboravili. Doslovno otišli na nekoliko tjedana. Kada smo se vratili, brali smo salatu, kupus, tikvice…

Postigli smo neki dobar balans uloženih sredstava i vremena i onoga što nam vrt vraća. Niti sa jednom drugom metodom nismo imali baš toliko uspjeha. U planu je samo širenje površina pokrivenih sječkom. Samo je treba osigurati u dovoljnim količinama, i pomalo migrirati livadu prema šumskom vrtu. Usporedite fotografije koje su nastale u nepune dvije godine.

Objavio: Nikola

Veoma je važno da uzgajate vlastitu hranu. To ne mora biti sva hrana koju trošite, što često i nije izvedivo. Ipak, nešto bi trebali sami osigurati. Ne govorim o tegli sa začinskim biljem na kuhinjskom prozoru. Ne govorim ni o poslasticama ili multivitaminima iz malog vrta pred kućom. To je sve u redu ako imate mogućnosti. Govorim o hrani koja se jede kada smo gladni. Ona kojom možemo napuniti trbuhe, pa raditi neki fizički zahtjevan posao. To je hrana koja nas čini manje ovisnima o lancu opskrbe. Ona koja ne dopušta da se plašimo tko će koga napasti. Hoće li biti kakav štrajk, hoćemo li primiti mjesečnu plaću. Tek kada se ti strahovi eliminiraju, onda možemo dalje. Onda je lakše saditi stabla, transformirati okoliš, zagovarati promjene u društvu.

Zašto više ljudi ne uzgaja hranu?

Uzgoj hrane u pravilu zahtjeva nešto znanja, discipline, i mnogo uloženog rada. Zahtjeva i da imamo prikladan prostor, potrebne alate i još mnogo čega drugog. Ako vam kažu da to može svatko, i nije uopće teško, to možda misle oni koji nisu pokušali. Ili oni koji imaju sve što treba, uzgajaju hranu već duže vrijeme, i zaboravili su koliko je teško početi.

Evo koliko je zapravo teško. Što ćete ako nemate vlastito zemljište? Što ako imate divlju livadu, ili posve zarastao teren sa grmljem? Što ako je teren toliko kamenit, da je kopanje preteško, možda i nemoguće? Što ako imate vrlo malo slobodnog vremena, čak ni par sati tjedno si ne možete priuštiti? Što ako vam je teren prilično neplodan, treba donositi velike količine gnojiva, komposta? Ili zemljište ugrožavaju divlje životinje, sav trud propadne u jednoj noći?

Moje iskustvo

Ja sam iskusio sve navedeno, i mogao bih nabrajati još stvari koje mogu poći krivo. Odrastao sam u gradu, kao podstanar, i više smo se puta selili u drugi smještaj. Često nismo smjeli niti objesiti sliku na zid, a kamo li napraviti što trajnije. Nisam nikad naučio kako bilo što posaditi, uzgojiti. Kada sam sa 30-ak godina došao u posjed velikog terena i pokušao prakticirati permakulturu, vjerojatno sam učinio sve raspoložive greške.

Mislio sam, koliko može biti teško? Stavi se sjeme u zemlju, zagrne, i čeka neko vrijeme. Prekopao sam tako livadu, posijao povrće, i mjesec dana kasnije je sve zaraslo u travu. Pokušao sam čupati travu među povrćem, ali to je značilo toliko posla da bih morao u vrtu provoditi svako poslijepodne. Jednostavno nisam imao toliko vremena. Zaista nisam znao što da radim, unatoč svim knjigama. Vrt ili livada, uskoro nisam znao gdje je što.

U suhoj zemlji sjeme nije klijalo. U vlažnoj je korov rastao bolje od povrća. Malčiranje je zahtjevalo mnogo rada i teško dostupne resurse. Strojna obrada je uništavala plodnost tla. Ručna obrada je oduzimala ono malo slobodnog vremena.

Moji rezultati

Zadržimo se zasad na lošim rezultatima. Čisto da budemo korektni, što se sve može desiti. Tanak sloj zemlje na kamenitoj podlozi je značio da sam jako ovisan o navodnjavanju. Znao bih svakog vikenda navodnjavati iz vodovoda, i još je bilo malo. Ako bih propustio tjedni ritual zbog drugih obaveza, mnogo biljaka bi mi se osušilo. Vrt bi ubrzo preuzele rijetke otporne biljke, koje smo onda imali u prevelikim količinama. Korisno samo ako bilježite kilograme povrća, ali ne i stvarnu korist, tj. neovisnost o dućanu.

Zemlja je bila prilično neplodna. Primjerice kukuruz bi narasao do koljena, sa stabljikom debljine olovke. To sam pokušao riješiti permakulturnom polikulturom. Izmiješao fiksatore dušika, začinsko bilje i cvijeće sa zahtjevnim povrćem. Kažu, tako će se biljke brinuti jedna o drugoj. Jesu, brinule su se jedna o drugoj, ali ne i o meni. Narasla je džungla u kojoj nisam na vrijeme pronašao plodove. Otišlo sve u sjeme, ili pojeli zečevi.

Pokušao sam oponašati susjede koji strojno obrađuju. Orao sam vrt, usitnjavao zemlju motornim kultivatorom. Sadio polje krumpira, gnojio ekološkim gnojivima. Okopavao, nagrtao, čupao korov. Jedne bi godine bilo ok, sljedeće slabiji urod, pa došle zlatice, plamenjača… Sve više rada uz sve slabije rezultate.

Kako uzgoj hrane zapravo treba izgledati?

Za nas sa malo slobodnog vremena, hrana bi trebala rasti sama od sebe. Ali zaista! Uzgoj ne smije ovisiti o tome u kakvom smo zdravstvenom stanju, te koliko imamo slobodnog vremena. Ako bi mogli samo posaditi pa zaboraviti, bilo bi super.

Hrana bi trebala biti hranjiva, tj. bogata energijom i nutrijentima. Mora nas održavati zdravima i snažnima, a ne samo sitima. Mora biti nešto što možemo jesti u većim količinama, redovito i često.

Hrana bi trebala biti dostupna cijele godine. Ne možemo ovisiti o sezonskim plodovima, pa gladovati u periodu kada ih nema. Idealno bi bilo da se može brati tijekom cijele godine. Ili pobrati jednom, pa čuvati više mjeseci.

Uzgoj bi trebao biti otporan na pogreške i neznanje. Vješt vrtlar će s lakoćom održavati desetke zahtjevnih kultura. Iskusan farmer će bez problema osigurati izobilje mesa, mlijeka ili jaja. Ali, mi smo nešto manje vješti. Treba nam hrana koja neće uginuti jer smo je zaboravili nahraniti.

Evo kako ja dolazim do hrane koja nas hrani cijele godine, i metoda funkcionira koliko god bio zauzet. Funkcionira sa različitim namirnicama, u raznim godišnjim dobima. Funkcionira na kamenitom terenu i oranici, bez gnojenja, zalijevanja, borbe sa korovima i sl.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Jezera imaju izuzetnu važnost u permakulturnom sustavu! Utjecaj vodenih površina na cijeli ekosustav je teško zamisliti ili opisati. Nažalost, gradnja jezera može biti i potpuna katastrofa. To se događa ako se jezero gradi na kriv način, ili na krivom mjestu. Osobno, obožavam jezera, vrtna jezerca, bare, sve u vezi s time. Također, imam imanje na mjestu gdje je gradnja jezera prilično teška. U postupku sam pripreme za gradnju malog jezera od 80 m². Tako, kada istražujem neku temu, često doznam i stvari koje mogu i drugima biti od koristi. Pa da sa vama podijelim što sam doznao, kako se grade mala vrtna jezerca ili veća jezera.

Vrste jezera, zašto gradimo jezera?

Hidratizacijsko jezero

Ovakva se jezera obično grade na mjestu postojećih vodenih tokova, na rijekama ili potocima. Namjena im je da uspore vodene tokove te da hidratiziraju okolno tlo. Funkcioniraju poput dabrovih brana na rijekama. Ovakva jezera se ne grade na način da budu vodonepropusna, upravo suprotno. Stalni vodeni tok će neprestano dopunjavati jezero, a jezero će natapati okolno tlo i kontrolirano gubiti vodu. Tlo mora dopuštati upijanje odnosno propuštanje vode.

Hidratizacijsko jezero može značajno utjecati na podizanje razine podzemnih voda. Nizvodno od jezera, mogu se pojaviti novi izvori. Ovakvo jezero se vrlo učinkovito koristi za podzemno navodnjavanje usjeva oko jezera. Nije potrebno koristiti kanale, jarke, cijevi i sl. za navodnjavanje.

Irigacijsko jezero

Irigacijska su jezera namijenjena čuvanju vode za sušna razdoblja. Voda se akumulira za vlažnog razdoblja, kada je izobilje oborina. Nastoji se spriječiti curenje i isušivanje jezera kada navodnjavanje nije potrebno. Za sušnog razdoblja, kada je potrebno navodnjavanje, ispušta se akumulirana voda. Ovakva se jezera često isprazne za vrijeme sušnog razdoblja. Dno jezera je vodonepropusno, građeno od prirodnih ili umjetnih materijala koji zadržavaju vodu.

Ispuštanje vode za potrebe irigacije vrši se putem cijevi koje prolaze ispod brane ili slično.

Rekreacijsko jezero, dekorativno jezero

Koristi se za plivanje i druge ljudske aktivnosti na jezeru ili uz jezero. Ovakva jezera imaju blago nagnute strane kako bi ljudi lakše ulazili i izlazili iz jezera, ako je namjenjeno plivanju. Također, znaju imati i plića područja koja su sigurna za djecu. Ovakva se jezera ne prazne tijekom sušnih razdoblja, ona su puna cijele godine.

Jezero za zaštitu od požara

Ovo je još jedna vrsta jezera za koju ne želite da se isprazni. Ako postoji visok rizik od požara te nesigurna opskrba vodom, ovakvo jezero mnogo znači. Idealno bi bilo da se voda može ispuštati gravitacijski prema objektima koje štitimo. Ako je objekt niže od jezera, on može biti opremljen prskalicama koje se aktiviraju u slučaju požara. Prskalice se tada gravitacijski napajaju iz jezera. Postoje i jezera za zaštitu od požara dovoljno velika da ih helikopteri koriste za zahvaćanje vode.

Jezero kao stanište

Jezera su prijeko potrebna staništa mnogih biljaka i životinja. Ovakvo jezero ima različite nivoe kako bi moglo zadovoljiti različite zahtjeve za staništem. Obično se razina vode mijenja tijekom vlažnih i sušnih razdoblja. Na taj način pruža veliku raznolikost i podržava brojne organizme koji žive u vodi ili uz vodu. U permakulturnom sustavu, ova vrsta jezera se može kombinirati sa uzgojem vodenih biljaka ili riba.

Jezero za uzgoj hrane

Za učinkovitiji uzgoj hrane grade se jezera upravo sa ovom namjenom. Kod ove vrste jezera, strogo se kontrolira protok vode kroz jezero. Način gradnje ovakvog jezera obično uzima u obzir potrebe vrste koja se planira uzgajati. Jezera za uzgoj ribe obično se grade u poplavljenim nizinama. Tu se prirodna vodena površina samo oblikuje u objekt potreban za uzgoj ribe.

Kombinirane vrsta jezera

Nema razloga da jezero zadovolji samo jednu od spomenutih kategorija. Jezero za uzgoj ribe može biti i izvor za navodnjavanje. Na taj način se voda za navodnjavanje dodatno obogaćuje nutrijentima od uzgoja ribe. Jezero koje smo izgradili za plivanje može poslužiti i za obranu od požara. Sve ovisi o načinu punjenja i pražnjenja jezera. Primjerice, ne možete jezero isprazniti tijekom ljeta radi navodnjavanja, a da ono i dalje služi za obranu od požara. Ili za uzgoj riba.

U permakulturi nastojimo da nam svaki element ima što više namjena. Zato niti jezero u permakulturi neće služiti samo jednoj svrsi. Pametnim dizajnom postižemo da jezero ima mnoge namjene.

Gdje izgraditi jezero?

Prilikom dizajniranja zemljišta, kako odabrati idealno mjesto za gradnju jezera? Je li to vrh brijega? Je li to mjesto sa većim nagibom terena, kakvo je obično između vrha brijega i doline? Ili je idealno mjesto u samoj dolini?

Jezero na vrhu brijega

Prednost ovakve lokacije je u mogućnosti da vodu ispuštate uz pomoć gravitacije. Objekti koji su niže u odnosu na jezero, opskrbljivati će se vodom koja može imati i značajan tlak. Za navodnjavanje ne trošite nikakvu energiju osim one pohranjene u samoj vodi. Ipak, punjenje takvog jezera predstavlja izazov. Nije moguće formirati površine za hvatanje kiše iznad jezera, jer je jezero na najvišoj točki terena. Za punjenje jezera iz nekog drugog izvora trebate uložiti energiju. Također, gradnja jezera većeg kapaciteta je i prilično skupa. Kapacitet jezera će biti upravo onoliki koliko zemlje iskopate. Vrh brijega često zna biti kamenit, što otežava ili onemogućava zadržavanje vode.

Jezero na nagnutom terenu

Kako se odmičete od vrha brijega prema dolini, teren postaje strmiji. Gradnja jezera na terenu pod nagibom predstavlja velik izazov, ali ima i prednosti. Tlo je ovdje pogodnije nego na vrhu brijega. Površina uzvodno od jezera može se koristiti za hvatanje oborinskih voda. Time je punjenje jezera mnogo jednostavnije nego u prethodnom primjeru. Kapacitet jezera je veći, jer se dio jezera oslanja na brijeg, a samo dio na izgrađenu branu. Navodnjavanje gravitacijom je još uvijek moguće za objekte nizvodno od jezera. Ipak, gradnja zahtjeva mnogo znanja i kvalitetnu izvedbu. Postoji velika vjerojatnost odrona ako se jezero ne izgradi na pravi način.

Jezero u dolini

U dolinama je najveća vjerojatnost da ćete imati odgovarajući tip tla. Oborine su mnogo godina ispirale vrhove brijegova i taložile materijal u dolinama. Ovaj materijal ima veliku sposobnost zadržavanja vode. Visoka razina podzemnih voda također može spriječiti neželjeno pražnjenje jezera. Punjenje jezera oborinskim vodama je ovdje najlakše. Sve površinske vode završavaju u dolinama. Gradnja jezera na ovom je mjestu jednostavnija i jeftinija nego u prethodnim primjerima. Brana odnosno nasip male visine dovoljan je za jezero velike površine. Time je i velika sposobnost akumulacije vode za manje uloženog rada. Nedostatak je što je voda spuštanjem u nizine izgubila značajan dio energije. Za navodnjavanje iz ovakvog jezera često treba pumpa, jer je većina objekata u razini ili iznad jezera.

Jezero na postojećem vodenom toku

Voda (rijeka, potok…) teče koritom koje je između dva hrbata nekog brijega. Ako se na tom koritu izgradi brana, formirati će se jezero. Ovo jezero nema problema sa punjenjem, jer se za to brine stalni vodeni tok. Ako je ovaj vodeni tok u nekoj dolini, akumulacija vode je veoma učinkovita. Uz manje zahvate na obliku terena može se akumulirati velika količina vode.

Nedostatak gradnje brane na postojećem vodenom toku? Brana će biti izložena vrlo velikom pritisku vode koja neprestano dotiče. Tim više ako je akumulacija u dolini, gdje se slivaju i oborinske vode. Zbog toga ovakve brane trebaju vrlo učinkovit sustav za prelijevanje. Ako se razina vode podigne iznad najviše dopuštene razine, ona se ne smije nekontrolirano prelijevati. Prelijevanje preko ruba brane dovodi do trošenja i popuštanja brane, što ima katastrofalne posljedice. Također, lokalni i nacionalni propisi mogu zabranjivati gradnju na vodenom toku. Takva građevina ometa slobodno kretanje ribe, navodnjavanje iz vodenog toka i sl.

Jezero pored vodenog toka

Kako voda teče između dva hrbata, ako jezero nije na toku, onda je na susjednom hrbatu. Gradnja korita jezera na hrbatu može biti nešto zahtjevnija, ali rezultira sigurnijim rješenjem. Vodeni tok ne stvara pritisak izravno na branu, već teče mimo nje. Jezero se puni iz vodenog toka na način da se uzvodno formira kanal za preusmjeravanje. Ovaj kanal se dizajnira tako da samo dio vode odvodi u jezero, a sav višak slobodno teče starim koritom. Na ovaj je način lakše zadovoljiti i propise, jer se ne ometa slobodni vodeni tok.

Kako izgraditi jezero?

Gradnja obično započinje crtanjem poprečnog presjeka terena. Iz ovog nacrta bi se trebali vidjeti nagibi korita jezera i nasipa, te površina za prikupljanje oborinskih voda. Slijedi kopanje pokusnih rupa i uzimanje uzoraka tla. Testiranje bi trebalo pokazati postoji li dovoljna količina gline u tlu za zadržavanje vode.

Kopanje korita stvara materijal kojim se formira nasip na nižem dijelu zemljišta. Preporuka je da nagib stijenke iskopanog korita nije strmiji od 3:1. To znači za tri horizontalne duljine, ne više od jedne vertikalne dubine. Odnosno, ne više od 1m pada na svakih 3m. Ovo je zbog toga kako bi stroj mogao ući i izaći iz korita. Ako se ručno kopa (manje jezero), onda oblik nije toliko bitan. Nasip koji drži jezero je također veoma važno dobro isplanirati. Nagib površine nasipa prema jezeru ne bi trebao biti strmiji od 2:1, a suprotna strana (od jezera) 3:1. Kada se ovo nacrta u poprečnom presjeku terena, treba provjeriti ima li dovoljno iskopanog materijala za formiranje odgovarajućeg nasipa. Tada se može izračunati i očekivani kapacitet jezera. Razina vode nikad ne smije doći do vrha nasipa.

Nasip nije dobro graditi izravno na površinskom sloju terena, humusu. Kada bi se to napravilo, voda bi s vremenom našla put između nasipa i izvornog terena. Provlačenje vode tuda moglo bi urušiti nasip. Zato se prije gradnje nasipa kopa jarak za sidrenje. Jarak se onda puni materijalom sa visokim udjelom gline, a tim se materijalom i nastavlja graditi nasip. Na ovaj način je spriječen prolaz vode ispod nasipa.

Ispuštanje vode iz jezera

Da bi se voda gravitacijski ispuštala na teren ispod jezera, potrebno je da nekako prođe branu. Prilikom gradnje nasipa, polaže se cijev kroz branu. Ona povezuje jezero sa nižim terenom, a voda se ispušta pod utjecajem gravitacije. Na cijevi može biti ventil, pregrada i sl. kako bi se kontroliralo ispuštanje. Alternativno, voda se može ispuštati preko brane korištenjem pumpe.

Biljke u jezeru

Oblikovanjem korita jezera određujemo koje se vrste biljaka mogu gdje udomaćiti. Na taj način stvaramo staništa u koritu jezera. I sam se nasip može zasaditi biljem, ali preporuka je da to ne budu stabla. Ako je korito jezera od prirodnog materijala poput gline, korijenje će proći i propustiti vodu.

Prelijevanje viška vode

Jezero se nipošto ne smije nekontrolirano prelijevati preko nasipa. Ako se to dogodi, velik protok vode će prokopati jarak. Teći će sve više vode i dodatno “kopati” jarak. Na kraju šteta može biti nepopravljiva. Zato višak vode treba kontrolirano odvoditi.

Važan element ovog sustava je korito za izlijevanje. Poželjno je da to bude relativno horizontalna, široka travnata površina. Višak vode onda može ovuda teći i zaobilaziti nasip, branu. Uz ovu površinu može se postaviti i cijev koja će preuzeti većinu vodenog toka i sigurno ga voditi nizvodno. Tako je korito za izlijevanje većinu vremena neiskorišteno, a voda teče njime samo kada cijev ne može podnijeti ekstremni protok.

Kroz branu se često jednostavno postavi cijev za prelijevnje. Ali, ova cijev ima ograničeni presjek, i treba uzeti u ozbir da neće uvijek biti dovoljna.

Materijali za gradnju jezera

Detalji oko gradnje konkretnog vrtnog jezerca ili većeg jezera su posebna priča. Zato ovdje samo ukratko o tipičnim materijalima. Većina tla neće sama po sebi zadržavati vodu dulje vrijeme, potrebno je koristiti neki način zadržavanja vode u koritu.

Plastična folija za jezera

Za manja jezera, tipično se koristi folija od neke vrste plastike. Trajnost ovisi o debljini i samom materijalu. Obično su to vrlo izdržljivi materijali sigurni za organizme koji žive u jezeru. Ipak, životinje mogu kopanjem oštetiti foliju, također i stabla svojim korijenjem. Foliju bi trebalo dobro mehanički zaštititi, a također i zaštititi ju od sunca radi što dulje trajnosti.

Betonsko jezero

Nešto čvršća alternativa za još manja jezera može biti jezero od armiranog betona. Ako se koristi tehnika gradnje tzv. ferocementom, može se postići veoma tanka stijenka koja je dovoljno čvrsta. Ferocement je tehnika gradnje betonskih spremnika sa visokim udjelom željeza, mnogo višim nego kod klasičnog betona. Gusta željezna mrežica se prekriva tankim slojem žbuke, betonom sa visokim udjelom cementa. Otuda i naziv, ferocement. Ovom tehnikom možete postići vrlo zahtjevne oblike koji su izuzetno izdržljivi. Nedostatak je visoka cijena gradnje i mnogo utrošenog rada.

Prirodno jezero

Ako je u tlu visok udio gline, te ako nema krupnog agregata poput kamenja, samo tlo može biti veoma nepropusno. Uz to, ako je visoka razina podzemnih voda i tlo se prirodno hidratizira odozdo, ovo bi moglo biti dovoljno. Tlo je potrebno čvrsto sabiti, nekad i uz pomoć nešto vode. Čuveni guru gradnje prirodnih jezera, Sepp Holzer, svoja jezera gradi na ovaj način. Oponašajući svinje koje svojim papcima formiraju nepropustan sloj u blatu, strojevi mogu ovako izgraditi mnogo veća jezera.

Kako učiniti korito jezera vodonepropusnim

Što ako tlo od kojeg je jezero građeno jednostavno ne zadržava vodu dovoljno dobro? Obično već analiza tla može pokazati jesu li potrebni kakvi zahvati ili dodaci tlu. Ponekad se tek nakon punjenja jezera pokaže drži li vodu ili ne. U oba slučaja, raznim se dodacima može izvršiti korekcija.

Upotreba bentonita u gradnji jezera

Bentonit je posebna vrsta sušene gline, nekad u obliku granula, nekad u prahu. Ima sposobnost da kada se namoči, značajno povećava svoj volumen. Ako je zemljište suviše propusno, dodatak bentonita će ga učiniti nepropusnim. Bentonitom se prekriva cijela površina korita, a poželjno je i da se zaore u tlo. Za manje površine, ovo se može učiniti ručnim alatima. Cilj je da se bentonit izmješa sa izvornim tlom i tako formira deblji nepropustan sloj. Nakon toga, postupak gradnje je kao da tlo izvorno sadrži visok udio gline.

Upotreba vapna u gradnji jezera

Ovo je mnogo starija metoda gradnje vodonepropusnog jezera. Vapno je prirodan materijal koji se u građevinarstvu koristi kao vezivo. Kada se smoči, formira vodonepropustan sloj, poput betona, ali je mnogo jeftiniji. Gradnja jezera započinje prekrivanjem korita vapnom. Vapno se nanosi u sloju 4-6 cm. Korito bi prije toga trebalo biti blago vlažno, kako bi vapno povuklo nešto vlage. Nakon toga, vapno se prekriva slojem gline. Ovdje se može koristiti zemlja od iskopa, koja sama nije bila dovoljno nepropusna. Nanosi se sloj barem 6 cm debljine preko vapna. U konačnici, vapno ne bi smjelo doći u kontakt sa vodom jezera. Napon prekrivanja, cijela se površina treba oprezno sabiti, kako se ne bi poremetili slojevi. Zajednički, sloj gline i sloj vapna čine vodonepropustno korito.

Za kraj, samo oprezno

Gradnja jezera je ozbiljan građevinski zahvat. Iako je svako jezero prekrasno na svoj način, izuzetno potrebno narušenom ekosustavu, pripazite! Ovaj članak ni izbliza ne nudi dovoljno informacija da bi uspješno izgradili jezero kakvo želite. Savjetujte se sa stručnjacima, i u konačnici pomozite da ovom svijetu vratimo boje kakve zaslužuje!

Objavio: Nikola

Moj prethodni post je potaknuo mnoga pitanja, poput “čime usitnjavam granje”. Pa da odgovorim što preciznije na to, evo moja iskustva. Djelomično, post se tiče drobilice granja, proizvodnje drvene sječke (wood chips). Kako stroj radi, koliko troši, koliko sječke proizvede… Šire, tiče se i razloga za ovakvo korištenje bio mase. Dio je to mog dizajna koji je nastao prije 10 godina kada sam pohađao Tečaj permakulturnog dizajniranja (PDC).

Sada je to važan element cijelog sustava. Stroj za usitnjavanje granja je kupljen kao “zajedničko dobro”. S nekoliko ljudi koje sam tom prilikom upoznao, formirao sam tzv. suvlasničku zajednicu. Svi smo imali potrebu za snažnim, kvalitetnim strojem, ali za svakoga je on bio preskup. Zajednički smo kupili stroj, zajednički ga i koristimo, održavamo. Formiraju se nove veze, pa cijela ova priča ima i društveni karakter. Kako to u permakulturi obično bude, svaki element ima mnogo funkcija.

Problem primorsko – planinskih krajolika

Živim u Rijeci, vrtlarim u Gorskom kotaru. Ovi krajevi nisu baš idealni za uzgoj hrane. Muči nas kamenit, neravan teren, zbog čega nema baš mnogo poljoprivrednih površina. Kada bi bilo više poljoprivrednih površina u našem kraju, kao recimo u Istri, Zagorju, Slavoniji… uzgoj hrane bi bio mnogo jednostavniji. Oslonili bi se na poljoprivrednu tradiciju tog kraja i prilagodili svojim potrebama. Ipak, poljoprivreda na Kvarneru više izgleda kao čeprkanje rukicama po zemlji. Mali vrtovi u dolcima, kameni prezidi, mnogo ručnog rada uglavnom za nešto hrane za osobne potrebe.

Kako jedan stroj mijenja ovu situaciju? Prije svega, ne gledajmo što nemamo, nego što imamo. Resurs koji je u našim krajevima u izobilju je granje. Mnogo je terena zapušteno jer je obrada suviše teška. Granje raste posvuda, slabašna stabalca jasena, divljih šljiva (amula), rašeljke, kupine, u gorju lijeske… Općenito biljke koje podnose plitko tlo, sušu, vjetar. Ovo granje je naizgled beskorisno, nije baš prikladno za ogrijev, građevni materijal, nije jestivo… Imamo mnogo granja, a imamo nedostatak tla. Zato granje pretvorimo u tlo i potpuno mijenjamo tijek ove priče.

Drvena sječka

Usitnjeno granje (sječka, drveni čips, wood chips) može pohraniti u svoju strukturu izuzetno mnogo vode, poput spužve. Ako se tlo prekrije dobrim slojem sječke, ono gotovo nikad ne može presušiti. Sječka ga čuva od sunca, vjetra, značajno usporava isušivanje. Istodobno upija svaku kap koja padne s neba, za razliku od gole zemlje. Sječka se prilično sporo razgrađuje. Znači neće odmah obogatiti tlo hranjivima, kako bi to recimo bilo da se koristi kompost, stajski gnoj i sl. Ipak, Nakon godinu-dvije, pod utjecajem gljiva, sječka se ipak razgradi u najbolji mogući kompost, hranu koju treba naše tlo.

Ako na nekom mjestu mi redovito svake godine dodajemo novi sloj sječke?

• štitimo tlo od isušivanja
• akumuliramo kišnicu upravo na mjestu gdje je potrebna
• gradimo plodnije tlo

Ako ovu metodu kombiniramo sa drugim elementima organskog vrtlarenja, hranu možemo uzgajati praktički na svakom komadiću terena. Vjerujem, čak i na betoniranoj terasi. Naravno, sječku možemo koristiti i na razne druge načine. Možemo je kompostirati, njome posipavati vrtne staze kako ne bi bilo blata, koristiti kao ogrijev u primjerenim pećima i sl. Ipak, mislim da uzgoj hrane najbolje opravdava sav taj trud.

Kako do drvene sječke?

U našim krajevima, teško. U americi, vjerojatno bi negdje u naselju našli komunalno poduzeće koje će vam besplatno istovariti kamion sječke kada ih pozovete. Oni i ne znaju kud bi sa tim resursom. Kod nas, morate drobiti sami svoje granje. Mali strojevi od stotinjak eura mogu samljeti par grančica ruže. Možda ostatke od orezivanja živice, ali uz mnogo rada i buke to je tek koja kanta sječke. Veći strojevi se mogu unajmiti, ali cijena najma nije uopće privlačna. Imate problem sa transportom stroja, da ne spominjem kako u našim krajevima takvih strojeva niti nema. Treba otići u “poljoprivredne oaze”. Kupnja novog stroja znači trošak od cca 2000 €.

Na muci se poznaje prijatelj, vrijeme je da zajednica uskoči! Ja sam godinama o svojim namjerama pisao gdje sam stigao. Razmišljao o samogranji drobilice granja. Pokušavao naći dovoljno dobar polovni stroj. Na kraju, okolnosti su me spojile sa ljudima koji su slično razmišljali. 4 obitelji se udružilo u suvlasničku zajednicu. Sastavili smo ugovor, sakupili novce i kupili novi novcati stroj.

Suvlasnička zajednica

Svaka obitelj ima pravo koristiti (i odgovorno čuvati) stroj jednak dio godine. Kako će vrijeme pokazati, mislim da je ovo odlična kombinacija. Bolja nego individualna kupnja. Mislim da niti jednoj obitelji na svijetu ne treba stroj 365 dana u godini. Nitko nema toliko granja, osim ako se ne bavi komunalnom djelatnošću, šumarstvom i sl. Za održavanje okućnice, amatersko bavljenje uzgojem hrane i sl. ovaj stroj nema što raditi više od mjesec-dva dana u godini. Čak i kada bi radio mjesec dana, nestali bi hektari granja, stvorila bi se planina sječke. Znači, 90% vremena bi ovakav stroj stajao neiskorišten u nekoj garaži, ispod cerade. Pitanje je koliko je stajanje uopće dobro za takve strojeve.

Sječa šume za drobljenje granja

Dok ovo pišem, stroj je baš u mojim rukama. Zajedno uživamo u druženju u planinama Gorskog kotara. Imam potrebu uzgoja hrane na nekih 2000 m², a imam i približno toliko zapuštenog šumarka koji je suviše strm da se po njemu normalno krećem ili nešto uzgajam.

Šumarak ima i većih stabala koje naravno ostavljam, a sječem uglavnom štapove lijeske. Lijeska ne formira stabla, nego raste sa mnogo tankih izdanaka iz korijena. Ovi izdanci mogu doseći 10-15 cm debljine, a ja ih režem kada su idealno oko 5-6 cm debljine. Već tada mogu biti 5-6 ili više metara visine. Nakon sječe, lijeska se vrlo dobro obnavlja iz korijena, biljka nije uništena nego samo pomlađena. Nakon 5-6 godina, lijeska će biti ponovno jednake veličine, ponovno spremna za sječu.

U planu je svake godine posjeći samo dio te mase, pa rotirati sektor po sektor. Kod nas se stručno ovakve kulture nazivaju “kulture kratke ophodnje“, a u engleskom “short rotation coppice“. Panj iz kojeg se biljka obnavlja svakih par godina naziva se “coppice stool”. Najpoznatija biljka koju se tradicionalno ovako koristi je vrba. Negdje se čak sade kulture koje su najprimjerenije za uzgoj drvne mase (vrba, topola, paulovnija, miskantus…). Meni je moja divlja lijeska posve dobra. Na kvarneru bi, vjerujem, posve slična priča bila sa jasenom.

Izvlačenje granja iz šume

Šuma je nagnuta nekih 40°. To je prilično strmo čak i za uspinjanje praznih ruku. Izvlačenje granja ide teško. Sa ravnijih djelova, izvukao sam tako, ručno. Bilo je to dovoljno za jednu “planinu” granja, i ne baš veliku hrpu sječke.

Prvo usitnjavanje

Sječka je prilično dobro usitnjena. Komadići su većinom 1-2 cm dužine i širine, oko 5 mm debljine. Lišće prolazi neusitnjeno, kao i tanke grančice. Mislim da je sve to idealno za potrebe koje imam.

Izvlačenje veće količine granja traktorom

Nisam investirao u ovakav stroj da se igram sa hrpicom grančica. Sljedećih godina planiram prekrivati stotine m². Za to mi trebaju ogromne količine granja i sječke. Želja i plan su da godišnje sameljem 10-15 m³ sječke, a za to mi treba učinkovito izvlačenje granja.

Plan je bio ovakav. Traktorom bez problema povučem tu težinu, ali, granje zapinje za zemlju i drugo neposječeno granje. zato koristim jedno odraslo stablo javora na koje postavim kolotur za sajlu.

Usitnjavanje granja

Neki detalji o samom stroju

Stroj je pogonjen 4-taktnim benzinskim motorom, poput onih u automobilima, navodno snage 15 konja. Deklarirano, stroj može usitnjavati granje debljine do 10 cm. Ja se ne bih baš okladio u to. Mislim da je to veličina otvora u koji ulazi granje, ne debljina grane koju bih bez razmišljanja ubacio u stroj.

Najdeblje grane koje sam drobio bile su blizu tih 10 cm, bile su zelene (tek posječene), od mekane lijeske. Gas je bio skoro do kraja (možda 85-90%, ali nisam nikad drobio na maksimumu), i ubacivao sam uz dosta opreza. Kada stroj krene sječi tako debelu granu, čuje se kako se motor malo uspori. Onda povučem granu k sebi da se stroj opet ubrza na normalnu brzinu. Onda ponovno umetnem granu, sad je već malo tanja, pa nekad to ponovim još jednom ili dvaput. Kada dođe do debljine od 6-7 cm, onda gurnem granu unutra i samo gledam kako se pojavljuje na drugoj strani. Sječka leti van u gustom mlazu. To je znači za najmekše drvo koje ja imam.

Suho granje

Suho granje se mnogo teže drobi, mislim na granje koje stoji od prošle zime. Takvo suho a debelo granje ne bih sigurno gurao u stroj, nije uopće ugodno. Meni je sve iznad 5-6 cm debljine privlačno za ogrijev. Deblje krajeve granja samo odrežem pilom i bacim sa strane. To ide u vatru.

Ni drobljenje tankog, a posve suhog granja nije baš ugodno. Ako “štap” udari u nož koji se vrti velikom brzinom na način da se od njega odbije. To se događa ako se gura prema gore a ne prema dolje, onda kao da u rukama eksplodira petarda. Prilično bolno, a može uzrokovati i povrede ruku. Ako suhu granu ubacimo u ljevak i nož polomi granu u više komada, onda ti komadi krenu skakati po lijevku. Velika je šansa da neki od njih izleti natrag prema nama. Znali su mi veći komadi proletjeti pored glave velikom brzinom, čak i udariti u plastični vizir.

Dobro sam zaštićen pa nije bilo povreda, osim koje ogrebotine po rukama. Sve skupa, mnogo ugodnije je drobiti zeleno granje. Nisam primjetio nikakve nedostatke kod drobljenja zelenog granja, može se sječi granje i odmah gurati u stroj bez ikakve pauze, ili sa jednakom lakoćom drobiti granje koje je “uvenulo” odnosno lišće se osušilo na posječenom granju i izvuklo većinu vlage.

Zamislite da stavite granu horizontalno na panj, pa sjekirom pokušate presjeći granu na dva dijela u jednom udarcu. Tako nekako funkcionira ova drobilica. Svježu granu ćete lako prepoloviti, ali pove suhu veoma teško. Suhu granu ćete udariti na jednom mjestu, zaboliti će vas ruka. Grana će zapravo sama puknuti na nekom drugom mjestu i možda udariti nekoga. Tako nešto se događa i u drobilici. Grana koja je trula, naravno, je opet treća priča. Trulu granu možete usitniti i čekićem. Ona se ne sječe, ona se mrvi u sitnu piljevinu. I to je isto problem.

Problemi sa strojem

Začepljen mehanizam za usitnjavanje

Ovako je izgledao sadržaj drobilice kada sam ju došao preuzeti od prethodnog korisnika. Bubanj je bio pun sitne piljevine, namočene, nabubrene, koja je blokirala rotor sa noževima. Motor se nije mogao pokrenuti jer je remenima vezan za noževe, a noževe nismo mogli pomaknuti ni centimetra. Malo po malo, nekom smo granom zakretali noževe, štapićem čačkali ovu piljevinu i izvlačili usisivačem. Nakon dosta vremena, uspjeli smo odblokirati rotor i pokrenuti stroj. Tada nam nije nikako bilo jasno, otkud piljevina u bubnju. Kontaktirao sam i trgovca, nije ni on znao.

Nakon dosta isprobavanja sa tankim i debelim granjem, raznim načinima “guranja u rupu”, suhim granjem, zelenim granjem, trulim granjem… Rekao bih da je upravo trulo granje začepilo drobilicu. Nisam je “uspio” ponovno začepiti, sada mi radi posve dobro čak i nakon drobljenja nekih trulih grana. Ali, ja nakon trule grane ubacim dugu, tanku, zelenu granu sa lijepom krošnjom i mnogo lišća. Takva zelena grana i njeno lišće pročisti stroj kao klistir. Kada ona prođe kroz stroj ne ostane u njemu ni travke.

Začepljen mehanizam za izbacivanje sječke

Drugi problem koji mi se uspio dogoditi je začepljena cijev za izbacivanje sječke. Što se zapravo dogodilo, ovako pretpostavljam. Tanja mekana grana je nekako ušla bočno pod nož i nož ju nije usitnio nego cijelu izbacio na drugu stranu. Na drugoj strani, ja sam neiskusno dosta nisko oborio “deflektor”. To je onaj lim koji usmjerava sječku prema dolje (da ne bi izbacivalo par metara u zrak). Ta grančica nije uspjela izletjeti nego je ostala u izlaznoj cijevi i počela blokirati sječku i lišće. Nisam primjetio jer sam bio zaposlen sa ubacivanjem novih grana, dok odjednom nove grane nisu htjele ući pod noževe.

Zaustavio sam stroj i primjetio da je pun sječke. Rotor doduše nije bio blokiran, ali je bila cca kanta sječke u ulaznom lijevku i cijevi za izbacivanje. Nagnuo sam drobilicu na jednu stranu i rukom izbacio sječku, pa na drugu i izbacio ju sa druge strane. Kada je bila na oko prazna, zavrtio sam ju bez problema. Samljeo jednu krošnjicu punu lišća, lišće lagano i lijepo pomete drobilicu, po mom iskustvu.

Trošenje i oštećenje noževa

Kod preuzimanja drobilice primjetio sam i ovakva oštećenja na noževima. Meni ovo izgleda kao da je uletjela grana sa nekim kamenčićem, možda žicom ili čavlom. Pitao sam trgovca što on kaže na to, a kaže da je možda bilo i posve suho, tvrdo i kvrgavo drvo. Je li to moguće, ne znam, razmišljam je li moguće ovako istupiti sjekiru ako bih njom udario po najtvrđem drvetu. Ja to nisam doživio, ali biti će zanimljivo vidjeti kako noževi izgledaju nakon što napravim par m³ sječke. Ja drobim većinom meko drvo, ali nađe se koji tvrđi jasen, koja potpuno suha grana.

Nakon svakog radnog dana pogledam malo i noževe, meni izgledaju prilično nepromijenjeni ali ne mogu detaljnije vidjeti bez rastavljanja stroja. Kada ga rastavim i dobro pogledam noževe, moguće je da će biti spremni za brušenje. Nije to neko zlo, noževi su potrošna stvar, bitno da sve ostalo ne trpi nikakvu štetu. Ali eto, možda još jedan argument da se ne drobi jako suho granje, ako baš nije takva sila.

Učinkovitost stroja

Sam stroj radi jako brzo. Nije uopće sporno može li on nadrobiti par kubika u jednom danu. Može, sigurno. Problem je dovesti toliko granje, znači posjeći ga, dovući do drobilice, odvajati debelo od tankog itd. Kada bi planina granja bila spremna pored drobilice, i dvoje ljudi bez prestanka ubacivali granje unutra, mislim da bi išao i kubik na sat. Ipak, ja volim raditi malo jedno, malo drugo, da se motor odmori, ohladi, da provjerim je li sve u redu sa strojem itd. Zato u praksi ide mnogo sporije.

Za ovu količinu sa donje slike (cca 7-8 kubika) potrošio sam oko 10l benzina, čisto da imate i tu informaciju. Potrgao dva para rukavica, u motornoj pili potrošio spremnik mješavine i spremnik ulja za lanac, a koliko sam kalorija izgubio izvlačeći granje, bolje da ne računam.

Čuvanje i kompostiranje sječke

Meni će sječka privremeno stajati na jednom mjestu ograđenom sa daskama sa tri strane, tek toliko da mi se ne rasipa suviše u širinu. Nema veze što kisne, neka se kompostira. Prostor je po mojim proračunima površine oko 12 m³ i mogu ga nasipavati nešto preko 1 m visine, znači tu bih mogao nadrobiti do 15-ak kubika sječke. Nadam se toj količini svake godine, a sve što bude preko toga, još i bolje.

Sječku ću primarno koristiti kao malč, ali i kompostiranje dolazi u obzir. Kako je prošlo 2-3 mjeseca od drobljenja, provjeravao sam stanje sječke. Ako se iskopa pola metra u dubinu, unutra je dosta toplo. Mjerim temperaturu od 42 °. Sječka je dosta vlažna, ne previše vlažna. Ima mnogo micelija gljiva u površinskom sloju, čak ju gljive nekako i slijepe. Grabi se u komadima, grudama, ali kad se komad uzme u ruku, sam se razmrvi.

Transport sječke

Za traktor sam si izradio “metalnu lopatu”, odnosno košaru za transport sječke. Sa ovim nastavkom, prijevoz je dosta jednostavan. Zagrabim, poklopim, vozim i istovarim gdje treba.

Granje koje je preveliko za drobilicu

Kako sam rekao, drobim uglavnom do 7 cm promjera. Ono malo deblje je super za ogrijev. Drobeći granje, usput, osigurao sam si drva za loženje za cijelu zimu. Bez potrebe da se ruše velika stabla.

Objavio: Nikola

Jedna od permakulturnih dogmi kaže “malčiraj sve”! Golo tlo je loše, sunce ga prži, vjetar isušuje, uništavaju se mikroorganizmi. I trava je loša, ima alelopatsko djelovanje, otežava razvoj drugih biljaka. Znači, ne trava, ne golo tlo, ne prekopavanje, i zato koristimo malčiranje. Tako smo naučili od prirode, ona svake jeseni prekriva tlo suhim lišćem. Šumsko tlo je veoma plodno, i na kraju krajeva, iz njega raste cijela šuma. Popularni aforizam kaže, “šuma raste na srušenoj šumi”. Znači, gomila oranizama koji se razgrađuju na tlu stvara plodno tlo, a iz plodnog tla onda raste što želimo.

Teorija je u redu, i imam sjajnih iskustava sa malčiranjem. Problem nastaje pri određenim nagibima terena. Ono što se vrlo rijetko viđa u popularnim video klipovima ili stručnoj literaturi, su gredice pod nagibom. Većina vrtova je prilično ravna. Ako se radi o planinskom ambijentu, dio terena se često terasira, izravna koliko je moguće. I onda malčiranje funkcionira besprijekorno. Kako to funkcionira kada teren nije terasiran? I zašto bi ipak trebalo težiti izravnavanju terena barem za uzgoj povrća?

Sakupljanje šumskog lišća

Svake jeseni, kad padne lišće, šumski su ga putevi prepuni. Veći dio tog lišća bude ispran kišom u nizine. Prije nego ga kiše odnesu, ja pođem u šumu i donesem lišća koliko mi treba. Za šumu, to je zanemariva površina. Ne uklonim sve, nego samo suho lišće sa površine. Još ga mnogo ostane na putevima, vlažnog, polurazgrađenog. Asfaltirane puteve, naravno, pometem u potpunosti. Metla, grablje, mnogo strpljenja i zgražanje susjeda koji me vrebaju kroz jedva razmaknute zavjese.

Veći dio lišća kompostiram, imam 4 ovakva jednostavna kompostera, u svaki stane oko 1 m³ lišća.

Nakon toga, kada su komposteri puni, prekrivam vrtove lišćem. Ne onim iz kompostera, naravno. Jedno lišće se kompostira, drugo prekriva gredice. To su obično prekopane gredice, npr. tamo gdje se povadio krumpir. Žao mi je da ostanu gole preko zime, pa ih pokrijem lišćem.

I voćke dobiju zimske papuče od lišća, koje zaštitim granjem da ga vjetar ne odnese.

Malčiranje kartonom i lišćem

Probao sam i ovo. Dok jedan vrt odmara (koristim ga svaku drugu godinu), drugi nastaje. Područje koje planiram koristiti sljedeće godine, prvo “očistim” od trave i drugih korova. Supermarketi se rješavaju kartonskih kutija u kojima su bili pekarski proizvodi, nadam se da je toksičnost takvog kartona minimalna (?). Kartonom prekrijem travu, a lišćem prekrijem karton.

Preko lišća razvučem mrežicu za zaštitu voćaka od ptica, jer bi u protivnom vjetar odnio svo lišće.

Rubove mrežice učvrstim daskama, kamenjem i sl. i malo po malo, vrt je spreman za zimu.

Problemi na nagnutom terenu

Koliko god čovjek mislio da zna što radi, uvijek se zna dogoditi početnička greška. Proljeće me dočekalo u ovakvom ruhu.

Na slici se ne vidi baš jasno, teren je nagnut 10-15 stupnjeva. Nije to mnogo za tipične načine uzgoja, kiša ne odnosi zemlju, barem ne značajno. Ipak, karton je prilično nepropustan za kišu. Pogotovo kada je karton suh, a naravno da je suh pod utjecajem sunca i vjetra. Da je prekriven sa 20-30 cm lišća, možda ne bi bio problem, ali ovako, ponašao se poput limenog krova. Kiša je jednostavno isprala svo lišće u najniži dio vrta. Mislim da neću više nikad koristiti karton na nagnutom terenu. Donosi više problema nego što ih rješava.

Korištenje drvene sječke kao malča

Ove godine, na istom mjestu testiram drugačije metode. Iz šume sam izvukao dosta granja, uglavnom lijeska koja se brzo obnavlja.

Granje sam usitnio u drvenu sječku. Nadao sam se napraviti 10-12 m³, ali mislim da neću stići toliko prije zime. Vidjeti ćemo, plan je jedno ali stvarnost nešto drugo.

Trenutno sam u postupku prekrivanja onog vrta drvenom sječkom. Ovo mi je prva godina kako ju koristim, čini mi se prilično otpornom na jake kiše. Ako vas zanima kako će ova sječka izdržati, pretplatite se na obavijesti (putem Telegram kanala). Pojaviti će se obavjest kada dopunim post sa novim iskustvima.

Objavio: Nikola

Prednosti:

-Brzo kompostiranje (uz pravilan C/N odnos => dodavanje piljevine, i sl. drvenast material).
-Glodavci nemaju pristup sadržaju => kompostiranje organskih tvari koje inače ne bi
kompostirali (kuhano, meso, riba i sl.)
-Lakše je rotirati komposter nego presložiti kompostnu hrpu => češče rotiranje => brže
kompostiranje.
-Zauzima manji volumen od kompostne hrpe.
-Ne treba čekati „dozrijevanje“ material „teče“ kroz komposter.
-Ravnomjernije miješanje dodataka kompostu kao što je biougljen, kameno brašno i sl.

Mane:

-U rotacionom komposteru nije moguće imati gliste, ali se kompostirani materijal može dati glistama na „doradu“ .
-Prestanak rada mikroorganizama pri niskim temperaturama ako je komposter vani.
-Nije u kontaktu sa tlom => poželjno dodati „starter“: gotov kompost, lišče sa šumskog tla i sl.
-Skuplje od kompostne hrpe.

Potreban materijal i alati

Materijal:
Plastična bačva 80L ili 110L ili 220L, komad plastične bačve istog promjera, cijev za kanalizaciju, nastavak cijevi i dva čepa sve za odabrani promjer cijevi (u ovom primjeru korštena cijev F16 cm), dva šarnira i dva kračuna.
Alat:
Bravarski metar, vodootporni flomaster, šestar, bušilica, svrdla (za drvo), ubodna pila ili
višenamjenski alat…

Izrada vratašca

Obilježiti linije rezanja pazeći da se ostavi dovoljno prostora za alat sa kojim se izrezuje kao i za „brtvu“ vratašca

VAŽNO: Prije rezanja vratašca obavezno prvo označiti rupe za šarnire i kračune.

Odrezati vratašca pazeći na zaobljenja. Ubodna pila pravi „čišće“ rezove od višenamjenskog alata.

Izbušiti rupe na bačvi…

… i vratašcima za šarnire i kračune

Od druge bačve (najbolje istih dimenzija) odrezati dno…

… i segment koji se onda pričvrsti na izrezani otvor i obilježi.

Poslije obilježavanja otvora, segment se skine i zatim pazeći da rupe za šarnire i kračune padnu unutar segmenta, …

obilježi vanjski rub segmenta u koji kasnije bušimo rupe za vijke za pričvršćivanje segmenta „brtve“.

Zatim odrežemo višak segmenta za „brtvu“ po obilježenoj liniji …

… i uklonimo ostatke rezanja.

Vratiti „brtvu“ na poziciju obilježiti rupu, …

… izbušiti, …

… staviti vike. Dodati šarnire i kračune.

U primjeru su korišteni vijci F 4mm

U ovoj etapi mogu se montirati vratašca koja smo prije izrezali.

Obilježiti unutarnji rub otvora na „brtvi“ cca 2,5 cm od izrezanog ruba otvora, pazeći da se uglovi označe segmentom kružnice.

Izrezati po obilježenim crtama i ukloniti ostatke rezanja.

Izrada dijelova prve i druge komore

Zalijepiti ljepljivom trakom vodootporni flomaster na šestar. Označiti šestarom kružnicu dimenzije cijevi koju ćemo kasnije provući kroz dno bačve…

… i poklopac.

U kanalizacijskoj cijevi izbušiti rupe za prozračivanje i vraćanje dijela komposta (mikroorganizama) u prvu komoru.

Skratiti cijev minus 2-3 cm od odgovarajuće dužine kako bi kasnije mogla čvrsto držati poklopac.

Obilježiti pri dnu pregiba spoja cijevi kvaratnu rupu za prijelaz materije koja se kompostira iz prve komore u drugu središnju komoru.

Zatim izrezati tako da crta rezanja vijuga pri dnu na strani koja ide prema dnu bačve.

Svrha ovakvog rezanja je da se crte rezanja na cijevi i bačvi ne poklapaju tako da sadržaj ne ispada vani, zatim ukloniti ostatke rezanja sa rubova.

Označiti vodootpornim flomasterom polovinu spojnice i zatim izrezati spojnicu poprečno na dvije polovice.

Sastavljanje kompostera

Provući cijev, …

… stisnuti pero da može proći kroz otvor…

Otvoriti pero otvora između 1. i 2. komore.

Postaviti poklopac na mjesto.

Postaviti polovicu prije odrezane spojnice sa čepom na mjesto i pritisnuti, …

…a zatim izbušiti rupe na spojnici i cijevi za vijke koji drže spojnicu na mjestu.

Na čepu izbušiti rupu(e) za rukohvat, …

… a zatim sa razvrtačem i ostale rupe koje služe za ventilaciju.

Izrezati mrežicu…
Montirati rukohvat tako da vijak sa podloškom uhvati mrežicu, …

… a zatim zalijepiti mrežicu za čep.

Postaviti čep

Izrezati letvicu na minimum 5 dijelova za rukohvate za lakše rotiranje

Izbušiti letvice i komposter zatim montirati vijke.

Time je tijelo protočnog roto kompostera gotovo

Nosač kompostera

Nosač kompostera se može napraviti kao na gornjoj slici. Komposter se isto može objesiti sa gurtnama ili konopcima za osovinu (cijevi sa spojnicom) na nekom za to zgodnom mjestu.

Start kompostera

Kako sadržaj kompostera nema doticaj sa tlom poželjno dodati „starter“: gotovi kompost, glistnjak, lišče sa šumskog tla i sl. …

…materiju punu ugljika, piljevinu, hoblovinu, drvenast materijal i sl. …

… kao i materijal koji ćemo kompostirati. Mogu se dodati i biougljen, kameno brašno, mljevene ljuske jaja i sl. …

Vađenje komposta iz kompostera obavlja se na strani čepa…

Hermetia illucens (BSF-Black soldier fly)

U slučaku da vam se u komposteru bojave ličinke Hermetia illucens (BSF-Black soldier fly, v. sl. iznad) imajte na umu:
– Ličinke BSF alternativni su izvor proteina za akvakulturu, stočnu hranu, hranu za kućne ljubimce i među najučinkovitijim životinjama su u obradi biomase u hranu.
– BSF su veće u odnosu na kućne muhe i puhalice što im omogućuje da spriječe kućne muhe i puhalice da polažu jaja u kompost konzumiranjem njihovih ličinki.
– Nisu štetne za ljude. Za razliku od kućnih muha, odrasle BSF muhe mogu konzumirati samo tekućine poput cvjetnog nektara ili uopće ne jedu.
One ne povrate hranu zajedno s probavnim enzimima kao kućne muhe, stoga ne šire bolesti.
– Ne privlače ih ljudsko prebivalište ni hrana. Ženke koje nose jaja privlači trula hrana ili gnoj zbog polaganja jajašaca.
– Značajna smanjenja E. coli i Salmonella enterica izmjerena su u kokošjem gnoju nakon što su ličinke obradile gnoj.
– BSF u sustavu komposta obično brzo smanjuju volumen i težinu komposta (i do 50%.)
– Frass ličinke muhe je granulirani ostatak bez mirisa koji se može koristiti kao izvrsno organsko gnojivo izravno ili uz dodatnu obradu (gliste).

Objavio: Mladen