Južno od kuće, voćke koje su sađene na razmak 4x4m lijepo se razvijaju. Bilo je nešto štete od srna, ne previše. 2-3 šljive su loše podnijele sadnju pa su se malo osušile tijekom ljeta (prošle godine, 2021.), ali su niže na stablu potjerale mnogo grana pa bih rekao da su se primile. Na nacrtu, označeno plavim kružićima gdje su sađene te voćke, kao najviši sloj šumskog vrta.
Nedavno sam sve prekrio drvenom sječkom, mjerim debljinu 10-15 cm. Moguće da negdje malo fali, teško je baš jednolično sve prekriti kada ni teren nije posve ravan. Osjeti se debljina pod nogama. Kada hodam, svugdje je podloga veoma mekana. Noga propada u sječku 2-3 cm. Tako znam da je debeo sloj. Kada negdje pod nogom osjetim tvrdo, znači noga mnogo manje propada, obično se radi o tanjem sloju pa sam tu još malo dodao sječke, dok je bilo.
Rasadio sam dosta grmova crnog ribiza i aronije. To su djeci najdraže bobice. Prije dosta godina sam par grmova aronije posadio na mjesto gdje ih nisam mogao održavati, i tako su se u travnjaku nekako borili za život. Sada sam te grmove iskopao, očistio od busena trave, i korijenje se samo razdijelilo u više biljaka. Tako sam od svake iskopane aronije dobio možda 3-4 biljke. Ribize sam prije par godina uzgojio raznicama. Na sjevernoj strani kuće, gdje stalno curka neka voda sa krova, dobro je mjesto za takve stvari. Od velikih grmova sam odrezao par grana, izrezao na kraće komade duljne možda dvije olovke, debljine jedne olovke, i ubo u zemlju. Većina tih grančica se primila, ukorijenila i do sad već formirala male grmove. Sada sam te grmove iskopao i presadio na konačno mjesto.
Ostalo je još dosta praznog prostora, što sam očekivao, pa sam na planirana mjesta jednostavno zabio dodatne reznice crnog ribiza. Sve sam sadio na razmak 1,5m, a razmak među redovima je 2m. To možda jest malo gusto, i sve skupa malo jednolično, ali ne očekujem da se svi grmovi prime niti da dobro napreduju. Za godinu-dvije možda na više mjesta jednostavno ostane rupa. Onda ću već procijeniti hoću li ostaviti rupe ili posaditi u njih nešto novo. Za sad samo želim veliku količinu bilja na malom prostoru. Drvena sječka neće potrajati dugo i ja ne želim ponavljati postupak. Ne želim se svake godine baviti istim komadićem terena. Želim da se ova stabla i grmovi razviju do te mjere da samostalno osiguravaju novu količinu biomase, a ja ću novom sječkom isto ponavljati na novim komadima. Možda sa nekim drugim biljem.
Sad mi još preostaje misao da li da nekako iskoristim ovaj prazni prostor među grmovima, dok su grmovi mali. Na um mi padaju zeljasti prekrivači tla, nešto što neće živjeti dulje od jedne vrtlarske sezone, i što neće ometati razvoj grmova i voćaka. Možda batat, iako mi se ove godine sav smrznuo na ovom mjestu. Ili tikve, bundeve. Ne znam kako bi niski grah podnio sjetvu pod drvenu sječku, ima li biljka snage da izađe. Da ovdje živim, onda bih vjerojatno zasadio mnogo različitog povrća, presadnice uzgojio drugdje ili kupio, pa iz ovdje posadio kad narastu par cm. Ali ne živim tu, gnjavaža mi je brinuti se o desetak različitih povrtnih kultura. Zato razmišljam o kulturi koju ima smisla uzgajati na 50-100 m2, nešto što mogu konzumirati u većim količinama i dulji vremenski period.