U permakulturi, ključan je dizajn. Dizajn može uključivati zemljane i nezemljane elemente. Društveni elementi se često zanemaruju, pa se praktičari fokusiraju samo na to hoće li malčirati slamom ili vunom, hoće li gredice biti ove ili one širine, oblika i raznolikosti... Na kraju, mnogo toga ne funkcionira baš najbolje. Mislim da dobar dizajn mora funkcionirati dobro, mora davati dobre rezultate. To je ujedno i kriterij kojim procjenjujemo koliko je neki dizajn dobar ili loš.
U dizajnu
mog imanja ima mnogo nedostataka. Jedan od većih je što imanje stalno zahtjeva neke novce (gradnja kuće, opremanje, kupnja alata, sadnice, trošak putovanja...) a ne generira nikakve novce, i ne nazire se mogućnost smanjivanja troška života. Također, problem je i uzgoj ogromne količine hrane, uzgoj "neobičnog" voća, za koje nema potrebe. Na par tisuća kvadrata se doslovno mogu uzgajati deseci tona hrane, ali za koga?
U dizajn pokušavam uključiti novi element, a to je grupa stalnih kupaca povrća i voća. Da bih uopće bio zanimljiv prosječnom hrvatskom kupcu, i uzgoj mora biti zanimljiv. Jabuku ili mrkvu nećemo kupiti od nekog tipa iz oglasnika, kao što bi kupili polovni auto. Uzgoj treba voditi prema brendiranju kako bi kupcima bio prepoznatljiv, a to zahtjeva povećani napor, uzgoj veće količine atraktivne hrane, privlačna cijena, vjerojatno i neka zanimljiva priča... S tom idejom, početkom godine sam počeo sa uređivanjem stepenastih gredica na dijelu imanja koji nije nikad bio posebno produktivan.
Vjerojatno će mnogi odmah pomisliti, jao, što će ti toliko povrća, zašto su gredice ravne, zašto povrće nije bolje izmješano, zašto se ne fokusiraš na višegodišnje biljke, zašto ne daješ prednost starinskom sjemenu, čuvanju vlastitog sjemena... Sve ono što je tipično za permakulturni stereotip. Pa, može i tako, a onda moram raditi u firmi da bih financijski opstao, pa putovati svaki tjedan na imanje da bih ubrao par listića koprive za juhu. Umjesto toga, idem probati sa
komercijalnim vrtlarstvom. Kupovne sadnice, kupovni kompost, intenzivna sadnja, navodnjavanje, proizvodnja veće količine uniformiranog povrća i prodaja ljudima koje ne poznam od ranije. Registrirani obrt, izdavanje računa i stvaranje neke razine povjerenja i prepoznatljivosti kod kupaca.
Postoje razni uhodani modeli direktne prodaje povrća, meni je za sad zanimljiv tzv. CSA model, tj. vrtlarstvo uz podršku zajednice. Oglasio sam da uzgajam razno povrće i nudim pretplate za sezonske košarice. Procijenio sam da bi na ovoj površini moglo biti hrane za 15-ak takvih košarica svaka 2 tjedna. Smanjio sam taj broj radi sigurnosti pa ponudio 10 košarica svaka dva tjedna. Javilo mi se 10 ljudi (zanimljivo, niti jedan muškarac
) i platilo prvu ratu. Sada imam veliku obvezu da svakog mjeseca do jeseni uzgojim dovoljno hrane za 10 obitelji, plus ono što mi sami trošimo, plus obećanja prijateljima i rodbini... Jest dosta stresna situacija, ali to je taj poticaj odnosno podrška. Imam novac za troškove, i imam obvezu da isporučim što sam obećao.
Čemu sve to, zar ne mogu novac zaraditi drugačije? Zar ne mogu radije uzgajati, pa što god uspije, prodam na veliko nekoj voćarni? Poanta je u dizajnu. Iz prethodnog iskustva, ja znam da će u jednom trenutku biti 50 glavica salate za ubrati, sanduk cikle, pun prtljažnik kupusa, kelja... Ranije je to bila velika gnjavaža i žalost kada urod propadne. Sada imam 10 ljudi koji čekaju na kućnom pragu. Što ako bude manje povrća nego sam računao? Zato je tu šumski vrt, ima raznog voća, ima samoniklog bilja, cvijeća... Što ako bude više povrća nego sam izračunao? U planu je predviđen i neki višak povrh ovih 10 košarica. Imam i ljude koji su se prijavili za košarice, ali nisu "upali" u ovih 10 pretplatnika. Sada mogu svima javiti da ima recimo viška zelene tikvice, pa uz doplatu se nekome pojača košarica, dostavi mu se još jedna nenajavljena u tjednu između redovitih dostava, itd. Mnogo manji su gubici na taj način, nego da smišljam što ću u trenutku kada naberem više nego možemo pojesti. Naravno, sve ovo gradi neko iskustvo za naredne godine kada bi sve trebalo ići još malo bolje.
Kada se otvore kanali prema ljudima koji vole prirodno sezonsko povrće, onda se tim kanalima lakše nudi bilo kakav proizvod iz permakulturnih polikultura. Kada imam otvorene kanale, onda lakše investiram vrijeme u sadnju većeg broja voćaka, proizvodnju sokova, zimnica, sušenje čajeva... To je osnovni razlog zašto mi ne odgovara da 50 glavica salate dam nekome na veliko, ili da sam stojim na štandu na tržnici i prodajem onako kako to većina radi.
Kupci su se obvezali plaćati pretplatu do jeseni (punih 6 mjeseci). Što kada prođe sezona? Većina CSA modela funkcionira uz cjelogodišnju pretplatu, znači ljudi plaćaju i zimi kada nema ničega. Za probu, ja nisam nudio takvu pretplatu. Umjesto toga, kada prođe 6 mjeseci, mogu ljudima ponuditi da nastave plaćati, a dostavlja im se zimnica. Zimske tikve, batat, čičoka, mrkva, luk, jednog dana i voće koje se može dugo čuvati... Ujedno si kupci čuvaju mjesto za narednu sezonu, a ja znam unaprijed koliko imam interesa, koliko moram vrta pripremiti tijekom zime.
To je ukratko "skica" tog elementa koji mi je nedostajao, pa ćemo vidjeti kakvog utjecaja će imati na cijeli sustav.
Tema: Dostava povrća kupcima s pretplatom (Pročitano: 36125 puta)
