Malnar: U potrazi za Staklenim gradom

[zemljak]

Našao sam link

Kod: [Odaberi]

http://www28.zippyshare.com/v/73815258/file.htmlNe znam da li je zaražen virusima ili slično.  Inače, sjajna knjiga, nisam to očekivao od autora za kojeg sam čuo po glupiranju (sad ga razumijem, živio je u ovakvom društvu, ako si imlo pametan- moraš prolupat').
Htio sam ovdje staviti (jer se raspravljalo o plemenskim zajednicama itd) tekst o Kailašima (Kalaši), Narod koji potječe možda iz naših krajeva (ili mi iz njegovih;) a živi, ili je živio do nedavno, sretno i izolirano na Himalaji dok su svud oko njih ratovi i sranja (Afgani itd).
A i neobično je da uspijeva vinova loza gore, pa eto. Knjiga pisana 1980-ih:


Ali eto, ipak tu i tamo priđe bijeli slon, preleti bijela vrana. Tu i tamo u nekim zabitim
rupama nalijećemo na „kulture”, na narode radikalno drugačije. Društva koja se ne žure, društva koja se ne žrtvuju, koja ne brinu mnogo o boljoj budućnosti i nisu opterećena
stjecanjem, već žive kako im sudbina dodijeli.
„Negdje u Himalayima još uvijek žive potomci odbjegle grčke vojske Aleksandra
Velikog”, pisao je Eric Newby u svome poznatom putopisu.
Sjeverozapadno od Chitrala nalazi se Kafiristan, planinama odvojeno područje plodnih
dolina, podijeljeno između Afganistana i Pakistana. Tu, skriven iza golemih planina i dolina
živi, kako nam rekoše, narod zvan Kailaši.
Po predaji, tu, u Kafaristanu živi „izgubljen narod”. Bijeli stasiti ljudi pomiješani s
lokalnim stanovništvom, otcijepljeni od svijeta žive tu već stoljećima, slaveći grčke bogove,
danas prerasle u idole pomiješane sa šamanskim simbolima i demonopoklonstvom.
Štošta smo čuli o narodu Kailaša. Da su im žene potpuno slobodne, da su kradljivci, da
su prljavi, da su nasilni, ovakvi i onakvi. Pričali su to lokalni muslimani — ljudi koje od
Kailaša dijeli samo nekoliko planina, no visokih tek nekoliko tisuća metara.
Zasićeni od misionara, znatiželjnika i napadača, odsječeni od Patanaca i Kineza i
cijelog svijeta, žive u visokim Himalayima sami i netaknuti. Priča se da u Karifistanu žive
potomci dijela Aleksandrove vojske koji su dezertirali nakon pokušaja pobune i odbijanja da
pođu u vojnu na Indiju. Aleksandar je 327. godine pr.n.e. proveo zimu u osvajanjima plemena
oko Hindukuša. Negdje silom, negdje milom.
Je li ovdje tražio mitski Ervanež, pradomovinu Grka, Slavena, Iranaca, sjevernih
Indijaca i Germana? Simbol Ervaneža bila je vinova loza od koje se dobiva nektar kojim su
se ljudi preko Dionizija spajali s bbgovima.
Na svoje veliko iznenađenje, u obližnjim planinama Aleksandrova vojska naišla je na
bršljan i vinovu lozu. Ovjenčani lovorovim vijencima, pijući vino, Aleksandar i vojska
upriličili su Dionizijeve svečanosti i vjerojatno je to bio veličanstven prizor.
Kafaristan je u ono doba obuhvaćao veće područje.
Još od onih dana pun je bršljana i vinove loze. Kafiri nazivaju svoju zemlju zemljom
vina.
Malo se zna o prošlosti Kafiristana. Spominju se kineski budisti. Oni su prelazili Pamir
u 6. stoljeću n.e. i preko Kafiristana hodočastili indijska svetišta. Bio je to opasan prijelaz, ali
ipak prihvatljiviji od prijelaza preko rijeke Ind, povlačeći se lancem razapetim do druge
obale.
Džingis—kan spominje te plodne doline u svojim pohodima u 13. stoljeću. Timurlangu
ili Timuru šepavom u četrnaestom stoljeću Kafir poklanja ženu, ali ne i Kafiristan. Kažu i
veliki Mogul Bakur napio se njihova nektara i njime osnažen zavladao carstvom.
Evropljani su u Kafiristan dolazili samo pojedinačno. Hrabri posjetilac novog doba,
Škotlanđanin, pukovnik Gardner, plaćeni vojnik, lovac na bogatstvo, 1826. godine spašava
svoj život bježeći preko Kafiristana nakon što su mu Afgani poklali vojsku, ženu i sina.
Narod Kailaša pruža mu gostoprimstvo i od njega potječu prvi podaci o tom narodu i kraju.
Postoji njegova fotografija kad mu je bilo sedamdeset godina. Od glave do pete odjeven u
škotsko odijelo, čak mu je i turban bio od tartana kockaste škotske tkanine. Bio je, vjerojatno,
najslikovitiji i najupečatljiviji posjetilac Kafiristana.
Vrlo ih je malo znalo za te nepristupačne doline, a još ih je manje dopiralo do njih.
Postojala su upozorenja kako je to veoma opasno. Postoji opis misionara Huga iz 1864.
godine. Zabilješke su bile nevidljive, pisane limunovim sokom. Iako su pogani, pisao je,
mrtve pokapaju bez suza, kuće su im lijepe, a ima i višekatnica.
Unatoč čvrstoj zabrani ulaska u Kafiristan, Rusi i Englezi su neprestano nešto
pokušavali. Tako je Englez Macnair, 1883. godine, maskiran u muhamedskog hakima,
mukotrpno obojivši lice nekom kiselinom i orahom, u pratnji dvojice Patanaca dopro do
Kafiristana. Rekao je da su to ljudi evropskog izgleda, vrlo lijepi, od potpuno ružičaste do
brončane puti, ljudi plavih očiju, žive civilizirano, jedu za stolom i piju izvrsno vino iz
srebrnih vrčeva.
I neki je Nijemac bio tamo. On je, pak, držao da ti pogani nisu indo—arijci, već evro—
arijci zbog svoje plave kose. Vjerojatno je naletio na neko plavokoso pleme. No ipak su
Kailaši pretežno tamnoputi. Drži se da još ima dijelova koje Evropljani nisu vidjeli.
Oporijeklu Kailaša postoji nekoliko tumačenja.
Neki drže da su Kailaši potomci indo—evropskih plemena iz istočnog Afganistana, koji
su pobjegli pred navalom Džingis—kana. Drugi drže da su potomci starih Skita* koji su došli
do ovih dolina tražeći novi put za Kinu.
Što se tiče samih Kailaša, oni, kao i njihove plemenske starješine, tvrde da su potomci
Aleksandra Velikog. Tu verziju spominje Newby i ta je, uglavnom, najrasprostranjenija.
Međutim, ni jedna verzija ne objašnjava kako su Kailaši uspjeli stvoriti tako specifičnu
kulturu, državnu strukturu, mitologiju, kuhinju, folklor, nošnju i religiju. Njihova kultura
nema izravne veze s bilo kojom od starih ili novih kultura.
Po predaji Kailaša, njihovi zakoni dolaze iz grada mnogih voda — upravo su zato
kafiristanska sela okružena koncentričnim krugovima vode, zemlje, kamenja, potočića kanala
— a svi vode u sve kutke njihovog sela. Preplitki za bilo kakvo crpilište, gdjekad su ti kanali
tek desetak centimetara široki i duboki, a razgranati su poput čovjekovih pluća ili nervnog
sistema. Kailaši drže da je vodu, zemlju, odnosno kamen, zrak i vatru potrebno raspoređivati
u specijalnim odnosima. Određeni broj kuća zahtijeva primjeren broj vodenih kanala koji
opet zahtijevaju primjeren broj kamenih zidova. Da bi te elemente držali u ravnoteži, pale
ritualne vatre koje održavaju na posebnim mjestima. Vodeni kanali, kako kažu, donose im
životnu energiju i bez te pravilno raspoređene energije, Kailaš ne može ostati Kafir.
Sličnosti sa starogrčkom kulturom i mitologijom su nedvojbene i nitko ne osporava
izvjestan grčki utjecaj. Jedino se može osporiti stupanj grčke infiltracije.
Tu su i dvanaest bogova: vrhunski Imra — koji bi odgovarao Zeusu, zatim Moni, Giš,
Bagist, Arom, Sanru, Sataram i drugi. Tu je i božica Dizona, zatim Demoni, poglavar kojih je
Yuš. Imra odudara od Zeusa jer je on bog stvoritelj i neba i zemlje, bog koji je svojim dahom
udahnuo život manjim bogovima i ljudima. Ovdje bi se mogla povući usporedba sa
Zaratustrom. Ne postoji znanost o Kailašima, nema autoriteta. Koliko je poznato, još nitko
nije napisao nikakvu naučnu raspravu o njima, i jedini pouzdan izvor informacija jest knjiga
Scotta Robertsona, britanskog agenta koji je proveo nekih godinu dana s Kailašima i o tome
napisao izvještaj. Posjetilac Kailaša za samo nekoliko dana otkriva netočnost Robertsonovih
opservacija. Bilo bi vrlo uputno i svrsishodno kad bi se neki etnolog odlučio proučiti život
toga naroda, provesti koju godinu ondje i konačno otkriti svijetu kakav je taj narod što će
ubrzo, možda, nestati.

NAROD KAILAŠA
Pet dana je prošlo otkako smo ostavili Dir, glavni grad Chitrala. Rekli su nam da
iznajmimo konje, no već smo srasli sa džipom vjerujući u njegovu svemoć. Za posljednjih 50
kilometara bila su nam potrebna dva dana. Bujice odnose zemlju s planina. Kadšto je valjalo
po nekoliko sati ukopavati cestu u planinu, podmetati kamenje, popravljati „mostove”, preko
plićaka da bi se prevalilo 10 metara odvaljene ceste. Pred sam ulazak u dolinu Kailaš put kao
da se proširio i vozeći obalom tamnosmeđe rijeke posljednjih petnaestak kilometara prevalili
smo bez poteškoća. Kilometar—dva prije ulaza u dolinu područje je naglo zazelenilo. Mutna
prljava rijeka postajala je sve čišćom, a zrak je ispunio miris cvijeća. Krajolik se strelovito
mijenjao, pojavljivali su nam se nepoznati mirisi i boje. Svakih sto metara donosilo je novo
iznenađenje. U početku nam nije bilo jasno što se događa i odakle taj čudan osjećaj
nestvarnosti.
Nakon pustinja, klisura, čudnih boja i mjesečevih krajolika, sve nam je odjednom
postajalo tako poznato. Pa mi kao da smo ulazili u Hrvatsko zagorje.
Po brdima rodni vinogradi, drvene klijeti. Grožđe, tu na Himalayima! Hektari i hektari
vinograda. Nad nama se nadvile sočne šljive.
Odnekud dopiru zvuci frule i glasovi pastira. Ispred džipa istrčavaju hitre kokoši.
Ulazimo u zavoj, polako izlazimo a pred nama, uz cestu sjedi skupina djevojaka. Njih četiri,
sjede tako prirodno i slobodno, češljajući crne kose, pjevuše i gledaju. Stajemo. Gledaju one
nas, gledamo mi njih. Mi začuđeni, zbunjeni, a one potpuno sabrane i mirne kao da smo
najnormalnije pojave.
Da nije ovo neki trik, pomislih, ovo mora da je neki štos, za turiste, toga više nema!
Četiri djevojke u dugim elegantnim crnim togama, s predivnim crvenim šeširima
optočenim koraljnim nizovima, duge raspletene kose, vade cvjetove iz kosa, dobacuju nam,
smiješe se. U tren oka shvaćam da to ne može biti štos, da to nisu Havaji gdje debelim
turistima'Hula djevojke dobacuju cvijeće. Tu nema turista!
Pa što, najnormalnija stvar, djevojke češljaju kosu!? Ali to su Himalaye, a ta lica to su
evropska bijela lica?! A te nošnje, a taj nakit, odakle sve to? Najmanja djevojka, graciozna
kao lutka, vadi iz kose koraljnu kopču i pruža mi je.
X X X
Već sedam dana gosti smo Fedrasa, „kralja Kailaša”. Titulu kralja dali smo mu mi, no
da je on tu neki poglavar, tu nema sumnje. Rezidencija mu baš i nije monumentalna, ali ipak
je to lijepa drvena i prekrasno izrezbarena kuća u figurama i simbolima — kružnice,
četvorokuti, trokuti, križevi.
Dvadeseto stoljeće, ili ono Aleksandrovo, treće, četvrto prije naše ere, ili možda
dvadesetprvo. Na jednostavnije i veselije ljude još u životu nismo naišli. Kako ih opisati da
ne zvuči patetično.
Društvo vesele razigrane djece. Infantilno društvo, kretenoidno, napredno, zakržljalo?
Po kojem kriteriju suditi narod koji nema veze s našim mjerilima vrijednosti.
Društvo koje ništa grandiozno nije stvorilo, sve im je maleno, sitno, jednostavno. Niti
su razvili neke složene muzičke instrumente niti neku grandioznu arhitekturu, niti su neki
veliki lovci, niti tragači. A opet, sve imaju — i divljači i mlijeka i kokoši i vina. Kuhinja im
nije osobito razvijena, nema spektakularnih plesova. Ali nema ni depresije. Samoubojstvo je
nepoznato. Rat je apstrakcija. Psihološke neuroze i poremećaji osim bioloških, nepoznate su,
tako su nam kasnije govorili stručnjaci. Nema bogataša. Nismo znali jezik i možda smo
zahvaljujući prevodiocu neke stvari pogrešno shvatili, no općeniti dojam bio je — društvo
koje ne želi ništa veliko.
Ranije, dok smo ispitivali na univerzitetima, njuškali po muzejima, razgovarali s
profesorima, mislili smo da znamo dosta o Kailašima. Osim poznatih teorija bile su tu i
ortodoksne teorije. Prema Stanleyju oni su trinaesto izgubljeno pleme Izraela, prema
Farquahru, oni su posljednji ostaci naroda Atlantide. Prema Eriksonu, oni su posljednji
nadzorni ostaci naroda koji živi pod zemljom u Tibetu. Kasnije smo razgovarali s mnogim
etnolozima, no etnologija ne voli Kafiristan, ne postoji ni jedna znanstvena dizertacija. Sean
Connery, bivši James Bond, snimio je fantastičan film o Kafiristanu, film u kojem on postaje
bog u toj zemlji.
No, film je snimljen u Holiwoodu, a Sean Connery, kao ni bilo tko iz te ekipe nikada
nije došao u Kafiristan. Tu se ne može doći avionom.
Rekli su nam da ni Sean Connery ni režiser toga filma nisu znali da Kafiristan uopće
postoji. Čak i Eric Newby, koji je 1957. krenuo u Kafiristan, u svjetski poznatoj knjizi o
svojoj ekspediciji piše da Kafiri više ne postoje pošto su svi postali muslimani. Ta tvrdnja, mi
smo se uvjerili, apsolutno je netočna. Zašto o Kafiristanu ne postoje ozbiljni znanstveni
podaci?
Uglavnom, sve što se zna dolazi iz potpuno neprovjerenih izvora. Rus M. A. Terentief u
knjizi „Rusia and England in Asia” preveo je „Oče našâ€ na jezik Kafira.
Babu Vetu osezulvini, malipatve egobunkvele, itd. Taj prijevod došao je do profesora
Khuna s Münchenskog univerziteta koji je otkrio prijevaru, odnosno da se radi o jeziku
Amazulla, plemena u Južnoj Africi.
Zašto etnolozi izbjegavaju Kafiristan? Zašto se sve što se zna svodi na izvore poput
Newbyja koji je dobar pisac i zanimljiv čovjek, oženjen našom Slovenkom, no o Kafiristanu
piše neozbiljno i netočno?
U Kafiristan se teško dolazi, ali ne opet tako teško! Zašto se etnolozi libe Kafiristana?
Zbog teškoća dolaska? Zašto im nije teško ići na Samou i u Amazonu? Jedini zaključak:
znanost se boji Kafiristana. Lakše je uništiti sve te ljude, njihovu kulturu, kako ne bi ostalo
tragova.

*o Skitima:

Kod: [Odaberi]

http://modrodnovery.com/the-scythians-and-thracians-slavic-roots-in-late-antiquity/

[zemljak]

Što smo mi vidjeli? Vidjeli smo da su idolopoklonici, da životinje žrtvuju duhovima,
vilama i bogovima. Vjeruju u stabla, razgovaraju s drvećem kao ljudima. Klanjaju se suncu i
mjesecu. Imaju čudne običaje, običaje koji nama nisu bili toliko nepoznati, jer smo ih vidjeli
među divljacima kamenog doba. Ali, ti ljudi nisu bili divljaci! Pričali su o podzemnom
svijetu u koji ulaze Kafiri da bi opet vidjeli zemlju iz koje su došli. Pričali su o ceremoniji
odlaska u spilje no nisu nas zvali.
Jedne noći Bebek se potpuno bezrazložno probudio u dva sata. Spavali smo sami u
lijepoj brvnari koju nam je dao Fedras. U zraku smo osjećali neku napetost. Ispunio nas je
obojicu neobjašnjiv strah. Strah koji me obuzeo u Bamijanu. Trebalo nam je desetak minuta
da smognemo snage i pogledamo kroz vrata. Stotine i stotine Kafira spuštalo se u potpunoj
tišini u dolinu, svaki noseći po svijeću. Odakle su došli? To nisu bili samo stanovnici našega
sela. Vjerojatno susjedni muslimani koji se samo drže muslimanima, jer su još uvijek odani
idolopoklonstvu. Nismo imali snage priključiti se, neki neopisiv strah nas je paralizirao.
Poslije, uz veliko veselje prisustvovali smo festivalu koji je bio veoma nalik festivalu van—
no ali u biti, potpuno različit. U tom vinskom festivalu vladali su radost i veselje, tako da smo
i mi veselo i bez bojazni sudjelovali.

Bio je to festival Budolaka. Točno u ponoć veselo pjevajući sa svih okolnih planina
spustili su se Kailaši, svaki noseći po svijeću, da bi se sabrali pred kraljevom kućom. Pjevali
su i pili rujno vino čekajući Budolaka. Došao je i Budolak, stasit momak koji je prethodnu
godinu dana proveo sam u planini živeći s vilama i vilenjacima. Te noći sve su djevojke i
žene njegove, a zatrudnjeti s Budolakom znači postati majkom budućeg Budolaka, što je
najveća počast. Brakovi i razvodi, rođenja i pogrebi — ne može se ocijeniti što je veselije.
Smrt i rođenje popraćeni su jednakom radošću jer „život je lijep i lijepo je ući u nešto lijepo”,
kažu. I zagrobni život, pričaju, još je ljepši i još veća sreća za onoga tko tamo odlazi. Kod
Kailaša vlada velika demokracija, svi idu u nebo. Pakao kao pojam ne postoji i zato se
pogrebi slave uz pjesmu, ciku i veselje. Brakolomstvo je povod za viceve i smijeh. Ženi
griješnici ništa, ali preljubnik mora platiti. Ako ne plati, odgovoran je hraniti „ljubavnicu” sve
dok ne zaradi jarca. Sve im je to smiješno i zabavno.
Kamera zuji, magnetofon se vrti. Ubrzo su shvatili čemu magnetofon služi. Svi se
guraju kako bi ih snimio, kako bi pjevali. Zašto im je toliko stalo? Zato jer Kailaši umiru,
pričaju, znaju da odumiru, sve im je jasno. Još prije 10 godina postojalo je 40 sela. One s
afganistanske strane već su „sredili”, ovima s pakistanske plaćaju Pakistanci velike svote
novca da prijeđu na islam. Još se samo ta tri sela drže. Kako kasnije reče Richards, „još svega
nekoliko godina smetaju muslimanima. Dvije tisuće godina štitile su ih te planine, živjeli su
odsječeni od svijeta, zaštićeni snježnim prijevojima od neprijatelja, fantastičnom klimom i
nadmorskom visinom, plodnom dolinom, zaštićeni od gladi i neimaštine. Ali, eto, sada su dio
Pakistana i Afganistana i smetaju! Pa oni su idolopoklonici! Kome su oni potrebni? Mi
živimo u dvadesetom stoljeću”. Tako je govorio Richards s goričnom u glasu. I eto, zato
snimamo, snimamo ih dok još možemo.
Nekoliko dana kasnije u selu je upriličena proslava u čast boga vina. Svi se odjenuli u
šarene nošnje, udara veliki bubanj tam, tam..... tam, tam..... tam, tam, pište frule a razigrane
djevojke pjevaju eeeej, ooooj, dok muškarci izgovaraju tekst. Snimao sam kao lud i svađao se
s Bebekom.
- Snimaj Areni — vikao je i pokazivao na visoku vitku djevojku, oblih grudi s
pletenicama modrocrne kose.
Nisam htio nju, nego baš Avruli, debelu i pogrbljenu, no s najzanimljivijim licem.
-Snimaj Areni — urlao je Bebek i lupao po kolima.
- Šuti, snimam istinu! — vikao sam. — Ovaj narod umire, a valja uhvatiti njihov bol,
taj smrtni grč.
-Snimaj Areni — siktao je, — plakat ćemo poslije u tekstu!
Naravno, snimili smo jednu i drugu. Bebek se sprijateljio s Areni, a ja s Asnom. Asni je
bila mala, sićušna, no slatka pogleda i daleko najbolja plesačica u selu.
Te noći Asni i Areni odvele su nas na večeru kod ujka Fedrasa. Janjetina na žaru, luk.
Fedras nas poziva da ostanemo. Kaže, zemlje ima, potrebni smo mu. Gotovo da smo ga
ozbiljno shvatili, možda bi u nekoj drugoj životnoj situaciji i ostao, zašto ne?
Tko zna, možda je trebalo ostati. Možda se i vratim jednoga dana. Hrane ima, vino je
izvrsno. Djevojke stasite, visoke, vitke, radine, vesele. Zašto se uopće vraćati. Fedras kao da
osjeća moju nedoumicu. Ah taj prokleti osjećaj neke misije. Nutka nas. Neću lagati. Fedrasu
objašnjavam da moramo otići, lice mu obli tužan izraz, ali, možda se vratimo, kažem.
Kad se čulo da odlazimo, Areni i Asni su nam poklonile izrezbarene pločice s nekim
simbolima. Fedras je donio dvije stolice. Isti čas sam prepoznao sheme izrezbarene na
stolicama. To su stolice na kojima već generacijama sjede šuteji — mjesni vidioci.
Zahtijeva da mu obećam da ću sjedjeti na tim stolicama. Sheme i simboli na stolicama,
kaže, dobro djeluju na čovjeka. Bebeku daje vrata — vrata s ulaza u kuću mudrih, stara
nekoliko stotina godina. Na vratima magični simboli: kružnice, zmijske glave, križevi i
ljudske glave. Nemoguće je odrediti koja je strana gornja, a koja donja, jer su strelice i glave
okrenute u suprotnim pravcima.
-Što je dolje, a što gore? — pitao je Bebek.
-To valja znati — odgovorio je Fedras.
Već je kasno u noći, željeli bismo prošetati. Uzimamo pehar vina i izlazimo iz kuće u
noć. Djevojke se bez riječi dižu i bez riječi slijede nas u stopu.
Ugodna, blještavo kristalna noć — odasvuda klokotanje silnih potočića koji se slijevaju
sa svih strana. Odlazimo prema proplanku ispod slapa što se blista na mjesečini. Preskačemo
silne kanalčiće i mostiće.
S proplanka nestaje nekoliko srna. Nosimo gusto vino i lijevamo u metalne čaše.
Sjedamo u travu. Asni vadi frulu i uz žubor vodopada svira lijepe mirne melodije. Areni neko
vrijeme sjedi i pjeva, onda se diže i lagano pleše podižući prstima togu — poput španjolskih
plesačica.
Srne se oslobađaju straha i vraćaju izvoru. Asni, koja mi je pri dolasku poklonila kopču,
hvata me za ruku — što hoće? Vodi me prema vrhu brda. Bacam pogled na dolinu.
Odjednom počinjem shvaćati, kao u magli nazirem što hoće Fedras. Shvaćam zašto mi je dao
one stolce, shvaćam zašto je Bebeku dao ona vrata sa simbolima zmijskih glava, kružnicama,
križevima i naopako iskrenutim ljudskim glavama. Naslućujem značenje kanala u
konstrukciji sela — kružnice i kvadrati, spirale i zmijske glave.
-Hvala ti, Asni. Ne mogu još sve shvatiti, no svejedno, hvala ti.
Spuštamo se natrag do proplanka. Asni osjeća da sam nešto shvatio, sretna je, opušta se
i opet se ponaša kao žena. Areni još uvijek pjeva i obje su sretne poput srna na izvoru. U tom
zvuku žubora vode prepoznajem neki zvuk. Čuje se glas sove. Kraj dvadesetog stoljeća.
Želim ga dočekati ovdje. Zašto natrag, zašto naprijed? Mjesec klizi po nebu dok se
svijest raspada u toj prekrasnoj noći.

SMRT NEVJERNICIMA
U toku cijelog putovanja hotimice se nismo bavili etnologijom. Jedan drugome smo
govorili da nas to ne zanima, no to nije bila istina. U Kafiristanu osjetili smo da smo dužni
baviti se etnologijom. Prevodioca upošljavamo cijeli dan. Razgovaramo sa starcima i
mladićima, analiziramo strukturu društva i njihove običaje.
Društvo Kailaša je demokratsko. Svake godine biraju šest administratora tzv. urita —
od kojih je ar—urir poglavar. Taj je istovremeno kolovođa u plesu i lokalnim zabavama, on
je zadužen da najglasnije pjeva i nuka sve one koji nisu raspoloženi.
Veliku počast dobiva dašt. Da se postane daštom, valja dobiti privolu svih članova sela.
Privolu je lako dobiti, ali poslije privole valja prirediti dvanaest gozbi. Jednu za svakoga
boga. Te gozbe financijski uništavaju dašta i malo tko izdrži svih dvanaest. Većina daštova
potpuno su financijski uništeni već u toku inicijacije, ali im to ne smeta. Žive sretno u slavi i
siromaštvu pošto će dašta svatko uvijek pogostiti i udovoljiti mu.
Antinatjecateljsko društvo Kailaša „penaliziraju” svakoga tko sef naglašeno ističe. Nije
da se Kailaši ne vole isticati. Da bi najdalje bacili kuglu, da bi najbolje strelicom pogodili cilj,
mladići će vježbati cijelu godinu. No cijena pobjede očituje se u nekoliko jaraca i gozbi za
cijelo selo koju plaća pobjednik. Siromašnom pobjedniku rado će pomoći ili posuditi novac
svaki član sela.
U pogledu „vanjske trgovine”, uglavnom dobavljaju sol, metal i nakit, a u zamjenu daju
stoku, kožu, maslac i drugo. Sami prave sve ostalo. Drže svu stoku, kao i kod nas, izuzev
svinja. Jedu sve žitarice kao i mi ali, za razliku od cijele Azije, ne jedu rižu. Ne uzgajaju
krumpir.
Osim urira koji su neka vrsta redara i kolovođa u stalnim proslavama, društvo također
bira vare. Vari su javni „demagozi”, veoma bučni i agresivni; u narodnom vijeću zastupaju
određene stavove, kreiraju politiku. Funkcija suca— urira — odvojena je od govorničko
političke uloge vara. Ni vari ni uriri nemaju nikakve političke moći u vojnom ili policijskom
smislu pošto te funkcije vrši svaki član.
Ubojstvo se kažnjava progonom, ne postoje olakšavajuće okolnosti. Ubojstvo nesretnim
slučajem kažnjava se progonom od 5 godina i vrlo velikom globom. Da ne bi došlo do takvih
situacija, svi Kailaši odmah rastavljaju članove koji se tuku, svađaju, i veliku počast dobiva
pomirilac zavađenih stranaka.
Prema djeci Kailaši su gotovo smiješno dobroćudni. Čim se dijete pojavi u društvu
svaki ljutiti razgovor prestaje, lica se razniježe i ljudi se maze i igraju s djetetom bilo kojeg
člana društva.
Djeca se igraju piljcima, „pinceka” i igre krpenom loptom. Ples je jedan od najvažnijih
vidova života. Pleše se uz svaku proslavu, uz rođenje, smrt, uz svaku svetkovinu posvećenu
bogovima. Postoji dvanaest svetkovina od kojih su najvažniji Giš i Dmenada. Nova godina
pada 16. siječnja.
Na žalost, Kailaši kao posebna etnička skupina polako odumiru. Kailaši ili izumiru ili
se pretapaju u stanovništvo islamske vjere. Fanatični muslimani danas im ne daju mira, a
sami Kailaši drže ih primitivnima. Njima je sve jasno, a jasno im je i što mi radimo — svi se
trude objasniti nam što više o životu koji provode.
Tko pređe na muslimansku vjeru, zajamčena mu je velika svota novca te privilegije. No
ova posljednja tri sela tvrdokorno se drže i još su uvijek dobro izolirana. Okolni muslimani
teško dolaze zbog planina i snijega. Posjećuju ih mladi pakistanski oficiri, dobro stojeći i
lijepa izgleda, a dolaze ovdje iz dalekog Peševara u nadi da će tu oprobati svoj muški šarm
kod lijepih i slobodnih djevojaka. Kailaši djevojke rasplamsavaju maštu mnogim
Pakistancima koji misle da će ovdje „stvari” ići lako.
Posjetiocu koji im se sviđa djevojka će često pokloniti cvijet, a kadšto i koralje što ih
nosi u kosi. No mnogi Pakistanci se razočaraju.
Imena djevojaka kao ni muzika, čini se, nemaju veze ni sa čim na svijetu, kao što su
Kori—Tromgati, lijepa Hamili Areni, Avruli Mirkani. Tipična muška imena su već poznatija,
Katamir, Utamir, Armalih, Mirjan, Samor i Aror.
U vrijeme svetkovina pripovijedaju se mitovi i legende među kojima je veoma
popularna priča o trci između Imre i Yushe — vrhunskoga boga i đavla.
Obojica jašu vilovite gigantske konje jureći cijelom zemljom. Međutim, Imra stvori
ljude koji svojim radom kopaju rupe tako da đavo stalno pomalo zaostaje dok mu se konj
spotiče o te prepreke. Na kraju utrke Yushev konj će slomiti nogu.
Često se pripovijeda o pomrčini kada će Imra ugasiti i sunce i mjesec. Dobrom čovjeku
Imra će dati komadić sunca u ruke da mu osvjetljava put i vodi ga ispravnom stazom. Dobroj
ženi dat će komadić mjeseca kojim će hvatati odsjaj sunca, no samo ako se ne udalji
predaleko od muškarca koji nosi sunce. U tom će slučaju komadić sunca ispržiti muškarca, a
žena će ostati u tami s mjesecom koji više neće sjati. Kad stignu do gorskog prolaza Zidig,
Imra će se pobratimiti s ljudima.
Tu je i legenda o krugu i kvadratu. Kada bog sunca Aror želi legnuti sa Dizonom,
boginjom mjeseca, nastoji da je zaustavi jer mu ona stalno izmiče. Kližući nebom u njenoj
putanji, Aror odluči zaustaviti je i to tako da oko nje izgradi okrugli zid od nagomilanog
kamenja. No Dizona se ne da zatvoriti u krug. Pretvara se u vodu i istječe kroz pukotine
između kamenja. Da bi je zadržao, Aror izgradi i zid od vatre i zid od zraka — i okruži je
vodenim kanalima. Istodobno Dizona gradi pravokutne zidove oko Arora. Dizona u formi
kvadrata pokušava zaustaviti kretanje sunca, zazidati ga u kockastom prostoru, a on nju želi
uhvatiti u krugu.
Osim Imre, jedino čarobnjak Yuš zna načina kako graditi krugove i kvadrate čime se
omogućuje prolaz i suncu i mjesecu, i to tako da oba putuju zajedno. Tajnu bi prišapnuo
svom izabraniku — Budolaku koji je provodio vrijeme u samoći, u kući vila i vilenjaka.
Tu je i legenda o konju s mačem u glavi kada se nad zemljom nadvije vječni mrak.
Hrabar čovjek će naći tog konja, izvući mu mač iz glave da bi povratio sunce, i njime ubiti
podzemnog demona.
Aror! Mislili smo na Apolona koji proganja svoju sestru Dafne da bi je uhvatio tek
nakon prolaza kroz podzemni tunel između Atike i Krete, gdje ona prestaje biti božanskom
kćerkom i postaje boginjom, a on prestaje biti ili izigravati boga. Stari svjetonazori,
kvadratura kruga, san srednjovjekovnih alkemičara. Odakle ta povezanost, zašto uvijek ti
brojevi — sedam, dvanaest, šest? Zašto sedam dana u tjednu, sedam duginih boja, sedam nota
u ljestvici zvukova, sedam planeta na nebu. Dvanaest mjeseci, dvanaest olimpijskih bogova,
dvanaest apostola? Poznati inženjer nautičar Berigman u svojoj knjizi o mjerama u
metereologiji, kao i pisac John Michel, drži da je industrijsko društvo moralo uništiti ženske
prirodne mjere, stope, palce i milje, funte — mjere koje milenijima koristi cijeli svijet, mjere
temeljene na broju dvanaest, na menstraulnom ciklusu i opsegu mjeseca.
Napoleon je shvaćao značaj tih mjera. Ognjem i mačem nametnuo je metar i hektar i
kilogram, dekadski sustav — sustav logike, trgovine — muški sustav. Još do prije nekoliko
godina Engleska je tvrdoglavo i nepokolebljivo zadržavala prastari sistem Kaldejaca i
Babilonaca, a i starih Slavena.
Ali i s time je svršeno. Jedino što još uvijek voze lijevom, ženskom stranom. Kailaši,
naravno, mjere palcima i stopama, govore o sedam neba koja se okreću oko sjeverne
zvijezde. Prilično dobro poznaju astronomiju. Plejade nazivaju Laruk, a Velikog medvjeda —
Prust.
Svjetonazor Kailaša je toliko kompleksan s obzirom na svjetonazor u Kanibala koji
svijet doživljavaju intuitivno, akonceptualno. Teško je vjerovati da Kailaši nisu ostatak neke
nestale civilizacije ili kulture. Kao čovječja ribica, ostatak nečega iz davnine.
Danas je manje više cijeli svijet zahvatio osnovni poriv industrijsko kapitalističkog
duha — natjecanje. Život postaje utrkom. Svi smo navodno jednaki, ali poslovi koje
obavljamo nejednako su vrednovani. Kailaši rješavaju taj problem veoma jednostavno. Svi su
jednaki pa se natjecati i nema smisla. Ne jednaki u kineskom smislu, u smislu Mao Ce Tunga
da su svi jednako odjeveni. Ne jednaki kao industrijski zapad u smislu da svi imaju jednake
šanse natjecati se za nejednake životne privilegije. Ovdje su svi jednaki u smislu da je svaka
profesija jednako važna. Svećenik ne prezire liječnika, liječnik ne prezire kovača, trgovac ne
prezire seljaka. Takva jednakost postojala je u prvobitnoj ljudskoj zajednici. Svi ti ljudi ne
žive u takvoj zajednici. Oni imaju lijepe kuće, ukusna jela, fina vina, lijepe plesove, divne
nošnje. Razradili su sistem navodnjavanja, izgradili mlinove, vodovode i državnu strukturu,
imaju religiju, astronomiju, čak i neku vrstu filozofije.
Hoće li se spasiti ova tri posljednja sela od odumiranja? Kailaši znaju da odumiru. Iako
ne znaju odakle uistinu vuku svoje porijeklo, u Evropejcu prepoznaju rođaka i govore mu kao
da su Kailaši, a na muslimane pokazuju kao da su stranci.
Približava se kraj dvadesetoga stoljeća. Kako li će izgledati dvadeset i prvo? Hoćemo li
živjeti u svijetu potpuno automatiziranom ili ćemo možda nešto naučiti i od ovih veselih
ljudi. U dvadesetprvom stoljeću dogodit će se mnogo toga, ali, izgleda, Kailaši neće više
postojati.

[Dzionik]

Verovatno nema veze sa ovim osim što je u pitanju Kafiristan, ali jedan od mojih omiljenih filmova odnosno glumaca.
http://www.imdb.com/title/tt0073341/?ref_=nm_flmg_act_40