svjetski primjeri "komercijalnih" permakulturnih farmi

[cola]

evo fora članak za one koji imaju ideju započet permakulturnu inicijativu s ekonomskon održivošću.
mislisan se kako da naveden naslov ovog posta pa san stavija u navodnike komercijalne, ali nadan se da kužite šta san tija reć...
često se prokazuje da nema dovoljno stvarno funkcionalnih primjera permakulture u omjerima proizvodnje koja je i ekološki i ekonomski održiva. pa navalite:

http://permacultureapprentice.com/successful-permaculture-farms/

[Nikola]

Zanimljivi primjeri. Iako mi se u ludoj glavi malo sukobljavaju permakultura i zarada, svjestan sam da je vecina nas itekako ovisna o novcu, podjednako kao i o energiji ili hrani. Dok se te ovisnosti ne rijesimo, izgleda mi kao nepotpun ili nerealan plan raditi na energetskoj i prehrambenoj neovisnosti a novac samo tako zanemariti.

[cola]

ja osobno neman ništa protiv zarade... svi mi na onaj ili ovaj način, više ili manje, zaređujemo i tu nema ništa loše ili bi se toga tribali sramit... ja osobno san u životu ima situacija di san dobro zarađiva, pa do toga da nisan zarađiva... i to nije bed.
ljudi katkad zarađivanje nocava vide ko čin zla... šta u realnosti nema veze. sam novac nije problem, niti je sam novac iozvor svih zala...
on je samo sredstvo razmjene i vridi onoliko koliko se mi dogovorimo da vridi i onoliko dugo koliko mi virujemo da vridi.

često se postavlja ideja da permakultura i zarada su suprotne stvari. osobno mislin da to nije tako. dapače u permakulturi ekonomska održivost (različito od neovisnosti) je njen sastavni dio. ZMAG je u Motovunu 2005. godine organizira sedmu internacionalnu permakulturnu konvergenciju (prvu nakon 1996.) i došli su Bill i David pa smo i o tome razgovarali. ta temalju toga san sebi poslaga stvari u glavi vezano uz  ekonomiju permakulture. cilj je održivost zajednice, a ne pojedinca. đaba ti uložiš para i resursa, i postaneš najbolji permakulturist na svitu ako 90% ostatka civilizacije pere po svome i zagađuje i zarađuje na neetički način kršeći pri tome sve principe solidarnosti, odgovornosti i poštovanja bilo ljudi ili okoliša. 

[Nikola]

Na novac možemo gledati kao i na svaki drugi element permakulturnog sustava. Sustav je u neprestanoj interakciji s okolinom, a okolina je financijski obojena. Ako imamo sustav na vjetrovitom mjestu, nećemo ga zatvoriti pod stakleno zvono da vjetar ne ulazi i izlazi iz sustava, nego ćemo taj vjetar iskoristiti. Ipak, vjetra malo ima, malo nema, pa funkcije koje vjetar obavlja moraju biti potpomognute i drugim elementima. Isto vrijedi za novac.

Savjestan PK dizajner će energiju vjetra, ili pitku vodu, koristiti samo u onoj mjeri koliko mu je potrebno da zadovolji vlastite životne potrebe, pa vjerujem da će isto raditi i s novcem. Kako mu je želja i cilj da koristi čim manje energije, vode, da čim manje ugrožava okoliš, stvara čim manje zagađenja, tako mu je vjerojatno stalo i da čim manje ovisi o novcu, tj. da ga čim manje troši i generira. Dok nekima možda novac predstavlja razlog zašto su pokrenuli neki posao, savjesnom PK dizajneru je novac vjerojatno samo sredstvo da ostvari neki cilj.

[Nikola]

Ben Falk

Prije par dana sam prvi put obratio pažnju na tog permakulturnjaka, makar sam možda i ranije čuo za njega, ne znam. Spominje se u onom linku u izvornom postu ove teme. Fora mi je što ima jako sličan teren mome, sličnu klimu, i razvija veoma slično rješenje za to imanje. Mislim da ću ga malo intenzivnije proučiti.

[Harp]

Tu je i onaj susjed Sepp Holzer...

on je samo sredstvo razmjene i vridi onoliko koliko se mi dogovorimo da vridi i onoliko dugo koliko mi virujemo da vridi.
... ... ...
đaba ti uložiš para i resursa, i postaneš najbolji permakulturist na svitu ako 90% ostatka civilizacije pere po svome i zagađuje i zarađuje na neetički način kršeći pri tome sve principe solidarnosti, odgovornosti i poštovanja bilo ljudi ili okoliša.

No, misljenje u vezi novca...
Novac nije samo sredstvo razmjene izmedju dvije strane, on je ujedno i sredstvo kontrole tih dviju strana od vlasnika novca (trece posrednicke strane u tom odnosu) koja mu odredjuje vrijednos i do kada ce vrijediti (danas vec imamo euro i nove cijene...)
Novac sam po sebi i nije problem ako ga se promatra samo kao sredstvo razmjene, medjutim svaka registrirana transakcija koristenja novca se pridruzuje kroz porez i potpomaze provodjene ideja ljudi kojima je glavni zivotni princip zgrnuti sto vecu kolicinu novca u sto krace vrijeme. Oni u sustav stalno ulazu potrebnu energiju da ostane takav i potrebno im je da tih "90%" civilizacije radi po tom planu.

Tako da nije isto da li se novac razmjenjuje na registrirani ili neregistrirani nacin.
Danas mnogi ljudi ga koriste samo na registrirani nacin, i pritom se cude kamo svijet ide... financirajuci ga.

[Nikola]

Tako da nije isto da li se novac razmjenjuje na registrirani ili neregistrirani nacin.

Zamišljam da ako neka svjetski poznata permakulturna farma koristi neregistriranu razmjenu novca, onda to neće biti svjetski poznata informacija. Na primjer, gore spomenuti Ben Falk dosta kritično govori o civilizacijskim produktima. Kaže kako sve više vremena provodi posve gol na svom imanju jer smatra da se tako vraća nekim prirodnim korijenima. Kritizira svaki veći sustav, pa makar se radilo i o organskim uzgajivačima povrća, sjemena, ili permakulturnim farmama. Sugerira da se treba u sve sumnjati, odnosno vjerovati samo u ono što imamo u svojoj kontroli. Ističe kako njegova farma prije svega proizvodi proizvode za njihovu osobnu upotrebu (homestead), tek manje značajne viškove prodaju. Na farmu im dolaze volonteri koji sade rižu, u zamjenu za edukaciju. Znači, sve skupa, malo je tu novca u opticaju, s obzirom na stvarnu produktivnost farme.

Ili to nije tako. Ako je čovjek toliko protiv sustava, možda i dobro naplati sve što prodaje, ali ne prikazuje profit, ne plaća porez. Sve što zaradi, možda potroši na razvoj farme, kupuje sadnice "na crno", ili nešto treće. I onda prikaže samo manji dio protoka novca, tek toliko da ima zdravstveno osiguranje, i da ga država ne gnjavi previše.

Možda bi dobro bilo analizirati koliko neka permakulturna farma uplaćuje poreza? I to usporediti sa konvencionalnom farmom istih gabarita?

[Harp]

Zamišljam da ako neka svjetski poznata permakulturna farma koristi neregistriranu razmjenu novca, onda to neće biti svjetski poznata informacija.

Neregistrirana razmjena dobara (proizvoda, viskova, a ujedno i tudjeg trgovinskog novca) proizlazi iz privatnog odnosa, a ne registrirane djelatnosti, i moze se provoditi samo unutar privatnih lanaca. No cim se neki proizvod ili novac registrira u prometu mimo tog privatnog lanca, isti pocinje sluziti jacanju sistema.

Ne razumjem zasto bi netko zelio registrirati djelatnost, a onda traziti nacine za prikrivanje poreza... mislim zna se da je registrirana djelatnost povezana s kontrolom placanja poreza, i samo povlaci neprilike. Vjerojatno su poznate vec svakakve rupe i provjereni ekonomski modeli za tako sto, pocevsi od firmi s temeljnim kapitalom 10kn, pa do kupovine nekretnina na ime firme... No, za mene to je necasan posao, makar sustav "zavrijedjuje" i vise od tog "gubitka". Podloga za takvo razmisljanje je i dalje da jedan pojedinac zeli do maksimuma iskoristiti sve ostale, a bez da ima gubitka, dakle ista politika kako je i sam sustav uredjen.

Dakle, idealno bi bilo imati svoje potrebe zadovoljene unutar dugih privatnih lanaca koji se povremeno na krajevima ispreplecu i spajaju tvoreci krug, s sto rijedjom i kracom interakcijom prema javnom sustavu.

[Nikola]

Pitanje je koliko je takav model zapravo dostupan i praktičan za korištenje "farmerima". Kao što imamo vrtlarske metode koje su izvedive na vrlo malim površinama, tako vjerojatno postoje i organizacijske, ekonomske i druge tehnike. Rijetko se šta od toga što funkcionira na maloj površini može primjeniti na većoj (bez značajnijih prilagodbi). A potrebno je. Evo zašto.

Uzmimo stanovništvo jednog manjeg grada od 100,000 stanovnika, 30,000 domaćinstava. Idealno bi bilo da to uopće nije grad nego neka zajednica susjeda koji samostalno uzgajaju svoju hranu, ali to se nikad neće dogoditi. Grad predstavljaju ljudi koji žele svaki dan otići u dućan, na tržnicu ili naručiti hranu sa dostavom, jer imaju neke druge obveze i netko drugi mora za njih uzgajati hranu. Nije svejedno kako se ta hrana uzgaja, niti gdje, ali to je druga tema. Ti ljudi troše 10 milijuna eura svakog mjeseca na hranu. Tom trgovinom oni plaćaju i porez, tj. financiraju toksičan sustav. Par dvorišta u tom gradu u kojima se uzgoji nešto šljiva ili krumpira ima zanemariv značaj za cjelokupnu štetu koja se događa.

Kad već neće svaki stanovnik tog kolektiva samostalno uzgajati svoju hranu, dobro bi bilo da na svakih 100-200 domaćinstava imamo jednog lokalnog uzgajivača koji je usto i ekološki osvješten i uzgaja hranu na najmanje štetan način. Ipak, uzgojiti hranu za 100 domaćinstava znači imati mjesečni promet od 30,000€, jer toliko ta domaćinstva troše. Ne mogu niti zamisliti kako bi izgledala ta operacija u kojoj grad okružuje 300-tinjak uzgajivača koji su u stanju ostvariti mjesečni promet od 30,000€ i koji direktno opskrbljuju svaki po 100 kupaca, poželjno u direktnoj neregistriranoj razmjeni.

Ono što je daleko vjerojatnije, za većinu kupaca tog grada, je da će kupovati različite namirnice iz različitih izvora, npr. žitarice kod lokalnog mlinara, meso na lokalnoj farmi, voće vjerojatno iz različitih voćnjaka, povrće možda nešto od malog lokalnog uzgajivača, nešto iz masovnije proizvodnje itd. Znači čak i kada bi se taj imaginarni grad jako približio nekoj prehrambenoj samodostatnosti i kolko-tolko dugoročnoj održivosti, i dalje bi u velikoj mjeri uzgajivači bili dosta daleko od potrošača. Sve potrebe za govedinom i mliječnim proizvodima bi se možda osiguravale sa 2-3 farme specijalizirane za uzgoj krava, sva jaja iz možda nekolicine peradarnika itd. Svatko bi si nabavu namirnica osigurao na svoj način, od samostalnog uzgoja do supermarketa, ali mislim da je neizbježno da imamo desetke velikih farmi. I sad se permakultura može kloniti svega što je veliko, pa se zadovoljiti da u tom gradu od 100,000 stanovnika njih 1000 prakticira neku šepavu hobi-permakulturu, njih 10-20 možda ima ozbiljnije uspjehe i uzgaja hranu za par stotina ljudi, i to je to. Sve izvan tog kontaksta je već prilično veliko.

Kada netko prakticira permakulturu na zaista velikom prostoru, ili ima zaista velik promet, opskrbljuje velik broj ljudi, zašto bi se morao registrirati? Za početak, radi prepoznatljivosti. Ako netko uspije gospodariti brojnim hektarima sa tisućama krava na regenerativan način i uspijeva osigurati govedinu i mliječne proizvode za jedan grad, onda on želi da se njegov proizvod jasno prepoznaje. Ako govorimo o stanovnicima tog grada koji zaista žele svoj grad dovesti na put održivosti, onda oni žele upravo određeni proizvod. Mlijeko na kojem piše da je proizvedeno baš na određenoj farmi, jer znaju na koji način taj farmer radi. Drugi razlog je zato što je to sad već velika organizacija, farma ima zaposlenike, dostavlja mlijeko po cijelom gradu, možda ima mljekomate itd. a društvo trenutno nema mehanizme da netko uspješno vodi takvu organizaciju bez registracije. Treći razlog je što proizvodi farme nisu djelo jednog čovjeka. Idealno, farmu vodi cijela obitelj, pa ne možeš jednog člana obitelji istaknuti kao proizvođača. Kada registriraš neki kolektiv pod nekim imenom (pa makar bilo i neslužbeno), psihološki djeluješ na očuvanje tog kolektiva. To je (barem po meni) najvažniji razlog da se registrira sve i svašta, jer je ljudima urođeno da pripadaju kolektivu. Ako ne pripadaju farmi, onda pripadaju državi.

E sad, u idealnom svijetu bi možda farmer mogao biti velik i neregistriran, voditi pošten posao i brojnim klijentima osiguravati besprijekoran proizvod uz istodobnu regeneraciju prirode. On bi naravno trebao imati mehanizme da uzgaja veliku količinu hrane na održiv način, i koliko proučavam regenerativnu poljoprivredu, ti mehanizmi već postoje i dosta se brzo razvijaju. Ali pored toga, on bi trebao imati i održive načine distribucije svojih proizvoda, komunikacije sa kupcima, trebao bi imati izdvojen ekonomski sustav koji ne ovisi o državnom sustavu itd. Takvi mehanizmi za sad ne postoje, i nije baš odgovornost farmera da ih razvija. Kada već imamo grad pun sposobnih ljudi koji su odlučili da neće uzgajati hranu, netko od njih bi trebao razvijati mehanizme o kojima govorim. Organizirati kompletnu izdvojenu ekonomiju, sustav direktne razmjene među članovima tog kolektiva, i onda farmera samo uklopiti u taj sustav. Dok se takvi mehanizmi ne formiraju, ja mislim da je posve dobro rješenje imati i komercijalne permakulturne farme. Sve ostale alternative su mnogo gore.

[Nikola]

To je dobar sistem, fleksibilan, učinkovit. Ipak, problem vidim u tome što ljudi (u globalu) troše daleko više novca od onog koji se može razmjeniti po seoskim domaćinstvima. Oni koji tako uzgajaju hranu (za sebe, uz nešto malo viška) ujedno moraju raditi još nešto jer ne uspjevaju dovoljno zaraditi prodajom viška. Oni koji trebaju hranu, gotovo sve će nabaviti u gradskim dućanima. Znači imamo grad sa viškom novca i manjkom hrane, i imamo seoska domaćinstva sa "viškom" zemlje i nedostatkom novca.

[Catman]

Evo jedan model iz prakse. Moji roditelji (plus rođaci i susjedi) žive na selu. Ajmo reći desetak proizvođača.

Svaštarenje je skupo i neefikasno ako se želi stvorit veliki višak koji bi se pretvorio u novac dovoljan da zadovolji potrebe prosječne, pa i ispodprosječne obitelji.
Taj način proizvodnje jednostavno ne generira dovoljno novca da bi funkcionirao, a život bez novca je nemoguć, ustvari neću reć nemoguć al svakako neodrživ. Jer koliko god bilo privlačno tati i mami djeca će zbrisat u grad prvom prilikom.

Tvoji roditelji i velik broj ljudi koji se još bavi proizvodnjom na selu u ovim krajevima su već podigli djecu.
Oću reć, to je iz mog iskustva mahom stariji svit, bez nekih velikih želja, potreba i troškova.

Ali koliko krumpira/luka/krastavaca/jaja treba godišnje proizvest pa onda i prodat da bi čovjek mogao priuštit djeci nekakvo normalno odrastanje u 2023?
Koliko mrkve treba posijat da zadovoljiš godišnje potrebe 30 ili 50 ili 100 kućanstava? Krumpira? itd
Koliko hrane treba osigurat stadu od 100 ovaca da prezimi? I može li se to bez modernog ratarstva i državnih poticaja.
Bez npk, uree i zaštitnih preparata?

Puno je problema, ja bi reka nerješivih problema, ukoliko se želi zadržat nekakav pristojan standard života kod takve proizvodnje.
Zato nikako se ne slažem da je to učinkovito.
Mislim možda je, ako si prebacio 60, dobrog zdravlja a režije su ti račun za struju, vodu i 4gb neta na telefonu koji su ti djeca dala kad su kupili novi.

Iz priča mojih starih, ljudi, djece koliko hoćeš, radilo se od jutra do mraka, i staro i mlado. Imali su zemlje koliko hoćeš ali para nigdje. A čak i u to vrijeme, tim ljudima (prije 50-60 god) trebale su stvari koje si mogao samo kupit, tipa staklo, cement, građa i sl...
Pili vodu iz bunara, u kući imali 2 sijalice....
Ti ljudi su maltene tjerali djecu od kuće sa 13-14 godina ili u Slavoniju ili Dojčland jer su bili gladni
"Dobro" im je bilo tek kad je industrijalizacija uzela maha i pozapošljavala seljake, tad je seljak imao i novce u 'žepu i krumpir na njivi....

[Nikola]

Svaštarenje je skupo i neefikasno ako se želi stvorit veliki višak koji bi se pretvorio u novac dovoljan da zadovolji potrebe prosječne, pa i ispodprosječne obitelji.

Vjerojatno postoji neka optimalna razina "svaštarenja", tako barem savjetuju oni koji imaju (financijski) uspješne permakulturne farme. Npr. specijalizirati se samo za jedan proizvod može biti vrlo isplativo, do trenutka kada sitnica ugrozi taj proizvod. Nevrijeme polomi kukuruz, država potamani svinje i sl. Permakulturne farme uglavnom imaju par takvih ključnih proizvoda koji se donekle nadopunjuju, i osiguravaju opstanak farme kada nesreća pogodi jednog od njih. Ipak, stvari postaju pre komplicirane kod većeg broja tih "operacija".

[Harp]

Oću reć, to je iz mog iskustva mahom stariji svit, bez nekih velikih želja, potreba i troškova.

Catman, mozes li pojasniti sto zelis reci, citajuci tvoj post dijelom mi izgleda kontradiktoran. Npr,

Da li smatras da je prijasnji zivot koji opisujes bio bolji ili losiji od danasnjeg, industrializiranog?
Da li danas postoje problemi koji su prije postojali, da li su pronadjena konacna rjesenja ili su nastali novi problemi koji prije nisu postojali?
Konkretno vidim da si kao problem zivota u drustvu naveo a) uzdrzavanje djece i b) nedostatak novca...  no da li si siguran da je to pravi problem ili tek isplanirana posljedica?
Da li rjesenje u sadasnjem trenu vidis kao napredak prema jednom ili drugom smjeru?

[Catman]

E, pozdrav, napravio račun davno, nisam ni skontao da mi je to bio prvi post jučer 

Oću reć, to je iz mog iskustva mahom stariji svit, bez nekih velikih želja, potreba i troškova.

Catman, mozes li pojasniti sto zelis reci, citajuci tvoj post dijelom mi izgleda kontradiktoran. Npr,

Da li smatras da je prijasnji zivot koji opisujes bio bolji ili losiji od danasnjeg, industrializiranog?
Da li danas postoje problemi koji su prije postojali, da li su pronadjena konacna rjesenja ili su nastali novi problemi koji prije nisu postojali?
Konkretno vidim da si kao problem zivota u drustvu naveo a) uzdrzavanje djece i b) nedostatak novca...  no da li si siguran da je to pravi problem ili tek isplanirana posljedica?
Da li rjesenje u sadasnjem trenu vidis kao napredak prema jednom ili drugom smjeru?

A ne znam na koji dio misliš da je kontradiktoran (vjerovatno je hah)

Pa život je bio teži i suroviji. Sve se ljudima svodilo osiguravanje hrane/vode/krova nad glavom. A danas kažu čovjek izdvaja 20% primanja na hranu, pa nek je i 50%, opet je manje od 100. Znači život sam po sebi je lakši. E sad jel to bolje ili lošije, većini, velikoj većini će to bit bolje.
Ali primjetio sam da će starost uvijek reć da im je u mladosti bilo extra i pripisat to svemu (društvenom uređenju, drugačijim moralnim vrijednostima, radnoj etici, ovom onom...), svemu osim vlastitim godinama.

Ono šta mogu reć sa nekakvom sigurnošću je da ljudi ako im daš mogućnost da biraju, biraju grad.
Ne svi i ne u svim fazama života, al većina, u najproduktivnijem dijelu svog života bježi sa zemlje u grad i mogućnosti koje pruža. A nije to nešto šta se događa od jučer već toliko dugo da bi se trebalo smatrat ljudskom prirodom.
A iako je ljudska, priroda je priroda  .
Ja to vidim otprilike kao da učiš mačku da ne dira miša. Jednu od 10 ćeš uspješno odškolovat iz ovog ili onog razloga al jalov je to posao.

Problemi, naravno postoje, i svako novo "rješenje" će stvorit novi set problema, u kojem god pravcu to rješenje išlo, konačnog rješenja po meni neće nikad bit. U prirodi nam je da budemo nezadovoljni trenutnim stanjem.
Permakultura je međutim u gotovo svim stvarima imo previše radikalna i traži previše odricanja da bi bila realno rješenje na nivou daljem od vlastitog vrta ili voćnjaka, i to opet samo za ljude koji to vole.

Svaštarenje je skupo i neefikasno ako se želi stvorit veliki višak koji bi se pretvorio u novac dovoljan da zadovolji potrebe prosječne, pa i ispodprosječne obitelji.

Vjerojatno postoji neka optimalna razina "svaštarenja", tako barem savjetuju oni koji imaju (financijski) uspješne permakulturne farme. Npr. specijalizirati se samo za jedan proizvod može biti vrlo isplativo, do trenutka kada sitnica ugrozi taj proizvod. Nevrijeme polomi kukuruz, država potamani svinje i sl. Permakulturne farme uglavnom imaju par takvih ključnih proizvoda koji se donekle nadopunjuju, i osiguravaju opstanak farme kada nesreća pogodi jednog od njih. Ipak, stvari postaju pre komplicirane kod većeg broja tih "operacija".

A vidiš, ako kontamo da se permakulturom bave miljoni ljudi, znali oni to ili ne znali, živeći tako iz nužnosti ne zato jer žele, postotak financijski uspješnih (kriterij ovoga je naravno subjektivan al eto) među njima će bit toliko malen da je to otprilike kao da prosječnom zapadnom čovjeku pokažeš video Warrena Buffeta ili neke druge njuške i kažeš ajmo osvojit wall street.
Gledam sad ovaj video Ben Falka, a sjećam se i Holcerovih nekih šta sam gledao davno...sve to izgleda fantastično...međutim prosječan čovjek nema vlastitu planinu ili dvije, nema ni mehanizaciju/novac da realizira takve neke projekte...a svaki od tih uspješnih projekata koji sam dosad vidio traži mnogo ulaganja, rada, vremena i ne ide baš motikom.

[Harp]

Pa život je bio teži i suroviji. Sve se ljudima svodilo osiguravanje hrane/vode/krova nad glavom. A danas kažu čovjek izdvaja 20% primanja na hranu, pa nek je i 50%, opet je manje od 100. Znači život sam po sebi je lakši. E sad jel to bolje ili lošije, većini, velikoj većini će to bit bolje.
Ali primjetio sam da će starost uvijek reć da im je u mladosti bilo extra i pripisat to svemu (društvenom uređenju, drugačijim moralnim vrijednostima, radnoj etici, ovom onom...), svemu osim vlastitim godinama.

Nevezano za godine, evo da navedem primjer na sto mislim,
1960 godine imas mali auto od 35ks koji trosi 6l/100km
1980 imas veci auto od 55ks koji trosi 6l/100km
I nakon pola stoljeca, 2010 imas jos veci od 75ks koji trosi 6l/100km.

Jasno se vidi napredak tehnologije, ali smjer u kojem ide je da uvijek trosis isto goriva. Nisu napravili auto koji je malo bolji od onog iz 1960 a da trosi 1l/100km, a zasigurno je tehnologija za to razvijena.

Ono šta mogu reć sa nekakvom sigurnošću je da ljudi ako im daš mogućnost da biraju, biraju grad.
Ne svi i ne u svim fazama života, al većina, u najproduktivnijem dijelu svog života bježi sa zemlje u grad i mogućnosti koje pruža. A nije to nešto šta se događa od jučer već toliko dugo da bi se trebalo smatrat ljudskom prirodom.
A iako je ljudska, priroda je priroda  .

A ljudi iz grada dolaze odraditi posao na zemlji, pospricati sto vec treba i nazad...
Cuo sam da su iza drugog sv. rata na svakakve nacine "omogucavali" da ljudi sa sela "dobrovoljno" odu u grad kako bi pokretali industriju kojecega. Od suludih poreza i zaplijena "viskova", nacionalizaciju, pa do stvaranja svakojakih problema vezano za rad i prodaju. Mogao si imati novca, ali ne bi mogao kupiti npr vrecu betona, plot i sl. ako nisi imao nekakve tzv. "tockice"... Zakoni su se i pisali da se ljude motivira da napuste gospodarstvo i da odu "lagodno" raditi u grad. Po putu prema toj odluci za grad, ljudi su cak i unistavali stoljetna stabla samo da ne plate suludu kolicinu poreza koja ta stabla niti ne mogu isplatiti plodovima. Prodavali su zemlju, jer se je smjelo imati neoporezivo samo onoliko koliko mozes obraditi bez tudje pomoci, a po znacajni dio uroda ili stoke su poreznici uvijek znali doci i odnijeti... vjerujem da se i ti sjecas tih vremena, meni su to samo price iz ne tako davne proslosti, mozda i odgovor zasto je zivot na selu bio toliko mizeran - jer se svim snagama  nastojalo da i bude.

I kada su gradovi puni a sela prazna, koliko sigurnosti ima pojedinacna egzistencija ukoliko iz bilo kojeg razloga dodje do obustave proizvodnje, distribucije ili prodaje hrane, do smanjenja zarade ili povecanje cijena, vidjeli smo  pocetkom 2020 godine...