Lokalni primjeri permakulturnih imanja

[kojisipasadti]

ekipa,

vjerujem da Vas je dosta tu u nekoj fazi uspostave permakulurnog imanja. netko je postigao više netko manje, netko počinje netko odustaje, i sve je to ok, svi imamo svoj put i svoje vizije, i svima Vam želi sreću i ustrajnost.

a kad smo kod ustrajnosti, da li ima netko tu tko smatra da je odradio 90% posla ( svi smo svjesni da 100 % nije moguće jer eto žene ili mene s novom idejom  ), velika mi je želja posjetiti jednu komplet tu kod nas lokalnu zaokruženu cjelinu i vidjeti to sve u praksi, primarno mature food forest negdje, a da nije YT iz USA, AU, Costarice,... i sl

isto tako ja mislim da sam na 50%, kuća je tu, kakvu smo htjeli, vrt ide, životinje regeneriraju pomalo, evo energija sunca se sprema useliti,... al posla još ohoho i ne vidim mu kraj, ali ako netko želi doć vidjeti, nismo protivni uz razumsku najavu

[Nikola]

Bilo bi super ako imamo neko 90% razvijeno imanje, mislim da bi to postala prilično popularna destinacija. Ako to domaćinima odgovara, naravno. Iskustvo mi kaže da su zatvoreni, sramežljivi tipovi ipak postigli najviše, pa vjerojatno postoje takva imanja i vjerojatno ne znamo za njih. Jedan od poznatijih je možda Ramiz Paloš, igrom slučaja se proslavio, ali tko zna koliko je još takvih Ramiza po balkanskim brdima.

Nego, što je zapravo tih 50 ili koliko posto? Ne znam postoji li neki svjetski konsenzus oko toga što je to 100 posto permakulturno imanje, pa da vlastiti uspjeh izmjerimo u odnosu na taj nedostižni ideal. Je li to potpuno neovisan ekosustav, ili stil života koji je potpuno prema permakulturnim načelima, ili nešto treće? Kad mi nešto nije jasno, obično jednu riječ zamijenim drugom. Recimo permakulturu zamijenim glazbenom ili likovnom kulturom. Je li moguće ostvariti 50 ili 100% bavljenja glazbom? Je li moguće da sve što čovijek radi u skladu sa slikarstvom? Mislim da to nema nikakvog smisla, pa vjerojatno onda ni 50 ili 100% permakulturnog ideala nema smisla. Teško je uspoređivati uspjehe, jer kao što se u glazbi netko bavi ručnom izradom violina a netko glazbenom produkcijom, vjerojatno i u permakulturi tako postoje uže specijalnosti i neke ljestvice uspjeha. Npr. netko je možda pošumio cijeli Velebit, dok je drugi uzgojio rekordne količine hrane u dvorištu od 50 m2.

Isprika na ovoj digresiji, jer pitanje je ipak bilo dosta precizno i većini dovoljno razumljivo. Znači, permakulturno imanje koje ima svoju vodu i ne zagađuje tuđu. Imanje na kojem se povećava organski sloj tla, bioraznolikost ispod i iznad tla. Imanje koje u potpunosti hrani stanovnike imanja, te po mogućnosti stvara i neke korisne viškove za one izvan imanja. Imanje ne ovisi o vanjskim resursima poput elektroenergetske mreže, fosilnih goriva, industrijskih proizvoda, možda ni o državnim uslugama. Tako nekako zamišljam ideal, pa u odnosu na njega, ne bih rekao da sam uopće blizu 50%. Jasno, sve ovisi koliko visoko postavimo nedostižni ideal. Također, ovisi o korisnicima imanja. Ovo moje imanje koje sada ne zadovoljava ni 50% za moju obitelj, vjerojatno bi dobilo mnogo bolju ocjenu da sam na imanju sam. Jer automatski mi ne treba škola za djecu, pa ne treba ni auto, ni plaća za kupovinu knjiga. Da sam sam, ne bih morao mjesecima mrdnuti sa imanja, imam struju, vodu, ogrijev, značajne količine hrane i iskustvo da uzgojim koliko god treba, donekle poznavanje okolne prirode pa znam gdje otići po ono što nemam na imanju itd. Ali da sam sam, nametnuo bi se drugi problem, čemu sve to? Dovoljan si sam sebi i trajati ćeš još 30-40 godina. Onda te nema više, nema imanja, i po kojem kriteriju bi to moglo biti održivo? Postoji neki kompromis između toga koliko smo postigli na imanju, i koliko smo toga prenijeli na djecu, ili poznanike, prijatelje...