Ujedno, zanima me vase misljenje o ideji opisanoj u clanku:
Zamišljam kakve bih danas imao mogućnosti da sam spremio svežanj njemačkih maraka prije povlačenja. Rekao bih, nikakve, osim zamjene za euro. Da, omjer za konverziju je fiksiran i njemačka garantira da ću zauvjek moći mijenjati marke za euro, ali po čemu je to bolje od eura? Tako da možemo imati lokalnu valutu? Čim je državna, i ne znamo tko ju sve ima, nije više lokalna i nije u našoj kontroli.
Recimo, hipotetski, da nas 1000 istomišljenika želi vlastiti novčani sustav. Ja radim uslugu tebi, ti Peri, Pero proda auto Marici, Marica meni iznajmi stan... I ne želimo da se ta razmjena odvija u eurima. Ok, onda izmislimo valutu ZTREWQ, odredimo koliko što košta u njoj i ta valuta nema nikakve veze sa eurima ni kunama. To je u našim rukama, možemo kazati da 1h rada košta 1 ZTREWQ, ostale stvari kako ih već netko cijeni. I kako znamo da je novčana transakcija obavljena, da je usluga plaćena? Netko vodi evidenciju, glumi banku. Da se izbjegne potreba za bankarom, možemo printati vlastite novčanice. Ok, onda imamo problem sa falsificiranjem? Pa, u maloj zajednici to nije teško kontrolirati, prevarant je izbačen iz zajednice, a vjerojatno takva osoba niti ne bi bila pozvana u lokalnu zajednicu.
E sad netko kaže, pa što bi printali vlastite novčanice, imamo stare kune, one su dovoljno kvalitetne, a nemamo nikakav trošak da ih izradimo. Sat rada, 1 kuna? Ne može, jer netko ima stotine tisuća kuna, postati će grof samo tako. Onda sat rada, 100 kuna? U ovom trenutku, može. Ali onda se sve više ljudi pridružuje zajednici, a netko povremeno kune zamijeni za euro, pa je u zajednici sve manje kuna. I tako kuna vrijedi sve više, jer nitko ne može prodati auto za 1000 kuna. Nitko nema toliki iznos. Zato mu cijenu spusti na 100 kuna, pa 10 kuna, dok ne nađe kupca. Uskoro, unutar zajednice kuna ima ogromnu vrijednost, ali izvan nje nema gotovo nikakvu. Ok, postigli smo skoro istu stvar kao da smo printali vlastiti novac, osim što su novčanice kvalitetnije i nema troška printanja. Što se dogodi kada se vrati neki iseljenik koji nije zamijenio svoje kune na vrijeme? Ostalo mu 1000 kuna u starom kaputu? Dođe u našu zajednicu, kupi sve naše kuće, zemljišta, strojeve, i još mu ostane dovoljno da svi radimo za njega dok god je živ?
Onda možemo vrijednost kune vezati za euro, kao što i jest, pa unutar zajednice nuditi mogućnost plaćanja kunama ili eurima. Ako je nekome ostala gomila kuna otprije, isto mu je kao da ih je zamijenio. Takvu situaciju već imaju neke zajednice, Bristolska i Brixtonska funta. Grad ima svoju funtu, vrijednost joj je ista kao nacionalna funta. Zna se tko ju smije tiskati, a uništavati ju valjda ne smije nitko, da ne poremeti osjetljiv sustav. Lokalna se zajednica tako dogovorila, da želi pomagati lokalnim poduzetnicima, trgovinama, pa preferira korištenje lokalne valute. Kao što bi mi htjeli da nam je povrće na tržnici uzgojeno u krugu od par kilometara od grada, a ne uvozno, tako oni lokalnom valutom zaista i postižu da su mnoge stvari lokalne. I kako bi mi istu situaciju postigli starom kunom? Teško, ili nikako, jer ju država uništava, a nitko ju ne smije tiskati. I tko zna kakvi likovi je imaju u ogromnim količinama.
Zato, trebaju mi novi argumenti da zadržim kunu. U protivnom, novac kao i svaki drugi. Vrijedi onoliko koliko se dogovorimo da vrijedi. Radije se o tome dogovaram sa ljudima kojima vjerujem nego sa državom.
Tema: Permakultura i (ne)novčana ekonomija (Pročitano: 9831 puta)
