Na temu terasiranja, testiram sljedeće ideje.
1. Grmlje se posadi u živicu duž konturnih linija terena, tj. izohipsa (slika predstavlja presjek terena gdje se vidi nagib)
2. Uz živicu, teren se koristi za uzgoj povrća - malčirano (smeđe) rahlo tlo (žuto)
3. U jesen se otkriva golo tlo koje bi trebalo ostati dovoljno rahlo da se grabljama miče u stranu, na grmlje, a jarak se zatrpava granjem i ponovno pokriva malčom
Razlog za ovo je sljedeći. Terasiranje je skupo ili zahtjeva mnogo ručnog rada. Privremena šteta po bio svijet na mikrolokaciji je neizbježna. Zato, kad se već radi i nanosi šteta, onda neka se to spoji sa drugim radovima. Živica neka je od nekog korisnog trajnog bilja, pa je sadnja živice sama po sebi opravdana. Formiranje no-dig gredice uz samu živicu također opravdava uloženu energiju, negdje moramo uzgojiti nešto za pojesti. Ako bi ovako formiranu gredicu ostavili pokrivenu do druge godine, za bio svijet to bi bilo idealno, ali ima kultura u kojima je kopanje neizbježno, kao kod krumpira. Ne možemo ubirati plodove ako bar malo ne rujemo po zemlji. Kad već rujemo, onda tu iskopanu zemlju bacamo na živicu, gnojimo je, povećavamo sloj humusa i potičemo bolji rast. To nam ostavlja rupetinu koju moramo nečim napuniti. Kod mene je izobilje granja koje moram nekako sklanjati, pa što ne u tu rupu. Formira se "hugel kultur" gredica koja nije ispupčena, nego ukopana. I formiranje hugel kultura ima svoje razloge i radovi znaju biti opravdani, pa još kad se spoje sa formiranjem terasa... Granje naravno pokrivamo kompostom, malčom i kako to već ide. Za sljedeću godinu na istom mjestu imamo istu gredicu koja je sada ravnija i ispunjena granjem koje se razgrađuje. Voda više ne teče niz teren već se zaustavlja na ravnom dijelu, upija u gredicu i granje. Granje ima vrlo veliku moć zadržavanja vlage i tako umjesto osiromašene mikrolokacije kakvu bi imali da smo samo prekopali ili nasipali terase, imamo obogaćenu gredicu.