Pojam za lijepo se jako razlikuje ovisno o tome gdje si i kakva imaš iskustva. Kako je razmišljanje o održivosti u Hrvatskoj još prilično mlado, najbolje što imamo u smislu gradnje su projekti izvana. Zato su (po meni) često nekako čudni. Kod nas su do nedavno radili posve normalne (seoske) kuće s podom od nabijene zemlje i žbukom od gline i slame. Zidovi su u ravničarskom kraju bili od cigle koju su ljudi sami pekli, u primorju su kuće bile od kamena. Ovisno gdje si odrastao, lijepa ti je ova ili ona arhitektura, a i jedna i druga je ekološki prihvatljiva, jeftina itd.
Po meni, lijepu jeftinu kuću treba tražiti u autohtonoj arhitekturi nekog kraja. Meni su lijepi stari kameni podrumi, samo ne znam koliko je danas takva gradnja jeftina. Jasno, kamena ima posvuda (u primorju), ali ne i ljudi koji znaju raditi s kamenom. Majstore za brvnare ćemo vjerojatno malo lakše naći, pa nije loše rješenje ako imaš svoju šumu.
Sad dolazimo do prednosti gradnje slamom. Izgleda da za nju ne trebaš majstora. Ma je, i to treba znati, ali da se savladati. Zablatiš ruke i noge, malo se naradiš, malo i uživaš, jučer nemaš kuću, danas je imaš. Tko više pita je li lijepa ili ružna. Prođe 10-20 godina, ljudi se naviknu na slamnate kuće, i odjednom je svima lijepa.
Meni recimo automobilske gume nisu lijepe. A netko ih sadi u vrtu, drži cvijeće u njima, gradi kuću od guma... Možda je ljudima nekad davno jednako odbojna bila i kuća s ravnim, kockastim zidovima?