Napisao: Elyes Mkacher

Kao učitelj, dizajner i praktičar permakulture, sve češće se zatičem kako razmišljam o jednoj laganoj zabrinutosti koja mi polako raste u srcu. Ona proizlazi iz duboke ljubavi prema ljepoti i potencijalu permakulture te iz želje da se njezina istinska bit širi svijetom. Primjećujem da se riječ “permakultura” koristi sve češće, što je dobro, no često se upotrebljava na način koji sužava njezino duboko značenje. Ponekad se svodi samo na oblik vrtlarstva, skup održivih tehnika ili oznaku za povišene gredice. Iako su to lijepe prakse, takvo ograničeno shvaćanje može nenamjerno sputati golem potencijal onoga na što nas permakultura poziva.

Važno je prisjetiti se da permakultura nije knjiga strogih pravila niti popis koraka koje treba slijediti. U svojoj je srži to način gledanja na svijet, vođen skupom etika – briga za Zemlju, briga za ljude i pravedna raspodjela – koje nam služe kao zajednički kompas. Te etike se u život provode pomoću niza dizajnerskih načela, koja su poput blagih vodiča za naše razmišljanje: pomažu nam promatrati obrasce, njegovati odnose i surađivati s prirodnom mudrošću. Taj se proces može primijeniti na dizajniranje doma, izgradnju zajednice ili organiziranje svakodnevnog života.

Jedno od čestih pogrešnih shvaćanja jest da se permakulturu vidi prvenstveno kao poljoprivredu. Sam njezin naziv podsjeća nas na širu viziju – spoj je riječi “permanent” (trajna) i “culture” (kultura). Bill Mollison, jedan od osnivača, opisao je cilj permakulture kao stvaranje “sustava koji su ekološki zdravi i ekonomski održivi, koji sami zadovoljavaju svoje potrebe, ne izrabljuju i ne zagađuju, te su stoga dugoročno održivi. Permakultura koristi urođene osobine biljaka i životinja u kombinaciji s prirodnim karakteristikama krajolika i struktura kako bi stvorila sustave koji podržavaju život u gradu i na selu, koristeći najmanju moguću površinu zemlje.” Ta vizija odnosi se jednako na urbanističko planiranje i ekonomiju zajednica kao i na poljoprivredna gospodarstva. David Holmgren, drugi su-osnivač, izrazio je to ovako: “Permakultura se definira kao svjesno oblikovanje krajolika koji oponašaju obrasce i odnose prisutne u prirodi, a pritom daju obilje hrane, vlakana i energije za lokalne potrebe. Ljudi, njihove zgrade i načini na koje se organiziraju središnji su dio permakulture.” Permakultura je, dakle, stvaranje trajne kulture koja u potpunosti obuhvaća ljudska staništa i društvene strukture.

Zato želim svima nama, osobito onima koji su duboko uronili u ovaj put, uputiti prijateljski poziv da pažljivije promislimo o jeziku koji koristimo. Sama riječ “permakultura” ponekad može zvučati neodređeno. Kad je povežemo s njezinim temeljnim sastavnicama, za sebe i druge stvaramo jasniju i potpuniju sliku:

Možemo govoriti o etici permakulture kako bismo svoje djelovanje utemeljili u zajedničkoj, dubokoj svrsi. Rasprava o načelima permakulture otkriva misaone alate koji usmjeravaju naše dizajne. Govor o permakulturnom dizajniranju ističe namjerni proces stvaranja skladnih sustava. Dijeljenje permakulturnih praksi lijepo prikazuje njihovu konkretnu primjenu, dok obrazovanje za permakulturu omogućuje da se to cjelovito razumijevanje s pažnjom prenosi dalje.

Ta jezična preciznost nije puko akademsko cjepidlačenje – ona je ključni čimbenik integriteta i utjecaja permakulturnog pokreta. Da bi se permakultura doista mogla “proširiti u širinu” i “produbiti u dubinu”, moramo biti prepoznati kao dizajneri sustava, a ne samo kao vrtlari. Ta jasnoća je naš najvažniji alat. Ako se naš rad i dalje bude promatrao samo kao oblik poljoprivrede, naš će duboki potencijal da regeneriramo samo tkivo naše kulture ostati tragično neiskorišten. Dar permakulture jest njezin holistički, prilagodljiv okvir za stvaranje skladnog svijeta. Taj dar moramo poštovati jezikom koji je jednako dubok, namjeran i snažan kao i sam dizajnerski sustav – kako bi sjeme koje danas sadimo moglo izrasti u doista trajnu kulturu.

Kolektiv PermaVez poziva: pridruži nam se na okupljanjima: PERMAKULTURA? ŠTA TI TO TREBA U ŽIVOTU? 15.11.2025. i onda PERMAKULTURNI FORUM 2025. 22. i 23.11.2025.

Objavio: Perforum

Uvek je dobro vreme za susrete. Nama je nekako bilo prirodno da organizujemo jedan takav susret — nažalost ne uživo, već online, ali bolje ikako nego nikako. Lakše je uključiti se na Zoom nego putovati do određene destinacije. A to, naravno, ne isključuje mogućnost da već naredne godine ovaj forum preraste u događaj koji će se održati offline, u stvarnom susretu čoveka sa čovekom.

Učesnici iz regiona i Australije

Kako god, srećni smo što su se gotovo svi koje smo zvali rado odazvali, i što zahvaljujući snimljenoj video-poruci Dejvida Holmgrena možemo reći da forum ima međunarodni karakter. Obzirom da su svi ostali učesnici iz našeg (čitaj: balkanskog) regiona, Dejvid je odlučio da ipak ne možemo reći „regionalni“ forum. Ruku na srce, forum jeste namenjen ljudima iz regiona, ali i svima u dijaspori koji razumeju jezik(e) na kojima će se govoriti.

Pridružite nam se

Pozivamo sve vas koji pratite ovaj sjajan portal da nam se pridružite i aktivno doživite kako su naši učesnici „rešili problem“ koji im se našao na putu — dizajnirajući permakulturno. Link za prijavu

Verujemo da će vas same teme privući svojim naslovima, a nas posebno raduje to što su se pojavile čak tri teme povezane sa decom i obrazovanjem. To je posebna kategorija kojoj svi želimo da približimo permakulturu. Sjajno je što takvi projekti već postoje u regionu i uspešno se sprovode. O tome će govoriti Eva Vitorović i Ružica Janjić iz Udruženja Zeleno Doba (Srbija), Tomislav Gjerkeš iz Društva permakulture (Slovenija) i Aleksandrina Vladimirovna Babić iz Crne Gore.

Teme i predavači

Matko Šišak iz udruženja ZMAG (Hrvatska) dolazi sa sjajnim projektom u kojem je, primenom permakulturnog dizajna, uspešno rešio izazov upravljanja vodom na ostrvu Vis, dok će Dražen Šimleša, takođe iz ZMAG-a, govoriti o istoriji nastanka Recikliranog imanja u Vukomeriću i njihove zajednice. Nikola Bošnjak (Udruga Hrvatska permakultura) predstaviće svoj projekat i portal Perforum i približiti nam kako ovaj portal umrežava sve nas. I ovaj tekst deo je te velike mreže sadržaja koja gradi ovaj kvalitetan, permakulturno orijentisan portal.

Nenad Maljković iz iste udruge izneće svoja iskustva o saradnji, budući da je fokus njegovog rada društvena permakultura. Tu su i Jelena Stevanović iz socijalnog preduzeća Bleja – runologija (Srbija), koja će pokazati šta se sve može uraditi sa ovčjom vunom — sirovinom koja je komercijalno gotovo izgubila vrednost, pa upravo zato otvara prostor za permakulturnu kreativnost umesto da postane otpad. Potpuno nova na permakulturnoj sceni, Svjetlana Medić iz Srbije, koja već dugi niz godina radi kao arhitekta, govoriće o načinima na koje permakultura može biti uvedena u arhitekturu.

Devet predavanja, deset predavača i kratak pozdravni video Dejvida Holmgrena, koji će svi moći da čuju tokom foruma. Zadovoljne smo što su predavači razumeli temu ovogodišnjeg foruma i što će kroz svoja izlaganja ponuditi rešenja na različite probleme kojima su se bavili.

Problem je početak rešenja

Danas mnogi ljudi probleme doživljavaju kao neprijatnosti — i to jeste tačno. Ali isto tako, svako od nas oseća veliko zadovoljstvo kada reši bilo koji problem. Zato treba razumeti da su problemi sastavni deo života, oni koji nas podstiču da napredujemo na ovaj ili onaj način. Stajati u mestu, ne primećivati probleme i biti pasivan konzument života — svakako nije permakulturno, ali nije ni životno podržavajuće.

Kolektiv PermaVEZ

Zato bih rekla da je ovaj forum zapravo jedan životno podržavajući događaj, iza koga stoji Kolektiv PermaVEZ, a „one koje veslaju u čamcu“ ovog projekta su Marija Babić i Nataša Starčević (ex Vukićević), sa Tinom Stanojević kao tehničkom podrškom. Pratite nas na našim FB i IG stranicama KolektivPermaVEZ i saznajte šta smo sve pripremile za vas do kraja ove godine, ali i u narednoj.

Objavio: Nataša

Postoji li permakultura bez uzgoja hrane? Je li permakultura “odlazak u šumu, na selo…”? Kako netko može podučavati permakulturu, a da prethodno nije izgradio neko imanje, nije samodostatan? Je li moguće prakticirati permakulturu bez certificiranog tečaja? Postoji li “permakulturni vrt“? Kako izgleda permakultura na nekom primjeru? Da li permakultura zagovara povratak na neki raniji stupanj razvoja civilizacije? Je li permakultura u sukobu sa novcem, državom, porezima…? Kakva je to “permakultura na balkonu“?

Nabrojao sam par pitanja na koja ne znam odgovoriti bez započinjanja prilično duge priče. A ima takvih pitanja još, i sva su bez brzog odgovora. Je li neko stablo ili kuća dio permakulturnog dizajna ili nije? To možemo znati jedino ako promotrimo širu sliku. Što širu. Promatrajući nečiji dizajn analiziramo koji su mu problemi, potrebe, resursi. Promatramo rješenja koja razvija, te kako ona mijenjaju opću sliku. Tada dolazimo do zaključka je li neki element logičan dio dobrog dizajna ili nije. Izvlačenje pojedinog elementa iz konteksta obično vodi do krive slike. A slično je i sa permakulturom u cijelosti. Izvlačiti nečiji rad iz konteksta nije baš u skladu sa principima koje prakticiramo u permakulturi.

Šira slika

Osobno sam veliki ljubitelj predavanja koja je ostavio pokojni Toby Hemenway (klik za više informacija). Mislim da najbolje opisuje problem suvremenog društva i predlaže permakulturu kao (jedino?) logično rješenje. Ako razumijete engleski, a ne razumijete što je permakultura, svakako preporučam poslušati.

Toby započinje kratkom pričom o sukobu američkih starosjedilaca i američke vojske. Izvorno, plemenima je bila garantirana zemlja na kojoj mogu nastaviti prakticirati tradicionalni način života. Dok nije otkriveno zlato baš na zemlji koja je obećana indijancima. Sukobi su naravno vodili prema otimanju zemlje i protjerivanju indijanaca. I Toby završava priču retoričkim pitanjem: “Jesmo li morali baš sve uzeti?”

Sukob velikih kultura

Toby iznosi sažetak razvoja ljudskog društva u tri velike kulture. Podjela ljudske populacije prema načinu na koji dolazi do hrane:

1. Kultura lovaca i sakupljača
2. Kultura vrtlara, društvo temeljeno na hortikulturi
3. Suvremena civilizacija, odnosno društvo temeljeno na poljoprivredi

Ljudi kao vrsta, najviše vremena su proveli u lovačko-sakupljačkim zajednicama. Kada spominjemo “održivost”, ovo je važna činjenica u analizi održivosti. Kako znamo da je neka praksa održiva? Kako znamo da je neki “razvoj održiv”? Kako znamo da permakultura zagovara održiva rješenja? Jer radi se o novim idejama ili rješenjima koji postoje tek par desetljeća. Ljudsko društvo je pak provelo desetke tisuća godina u zajednicama lovaca i sakupljača. Sve ukazuje da su te zajednice mogle opstati do kraja svijeta da ih nije pregazila civilizacija.

Civilizacija označava kompleksno ljudsko društvo. Karakteriziraju je:

• Sjedilački način života
• Poljoprivreda
• Društvena hijerarhija
• Urbanizacija
• Iscrpljivanje prirodnih resursa…

Društvo temeljeno na hortikulturi često se u povijesnim knjigama i ne spominje. Ili se prikazuje kao brza tranzicija društva iz primitivnih zajednica u civilizaciju. Toby, pak, ističe činjenicu da su “vrtlari” postojali tisućama godina. Ne radi se o nekakvoj tranziciji nego o stabilnom društvenom uređenju koje je također pokazalo karakteristike održivosti.

Hortikulturalno društvo

Toby opisuje kako su mnogi elementi civilizacije postojali u “primitivnijim” društvima, ali bez stvaranja razarajućih elemenata. Neka društva su uspješno oblikovala vlastiti okoliš kako bi bio što produktivniji. Osnovna karakteristika ovakvih društava je briga o okolišu. Za razliku od lovačko-sakupljačkih skupina koje su uglavnom oportunističke, koriste što im priroda pruža. I za razliku od civilizacije koja je uglavnom eksploatistička. Stalno izmišlja nove načine da iscrpi svaki resurs koji poznaje.

Antropolozi u novije vrijeme sve više pretcivilizacijskih zajednica klasificiraju kao hortikulturalne. Pronađene su prastare šume hrane u Aziji i Južnoj Americi koje su izgradili i održavali upravo ljudi. Naprednim tehnikama obrade tla tisućama su godina povećavali plodnost. Izgradili su impresivne sustave navodnjavanja, te oblikovali teren da bude što produktivniji. A istodobno nisu narušili prirodnu ravnotežu, nisu doveli do iscrpljivanja okoliša niti ugrozili vlastiti opstanak.

Amazonska prašuma se sada smatra ogromnim šumskim vrtom koji su njegovale pretcivilizacijske zajednice. Nađena je mnogo veća koncentracija korisnih biljaka u blizini nastambi i duž uobičajenih puteva. U Sjevernoj Americi, najnaseljenije doline rijeka su izvorno bile šume hrane do dolaska europskih doseljenika. Prvi europski putopisci kada opisuju tadašnje krajolike istoka Sjeverne Amerike, zapravo opisuju šume hrane. Kasnije, nakon protjerivanja ili istrebljenja domaćeg stanovništva, slijedi degradacija upravo tih šuma hrane. Uklonjen je ključni element stabilnosti ekosustava, i to je bio upravo čovjek.

Zašto se o ovome tako malo zna?

Danas se povijest čovječanstva prikazuje na suviše pojednostavljen ili namjerno netočan način. Ljudi se prikazuju kao predodređeni za stvaranje civilizacije, tehnološkog i znanstvenog napretka, osvajanje i pripitomljavanje svakog kutka svijeta. Bilo kakvo odstupanje od tog puta ili smjera podrugljivo se naziva “povratak na staro”, u Srednji vijek, kameno doba. Ili imamo suprotno mišljenje koje ljude prikazuje kao jedinu lošu pojavu na planeti. Nešto što treba ograničiti u širenju, smanjiti utjecaj na planetu, ili dovesti do propasti civilizacije. Čak se i razvoj umjetne inteligencije hvali kao; da se netko brine o nama kada ne znamo sami. Izjednačavaju ljude sa kućnim ljubimcima.

Obje pretpostavke zanemaruju činjenicu da ljudi mogu funkcionirati i na razne druge načine. Mogu graditi društva koja imaju pozitivan utjecaj na ekosustav. I takva društva dokazano mogu opstati prilično dugo.

U čemu je razlika?

Zanimljiva je činjenica da upravo izvor hrane čini razliku. U velikoj mjeri, onako kako dolazimo do hrane, tako dolazimo i do svega ostalog. Toby opisuje, današnja civilizacija temelji se na usjevima žitarica (trava). Trave su biljke kratkog životnog vijeka. Za njihov uzgoj potrebno je eliminirati svu vegetaciju sa nekog prostora. Tako otprilike funkcionira i naša kultura. Eliminiramo svaki kaos, sve nepoželjno, pa prazan prostor ispunjavamo svojim stvarima. Koje su u pravilu kratkog životnog vijeka. Uzgoj trava ne zahtjeva razumijevanje kompleksnosti prirode, poštivanje finih veza među elementima okoliša.

Sjetvi prethodi eliminacija, raskopavanje, uništavanje staništa. Pa onda za razvoj trebaju gnojiva. Prije pojave kemijskih gnojiva, velika se površina koristila samo za potrebe hranjenja manje površine. Primjerice, za hektar usjeva potrebno je još nekoliko hektara pašnjaka. Njima je hranjena stoka i u konačnici se dolazilo do organskih gnojiva. Na pašnjacima se hranila i izvorna radna snaga, konji, volovi, koji su korišteni za obradu tla. Društvo je naviklo da velika površina hrani malu površinu. Sva društvena uređenja kasnije temeljila su se na istom konceptu. Iskorištavanje nečije radne snage. Iscrpljivanje okolnih resursa. Osvajanje novih prostora, kolonizacija.

Žito je moguće čuvati mnogo dulje nego, primjerice, krumpir ili lisnato povrće. Ako se društvo temelji na žitaricama, onda su potrebna skladišta, ekonomija, matematika. Žito ima veliku vrijednost u malom prostoru. Lako ga je ukrasti, pa je potrebna policija, zakoni, kažnjavanje. Za čuvanje i pripremanje hrane treba malo naprednija tehnika; lončarstvo, mlinovi… Tako društvo temeljeno na žitaricama postaje sve kompleksnije, radna snaga se specijalizira, stvaraju se međusobne ovisnosti, zajednice postaju sve veće. A onda treba mali korak i do velikih sukoba, ratova, jer na kraju, živimo na ograničenoj planeti. Prije ili kasnije postajemo nečiji resurs.

Je li permakultura (hortikultura) drugačija?

Prema mom shvaćanju i iskustvu, kada se promijeni izvor hrane, mijenja se i čovjek, društvo. Za održavanje neke biljke zdravom i dugovječnom, potrebno je razumjeti njene potrebe. To podrazumjeva šire shvaćanje prirode od onog što je uobičajeno u prethodnom primjeru. Kada vrtlar shvati da jedna biljka veoma dobro uspjeva u društvu drugih biljaka, vidi da isto vrijedi i kod ljudi. Vidi da u zdravom tlu biljka bolje napreduje, i isto mu pada na um kada je riječ o društvu. Lako je zaključiti da ako svoj okoliš održavamo zdravim i raznolikim, i nama će biti bolje. To je jedan drugi model razmišljanja i mislim da zaista čini razliku.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Permakultura se temelji na etičkim načelima:

• Briga o prirodi
• Briga o ljudima
• Pravedna raspodjela

Međutim, što to zapravo znači? Kako ova načela poštivati, primjenjivati? Pitanje je zapravo teže, problem je kompleksniji, nego se to čini.

Tri načela koja mogu značiti bilo što, pa čak i da ne znače ništa. Briga o kojoj prirodi? Kojim ljudima? Koji oblik brige? Tko treba o kome ili čemu brinuti? Koliko dugo, u kojoj mjeri? Možemo li jednostavnije reći “briga svih o svemu”? I što je onda ta raspodjela? Zar nije dovoljno da se o svemu pobrinemo? Što je briga, a što nije briga?

Meni ta etička načela dugo nisu dala spavati. Razmišljao sam, pa zar čovjek nije priroda? Kako je moguće da briga o prirodi može značiti:

• Briga o klimi
• Briga o tlu
• Briga vodi
• Briga o biljkama
• Briga o staništima
• Briga o mikroorganizmima
• Briga o pticama
• Briga o sisavcima
• Briga o divljim životinjama
• Briga o domaćim životinjama
• Briga o biološkoj raznolikosti
• Briga o starim sortama voća i povrća
• Ali ne i briga o čovjeku

Zar je čovjek umjetno stvorenje? Ili božanstvo? Je li permakultura toliko antropocentrična, da jedan organizam pored miliona ostalih stavlja na tron? Zar nismo tako i došli u situaciju da nam treba permakultura da ispravimo stvari?

Permakulturna etika

Otkako sam “u permakulturi”, imam dojam da je shvaćanje ove etike vrlo individualno, a često i zanemareno. Definicija permakulture obično započinje sa slikom neke farme, ili dvorišta. Vi na toj farmi uzgajate voće, povrće, meso. Brinete o svojim potrebama. Brinete i o samoj farmi. Zdravlju tla, čistoći i dostupnosti vode, održavate bioraznolikost… Brinete, dakle, o prirodi. I još ako nastane višak nekog proizvoda, možete ga podijeliti sa nekim. I tako si zabilježite “plus” za primjenu permakulture.

I onda dolazimo do realne situacije gdje nemate farmu. Nemate možda ni dvorište, ili je dvorište zapravo asfalt. Nemate uvjeta za uzgoj hrane, proizvodnju energije, a ni priroda oko vas nije u najboljoj formi. Osim toga, detektirali ste probleme u društvu i probleme u prirodi koji su mnogo širi, izvan vašeg dvorišta. Sada briga o ljudima postaje briga o nekim drugim ljudima, briga o prirodi postaje briga o cijeloj prirodi. Volontirate u ekološkoj organizaciji, humanitarnoj organizaciji, ili su vam svakodnevne aktivnosti tako oblikovane. Pazite na potrošnju plastike, fosilnih goriva, razvrstavate otpad. Prakticirate permakulturu na taj način.

Krivo…

Ne mislim, naravno, da je bilo što od spomenutog krivo, osim što se takvo djelovanje vezuje uz permakulturu. To što permakultura “brine o prirodi”, a vi brinete o prirodi, ne znači da prakticirate permakulturu. Sociologija, ekologija, humanost… To sve postoji i bez permakulture. I treba postojati, a permakultura treba tražiti praktična rješenja. Treba voditi dizajnu koji će olakšati da radimo to što volimo raditi.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Često čujem “nemam još svoju zemlju, pa se ne mogu baviti permakulturom“. Ili “imam 2000 m2 zemljišta, što da sad radim?“. To na neki način implicira da je bavljenje permakulturom isto što i uređivanje vlastitog imanja. Ili možda, uzgoj hrane, gradnja kuće. Ipak, rijetki su doista u prilici da imaju slobodan teren na kojem mogu raditi što god isplaniraju. Možda još nemate nekretninu. Možda imate zemlju, ali od nje i živite. Niste u prilici raditi drastične promjene u načinu korištenja. Možda nemate vremena da naučite permakulturu do te mjere da od nje zaista i živite. I što na kraju imamo, jest da se rijetki uopće odvaže na praktičnu primjenu permakulture. Kada to učine, rijetki među njima zaista dođu do željenih rezultata.

Što je to permakultura?

Ako “proguglamo”, naći ćemo slike krivudavih staza kroz seosko imanje. Polukružne ili spiralne gredice, na njima izmješano povrće. Kuće nepravilnih oblika od biološki razgradivih materijala. Bačve sa kišnicom uz kuću, kompostni wc sa urezanim srcem na vratima. Znači, nema šanse da bilo što od toga prakticirate ako imate stalan posao i život vezan uz grad. Ništa od toga ako vas životni partner ne podržava. Ništa od toga ako su vam djeca teenageri koji ne žele trčati na wc preko blatnog kokošinjca. Što ako se redovito selite, ili putujete? Što ako se jednostavno ne osjećate ugodno među ljudima koji se stalno smješkaju? Oni koji sjede na podu, vole se grliti i držati za ruke? Jeste li već shvatili, nije permakultura za vas?

Zašto to nije permakultura?

Permakultura je naizgled skup jednostavnih pravila i stereotipnih detalja. Ako ih površno shvatite, primjenite, dobijete neku karikaturu permakulture. Rješenja koja su izvađena iz konteksta. Beskonačna oponašanja bez jasnih ideja i dubljih shvaćanja. Kad takvo rješenje stavite u stvarno okruženje, dobijete nešto poput donje slike.

Nebitno gospodarite li dvorištem uz kuću ili stotinama hektara na regenerativnoj farmi. I dalje vas okružuje svijet koji vas ne podržava. Čini svaki vaš korak prilično teškim, a vaše rezultate nevažnim. Neki su dovoljno vješti, pa se uspješno sa time nose. Drugi (još) nisu. Sada bi mogli zaključiti, samo neka se to razvija. Uskoro ćemo imati mnogo više uspješnih permakulturnih farmi. Uskoro će svatko uzgajati ponešto hrane za sebe. Uskoro će se mnogi preseliti na selo, živjeti samodostatno. Malim koracima…

Ipak, to se ne događa. Možda nikad i neće, a ako se i dogodi, to neće biti na način da jedno rješenje reproduciramo bezbroj puta. Permakultura ne funkcionira na taj način, zato što ni priroda tako ne funkcionira. Priroda za svaki pojedini slučaj razvija jedinstveno rješenje, a uvijek uz primjenu jednostavnih pravila.

Nastavak teksta je za članove našeg kluba koji sudjeluju u radu. Pridružite se klubu, ili odaberite način za sudjelovanje u radu kluba.

Objavio: Nikola

Puževi – noćna mora vrtlara. Drugoplasirani u kategoriji omraženih stvorenja, odmah nakon korova. Kad bih dobio novčić za svako postavljeno pitanje kako ih se riješiti, bio bih bogat. Pogledajmo puževe iz perspektive permakulture i naučimo širok spektar načina kako se nositi s njima u našoj bašti.

Puž kao element permakulturnog sustava

Prije nego što prijeđemo na “borbu” s puževima, pogledajmo ih kao dio permakulturnog sustava. Puževi su element kao i bilo koji drugi, pa možemo analizirati njihove potrebe, proizvode i usluge koje pružaju (i da, one postoje) i njihove urođene osobine. Kao i svaka životinja, i puževi trebaju sklonište, vodu, hranu, uvjete za razmnožavanje i skrovište. Kao vrtlari, imamo značajan utjecaj na svaki od ovih elemenata, zar ne? Uskoro ćemo više o tome. Kopneni puževi pružaju proizvode i usluge. Oni igraju važnu ulogu u ekosustavima, zahvaljujući činjenici da se nalaze gotovo na samom dnu trofičke piramide. Većina njih su čistači, te uklanjaju ono što se kvari. Oni jedu trulu vegetaciju, uglavnom lišće, ali također se hrane micelijem, pa čak i tlom. Nažalost, postoje i vrste puževa koje vole hranu blisku ljudima – mrkvu, zelenu salatu, rotkvicu i gljive. Radi utjehe ću dodati da postoje i grabežljivi puževi koji se hrane drugim puževima. Puževi preferiraju hranu bogatu kalcijem, koja im je potrebna kako za izgradnju, tako i za popravak školjki i karapaca, kao i za zdravlje i reprodukciju općenito. Ove informacije daju nam nekoliko sjajnih savjeta, zar ne?

Puževi su hrana mnogim životinjama, od insekata, preko vodozemaca i gmazova, do ptica i sisavaca. Postoje vrste koje ne mogu živjeti bez puževa, poput određenih nematoda ili određenih vrsta krijesnica čije se ličinke mogu razviti samo u tijelima puževa. Puževi su vrlo važan izvor kalcija za neke ptice, zahvaljujući puževoj prehrani, u stanju su graditi ljuske od jaja. Karakteristična osobina puževa je način na koji se kreću, na mesnatoj nozi i gusta sluz koja prekriva njihova tijela. Ova sluz uglavnom sprječava isušivanje tijela puža, ali također štiti nogu od ozljeda grubim rubovima tijekom kretanja, a zahvaljujući svojoj ljepljivosti pomaže puževima da prevladaju čak i okomite zidove. Vrlo vrijedan savjet za nas je da se puževi učinkovitije kreću, što su vlažniji.

Velika većina puževa koji nanose štetu našim vrtovima su noćne životinje. Dane provode u skrovištima, ispod kamenja, dasaka, u posteljini. Prilično dobro vide, ne čuju, ali osjete vibracije tla i imaju izvrstan njuh koji koriste za pronalaženje hrane. Njihova zanimljiva osobina je to što se često vode mirisom dok lutaju tragom vlastite sluzi i sluzi svoje rodbine. Stoga, kada jedan puž negdje nađe hranu, drugima je lakše pronaći taj isti izvor hrane.

U Poljskoj postoji preko 170 vrsta kopnenih puževa (i gotovo 60 vrsta vodenih puževa). S gledišta permakulture, neprikosnoveni kralj je Helix pomatia. To nije samo najveći granatirani puž u Poljskoj, već i u Europi, on je i od ekonomske važnosti. Poljska je poznata po izvozu tih bića, uglavnom na francusko tržište, gdje je vinogradnjak poslastica.

U suprotnoj krajnosti puževe slave, odnosno sramote, je puž golać (Arion vulgaris), koji nanosi ogromnu štetu na usjevima voća i povrća. To je invazivna vrsta koja se kod nas pojavila krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća i od tada se širi na druga nalazišta. Naziva se i lusitanicus (Arion lusitanicus), iako neki istraživači ovo ime rezerviraju za puževe specifične za Pirenejski poluotok, dok je A. vulgaris taj nemilosrdni napadač s kojim imaju problema vrtlari. Zanimljiva skupina puževa su balavci, od kojih je najveći Veliki balavac (Limax maximus). Može narasti do 20 centimetara duljine. U Poljsku je dovezen s juga Europe i ovdje se vrlo dobro udomio, a posebno uživa u posjeti plastenicima i staklenicima, gdje obično nije dobrodošao. On je zanimljiv po tome što se može hraniti jajima drugih puževa. Druge slične vrste, manje, ali definitivno brojnije u našim vrtovima, poput primjerice malog sivog golaća, vrtlarima stvaraju najveće probleme, uništavajući cvjetnjake i hraneći se našim usjevima.

Permakulturni postupak odlučivanja o puževima

U slučaju svakog živog bića, ukoliko doista imamo permakulturu i njene etičke principe u srcu, analizu započinjemo sa mišlju da svaki život ima urođenu vrijednost. Takav je i život puža. Stoga, kao i u svakom drugom slučaju, u našem procesu donošenja odluka započinjemo s analizom rješenja problema na najmanje “invazivan” način sa stajališta okoliša, ekosustava i … samih puževa. Bez obzira koliko se trudili, nikad nećete pronaći manje invazivnu metodu rješavanja problema s puževima, nego … ne radeći ništa! Postoje slučajevi kada si možemo priuštiti da puževima žrtvujemo nekoliko glava salate ili nekoliko sadnica. Imamo dovoljno hrane za njih i za sebe. Gubitak možete nadoknaditi i sadnjom još nekoliko dodatnih biljaka. Takav postupak ima jednu vrlo praktičnu prednost – bez prisutnosti štetnika nemoguće je izgraditi populaciju njegovih prirodnih neprijatelja u našem vrtu. Možda, ako budemo strpljivi, priroda će nam automatski smanjiti broj puževa u narednim godinama. Tek kad se ovakva strategija pokaže neučinkovitom, pribjegavamo pasivnim strategijama, tj. onima koje puževe demotivišu da ostanu u našem vrtu, ali bez izravnog utjecaja na njih. Puž je taj koji “nogom” odlučuje kamo će ići, a mi samo suptilno predlažemo gdje će mu biti bolje. Metode korištene u pasivnim strategijama, s jedne strane, privlače puževe na područja udaljena od našeg povrtnjaka, s druge strane, blokiraju im pristup strateški važnim zonama vrta ili određenim biljkama.

Kad i ove mjere ne uspiju, prisjećamo se, usprkos svim našim simpatijama prema puževima, da je jedna od naših odgovornosti prema sebi ostvariti urod. Budući da pasivne metode nisu uspjele, uvodimo aktivnu regulaciju populacije puževa u vrtu, prirodnim metodama. Kad god je to moguće, taj posao prepuštamo drugima (pilići, patke, nematode), a samo u krajnjem slučaju sami odlazimo na posao, skupljamo puževe i postavljamo zamke. Ulovljenim puževima dajemo slobodu izvan našeg staništa ili ih smatramo vrijednim resursom za našu stoku. Ukoliko je, unatoč ovim mjerama, problem i dalje zahtijeva intervenciju, tek tada pribjegavamo drastičnim metodama, oduzimajući puževima život na licu mjesta. I ovdje se pokušavamo koristiti prirodnim metodama, ostavljajući za kraj spasonosne metode poput kemijske intervencije. Svaki oblik kemijske intervencije ima izravan ili neizravan utjecaj na hranidbeni lanac našeg ekosustava (druga životinja može jesti otrovani puž) i na život u tlu. Iz tog razloga upotrebu otrovnih tvari započinjemo s najblažom i najprirodnijom. Trovanje puževa granuliranim kemikalijama apsolutno je posljednje sredstvo koje bi trebali koristiti. Ako slijedimo gore opisani postupak donošenja odluka, bez eskalacije “borbe protiv neprijatelja”, osim ako nije prijeko potrebno, minimaliziramo svoj utjecaj na prirodni ekosustav našeg vrta i djelujemo u skladu s načelima permakulturne etike.

Pasivne metode kontrole populacije puževa

Osnovno oružje dizajnera permakulture u borbi protiv puževa je … dizajn vrta. Već u fazi promatranja placa i razgovora s klijentom trebao bi se “pojaviti” problem puževa. A kada se to dogodi, trebali bismo uključiti kontrolu nad njihovom populacijom na popis funkcija koje bi naš projekt trebao ispunjavati. Kao i obično u permakulturi, svaku funkciju treba obavljati više elemenata, a to mogu biti biljni, životinjski i neživi elementi. Počnimo s klasicima – odnosno pretvaranjem onoga što smo već naučili o puževima u praktična, pasivna dizajnerska rješenja. Imajući na umu način na koji se puževi kreću, cvjetnjake, pa čak i cijeli vrt možete okružiti plitkim “opkopom” ispunjenim materijalom po kojem puževi ne vole hodati. Slično tome, na svim stazama između gredica koristite šljunak ili šljunak s oštrim ili šiljastim rubovima, puževi ne vole hodati po takvim površinama. Planirajte staništa i skloništa za krastače, zmije i guštere u blizini povrtnjaka, spirala od kamenih biljaka također može igrati tu ulogu. Uklonite iz blizine povrtnjaka sve što leži na zemlji pod kojom se puževi mogu sakriti ili gdje mogu položiti jaja – bez staza od dasaka, bazena na napuhavanje, terasa ispod kojih se puževi mogu sakriti. Razmislite o upotrebi oštrog riječnog pijeska gdje god može djelovati kao prepreka puževima. Koristite uzdignute gredice, ako je moguće uz dodatnu sigurnost (o tome više za trenutak). Analizirajte upotrebu malča na gredicama, uklanjajući ga čak u potpunosti tijekom razdoblja velike aktivnosti puževa (kada biljke niču, neposredno nakon sadnje presadnica), te u vlažnim razdobljima, vraćajući se intenzivnom malčiranju kad dođe vrijeme suše.

Važan element vrtnog dizajna jeste i stvaranje primamljivih mjesta za prirodne neprijatelje puževa, iako to može biti mač s dvije oštrice. Na primjer, puževima se mogu hraniti krtice i rovke, ali njihova prisutnost u vrtu nije baš svima draga. S ježevima je situacija drugačija, sviđaju se gotovo svakom vrtlaru, iako osim puževa jedu, primjerice, korine gujavice. Da bi naš vrt mogao uspostaviti bilo kakvu prirodnu ravnotežu, divlje životinje moraju imati slobodan pristup do njega. Stoga ograde moraju omogućiti kretanje takozvane sitne divljači – vodozemaca, gmazova i malih sisavaca. Drugačije rečeno, jež neće pomoći ako ne može ući u vrt. Međutim, kada ipak uđe, mora se moći negdje skrasiti, odgojiti mlade, prezimiti. Isto tako, ptice trebaju mjesta za gniježđenje i uzgoj mladih. Što više slobodnih niša stvorimo (kućice za ježeve i ptice, divlji dijelovi vrta koji čine takozvanu zonu 5, gdje je ljudsko uplitanje minimalno), to je lakše pronaći prirodnu ravnotežu u vrtu. Također bismo se trebali sjetiti da što je vrt sterilniji i uredniji, to će biti manje šanse da će naši životinjski saveznici htjeti živjeti u njemu. Važan aspekt je ostavljanje velike količine jesenskog lišća u dijelu vrta u kojem mnoge životinje vole hibernirati. Takvo lišće treba biti ispod prevjesa drveća ili ispod velikih grmova kako ih vjetar ne bi otpuhao. Također bismo se trebali sjetiti da naši saveznici u borbi protiv puževa imaju raznolik jelovnik, koji može uključivati, na primjer, glodavce ili insekte. Pokušajmo zato namjerno i svjesno odustati od upotrebe otrovnih pripravaka koji bi neizravno mogli naštetiti našim saveznicima.

No, vratimo se puževima. Drugi niz pasivnih strategija povezan je s našim ponašanjem. Svakodnevne aktivnosti koje obavljamo u vrtu mogu biti odlučujući faktor kontrole populacije puževa. Dva najvažnija aspekta koja treba uzeti u obzir su higijena vrta i navodnjavanje. Steknite naviku uklanjanje oštećenog dijela biljke koji vidite na gredicama. Puževe privlači miris uvenulog ili trulećeg lišća, pa ih redovitim uklanjanjem ne dovodite u iskušenje da posjete vaše gredice. Bilo koji biljni otpad odmah odnesite u kompostere smještene negdje drugdje u vrtu. Ne ostavljajte smeće u kanti između gredica, posebno preko noći.

Što se tiče navodnjavanja, kada se borite s invazijom puževa, što je vaš vrt suši, to bolje. Znamo da puževi vole vlagu i da se hrane uglavnom noću, pa im ne možete učiniti veću uslugu nego obilno zalijevati gredice navečer. Jednostavna promjena, zalijevati isključivo ujutro, tako da gredice budu suhe do večeri, a to može smanjiti gubitke i do 80%. Drugo važno pravilo koje treba slijediti je odustajanje od navodnjavanja odozgo na biljke, malč i tlo. Umjesto toga, bolje je davati vodu samo u podnožju biljaka, na licu mjesta (ručno ili pomoću emitera) ili planiranjem sadnje uz sistem navodnjavanja kap po kap. Zahvaljujući tome (dok ne padne kiša ili se slegne rosa), malč ostaje suh na vrhu, što puževe obeshrabruje da posjećuju povrtnjak.

Važno pitanje je odabir biljaka u vrtu. Znamo da puževi vole salate, krumpir, grašak, grah i celer, pa ove biljke vrijedi saditi na najbolje zaštićenim mjestima. S druge strane, postoje biljke koje puževi izbjegavaju, uglavnom su to aromatično bilje i neke ukrasne biljke (npr. Ružmarin, pelin, luk, češnjak ili neven). Sadnja takvih biljaka na rubnim područjima može nam pomoći u zaštiti naših usjeva. Suprotno tome, postoje i biljke koje privlače puževe, a njima možemo dozvoliti da žive samo u određenom dijelu vrta. Takve biljke uključuju ljiljane, funkije, kadife, zvjezdane i rudbekije. Naravno, trajnice će biti puno otpornije na napade puževa od jednogodišnjih biljaka – ovo je još jedan argument za zasnivanje vaših projekata na njima kad god je to moguće.

Imajte na umu da je uzgoj monokulture najbolja gozba za puževe – što god da posadimo u vrtu gdje puževi stvaraju probleme, sadimo to kao polikulture, kombinirajući vrste koje puževi vole i one koje ne vole. Također bismo se trebali sjetiti da su puževi čistači koji uklanjaju slabe primjerke. Briga za stanje biljaka, a posebno priprema zdravih i jakih sadnica, ključ je obilnih usjeva. Što brže salata raste na gredici, to je manji rizik da puževi saznaju za nju i da je “ukradu”. Kaže se da što više gujavica ima u našem tlu, to je u pravilu manje puževa. Izmet gujavica sadrži hitinazu koju biljke apsorbiraju. Hitinaza koju unose štetnici slabi njihove karapce, što insekti definitivno ne vole, ali ni puževi, posebno oni bez školjki.

Pregled pasivnih rješenja završavamo razmatranjem pojedinačnih prepreka protiv puževa za pojedinačne gredice ili čak pojedinačne biljke. U vrtlarskim krugovima postoje činjenice i mitovi o raznim tvarima kojima puževi ne vole hodati ili o preprekama koje se ne usude prijeći. Nesumnjivo je da je učinkovita zaštita držati svaku biljku pod pojedinačnim staklenim zvonom , ali zahtijeva mnogo rada i nepraktična je. Kad sunce sija, naše biljke mogu pregorjeti. Tako su napravljeni zvona s ventilacijom na vrhu, ali to stvara rizik da nam puž upadne u zvono. Ljudska domišljatost, međutim, ne poznaje granice, pa su izrađivana staklena zvona sa opkopima ispunjenenim vodom…

Kad smo već kod vode, na mjestima na kojima puževi dovode vrtlare do očaja, koriste se i stolovi za uzgoj s visokim nogama, gdje svaka od njih stoji u kanti vode. Materijal koji se preporučuje kao prepreka za puževe je bakar – u obliku široke bakrene trake ili mreže. Puževi navodno mrze hodati po bakru, nažalost, moje osobno iskustvo pokazuje da neki ipak “uspijevaju”.

Malo sam pretjerivao sa ovim konceptom, na rekreacijskoj parceli gotovo okupiranoj puževima koristio sam dvostruku bakrenu žicu oko saksija, spojenu na bateriju od 9V. Puž koji je pokušao ući u saksiju bi se pecnuo i obično okrenuo natrag. Obično. Međutim, nekolicina puževa je uspjela prijeći uzduž žice, a ne preko nje, zbog čega su se uspijevali popeti preko barijere.

Postoje mnoga izvješća o učinkovitosti materijala kao što su ljuske jaja, vulkanska stijena i dijatomejska zemlja. Oni funkcionišu po principu oštrih rubova po kojima puževi ne vole hodati. I oni su zaista efikasni, ali moraju biti čisti i suhi. Kad se smoče ili kada ih, na primjer, prekrije lišće, njihova učinkovitost se u potpunosti gubi.

Aktivne metode, bezbijedne za puževe

Najčešća aktivna metoda koja potencijalno može biti bezbijedna za puževe je njihovo sakupljanje i “deložacija” izvan vrta. Dva glavna načina ovdje dobro funkcionišu, posebno kada se koriste zajedno: uklanjane puževa iz njihovih skrovišta tokom dana i sakupljanje noću, kada su u potrazi za hranom.

U vrtu možemo svjesno postaviti skrovišta za puževe, koje ćemo provjeravati svako jutro. To mogu biti isti elementi koje sam prije savjetovao izbjegavati, razlika je u kontroli. Stara daska, ostavljena na zemlji, uskoro će se pretvoriti u hotel za puževe, ali ako se provjerava svako jutro, pomoći će nam da ih se riješimo. Puževi vole naopake posude s komadićima mokrih novina i nešto hrane (kupus ili salata) unutra, kao i naopake polovice kore grejpa. Ključ uspjeha ove metode, kao i sljedeće, redovito je sakupljanje puževa od početka sezone, prije nego što oni koji su prezimili polože više jaja.

Druga metoda je sakupljanje puževa s naših gredica nakon što padne mrak. Opet, namjerno zalijevanje gredice vodom prije branja je ono što ranije nisam savjetovao, a ovdje to savršeno djeluje. Kad padne mrak, puževi izlaze na hranjenje, a najlakši način da ih vidite je u svjetlu svjetiljke koja svijetli ultraljubičastom svjetlošću – u takvoj svjetlosti jednostavno sjaje. Savjetujem vam da ih sakupite u rukavicama i odnesete daleko izvan vrta. Koristeći istodobno samo ove dvije metode, smanjio sam štetu od puževa na balama slame na gotovo nulu.

Aktivne biološke metode

Jedna od najpoznatijih permakulturnih anegdota kaže da je kao odgovor jednoj gospođi na problem s puževima, tvorac permakulture Bill Mollison rekao da problem nije previše puževa, već premalo pataka. Doista, patke, posebno indijske patke, vole jesti puževe. Međutim, nanose štetu i vrtu, pa je najbolje pustiti ih tamo da se hrane rano u proljeće. Nekoliko ovih patki može ukloniti puževe iz relativno velikog vrta (500-1000 m2).

Ostale divlje životinje koje jedu puževe su žabe i krastače. Prvima treba ribnjak, a drugima samo mračna i vlažna skrovišta. Zanimljiva skupina životinja koje se hrane puževima su kornjaši, posebno oni iz porodice kusokrilaca. Broj takvih insekata možete povećati postavljanjem kućica za njih ispunjenih slamom i sitnim kamenjem ili jednostavno gomilama sitnog kamenja ispod grana.

Nematode su vrlo učinkovite u suzbijanju puževa (utoliko što se njima komercijalno trguje). Žive nematode prodaju se u obliku suspenzije, u kojoj također postoje bakterije, koje su im hrana. Suspenzija se razrijedi i ugradi u tlo. Oslobođene nematode počinju aktivno tražiti puževe i kad ih pronađu, zaraze ih. Puževi su mrtvi u roku od nekoliko dana od zaraze. Obično morate pričekati nekoliko tjedana da biste dobili vidljive rezultate, pa to nije trenutna mjera. Loša strana ove metode je što ponekad smanjuje populaciju puževa na nulu, što zauzvrat smanjuje broj prirodnih neprijatelja puževa. Poslije nekog vremena, sa sljedećom invazijom puževa, možda ćemo biti sami u borbi s njima. Štoviše, nematode ne kontroliraju populaciju španjolskog puža. Također se ne zadržavaju dugo u tlu, pa tretmane treba ponavljati, a to košta. Najpoznatiji pripravak s nematodama je Nemaslug koji sadrži nematode opasne za puževe – Phasmarhabditis hermaphrodita.

Zasebna kategorija aktivnih metoda su one povezane s agrotehničkim tretmanima. Oranje, okopavanje i valjanje tla su postupci koji uništavaju puževe i njihova jajašca i oduzimaju im prirodna skrovišta. Naročito učinkovito djeluju kada ih napravimo po sunčanom danu, tada će se puževi sakriti u tlu i njihova će jaja najsigurnije i najbrže uginuti. Dobro, ali što je s tlom, a što s vodom koju sadrži? Orati tlo tokom suše? Kako se to odnosi na permakulturnu preporuku da se tlo što manje kopa? Spominjem ove metode za svaki slučaj, jer se one vjerojatno spominju u svakom tečaju vrtlarenja.

Prirodne tvari koje ubijaju puževe

Tko nije čuo za zamke s pivom? Pivo je manje-više prirodni proizvod, a puževe privlači njegov miris, ili tačnije, miris isključivo starog, izlapljenog piva. Važno je da pivo ne bude razrijeđeno kišom kako bi zamka uspjela. Puževi se tope u zamci, zbog neugodnog mirisa, savjetujem vam da ih često i redovito praznite.

Još jedan prirodni resurs koji dovodi puževe do smrti su mekinje. Puževi vole pšenične mekinje, ali mora biti fino mljeveno. Izbirljivi su i što se tiče marke – jedu neke mekinje, a druge ne. Mehanizam djelovanja mekinja je takav da kad ga puž pojede, dehidrira. Da bi funkcijonisalei, moraju biti suhe i treba ih dopunjavati nakon svake kiše. Srećom, ovo je jedna od najjeftinijih metoda.

Puževi definitivno ne vole sol, a sol ih ubija. Dakle, postoje vrtlari koji posipaju sol po svakom pužu na koji naiđu, a ja neću poreći, djelotvorno je. Svatko tko je ikad posipao sol na ranu, neka malo razmisliti prije nego što se posluži ovom metodom.

Puževe također ubija kofein, ali on mora biti u mnogo višim koncentracijama nego u espresso kavi. Tek koncentracija u rasponu od 1-2% ubija puževe kada se po njima popršće. Puževi navodno ne vole talog kave i izbjegavaju ga, nažalost u svom vrtu to nisam uspio primijetiti.

Češnjak također ubija puževe, ali u obliku ekstrakta, vrlo ga je teško izraditi u domaćinstvu. Međutim, pripravci koji sadrže odgovarajuće ekstrakte pojavljuju se na tržištu i za njih se kaže da su učinkoviti.

U poljoprivrednim školama uče nas da vapljenje pomaže u borbi protiv puževa na velikim površinama. Koristi se živo vapno, u dozama od oko 400 kg po hektaru. Tretman se izvodi kasno navečer, suhog dana, jer kao i kod ostalih metoda, djelotvornost značajno pada u kišnim danima.

Hemijska kontrola puževa

Kad smo iscrpili sve gore navedene mogućnosti, a problem s puževima i dalje nas muči, okrećemo se hemijskim pripravcima.

Komercijalni pripravci protiv puževa temelje se uglavnom na željezu. Postoje vrlo značajne razlike između pojedinih pripravaka, ovisno o njihovom sastavu. Pripravci koji sadrže željezni fosfat relativno su sigurni pripravci, ne truju ljude i životinje koji se hrane puževima, iako su i dalje opasni, na primjer, za gliste. Najveću štetu ne nanosi samo željezo, već hemikalije koje ga održavaju u kelaciji (poput EDTA). Ipak, takvi su pripravci odobreni za uporabu u certificiranom organskom uzgoju.

Pripravci koji sadrže druge spojeve željeza obično su otrovni za insekte, ptice i ostale divlje životinje. Ako posegnete za pripravcima željeza, pobrinite se da su na bazi fosfata. U prodaji su i pripravci koji sadrže nehelirani željezov fosfat i oni su najsigurniji, ali nažalost – zahtijevaju čestu primjenu jer su nestabilni. Postoje i pripravci na bazi metaldehida ili metiokarba, ali zbog njihove toksičnosti za ljude, životinje i biljke, isključujem mogućnost njihove upotrebe u permakulturnom vrtu.

Raznolikost, stabilnost, obilje

Kao i obično u permakulturi, u slučaju kontrole populacije puževa, kombinacij različitih metoda, koje se koriste umjereno intenzivno, obično dovodi do stvaranja specifične ravnoteže u kojoj je i vuk sit i ovce na broju, tj. obilje hrane je dovoljno i za nas i za puževe. Tada postižemo stanje u kojem ne radimo ništa spomenuto ranije, kada naš mali ekosustav radi sam, bez naše intervencije.

Po mom mišljenju, ključ rješavanja problema s puževima u vrtu nisu same metode, već njihova dosljedna primjena kada su najučinkovitije. Univerzalno načelo permakulture govori nam da “a stich in time saves nine”, odnosno jedna mala intervencija kad je problem mali, uštedjet će nam puno truda da riješimo problem ako ga pustimo da naraste.

Nadam se da će gore predstavljene metode olakšati permakulturnim vrtlarima da se bave problemom puževa, a možda, tko zna, čak i da se s njima sprijatelje? Ipak, to su fascinantne životinje… Jeste li znali, na primjer, da su puževe školjke gotovo uvijek okrenute u smjeru kazaljke na satu? U Indiji se puževi s školjkama u suprotnom smjeru smatraju svetima… ali to je vjerojatno tema za sasvim drugi članak.

Izvor: Wojciech Górny, Permakulturowa kontrola populacji ślimaków

Objavio: Anel

U poslednjem delu serijala “Šta je permakultura?”, Medi istražuje rad sa prirodnim silama u prostoru kao i u društvu.

Permakultura, spoj održive poljoprivrede ali i rastuće trajne kulture, znači rad sa prirodnim silama poput vetra, sunca, vode, sila sukcesije, životinja i drugih “prirodnih” energija. Ovi permakulturni dizajni pružaju hranu, sklonište, vodu i ispunjavaju druge potrebe neophodne za izgradnju održivih zajednica sa minimalnom radnom snagom koje pritom ne iscrpljuju kopna i bioregionalne, regionalne, nacionalne, pa čak i globalne ekosisteme.  To bi trebao biti ideal: stabilnost, diverzitet i princip sedme generacije. To je vizija čitave kulture uključujući poljoprivredne sisteme koji obezbeđuju potrebe ljudi bez oštećenja ekosistema u kojima živimo. Ključne misli su: izobilje, produktivna ekologija, biodiverzitet, stabilne i mirne kulture kao i razumevanje naše duboke međuzavisnosti kao ljudske vrste.

Izvan zakona fizike?

Živimo u svetu punom prirodnih sila ili zakona, ali dali su oni zaista samo oni o kojima smo učili na časovima fizike u školi? To jest, tri zakona kretanja Isaka Njutna, koja opisuju osnovna pravila o tome kako se kretanje fizičkih objekata menja ili njegov “zakon gravitacije” plus dodatak Ajnštajnove teorije opšte relativnosti koja pruža sveobuhvatnije objašnjenje fenomena gravitacije?

Da i ne.

Znamo da gravitacija određuje predmetima da padaju na zemlju, da voda teče nizbrdo, da kretanje neživih objekata nizbrdo oduzima minimalnu energiju, čak i da su zgrade dizajnirane pomoću efekata gravitacionih sila koristeći kompresiju koja ih drži zajedno i pomaže da se usidre. Stoga dizajniramo sisteme koji koriste nagib na gradilištu prilikom postavljanja sistema za odvod vode, prilikom pravljenja jaraka za skupljanje vode i drugih hranljivih materija kao i pri kretanju materijala. Ako želimo da pošumimo obronke brda optimizirajući prirodnu regeneraciju, sadimo na vrhu padine, omogućavajući drveću da se seje nizbrdo. Takođe razmatramo ograđivanje životinja koje brste biljke, kao što su jeleni, bar dok mladice ne porastu.

Mikroklime

Sadimo vetrobrane kako bismo stvorili mikroklimu i postavili naše kuće, strukture i bašte tako da iskoriste njihove zaklone. Nežne biljke postavljamo u mikroklime van domašaja vetra (i ako je moguće, na najjače podnevno sunce). Vetroelektrane postavljamo na vetrovitim grebenima radi maksimalne efikasnosti, a solarne panele na najsunčanijim mestima kako bi proizvodile struju i grejale vodu.

Ovi primeri deluju kao zdrav razum, ali iznenađuje koliko je veliko iskušenje da ponekad zanemarite razum ako vijate velike snove!

Isto tako, na časovima biologije učimo o prirodnim silama kao što su:

Geotropizam – pojava rasta korena biljke prema dole

Fototropizam – pojava rasta biljaka prema svetlosti

Hidrotropizam – pojava rasta korena biljke prema vodi

Kao dizajneri permakulture, bilo bi glupo pokušavati poricati ove sile, stoga je važno truditi se da ih unutar naših dizajnova unapredimo. Na primer, sađenje biljaka koje vole svetlo u hladnom i mračnom šumskom vrtu, zbijajući ih u složene slojeve, i očekivati da izrastu u zdrave primerke kontrira fototropizmu. Umesto toga, želimo da podstaknemo optimalne uslove za zdrav razvitak sađenjem biljaka dalje jednih od drugih nego što bismo to činili u tropskim i subtropskim predelima.

Nasledstvo i ostali kopneni obrasci

Naše osnovno obrazovanje nas uči o prirodnim silama, pomaže nam da shvatimo kako da ih prepoznamo i da sarađujemo s njima, ali permakulturni dizajn je mnogo više od shvatanja proste fizike. Posmatrajući prirodu možemo učiti iz njenih obrazaca. Učimo o prirodnom nasledstvu u šumama. Drvo padne u našoj lokaknoj šumi, i svetlost se probije kroz nadstrešnicu. Šta tu onda raste i kojim redosledom? Učeći iz dugotrajnog posmatranja, možemo imitirati ovo prirodno nasleđe u našim baštama, zamenjujući jestive, lekovite i vlaknaste biljke sa čistim domaćim biljkama u nišama koje će im najviše odgovarati. Mi oponašamo divlje biljke i pokušavamo da stvorimo lako održivo, polu-divlje, i zdravo udruženje biljaka obraćajući pritom pažnju na količinu prinosa koji želimo da postignemo.

Životinje

I životinje nam mogu pomoći da razumemo naš pejzaž. Ako je kravama i ovcama dozvoljeno da pasu na odgovarajućem, biološki raznovrsnim područjima, one će prirodno birati biljke koje će im pomoći da održe svoje zdravlje. Posmatrajući šta one biraju možemo razviti biološki raznolike pašnjake sa pravim balansom trava i lekovitih bilja kako bi im omogućili da ostanu u dobrom stanju. Pasući na monokulturama raža, životinjama se smanjuje imunitet, što onda nalaže potrebu za antibioticima u njihovoj hrani, lekovima koji na kraju truju njihovo mleko i meso i stvaraju imunitetsku tempiranu bombu za ljudsko zdravlje.

Životinje tako mogu obavljati zadatke za nas – one su prirodne sile sa kojima možemo sarađivati. Na primer, svinje možemo da koristimo za oranje zemlje, time je pripremajući za sadnju, ovce za košenje trave (na mom lokalnom groblju se retko viđa kosilica, crkva koristi ovce), kokoške za plevljenje i patke za suzbijanje štetočina.

Nasledstvo u organizacijama

Kada učimo o nasledstvu, započinjemo s korovom, hrapavim biljkama koje kolonizuju golo tlo uprkos uslovima. U društvu takođe možemo imati ”korov” – hrapave pojedince koji kolonizuju novo tlo – uvodeći potpuno nove ideje koje ostatak društva često smatra apsurdnim. Bill Mollison je klasični korov, čovek koji je plivao protiv plima prihvaćenih ideja i predvideo efekte industrijske monokulture na zdravlje tla i opadanje prinosa. Bill je koosnivač permakulture u Australiji 1970-ih godina, mnogo pre nego što se većina nas, kao odgovor na njegova otkrića, probudila pred ekološkom krizom. Gandi je bio nekonformistički korov. Odbio je da prihvati britansku vladavinu Indijom i bespogovorno se zalagao za nezavisnost. Nelson Mendela je takođe bio korov, spreman da decenijama izdržava zatvor i optužbe pristalica apatije da je nasilni terorista.

Korovi u društvu su često neumoljivi. Oni odbijaju komformizam. Prema tome, mogu biti veoma čvrsti karakteri! Korisno je imati na umu da kada radite sa njima morate da im date dovoljno slobode. Potrebni su nam korovi, inače bi naše intelektualno, umetničko, naučno i filozofsko tlo bilo ogoljeno novih ideja.

Nakon korova dolaze pioniri, ljudi koji pokupe ideje korova i sprovode ih. Dok su ljudski korovi poput bodljikave trave, pirike, maslačka, ili koprive, koji pokrivaju i stabilizuju tlo u kojem žive, pioniri su sledeći nivo našeg društvenog ekosistema. Poput žutilice, jove, ili vresa,  oni ili donose plodnost ili postavljaju svoje korenje i počinju kolonizirati drugi nivo (kao pionirsko grmlje ili mala stabla). Oni su azotni fiksatori koji oplođuju zemlju koju je korov kolonizovao. Razvijaju se, evoluiraju, testiraju, grade tlo, stvaraju nove slojeve razumevanja… I oni mogu biti neumoljivi, očigledno opsednuti istraživanjem onoga što nije uobičajeno prihvaćena mudrost. Pioniri su motivisani nekonformisti, sposobni da uzimaju koncepte, ideje, otkrića i razvijaju ih i prilagođavaju. Takođe mogu biti prilično neumoljivi u odnosu na druge ljude iz svoje društvene grupe. Ako prepoznate pionira, morate mu oprostiti njegovo iskreno samopouzdanje. Njima je ono potrebno kako bi preneli baklju korova na sledeći korak.

Tokom sledeće faze uspeha, udahnimo uzdah olakšanja. Sada je vreme da biljke dožive vrhunac. Golo tlo je kolonizovano i stvorena je plodnost. Imamo korenje, prizemni pokrivač, grmlje i malo drveće. Biološka raznovrsnost staništa počinje da raste i stvara se mikroklima koja može da podrži veliku stabilnost vrha nadstrešnice. Sada je vreme za velike hrastove, bukve, džinovske sekvoje, najviša stabla prašume…sporije rastuća veličanstvena stvorenja naše šume i naših okeana. U našoj kulturi, pored naših ekosistema, možemo podržati i uživati i u našim vrhunskim vrstama, onim koji posao pionira i korova prenose na drugi nivo. Oni ne smeju biti pomešani sa nekonformistima iz prethodnih faza, oni su u stanju da sintetišu ideje i otkrića svojih prethodnika i razviju ih do sledećeg nivoa mudrosti i uvida. Možete tvrditi da je Vinston Čerčil bio klasičan primer vrhunske vrste, primer vođe koji je u stanju da ujedini narode i nadahne ljude da se odupru zlu fašizma.

Životna sila

Postoji još jedan nivo prirodnih sila koji možemo istražiti, koji se nalazi izvan sfere konvencionalne nauke. On je poznat u kineskoj medicini već hiljadama godina, i zove se „Ki“. „Ki“ je takođe poznat i kao Životna sila i predstavlja životnu energiju. Nikada niste svesniji misteriozne priode Ki-ja, dok ne vidite leš svog prijatelja ili rođaka. Osoba je i dalje unutar tela, ali očigledno je da gledamo praznu školjku, a ne suštinu osobe koju smo tako dobro poznavali. To je duboko i ponižavajuće iskustvo. Iskra života, tako dragocena, je otišla.

Ta iskra teče kroz sve nas. Možemo raditi sa ili protiv nje. Kako raditi sa njom? Dobra ishrana, vežbanje, mentalni stav, ravnoteža, prirodni lekovi koji ne samo da uravnotežuju telo fizički, već rade sa osobom u celini i pomažu u uravnotežavanju emocionalnih i mentalnih nivoa. Duh takođe možemo hraniti tako što ćemo produbiti našu vezu sa životnom energijom, provodeći više vremena napolju u prirodi, diveći se različitim godišnjim dobima, pejzažima, promenljivim vremenskim obrascima, velikim otvorenim prostorima… Svako ima svoj način na koji će to da radi. Jedan od mojih najdražih jeste vožnja kajakom po rukavcima ili na moru, plivanje u divljini, penjanje po brdima. Želim da uživam u lepoti sveta i da je duboko ispijem, kako bi mogla da me neguje kada se vratim poslu i stolu.

Životna snaga se takođe može podstaći, gajiti i slaviti zajedno sa drugim ljudima, unutar naše grupe, zajednice i društva. Velika umetnost i muzika imaju sposobnost da to čine, kao i deljenje velikih nauka, filozofije, inovacija i otkrića. Tamo gde postoji kreativnost bilo kakve vrste unutar etičkog okvira za unapređenje života, koji je od koristi čovečanstvu, srodnim bićima i ekosistemima na ovoj planeti, dešava se proslava životne snage. To je razlog zašto su etike Brige o Planeti, Brige o Ljudima i Poštenog Udela osnova permakulture i zašto su toliko bitni. Društvo bez etike postaje brutalno, postaje trka za prikupljanje resursa koja zanemaruje ograničenje rasta, kojoj nedostaje saosećanje za manje sposobne i ugroženije ljude, i ultimativno je duboko destruktivna za većinu ljudi i planetu.

Iz ove perspektive, vraćamo se na početak ove serije, na moj prvi članak o permakulturnoj etici (vidi dole).

Ono što mislimo da je početak, često je kraj
A doći do kraja znači započeti ponovo
Kraj je tamo odakle krećemo
Nećemo prestati sa istraživanjem
I kraj svih naših istraživanja
Će biti dolazak na mesto gde smo počeli
I shvatanje tog mesta po prvi put.

Little Giddings, Four Quartets, T S Eliot

Izvor: 8. Working With Not Against Natural Forces – an original permaculture principle
Napisala: Medi Harland, preveo: Marko Burić

Maddy Harland je urednica i suosnivačica časopisa Permaculture, međunarodne periodične publikacije na engleskom jeziku koja objavljuje sadržaje iz područja održivog življenja: od permakulturnog vrtlarstva, preko održive arhitekture i zelenog graditeljstva, do prijevoza s niskim ekološkim otiskom i održivih zajednica. Maddy Harland je i suosnivačica izdavačke kuće Permanent Publications koja objavljuje knjige iz područja praktične zaštite okoliša. Autorica je knjige Fertile Edges: Regenerating Land, Culture and Hope (nije objavljena na hrvatskom). 
Ovaj članak izvorno je objavljen na www.permaculture.co.uk. Za dobivanje više informacija o permakulturi širom svijeta možete se pretplatiti na tiskano izdanje časopisa. Pretplatnici dobivaju pristup elektroničkom izdanju svih do sada objavljenih brojeva časopisa, od 1992. godine. Časopis Permaculture nudi i besplatne video sadržaje putem kanala na YouTube-u, na teme od šumskog vrtlarstva, preko zelene gradnje do regenerativne poljoprivrede.

Objavio: Perforum

Medi istražuje intenzivne sisteme malih razmera, diskutuje neonikotinoide i opadanje populacije pčela, činjenicu da nam globalnu prehrambenu industriju drži 10 korporacija, dizajn eko-gradova i predlaže da ponekad mali ili intenzivni sistemi nisu pogodni za permakulturni dizajn.

Permakultura se tradicionalno zalaže za male intenzivne sisteme. Umesto velikih monokultura sa ogromnim poljima koja su pogodna za mašine koje koriste fosilna goriva, koje služe za đubrenje, setvu i žetvu, na farmi imamo tradicionalniju mešavinu raznih malih polikultura koje zavise od bioloških resursa, umanjuju ili čak skroz uklanjaju potrošnju fosilnih goriva, koriste ljudski rad i onda tehnike koje oponašaju prirodne sisteme da bi dali prinose i umanjili ljudski rad. Oni uključuju: zagrtanje radi povećanja plodnosti i smanjenja korova; gajenje zelenog đubriva, kako bi se pokrila zemlja, sprečio korov i povećala plodnost; upotreba životinja da umesto mašina oru zemlju; imitiranje vertikalnih slojeva guste šume sađenjem korenja, pokrivača tla, malih žbunja, većih grmlja, malih drveća i na kraju velikih drveća, zamenjujući ovaj prirodni obrazac jestivim, lekovitim i korisnim vrstama kako bi se stvorili najveći mogući prinosi. 

Zašto promovišemo intenzivne sisteme malih razmera?

Postoji više razloga povezanih sa njihovom inherentnom održivošću. Mali sistemi su produktivniji po hektaru od monokulturnih. Biološki su raznovrsniji i ekološki stabilniji. Monokulture velikih razmera zahtevaju malo ljudskog uloga, ali zavise od fosilnih goriva za đubrenje i transporta produkta, dok mali sistemi zahtevaju više ljudske pažnje. Ali zbog načina na koji naša prehrambena industrija i ekonomija rade, uprkos manjim prinosima po hektaru, monokulture velikih razmera su isplativije po hektaru na globalnom tržištu. One, međutim, ne održavaju zemlju koju koriste. One uzimaju minerale iz zemlje i uništavaju ju kao živu prehrabenu mrežu. Ne postoje ni resursi koji su im potrebni da bi to bilo održivo – već je široko prihvaćeno da svetske rezerve nafte neće trajati večno, i da su tehnike za izvlačenje nafte energetski intenzivne i zagađuju okolinu. U određenim geološkim uslovima, izvlačenje može da izazove i zemljotrese.

Neonikotinoidi

Možda je i hitnije pitanje neonikotinoida – pesticida koji utiču na centralni nervni sistem insekata i stvaraju probleme sa kolonijama pčela. Uprkos novim istraživanjima koji ukazuju na njihove razorne posledice, britanska vlada je zaključila da nije potrebna promena u britanskoj regulaciji, uprkos svim savetima ostalih zemalja Evrope. 

Pozicija Britanije je u suštoj suprotnosti sa stavom Francuske, koja je u junu zabranila jednu vrstu pesticida, tiametoksam, koji je proizveo Švajcarski hemijski gigant „Syngenta“. Francuski naučnici rekli su da to umanjuje sposobnost pčela da nađu put nazad do svojih gnezda. Poslanica i član zelene partije Caroline Lucas opisala je britanski stav kao „nezamislivo samouveren“.

Širom sveta raste zabrinutost da hemikalije mogu uticati na sposobnost pčela da oprašuju useve, nešto što bi imalo katastrofalne posledice za poljoprivredu. Oprašivanje pčela u Britaniji procenjeno je na 200 miliona funti godišnje, a širom sveta 128 milijardi funti.

Francusko istraživanje objavljeno je u martu u časopisu „Science“ istovremeno sa drugom studijom britanskih istraživača sa Univerziteta Stirling, koje povezuje neonikotinoide sa padom broja bumbara. Britanski tim pokazao je da je proizvodnja matica, neophodnih za nastavak kolonija bumbara, opala za 85 odsto nakon što su bile izložene realnim količinama drugog neonikotinoida, imidakloprida, koji je napravila nemačka kompanija Bayer.

Jedan od glavnih problema sa ovim oblicima pesticida je taj što su ‘sistemski’ – unose se u svaki deo biljke koji se njima tretira – uključujući polen i nektar. To znači da ih pčele i drugi insekti oprašivači mogu upiti i preneti otrov nazad u svoje košnice ili gnezda. Ove hemikalije ne diskriminišu i imaju efekat na svakog insekta oprašivača, a ne samo na ciljane vrste.

Uvedeni od strane Bayera početkom 1990-ih, neonikotinoidi su postigli velik komercijalni uspeh – Bayer-ov imidakloprid je bio njegov najprodavaniji insekticidid 2009. godine, zaradio im je 510 miliona funti, i koristio se na velikim površinama. Oko 30% britanskih obradivih zemljišta – 3.14 miliona hektara – tretirano je hemikalijama u 2010. godini.

Jasno je da je ovo politička i ekonomska, a ne racionalna i naučna odluka. Kakav bi uticaj bio gubitak pčela iz našeg ekosistema? Od oko 240.000 cvetnih biljaka u Severnoj Americi, tri četvrtine zahtevaju oprašivanje pčelama, pticama, slepim miševima, i drugim životinjama ili insektima kako bi urodile plodom. Sada postoji veliki posao u zemljama poput SAD-a i Australije da donose i puštaju pčele u drugim zemljama kako bi oprašivale polja useva.

Globalna prehrambena industrija

Naš trenutni globalni trend odnosi se na ekonomiju obima, povećavanje dimenzija, što veće to bolje, i da monopoli imaju najveću zaradu. Korporacije su manipulisale naš ekonomski sistem kako bi imale što veću kontrolu. Našu globalnu prehrambenu industriju u stvarnosti kontroliše 10 velikih kompanija: Coca-Cola, Associated British Foods (ABF), Danone, General Mills, Kellogg, Mars, Mondelez International (prethodno Kraft Foods), Nestlé, PepsiCo i Unilever. Zajedno imaju oko 1,1 milijardi dolara prihoda dnevno u industriji proizvodnje hrane koja vredi 7 biliona dolara, a koja čini oko 10 procenata globalne ekonomije. Po količini gojaznosti, bolesti srca i tip 2 dijabetesa u industrijski razvijenom svetu jasno je da im je primarni cilj profit, a ne zdravlje potrošača.

Tvrdim da bi trebali da bojkotujemo ove proizvode, i da treba da naučimo da kuvamo jeftine obroke od sirovih sastojaka koje smo ili sami uzgajali ili kupili u lokalnoj radnji, po mogućnosti od organskog proizvođača. Ako bismo odlučili da jedemo meso, to ne bi trebalo da bude svaki dan i trebalo bi da je uzgojeno lokalno u malim sistemima. Ne postoji ništa toliko edukativno ili ponizno kao sam čina oduzimanja života, bilo da se radi o stoci u malom gazdinstvu ili na farmi ili o divljem stvorenju, kojeg koljemo i jedemo. Bez obzira na vaše moralno ubeđenje, nesumnjivo je da mesni proizvodi u komercijalnim razmerama oslobađaju velike količine ugljenika. Konačno, ako kupujemo egzotične proizvode, trebali bismo podržati zanatske proizvođače. Ovi izbori bili bi način življenja principa malih intenzivnih sistema.

Optimalno određivanje veličine

Kada gledamo veće skale, održivost je kritični faktor. Tu optimalno određivanje veličine dolazi do izražaja. „Optimum“ definišemo kao probitačan ili najpovoljniji iznos za određenu situaciju. Krenimo od početka i razradimo ovu ideju.

Optimalna širina za povišene vrtne krevete je dvostruko veća udaljenosti koju mogu dosegnuti da bih mogla udobno sejati, pleviti i brati.

Postoji optimalno određivanje veličine za očuvanje retkih ili ugroženih vrsta kako bi se osiguralo da ne postanu ranjive od previše međusobnog parenja. Moramo održati genetski fond zdravim i što raznovrsnijim.

Postoji i optimalan broj stanovnika za održiva ljudska naselja. Na primer, u Centru za Održivost treba da postoji određeni broj rezidentnog osoblja i volontera koji bi samo obavljali poslove u različitim delovima dana. Na primer, moramo biti ovde preko noći kako bismo se pobrinuli za goste koji borave u našem eko-hostelu ili u našem kampu. Ali za nas nije sve u optimalnom određivanju veličine. Potrebna nam je mešavina ljudi na licu mesta sa različitim veštinama i iskustvima i ravnotežom polova. U idealnom slučaju, potrebno nam je najmanje sedam stanovnika, a većina njih moraju biti stalni stanovnici da bi zadovoljili naše praktične i socijalne potrebe. Jasno je da prosto zapošljavanje radnika u smenama “od 9 do 5“ ne čini ovaj centar „održivim“ niti stvara zajednicu.

Postoje optimalna određivanja veličine i za izdavačku kuću. Kada su se „Permanentne Publikacije“, koje izdaju časopis „Permakulturni magazin“ i niz knjiga, sastojale od samo 3-4 osobe, bilo je zaista teško sve obaviti. Jednostavno nismo mogli efikasno da uređujemo, dizajniramo, prodajemo i fizički objavljujemo izdanja časopisa, a kamoli da sami proizvodimo knjige između svakog časopisa, a da ne osetimo iscrpljenost. Čim smo to ekonomski mogli priuštiti, počeli smo da gradimo tim i takođe uključujemo partnere da podelimo neke zadatke. Sada kada smo osnovna grupa od pet ljudi, pola sa punim radnim vremenom, u večitom partnerstvu sa drugim organizacijama koje nam pomažu da plasiramo na tržište i distribuiramo svoje naslove, stvari su mnogo upravljivije. U stvarnosti, međutim, još uvek moramo da prerastemo u tim od sedam kako bismo bili u optimalnoj veličini. Kao grupa još uvek radimo više posla od jedne osobe. To znači da nemamo vremena da se posvetimo drugim aktivnostima, poput obrađivanja zaista sjajnog permakulturnog vrta (Tim-ova i moja ambicija), na primer.

Intenzivni sistemi malih razmera kao osnova?

Da li bismo trebali kao permakulturisti uvek da zagovaramo intenzivne sisteme malih razmera? Budući da većina svetske populacije koja raste, živi u velikim gradovima, ovo je ideal koji nije ostvariv. Permakulturisti moraju svoju pažnju usmeriti ka dizajniranju naselja velikih razmera i svih pratećih elemenata koji su im potrebni, pokušavajući da ih učine što održivijim. Da bismo to uradili, moramo da ugradimo druge permakulturne principe u naš dizajn, poput energetskog ciklusa, na primer, kao našu prvu strategiju.

Takođe moramo podeliti geografska područja velikih gradova na odeljenja ili zone. Možemo koristiti političko zoniranje, ali zone se mogu definisati i njihovom funkcijom. Stambeni prostor se po karakteru, sredstvima i funkciji veoma razlikuje od industrijskog područja. U idealnom slučaju, gledamo na stvaranje manje definisanih funkcija i započinjanjemo proces mešanja funkcija ili u najboljem slučaju proces višefunkcionalnosti. Želimo stambene zgrade pomešane sa rekreacionim površinama, gradskom poljoprivredom, vrtovima, preduzećima, maloprodajnim objektima, fabrikantima, proizvođačima, zanatlijama…

Trenutno sve delimo u našoj zajednici za urbano planiranje i demontiranje zoniranjem aktivnosti u formi kulturnih monokultura. To vodi do unutrašnjih gradskih tržnih centara koji su noću napušteni, industrijskih imanja bez zelenih površina, privremenih ‘sela’ koja su danju prazna od ljudi, u kojima se ne uzgaja hrana, elektrana zoniranih izvan grada i bez podsticaja za instaliranje mikro-obnovljivih izvora energije i ogromne površine zemlje posvećene industrijskoj poljoprivredi, gde se proizvodi transportuju fosilnim gorivima. Jasno je da ovo zoniranje nije ni energetski efikasno ni kulturno prijatno za život.

Kuba је često idealizоvana kao mesto koje je razvilo urbano obilje u obliku intenzivne organske poljoprivrede u unutrašnjosti grada i obnovljive energije kao odgovor na gubitak zaliha jeftine nafte kada je Sovjetski Savez propao i počeo embargo SAD-a. Kuba je razvila mnogo primera organske poljoprivrede i svoje veštine i tehnike izvozi u druge zemlje. Tamo nije raj, ali je pionir mnogih primera koji se mogu primeniti na gradove koji traže veću održivost. 

Mentalno skaliranje i  definisanje zadataka

Još jedan primer je grad Kuritiba u Brazilu gde su problemi siromaštva, sezonskih poplava, otpada, transporta i sirotinjskih četvrti rešeni sa malo novca, ali sa mnogo političke volje i revolucionarnih ideja. Mnoge od njih su jasni primeri primenjenih principa permakulture. Definisanjem gradskih problema, ljudi su razvili lakše puteve za njihovo rešavanje. Ali suština ovoga je ideja da se optimalno određivanje veličine podjednako odnosi na fizičko određivanje, kao i na određivanje i definisanje zadataka na mentalnom nivou kako bi ih učinili dostižnim ili rešivim. To znamo iz ličnog iskustva. Ako razdvojimo zadatke i rasporedimo ih, i ono ne moguće postaje moguće.

Iako su permakulturni sistemi uglavnom malog obima, to nije uvek slučaj. Važno je da ne ograničavamo naše sisteme na male veličine. Agrošumarski sistemi mogu i dizajniraju se i sade se preko velikih površina u Amazoniji gde su posečene originalne prašume.

Slično tome, održivo šumarstvo se povećava. Gajenje useva drveća koja se neće seći da bi se smanjio ugljenik u vazduhu, ili koje će se selektivno seći za drvo visokog kvaliteta nije ni intenzivan proces, niti je malih razmera, ali može da sadrži dizajn permakulture.

Još jedan primer je Sep Holzerov pejzaž zadržavanja vode. Sep nije ljubitelj malih razmera, i ima veliku viziju za poboljšavanje pejzaža. Pričamo o potencijalnim strategijama za upravljanje vodom čitave države. Pogledajte njegovu knjigu “Pustinja ili raj“.

Ne možemo se odnositi prema dizajnu permakulture kao prema fiksnoj disciplini. Razumevanje kako ekosistemi funkcionišu i primenjivanje i oponašanje te prirodne inteligencije, jeste proces koji se razvija. I dalje imamo mnogo toga da naučimo.

Izvor: 7. Small Scale Intensive Systems – an original permaculture principle
Napisala: Medi Harland, preveo: Marko Burić

Maddy Harland je urednica i suosnivačica časopisa Permaculture, međunarodne periodične publikacije na engleskom jeziku koja objavljuje sadržaje iz područja održivog življenja: od permakulturnog vrtlarstva, preko održive arhitekture i zelenog graditeljstva, do prijevoza s niskim ekološkim otiskom i održivih zajednica. Maddy Harland je i suosnivačica izdavačke kuće Permanent Publications koja objavljuje knjige iz područja praktične zaštite okoliša. Autorica je knjige Fertile Edges: Regenerating Land, Culture and Hope (nije objavljena na hrvatskom). 
Ovaj članak izvorno je objavljen na www.permaculture.co.uk. Za dobivanje više informacija o permakulturi širom svijeta možete se pretplatiti na tiskano izdanje časopisa. Pretplatnici dobivaju pristup elektroničkom izdanju svih do sada objavljenih brojeva časopisa, od 1992. godine. Časopis Permaculture nudi i besplatne video sadržaje putem kanala na YouTube-u, na teme od šumskog vrtlarstva, preko zelene gradnje do regenerativne poljoprivrede.

Objavio: Perforum

Medi objašnjava princip permakulturnog dizajna koji okreće svet naopačke – cirkulisanje energije. Ona takođe nudi biološki i poslovni primer, kao i ideju koja bi promenila svet, ekonomiju poklona.

Prečesto su naši uobičajeni sistemi linearne prirode, uzrokujući padove energije koji ispuštaju resurse iz sistema. Na primer, kanalizacija se izliva u reke i okeane gde zagađuje staništa i gube se hranljive materije koje bi poljoprivreda mogla ponovo iskoristiti. Moramo da napravimo energetske sisteme koji su ciklični i ponovo povezuju energetska kretanja kako bi održali njeno kruženje unutar samog sistema. Na primer, kanalizaciju možemo usmeriti u sisteme za ekološki tretman otpada (WET), koji uklanjaju sve zagađivače i patogene. WET sistemi zasađeni su vodenim i polukopnenim biljkama, a obale oko njih stabilizovane su sortama košarskih vrba. Vrba se godišnje seče i koristi za tkanje živih ograda ili se prodaje zanatlijama. U Centru za održivost ovo obezbeđuje materijale za kurseve i mali prihod za volonterski program. WET sistem je sam po sebi rezervat prirode koji pruža dragoceno stanište usred brdovitog kredastog predela, gde ima malo jezera. Dakle, mi bukvalno uzimamo svoj otpad i cirkulišući ga kroz WET sistem pretvaramo u resurse za preprodaju.

U domaćinstvu, mnogi od nas tokom zime redovno izbacuju toplotu kada toplu vodu iz kupatila, umivaonika i vodu od suđa i pranja veša pustimo niz odvod. Puštanjem zagrejane vode u rezervoar koji se nalazi u malom i jeftinom pričvršćenom stakleniku od plastične folije, možemo iskoristiti ovu izgubljenu toplotu za staklenik i kuću. Jednom kada voda oda svu toplotu, hladna voda koja ostane može se isprazniti napolju. Još bolje, može se filtrirati i/ili provući kroz trsku i koristiti za navodnjavanje.

Cirkulacija energije i komercijalni otpad

Još jedan vrlo jednostavan energetski propust jeste komercijalni otpad. Kada smo se preselili u Centar za održivost 1998.-e godine, odlučili smo da ne plaćamo sakupljanje otpada, jer smo želeli da vodimo posao sa što manje utroška ugljenika, a takođe smo želeli da vidimo koliko je teško reciklirati, kompostirati ili prenameniti sav naš otpad. Kuhinjski otpad je lako kompostirati, kao i bilo koji biorazgradivi materijal. Brzo smo postavili banke stakla, papira i odeće na lokaciji, za našu lokalnu zajednicu kao i za nas. Kartonske kutije ponovo koristimo, a višak kartona koristimo za malč u našim baštama. U krajnjem slučaju, plaćamo njegovu reciklažu. Režemo papir i koristimo ga za pakovanje. Omotače od kukuruznog škroba uvozimo kako bismo poštom slali primerke „Permakulturnog magazina“ (zasad moraju da dolaze iz Nemačke, i ne proizvode se u Britaniji). Svako nerazgradivo pakovanje se ponovo koristi. Na kraju ovog ciklusa ostaje nam mala količina materijala koji se ne mogu kompostirati ili reciklirati. Nevoljno ih bacamo u otpad. Kao kompanija imamo mnogo nagrada zbog naše politike sakupljanja otpada, ali zaista to je samo zdrav razum. Zašto bacati materijale, a zatim ih kupovati kao zapakovane proizvode? Nije li bolje cirkulisati resurse u dobrom permakulturnom stilu i vežbati cirkulisanje energije?

Fizička energija nije jedini vid energije

Informacije su takođe moćna energija kada cirkulišu u zajednici. Energetski ciklus možemo započeti ne davanjem svojih informacija drugim ljudima, već traženjem njihovih. Uvek je bolje prvo slušati, kasnije pričati. Sećate se principa „Posmatraj i komuniciraj“ ?! Kada ljudi utvrde da se njihove informacije poštuju i cene, verovatno će ih zanimati koje informacije imamo da im ponudimo.

Na većim razmerama, mi cirkulišemo energiju tj. informacije u našem izdavačkom radu; u knjigama, časopisima, digitalnim knjigama, magazinima, i naravno na ovoj veb stranici. Ovde svake godine ostvarimo preko 1,200,000 pregleda svake godine, to je 60. 000 jedinstvenih posetilaca mesečno. Svakodnevno poklanjamo e-knjige, video zapise, rešenja, filmove i vesti. Molimo vas da i vi delite energiju doprinoseći informacijama ovom besplatnom fondu znanja i takođe govoreći drugim ljudima da se on nalazi ovde. ( Ovo moramo da plaćamo kroz izdavanje naših knjiga i časopisa. Tek treba da pronađemo besplatan štampač i poštanske usluge!). Zašto to radimo?

Ekonomija poklona

 Istražujemo praktične puteve ka stvaranju boljeg sveta za koji svi intuitivno znamo da je moguć, ali i dalje nedostižan. Kako će izgledati svet kada naučimo kako da ograničimo rast i živimo u skladu sa našim ekološkim mogućnostima, kada ublažimo klimatske promene, kada budemo živeli etično, pazeći jedni na druge ( iskorenivši globalno siromaštvo, na primer) i deleći resurse ne samo sa ostatkom čovečanstva nego i sa ostalim carstvima? Verujemo da se naš rad u permakulturi sastoji u tome da pružimo nadu ljudima, a zatim to potkrepimo pozitivinim i praktičnim primerima sa cele planete kako bismo pokazali da je moguće promeniti svet. Ne smemo verovati da smo nemoćni da izvršimo promene. Moramo verovati da možemo stvoriti bolji, obilniji, bioraznolik i ekološki stabilan svet. A jedan od prvih koraka je jednostavno cirkulisanje energije – ne samo na gomili komposta ili u WET sistemu – već i slobodno, bez novčanih prepreka, unutar naše zajednice ideja i informacija.

Izvor: 6. Energy Cycling – An Original Permaculture Design Principle
Napisala: Medi Harland, preveo: Marko Burić

Maddy Harland je urednica i suosnivačica časopisa Permaculture, međunarodne periodične publikacije na engleskom jeziku koja objavljuje sadržaje iz područja održivog življenja: od permakulturnog vrtlarstva, preko održive arhitekture i zelenog graditeljstva, do prijevoza s niskim ekološkim otiskom i održivih zajednica. Maddy Harland je i suosnivačica izdavačke kuće Permanent Publications koja objavljuje knjige iz područja praktične zaštite okoliša. Autorica je knjige Fertile Edges: Regenerating Land, Culture and Hope (nije objavljena na hrvatskom). 
Ovaj članak izvorno je objavljen na www.permaculture.co.uk. Za dobivanje više informacija o permakulturi širom svijeta možete se pretplatiti na tiskano izdanje časopisa. Pretplatnici dobivaju pristup elektroničkom izdanju svih do sada objavljenih brojeva časopisa, od 1992. godine. Časopis Permaculture nudi i besplatne video sadržaje putem kanala na YouTube-u, na teme od šumskog vrtlarstva, preko zelene gradnje do regenerativne poljoprivrede.

Objavio: Perforum

Zdrav razum nam kaže da je u svetu koji se zagreva bolje koristiti biološke resurse nego fosilna goriva, ali ovde ima više potencijala nego što se na prvi pogled može videti. Maddy Harland objašnjava.

Gde god je moguće permakultura zagovara korišćenje bioloških resursa. Najočigledniji primer je na farmama i baštama. Umesto da kupujemo i koristimo hemijski proizvedeno đubrivo, možemo da uzgajamo biljke koje proizvode azot, poput sibirskog graška. On hrani biljke oko sebe preko korenja, a i možemo praviti kompost od njega i stavljati ga na stabiljke drugih biljaka.

Isto tako možemo da uzgajamo zeleno đubrivo od crvene deteline, facelije i slačice, i vratimo ga u zemlju. Crvenu detelinu sejemo nakon što nam rodi beli luk. Ona deluje kao pokrivač i smanjuje korov. Uz to proizvodi azot i đubri beli luk. 

Drugi primeri su: korišćenje pilića u traktorima kako bi uklanjali korov i đubrili zemlju; korišćenje kompostnih čajeva na farmi; upotreba svinja za oranje i đubrenje zemljišta; korišćenje patki za kontrolu puževa; upotreba gusaka za korov; upotreba konja za prenos debla u strmim šumama; sađenje drveća za hlad umesto korišćenja klima uređaja; sađenje živih ograda umesto postavljanja žičane ograde; u Indiji se čak prave i živi mostovi sađenjem biljaka… postoji bezbroj primera!

Ljudi su biološki resursi

Ljudi su takođe biološki resursi. Pošto sve više zavisimo od tehnologije u industrijalizovanim kulturama, imamo sve više i više neiskorišćenih ljudi, pogotovo mlađih i starijih. Na mlade se često gleda sa strahom kad se okupljaju u grupe, ali s obzirom na veliku nezaposlenost kod ljudi mlađih od 25, koje druge mogućnosti postoje?

Imamo velik problem sa predstojećim klimatskim promenama. Moramo ne samo da štitimo postojeće šume, već i da pošumljavamo slobodna polja u svim državama na svetu. Ekonomski neuspešne postindustrijske kulture ovde imaju priliku. Umesto da plaćaju mlade ljude da sede kod kuće, zašto ne bi iskoristili njihovu mladalačku snagu? Moramo da počnemo sa masovnim programima pošumljavanja u SAD-u i u Evropi kako bismo zaključali višak ugljenika u biomasi. Moramo aktivno da uključujemo omladinu u programe ublažavanja klimatskih promena – uostalom, njihova budućnost je u pitanju, a ne budućnost ljudi u srednjim i starim godinama. Ovo ne bi bilo baš kao Nacionalna služba, ali moglo bi da bude dizajnirano kao edukativni program, gde se uči o obnovi Zemlje i sađenju drveća, gde bi se na godinu dana angažovali svi osamnaestogodišnjaci. Dalo bi nadu celoj generaciji i moglo bi da ih nauči nekim praktičnim veštinama.

Super starci

Ni starije osobe ne bi trebalo odbaciti kao beskorisne kad se penzionišu. Mnogi stariji ljudi imaju veštine koje se sve manje uče. Na Novom Zelandu postoji kurs ‘Super starci’. Stariji ljudi sa poteškoćama mogu da nauče da kuvaju, šiju i prave odeću, čak i da naprave povrtni vrt. Jedna porodica je svoju ‘super baku’ gledala kao zamenu za njihovu pravu baku svojim ćerkama koje su retko viđale svoju baku i deku u Koreji.

U našem društvu imamo toliko starih ljudi koji su usamljeni, žive sami i koji su rođeni u vreme pre televizije i računara, kada su mnogi ljudi uzgajivali piliće i povrće i sami sebi pravili odeću. Oni imaju veštine koje će nam biti potrebne u budućnosti ako ne već sad. 

Helena Norber-Hodge mi je jednom pokazala njen film, „Paradise with Side Effects“. To je bila priča o dve žene iz Ladakha koje su vodile svoju zajednicu. Došle su na zapad da vide kako se živi i doživele su velike kontradikcije u našem društvu. Videle su kako se hrana baca na ulici, bogatstvo na ulicama Londona, prosjake u podzemlju, posetile su i starački dom. Tamo su upoznale staricu koja je sedela sama u svojoj sobi, gledala televiziju po ceo dan. Pitali su je: ‘gde joj je porodica?’. Bilo im je nezamislivo da takvo jedno bogato društvo samo napusti svoje starije. Plakale su zbog usamljenosti ove stare žene. Plakala sam i ja dok sam gledala Helenin film.

Dok obnavljamo naše raskomadano društvo, možemo i obnoviti one međugeneracijske odnose koje su karakteristične za tradicionalne kulture. Omladina ne bi trebala da ostaje nezaposlena na ulici bez pozitivne uloge u našem društvu, a stare ne bi trebali da napuštamo. Hajde da, kao permakulturisti, razvijemo viziju i dizajn koji će integrisati sve naše ‘biološke resurse’, ne samo one u bašti ili na farmi, već i marginalizovane ljude iz našeg društva.

Izvor: 5. Using Biological Resources – An Original Permaculture Principle
Nalovna slika: Aranya
Napisala: Medi Harland, preveo: Marko Burić

Maddy Harland je urednica i suosnivačica časopisa Permaculture, međunarodne periodične publikacije na engleskom jeziku koja objavljuje sadržaje iz područja održivog življenja: od permakulturnog vrtlarstva, preko održive arhitekture i zelenog graditeljstva, do prijevoza s niskim ekološkim otiskom i održivih zajednica. Maddy Harland je i suosnivačica izdavačke kuće Permanent Publications koja objavljuje knjige iz područja praktične zaštite okoliša. Autorica je knjige Fertile Edges: Regenerating Land, Culture and Hope (nije objavljena na hrvatskom). 
Ovaj članak izvorno je objavljen na www.permaculture.co.uk. Za dobivanje više informacija o permakulturi širom svijeta možete se pretplatiti na tiskano izdanje časopisa. Pretplatnici dobivaju pristup elektroničkom izdanju svih do sada objavljenih brojeva časopisa, od 1992. godine. Časopis Permaculture nudi i besplatne video sadržaje putem kanala na YouTube-u, na teme od šumskog vrtlarstva, preko zelene gradnje do regenerativne poljoprivrede.

Objavio: Perforum