Sedam pitanja i odgovora o svijetu koji ulazi u postfosilno doba

(Preveo i priredio Zoran Skala, uz odobrenje autora Richarda Heinberga)
(Izvor: resilience.org / richardheinberg.com)

Teoretski, mi bi sada trebali graditi budućnost za Generaciju Z i one poslije njih. Njihov put u budućnost trebali bi temeljiti na provjerenim i raspoloživim činjenicama, kako ih ne bismo naveli na staze koje će zbog raznih ograničenja za njihovu generaciju biti zatvorene.  Jer, ako bi sada Generacija Z svoja promišljanja o budućnosti temeljila na onome što je doznala iz svog procesa školovanja, i iz onoga što može zaključiti iz vijesti i reklama kojima ju mediji svakodnevno obasipaju, uskoro bi se mogla teško razočarati u generacije svojih roditelja i praroditelja. Većina od onoga što su oni gradili i još uvijek grade, nazivajući to „razvojem“, zapravo su  „kule od karata“ – jer su ih planirali i gradili „energetski slijepi“.

Za svakog iz Generacije Z bilo bi korisno da pažljivo pročita ovaj esej Richarda Heinberga, izvrsnog poznavatelja okolnosti prema kojima idemo, pa da dobro razmisli o vlastitom putu u budućnost i vrijednostima za koje će se zalagati. Također bi bilo korisno da ga pročitaju, političari, ekonomisti, akademska zajednica i planeri svih vrsta, kako bi mogli pomoći da se raspoloživi društveni resursi i sredstva prestanu rasipati na „kule od karata“, već usmjere u opstanak Generacije Z i onih poslije njih. Kroz koju godinu zbog toga bi se mogli puno bolje osjećati u njihovom društvu.

Zoran Skala

Vrhunac nafte za Generaciju Z — Sedam pitanja i odgovora

Generacija Z je generacija rođena u svijetu punom tjeskoba – od pucnjava u školama i klimatskog Armagedona, do pandemija i političkog nasilja. No ovdje ću vam dati još nešto o čemu jako morate voditi računa!

Rasprave o vrhuncu nafte tinjaju već desetljećima zbog ogromnih promjena koje će se dogoditi kada taj vrhunac bude dosegnut. Iako malo današnjih pripadnika Generacije Z uopće nešto zna o tome, odlazak naftne ere iznimno snažno će djelovati na njihove živote.

Zbog toga je korisno da se vratimo ovoj temi ne samo zbog toga što se pojavila nova publika koja bi mogla htjeti da se o tome raspravlja, već i zato što ima novih i važnih vijesti vezanih uz proizvodnju nafte u SAD-u i svijetu.

Budući da imam puno toga za prenijeti, odabrao sam sažeti format, Q&A. Tako da možete ići izravno na bilo koje pitanje koje vas zanima. Zbog toga će svako pitanje započeti kratkim pregledom.

1. Što je to – vrhunac nafte?

Pregled: Vrhunac nafte odnosi se na situaciju kada se globalno dosegne maksimalno moguća količina iscrpljivanja nafte, prije nego što se količine nafte neizbježno počnu smanjivati zbog iscrpljenosti resursa ili pada potražnje. Ovaj izraz također se koristi u raspravama o tome kada će se taj vrhunac dogoditi.

Živimo na konačnom planetu. Kada danas vadimo neobnovljive prirodne resurse, mi smanjujemo količinu koja će se moći izvući u budućnosti. Ovaj jednostavan intuitivni princip potvrđuju i promatranja: proteklih desetljeća nebrojne pojedinačne bušotine, čitava naftna polja, pa i cijele zemlje proizvođači nafte postali su iscrpljeni jer više ne mogu dati ekonomski značajne količine nafte.

Tipično, na području gdje se vadi nafta, vađenje započinje sporo, zatim se sa sve više bušotina njena proizvodnja povećava dok ne dosegne vrhunac. Potom proizvodnja počne opadati, uz neizbježan porast troškova eksploatacije onoga što je na tom nalazištu preostalo. Bušači prirodno prvo ciljaju na najkvalitetnije i najlakše dostupne resurse, ostavljajući za kasnije resurse niže kvalitete i one teže dostupne. Vrhunac proizvodnje obično se događa kada se iscrpi približno polovica od ukupne količine nafte na nekom nalazištu.

Kako mi trebamo naftu zbog energije koju ona sobom nosi, u to treba uračunati i onu energiju koja se morala potrošiti u procesu njena bušenja, rafiniranja i transporta. Kada se ta utrošena energija količinom približi ili premaši količinu energije koju u konačnici možemo iskoristiti od izvađene nafte, onda cijela stvar postaje ekonomski besmislena. Zato na svim starijim naftnim bušotinama i naftnim poljima u zemlji ostaje još nafte i nakon što se potpuno prestalo sa bušenjem i crpljenjem, naprosto zato što bi za nastavak njena vađenja trebalo uložiti previše novca i energije.

Dakle, kad se govori o vrhuncu nafte tu nije riječ o potpunom „nestajanju“ nafte. To se nikada neće dogoditi. No, čovječanstvo trenutno troši više od 83 milijuna barela sirove nafte dnevno (13  milijuna tona na dan – op.prev.), a to ne može trajati vječno. (Usput, “nafta” se može definirati kao “sirova” ili šire kao “sirova nafta plus kondenzat” [C+C] ili čak “sirova plus kondenzat plus tekućine uz prirodni plin” [C+C+NGLs]; ako koristite najizdašniju definiciju, svjetska proizvodnja nafte sada prelazi 100 Mb/d – 15 milijuna tona na dan – op.prev.). To je ukratko vrhunac nafte. No, izraz “vrhunac nafte” također se odnosi na raspravu koja je dosegla svoj vrhunac prije 20 godina – raspravu o tome kada će globalna proizvodnja nafte dosegnuti svoju maksimalnu razinu i početi padati. Neki znanstvenici, gledajući podatke, zaključili su da svjetska otkrića nafte ne idu u korak s njenim vađenjem, pa da će se vrhunac dogoditi početkom 2000-ih. Drugi geoznanstvenici i većina ekonomista tvrdili su da će nove tehnologije omogućiti da svjetska dinamika vađenja nafte nastavi rasti još desetljećima. (Tko je bio u pravu? Vidjeti pitanje 3.)

2. Zašto je vrhunac nafte toliko važan?

Pregled: Moderni industrijski svijet izgrađen je jeftinom fosilnom energijom, prvenstveno naftom. Vrhunac nafte mogao bi značiti da će rastu ekonomije i konzumerizmu doći kraj. Da će se čovječanstvo morati prilagoditi življenju sa mnogo manje energije – onako kako se živjelo tisućama godina, sve do prije stoljeća ili dva.

Jer energija je sve. Energija je ono što nam omogućava da uradimo bilo što. A fosilna goriva su energetski gusta. U njima je uskladištena energija sunca nakupljana desetinama ili stotinama milijuna godina.  Jedan barel sirove nafte, kojim se trenutno trguje po cijeni od oko 65 dolara, predstavlja energetski ekvivalent vožnje biciklom od 8,6 godina (s pauzama za vikende i praznike).  Zato je dolazak naftne ere – koji je bio omogućen izumima boljih naprava za bušenje i crpljenje, kao i motora koji su mogli pretvoriti pohranjenu energiju nafte u koristan rad – revolucionirao ljudsko društvo.

Od početka ere fosilnih goriva prije dva stoljeća, ljudska populacija je eksplodirala za 800 posto, a isto se dogodilo sa globalnom potrošnjom energije po glavi stanovnika. Život u tipičnom današnjem gradu izgleda neusporedivo drugačije od onoga  kako se živjelo 1820. godine. Skloni smo pripisati ovu razliku uglavnom tehnološkim inovacijama, ali ta modernost se nikada ne bi dogodila bez izvanrednog obilja energije (većina tehnoloških inovacija odnosi se na načine korištenja, a ne na proizvodnju energije).

Nafta igra ključnu ulogu u modernom društvu, ona osigurava više od 90 posto energije za transport. Derivati nafte i srodni ugljikovodici (metan, butan, propan itd.) korisni su i kao sirovine za proizvodnju plastike, boja, tkanina i lijekova. Gotovo sve što možemo vidjeti u modernom gradu našlo se tamo zahvaljujući fosilnim gorivima, uglavnom nafti.

Proteklih desetljeća brzi porast dostupnosti energije iz fosilnih goriva omogućio je jednako brzi rast ljudskih gospodarskih aktivnosti. Društva su postala ovisna o rastu kako bi mogla osigurati radna mjesta za rastuću radnu snagu i kako bi mogla vraćati sredstava koje je ulagala rastuća klasa investitora. Danas svaki političar, bez obzira na stranku ili ideologiju, obećava veći gospodarski rast. Ali veći rast zahtijeva kontinuirano povećanje energije. Zamislite kaos koji bi mogao nastati kada se dostupnost nafte počne smanjivati. Ako ne uspijemo postići gospodarski rast na koji smo se navikli, ako cijena nafte i drugih fosilnih goriva postane nestabilna i manje predvidljiva, mogli bismo ući u dugotrajna vremena recesije. Vrhunac nafte stoga je veliki problem modernim industrijskim društvima. Zapravo, sadašnja modernost mogla bi se pokazati neodrživom osim ako alternativnim izvorima energije ne bi uspjeli zamijeniti naftu (i druga fosilna goriva), i to u razmjerima i dovoljno brzo da se ne dogode periodi sa značajno manjom dostupnošću energije. (Vidi pitanje 6.)

3. Nije li „teorija o vrhuncu nafte“ opovrgnuta?

Pregled: Prognoze da će svjetska eksploatacija nafte dosegnuti vrhunac tijekom ranih godina ovog stoljeća pokazale su se pogrešnim. Eksploatacija nafte je narasla. Pri tom, eksploatacija konvencionalne nafte nije rasla, pa je gotovo sav rast dolazio od nekonvencionalnih izvora nafte iz slabopropusnih stijena, uglavnom od američke nafte dobivene hidrauličkim frakturiranjem. Ovo privremeno obilje nafte navelo je mnoge energetske analitičare da svoj fokus stave na predviđanje vrhunca potražnje za naftom, jer su smatrali da će do toga doći zbog prelaska na električna vozila i obnovljive izvore energije.

Osnovni principi i dinamika iscrpljivanja resursa su neosporivi; međutim, neke prognoze o tome kada će se doseći globalni vrhunac nafte i početi pad njene dostupnosti pokazale su se pogrešnima.

Tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća pojavile su se mnoge knjige, web stranice i dokumentarni filmovi o vrhuncu nafte, pa je ta tema došla na loš glas. Bijes su uglavnom izazivale tvrdnje o vrlo skorom nastupanju vrhunca. Mnogi prognostičari govorili su da će globalna proizvodnja nafte dosegnuti vrhunac prije ili oko 2010. godine. Kako je to vrijeme došlo i prošlo, interes javnosti je razumljivo oslabio. Prognoze su bile previše specifične, budući da su se raspoloživi podaci mogli različito tumačiti. K tome, pesimistične analize temeljile su se samo na konvencionalnoj nafti, pri čemu je potencijalna uloga nekonvencionalne nafte bila uglavnom zanemarena (više o tome u nastavku).

Istodobno, pitanje klimatskih promjena preplavilo je politiku zaštite okoliša. Klimatski aktivisti tvrdili su da je svjetski problem previše nafte, a ne premalo, te da bi obnovljivi izvori energije mogli u potpunosti zamijeniti fosilna goriva, i to vrlo brzo.

No, glavni razlog gubitka interesa javnosti za vrhunac nafte bila je revolucija hidrauličkog frakturiranja. Nove tehnologije bušenja (hidrauličko drobljenje stijena i horizontalno bušenje) omogućile su naftnim kompanijama da ciljaju naftu zarobljenu u stijenama niske propusnosti, često škriljevca (resurs je poznat kao “lagana, čvrsta nafta” [LTO] i jedna je od vrsta nekonvencionalne nafte). Eksploatacija nafte iz slabopropusnih stijena traži mnogo bušenja, jer se svaka pojedinačna bušotina brzo iscrpljuje; što posljedično zahtijeva puno investicijskog kapitala. Revolucija frakturiranja vjerojatno se ne bi ni dogodila bez ekonomskog konteksta niskih kamatnih stopa, koji je nastao kao posljedica financijske krize 2008. g. (koja je i sama bila povezana s visokim cijenama nafte). Bilo kako bilo, rezultati su bili spektakularni: vađenje nafte u SAD-u je poraslo s 5 milijuna barela dnevno u 2010. godini na današnjih 13,4 Mb/d i sada je najveće u svijetu.

Svjetsko vađenje konvencionalne sirove nafte zastalo je još 2005. godine, otprilike kada su mnogi analitičari vrhunca nafte i predviđali da će prestati njen dugi rast. Međutim, energetska tržišta su od tada ipak bila dobro opskrbljena nekonvencionalnom naftom, čime je bila zadovoljena rastuća potražnja. Rasprava o vrhuncu nafte time nije u potpunosti nestala; no, uglavnom se vodila pod nazivom vrhunac potražnje za naftom (za razliku od vrhunca ponude). Ova rasprava temelji se na pretpostavci da će se uvođenjem alternativnih izvora energije i električnih vozila uskoro smanjiti ovisnost društva o sirovoj nafti. No, kao što ćemo uskoro vidjeti, vrhunac ponude ponovo bi mogao okupirati pozornost javnosti.

4. Što je novo u raspravi o vrhuncu nafte?

Pregled: Vladini izvori i oni iz industrije kažu da će vađenje nafte iz slabopropusnih stijena u SAD-u uskoro dosegnuti vrhunac. Ako se to dogodi, malo je opcija koje bi mogle spriječiti pad globalne dostupnosti nafte.

Da će američka nafta iz slabopropusnih stijena biti samo kratkoročni izvor energije za društvo, mi u Post Carbon Institutu smo tvrdili u nizu tehničkih izvješća i kratkoj knjizi. Danas podaci pokazuju da je takva proizvodnja nafte blizu svog vrhunca. U stvari, taj tip nalazišta nafte već je sav izbušen i više se nema kamo ići.

Ovo nije samo naše tumačenje. Uprava za energetske informacije (EIA, ured američkog Ministarstva energetike) očekuje da će američka proizvodnja nafte početi padati nakon sljedeće godine. Najproduktivnija naftna regija, Permian play u Teksasu i Novom Meksiku, posljednja je od glavnih regija koja još nije dosegnula svoj vrhunac, mada već izgleda da je blizu . Naftni geolog Art Berman objašnjava: “Ta nalazišta su prebušena i bušotine si međusobno smetaju. One kanibaliziraju proizvodnju jedne od drugih.” Jednom kada taj obrazac ovlada, ukupne stope ekstrakcije ne mogu se održati.

Rukovoditelji naftnih kompanija, koji su u prošlosti imali naviku da odbacuju rasprave o vrhuncu nafte, sada otvoreno govore o skorom vrhuncu nafte iz škriljevca. Travis Stice, predsjednik i izvršni direktor tvrtke Diamondback Energy sa sjedištem u Teksasu, nedavno je rekao ulagačima da je “vjerojatno da je proizvodnja nafte na američkom kopnu dosegla vrhunac i da će početi opadati u ovom tromjesečju”. Izvršna direktorica Occidental Petroleuma Vicki Hollub rekla je na industrijskoj konferenciji CERA Week u ožujku da njezina tvrtka očekuje vrhunac američke proizvodnje negdje između 2027. i 2030., ali je nedavno rekla da bi rastuća ekonomska neizvjesnost mogla značiti “da bi vrhunac mogao doći i prije”.

U svemu tome politika ne pomaže. Američki predsjednik Donald Trump obećao je da će olakšati formalnosti koje stoje na putu američkoj naftnoj industriji da značajno poveća proizvodnju kako bi time smanjio cijene benzina vozačima. Administracija nastoji otvoriti milijune hektara javnog zemljišta za bušenje nafte i plina, što bi imalo dalekosežne posljedice za okoliš. Trumpovo novo politizirano Ministarstvo energetike sada krivi politiku bivšeg predsjednika Joea Bidena zbog zacrtavanja “katastrofalnog puta” za američku proizvodnju energije. Međutim, proizvodnja nafte u SAD-u postavila je nove rekorde baš za vrijeme Bidenovog predsjedništva, a više novih dozvola za bušenje izdano je tijekom Bidenovog mandata nego u Trumpovom prvom mandatu. Da ironija bude veća Trumpova politika mogla bi ubrzati pad ekstrakcije nafte u SAD-u. Njegove masovne carine  američkim trgovinskim partnerima povećavaju troškove bušača čelika i opreme, tvrdi Međunarodna agencija za energiju (IEA) sa sjedištem u Parizu. Nadalje, niže cijene nafte (cilj Trumpove politike) potaknule bi bušače nafte iz škriljevaca, čiji su troškovi već sada visoki, da smanje svoje aktivnosti.

Ako je američka nafta iz škriljevaca na svom vrhuncu, onda će i prirodni plin iz škriljevaca vjerojatno uskoro doći do vrhunca. Prirodni plin se uglavnom koristi za proizvodnju električne energije, kao gorivo za grijanje i kao kemijska sirovina. Američka proizvodnja plina, kao i konvencionalna proizvodnja nafte, išla je  nizbrdo sve do usvajanja tehnologije frakturiranja, čime je dramatično povećana proizvodnja plina, pa na njega sada ide 80 posto svih ekstrakcija. Ali plin iz škriljevca pati od onih istih ograničenja kao i nafta iz škriljevaca – brzo iscrpljivanje pojedinačnih bušotina za posljedicu ima stalnu potrebu za novim bušotinama. Prema konzultantima za resurse Goehring & Rozencwejg,

Velika plinska polja iz ere škriljevaca već šapuću svoje oproštajne pozdrave. Marcellus u Pennsylvaniji – još uvijek teškaš američkog plina – dosegao je 27.8 bcf/d krajem 2023. Sada proizvodi 1,2 bcf/d manje, ili otprilike 5% ispod te najviše dosegnute proizvodnje. Haynesville, nekoć užurbani stroj za opskrbu plinom Louisiane i istočnog Teksasa, dosegao je 14.7 bcf/d u svibnju prošle godine; Od tada je pao za 2,6 bcf/d – što je gotovo 20%. Samo Permian bazen, koji bilježi 20,2 bcf/d, tek treba pokazati jasne znakove pada. Ali vjerujemo da je i to samo pitanje vremena.

Goehring & Rozencwejg

G&R očekuje da će se vrhunac proizvodnje plina iz škriljevca u SAD-u dogoditi između 2027. i 2030. godine.

Ako se išta može naučiti iz rasprave o vrhuncu nafte početkom 2000-ih, to je da su prognoze problematične. Mi jednostavno ne možemo točno znati kako će sve relevantne varijable međusobno djelovati. Samo jedan primjer: stope vađenja nafte donekle ovise o cijenama nafte. Kada su cijene visoke, bušači šire svoje  poslovanje; kada cijene padnu, bušači prestaju raditi. Trenutno su cijene nafte na donjoj granici profitabilnosti za bušače škriljevca. Cijene bi mogle porasti, što bi potaknulo više bušenja i barem neko vrijeme bile bi veće stope vađenja; međutim, ako američko gospodarstvo ide prema sporijem rastu ili recesiji, što mnogi analitičari vjeruju, cijene nafte mogle bi pasti. Ipak, bez obzira na cijene, jasno je da se industrija nafte i plina približava prekretnici, kada se još više bušenja neće nužno pretvarati u povećanu ponudu nafte i plina, kako je to do sada bilo.

5. Dolazi li uskoro globalni vrhunac nafte?

Pregled: Svjetski vrhunac nafte vjerojatno je tu ispred nas. No postoji određena neizvjesnost oko cijena nafte: ako cijene porastu, bušači će postaviti više platformi, pa bi vrhunac mogao biti odgođen za koju godinu. Ali najlakše dostupna i najprofitabilnija nafta već je potrošena.

Kao što je objašnjeno u (3) gore, svjetska eksploatacija konvencionalne nafte našla se na neravnom platou od 2005. godine (iako s privremenim porastom oko 2016. g.). Većina nove proizvodnje bila je iz američke nafte iz škriljevaca, iz naftnog pijeska iz Kanade i iz dubokomorske nafte iz Brazila. Bez revolucije hidrauličkog frakturiranja u SAD, svjetska opskrba naftom jedva da bi se išta povećala u posljednjih 20 godina. To postavlja pitanje: ako je proizvodnja nafta iz slabopropusnih stijena u SAD-u na vrhuncu i ako onaj dugi neravni plato svjetske proizvodnje konvencionalne nafte  uskoro pređe u pad, kako će svijet održati rast proizvodnje nafte? Konvencionalna proizvodnja nafte sa duge liste zemalja koji ju proizvode (uključujući Angolu, Meksiko, Norvešku i Rusiju) ili već opada ili će opadati u nadolazećim godinama.

Neke zemlje povećavaju stope vađenja. Nekolicina njih, poput Argentine, prihvaćaju tehnologiju frakturiranja (iako nijedna od njih ne može ponoviti američko čudo). U zemlje koje povećavaju vađenje nafte spadaju Brazil, Kanada i Gvajana. Ali njihov ukupni porast proizvodnje jedva može nadomjestiti padove proizvodnje kod drugih zemalja proizvođača nafte.

Još jednom, više cijene nafte potiču više bušenja, ali odlučujuće ograničenje za svjetsku naftu dolazi od smanjivanja povrata energije u odnosu na energiju koja se morala uložiti u njenu ekstrakciju.

(neto energija -EROEI- iz nafte već se dugo smanjuje – op.prev.)

6. Mogu li nas spasiti obnovljivi izvori energije?

Pregled: Doista, solarne elektrane i vjetroelektrane instaliraju se rekordnim brzinama, pa ipak to nije ni približno dovoljno da bi spriječilo sve one ekonomske implikacije koje će se dogoditi s vrhuncem nafte.

Obnovljivi izvori energije sada čine 40 posto proizvodnje električne energije u SAD-u (iako dobar udio toga čini hidroenergija, koja je već bila glavni izvor energije prije nego što su solarna energija i vjetar počeli značajno rasti u posljednjih nekoliko desetljeća). Međutim, električna energija predstavlja samo 20 posto ukupne potrošnje energije. Ostalih 80 posto – što uključuje većinu energije za transport, grijanja i industrijsku proizvodnju – bit će izazovno elektrificirati.

Potpuna zamjena fosilnih goriva električnom energijom iz obnovljivih izvora suočava se s problemom razmjera. Svijet koristi ogromne količine energije, a dosadašnja energetska tranzicija bila je zapravo samo dodavanje energije iz obnovljivih izvora, a ne zamjena jednog izvora energije s drugim (još uvijek koristimo onoliko drva za ogrjev koliko smo koristili i prije pojave fosilnih goriva). Nadalje, gospodarski rast zahtijeva sve veću potrošnju energije. Do sada je godišnji porast ukupne potrošnje energije premašivao količinu nove energije koja je dolazila iz obnovljivih izvora. Posljedica toga je da se upotreba fosilnih goriva i emisije stakleničkih plinova i dalje povećavaju, unatoč kumulativnim globalnim ulaganjima u tisućama milijardi dolara u solarnu energiju i energiju vjetra.

Postoji i problem vezan za sirovine. Solarne elektrane i elektrane na vjetar, te baterije za pohranu energije, zahtijevaju cijelu paletu minerala – pijesak, bakar, nikal, litij i rijetke zemne minerale. Velike količine sirovina potrebne su i za proizvodnju nove industrijske opreme koja će koristiti električnu energiju, umjesto energiju iz fosilnih goriva. U svojim izvješćima Svjetska banka, IEA, MMF i McKinsey and Company  upozoravaju da će zalihe ovih materijala iz postojećih nalazišta biti nedovoljne, ukoliko se rudarenje dramatično ne raširi. Ali novi rudnici često se nalaze u ekološki osjetljivim područjima ili u predjelima kojima upravljaju domorodački narodi.

Svjetska potražnja za naftom mogla bi opadati zbog zamjene vozila na benzin i dizel sa električnim vozilima. U 2024. godini 20 posto svih novih automobila prodanih u svijetu bili su električna vozila (iako trend rasta električnih vozila trenutno slabi u Europi i SAD-u zbog ukidanja državnih poticaja). Kina prednjači u proizvodnji električnih vozila, no njenu autoindustriju sada muči niska profitabilnost. Električna vozila i dalje predstavljaju samo oko 4 posto postojećeg svjetskog voznog parka osobnih automobila.

Uzimajući u obzir sve ove trendove, većina ekonomista zaključuje da je vrhunac potražnje za naftom još uvijek godinama daleko.

7. Koja je poruka vrhunca nafte?

Pregled: Pošto je sadašnji industrijski način življenja ovisan o privremenoj dostupnosti velikih količina energije iz nafte i drugih fosilnih goriva, koje će biti teško (ako ne i nemoguće) zamijeniti nekom drugom energijom, on se ne može održati. Zato odmah počnite tražiti načine kako da smanjite svoju ovisnost o energiji i kako da postanete samodostatniji.

Zapravo postoji nekoliko zaključaka.

• Iscrpljivanje nafte vjerojatno će donijeti budućnost vrlo različitu od onih vizija o beskrajnom gospodarskom rastu i tehnološkom napretku koje obećavaju većina ekonomista i političara. Energija bi uskoro mogla postati teže dostupna, a kao posljedica toga sve će biti teže učiniti. Na nama će biti da se dogovorimo koje ćemo aktivnosti smanjivati, a koje ćemo zadržati, i koji će segmenti stanovništva trebati podnijeti veći teret oko prilagodbi, pa i patnji. Hoće li društvo dati prioritet prehrani, stanovanju i zdravstvenoj skrbi? Ili će to biti žrtvovano zbog profita i bržeg širenja umjetne inteligencije?
• Jednom kada počnete na svijet gledati iz perspektive iscrpljivanja resursa, na kraju će vam postati očigledno da je industrijska civilizacija neodrživa na puno frontova. Načini na koje trenutno trošimo energiju i materijale ne mogu se još dugo održati. Morat ćemo usvojiti i prilagoditi se na jednostavniji i skromniji način življenja na planetu.
• Samim vrhuncem nafte neće biti riješene klimatske promjene. Čak i ako stope vađenja nafte odmah počnu opadati, u zemlji je ostalo još dovoljno iskoristive nafte (+ ugljena i prirodnog plina) da se globalna temperatura podigne za još nekoliko stupnjeva –  mada vjerojatno ne toliko da se opravdaju oni najgori scenariji emisija IPCC-a.
• Općenito, vrhunac nafte je loša vijest za naše sadašnje gospodarstvo ovisno o rastu, ali je dobra vijest za prirodu.
• Kad bi se krize s kojima se suočava čovječanstvo poredalo  po nekakvoj hijerarhiji važnosti, vrhunac nafte ne bi se našao na samom vrhu. Po mom skromnom mišljenju, na vrhu te dvojbene klasifikacije bila bi ili globalna toksifikacija (plastikom i kemikalijama) ili klimatske promjene. Jer ta dva problema imaju potencijal da iznimno teško oštete Zemljine ekosustave, toliko da bi evolucijske prilagodbe na njih trajale tisućama, možda i milijunima godina. Vrhunac nafte je kratkoročni problem koji će najviše utjecati na ljudsku vrstu (mada bi jedna od posljedica toga mogla biti da ljudi, u očajničkoj potrazi za hranom i gorivom, opustoše šume i travnjake). No, vrhunac nafte svakako nagovještava jedno – kraj moderne industrijske civilizacije usmjerene na rast.

Vrhunac nafte potiče nas na osmišljavanje budućnosti s puno manje energije i upozorava da s prilagodbama moramo započeti odmah. Jer bez nafte radikalno se  mijenjaju pravila igre na Zemlji, a to znači da i mi moramo radikalno promijeniti svoj način življenja.

Pogovor (za Generaciju Z)

U proteklih stotinjak godina ljudi su se navikli živjeti u sustavu u kojem je novac vrhunsko božanstvo, a priroda kao neki „dekorativni“ element o kojem ne osjećamo neku suštinsku ovisnost, ali ga možemo iskoristiti na mnogo načina. Ta zabluda vašoj generaciji dolazi na naplatu. Ako ljudska vrsta želi opstati na Zemlji ona više ne smije uništavati okoliš ni zbog rasta, ni zbog potrošačkih navika, ni zbog BDP-a, ni zbog ratova, ni zbog umjetne inteligencije, ni zbog prijepora iz prošlosti, ni zbog toga što joj je to teško ne činiti – naprosto, uništavanja moraju prestati. Zato jer i ljudi moraju respektirati prirodna ograničenja, ili…

Sad kad znate nešto o vrhuncu nafte i njegovim reperkusijama, učinite još jedan napor / mentalnu vježbu – Zainteresirajte se malo o najznačajnijim i najskupljim projektima Države i vaših JLS/JRS, o vrijednostima koje se najčešće naglašavaju putem medija, pa i o onome što su pred izbore političari obećavali ili obećavaju stanovništvu. Razmislite o svemu tome iz perspektive Richardova eseja. Možete si pripomoći s OVIM primjerima. Puno razgovarajte o tome među sobom, kako biste snažnije i artikuliranije mogli istupati sa svojim prijedlozima i traženjima na mjestima gdje se formuliraju planovi i odluke zajednice u kojoj živite.

Znanstveni i moralni argumenti potpuno su na vašoj strani. Inzistirajte na tome!

Generacijo Z, sretno!
Zoran Skala

Objavio: Zoran Skala

Neke ankete pokazale su da se gotovo polovica Hrvata smatra velikim domoljubima. Slijedom osnovnog značenja tog pojma može se zaključiti da su ti ljudi spremni žrtvovati se za dobro svoje nacije/zajednice kada je ona ugrožena.

U zadnje vrijeme, na raznim okupljanjima, moglo se čuti uzvikivanje „Za dom spremni!“, službenog pozdrava NDH, kojim su prisutni iskazivali vlastito razumijevanje domoljublja. Kako su to izvikivali i mladi ljudi, koji nisu mogli imati osobni doticaj s vremenom i okolnostima iz doba NDH, mislim da ima smisla barem pokušati razjasniti koliko je uopće moguće kroz takav „povijesni retrovizor“ danas činiti dobro vlastitoj naciji/zajednici.

Hrvatska je ugrožena

Hrvati jesu ugrožena nacija. Ugroženiji su nego ikada u svojoj povijesti! U Domovinskom ratu izgubili su 15000 života. Od ugroza u nastajanju mogli bi stradati svi, ili gotovo svi!

Na sličan način kako su ugroženi pripadnici i svih drugih nacija u svijetu. Jer klimatske promjene i šesto masovno izumiranje biljnog i životinjskog svijeta uporno se ubrzavaju prema stanju kada bi ljudskoj vrsti mogli dokinuti uvjete za postojanje. Kako sada stvari stoje, najveći dio tog procesa mogao bi se dogoditi u kraćem vremenu od razdoblja koje nas dijeli od NDH. To su procjene i izračuni znanstvenika koji prate ubrzavanje pogoršanja na Zemlji, ali koje političko-poslovna elita svijeta uporno ignorira.

Što to znači za svaku mladu osobu na svijetu i u Hrvatskoj? Pojednostavljeno, ako postoji i minimalna šansa da su znanstvenici u pravu (a i bez znanstvenika svjedoci smo da su klimatski ekstremi sve učestaliji i jači), onda sa stajališta egzistencijalnog interesa mladih ne postoji niti jedan važniji zadatak za njihovu naciju/zajednicu nego da učini sve kako bi se zaustavilo pogoršavanje stanja u okolišu. U „povijesnom retrovizoru“ nema iskustava sa ovakvom situacijom. Ovakva prijetnja opstanku događa se prvi put u povijesti čovječanstva. Svoj opstanak ljudi su si sami ugrozili svojim načinom življenja koji se nije obazirao na planetarna ograničenja.

Zato je danas istinski iskaz domoljublja hrabro se suočiti sa stvarnim uzrocima kriza u koje ulazimo i fokusirati se na njih, a ne se baviti s prijeporima iz prošlosti. Tim prije što spasonosna rješenja ovise o uspostavljanju kulture suradnje, solidarnosti i razmjene znanja i resursa, prvenstveno sa zajednicama koje su nam zemljopisno blizu, a ne o konsenzusu nekih udaljenih globalnih centara moći koji već četiri desetljeća ne uspijevaju dogovoriti ništa djelotvorno i obvezujuće za očuvanje planetarnog okoliša.   

Što bi istinski domoljubi trebali činiti

Sve što treba znati o prijetećim promjenama okoliša već se zna. Kao prvo, svi bi se trebali prestati pretvarati (osobito političari) da ne znaju što je izazvalo planetarne promjene i što bi trebalo prestati raditi da bi se stanje moglo popraviti. Već dugo znamo da je hitno napuštanje fosilnih goriva jedino djelotvorno i provedivo rješenje u raspoloživom vremenu. To bi trebalo automatski diskvalificirati sve projekte poput LNG terminala i pratećih plinovoda, novih istraživačkih i eksploatacijskih polja za ugljikovodike, izgradnju novih autocesta, cesta i druge infrastrukture za osobna vozila, ulaganja u zračni promet i infrastrukturu za prekooceanske brodove, poticaje za industrijsku poljoprivredu… Jer, bez fosilnih goriva prometa će biti manje, pa će se i globalni transport, trgovina i turizam neminovno  smanjivati.

Industrijska poljoprivreda je potpuno ovisna o fosilnim gorivima, pa je prehrambenu sigurnost stanovništva na duži rok iluzorno i neodgovorno temeljiti na njoj. Navedeni projekti samo doprinose još većim emisijama stakleničkih plinova i destruktivni su za okoliš. Jasan plan i dinamiku napuštanja fosilnih goriva još uvijek nemamo, a to bi moralo biti polazište za sve druge planske dokumente – od nacionalne do lokalne razine. 

Stalni rast gospodarstva nije mjerilo uspjeha, već ugrožavanja opstanka mladima

Svaki istinski domoljub (naročito među ekonomistima i političarima) morao bi tražiti da se rast gospodarstva mjeren BDP-om prestane koristiti kao pohvalno i poželjno mjerilo uspješnosti zajednice. Dogma o beskonačnom rastu baš nas je dovela u sadašnju dramatičnu situaciju. Jer, gospodarski rast je nemoguće imati bez porasta potrošnje energije i drugih resursa, a znamo da su oni ograničeni. Ponovo naglašavam, svijet mora napustiti 80% energije koju mu daju fosilna goriva da bi zadržao planetarne klimatsko-biološke uvjete u kojima će ljudi moći opstati.

Zbog opsjednutosti rastom i profitima, ni nakon 29 svjetskih klimatskih konferencija to se nije uspjelo dogovoriti. Sada bi to trebali napraviti do 2030. godine, što je uz opsjednutost rastom, naravno, nemoguće. Lokalizacija življenja i fokus na namirivanju osnovnih životnih potreba unutar bliskog nam okruženja, nudi održivo rješenje za opstanak. No, prethodno bi se morali dogovoriti da ćemo ići tim putem, i da ćemo se zbog toga spremno odreći mnogih potrošačkih navika i luksuza. To sada nije lako, no ako su nam naša djeca i unuci doista važni (a domoljubima i najvažniji), onda ćemo to ipak napraviti.  

Sustav obrazovanja prilagođen je potrebama tržišta a ne potrebama opstanka

Opsjednutost rastom i konkurentnošću ovladala je i akademskom zajednicom. Svi trajnu sreću pokušavaju naći u novim tehnologijama. K tome, kroz suradnju sa poslovnim subjektima fakulteti lakše dolaze do dodatnih financijskih sredstava. Urušavanje okoliša i s tim povezane fatalne prijetnje zajednici tako ostaju u sjeni poslovno atraktivnijih tema.

Čini se da je došlo vrijeme da  akademska zajednica ozbiljno razmisli o upozorenju Aurelio Pecceia (osnivača Rimskog kluba) još iz 1979. godine: „Ono što nam sada treba je da naučimo što to moramo znati da bi mogli spoznati što treba učiti – i onda to naučiti“. Ovako se mlade kroz proces školovanja i dalje oprema znanjima i vještinama prilagođenim za aktualni sustav koji im via facti podriva opstanak. Za življenje usklađeno s planetarnim ograničenjima, s mnogo manje energije i resursa, a u puno ekstremnijim prilikama u okolišu, još ih nitko ne priprema. 

Važne poruke koje su izgleda promakle domoljubima-vjernicima

S vama sam da bih postavio pitanje na koje svi moramo odgovoriti i to sada: Radimo li mi za kulturu života ili za kulturu smrti? Svima vama upućujem ovaj iskreni apel: Izaberimo život! Izaberimo budućnost! Obratimo pozornost na vapaj Zemlje, čujmo molbe siromašnih, budimo osjetljivi na nadanja mladih i na snove djece! Mi imamo veliku odgovornost: osigurati da im se ne uskrati njihova budućnost.
Ostavimo iza sebe naše podjele i ujedinimo svoje snage! I uz Božju pomoć, izađimo iz mračne noći ratova i razaranja okoliša kako bismo našu zajedničku budućnost pretvorili u zoru novog i blistavog dana.

Papa Franjo svjetskim državnicima na COP 28, Dubai 2023.

Danas… živimo u svijetu koji gori zbog globalnog zagrijavanja i oružanih sukoba…Moramo se moliti za obraćenje mnogih ljudi… koji i dalje ne vide hitnost brige za naš zajednički dom.

Papa Leon 14, srpanj 2025.

U svakom novom ratu ni jedan vojnik svoj život ne može žrtvovati drukčije nego uzalud

Mlade se izložbama naoružanja, vojnim paradama i reklamama učestalo poziva da služe u oružanim snagama. Međutim, odluke o naoružavanju i ratnim sukobima donose iza zatvorenih vrata neki opskurni gospodarsko-vojno-politički vrhovi. O miru, razoružanju i suradnji radi pukog opstanka više nitko ni ne govori, mada bi zapravo to bilo istinsko domoljublje. Svakako mnogo više od uvažavanja traženja opskurnih gospodarsko-vojno-političkih vrhova da se novcima svih nas kupuje skupo naoružanje, da bi sve malobrojnije mlade mogli slati u ratove zbog preostalih resursa, mada to nikome ne može donijeti nikakvu trajniju korist. Svaki vojni sukob sada je korak naprijed u uništavanju planeta i prepreka više za opstanak generaciji mladih. To je nesumnjiva šteta za stanovništvo svake od sukobljenih strana, a zbog profita najbogatijih. To je samo nastavak rada za kulturu smrti.

Svijetom su ovladali milijarderi – živimo u diktaturi kapitala

Milijarderi – najbezobzirnija skupina  ljudi – sada odlučuju o ratu i miru, pa i to hoće li naša djeca i unuci živjeti ili nestati. Jasno su rekli „klimatska kriza je podvala“, da se ne bi morali baviti njenim suzbijanjem. Izvršne vlasti ih podržavaju odlukama o investiranju u naoružavanje i neprihvaćanjem obveza o brzom napuštanju fosilnih goriva. Da bi mogli zadržati osvojeno bogatstvo i moć svjetske elite na sve načine brane sadašnji suicidalni (Guterres) globalni gospodarski sustav, koji su skrojili sebi po volji.

Kako bi inače  Elon Musk u svoje 54 godine mogao steći bogatstvo za koje bi prosječna osoba iz siromašnije polovice čovječanstva trebala raditi 120 milijuna godina (4 milijarde ljudi živi s manje od 206 $/mjesečno/stanovniku, a Elon „vrijedi“ 300 milijardi $)? Pa ipak, elite nas uvjeravaju da uživamo u demokratskim državama. No, već desetljećima se ne može zaustaviti ni jednu nesporno štetnu aktivnost koja ugrožava zdravlje i dobrobit prirode i malih ljudi, ako je elitama ona profitabilna. Primjeri: ratovi i naoružavanje; emisije stakleničkih plinova iz fosilnih goriva; ekstrakcije sirovina i drugi načini uništavanja prirodnih staništa; industrijska poljoprivreda; onečišćenja plastikom; proizvodnja štetnih kemikalija (PFAS, pesticidi,…); reklamiranje potrošnje i igara na sreću; neograničavanje (progresivno oporezivanje) bogatstva i neukidanje „poreskih rajeva“…

Očigledno je da elite zanima samo novac i moć. Zato nas male ljude sustavno manipuliraju. Razvili su tehniku osakaćivanja činjenica koja se pokazala toliko uspješnom da su je i znanstvenici počeli proučavati u novoj disciplini – AGNOTOLOGIJI – vještini namjernog stvaranja neznanja. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj, ali u SAD broj osoba koje se bave odnosima s javnošću nadmašuje broj novinara 6:1! Malim ljudima se svjesno uskraćuje uvid u realnost – što je uvertira za velike tragedije. 

Protuotrov za globalni suicidalni gospodarski sustav je lokalni rad za kulturu života

Istinski domoljubi potrudili bi se da bolje razumiju realnu situaciju – globalnu i lokalnu. Ona je vrlo loša, uništavajuća za planet. Svakodnevna lamentiranja o porastu cijena hrane i svega drugog samo su prvi simptomi sudaranja s planetarnim ograničenjima. Mi se moramo naučiti živjeti bez ugljena, nafte i plina – bez 80% od onoga što današnji svijet drži u pokretu! Pri tom, ne nasjedati na priče da su ljudi na korak do novih tehnologija kojima će se riješiti svi trenutni problemi. Za to je sada prekasno, a kako netko reče: „Čovjek bez energije je leš, a tehnologija bez energije je skulptura“. Dakle, morat ćemo napustiti puno energetski intenzivnih tehnologija koje danas rutinski koristimo. I ne povodite se za utopijom da je moguće sva trošila samo prebaciti sa fosilnih goriva na električnu energiju. Dobar uvid u realnost vjerojatno bi vas naveo na nekoliko zaključaka: 

1. Da od svjetskih elita (pa ni nacionalnih) ne trebate ništa očekivati. Za svoj opstanak i opstanak vaših potomaka sami se morate pobrinuti, ne čekajući nikoga.
2. Da je bez fosilnih goriva lokalizacija življenja neminovna. Zato je sudjelovanje u osmišljavanju i prakticiranju života u lokalnoj zajednici – koji je fokusiran na osnovne potrebe stanovništva, koji je uklopljen u nosivi kapacitet okoliša koji ju okružuje, koji jača njenu otpornost i prilagodbu na klimatske ekstreme i druge krizne pritiske izvana i koji vodi računa o svakom članu zajednice – najkorisniji oblik svačijeg osobnog angažmana. Prakticiranje takvog načina življenja makar i unutar sasvim malih skupina ljudi je dragocjeno. Tako se stvaraju jezgre oporavka šire zajednice nakon neizbježnog kolapsa sadašnjeg gospodarskog sustava koji mora stalno rasti. 
3. Da će klimatski ekstremi svaku zajednicu povremeno pogoditi katastrofalnim intenzitetom, ali gotovo nikada sve istovremeno i jednakim intenzitetom na širem zemljopisnom prostoru. Oporavak od takvih katastrofa lakši je uz pomoć zajednica iz bližeg okruženja koje nisu bile izložene katastrofi. Zato je potrebno graditi i njegovati kulturu uzajamnog pomaganja, solidarnosti, pa i zajedničkog planiranja jačanja otpornosti na katastrofe i vanjske krize, bez obzira na moguće prijepore iz bliže ili dalje prošlosti. Uzvici poput „Za dom spremni“ samo umanjuju izglede za opstanak.    

Sretna je okolnost da u svijetu i kod nas već postoji zavidan broj formalnih i neformalnih udruga i organizacija koje već dugo rade na lokalizaciji. Uz malo truda i vremena uloženog na pretraživanje po Internetu možete doći do obilja iskustava, savjeta i metodoloških priručnika kako krenuti u proces lokalizacije življenja. Što može biti bolji iskaz nečijeg domoljublja, od biti pionir rada za kulturu života u sredini u kojoj živi?!

Objavio: Zoran Skala

U svibnju su lokalni izbori. Kandidati već izlaze sa svojim programima i porukama zašto bi birači baš njih trebali odabrati. I ovog puta njihove poruke su uglavnom na tragu uobičajenih očekivanja javnosti da im se na ovaj ili onaj način poveća životni standard. Ali, sada znanstveno pouzdano znamo da način življenja koji smo do sada imali uništava naš planet. Ukoliko s tim uništavanjima uskoro ne prestanemo, ljudskoj vrsti prijeti izumiranje. Radi se o našoj djeci i unucima. Naredne četiri godine su vjerojatno presudne kad je u pitanju konačni ishod.

Svjetsku politiku vode svjetski moćnici vođeni interesima najbogatijih pojedinca i korporacija. Da bi se izborili za ulazak u krug najmoćnijih, pripadnici te elite su beskrupulozno iskorištavali prirodne i ljudske resurse svijeta. Oni svjesno ignoriraju planetarna ograničenja. Zato se od njih nikakav pozitivan pomak u korist zauzdavanja katastrofalnih trendova ne treba očekivati. Mi, obični ljudi, sada smo prepušteni sami sebi, pa opstanak mladih ovisi o tome što smo mi spremni učiniti: ostati pasivni i čekati naputke i rješenja „odozgo“, ili ćemo ozbiljno shvatiti upozorenja znanstvenika i preuzeti odgovornost za sudbinu svoje djece i unuka – tu gdje jesmo, s onim što lokalno imamo i znamo. 

Kroz naredne četiri godine trošiti vrijeme, novac i energiju na još više od onoga što smo i do sada radili, ne bi bilo ni korisno, ni odgovorno, ni moralno (jer su tako i nastali planetarni problemi). Te četiri godine trebalo bi iskoristiti kao bitku za opstanak mladih – za provođenje priprema i prilagodbi zajednice na savršenu oluju kriza, koju  više ne možemo izbjeći. 

Koja je to klimatska abeceda koju bi široka javnost trebala znati da bi razumjela prilike prema kojima idemo, te odlučno zatražila od donositelja odluka da se hitno i u potpunosti posvete pripremama i provođenju lokalnih mjera na jačanju otpornosti i samodostatnosti zajednice na vanjske krizne pritiske – zbog opstanka? Ovo je moj prijedlog:      

1. Po znanstvenicima, klimatska kriza i gubitak bioraznolikosti su najveće prijetnje opstanku ljudske vrste od kad ona postoji. To nije tema za međustranačka prepucavanja. 
2. Trošimo zadnje desetljeće kad bi radikalnim smanjivanjem emisija stakleničkih plinova (GHG) još bilo moguće spriječiti da klimatske promjene ne prerastu u nezaustavljiv proces. 
3. Svaka tona emisija GHG manje DANAS, vrijedi puno više od obećanja da će se ista tolika emisija smanjiti u nekoj doglednoj budućnosti, jer smo već kritično blizu momentu kada se mijenjanje klime više neće moći zaustaviti. Zato bi svaku ideju o novim građevinskim projektima trebalo preispitati na ovu okolnost. Naime, najviše emisija GHG događa se na samom početku takvih projekata, kod proizvodnje materijala za gradnju (cement, čelik, asfalt, pijesak, plastika…). 
4. Klimatski ekstremi o kojima nas svakodnevno izvještavaju mediji, rezultat su GHG emisija koje su se dogodile do prije cca četvrt stoljeća (zbog vremenske zadrške između emisija i njihovih reperkusija na okoliš). Mi se trebamo pripremati da podnesemo klimatske ekstreme prouzročene dodatnim GHG emisijama učinjenim u proteklih 25 godina. A u proteklih 25 godina globalno gospodarstvo se udvostručilo, zbog čega je samo nafte bilo potrošeno više nego što je ukupno potrošeno od vremena prvih bušotina u XIX stoljeću pa do prije 25 godina! Dakle, sadašnji klimatski ekstremi su tek uvertira za klimatsku predstavu koja nam slijedi. Prije nego što nam bude moglo biti bolje, na žalost, neko vrijeme će nam neizbježno biti gore. 
5. Najviše GHG emisija dolazi od spaljivanja fosilnih goriva, jer ona sudjeluju sa preko 80% u svjetskom energetskom mixu. Da bi spriječili nezaustavljivo mijenjanje klime najsigurnije bi bilo napustiti ugljen, naftu i plin do 2030. godine. Nikakvim alternativnim izvorima energije nije moguće do tada nadomjestiti fosilna goriva. Propustili smo vrijeme za postupne prilagodbe. Moramo se naučiti živjeti sa puno manje energije – svih vrsta.
6. Najbrži efekt usporavanja globalnog zatopljenja mogao bi se postići smanjivanjem emisija metana/prirodnog plina (80 puta je potentniji GHG od CO2, ali disipacijom nestaje nakon dvadesetak godina, za razliku od CO2 čije GHG djelovanje ostaje 300-1000 godina). Zato je investiranje u LNG („u sigurnost opskrbe plinom“) zapravo produžavanje ovisnosti o prirodnom plinu, što je iznimno neodgovoran čin prema egzistencijalnim interesima mladih. Tvrdnja da se to radi zbog prelaska na vodik nije realna. Vodik ima puno manju neto energiju (EROEI) od prirodnog plina, uz puno više opasnosti od istjecanja i eksplozija. Tako skup a opasan izvor energije za kućanstva i širu potrošnju malo kome će biti priuštiv i privlačan.   
7. Svaka nova gospodarska aktivnost traži dodatnu energiju – to je fizikalna neminovnost. Zato gospodarski rast (mjeren BDP-om) uvijek prati povećanje potrošnje energije. Fizički je nemoguće napuštati fosilna goriva i imati gospodarski rast (ma koliko se ekonomisti i političari trudili da nas uvjere u suprotno)! Odnosno, nastaviti s korištenjem sadašnjeg gospodarskog modela za čovječanstvo bi bilo suicidalno (A. Guterres).
8. Desetljećima korišteno i hvaljeno mjerilo za uspješnost neke države rast je njena gospodarstva, odnosno BDP-a. No, BDP se izražava u novčanim jedinicama, pa ne može obuhvatiti sve druge za život bitne aspekte, primjerice: utjecaj na klimu; na bioraznolikost, okoliš i plodnost tla; na sirovinske resurse; na društvene razlike i sl. Kako znamo da već trošimo planetarne resurse kao da raspolažemo s 1,75 Zemlje, svjesni smo da time  potkradamo resurse vlastitoj djeci i budućim generacijama. Zato sve više mladih na rast BDP-a opravdano gleda kao na mjerilo bezobzirnosti država prema njihovim egzistencijalnim potrebama.  
9. Bez fosilnih goriva drastično će se smanjiti mobilnost roba i ljudi, posebice korištenje osobnih vozila. Zato su ulaganja u nove ceste i autoceste više odraz ignoriranja planetarnih ograničenja, nego rezultat dobro promišljenih i dugoročno korisnih prioriteta i potreba. Kod najave takvih ulaganja nikada se ne spominju budući problemi s održavanjem prometnica. Naime, bez fosilnih goriva neće biti ni asfalta, kao ni teške mehanizacije pogonjene naftom kojom se obavljaju poslovi održavanja. Za mlade i buduće generacije odlazak fosilnih goriva je neizbježna sudbina – ili zato što će zbog klime preostala fosilna goriva vrlo uskoro biti ostavljena u zemlji, ili zato što će u dogledno vrijeme biti potrošena, jer su neobnovljiva.  
10. Odlaskom fosilnih goriva ugasit će se i o njima ovisna industrijska poljoprivreda. Mi smo potpuno nespremni na tu okolnost, unatoč višegodišnjim upozorenjima FAO-a, UNCTAD-a i brojnih znanstvenika da će se zbog klimatskih ekstrema i gubitka bioraznolikosti dostupnost hrane u svijetu smanjivati. Hrvatska ne proizvodi ni polovicu svojih potreba u hrani, jer je naša prehrambena sigurnost prepuštena logici slobodnog tržišta i trgovačkih lanaca (poslovnim subjektima kojima je primarni interes profit, a ne hoćemo li mi imati što za jesti). Zato sada nema važnijeg ni hitnijeg zadatka za svaku lokalnu zajednicu (urbanu i ruralnu) od poticanja lokalne agroekološke proizvodnje hrane, kao i masovnog formalnog i neformalnog obrazovanja stanovništva o tome kako se to treba raditi.   
11. Klimatski ekstremi i s njima povezane pojave često ugrožavaju zdravlje i život ljudi, funkcioniranje komunalne i društvene infrastrukture, te interventnih službi. Analiza ranjivosti lokalne zajednice  na takve okolnosti zato bi trebala biti na vrhu liste prioriteta svake nove lokalne administracije. Da bi takva analiza doista bila korisna, nju se ne može naručiti javnom nabavom od najpovoljnijeg ponuđača. Nju treba napraviti sama zajednica – administracija uz široko sudjelovanje javnosti. Tako dobivene spoznaje trebale bi biti temelj za izradu/izmjene svih drugih planskih dokumenata lokalne zajednice.  
12. Napuštajući fosilna goriva zbog opstanka, napustit ćemo i globalizirano namirivanje naših potreba, posebice onih osnovnih. Dolazi radikalna lokalizacija življenja. To je način na koji su ljudi živjeli tisućama godina. Uz regeneriranje okoliša, uz jaku društvenu koheziju, te uz njegovanje dobrih odnosa i solidarnosti sa drugim lokalnim zajednicama, to može pružiti uvjete za resursno skroman, ali ugodan način življenja. 
13. Lokalni red i mir ne održavaju se zrakoplovima i tenkovima. Ulaganjima u skupu ratnu tehniku, umjesto u napore za smanjivanje GHG emisija i na prilagodbu na klimatsku krizu, praznimo državni proračun dok rastu profiti vojno-industrijskog kompleksa. Najviše na tome zarađuju baš  one zemlje koje najočiglednije ignoriraju klimatsku krizu i planetarna ograničenja, ne obazirući se na posljedice. Retorika da se radi o „obrambenoj industriji“ važnoj za sigurnost zemlje, prikriva jednostavnu činjenicu da se nikakvom moćnom ratnom tehnikom ne može zaustaviti devastiranje planeta. Dapače. Ako tako gubimo jedini planet na kojem možemo živjeti, što mi to uopće branimo skupim naoružanjem?! Sigurnost i opstanak mogu se postići samo zagovaranjem i prakticiranjem mira i suradnje, što je u zadnje vrijeme postala politička ne tema. Paradoksalno, najinteligentnija bića na planetu sama sebi dokidaju uvjete za život zbog nadmetanja elita tko je jači i moćniji da dođe do preostalih resursa Zemlje.     

U Njivicama, veljače 2025.    

Zoran Skala

Objavio: Perforum

Uvodno

Tranzicijska inicijativa TIKO – otok Krk već godinama pokušava uspostaviti neposredniji kontakt i suradnju sa službenim tijelima sedam jedinica lokalne samouprave na otoku Krku, a vezano za pripreme i prilagodbu za nadolazeće krize: klimatsku, energetsku, bioraznolikosti i s njima povezane poremećaje u sigurnosti opskrbe otočana hranom i vodom, te utjecajem na njihovo zdravlje. Ne znamo zašto, ali uglavnom smo nailazili na „šutnju administracije“. Kao da pokušavamo nametnuti neke teme koje su samo nama važne, ali nisu njihov prioritet. Pokušali smo i sa konkretnom listom aktivnosti, ali „šutnja“ se nastavila, s izuzetkom Općine Vrbnik, koja nas je u lipnju pozvala na sjednicu Općinskog vijeća da izložimo svoje prijedloge.

Tijekom II Jadranskog klimatskog kampa u Krku, u organizaciji Extinction Rebellion-a, razgovarali smo o iskustvima suradnje na lokalnoj razini sa sudionicima kampa iz više zemalja. Naveli smo aktivnosti o kojima smo bezuspješno pokušavali razgovarati i surađivati s našim jedinicama lokalne samouprave. Njima se navedena lista aktivnosti učinila korisnom, pa su predložili da ju objavimo kako bi time možda neke druge sredine potaknuli da te ideje iskoriste i realiziraju. Pa evo ideja koje smo predlagali…

PRIPREMA I PRILAGODBA NA „SAVRŠENU OLUJU“

(Savršena oluja = istovremeno djelovanje klimatske krize, gubitka bioraznolikosti i oskudice u vodi)

Polazne pretpostavke

• Znanstveno najavljena zbivanja s klimom, energijom, bioraznolikošću i vodom su prihvaćena i smatraju se glavnim faktorima koji će određivati buduću kvalitetu življenja u zajednici, te su stoga postala prioritet zajednice, ali i prioritet svakog stanovnika.
• Planetarna i lokalna ograničenja se ne negiraju(!) već se prepoznaju kao okvir unutar kojeg lokalna zajednica može dugoročno funkcionirati.
• Osnovne potrebe stanovništva (osobito prehrana) imaju apsolutni prioritet.
• Proces dogovaranja i provedbe mora biti uključiv i široko demokratski, a odabrana rješenja moraju izrazito štititi okoliš i regenerirati ga, te biti pravedna, osobito sa stajališta dugoročnih potreba današnje djece.
• Djeluje se preventivno, jer se sve „nepoznate nepoznanice“ najavljenih promjena ne mogu znati niti kvantificirati, a mogu imati nemjerljive posljedice.

LISTA POŽELJNIH PROJEKATA / AKTIVNOSTI

1. Analiza ranjivosti zajednice na krizne pritiske „Savršene oluje“, s preporukama na čemu se treba raditi, a što treba prestati raditi.

2. Plan upravljanja katastrofama (poželjno osloncem na FAO metodologiju).

3. Revizija postojećih i ko-kreacija novih planskih dokumenata iz perspektive „Savršene oluje“. O znanstvenim osnovama pogledajte nešto više ovdje: 

4. Formiranje „Otočkog savjeta za sigurnost prehrane stanovništva“ koji bi skrbio o poticanju proizvodnje hrane; o zalihama hrane; o provođenju izobrazbe o agroekološkoj poljoprivredi, o čuvanju sjemena, o čuvanju hrane bez rashladnih uređaja (ranjivost na raspad električne mreže); o načinima prodaje lokalno proizvedene hrane lokalnom stanovništvu; … 

5. Okupljanje praktičara za „Karnevalsku ekonomiju“ – više o tome pogledajte na:

6. Studija izvedivosti: „Prenamjena silosa za gotove proizvode na postrojenju LDPE bivše DINE u skladište žitarica za sjevernojadranske otoke“.

7. Sustav lokvi kao dio protupožarne zaštite naselja i kao podrška drugim živim bićima u sušnim vremenima

Znanstvenici su nas upozorili da ćemo se narednih desetljeća morati „naviknuti“ na suživot sa sve češćim i jačim klimatskim ekstremima. Mediteran će posebno biti ranjiv na ekstremne suše i vrućine. To je „idealan“ ambijent za nastajanje velikih požara, kojima Krk do sada nije bio osobito izložen. No, tome prije nisu bili izlagani ni drugi dijelovi svijeta, ali od nedavno jesu (Kanada, Aljaska, Švedska, Sibir, Amazon…), pa nemamo osnova za tvrdnju da se takvi ekstremni požari neće događati i kod nas na Krku. Ekstremne požare često se ne uspijeva ugasiti ni uz dostupnost najmodernijih tehnologija za gašenje iz zraka i uz mnoštvo kopnenih navalnih vozila. No, sjetimo se da sva ta moderna tehnologija funkcionira samo uz pomoć fosilnih goriva! Fosilna goriva su pri kraju zaliha (neobnovljiva su) i u doglednoj budućnosti svakako ćemo ostati bez njih, ali ne i bez klimatskih ekstrema! K tome, Hrvatska je, kao i cijela EU, potpisala da će do 2030. godine prepoloviti sadašnju potrošnju fosilnih goriva, a do 2050. ih potpuno napustiti (mada klimatolozi traže potpuno napuštanje FG-a do 2030.!). Kako ćemo braniti naša naselja i okoliš od ekstremnih požara bez zračne i zemaljske tehnike pogonjene fosilnim gorivima?!

Klimatolozi smatraju da će se na našem području godišnje količine oborina osjetno smanjiti, ali ipak ne dramatično. Problem ćemo imati zbog neravnomjernog rasporeda godišnjih oborina. Zato bi kišnicu trebalo hvatati i skladištiti tijekom kišne sezone, da bismo vodu imali i tijekom sušnog dijela godine. Protupožarna obrana naselja i drugih sadržaja bez raspolaganja s mobilnom tehnikom na fosilna goriva mora se unaprijed dobro isplanirati. Prije svega je potrebno imati dovoljno protupožarne vode relativno blizu objekata/prostora koji se štite. Tome može poslužiti strateški osmišljen sustav lokvi u kojem će se oborine nakupljati tijekom kišne sezone. Lokve oko sebe mijenjaju mikroklimu na način da smanjuju efekte suše na biljne zajednice (manje lakozapaljivog raslinja), a služe i kao pojilišta za domaće i divlje životinje. Sustav lokvi stoga može imati više namjena: da bude skladište protupožarne vode u blizini objekata/prostora koji se brane od požara, da smanjuje požarno opterećenje bliskog okruženja zbog više raspoložive vlage okolnom raslinju, da sprječava pomor životinjskog svijeta zbog dugih suša, a mogao bi se koristiti i za komunalnu proizvodnju električne energije – postavljanjem plutajuće fotonaponske elektrane, čime bi ujedno bio značajno smanjen gubitak vode evaporacijom. S modernim građevinskim strojevima pogonjenim fosilnim gorivima sustavi lokvi se mogu relativno lako realizirati. No, treba biti svjestan da je smanjivanje dostupnosti fosilnih goriva već počelo, te će svako odgađanje realizacije projekta za sobom povlačiti poskupljenja, pa bi s protekom vremena cijela zamisao mogla postati neprovediva. 

Potencijalni partneri: JLS-e, građevinske tvrtke, vatrogasne jedinice, biolozi, stočari, lovci…

8. Kultiviranje krajobraza da bude jestiv, ljekovit, bioraznolik i lijep  

Većina hrane koju kupujemo u trgovačkim centrima i lokalnim trgovinama proizvedena je izvan otoka, metodama industrijske poljoprivrede, a distribuiraju je kompanije kojima je osnovni poslovni motiv ostvarenje profita. Ako neko prodajno mjesto ne ostvaruje očekivani profit, to prodajno mjesto se zatvara, bez obzira na posljedice za lokalno stanovništvo. Dakle, hrana – naša osnovna potreba – u potpunosti je prepuštena zakonima tržišta. Briga o sigurnosti naše prehrane nije u opisu poslova nijedne otočke institucije. Zato upozorenja iz sustava UN-a da je svjetski sustav opskrbe hranom u procesu urušavanja iz više razloga (utjecaj klimatskih ekstrema na urode, ratovi, gubitak plodna tla i polinatora zbog korištenja agresivnih poljoprivrednih metoda, stočarstvo i s tim vezane emisije metana, ovisnost cijena hrane o cijenama fosilnih goriva čije su zalihe na izmaku, itd), ne rezultiraju promjenama politika i praksi – ni lokalno, ni šire.

Kako bez hrane ne možemo, a Hrvatska oko polovice svojih potreba u hrani uvozi, ne smijemo si dopustiti „luksuz“ da zadovoljavanje te osnovne potrebe gotovo potpuno ovisi o vanjskim okolnostima. Trebat će nam godine organiziranih napora da povratimo samodostatnost u proizvodnji hrane kakvu je otok Krk u prošlosti imao. No, nešto se može početi raditi odmah. Parkove, javne površine, okućnice i druge površine možemo uređivati tako da na njima sadimo jestive i ljekovite višegodišnje kulture. Gdje se steknu uvjeti za to (redovita briga), mogu se saditi i jednogodišnje povrtne kulture. Ovo treba biti široka društvena kampanja. Bitno je da svuda oko nas bude neke, odmah i svima dostupne, hrane. Opskrbni lanci o kojima sada ovisimo mogu iznenada prestati funkcionirati, pa moramo moći barem ublažiti i usporiti efekte takvog šoka na našu prehrambenu sigurnost. I naravno, treba saditi kulture koje će moći izdržati očekivane klimatske ekstreme.

Potencijalni partneri: škole,  vrtići, ustanove za skrb o starijim osobama, sportske i druge udruge, rasadnici, komunalne službe, JLS-e, volonteri…

9. Skloništa od vrućine 

Medicinska struka zna da pri temperaturi 35°C i uz vlagu ≈ 100% (pri dužem ljetnom pljusku), čak i zdrava osoba može umrijeti za nekoliko sati ukoliko se ne može rashladiti. 6500 radnika umrlih u Kataru prilikom izgradnje stadiona za Svjetsko prvenstvo u nogometu su tragična ilustracija opasnosti od ekstremnih vrućina, kakve mijenjanje klime donosi i u naše krajeve.  

U vrijeme toplinskih udara koji traju više dana, svi rashladni uređaji rade maksimalnom snagom. Raširena je pojava da tada uslijed preopterećenosti dolazi do raspada električne mreže. Ako u takvim okolnostima bolesne ili starije osobe nemaju mogućnost da se negdje sklone od vrućine, to za njih može završiti smrtnim ishodom (u Francuskoj je u ljeto 2003. g. tako stradalo 15000 ljudi). Tamo gdje postoje podzemna „atomska skloništa“ ili podzemne garaže, treba ih pripremiti da mogu poslužiti kao skloništa od vrućine kod toplinskih udara. Tamo gdje toga nema, treba odabrati odgovarajuće lokacije i izgraditi namjenska podzemna skloništa od vrućine (kratki tunel u nekom uzvišenju unutar naselja). U svakom slučaju, takva skloništa moraju biti pripremljena tako da mogu funkcionirati bez vanjske električne mreže. Izgradnji skloništa od vrućine treba pristupiti čim prije, jer se dinamika mijenjanja klime ubrzava zbog globalne nesposobnosti država da se dogovore odlučne mjere na smanjivanju emisija stakleničkih plinova. Da podsjetimo, mi sada osjećamo efekte klimatskih promjena koje su nastale zbog emisija stakleničkih plinova učinjenih do prije cca 25 godina. Ono što nam slijedi, i što više ni na koji način ne možemo spriječiti, su klimatska pogoršanja od emisija koje su se dogodile od prije 25 godina do danas. U tom razdoblju globalno gospodarstvo je udvostručeno, a fosilnih goriva je u zadnjih 25 godina potrošeno više nego u svih prethodnih 150 godina industrijalizacije zajedno!     

Za širu populaciju važno je da se kod toplinskih udara mogu skloniti u hlad, pa je na svakom mjestu gdje povremeno boravi više ljudi (autobusni kolodvori, nogostupi, i sl.) potrebno predvidjeti neki vid zaštite od izravnog sunčeva zračenja (drveće, visoko zelenilo, pa i zamjenu asfaltiranih površina podlogama koje manje upijaju zračenje). 

Potencijalni partneri: JLS-e, građevinske tvrtke, civilna zaštita, medicinske ustanove, krajobrazni arhitekti…  

10. Projekt „Biblioteka sjemena“ (obično se realizira u postojećim knjižnicama) – kao potpora praksi čuvanja i razmjene lokalnog sjemena.

11. Projekt „Banka vremena“ – Rašireni i dobro razrađeni koncept za razmjenu vještina, usluga i znanja bez izravne naplate, jer je sredstvo razmjene vrijeme.

12.  Projekt „Pravilnik o zaštiti na radu u vrijeme toplinskih udara“ – Kod visokih temperatura i visokog sadržaja vlage u zraku čak i zdravi ljudi mogu kolabirati, pa i umrijeti (podsjećamo na 6500 radnika umrlih u Kataru). Ne smijemo dopustiti da se nešto slično dogodi kod nekog narednog toplinskog udara našim sugrađanima zaposlenima u turizmu (primjerice: kuhari, konobari, pomoćno osoblje i sl.), kao i na drugim radnim mjestima. Znamo da će toga biti sve više i sve češće. Ne mora svaka usluga biti dostupna gostu ni poslodavcima i na temperaturama iznad, primjerice, 40°C. Na tu okolnost gosti trebaju biti upoznati još kroz promotivne materijale.

13. Edukacija za profesionalno i izabrano osoblje JLS-e o utjecaju „Savršene oluje“ na život zajednice – na njenu ekonomiju, opskrbu, okoliš, komunalnu i društvenu infrastrukturu, povezanost sa bližim i daljim okruženjem. Navike i vrijednosti koje treba razvijati, kao i one koje treba napustiti.

14. Organiziranje i sufinanciranje „PDC-a“ – „72 satnog tečaja za permakulturni dizajn“. Polaznicima daje jako korisna i potrebna znanja za jačanje samodostatnosti i otpornosti – kako osobne, tako i one u zajednici. 

15. Projekt (ili zadatak za diplomski rad) „Prijedlog koncepta lokalne valute za otok Krk“. Ovo je u svijetu vrlo raširen koncept poticanja lokalne proizvodnje i razmjene osnovnih roba i usluga, kojim se odupire monopolu velikih banaka i velikih trgovačkih lanaca, kao i ovisnosti o njima:

16. Projekt (ili zadatak za diplomski rad) – koncept za osnivanje „Povjerenstva za zemlju JLS-a“ po modelu Community Land Trust. U svijetu to je vrlo često korišten koncept upravljanja nekorištenim zemljištem i drugim nekretninama unutar JLS, a u svrhu rješavanja lokalnih potreba, posebice prehrane stanovništva i stanovanja. Ovdje bi se moglo povezati neke naše tradicionalne prakse iz prošlosti s uspješnim modelima u svijetu. 

17. Projekt (ili zadatak za diplomski rad) formiranje „Skupštine građana“. Europski klimatski pakt i udruženje velikih europskih i svjetskih civilnih udruga ECOLISE preporučuju ovu formu dogovaranja o vitalnim potrebama zajednice zbog vrlo dobrih dosadašnjih iskustava.  Vitalne potrebe zajednice su nadstranačka tema, pa je najpravednije kad se te potrebe razmatraju uz sudjelovanje što objektivnijeg presjeka lokalnog stanovništva. Zato se članom „Skupštine građana“ postaje slučajnim izborom iz bazena statistički relevantnih lokalnih društvenih skupina.  

18. Projekt (ili zadatak za diplomski rad) formiranje „Vijeća staraca“. Ovu drevnu praksu se sve češće oživljava, osobito zato što se izgubila praksa dugoročnog planiranja (razmatranje interesa i potreba sedam generacija) zbog četverogodišnjih izbornih ciklusa. Stari ljudi pamte što je funkcioniralo u prošlosti, a što ne, pa uz svoje radno i životno iskustvo, te uz manje vlastitih poslovnih i/ili političkih ambicija, mogu strpljivije i hladnokrvnije razmatrati važnije planove i odluke zajednice. Poznato je da se u vijećima i skupštinama izglasavaju planski i drugi dokumenti a da ih mnogi članovi nisu ni pročitali. Članovi „Vijeća staraca“ imaju više vremena posvetiti se tim dokumentima, razmotriti ih iz različitih specijalističkih kutova i obrazložiti svoj zajednički savjet, što je puno bolje od izglasavanja na slijepo.  

19. Mapiranje svih privatnih i komunalnih šterni za kišnicu. Prikupiti podatke o njihovim skladišnim kapacitetima i tehničkoj spremnosti za korištenje. Preporuke iz analize stanja šterni i izračuna približnog stanja zaliha vode u šternama mogle bi biti dragocjen ulazni podatak pri planiranju jačanja otpornosti u pogledu sigurnosti opskrbe vodom – na rizike prekida opskrbe iz vodovodne mreže zbog raspada električne mreže, tako i zbog ekstremnih suša.

20. Analiza ranjivosti tlačene kanalizacijske mreže na višednevni raspad električne mreže, kao i procjena tehničkih, higijenskih i zdravstvenih reperkusija takve situacije.    

Ova lista od dvadesetak poželjnih projekata/aktivnosti sačinjena je u proljeće 2023. godine i nipošto se ne smije razumjeti kao neki zgotovljen „paket“. Svaka sredina ima svojih specifičnosti. Ovdje naročito nedostaju projekti/aktivnosti iz domene skrbi (za zdravlje, za mlade, za stare, za nemoćne, za sigurnost, za izobrazbu, za šume, za tlo, za vodu, za more…), a koje će s odlaskom fosilnih goriva ponovo isključivo ovisiti o tome kako će se na tome organizirati lokalni stanovnici. 

Dakle, ova lista je svojevrsni poticaj za razmišljanje lokalnim zajednicama i stanovništvu kako da se pripremi i prilagodi za življenje u novim okolnostima koje još uvijek uglavnom ignoriramo, mada se pouzdano zna da ih ne možemo izbjeći. Era lako dostupnih i jeftinih fosilnih goriva neminovno i brzo ide svom kraju. Klimatski ekstremi će se pogoršavati još desetljećima. Već samo ova dva megatrenda daju nam na znanje da je gubljenje vremena sada maštati o raskošnim „razvojnim“ projektima. Sada se treba fokusirati na osnovne potrebe, da bi se održao ŽIVOT. 

Objavio: Zoran Skala

Otvoreno pismo Državi, policiji, pravosuđu, političarima, svim mladima i svim roditeljima

Tragom događanja na II Jadranskom klimatskom kampu – Krk, kolovoz 2023.

Ako ste mladi, i ako analizirate znanstvene činjenice o planetarnim promjenama koje izazivaju ljudi svojim gospodarskim aktivnostima i stilom življenja – mora vam se slediti krv u žilama. Ukoliko se s devastacijama odlučno ne prestane u ovome desetljeću, vi i vaša generacija izgubit ćete većinu od onoga što vam bio-fizički treba za život! Političari znaju za te činjenice, pa u svijetu već desetljećima oko toga nešto pregovaraju, taktiziraju, odugovlače, ali zapravo ne žele mijenjati ništa, jer bolje zarađuju uništavajući Zemlju, nego štiteći ju. U jednom trenutku shvatite da zbog tog odugovlačenja cijeloj vašoj generaciji sada prijeti GENOCID, a da se o tome još ni ne razgovara! Ne razgovaraju vaši roditelji, ni većina vaših prijatelja, niti političke stranke, ni akademska zajednica, ni pravosuđe, a ni Premijer, ni Predsjednik. Iako se radi o najtežem zločinu po konvencijama UN-a, o nečemu što ni naš Ustav ne dopušta – nitko vas ne uzima u zaštitu! Naprotiv, cijeli sustav svojim praktičnim djelovanjem kao da se trudi doprinijeti genocidu vaše generacije! 

Pobuna protiv izumiranja

Recimo da onda malo istražite što se oko toga dešava u drugim zemljama, pa naletite na pokret „Extinction Rebellion“ (u daljnjem tekstu: XR) koji okuplja one koji su shvatili situaciju i organiziraju Pobunu protiv izumiranja – nenasilnim metodama. Vi im se pridružite kako biste barem nešto pokušali učiniti za svoj i tuđi opstanak. I, tako se ovog kolovoza nađete na međunarodnom II Jadranskom klimatskom kampu na Krku, da sa svojim vršnjacima iz drugih zemalja razmijenite ideje o tome kako da javnosti i najutjecajnijim ljudima objasnite što se to globalno dešava i kakve će to za vas imati posljedice. Kako se baš na Krku širi LNG terminal, jedna klimatski i okolišno izrazito štetna investicija, dogovorite se i uredno prijavite prosvjed protiv njene realizacije…

Od Omišlja do LNG terminala

Na dan prosvjeda bio je objavljen crveni alarm zbog vrućine, pa ipak je stotinjak XR-ovaca prehodalo put od Omišlja do LNG terminala. A, tamo – kordon interventne policije, kao da se sprema sraz BBB-a i Torcide! Dvadesetak XR-ovaca je pronašlo neki prolaz u ogradi LNG-a, pa su u jednom trenutku dotrčali s druge strane ograde da bi, sa svojim transparentima i izvikivanjem zahtjeva, bili uočljiviji prisutnim medijima. Niti u jednom trenutku nisu bili nasilni – ni prema zaštitarima, ni prema policiji, ni prema imovini. Pa ipak, uslijedila su maltretiranja i ponižavajući tretmani. Jedna osoba u civilu prednjačila je u tim iživljavanjima, ali joj se nitko od uniformiranih nije suprotstavio. Dok su ta maltretiranja trajala, aktivisti s obje strane ograde su pozivali policiju da se prestane s tim. Jedna devetnaestogodišnjakinja je dobila napad panike, no maltretiranja nisu prestajala. Privedeno je 26 osoba, koje su do tada već 3 sata provele na ekstremnoj vrućini. Utrpane su u pregrijane, slabo ventilirane, kombije, da bi ih potom, onako znojne, prebacili u podrumske prohladne i vlažne zatvorske ćelije. Pravo na dostojanstveno zadovoljenje osnovnih ljudskih, higijenskih ili medicinskih potreba satima nisu dobili, a bilo je i fizičkih i psihičkih trauma. Tako su proveli 5 do 10 sati.

Kako shvatiti svo to nasilje i ponižavanje grupe mladih ljudi koja se nenasilnim metodama bori za svoje PRAVO NA ŽIVOT, koje joj „garantiraju“ svi svjetski i nacionalni pravni dokumenti??? Tko je odobrio takvo postupanje i zašto? Zar najutjecajniji ljudi smiju uzeti sebi za pravo da represijom sprječavaju protivljenje čak i onim projektima koji znanstveno pouzdano podrivaju izglede za opstanak jednoj cijeloj generaciji – vašoj/našoj djeci??? Ako ovakvo postupanje nije narušavanje nacionalne sigurnosti, na koga se onda nacionalna sigurnost uopće odnosi?! Koji je krimen veći: preskakanje ograde LNG-a ili realizacija projekata koji doprinose genocidu mladih ??? 

Ulazimo u vrlo turbulentna vremena, koja najutjecajniji ljudi ne žele vidjeti. No, kako je primijetila Ayn Rand: „Možete izbjegavati realnost; ali ne možete izbjeći posljedice od izbjegavanja realnosti.“ Zato prilažem malo dodatnih objašnjenja uz ovaj incident – koji se ne bi smjelo ponavljati, jer ugrožava nacionalnu sigurnost i društvenu koheziju na ulasku u najteže krizno razdoblje u ljudskoj povijesti.

Za one koji ne znaju (to se ne odnosi na vlasti, oni te informacije imaju):
najbrži efekt usporavanja globalnog zatopljenja moguće je postići smanjivanjem emisija metana/prirodnog plina/LNG-a (koji je 80 puta potentniji staklenički plin od CO2, ali disipacijom nestaje nakon dvadesetak godina, za razliku od CO2 čiji efekt staklenika ostaje 300-1000 godina). Kad bi se globalno smanjile emisije metana za 45% do 2030. godine, moglo bi se prevenirati globalno zatopljenje od 0,3°C. To je praktično najdohvatljiviji način da se mladima povećaju izgledi za opstanak! Dakle naše vlasti su mogle birati između:

• što bržeg napuštanja prirodnog plina, kako bi doprinijele usporavanju globalnog zatopljenja i povećale izglede za opstanak mladima

i

• investiranja u ekološki najštetniju varijantu – nastavak korištenja plina iz dalekih izvora dovoženjem LNG brodovima, čime klimu najbrže „guraju“ prema nezaustavljivim procesima, a sve zato jer je tako financijski bolje fosilnim korporacijama…

Znamo što su naše vlasti odabrale u slučaju LNG-a, i znamo da to nije bilo iz neznanja!

Mladi se pitaju: Kako će na to sada reagirati pravni sustav Hrvatske, EU i javnost?

Hoće li dopustiti da vlasti realiziraju proširenje LNG-a i sve druge projekte kojima se mladima podrivaju izgledi za opstanak (odnosno, podržava genocid njihove generacije) tako što će pojačati represivne i kaznene mjere prema XR-ovcima i sličnima?! Budimo svjesni da većina projekata s kojima se vlasti hvale da su „strateški“ spadaju u navedenu kategoriju! Navedimo neke:

• Nove koncesije za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika (na kopnu i u moru)?!
• Kvarner kao važno logističko središte EU za fosilna goriva?!
• Subvencioniranje potrošnje nafte i plina?! Kolikogod da je popularno (svi se volimo jeftinije voziti), to subvencioniranje je dugoročno štetno. Time se našim novcem podržava naša ovisnost o gorivima koja nestaju, uz velike profite fosilnim korporacijama, a na žalost svih onih koji razumiju pogubnost toga.   
• Nova dionica autoceste Križišće – Žuta Lokva?! Ona je nepotrebna, skupa, veliko devastiranje okoliša, uz velike emisije stakleničkih plinova tijekom gradnje (najviše emisija stakleničkih plinova događa se već kod proizvodnje materijala za gradnju, i zato je sada nužno odustati od građenja svake neesencijalne građevine, ukoliko želimo barem pokušati spriječiti nezaustavljive klimatske procese!). S napuštanjem fosilnih goriva, cestovni promet će se drastično smanjiti, pa je i u tom smislu ova investicija nepotreban luksuz.
• Još turizma, još avionskih gostiju i kampanja gradnje luksuznih hotela?! To je podilaženje interesima investitora i najrasipnijih potrošača, na račun izgleda za opstanak mladih, a bez shvaćanja da to može trajati samo dok ima fosilnih goriva – dakle, još kratko.
• Porto Baroš – Najluksuznija marina za megajahte na Mediteranu! To je vrhunac podilaženja najbezobzirnijim potrošačima resursa Zemlje dok ostatak svijeta nema ni za najosnovnije potrebe.
• Velika nabavka Bradley-a i Rafale-a zbog jačanja nacionalne sigurnosti?! Na koji način će to mladima poboljšati izglede za opstanak, dok im se sustavno nastavlja uništavati stanište? Za mir u svijetu više se nitko ne bori, jer vojno-industrijski kompleks toliko bolje zarađuje na ratovima (na žalost, s mladima u glavnoj tragičnoj ulozi…).   

Zašto hrvatske vlasti imaju tako veliko razumijevanje za potrebe najbogatijih i najmoćnijih, a tako malo za potrebe mladih – pitajte ih?!

Dakle, svi se mi moramo konačno htjeti suočiti s činjenicama! Dosadašnji način življenja ne možemo zadržati, jer smo potrošili planetarne resurse i devastirali okoliš. Najbolniji će biti rastanak s fosilnim gorivima, ali on je neizbježan. Svako odgađanje tog rastanka (oko čega se  vlasti jako trude) ide na štetu naše djece. Stoga se kao društvo moramo opredijeliti:

Jesmo li za to da poduzmemo sve što treba da bi nam djeca mogla opstati, ili nismo?

To opredjeljenje se mora učiniti SADA. Ako ga ponovo odgodimo, više nikome neće ni trebati. Jer, Zemlja će „shvatiti“ što je prevladalo i pojačati svoje „obrambene mehanizme“, najoštrije kažnjavajući mlade zbog onoga što su uništili njihovi roditelji i praroditelji. 

A, vlastima je u vlastitom interesu iz ovih stopa prestati primjenjivati represiju prema onima koji ne žele skrštenih ruku čekati izumiranje dok ih se ignorira zbog nečijih zarada. Kad se ovaj sustav raspadne, novac vam više neće biti od pomoći. Nasuprot tome, ovi mladi ljudi bi mogli biti! Zato si ne dopustite da zbog incidenata, poput ovog sa XR-om, mladi na vas počnu gledati kao na opunomoćenike zla.

31.08.2023.
Za Tranzicijsku inicijativu TIKO – otok Krk
Zoran Skala

Objavio: Zoran Skala

Druga radionica višerazinskog dijaloga 18.05.2023.

Drugoj radionici sam prisustvovao kao član Tranzicijske inicijative TIKO, otok Krk; kao Ambasador Europskog klimatskog pakta; a ponajviše kao zainteresirani veteran u lokalnom djelovanju na održivosti.

Radionica je bila namijenjena lokalnoj razini, pa je osamdesetak sudionika na njoj dobilo mnoštvo podataka o novim obvezama s razine EU, o uredbama, o krovnim i sektorskim dokumentima, o strateškom planiranju za JLS/JRS, o normama, o ciljevima smanjenja GHG emisija, o 104 mjere, o direktivama, o izvorima financijskih sredstava, o EU ETS trgovanju emisijama, o obvezama izvješćivanja, o vremenskom rasporedu… Sve je to prezentirano kao svojevrsni paket zadataka za djelovanje svim JLS-ima, od Općine Civljane sa 239 stanovnika do Grada Zagreba, a vezano za klimu i energetiku. Naglašeno je da od realizacije tih zadataka ovisi ispunjavanje i nacionalnih klimatskih obveza, što znači da je bitno mogu li ih JLS-e razumjeti, i hoće li imati motiva i kapaciteta da ih provedu. 

Na radionici nije spomenuto da su klimatska kriza, u tandemu s gubitkom bioraznolikosti, najveće prijetnje s kojima se čovječanstvo ikad suočavalo u svojoj povijesti. Znanstvenici na to upozoravaju barem tri desetljeća, zbog toga je održano 27 svjetskih klimatskih konferencija i 15 o bioraznolikosti, na svima njima su političari iskazivali verbalnu odlučnost da zaustave pogubne trendove, ali ništa od toga nije zaustavilo ni emisije stakleničkih plinova niti izumiranje biljnog i životinjskog svijeta. 

Zato se neka pitanja sama nameću: 

Otkud tolika politička ravnodušnost država na trendove koji bi se mogli pokazati fatalnima za ljudsku vrstu? 

Kako da se JLS-e zdušno posvete paketu zadataka kojeg im nalažu Država i EU, kad i oni koji ih nalažu svojom praksom pokazuju da ih često ignoriraju?

Koja je to klimatska abeceda koju bi široka javnost trebala poznavati da bi razumjela prilike u kojima se našla, a ne razumije ih (stvarno ili iz političko-interesnih motiva)?      

Klimatska abeceda

1. Klimatska kriza je najveći egzistencijalni globalni i naš problem. 
2. Trošimo zadnje desetljeće kad je još moguće nešto poduzeti prije nego klimatske promjene pređu u nezaustavljiv proces („klimatska provalija“). 
3. Svaka tona GHG (staklenički plinovi) emisija manje DANAS, vrijedi puno više od obećanja da će se ista ukloniti u doglednoj budućnosti, jer smo već kritično blizu „klimatskoj provaliji“. 
4. Klimatski ekstremi o kojima nas svakodnevno izvještavaju mediji, rezultat su GHG emisija koje su se dogodile do prije cca četvrt stoljeća. Mi se trebamo pripremati da podnesemo klimatske ekstreme prouzročene dodatnim GHG emisijama učinjenim u proteklih 25 godina. A u proteklih 25 godina globalno gospodarstvo se udvostručilo, pri čemu je samo nafte potrošeno više nego što je ukupno potrošeno u periodu od prvih bušotina u XIX stoljeću pa do pred 25 godina! Dakle, sadašnji klimatski ekstremi su tek uvertira za klimatsku predstavu koja nam slijedi.
5. Ako želimo spriječiti „pad u klimatsku provaliju“, to stignemo napraviti još samo dovoljno brzim napuštanjem fosilnih goriva, jer ona sudjeluju sa preko 80% u svjetskom energetskom mixu. Propustili smo vrijeme za postupne prilagodbe. 
6. Najbrži efekt usporavanja globalnog zatopljenja moguće je postići smanjivanjem emisija metana/prirodnog plina (80 puta je potentniji GHG od CO2, ali disipacijom nestaje nakon dvadesetak godina, za razliku od CO2 čije GHG djelovanje ostaje 300-1000 godina).
7. Obnovljivi izvori energije ne mogu u potpunosti zamijeniti fosilna goriva – ni količinom, ni u svim namjenama, ni neto energijom (EROEI-em), ni u raspoloživom vremenu, ni s raspoloživim resursima. Morat ćemo se prilagoditi na življenje s puno manje energije. Drugog realnog izbora nemamo.
8. Svaka gospodarska aktivnost traži dodatnu energiju – to je fizikalna neminovnost. Zato gospodarski rast uvijek prati povećanje potrošnje energije. Fizički je nemoguće napuštati fosilna goriva i imati gospodarski rast (ma koliko se ekonomisti i političari trudili da nas uvjere u suprotno)! 
9. Desetljećima je općeprihvaćeno mjerilo za uspješnost neke države bio rast njena gospodarstva mjeren BDP-om. No, BDP se izražava u novčanim jedinicama, pa ne može obuhvatiti sve druge aspekte, primjerice one koji su ključni za očuvanje života na Zemlji: utjecaj gospodarskog rasta na klimu, bioraznolikost, okoliš, plodno tlo, resurse, društvene razlike i sl. Kako znamo da već trošimo planetarne resurse kao da imamo 1,75 Zemlje, svjesni smo da time u biti potkradamo resurse vlastitoj djeci i budućim generacijama. Mladi zato na rast BDP-a sve više gledaju kao na mjerilo bezobzirnosti država prema njihovim egzistencijalnim potrebama.  
10. Bez fosilnih goriva lokalizacija gospodarskih aktivnosti (prvenstveno u pogledu osnovnih potreba stanovništva) je neminovna. To će se svakako dogoditi – ili zato što će zbog klime preostala fosilna goriva biti ostavljena u zemlji, ili zato što će u dogledno vrijeme biti potrošena, jer su neobnovljiva.  

Pogled odozdo na NECP-ove nevolje

Ovaj pogled odozdo temelji se na saznanjima iz provedenih razgovora sa stanovništvom otoka Krka. TIKO je povodom IPCC-ovog „Crvenog alarma za čovječanstvo“ u proljeće 2022. organizirao šest brižljivo najavljivanih razgovora sa stanovništvom otoka Krka. Odaziv je bio slab, mada se radi o otoku koji u mnogo čemu prednjači u Hrvatskoj. Zato je naša temeljna spoznaja da široka javnost malo zna o klimatskoj abecedi, a kako Hrvatsku do sada nisu pogađale katastrofe poput onih u Bangladešu, Pakistanu ili Siriji, klimatska kriza nije tema o kojoj se dnevno razmišlja i raspravlja. Za to su u znatnoj mjeri „zaslužni“ akademska zajednica, mediji, politika i reklamna industrija. Nije slučajno da klimatska kriza nije bila tema niti jedne dosadašnje predizborne kampanje (nacionalne, regionalne ili lokalne). Ako je građanima klima sporedna stvar, onda stranke svoja predizborna obećanja i političke programe grade oko onoga što su građani naučeni da smatraju važnijim stvarima. Politički je korisnije bilo podilaziti potrošačkim željama stanovništva i obećavati sustizanje životnog standarda najrazvijenijih zemalja, i ako se odavno zna da je upravo to ono što najsnažnije gura sve mlade svijeta, pa i našu djecu, u „klimatsku provaliju“. Zato NECP kod nas zapravo stupa na neplodno tlo. Provjerimo to na primjerima, kako bi pokušali popraviti situaciju.

Ima li Država neki svoj paket specifično hrvatskih aktivnosti kojima želi zaštititi vlastiti prostor i stanovništvo od reperkusija klimatsko-energetske krize i gubitka bioraznolikosti, ili Država na lokalnu razinu samo prosljeđuje obveze koje dobiva od Komisije?! 

Nakon radionice, moj dojam je da ćemo se baviti samo zadacima i izvorima financiranja koje nam servira EU. Vjerojatno zato što nekih vlastitih ideja niti nemamo, budući da se u Hrvatskoj o tome vrlo malo raspravlja. To je jako neugodna spoznaja u vrijeme suočavanja sa povijesno najvećom prijetnjom ljudskoj vrsti (pogledati točke 1-4 klimatske abecede). Kako razumjeti ovakvu situaciju, osobito ako ju usporedimo s netom okončanom pandemijom? Pandemija je bila „sitna neugodnost“ u usporedbi s klimatskom krizom. Zbog pandemije je sve stalo, svi političari i svi mediji su nas po cijele dane podsjećali da „ostanemo odgovorni“, jer se bolest brzo širila i od nje je umiralo nekoliko postotaka oboljelih. Klimatska kriza ima potencijal da bude fatalna za cijelo čovječanstvo, a Država reagira – KAKO?!

Kako se postiže energetska sigurnost investiranjem u goriva koja nestaju?!

Još prije rata u Ukrajini, a naročito po izbijanju rata kad je nastupio veliki poremećaj u opskrbi plinom i naftom, Hrvatska je svoju energetsku sigurnost gradila na investicijama u LNG, nove plinovode, nove skladišne kapacitete za naftu, otvaranjem novih polja za istraživanje ugljikovodika na kopnu i moru. To je bilo, i još uvijek je, investiranje u produžavanje ovisnosti stanovništva o energentima koji se moraju napustiti! Glazba za uši fosilnih korporacija. Dok bi klimatski osviještena potreba stanovništva trebala biti da se silna društvena energija i resursi usmjere na prilagođavanje za funkcioniranje bez njih. Kakvu poruku se time šalje javnosti? Je li to znak da Država poriče postojanje klimatske krize (pogledati točke 1-5 klimatske abecede)?!

Kako se moglo dogoditi da Država svojim prioritetnim projektom proglasi klimatski najštetniji projekt?

Povećavanje kapaciteta LNG terminala u Omišlju je, sa stajališta egzistencijalnih interesa mladih, najštetniji projekt (pogledati točku 6 klimatske abecede). Paušalna objašnjenja da se radi o prelaznom energentu treba odbaciti, jer po ekološkom otisku LNG iz SAD nije ništa bolji od ugljena (nekontrolirana curenja pri hidrauličkom frakturiranju na izvorištu, pa curenja pri cjevovodnom transportu do obale Atlantika, ukapljivanja, prijevoza preko oceana do Omišlja, skladištenja i ponovnog uplinjavanja). Znanstvenici su izračunali da bi smanjivanje emisija metana za 45% do 2030. godine moglo prevenirati globalno zatopljenje od 0,3°C! Zašto sudjelujemo u guranju mladih prema „klimatskoj provaliji“, ako imamo na raspolaganju puno jeftiniju i moralniju opciju da odustajanjem od LNG-a sudjelujemo u kočenju da se to ne dogodi?!

Subvencioniranje cijena fosilnih goriva.

To je popularna mjera. Svi se vole voziti i grijati jeftinije. Problem je kad se Država hvali da time olakšava građanima da prebrode krizno razdoblje. To sugerira da će se cijene fosilnih energenata nakon krize vratiti u „normalu“. No, nema „normale“ za energente čije su komercijalno dostupne rezerve pri kraju i koji se zbog klime moraju hitno napustiti. Subvencije su samo omogućile fosilnim korporacijama enormne profite, a jedino što su građani doista dobili je još malo vremena za opuštanje uz iluziju da klimatske krize nema, da se dekarbonizacija može izbjeći i čarobne naočale kroz koje se ne primjećuje da sa svojim potrošačkim navikama potkopavaju izglede za opstanak vlastitoj djeci.  

Što bi NECP-u moglo poboljšati izglede za uspjeh na klimatski neplodnom tlu Hrvatske?

Za početak, jedna izjava Abrahama Lincolna:

„Ja čvrsto vjerujem u ljude. Ako im kažete istinu, možete se na njih osloniti u suočavanju s bilo kakvom nacionalnom krizom. Suština je u tome da im date stvarne činjenice i – pivo!“

Suočeni smo s velikom krizom koju dugo i sustavno ignoriramo (kao i većina svijeta), uglavnom zbog opijenosti dogmom o beskonačnom gospodarskom rastu i na njoj stečenoj enormnoj moći najbogatijih. S padom dostupnosti energije taj sustav će se urušiti (to se već počelo događati). Mi sada reagiramo na najvidljivija pojedinačna akutna zbivanja – poskupila energija, poskupila hrana, dogodila se poplava, dogodio se požar, dogodila se inflacija, štrajkaju medicinari, korupcijski skandal, nasilje u školama… To su samo različiti simptomi razdoblja permakriza u koje smo ušli. U takvim uvjetima ono mnoštvo podataka i obveza koje su JLS-e mogle doznati na Drugoj radionici višerazinskog dijaloga teško mogu biti mentalno procesirane na način da postanu prioritet djelovanju lokalnim vlastima. A ne bi valjalo da se opet zaboravi na klimatsku krizu. Zato mislim da treba pokušati nešto jednostavnije, a što bi stanovništvo lakše razumjelo, što bi mogli povezati s akutnim zbivanjima, pa bi u konačnici moglo dati bolje efekte. Evo nekih prijedloga: 

Govorimo istinu

Ljudima treba reći istinu o prilikama prema kojima idemo. To nije ono što piše u Sažetcima za političare (koje odobravaju vlade), nego ono što su znanstvenici izvorno zaključili temeljem svojih mjerenja i istraživanja (primjerice, Prvo 1992.g. i Drugo 2017.g. upozorenje svjetskih znanstvenika čovječanstvu; IPCC-ova izvješća i Crveni alarm za čovječanstvo iz 2021.g.; upozorenja vezana za stanje bioraznolikosti, hrane i tla…). Kao što je radila u vrijeme pandemije, Država ima mogućnost da poruke o situaciji (nešto poput klimatske abecede) širi putem medija, kroz obrazovni sustav, kroz svoje službe, uz pomoć civilnog sektora, kroz udruge općina, gradova i županija… a sve s ciljem jačanja svijesti cjelokupnog stanovništva da smo doista pred velikim i ugrožavajućim promjenama koje ne možemo izbjeći, ali se za njih možemo pripremati. 

Potaknimo lokalizaciju

Bez fosilne energije a s puno klimatskih ekstrema globalno kolanje roba i ljudi će se smanjiti. Smanjit će se i sposobnost pomaganja područjima pogođenim katastrofama. Zato će nam jedino preostati oslanjanje na vlastite snage i resurse, što prirodno vodi u proces lokalizacije. Sredine koje budu imale razvijenu lokalnu ekonomiju za samodostatnost u osnovnim potrebama, koje skrbe o vlastitoj sigurnosti prehrane i koje njeguju solidarnost i skrb o svakom članu zajednice, moći će dobro funkcionirati. Takva lokalna ekonomija bolje skrbi o svom okolišu, jer lako uočava ako dođe do pogoršanja njegova stanja. Lokalizacija automatski generira manje otpada, smanjuje potrošnju energije i materijalnih resursa, smanjuje transport i dnevne migracije, smanjuje građevinske i komunalne zahvate, a to za sobom povlači smanjenje GHG emisija. Sve se dešava bez strateških i drugih dokumenata, bez napornog sustava izvještavanja, a ispunjava svrhu NECP-a.

Naravno, lokalizaciju se ne može poticati uz istovremeno ustrajavanje na navici da se na svakom javnom nastupu govori o rastu, konkurentnosti, privlačenju stranih investitora… To je narativ kojim se onemogućava nošenje s permakrizama. Zato treba prekinuti i prakse koje slijede takav narativ. Recimo investiranje u nove autoceste i ceste, nova parkirališta i garaže… To ima smisla samo ako se očekuje porast prometa. S odlaskom fosilnih goriva prometa će biti puno manje, a održavanje prometne i komunalne infrastrukture postat će nepodnošljivo skupo i teško. Što će pogoniti teške građevinske strojeve i kamione?! Otkud asfalt?! Još je tužnija praksa koju omogućava zakonska regulativa, da se rasprodaju obala i gorje, poljoprivredno zemljište i drugi prirodni resursi. U vrijeme inflacije i rasta siromaštva, kad bogati prestaju ulagati u gospodarske aktivnosti nego se okreću spašavanju svoje financijske imovine ulažući u nekretnine i prirodne resurse, omogućavanje takve prakse je nepravda golemih razmjera. To samo potiče spekulacije i bogaćenje već bogatih, dok lokalnom stanovništvu, posebice mladima, otežava postizanje samodostatnosti i zadovoljavanje osnovnih potreba na području na kojem žive. Takva nepravda razbija koheziju zajednice i izaziva društvene nemire, baš kada je najmanje poželjno na to gubiti vrijeme.          

Osvijestimo odnos prema mladima i djeci

Mijenjanje navika je teško provesti, osobito starijoj populaciji, no nije nemoguće. Sjetimo se Covida i kako brzo je stanovništvo prihvatilo sva ona zatvaranja omiljenih okupljališta, online obrazovanje i slično, a sve na  traženje znanosti i uz podršku politike. Sada politika izbjegava odlučne mjere na napuštanju fosilnih goriva bojeći se nezadovoljstva građana. Čak i u NECP-u (EIHP prezentacija) vrlo skromna smanjenja GHG emisija se predviđaju do 2030.g., a ni do 2050.g. se ne svode na Ø. Vjerojatno zbog ponora za ugljik od onih obećanih silnih milijuna stabala koja će se posaditi (podsjećam na točku 3 klimatske abecede). To je igra s brojkama koju katastrofalni požari za čas razotkriju kao irelevantnu, a grešku plaćaju djeca. Amazonska prašuma – nekada „pluća planeta“, sada je izvor GHG emisija. Ne raspolažem brojkama, ali krećem se Gorskim kotarom. Od početka rata u Ukrajini, gola sječa je tamo neusporedivo vidljivija pojava od pošumljavanja. A to je lokalna katastrofa u nastajanju (erozija plodna tla, gubitak bioraznolikosti, manje vode u podzemlju…)! Sve se to sada događa zbog trenutne zarade i manjka svijesti o tome kakve dugoročne posljedice time uzrokujemo mladima i djeci. A kakav napad na šume će tek nastupiti sutra, kada fosilna goriva postanu doista nedostupna, pa svi pokušaju da svoje raskošne energetske navike zadovolje ogrjevnim drvetom? Tada ćemo postati svjesni što se zbilo s našim planiranim ponorima za ugljik. Dekarbonizacija Hrvatske će biti težak i neugodan proces, ali ako ga odgađamo zato jer mislimo da bi nam to bilo preteško, zamislimo se u svijetu koji ćemo ostaviti djeci. Kada odrastu, ona će se morati snaći:

u devastiranom okolišu; s degradiranim poljoprivredno tlom; s desetkovanom bioraznolikošću; uz klimatske ekstreme kakve mi nismo ni iskusili; bez fosilnih goriva; s iscrpljenim ili teško dostupnim mineralnim sirovinama; bez industrijske poljoprivrede (100% ovisna o fosilnim gorivima); uz more koje će još stoljećima rasti (izračun za ravnotežno stanje pri 400 ppm-a CO2 je bio 21 m viša razina od sadašnje), a moglo bi postati i kiselo; s gomilama plastičnog i drugog otpada; s neriješenim nuklearnim otpadom, s napuštenim eksploatacijskim poljima za naftu, plin i druge sirovine (u pravilu bez korektne tehničke dekomisije); s prometnom i komunalnom infrastrukturom koju neće moći ni materijalno ni tehnički održavati (U Q/A dijelu smo čuli da se neki nadaju da se svaka tehnologija na fosilna goriva može preraditi na obnovljive izvore energije, i u tom smislu očekuju potpore. Sumnjam da im itko može preporučiti neku klimatski-resursno-tehničko-financijski prihvatljivu alternativu fosilnim gorivima koju bi mogli staviti u motore svojih velikih građevinskih strojeva, poljoprivredne mehanizacije  i kamiona!); uz silne količine oružja – koje još uvijek svi (pa i mi) kupujemo zbog „nacionalne sigurnosti“, mada bi našu djecu svaki novi rat gurnuo ravno u „klimatsku provaliju“, neovisno o pobjedniku…   

Neka svatko sam sebi odgovori na pitanje: koliko obrazovni sustav, mediji, politika, roditelji… mlade i djecu opremaju znanjima, vještinama, svjetonazorom i etikom potrebnima za veliku promjenu koja se ne može izbjeći? Hoće li njima biti korisni uzori za budućnost naši današnji najhvaljeniji poduhvati: veliki logistički centar za fosilna goriva (LNG, nafta) na Kvarneru; škola za potrebe gaming industrije; nove autoceste; ustrajavanje na dogmi o beskonačnom gospodarskom rastu; divljenje investiranju u električne cestovne jurilice koje idu i 400 km/h; natjecanje u služenju interesima bogatih i moćnih,…???      

Ne, lamentacije o demografskoj obnovi nisu nikakav izraz brige o mladima dok im uništavamo habitat i budućnost. Zar ni nakon 27 jalovih svjetskih klimatskih konferencija, u kritično malo preostalog vremena, ne bi u NECP-u trebalo jasno naglasiti:

Svako daljnje odgađanje napuštanja fosilnih goriva je napad na izglede za opstanak mladima i djeci. Zato „budimo odgovorni!“ Provedimo to.

Kad bi ovako jasno formulirali što treba napraviti, možda bi sve postalo lakše i razumljivije – SVIMA. A kad se smanjuje pravo na korištenje energenata o kojima je stanovništvo razvilo veliku ovisnost, onda će to smanjivanje biti onoliko prihvatljivo koliko bude pravedno. Tu bi se Država mogla poslužiti već dobro razrađenom metodologijom Davida Fleminga: Energetske kvote s kojima se može trgovati (Tradable Energy Quotas). To je sustav racionirane potrošnje goriva koji uključuje svih – pojedince, industriju i Državu, a onima koji ne potroše dodijeljenu im kvotu omogućava da ju prodaju. Ukupni nacionalni budžet kvota svake godine se smanjuje za onoliko koliko odredi nadležno nacionalno tijelo. Neki predlažu da se ono zove Komitet za klimatske promjene.  

Dakle, ako bi Država jedinicama lokalne samouprave i stanovništvu jasno rekla da će slijedeće godine imati na raspolaganju toliko i toliko energije manje, i da će se takva smanjivanja nastaviti godinama, sve dok udio fosilnih goriva ne postane marginalan, onda bi proradila domišljatost i genij svih stanovnika. Svatko bi razmišljao kako da sa što manje energije postigne što više od onog do čega mu je najviše stalo. Kako bi energetske kvote dobili svi, pa i oni koji nemaju automobil ni druga značajnija energetska trošila, jer si ih do sada nisu mogli ni priuštiti, takvi će moći prodati svoju kvotu nekome kome je smanjena kvota nedovoljna, pa bi se društvene nejednakosti smanjivale. I sve bi to bilo provedivo bez sveg onog silnog administriranja i svih onih strateških i planskih dokumenata za koje znamo kako nastaju, a i kako se provode.  

Sadašnji društveno-ekonomski sustav je postao suicidalan (Guterres), jer je osmišljen da bi se iskoristilo privremeno obilje jeftine energije iz fosilnih goriva, koje je sada iza nas. Ne skrivajmo tu činjenicu od stanovništva zbunjujućim porukama i kompliciranim procedurama. Provedimo dekarbonizaciju na što jednostavniji i pravedniji način, spašavajmo djecu! Nikakva dosadašnja osobna ni društvena postignuća neće vrijediti apsolutno ništa, ako dopustimo da naša planeta postane negostoljubivo stanište za ljudsku vrstu.   

U Njivicama, 28.05.2023. godine

Objavio: Zoran Skala

Prije nego s prezirom preskočite ovaj, na prvu, čudan naslov, pokušajte se otvoriti prema sagledavanju prilika onako kako ih vide znanstvenici i onoga što se kod nas događa u stvarnosti. Deklarativno, svi sve rade samo zato da bi svima nama, osobito mladima, bilo bolje. No, u praksi (kod nas i u svijetu) prevladavaju procesi koji, zbog zadržavanja pozicija moći i mogućnosti veće zarade malog broja ljudi, prijete da u kratkom roku naš planet učine nenaseljivim za ljudsku vrstu, a i za mnoga druga živa bića koje smo već satjerali u mali prostor i uništili im većinu staništa i hrane, a važna su za naš opstanak. Osvrnite se samo na EU. Lobisti korporacija su uspjeli da 5. srpnja o.g. kroz Europski parlament proguraju famoznu „taksonomiju“, da su plin i nuklearna energija „zelene energije“. Luca Bonaccorsi, direktor za održivo financiranje u Transportu i Okolišu to je komentirao: „Ovo mora da je najveći primjer greenwashing-a u povijesti; koji su nametnuli oni isti ljudi koji bi nas trebali zaštititi od klimatske krize. Sunce neće zaći na istoku samo zato što je gomila potkupljivih političara stavila to u neki zakon. Niti će ikada plin biti čist i obnovljiv. Prirodni zakoni ne lažu, taksonomija da. Ovaj zakon neće izdržati val mnogih tužbi, a zaobilaziti će ga i investitori.“ Zašto se uopće događaju i dopuštaju ovakve stvari, na kojima osobito uporno ustrajavaju najbogatije i najmoćnije zemlje, koje se istovremeno diče da su najdemokratskije? Ispada kao da smo se svi mi odrasli svjesno izjasnili, u svoje ime i u ime vlastite djece i unuka, da prihvaćamo klimatsko-ekološko samouništenje i nepoštivanje života na Zemlji kao krajnju konsekvencu svog dosadašnjeg načina življenja! Jer, provjerite, znanstvenici nas već pola stoljeća uporno i argumentirano upozoravaju da bi nam se to moglo dogoditi. 

Krug ljudi u kojem se krećem ne želi doprinositi takvom ishodu za našu djecu i unuke. Možda smo u manjini, a možda i nismo. Da bismo to saznali, smatramo da je, uz prethodne argumentirane rasprave i prezentiranje znanstvenih činjenica o dinamici i prijetećim okolnostima prema kojima idemo, informirano nacionalno izjašnjavanje o budućnosti mladih neophodno provjeriti na referendumu. Ako se ispostavi da je većini ljudi dugoročna dobrobit i opstanak njihove djece i unuka, kao i života na Zemlji, važnija od vlastite neugodnosti mijenjanja stečenih životnih navika, pa i pozicija moći i visokog životnog standarda, te da su se zbog toga spremni beskompromisno pridržavati ključnih ograničenja i pomagati djeci da se prilagode na promjene koje se više ne mogu spriječiti, tada bi i nositelji odlučivanja na svim razinama dobili jasan putokaz što smiju, a što ne smiju raditi.  

Kakofonija informacija i dezinformacija, medijskih i tehnoloških distrakcija, silno otežavaju jasno prepoznavanje uzročno-posljedičnih veza između načina na koji živimo, našeg sustava vrijednosti i prioriteta, te onoga kako se sve to odražava na stanje našeg planeta i na njegovu sposobnost da podržava život nama i drugim bićima. To je osobito snažno izraženo kod nas u Hrvatskoj, jer se o takvim temama rijetko razgovara u javnosti. Kod nas se klimatske promjene, gubitak bioraznolikosti, oskudica vode, rastuće nejednakosti, uopće nisu uspjeli probiti kao teme o kojima javnost i politički kandidati razgovaraju u predizbornim kampanjama na nacionalnim i lokalnim izborima. Javnost u tom pogledu od svojih budućih nositelja odlučivanja ništa nije ni tražila, pa oni sada mogu postupati kako god ih navodili globalna politika, interesi investitora, potrošačke želje ljudi ili vlastite političke ambicije.

A situacija za mlade postaje dramatična. Čovječanstvo ulazi u period najvećih promjena u svojoj povijesti. Troši se zadnjih desetak godina unutar kojih se nešto još može napraviti u korist dugoročnog opstanka ljudske vrste. Nikakvi ratovi, nikakve lokalne afere, nestašice energije i hrane, male plaće, potresi i poplave ne zaustavljaju nestajanje planetarnih bio-fizičkih uvjeta neophodnih nam za život – to može samo brza promjena našeg načina življenja. Zato je ključno pitanje o kojem svi skupa, i svatko osobno, treba dati jasan stav:

Jesmo li, zbog ugroženosti cjelokupnog života na Zemlji, zbog naše djece i unuka, bez kompromisa i pod svaku cijenu, i bez obzira na to što druge zemlje to možda još ne rade, spremni prioritetno štititi njihovo pravo na život, poštujući prirodna ograničenja i rokove za prilagodbe na koje upozoravaju znanstvenici (jer su to preduvjeti za njihov opstanak), pritom se odlučno zalažući za mir i pravednost prema svima?

Dogma o stalnom gospodarskom rastu = halucinogena droga samouništenja

Već pola stoljeća znanstvenici nas upozoravaju da se djelovanjem čovjeka stanje okoliša o kojem ovisi naš opstanak ubrzano pogoršava. Sva ta upozorenja su bila uzaludna, jer je beskonačni gospodarski rast uvijek dobivao prioritet. Što više, ekonomska dogma koja trasira put ka samouništenju ljudske vrste još uvijek dominira! Sad se suočavamo s činjenicom da je većina planetarnih resursa pri kraju – potrošili smo ih. Budući da se još ne odustaje od dogme o stalnom rastu, u toku su nadmetanja za preostale resurse – lobiranjem, korupcijom, dužničkim ropstvom, nasiljem, pa i ratovima – što samo ubrzava proces samouništenja. 

Kako su suvremeni nositelji odlučivanja još uvijek većinom pod utjecajem halucinogene droge zvane „gospodarski rast“, oni nisu u stanju provoditi politike koje uvažavaju realno stanje i koje bi mogle osigurati opstanak ljudskoj vrsti. Razmotrimo to na nekoliko primjera.

Neka popularna „ulaganja“ u samouništenje

Energija

Već smo naglasili da je brzo napuštanje fosilnih goriva u narednih desetak godina preduvjet za spašavanje klime i izbjegavanje samouništenja. A zna se da će njihove komercijalno dostupne rezerve svakako biti potrošene u doglednoj budućnosti. No, kad je rat u Ukrajini naglo poremetio tokove opskrbe fosilnim gorivima, svi su zaboravili na klimatsku krizu i sve napore usmjerili na to kako da nadomjeste nedostajuće količine. Na svaki način se pokušava zadržati ovisnost o energentima koji nestaju! Fosilni biznis bilježi rekordne profite, odnosno, globalni utjecaj onih koji nas vode prema samouništenju – raste! Neke zemlje se vraćaju ugljenu, a mi se dičimo s LNG-om (ukapljeni prirodni plin je u pogledu emisija stakleničkih plinova od izvorišta do krajnjeg potrošača sasvim al pari ugljenu). Investirajući ogromne novce u fosilna goriva koja nestaju (kroz subvencije da bi bila manje skupa potrošačima, te kroz investicije u LNG, plinovode, nova eksploatacijska polja za naftu i plin na moru i kopnu) propuštamo organizirati i provoditi prilagodbe na funkcioniranje bez njih. Drugim riječima, mi u Hrvatskoj financiramo proces samouništenja.

Promet i turizam

Ako već za desetak godina moramo napustiti fosilna goriva, promet će se neminovno smanjivati (94% prometa ljudi i roba odvija se uz korištenje fosilnih goriva). Ako će prometa biti manje, zašto se onda investira u izgradnju novih dionica autocesta i cesta, u drugu cijev tunela Učka, u nove nadzemne i podzemne garaže, u nova parkirališta, u modernizaciju zračnih luka, u izgradnju marina za luksuzne brodove? Zašto se tako spremno devastira otoke i priobalje za nove turističke kapacitete, golf terene, nasipava i betonira obalu i plaže, kad će i turizma neminovno biti manje? Opet financiranje procesa samouništenja.

Poljoprivreda

Napuštanje fosilnih goriva za industrijsku poljoprivredu znači kraj. Ona potpuno ovisi o fosilnim gorivima (poljoprivredna mehanizacija, umjetna gnojiva, zaštitna sredstva, transport, pakiranje…). K tome, klimatske promjene se izrazito negativno odražavaju na prinose glavnih kultura. Nestašice hrane stoga su sve izvjesnije, osobito onima, kao Hrvatska, koji uvoze više od polovice svoje hrane. Zašto se sigurnost prehrane stanovništva i dalje prepušta velikim trgovačkim lancima kad je njihov jedini poslovni motiv – profit? Zašto se planira rasprodaja poljoprivrednog zemljišta kad će to za većinu mladih ljudi biti jedini izgledan izvor egzistencije u uvjetima dugotrajne kontrakcije drugih gospodarskih aktivnosti zbog sve manje raspoloživosti energije? Rasprodaja zemljišta najbogatijim investitorima (poput Billa Gatesa, koji je najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta u SAD), je rasprodaja sigurnosti prehrane vlastitog stanovništva, odnosno, rasprodaja suvereniteta! Djelujemo u korist samouništenja.

Naoružavanje

Kupujemo borbene zrakoplove i oklopna vozila jer tako jačamo nacionalnu sigurnost. No, za klimatske promjene, najveću prijetnju čovječanstvu ikad (našoj nacionalnoj sigurnosti uključivo!), taj trošak je potpuno uzaludan. Dapače, on jača spremnost na sukobe, a ne za borbu za mir i obranu života na Zemlji. Sukobi, poput rata u Ukrajini, klimatsku krizu istiskuju sa scene i tako se propušta ono malo preostalog vremena za djelovanje. I dok vojno-industrijski kompleks profitira, djelovanje na samouništenju se ubrzava, odnosno, izgledi za opstanak ljudske vrste sve su manji. 

Nacionalni referendum o budućnosti mladih

kao test razumijevanja situacije i pokazatelj što doista volimo

Klimatsko-bio-fizički gledano, globalna situacija je jasna:

1. Gospodarski rast i rast potrošnje energije i sirovina podudarali su se u trendovima gotovo 100% tijekom zadnjih dvjestotinjak godina korištenja fosilnih goriva. Ovakva korelacija ima uporište u zakonima fizike (energija daje sposobnost da se izvrši bilo kakav rad), a uz to je iskustveno i statistički provjerljiva. 
2. Fosilna goriva (80% svjetske energije) se moraju napustiti za desetak godina, ukoliko mladima hoćemo osigurati pravo na život i opstanak.
3. Fizički nije moguće nastaviti gospodarski rasti uz istovremeno napuštanje 80% svjetske energije, niti je moguće fosilna goriva zamijeniti obnovljivim izvorima energije u svim njihovim namjenama. Prilagodba na življenje sa znatno manje energije je neminovna.
4. Na onima koji i dalje zastupaju mišljenje da je gospodarski rast moguće nastaviti nekim „zelenim metodama“ je teret dokazivanja da znaju kako će to napraviti u narednih deset godina, s već poznatim tehnologijama, a bez dodatnih devastacija okoliša. Ako to nisu u stanju objasniti i demonstrirati, onda sebe svrstavaju uz beskrupulozne branitelje nekih partikularnih interesa. Naime, daljnji gospodarski rast je put ka samouništenju, odnosno, genocidu iz nehaja.  

Svojim dosadašnjim načinom življenja mladima smo: potrošili većinu neobnovljivih izvora energije i sirovina; kritično devastirali klimu, zrak, vodu, šume, mora, plodno tlo, bioraznolikost; ostavili neriješen problem nuklearnog otpada; ostavili na stotine tisuća napuštenih rudnika, napuštenih eksploatacijskih polja za naftu i plin na kopnu i u morima, a bez korektne dekomisije korištenih instalacija (buduće ekološke katastrofe); učinili da problem otpada i mikroplastike postane globalan; ostavili dovoljno nuklearnog i drugog oružja za totalno uništenje. Uz sve to, mlade od početka života još uvijek usmjeravamo da budu pasionirani potrošači kao i mi. 

Prisjetimo se, u živom svijetu mladi oduvijek ovise o brizi odraslih jedinki. A mi svoje mlade ostavljamo da se nose sa svim navedenim naslijeđenim problemima, ali bez energije i sirovina koje su nama omogućile kratkotrajnu ekskluzivnost življenja po dogmi o beskonačnom rastu. Jer, još uvijek smo u fazi poricanja da to vodi samouništenju, unatoč činjenici da ZNAMO sve što treba znati, ali okrećemo glavu od istine i ne razgovaramo o njoj!  

Kako ulazimo u razdoblje velikih promjena, sada je pitanje što je svatko od nas spreman spašavati?

• Pogodnosti na koje smo navikli (što je u konačnici nemoguće bez fosilnih goriva);

ILI

• Vlastitu djecu i unuke.

Spašavat ćemo ono što više VOLIMO! Referendum treba jasno odgovoriti na pitanje što je stanovništvo Hrvatske spremno spašavati. 

Kako su mladi ti koji će živjeti sve aspekte razdoblja velikih promjena, bilo bi korektno da njihovo sudjelovanje na referendumu bude omogućeno prema Deklaraciji mladih za COP 26 https://www.mockcop.org/treaty/ gdje se mladi definiraju kao ljudi u dobi od 11 do 29 godina!

Svakome je u najboljem osobnom interesu da živi u okolišu i društvu koji su uravnoteženi i mogu uspješno koegzistirati i funkcionirati dugoročno, generacijama. Ovo što sada imamo ne može trajati.

Završna napomena i zahvala
Suradnici su me upozorili da se iz teksta ne razaznaje točno referendumsko pitanje. U pravu su. Za definirati točno referendumsko pitanje potrebna su ustavno-pravna znanja, kojih ja nemam, ali to smatram rješivim problemom kad zato dođe vrijeme. Prvenstveni cilj ovog mog priloga je bilo ukazati da smo kao društvo pred povijesno najvećom prekretnicom u načinu življenja. Sudbina mladih ovisi o tome hoćemo li ignorirati ili uvažiti bio-fizičke limite na koje desetljećima upozoravaju znanstvenici, a mi o tome još ni ne razgovaramo. O tome se kao društvo moramo odrediti u najkraćem roku.  
Prije objavljivanja ovog teksta htio sam doznati kako ga doživljavaju osobe za koje znam da razumiju situaciju. Na komentarima i sugestijama iskreno zahvaljujem: Sandi Hržić, Ivani Bodrožić, Darku Rundeku, Mirjani Grabovac i Enesu Ćerimagiću.

Objavio: Zoran Skala

10.03.2022. Pao dron! Nitko nije poginuo. 

Sve kamere su na Jarunu. Danima je to udarna vijest. Ugrožena je nacionalna sigurnost. Međunarodna telefonada vojna i civilna. Međunarodni susreti vojni i civilni. Svađe i verbalno nadmetanje dužnosnika na najvišoj nacionalnoj razini. Moramo hitno nabaviti moderne sustave protuzračne obrane.

27.02.2022. IPCC: „Znanost je jasna. Svako daljnje odgađanje usklađenih globalnih akcija dovest će do propuštanja kratke i brzo nestajuće prilike da se osigura budućnost u kojoj će se moći živjeti.” Generalni tajnik UN-a Antonio Guterres komentira kako su iznesene činjenice takve kakve nikada do sada nije vidio, i da je to „atlas ljudskih patnji i osuđujuća optužnica za neuspjelo klimatsko vođenje“.

Nezamijećena vijest. Nitko to ne smatra ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Ni lokalno ni nacionalno političkih reakcija nema. Nema ni međunarodnog komešanja. Ne predviđaju se nikakve posebne mjere (dapače, ono što se nastavlja raditi pogoršavati će stanje, objasnit ćemo u nastavku).

Da usporedimo magnitude ovih vijesti

Da je pali dron bio čak krcat eksplozivom i da je eksplodirao, mnogo bi mladih ljudi vjerojatno stradalo u studentskom domu (lokalna tragedija), ali ne svi. No, ako bi se propustila brzo nestajuća prilika da se spriječe nezaustavljive klimatske promjene, SVI danas mladi ljudi (Hrvatske i svijeta) bi tijekom svog života bili izloženi patnjama i bio bi im ugrožen i sam opstanak! Zar to više nikome ni ne smeta?!

Nije svaki današnji problem važniji od onog sutrašnjeg

Covid, potresi, izbori, rat u Ukrajini, pad drona, poskupljenja energije i hrane… sve su to događanja koja plijene pozornost javnosti i koja traže reakciju nositelja odlučivanja. Ali, od nositelja odlučivanja se očekuje da imaju neki širi pogled na ta događanja i da prema tome kreiraju nacionalnu ili lokalnu listu prioriteta. Osobito je važno da pritom kratkoročni potezi ne budu dugoročno štetni, odnosno da ne dođe do razbacivanja oskudnih resursa danas na projekte i programe koji već sutra neće moći ili smjeti funkcionirati, ili će biti nepotrebni. Razmotrimo neka od nedavnih važnijih događanja i koliko je hijerarhija prioriteta slijedila magnitude prijetnji i kako. 

Skok cijena energije i kratkoročni potezi Države

Smanjivanje nameta na naftu i plin

Javnost je zadovoljna zbog podnošljivije cijene energenata, jer to većini stanovništva omogućava zadržavanje stečenih životnih navika. 

Međutim, Država je već potpisala (u sklopu EU) da će do 2030. g. za 55% smanjiti emisije stakleničkih plinova, a do 2050. g. ih potpuno eliminirati. Nove klimatske spoznaje su da bi emisije trebalo potpuno eliminirati do 2030., dakle za 8 godina bi naftu i plin trebalo napustiti. Ono što se iz navedenog može zaključiti je – da Država zna da se nafta i plin moraju napustiti. 

Odlučujući se za popularno smanjivanje nameta na naftu i plin Država gubi dio prihoda kojima bi mogla financirati neminovnu tranziciju društva prema življenju bez fosilnih goriva. 

Zato je stvarni dobitnik po ovoj mjeri Države – industrija fosilnih goriva. Ta industrija zbog sve većih troškova pridobivanja goriva iz nekonvencionalnih izvora, može poslovati profitabilno samo uz visoke cijene nafte i plina, pa je smanjivanje spomenutih nameta za nju svojevrsna državna subvencija i praktična pomoć u zadržavanju ovisnosti građana o njenim proizvodima. Dakle, Država novcem svojih građana financira njihovu što dužu ovisnost o fosilnim gorivima, usput financirajući pogoršavanje klimatskih prilika i sve veće buduće patnje tih istih građana. 

Sigurnost opskrbe

Ista logika se preslikava na „sigurnost opskrbe“. LNG terminal je prometnut u „briljantni“ strateški projekt, mada je ekološki otisak tog plina sličan onome od ugljena, a k tome bi za 8 godina trebao biti zatvoren. No, zavedene pozitivnim narativom o prirodnom plinu i o „sigurnosti“ njegovom opskrbom, neke sredine čak planiraju plinofikaciju „od nule“ (primjerice grad Delnice). „Sjajan projekt“, ali ne za lokalno stanovništvo.

„Radosna“ vijest da je počela eksploatacija plina s neke nove platforme na Jadranu i najava sličnih „radosnih“ događaja u budućnosti, u potpunoj su koliziji s klimatskim zahtjevom da se prekinu sva nova morska i kopnena istraživanja nalazišta nafte i plina u svijetu. 

Opet se novcima građana financira njihova što duža ovisnost o industriji fosilnih goriva, uz daljnje uništavanje njihova već narušenog okoliša, koji će im biti jedini oslonac za preživljavanje kad fosilna goriva odu u povijest.  

Kratkoročni potezi Države očigledno su zanemarili širi energetsko-ekološki okvir: 

1. Da se s potrošnjom fosilnih goriva mora hitno prestati da bi se zauzdala klimatska kriza.
2. Da su fosilna goriva pri kraju komercijalno dostupnih rezervi i da će u dogledno vrijeme nestati iz naših života (bez obzira na broj platformi i kopnenih bušotina koje mi još budemo pustili u rad).
3. Da bi praktično u svim područjima života trebalo provoditi prilagodbe na okolnosti ad a) i b), što je osobito urgentno u poljoprivredi, trgovini i transportu.
4. Javnost bi trebalo otvoreno upoznati s činjenicom da je svijet sada u situaciji da mora hitno napustiti 80% energije koja mu je dolazila iz fosilnih goriva i da zbog toga mora doći do radikalne promjene načina življenja. Fosilna goriva su omogućila globalizaciju gospodarstva, pa se bez njih gospodarstvo mora lokalizirati i uklopiti u resursne i okolišne limite neposrednog okruženja. Fokus lokaliziranog gospodarstva mora biti na namirivanju osnovnih potreba stanovništva, na društvenoj pravednosti i na regeneraciji okoliša. 
5. Za ovakav energetsko-ekološki okvir rast BDP-a postaje potpuno neupotrebljiv parametar uspješnosti, kao i procjene kojekakvih svjetskih agencija oko kreditnog rejtinga.  

Razbacivanje resursa i novca, uz devastiranje okoliša i dugoročne štete stanovništvu

Kad Država planira i reagira ne sagledavajući energetsko-ekološki okvir na koji upozoravaju znanstvenici, onda u pravilu ulaže novce, troši resurse i čini dugoročne štete stanovništvu i okolišu ustrajavajući na projektima koji su izgubili svrhu ili važnost. 

Uzmimo za primjer promet. Kad bi Država uvažavala činjenicu da će zbog klimatske krize i procesa napuštanja fosilnih goriva doći do smanjivanja prometa, turizma i gospodarstva, sigurno ne bi započinjala izgradnju novih dionica autocesta, cesta, modernizirala zračne luke, povećavala kapacitet kontejnerskih terminala… Primjer: Izgradnjom autoceste kroz Vinodolsku dolinu, koja je oduvijek bila važan oslonac prehrane stanovništvu u okolici Rijeke, bile bi ugrožene poljoprivredne površine, podzemne i nadzemne vode, brojne prirodne, povijesne i kulturne vrijednosti… Sve zbog pogrešne pretpostavke da će prometa biti više, i zbog zanemarivanja činjenice da će u klimatski izazovnim vremenima koja nam dolaze, baš te ugrožene vrijednosti lokalnom stanovništvu biti najvažnije. Takvim tzv. razvojnim planovima generacijama mladih se čini šteta na dva načina: 

• Trošeći vrijeme, novce i resurse na nepotrebno, propušta se iskoristiti kratko preostalo vrijeme za djelovanje na prilagođavanju društva za funkcioniranje bez fosilnih goriva i uz rastuće klimatske ekstreme.
• Dopušta se nastavak devastiranja okoliša, odnosno staništa mladih, što je izravan atak na njihove izglede za opstanak.

Tko ugrožava nacionalnu sigurnost?

Ovdje ću se poslužiti citatom Briana Daveya sa Sveučilišta u Dublinu: 

Jedino što može spasiti čovječanstvo je shvaćanje da svi mi moramo živjeti uz radikalno smanjivanje uporabe resursa i energije. To smanjivanje moramo provesti tako što ćemo uspostaviti radikalne institucije za dijeljenje – dijeljenje domaćih resursa, dijeljenje topline, dijeljenje putem biblioteka stvari i centara za zajedničke resurse, dijeljenjem informacijskih sustava, dijeljenjem u sustavu javnog transporta, dijeljenjem u agroekološkoj poljoprivredi koju podržava zajednica. Kapitalizam, kao tržišni sustav koji raste, je gotov. Mi promatramo njegovo umiranje. Mi trebamo nešto što će ga zamijeniti, a to nešto je oživljavanje zajedništva – zajedništva u dijeljenju prirodnih resursa i zajedništva u odgovornosti za njihovo očuvanje i zaštitu.    

Brian Davey

Korporacije iz domene fosilnih goriva, vojno-industrijski kompleks, i na njima iznikli superbogataši, zaslužni su što je globalna politika pola stoljeća ignorirala upozorenja znanstvenika da je prakticirani gospodarski sustav neodrživ. I zato je čovječanstvo sada u egzistencijalnom škripcu o kojem govori Brian. A kod nas se dogodilo da su u javnosti relativno dobro prihvaćene odluke o kupovini skupe vojne opreme (Rafale-i; Bradley-i, a nakon pada drona, i novi sustav protuzračne obrane), kao i odluke kojima se smanjuju nameti na fosilna goriva i one o sigurnosti njihovom opskrbom. Jer, sve je to kao važno za nacionalnu sigurnost. Dakle, za nacionalnu sigurnost je i dalje važnije ono što nam nude korporacije koje su svijet dovele do ruba uništenja, od onih stvari o kojima Brian govori, a koje bi ga mogle spasiti?!

I još nešto! Što ako najrazorniji napadi na našu zemlju ne budu izvršeni dronovima iz zraka, već novcem super-bogataša na poljoprivredno zemljište? Da, čuo sam, prvo se Državi mora zemljište ponuditi na otkup, ali kako su novci poreskih obveznika otišli na vojnu opremu, čini se da druge „municije“ za zaštitu poljoprivrednog zemljišta nemamo! Valjda zato što sigurnost prehrane stanovništva ne spada u nacionalnu sigurnost.  

OGLAS
Traže se sve vrste stručnog osoblja za liječenje pandemije kratkovidosti! Plaća dobra – zahvalnost djece. 

Objavio: Zoran Skala

Kao da nam nije bilo dosta Covida, od nikud iskočiše poskupljenja nafte, plina, struje, hrane – svega. No, samouvjereni resorni ministar prati stanje i najavljuje mjere kojima će ta privremena poskupljenja učiniti podnošljivima najranjivijim skupinama (zamrzavanja cijena, smanjivanja poreskih stopa, vaučeri…). Vlada svoj optimizam i sposobnost upravljanja kriznim stanjima temelji na visokim stopama rasta gospodarstva, još jednoj uspješnoj turističkoj sezoni, na ulasku u eurozonu. Uz to, kao nacija ćemo biti sigurniji čim nam dođu Rafale-i i Bradley-i. A još kad izgradimo planirane autoceste, tunele, marine za megajahte, lučke terminale, pojačamo avio-promet…, ugurat ćemo se među svjetsku elitu najbogatijih. Sve za dobrobit malih ljudi, mladih ljudi i budućih naraštaja, zar ne?!   

Provjera realnosti

Jesu li fosilna goriva (ugljen, nafta, plin) obnovljiva energija ili neobnovljiva?

Neobnovljiva. Trošenjem nestaju. Od 2005. godine svjetska proizvodnja nafte iz konvencionalnih (jeftinih) izvora opada. Potražnju nadomještaju puno skuplji i okolišno devastirajući nekonvencionalni izvori uz sve manje neto energije (EROEI). Slični procesi pogađaju ugljen i plin.

Je li izgledna stabilna raspoloživost fosilnih goriva (primjerice, da svjetska proizvodnja nafte bude i veća od današnjih 10 milijuna tona/dan) kroz narednih više desetljeća?

Nije. Komercijalno isplativa proizvodnja fosilnih goriva svakako će prestati u životnom vijeku današnje djece. Zbog smanjivanja utjecaja na klimu i okoliš fosilna goriva bi trebalo napustiti što prije.

Koliko brzo bi zbog klime i okoliša trebalo napustiti fosilna goriva?

Vrlo brzo. U EU je politički dogovoreno da se emisije stakleničkih plinova moraju smanjiti za 55% do 2030. godine, a do 2050. godine da se potpuno eliminiraju. Međutim, osnova za taj dogovor bili su zaključci Klimatske konferencije u Parizu iz 2015. godine, koje većina zemalja potpisnica nije ispoštovala, odnosno, emisije su povećane. Zato najnoviji izračuni klimatologa upozoravaju da bi se potpuna eliminacija emisija stakleničkih plinova morala dogoditi do 2030. godine, ukoliko djecu želimo zaštititi od nezaustavljivih klimatskih promjena. Drugim riječima, fosilna goriva bi trebalo napustiti za 8 godina. 

Koliko opasan bi za našu djecu bio nezaustavljivi proces mijenjanja klime?

Egzistencijalno opasan! Klimatski ekstremi, u kombinaciji sa Šestim masovnim izumiranjem, u mnogim bi dijelovima svijeta dokinuli bio-fizičke preduvjete za opstanak ljudske vrste.

Kako bi se napuštanje fosilnih goriva odrazilo na naš gospodarski rast?

Svaki rast gospodarstva traži dodatnu energiju. Fosilna goriva sudjeluju sa više od 80% u ukupnoj potrošnji energije svijeta, pa bez njih nije moguće imati gospodarski rast. Moguće je imati ODRAST.

Zar ne bi bilo moguće fosilna goriva zamijeniti sa obnovljivim izvorima energije pa ipak imati gospodarski rast?

NE za sve namjene i NE u raspoloživom vremenu. Sadašnja infrastruktura za korištenje fosilnih goriva nastajala je 150 godina. Brzi porast proizvodnje energije iz obnovljivih izvora teoretski bi bio moguć iskorištavanjem energije Sunca i vjetra, čiji je sadašnji udio u ukupnoj svjetskoj energiji samo 3,3%. Kada bi se ipak pokušalo izvesti tu brzu i potpunu zamjenu fosilnih goriva sa obnovljivim izvorima energije, u IEA su izračunali da bi do 2040. godine u odnosu na 2020. godinu ekstrakciju sirovina trebalo povećati: litija 42 puta; grafita 25 puta; kobalta 21 puta; nikla 19 puta; rijetke zemlje 7 puta. Kad bi negdje i bilo toliko tih sirovina, njihova ekstrakcija, plus izrada i montaža solarnih panela i vjetroagregata, bi sami po sebi bili razorni za okoliš i neprovedivi bez uporabe fosilnih goriva. Pokušaj takve brze zamjene izazvao bi nagli porast emisija stakleničkih plinova, uz prekoračenje sigurnosnih limita ključnih za opstanak današnje djece i budućih generacija. K tome, „uspjeh“ tog pothvata bio bi vremenski ograničen (30-40 god.), zbog roka trajanja opreme. Malo je vjerojatno da bi sirovinski bilo moguće izraditi još neku generaciju takvih instalacija, jer se samo manji dio upotrijebljenih materijala može reciklirati.   

Kako bi se napuštanje fosilnih goriva odrazilo na promet?

Promet bi značajno bio smanjen. 94% mobilnosti ljudi i roba ovisi o fosilnim gorivima. Prelazak na obnovljive izvore energije moguć je u cestovnom prometu, ali gustoća prometa ne bi bila ni približna današnjoj. Za zračni promet imalo nalik današnjem nema na obzoru nikakav prikladan obnovljivi izvor energije. Slično vrijedi i za velike teretne prekooceanske brodove i kruzere.

Znači li to da bi i turizam kakav danas poznajemo prestao funkcionirati?

Da. Većina gostiju u Hrvatsku stiže osobnim vozilima i zrakoplovima, što će biti radikalno smanjeno. Za dolazak turista vlakovima i uzobalno razvoženje morem, malo je toga spremno. Prehrana gostiju također bi bila problem, jer bi se morala osloniti na lokalne viškove hrane, kojih za sada nema.  

Zašto bi bez fosilnih goriva i prehrana gostiju postala problem?

Bez fosilnih goriva i uz rastuće klimatske ekstreme proizvodnja hrane i trgovina viškovima će se smanjiti u cijelom svijetu. Hrvatska je izrazito ovisna o uvozu hrane, jer je zapustila vlastitu proizvodnju. Uz to, Hrvatska koristi hranu iz uvoza i iz vlastite proizvodnje koja je u najvećoj mjeri rezultat industrijske poljoprivrede. Kako je industrijska poljoprivreda potpuno ovisna o fosilnim gorivima, kada nestanu ili jako poskupe fosilna goriva, posljedično nestaje ili jako poskupi i hrana. Dakle, nestašica hrane bi mogla pogoditi veliki dio stanovništva Hrvatske, pa bi i prehrana gostiju bila izložena nestašicama, odnosno, gosti u takvo područje vjerojatno ne bi ni dolazili.

Hranu su ljudi prije proizvodili i bez fosilnih goriva, zašto bi bez njih sada nestašice hrane postale toliko izgledne?

Industrijska poljoprivreda i transport hrane na velike udaljenosti bez fosilnih goriva neće biti mogući. Lanci opskrbe takvom hranom putem velikih trgovačkih centara stoga neće moći profitabilno poslovati i nestat će. Dakle, sigurnost prehrane stanovništva izravno će ovisiti o sposobnosti stanovništva da si glavninu hrane proizvede ili dobavi iz bliskog im okruženja (fosilna goriva su omogućila globalizaciju, bez njih slijedi  lokalizacija!). Ta sposobnost je u Hrvatskoj sada iznimno niska, jer se proizvodnjom hrane bavi samo oko 4% stanovništva. Slično je i u EU, gdje na proizvodnji hrane radi 4,4% stanovništva, a od toga proizvođača mlađih od 35 godina ima samo 5,1%. Iz činjenice da nam sigurnost prehrane ovisi o malom broju vremešnih proizvođača s iskustvom u industrijskoj poljoprivredi (koja uskoro odlazi sa scene) lako je zaključiti da bi dnevni obroci hrane našoj djeci mogli postati kritičan problem, ukoliko se odmah ne započne prilagodba stanovništva na nove okolnosti. Uz to, treba se prisjetiti da je prije pojave fosilnih goriva 72% stanovništva Hrvatske radilo na proizvodnji hrane!

EU poticaji za poljoprivrednike još uvijek favoriziraju velike proizvođače (80% poticaja dobiva 20% primatelja). Poželjan i nužan zaokret u poljoprivredi bi morao ići na stranu agroekološke proizvodnje, koja je radno puno intenzivnija, ali efikasnija! Unatoč snažnom marketingu „velikih“ proizvođača, 70% svjetske hrane ipak dolazi sa malih farmi koje zauzimaju samo 25% poljoprivrednog zemljišta. 

Tko brine o sigurnosti prehrane stanovništva u Hrvatskoj?

Ne znam. Znate li Vi?! Osobni dojam – sve je prepušteno tržištu! Onom istom slobodnom tržištu koje je na upozorenje IPCC-a „da je zatopljenje od 4°C nespojivo s opstankom ljudske civilizacije“ odgovorilo porastom emisija stakleničkih plinova. Onom istom tržištu koje je omogućilo milijarderima da se u Covid pandemiji obogate za još 5400 milijardi$ (stotinjak BDP-ova Hrvatske). Zbog svemoći tog tržišta, odnosno lobiranja i novca „uglednih investitora“, sprema se rasprodaja poljoprivrednog zemljišta Hrvatske. To je  jedina preostala stvarna vrijednost koju smo do sada imali, a na kojoj bi naša djeca mogla graditi svojim obiteljima sigurnost prehrane, pa i mogućnost samog opstanka! Zanimljivo bi bilo čuti neko objašnjenje – kakav bi uopće suverenitet tada u vlastitoj zemlji uživala naša djeca, ako bi za svaki svoj dnevni obrok morala moliti i odraditi „milost“ nekog sutrašnjeg Billa Gatesa (pravi Gates je „slučajno“ najveći vlasnik poljoprivrednog zemljišta u USA).  

KAKO NAS PROBUDITI?

Drrring! Drrring! Zar nitko nije čuo ni vidio „Crveni alarm za čovječanstvo“?!

Naš planet je bolestan (klima se mijenja, živi svijet izumire, resursi su iscrpljeni…) zbog nepametnog ponašanja ljudi. Ako shvatimo situaciju i promijenimo ponašanje, imamo izgleda da će se planet regenerirati, a ljudska vrsta opstati. Planetarnu štetu učinili smo fascinirani novcem i silnom moći koju steknu oni koji ga najviše imaju. No, na uništenom planetu više ne bi bilo ni šopingiranja, ni ekonomije, ni novca, ni milijardera, ni nas… Pa kakvog onda ima smisla sve ovo što još uvijek radimo da bi zadržali stečene navike, nastavljajući uništavati planet?!

Osnovna energetska logika i činjenice su posve jednostavni. Znamo da smo veliku sposobnost za uništavanje planeta stekli kad smo počeli koristiti fosilna goriva. Znamo i da su ona neobnovljiva, ali smo ih koristili kao da su neiscrpna. Postali smo ovisnici o energentima koji našom potrošnjom nezaustavljivo nestaju.

Klimatska logika i činjenice su također poznati i jednostavni. Ako ne prestanemo s emisijama stakleničkih plinova, vjerojatno ćemo kao vrsta otići putem dinosaura. Najsigurniji način da se to spriječi je – što brže napustiti fosilna goriva. 

A što mi, najinteligentnija bića na planetu, radimo s činjenicom da je napuštanje fosilnih goriva neminovno???

Tu činjenicu nerado i rijetko spominjemo, mada ju znamo. Vjerojatno zato što bi to škodilo korporacijama koje žive od eksploatacije fosilnih goriva. To su najmoćnije tvrtke na svijetu, koje kontroliraju većinu medija, a i vlada (ta novce za raskošne predizborne kampanje stranke ne mogu dobiti od civilnih udruga). Zato zapanjujuće malo ljudi razumije da je život bez fosilnih goriva relativno bliska realnost. Jedino što još neko vrijeme oko toga možemo birati je: da se to dogodi bez klimatskog kaosa, a ako to propustimo, onda ćemo se bez fosilnih goriva zateći uz klimatski kaos!  

Kad su cijene fosilne energije počele rasti, signalizirajući da se fosilnom tulumu bliži kraj, sve stranke su se počele nadmetati u idejama kako da se stanovništvu olakša da što duže zadrži svoju ovisnost o njima!? Zar novce i društvenu energiju ne bi pametnije bilo usmjeriti na pomaganje stanovništvu da se preorijentira na alternative koje će moći trajati kroz vrijeme, što bi današnjoj djeci pružilo bolje izglede da će kad odrastu imati uvjete za pristojan život i opstanak?! Najviše me je strah onih koji zazivaju veliku potragu za naftom i plinom po cijeloj Hrvatskoj i Jadranu, uz uvjeravanja da će se sve to raditi po „najvišim ekološkim standardima“. Kako ti standardi izgledaju u praksi znaju oni koji žive u blizini eksploatacijskih polja. Primjerice, djeca u SAD su u nasljeđe dobila 3 milijuna napuštenih a nesaniranih bušotina (da zemlje u razvoju ne spominjem). 

Ministar prometa se hvali s milijardama koje će investirati u prometnu infrastrukturu (autoceste, tunele, mostove, garaže, modernizaciju zračnih luka, kontejnerske terminale), a s napuštanjem fosilnih goriva prometa će nužno biti manje. Čemu onda sve to?! A to je tek najočiglednija nelogičnost vezana za promet. S napuštanjem fosilnih goriva asfalt i cement će biti sve nedostupniji, kao i strojevi za održavanje cesta (bageri, utovarivači, rovokopači). Kako će svu tu infrastrukturu sutra bez fosilnih goriva održavati današnja djeca? Na mišiće?! 

Da bi se osigurala visoka obrambena sposobnost zemlje za narednih 30 godina, golemi novci se već sad daju za nabavku Rafale-a i Bradley-a i ulažu u obrambenu industriju. Kamo sreće da ti isti nositelji odlučivanja jednako proaktivno pripremaju svoje stanovništvo za funkcioniranje bez fosilnih goriva. Kako će za 30 godina funkcionirati interventne službe? Tada će biti još ekstremnije vruća ljeta, uz još manje oborina. Kako će se tada, primjerice, gasiti šumski požari? Zaboravite na današnje Kanadere, pa i na vatrogasna navalna vozila, oni će tada biti samo limeni eksponati – za njih više neće biti ni kerozina ni dizela. Situacija bi se mogla ublažiti kada bi sada, dok još ima nafte, izgradili dobro osmišljenu mrežu lokvi u kojima bi se zimi nakupljala voda za sušno ljetno razdoblje. Osim što bi tako imali na terenu vodu za obranu naselja od požara, time bi pomogli domaćim i divljim životinjama da prežive suše, pa i raslinju da se održi. Pomogli bi regeneraciju okoliša! Ali otkud nam novci za to kad je prioritet kupiti Rafale i Bradleye?  

No, najdramatičnija će biti situacija s hranom. Kada bi danas svoje akcije planirali vođeni Općom konvencijom o ljudskim pravima UN-a iz 1948. godine, gdje je hrana ljudsko pravo a ne roba, nikom ne bi palo na pamet da poljoprivredno zemljišta rasprodaje „najboljem ponuđaču“, kao da se radi o rabljenom autu. Pravo na hranu stanovništvu, u najturbulentnijim okolnostima u povijesti planeta, moguće je osigurati samo sa lokalnog poljoprivrednog zemljišta, nad kojim će lokalno stanovništvo imati odgovornost za korištenje i njegovu zaštitu. Ako to zemljište bude bilo prodano već prebogatim spekulantima, kojih nije briga za ljudska prava naše djece ni za dugoročno održavanje plodnosti tla, već samo za profit, onda je ta prodaja akt izdaje najelementarnijih interesa današnje djece, koja se ne može sakriti iza nikakvih „domoljubnih“ priča o demografskoj obnovi.

Živimo u neoliberalizmu, sustavu koji kao svoje najveće vrijednosti ima novac i stalni gospodarski rast. U toku je „sudar“ tog sustava s prirodnim ograničenjima našeg planeta. Porast cijena energenata i hrane, prijetnje ratovima, korupcija, enormne razlike između bogatih i siromašnih, prirodne katastrofe, široko rasprostranjena depresivnost mladih, polarizacije u društvu… samo su neki od simptoma tog „sudara“. Gubi se smisao svega što radimo, sluti se da naš način življenja ide svom kraju i otud frustracije u društvu. Djeca nas u svojim klimatskim štrajkovima pozivaju: „Mijenjajte sustav, a ne klimu!“  I imaju pravo! Uz sve što znamo da se dešava oko nas, zagovaranje daljnjeg rasta je zapravo iskazivanje prezira prema ukupnom životu na Zemlji, uključivo ljudskom – zbog novca! Time nam se i vlastita djeca svode na „robu“ koja se oblikuje prema potrebama rasta i tržišta rada.

A Zemlji je tako potrebna regeneracija. Tu ima toliko posla na obnovi života, posla koji ima smisla, koji svih poziva na okupljanje i suradnju s plemenitom svrhom, i za koji ne trebaju oružje, ekstravagantne tehnologije, pa ni novac, već neke pomalo zaboravljene emocije.

Kao prilog, pogledajte obrazovni film “There’s No Tomorrow”, titlovi su dostupni.

Objavio: Zoran Skala

Esej Richarda Heinberga

Predgovor

Saznali smo prve rezultate popisa stanovništva – opća panika! „To je katastrofa za gospodarstvo, to bi moglo urušiti mirovinski sustav i pružanje drugih socijalnih usluga. Neće biti budućnosti za Hrvatsku ukoliko se kao društvo ne mobiliziramo i stimuliramo demografsku obnovu“. I onda ideje iz svih političkih kutova: „Potaknuti rast i investicije da sustignemo najbogatije zemlje, otvarati radna mjesta, davati mladima kojekakve kredite i novčane potpore za povratak i stanovanje (mada je praznih nekretnina na stotine tisuća), stimulirati mlade obitelji da imaju više djece,…“ A ne čuh da netko postavlja pitanje – zašto se sve više mladih u svijetu i kod nas BOJE budućnosti prema kojoj idu?! Pa upravo je propala još jedna klimatska konferencija, 26-ta po redu, jer se odrasli, u svijetu i u Hrvatskoj, ne žele odreći rasta i zbog toga nastavljaju nesmiljeno uništavati stanište svojoj djeci. Nastala je perverzna situacija: što odrasli upornije nastoje zadržati svoje životne navike iz doba obilja fosilne energije, to će (znanstveno neupitno!) djeci odrastanje i kasniji život biti teži, možda i nemoguć! A mi želimo da te djece bude što više?! 
Kako današnja djeca gledaju na ovo što mi odrasli uporno sada radimo ne obazirući se na posljedice koje će to za njih imati, doznajte iz pisma jednog od njih koje nam je upućeno iz 2101. godine! 
Radi se o eseju Richarda Heinberga (nešto više o njemu – na kraju priloga) koji je napisao prije 20 godina! Prije petnaest godina zamolio sam ga za dopuštenje (i dobio ga) da bude preveden na Hrvatski. Za Dan planeta Zemlja 2008. esej je objavljen u Novom listu. 
Obratite pozornost na to koliko dugo se već sve zna o tome kako je naš način življenja devastirajući za planet i bezobziran prema našoj sadašnjoj i svoj budućoj djeci. Posebno pažljivo pročitajte kraj eseja, osobito ako ste roditelji, ili planirate to postati.

Richard Heinberg – PISMO IZ BUDUĆNOSTI

Pozdrav svima koji živite u godini 2001.! Živite u godini moga rođenja; ja sam sada 100-godišnjak i javljam se iz godine 2101. Koristim posljednje ostatke napredne fizike koje su znanstvenici razvili još u vaše vrijeme, kako bih poslao ovu elektroničku poruku kroz vrijeme na jednu od vaših računalnih mreža. Nadam se da ćete je primiti i da će vas potaknuti da zastanete i promislite o svijetu u kojem živite i o onome što morate poduzeti u vezi s njime.

O sebi ću reći samo ono najnužnije: Ja sam borac. Imao sam mnogo sreće u raznim prilikama i na razne načine, a to što sam tu i pišem vam ovu poruku, smatram svojevrsnim čudom. Proveo sam veliki dio svoga života u želji da postanem povjesničar, no životne okolnosti su me prisilile da naučim i izvježbam vještine potrebne za farmera, tragača za hranom, gerilskog borca, inženjera – i sada fizičara. Moj je život bio dug i prepun zanimljivih događaja…ali to nije razlog zbog kojeg sam se potrudio prenijeti vam ovu poruku. Ono zbog čega osjećam obvezu ispričati vam na ovako neobičan način tiče se onoga čemu sam svjedočio tijekom proteklog stoljeća.

Vi živite na kraju jedne ere. Možda vam je to teško za razumjeti, ali se nadam da će vam biti jasnije nakon što pročitate ovo pismo.

Želim vam prenijeti ono što je za vas važno, no moguće je da ćete u nekim trenucima osjećati kako su neke informacije previše za vas. Molim vas za strpljenje. Već sam star i nemam vremena za podilaženje. Ukoliko vam se ono što vam budem rekao učini nevjerojatnim, gledajte na to kao na znanstvenu fantastiku. No molim vas, pozorno me pratite. Komunikacijski uređaj koji koristim je iznimno nestabilan i nisam siguran koliko će se od moje priče zaista i prenijeti. Molim vas da je širite dalje. Velika je vjerojatnost kako će to biti jedina poruka ove vrste koju ćete ikada primiti.

Budući da ne znam koliko ću vam informacija uspjeti prenijeti, započet ću od onih najvažnijih, onih koji će vam uvelike pomoći u razumijevanju onoga što će zadesiti vaš svijet. Energija je bila vodeći princip organiziranja ili bolje rečeno, neorganiziranja ovoga stoljeća. Zapravo, povijesno gledano, moram priznati kako je energija bila vodeći princip organiziranja i kroz 19. i 20. stoljeće. Ljudi su otkrivali nove izvore energije – najprije ugljen, potom naftu u 19. stoljeću, a zatim su razvijali razne nove tehnologije za korištenje te upravo oslobođene energije. Transport, industrija, poljoprivreda, rasvjeta, grijanje – sve se revolucionariziralo, i rezultati su se osjetili duboko u životima ljudi iz industrijskog svijeta. Svi su postali potpuno ovisni o novim uređajima; o uvezenoj, kemijski uzgojenoj hrani; o kemijski sintetiziranim i fosilnim gorivima dostavljanim lijekovima; o samoj ideji neprestanog rasta (uvijek će biti moguće namaknuti još energije za prijevoz i proizvodnju, zar ne?). Ako su 19. i 20. stoljeće bili uspon krivulje rasta, ovo prošlo stoljeće bilo je pad – provalija. Trebalo je biti sasvim jasno svima kako izvori energije u koje su se pouzdavali nisu bili nepresušni. Nekako se ta ideja nikada nije primila kako treba. Pretpostavljam kako je to zbog činjenice da se ljudi općenito vrlo brzo naviknu na određen način života, i od tog trenutka više o njemu ne razmišljaju previše. Ista je situacija i danas. Današnji mladi ljudi nikada nisu ni znali za išta drugo, uzimaju zdravo za gotovo naš način života – probiranje po ostacima industrijske civilizacije u potrazi za bilo čime što se može iskoristiti – kao da su ljudi oduvijek tako živjeli, kao da nam je suđeno da tako živimo. Iz tog razloga me oduvijek privlačila povijest, kako bih dobio uvid u promjene u ljudskim društvima tijekom vremena. No, ovo je bila digresija. Gdje sam stao?

Ah da, energetska kriza. Naime, sve je započelo otprilike kada sam se ja rodio. Ljudi su tada mislili kako će biti kratkog vijeka, kako je to samo politički ili tehnički problem, kako će se ubrzo sve vratiti u normalu. Nisu zastali i razmislili kako je «normala», gledano dugoročno, značila živjeti od energije sunčeve svjetlosti i vegetacije. Naprotiv, oni su smatrali kako je «normala» korištenje fosilne energije kao da sutra ne postoji. I gotovo da se to i dogodilo. Bio je to klasičan primjer samoispunjavajućeg proročanstva – za dlaku.

Na početku je većina ljudi mislila kako će se nestašica energije riješiti «tehnologijom». Međutim, kada malo bolje razmislim, to je smiješno. Naposljetku, vaši moderni uređaju napravljeni su tako da koriste privremeno izobilje energije. Nisu proizvodili energiju. Istina, postojali su nuklearni reaktori (za koje se ispostavilo da su noćna mora!), no njihova gradnja a poslije i razgradnja iziskivala je toliko mnogo energije da je energija koju su proizvodili tijekom svoga postojanja bila jedva dostatna za pokrivanje prouzročenih energetskih troškova. Slično je bilo i s fotonaponskim panelima: čini se kako nitko nikad nije izračunao koliko je energije zaista potrebno da bi ih se izgradilo, počevši od silicijskih ćelija kao nusproizvoda računalne industrije, i uključujući izgradnju same tvornice. Ispostavilo se kako se na izgradnju panela trošila gotovo ista količina energije koju su sami paneli proizvodili tijekom svog radnog vijeka. Usprkos tome, nemali broj ih se izgradio – da ih je barem bilo više! – i mnogi još uvijek rade (otuda energija za napajanje uređaja koji mi omogućava slanje ovoga signala iz budućnosti). Solarna energija je bila dobra ideja; njezin glavni nedostatak bio je što nije mogla zadovoljiti pohlepne energetske navike ljudi. S nestankom fosilnog goriva, nikakva tehnologija nije bila u mogućnosti održati način života na koji su se ljudi navikli. No trebalo je proći dosta vremena da mnogi to shvate. Njihova patetična vjera u tehnologiju postala je gotovo religioznog karaktera, kao da su njihovi uređaji bili zavjetni predmeti koji ih povezuju s nevidljivim, ali svemogućim Bogom sposobnim za prkošenje zakonima termodinamike. 

Kao što je bilo i za očekivati, jedna od prvih posljedica nestašice energije pojavila se u obliku ekonomske recesije, popraćene beskrajnom depresijom. Rad ekonomista temeljio se na njihovoj religiji – apsolutnoj, nepokolebljivoj vjeri u Tržište-kao-Boga; u ponudu i potražnju. Njihovo gledište je bilo: ukoliko nestane plina, cijene će porasti i tako inicirati istraživanja alternativa. No ekonomisti se nikad nisu potrudili tu ideju malo više razraditi. Da su to učinili, shvatili bi kako bi restrukturiranje cijele energetske strukture društva trajalo desetljećima, dok bi veće cijene kao rezultat nestašice resursa došle kao signal samo tjedan ili mjesec prije nego što bi određena hipotetska zamjena bila potrebna. Također, trebali su shvatiti da ne postoji zamjena za osnovne energetske resurse.

Ekonomisti su mogli samo razmišljati o novcu dok su se osnovne potrebe poput vode i energije u njihovim izračunima samo pojavljivale u vidu monetarnog troška, što ih je učinilo funkcionalno razmjenjivima sa svime što je imalo svoju cijenu – narančama, avionima, dijamantima, sličicama baseball igrača, čime god. Međutim, prema posljednjoj analizi, osnovni resursi se uopće ne mogu razmjenjivati s ostalom ekonomskom robom: jednom kada je vode ponestalo niste mogli piti sličice, koliko god velika ili vrijedna vaša kolekcija bila. Niti ste mogli jesti dolare, ako nitko nije imao hrane za prodati. Stoga su, nakon određenog vremena, ljudi počeli gubiti vjeru u novac. I kako su to činili, shvatili su kako je vjera bila jedino što je novcu uopće davalo vrijednost. Valute su jednostavno propale – jedna po jedna. Kada su se stvari počele razrješavati same od sebe, došla je inflacija, deflacija, razmjena dobara i krađe na svakoj zamislivoj razini.

U vrijeme kada sam se ja rodio, globalna ekonomija se često uspoređivala s kasinom. Nekoliko ljudi je zarađivalo milijarde dolara, eura i jena trgujući valutama, tvrtkama i robom. Nitko od njih nije činio ništa korisno; samo su sijali i, u mnogim slučajevima, želi ogromne dobitke. Da se ekonomski lanac pratio, vidjelo bi se kako je sav taj novac dolazio iz džepova običnih ljudi . . . no to je druga priča. Uglavnom, sva ekonomska aktivnost ovisila je o energiji, o globalnom prijevozu i komunikaciji, i o vjeri u valute. Početkom 21. stoljeća, globalni kasino je bankrotirao. Postepeno, počela se koristiti nova metafora. Prešli smo s globalnog kasina na seoski «buvljak».

Sa sve manje dostupne energije iz godine u godinu, te sa nestabilnim valutama koje su bile kontaminirane transakcijama, proizvodnja i prijevoz su se smanjili. Nije bilo važno koliko Nike plaća svoje radnike u Indoneziji: kada je jednom dostava postala nevjerojatno skupa, zarada od globalizacije njihova rada je nestala. No Nike nije mogao jednostavno ponovo otvoriti tvornice u SAD-u; sve su te tvornice zatvorene dvadeset godina ranije. Ista situacija je zadesila sve ostale proizvođače odjeće, elektronike, itd. Sva lokalna proizvođačka infrastruktura uništena je kako bi se oslobodila mjesta za globalizaciju, za jeftiniju robu, za veće korporativne dobitke. I sada, da bi se ta infrastruktura ponovno uspostavila, neophodna bi bila ogromna ulaganja kako financijska tako i energetska – baš u vrijeme sveopće nestašice i novca i energije.

Trgovine su bile prazne. Ljudi su bili bez posla. Kako su preživjeli? Jedino kako su mogli – neprestanim recikliranjem već upotrijebljenog, a proizvedenog prije energetske krize. Na početku, nakon početnih ekonomskih šokova, ljudi su prodavali svoje stvari na internet aukcijama – dok je bilo struje. Potom, kada je postalo jasno kako će nedostatak pouzdanog prijevoza otežati dostavu proizvoda, ljudi su počeli prodavati stvari na ulici kako bi platili stanarinu i hipoteku te kupili hranu. Međutim, nakon propasti valuta, ni to nije imalo smisla, stoga su ljudi počeli s razmjenom dobara, koja su potom, da bi preživjeli, prerađivali i koristili kako god su znali i umjeli. Okrutna ironija bila je da se većina njihovih dobara sastojala od automobila i elektronskih uređaja čiji rad si više nitko nije mogao priuštiti. Bezvrijedno! Tko god je imao ručne alate i znao ih koristiti bio je bogat. I još uvijek jest.

Industrijska civilizacija je proizvela neizmjerne količine smeća za vrijeme svojeg kratkog postojanja. Tijekom proteklih 50 ili 60 godina, ljudi su, u potrazi za bilo čim korisnim, prekopali gotovo svako odlagalište koje je postojalo. Kakav užasan nered! S dužnim poštovanjem, nikad mi nije bilo jasno zašto – čak i kako – ste mogli milijarde tona neprocjenjivih, drevnih, osnovnih resursa pretvoriti u gomile smrdljivog smeća, s gotovo nikakvom mogućnosti praktične upotrebe u međuvremenu! Niste li barem mogli graditi trajne, kvalitetno izrađene proizvode? Moram reći kako je kvaliteta alata, namještaja, kuća i sl. koje smo naslijedili od vas – i bili prisiljeni koristiti – poprilično jadna.

Ispričavam se zbog posljednjih primjedbi. Nije mi namjera biti grub ili neugodan. Zapravo,  neki od ručnih alata koji ste nam ostavili su poprilično dobri. No morate shvatiti: industrijski način života na koji ste vi bili navikli imat će opasne posljedice za vašu djecu i unučad. Slabo se sjećam, ali kada sam bio dijete od nekih pet ili šest godina, gledao sam stare televizijske serije iz 1950-ih: «Ozzie i Harriet» . . . «Otac zna najbolje» . . . «Lassie». One su prikazivale nedužan svijet u kojemu su djeca odrastala u malim zajednicama okružena obitelji i prijateljima. Odrasli su s lakoćom rješavali sve probleme i bili su nježni i mudri. Sve se činilo tako stabilnim i bezopasnim. 

Kada sam se ja rodio, taj svijet, ako je ikada uopće postojao, davno je nestao. Dok sam ja dovoljno odrastao da razumijem išta od toga što se događalo na širem planu, društvo je počelo pucati po šavovima. Započelo je sa zamračenjima – prvo samo na nekoliko sati. Potom je došlo do nestašice zemnog plina. Ne samo da nam je bilo hladno zimi, već su se zamračenja pogoršala jer se mnogo struje proizvodilo upravo koristeći zemni plin. Zatim je nastupila nestašica nafte i benzina. U tom trenutku – tada sam bio tinejdžer – ekonomija je bila u rasulu i vladao je politički kaos.

Kada sam bio stariji tinejdžer, određeni stav se razvijao kod mladih. Bio je to osjećaj potpunog prijezira za sve starije od – možda trideset ili četrdeset godina. Odrasli su iskoristili toliko resursa, i sada ih više nije bilo za njihovu vlastitu djecu. Naravno, kada su ti odrasli bili mlađi samo su radili ono što su svi ostali radili. Smatrali su normalnim sječi drevne šume za drvenu masu za svoje telefonske imenike, sipati posljednje litre nafte u svoje SUV-ove, ili upaliti klimu kad bi im bilo malo toplo. Za djecu moje generacije, sve je to bila blijeda uspomena. Ono što smo mi poznavali bilo je veoma drugačije. Mi smo živjeli u mraku, s nestašicom hrane i vode, s neredima i ljudima koji prose na ulicama, s nepredvidljivim vremenom, sa zagađenjem i smećem koje se više nije moglo odlagati daleko od očiju javnosti. Za nas su odrasli bili neprijatelji.

Na nekim mjestima, generacijski sukobi bili su samo tinjajući bijes. Na drugima, zabilježeni su napadi na starije ljude. Negdje su pak, provođena sustavna čišćenja. Sramim se priznati da sam i ja, iako nisam fizički napao nikoga, sudjelovao u sramoćenju i vrijeđanju starijih ljudi. Ti jadni starci – neki još uvijek dosta mladi kada malo bolje razmislim! – bili su jednako zbunjeni i izdani kao i mi. Mogu se zamisliti na njihovom mjestu. Pokušajte učiniti isto: pokušajte se prisjetiti kad ste zadnji put bili u trgovini kako biste nešto kupili, a trgovina toga nije imala. (Meni je teško tako nešto zamisliti budući da nisam bio u «trgovini» u kojoj je nečega bilo već desetljećima, no trudim se dočarati vam ono što želim reći.) Jeste li se osjećali frustrirano? Jeste li se naljutili, misleći «Vozio sam se toliko po to, i sad opet moram ići na drugi kraj grada u drugu trgovinu«? Pomnožite tu frustraciju i ljutnju s tisuću ili deset tisuća. Kroz to su ljudi prolazili svaki dan, u pogledu gotovo svakog artikla, usluge ili birokratske procedure na koju su se navikli. Također, ti odrasli su izgubili većinu onoga što su imali kada se ekonomija raspala. I onda su bande djece krale štogod je ostalo i gomilali prijezir za odrasle dok su to radili. To je moralo biti razarajuće za njih. Nepodnošljivo.

Sada kada sam ja tako prastar imam malo više tolerancije za ljude. Svi se samo trudimo preživjeti, najbolje što možemo.

Vjerojatno vas zanima što se dogodilo u prošlom stoljeću – politika, ratovi, revolucije. Reći ću vam što mi je poznato, no mnogo je toga što ne znam. U zadnjih 60 godina nismo imali ništa slično globalnim komunikacijskim mrežama koje su nekad postojale. Postoje veliki dijelovi svijeta o kojima gotovo ništa ne znam. No podijelit ću s vama što budem mogao.

Kao što možete zamisliti, kada je nestašica energetskih resursa pogodila Sjedinjene Američke Države i ekonomija pala u kovitlac (zanimljivo je da još uvijek koristim tu riječ: a samo najstariji među nama, kao što sam ja, su ikada vidjeli padanje aviona u kovitlac, obrušavanje, pa čak i sam let), ljudi su postali ljuti i počeli tragati za krivcima. Naravno, vlada nije željela biti okrivljenik pa su ti gadovi na vlasti (ispričavam se, ali još uvijek nemam puno milosti prema njima) činili ono što politički vođe čine oduvijek – stvorili su stranog neprijatelja. Slali su ratne brodove, bombardere, projektile i tenkove preko oceana s tko zna kojim razlogom. Ljudima je rečeno kako se to čini u svrhu očuvanja «američkog načina života». No, nije postojalo ništa na ovoj Zemlji čime bi se to postiglo. Upravo je američki način života bio problem!

Generali su pobili nekoliko milijuna ljudi. Moguće i desetke ili stotine milijuna, mediji nikad nisu bili jasni po tome pitanju, budući da ih je cenzurirala vojska. Bilo je prosvjeda protiv rata na ulicama, ali i progona prosvjednika – od kojih su neki i poslani u logore. Vlada je pred kraj počela koristiti fašističke metode. Bilo je lokalnih pobuna i brutalnih akcija. No sve uzalud. Ratovi su samo iscrpili ono malo dostupnih resursa, i nakon pet groznih godina, centralna vlada je samo propala. Ponestalo joj benzina.

Kada govorimo o političkim događajima, važno je spomenuti kako su u ranim godinama nestašice postojeće političke filozofije imale vrlo malo korisnoga za ponuditi. Desničari su bili potpuno odani štićenju bogatih od krivnje i prebacivali su svu bol na siromašne i prekooceanske žrtve – Arape, Sjevernu Koreju, i sl. U međuvremenu, ljevičari su se toliko navikli na borbu protiv korporativnih gadova da nisu mogli shvatiti činjenicu kako se problemi s kojima se susrelo društvo ne mogu riješiti ekonomskom redistribucijom. Osobno, kao povjesničar, mnogo više razumijevanja imam za ljevičare jer smatram kako je akumulacija bogatstva koja se događala bila jednostavno bestidna. Pretpostavljam da se mnogo patnje moglo izbjeći da se sve to bogatstvo raspodijelilo ranije, kada je novac još nešto vrijedio. No kada čujem neke od ljevičarskih vođa kako pričaju, pomislio bih da će sve biti u redu jednom kada se sve korporacije obuzdaju, i kada se plutokratima oduzmu nagomilane milijarde. No zapravo, neće sve biti u redu, niti približno.

Dakle, postojale su navedene dvije političke opcije koje su se borile do smrti, krivile jedna drugu dok su svi ostali oko njih gladovali i ludili. Ono što je ljudima zaista bilo potrebno bile su samo osnovne zdravorazumske informacije i savjeti, netko tko će im reći istinu – kako se njihov dotadašnji način življenja primiče kraju – i netko tko će im ponudi neke razumne kolektivne strategije za preživljavanje.

Većinu onoga što se dogodilo u prošlom stoljeću moglo se s pravom očekivati i to na temelju prognoza vaših znanstvenika: bili smo svjedoci dramatičnih klimatskih promjena, izumiranja vrsta, strašnih epidemija, baš kako su ekolozi na kraju prošlog stoljeća upozoravali. Ne vjerujem da su njihovi potomci posebno ponosni na njih. Imati priliku reći «Nisam li vam rekao» i nije neka utjeha u ovoj situaciji. Tigrovi i kitovi su izumrli, kao i deseci tisuća ostalih vrsta; no zbog nedostatka pouzdanih globalnih komunikacijskih kanala teško je znati koje vrste i gdje. Meni osobno su ptice pjevice draga, ali daleka uspomena. Ljudi u Kini ili Africi zasigurno ih imaju dug popis. Klimatske promjene predstavljale su problem kako za uzgoj hrane tako i za samo preživljavanje. Nikad nismo znali od godine do godine kakvi će se rojevi nepoznatih kukaca pojaviti. Ponekad cijelu godinu ili čak dvije ili tri godine samo pada kiša. Onda je suša sljedećih pet ili šest godina. To je mnogo više od nepogode, to ugrožava živote. I to je samo jedan od faktora koji je doveo do dramatičnog smanjenja ljudske populacije u prošlom stoljeću.

Mnogi ljudi su to zvali «Izumiranje». Ostali «Odbacivanje», «Pročišćavanje» ili «Čišćenje». Neki su termini više prihvatljivi od drugih, no zapravo ne postoji lijep način na koji bi se opisalo što se događalo – ratovi, epidemije, glad.

Hrana i voda su bili veliki faktor u svemu ovome. Svježa, čista voda nedostaje već desetljećima. Jedan od načina da naljutim mlade ljude je da im pričam priče o tome kako su ljudi prije zalijevali svoje tratine s hektolitrima vode. Kada im opišem kako su vodokotlići radili, oni to jednostavno ne mogu podnijeti. Neki od njih misle kako su te priče izmišljene! Ovih dana pitanje vode je vrlo ozbiljno. Ako uzalud trošite vodu, netko će umrijeti.

Prije mnogo desetljeća ljudi su – iz potrebe – počeli učiti kako saditi vlastitu hranu. Nisu svi bili uspješni, i mnogo je ljudi bilo gladno. Jedna od frustrirajućih stvari bila je nedostatak dobrog sjemena. Samo nekoliko ljudi znalo je ponešto o čuvanju sjemena iz jedne sezone u drugu, pa su postojeće zalihe sjemena ponestale vrlo brzo. Postojao je i veći problem sa tada modernim hibridnim varijantama: samo neke vrste posađenog vrtnog povrća proizvele bi i dobro sjeme za sljedeću godinu. Genetski modificirane biljke bile su još gore, uzrokujući svakojake ekološke probleme s kojima se još uvijek borimo, posebice ubijanje pčela i ostalih korisnih insekata. Sjeme prirodno oprašenih biljaka za hranu vrijedi zlata.

Nešto sam malo putovao kada sam bio mlađi, u svojim pedesetima i šezdesetima, što pješice što na konju, i dobivao neke informacije iz vanjskog svijeta. Na temelju onoga što sam vidio i čuo, čini se da su se ljudi na različitim mjestima snašli na različite načine i s različitim stupnjem uspjeha. Koliko god to možda zvučalo ironično, autohtono stanovništvo koje je civilizacija najviše proganjala vjerojatno se najbolje snašlo. Oni su uspjeli zadržati mnogo znanja o tome kako živjeti samo od zemlje. Na nekim mjestima ljudi žive zajedno u improviziranim ruralnim komunama; ostali se trude preživjeti u onome što je ostalo od velikih urbanih centara, čupajući beton i sadeći ono što mogu dok recikliraju i trguju sa starim smećem koje je ostalo nakon što su ljudi pobjegli iz gradova u 20-im godinama. Kao povjesničar, jedna od mojih najvećih frustracija jest rapidno nestajanje znanja. Vi ste manično pohranjivali sve važne informacije na elektroničke medije za pohranu podataka i na kiselinom izbjeljene papire – koji se raspadaju vrlo brzo. Ono što je ostalo za nas su uglavnom izblijedjele fotografije, zalutale knjige i raspadnute novine.

Neki naši mladi gledaju stare oglase u časopisima i pitaju se kako je moralo biti živjeti u svijetu s mlaznim avionima, strujom i sportskim automobilima. Morala je to biti utopija, raj! Ostali među nama nisu toliko oduševljeni s prošlosti. Vjerujem da je to dio mog posla kao povjesničara: da podsjetim svih kako su slike iz oglašavanja samo jedna strana priče; dok je druga – mahnito iskorištavanje prirode i ljudi, sljepoća za posljedice – dovela do strahota prošloga stoljeća.

Vjerojatno se pitate imam li ikakve dobre vijesti, išta poticajno za reći o budućnosti vašeg svijeta. Naime, kao i sa svime, to ovisi o vašoj perspektivi. Mnogi koji su preživjeli naučili su vrijedne lekcije. Naučili su što je važno u životu, a što nije. Naučili su cijeniti plodnu zemlju, održivo sjemenje, čistu vodu, nezagađen zrak, i prijatelje na koje se možeš osloniti. Naučili su kako preuzeti inicijativu u svom životu umjesto očekivati da se o njima brine neka vlada ili korporacija. Sada ne postoje «poslovi» stoga ljudi sami upravljaju vlastitim vremenom. Više misle na sebe. Dijelom kao rezultat toga, nestale su stare religije, i ljudi su ponovno otkrili duhovnost u prirodi i u svojim lokalnim zajednicama. Današnja djeca su željna učiti i stvarati vlastitu kulturu. Traume od pada industrijske civilizacije su prošlost; to je sada povijest. Novo je doba. 

Možete li izmijeniti budućnost? Ne znam. Postoje razne logične proturječnosti svojstvene tom pitanju. Jedva razumijem zakonitosti fizike koje mi dopuštaju da vam odašiljem ovaj signal. Moguće je da ćete nakon čitanja ovoga pisma vi učiniti nešto što će izmijeniti moj svijet. Možda ćete spasiti šumu ili vrstu, ili očuvati sjemenje s nasljednim svojstvima, ili pomoći u pripremi sebe i ostatka stanovništva za nadolazeću nestašicu energije. Moj život se kao rezultat toga može izmijeniti. Onda bi i sadržaj ovog pisma bio drukčiji kao i vaše iskustvo čitanja. I kao rezultat vi biste poduzeli nešto drugo. Morali bismo uspostaviti neku vrstu kozmičke petlje za povratnu informaciju između prošlosti i budućnosti. Vrlo je zanimljivo o tome razmišljati.

Kad smo kod fizike, možda bih trebao spomenuti kako sam prihvatio povijesno stajalište temeljeno na onome što sam čitao o teoriji kaosa. Prema toj teoriji, kod kaotičnih sustava čak i male promjene u početnim okolnostima mogu prouzročiti velike promjene u ishodu. Ljudsko društvo i povijest su kaotični sustavi. Iako je većina toga što ljudi čine određeno materijalnim okolnostima, još uvijek postoji manevarski prostor, i što oni čine s njime može puno značiti u konačnici. Čini se da je ljudsko preživljavanje u 21. stoljeću povezano s mnogo malih i naizgled beznačajnih napora marginaliziranih pojedinaca i skupina iz 20. stoljeća. Pokreti poput onih protiv nuklearnog oružja, za zaštitu okoliša, protiv biotehnologije, za organsku hranu i vrtlarstvo, pokreti autohtonog stanovništva, male udruge predane očuvanju sjemenja – svi su imali značajne i pozitivne utjecaje na buduće događaje.

Vjerujem da je zapravo logična pomisao kako je moguće, ukoliko se mreža uzroka koji su utjecali na moje sadašnje postojanje izmijeni, da će se stvari odviti tako da me spriječe da budem ovdje. U tom slučaju, ovo pismo bi postalo povijesno najbizarnije samoubilačko pismo! No spreman sam riskirati. Učinite što možete. Izmijenite povijest! I dok to činite budite dobri jedni prema drugima. Ne uzimajte ništa i nikoga zdravo za gotovo.

Prijevod: Sandra Nuždić

Prijevod i objava Pisma iz budućnosti omogućena je suglasnošću Autora od 16.11.2007. date Zoranu Skali

O autoru eseja

Richard Heinberg je jedan od najpoznatijih svjetskih edukatora o fenomenima kraja naftne ere, iscrpljenosti resursa i održivosti. Radi u Post Carbon Institutu i nagrađivani je autor trinaest knjiga, među kojima su:

• Zabavi je kraj: Nafta, ratovi i sudbina industrijskog društva
• Nestašica energije: Opcije i aktivnosti za svijet bez fosilnih goriva
• Protokol o iscrpljivanju nafte: Plan za sprečavanje ratova za naftu, terorizma i ekonomskog kolapsa
• Sve je doseglo vrhunac: Buđenje u stoljeću u kojem sve opada
• Kraj rasta: Prihvaćanje nove ekonomske realnosti
• Naša obnovljiva budućnost: Trasiranje puta do 100% čiste energije
• Moć: Ograničenja i mogućnosti za opstanak čovječanstva

„Granice rasta“ (1972.) su knjiga koja je preusmjerila Richarda s puta da postane violinist na edukatora koji pokušava ljude osvijestiti da je sadašnji način življenja energetski i biološki neodrživ. Richard to radi na mnogo načina, između ostalog i kroz animirane filmove poput ove blistave minijature u kojoj je i narator: „300 godina fosilnih goriva u 300 sekundi“

Objavio: Zoran Skala