Esej Richarda Heinberga / listopad 2020.
Odabrao i preveo Zoran Skala

Čini se kao da svijet puca po šavovima. Sada je nužno shvatiti zašto, kako bi mogli izbjeći najgore i kako bi pronašli najbolje načine da se usmjerimo prema okolišno i društveno zdravoj budućnosti kakvu želimo. Ispada da zapravo postoji jedan relativno jednostavan okvir koji može poslužiti za to razumijevanje.

Izravno objašnjenje polazi od toga da je glavna sila društvenih promjena raspoloživost energije – to je tvrdnja koja se oslanja na solidnu količinu znanstvenih istraživanja. Oni koji su strpljivi i radoznali pa budu dublje istraživali koji sve faktori djeluju na evoluciju društva naći će ih još dosta – tehnologija, investicije, zakoni o pravima na imovinu, povijest nepravdi, i još toga, a mnogi od tih faktora uzrokuju interakcije u kompleksnim sustavima, pa zato traže dosta vremena da se dobro rasčlane i razumiju. Svi su ti faktori važni. Ali nisu tako važni kao energija.

Svaki organizam treba energiju da bi mogao uraditi bilo što. Ljudima je hrana energija koja im daje snagu da mogu raditi. No, osim hrane, ljudi su odavno naučili kako da iskoriste energiju vatre, vode i vjetra. Koristeći ogrijevno drvo, vodene kotače s lopaticama i jedra, ljudi su stvorili agrarna društva sa sustavima za navodnjavanje, izgradili gradove, katedrale, mlinove, mornarice, i usput stvorili impozantna likovna i glazbena djela, kao i literaturu. Koristeći razne izvore energije vodili su ratove i osvajanja kako bi porobili milijune drugih ljudi i ukrali ima plodove prisilna rada. Na sve to, ljudi su deforestirali ogromna područja zbog ogrijevnog drveta, i uništili na milijune hektara plodna tla neodrživim poljoprivrednim metodama.

Kad su prije dva stoljeća ljudi počeli koristiti fosilna goriva, otvorio im se pristup milijunima godina sunčeve energije koju je priroda prikupljala, skladištila i transformirala u izvore energije koji su puno superiorniji od energije ogrijevnog drveta, barem kroz jedno kraće vremensko razdoblje. To je promijenilo pravila igre na Zemlji. „Robovi“ iz fosilnih goriva uspijevali su izvršiti puno više rada, a za manje novaca, nego ljudski robovi od krvi i mesa. Pa i danas, bačva nafte se na tržištu može dobiti za četrdesetak dolara, a sadrži ekvivalent energije kao pet godina teškog fizičkog rada čovjeka. 

Razmotrimo stoga kakvi su se trendovi dogodili na uzlaznoj fazi ere fosilnih goriva, dok je dostupnost jeftine energije rasla iz godine u godinu: 

Profitabilnost proizvodnje je rasla

Uvođenje fosilnih goriva imalo je čudotvorno djelovanje na pojeftinjenje ekstrakcije mineralnih sirovina i na njihovu pretvorbu u proizvode. Transport materijala i gotovih proizvoda s kraja na kraj svijeta je također postao jeftiniji, pa su se mogla iskorištavati bogatija  nalazišta i jeftinija radna snaga, kao i zadovoljavati potražnja za robama, ma gdje da su se oni u svijetu pojavljivali. Profiti su se onda mogli reinvestirati u još više ekstrakcije resursa, u još više proizvodnje i transporta – i tako u nedogled.

Potrošnja je rasla, jer je postajala dostupnija sve većem broju ljudi

Više goriva moglo je pogoniti sve više strojeva, pa je rad sve manje ovisio o mišićima ljudi a sve više o njihovoj pameti – sposobnosti da inteligentno upravljaju strojevima. Povećana produktivnost i profitabilnost omogućili su vlasnicima tvrtki da radnike bolje plaćaju. Srednja klasa je narasla, i ljudi su prelazili iz ruralnih područja u gradove. Kako je proizvodnja roba postajala jeftinija, tvrtke su si mogle priuštiti da ju prodaju po nižim cijenama da bi uklonili konkurenciju. Posljedica: stanovništvo si je moglo priuštiti sve veću potrošnju. I stalno je poticano da troši više, kako bi kupovali gomile roba iz tvornica iz cijelog svijeta. Hrana i lijekovi su također postali jeftiniji, što je potaklo brzi porast populacije (od jedne milijarde na početku ere fosilnih goriva do sadašnjih gotovo 8 milijardi).

Nejednakosti su se počele lakše tolerirati (uz neke izuzetke)

Ekonomske nejednakosti postoje još od prve agrarne države koja se pojavila prije 6000 godina u Mezopotamiji. Kompleksna društva djeluju poput svojevrsne crpke za bogaćenje, koja porezima i vojnim pohodima stalno usmjerava bogatstva prema kraljevima, generalima i aristokraciji. No, u prošlosti su rad i energija bili ograničeni, pa je nejednaka raspodjela bogatstava u agrarnim društvima imala svoja ograničenja: ako bi seljaci gladovali, cijelom je sustavu prijetio kolaps. Fosilna goriva su omogućila sustavu da stalno raste, pa čak i kada su se oni na vrhu piramide valjali u besramnom bogatstvu, oni sa dna su ipak mogli očekivati da će njihova djeca imati lakši život od njih samih. Društveni kolapsi i seljačke bune postale su tako tema za povjesničare, a ne i za političare. Izuzetci: Oktobarska revolucija iz 1917. i Velika depresija. U oba slučaja, utjecaj društvenih nejednakosti ugrozio je svjetski sustav u znatnoj mjeri.

Dugove je postalo lakše vraćati

U ekonomijama prije fosilnih goriva, ukupna količina bogatstava društva rasla je vrlo malo, ako ikako, što znači da je dugove bilo teško vraćati. Plaćanje kamata na dugove bilo je toliko teško da su i Kršćanstvo i Islam kamate (lihvarstvo) smatrali zlom. Kad su fosilna goriva omogućila ekonomijama da rastu, otplata dugova s kamatama postala je daleko lakša, pa je korištenje kredita za osnivanje novih poduzeća bilo koje vrste naglo naraslo. Kućanstva su kredite koristila uglavnom da bi svoju potrošnju vremenski pomaknula prema naprijed (potroši sada, plati kasnije!), time su kućanstva zapravo pomagala da se „usisaju“ viškovi iz prekomjerne proizvodnje.

Politički i ekonomski sustavi su postali stabilniji (uz nekoliko velikih iznimki)

Iznimke su, naravno, bila dva svjetska rata, Velika depresija i Hladni rat. Kad su političari dobili osjećaj da su naučili lekcije iz ovih velikih događanja, pojavili su se s nečim što su smatrali pobjedničkom formulom. Zemlje trebaju unutar sebe progresivnim oporezivanjem i programima redistribucije spriječavati da siromašni zapadnu u krajnju egzistencijalnu krizu, koja bi onda mogla postati okidač političkih kriza. Globalna trgovina omogućava uspjeh svima, pa će se smanjivati međunarodne napetosti. Centralne banke će stalno podešavati kamatne stope tako održavaju ravnotežu između potrošnje, proizvodnje i investicija. Uslijedila su desetljeća relativnog mira i prosperiteta.

Priroda je opljačkana

S rastom stanovništva rasla je i potrošnja, pa su prirodni resursi ubrzano iscrpljivani, dok su istovremeno sve veća onečišćenja ispuštana u okoliš. Divlje životinje su nestajale sa degradiranih staništa ili zbog prenamjene zemljišta u poljoprivredno. Sagorjevanjem ogromnih količina fosilnih goriva destabilizirana je klima, izravno ugrožavajući i samu civilizaciju. No, političari su uvjeravali i sebe i svoje sljedbenike da ti problemi jedino mogu biti rješeni sa još više energije i novca. Rast je bio odgovor na sve probleme.

Pozor, slijedi nizbrdica

Fosilna goriva prati nekoliko ozbiljnih problema. Prvi je, svi ga znaju: sagorjevanjem ugljena, nafte i plina dolazi do emisija stakleničkih plinova koji uzrokuju zatopljenje planeta koje dovodi do rekordnih suša, poplava i toplinskih udara. Drugi, nešto suptilniji problem, je u tome što se ona iscrpljuju a ne mogu se obnoviti, i još su eksploatirana po principu „najprije se pobire najdostupnije voće“. Ljudi su u pravilu najprije eksploatirali najkvalitetnije i najlakše dostupne energetske resurse, ostavljajući za poslije ona manje kvalitetna i teže dostupna nalazišta. Nakon dva stoljeća takve prakse, ona najbolja fosilna goriva su uglavnom nestala – potrošena su. Da bi se eksploatiralo preostale resurse mora se utrošiti znatno više energije za njihovu ekstrakciju i procesiranje, pa je neto energija koju društvo od njih sada može dobiti sve manja. Što znači da ćemo s protekom vremena imati na raspolaganju sve manje energije za bilo koju aktivnost u našim domovima, zajednicama i državama.  

Postoje i alternativni izvori energije. Najpogodniji od tih izvora – sunce i vjetar – intermitentni su, što znači da bi društvo moralo investirati u skupe strategije skladištenja energije, da bi se ta energija mogla distribuirati na veliko. Sada relativno malo energije dolazi iz takvih izvora, pa bi, da bi se provela tranzicija na obnovljive izvore energije, trebalo krenuti u ogromne infrastrukturne projekte. Potreba da se gradi sva ta nova infrastruktura dolazi baš u vrijeme kad kad su naši najbolji izvori jeftine fosilne energije započeli svoj  neminovni pad. Pogledamo li sve to zajedno, gotovo je nemoguće izbjeći zaključak da idemo u budućnost u kojoj ćemo imati manje energije, a vjerojatno i mnogo manje. Svjetska proizvodnja nafte je vjerojatno upravo dosegla svoj vrhunac, tako da smo mi već krenuli na dugo energetsko putovanje na dole. A onda postaje prilično jasno kakvi će trendovi zbog toga uslijediti.

Profitabilnost proizvodnje će opadati

Taj trend će se najprije odraziti na samu naftnu industriju: cijene goriva više nisu dovoljno visoke da donose profit. Kad cijene ipak narastu dovoljno visoko, to smanji potražnju, što opet smanjuje profite (ovo je posljedica iscrpljivanja onih najkvalitetnijih naftnih nalazišta -prvo). Naftna industrija naprosto više nije onako profitabilna kao nekada. Čini se da još uvijek prilično dobro prolazi Saudi Aramco, no većina tvrtki koje su bile zaslužne za porast svjetske proizvodnje nafte u proteklom desetljeću sada vide da su im ulaganja bila veća od prihoda. Kako sva proizvodnja svih ekonomija zahtijeva energiju, trend smanjivanja profita vjerojatno će se posljedično raširiti na svu proizvodnju kao i na poljoprivredu. 

Potrošnja će se smanjivati, jer će mnogima postajati nedostupna

Manja profitabilnost rezultirat će  pritiskom na smanjivanje plaća, a s manjim plaćama radnici će moći kupovati manje stvari. Već sad, većina članova generacije „Z“ (oni rođeni 1996-2010) ne očekuje da će zarađivati onoliko koliko su zarađivali njihovi roditelji.

Nejednakosti će se manje tolerirati

Uz izglede da će biti manje rasta, stagnacija ili čak značajna kontrakcija gospodarstva, ljudi s dna ekonomske ljestvice bit će sasvim iscjeđeni. Snažan porast siromaštva vidljiv je u SAD-u i mnogim drugim zemljama. Međutim, ona crpka za bogaćenje kompleksnog društva još uvijek radi: sada samo osam najbogatijih osoba na svijetu ima kontrolu nad bogatstvom jednakim onom koje ima najsiromašnija polovica čovječanstva. Protesti protiv rasnih nejednakosti buknuli su u SAD, nakon višegodišnjih nemira na Srednjem Istoku i u zemljama Latinske Amerike, uz traženja za pravednijom raspodjelom bogatstva i političke moći. Među mladima u Sjevernoj Americi ideja socijalizma postaje sve privlačnija. 

Dugove će biti teže vraćati

Sjetite se da su dugovi rasli s porastom dostupnosti energije, jer ih je bilo lakše vraćati. Perverzna situacija se dogodila u SAD-u, gdje je u poslijednja tri desetljeća ekonomski rast bio usporen, ali je ukupna količina dugovanja nastavila rasti još i brže. To je bila svjesna strategija političara i centralnih bankara kojom su umanjivali efekte usporavanja rasta. No ta strategija ima ograničeni rok trajanja. U jednom trenutku, sanacije (bailouts) će prestati omogućavati tvrtkama i kućanstvima da nastave uzimati kredite koje nikada neće moći otplatiti. To se već dešava u naftnoj industriji, gdje kompanije koje su se specijalizirale za hidrauličko frakturiranje (fracking) u velikom broju bankrotiraju jer ne mogu vraćati svoje kredite.

Politički i ekonomski sustavi postaju sve nestabilniji

Nesreća je što velika većina ljudi ne razumije ovu jednostavnu povijesnu dinamiku koju smo upravo opisali. Oni su se naprosto zatekli u situaciji da više ne mogu trošiti kao nekada, i da im je sve teže vraćati dugove. Svaka politička stranka ima svoja objašnjenja zašto život postaje sve teži. Ljudi se priklanjaju ovom ili onom objašnjenju, pa tako postaju sve više politički polarizirani. Posljedica je da političari sve teže mogu postići kompromis oko rješavanja bilo kog problema.

Pandemija ubrzava destabilizaciju

Zbog pandemije COVID-19 došlo je do smanjivanja proizvodnje, potrošnje i transporta. Vlade i centralne banke uskočile su da pomognu da oni s dna ne bi potpuno ispali iz ekonomije, no veći dio novca za sanacije usmjeravan je prema financijskom sustavu, što je izazvalo porast nejednakosti. Nadalje, sanacijama su samo povećana ukupna dugovanja da bi se odgodila naplata dospjelih dugovanja. Stranačka prepucavanja su u porastu. Kao posljedica, politički i ekonomski sustavi se destabiliziraju brže nego što je to bilo prije pandemije.  

Kolaps okoliša se ubrzava, ubrzavajući proces društvenog kolapsa

Klimatske promjene se pogoršavaju samopoticanim povratnim spregama (primjerice, na mjesto otopljenog bijelog arktičkog leda dolazi mnogo tamnije more, čime dolazi do veće apsorpcije sunčeve energije koja onda otapa još više leda).  Nestabilna klima radi ogromne probleme poljoprivredi i uzrokuje sve više prirodnih katastrofa, nakon kojih slijedi skupi proces oporavka. Sve više se dolazi u situaciju da novac potrošen za oporavak od jedne katastrofe znači manje novca za oporavak od slijedeće katastrofe (to je sada problem Kalifornije). Ljudi se osjećaju jadno, i, suočeni s različitim političkim narativima, postaju sve više politički podijeljeni. I tako se taj proces nastavlja.

Što učiniti?

Budući da ne razumiju dinamiku koja djeluje iz pozadine, političari ispucavaju neke odlučne mjere naslijepo. Ponajviše, oni pokušavaju postići nešto što je sasvim nemoguće – održavati gospodarski rast u nedogled. Njima je potpuno nezamislivo da pokušaju išta drugo, jer ako ne postignu rast znaju da će biti žrtava. A zapravo bi političari trebali činiti sve da minimiziraju žrtve u odsustvu rasta. Naš najrazumniji cilj bi bio da se prilagođavamo smanjivanju raspoloživosti energije dok radimo na postavljanju temelja za održivo post-fosilno društvo. Zagovaranje ovakvog alternativnog cilja traži osmišljeno i hrabro djelovanje. Greške će biti neizbježne. Ali ako svi budemo nastavili činiti ono što nam se je izgledalo da ima smisla činiti tijekom ere fosilnih goriva, vjerojatno ćemo doživjeti gorka razočarenja, ako ne i užasavajuće ishode.

Kad jednom političari shvate što se dešava i zašto, najvažnija stvar koju bi mogli napraviti je da podijele tu informaciju sa svima ostalima. Samo ako svi budu razumjeli situaciju u kojoj smo, onda bi i pripadnici suprostavljenih ekonomskih grana i politički polariziranih društvenih skupina mogli da se udruže oko zajedničkog problema. Društvena kohezija je neophodna ukoliko želimo zajedno promijeniti svoja očekivanja i ponašanje, pritom radeći vrijedno i žrtvujući se.  

Kako će razgradnja statusa quo biti vođena smanjivanjem dostupnosti korisne energije, kod planiranja  odgovora na nastalu situaciju bilo bi razumno energiji dati visoki prioritet. Potrebni su nam izvori energije koji nisu iz fosilnih goriva. Ipak, ti izvori energije neće nam moći osigurati toliko energije koliko su nam davala fosilna goriva, zato ih moramo iskorištavati strateški – ne s namjerom da održimo sadašnji obrazac industrijske proizvodnje i potrošnje, nego s ciljem da si ono što nam je najpotrebnije i dalje učinimo dostupnim, unatoč tome što će nam se ukupna raspoloživost neto energije smanjivati. Zaboravite na 5G mreže, Internet stvari i automobile koji samostalno voze.

Fokusirajte se na jednostavne tehnologije i na uporabu obnovljive energije za namjene koje su vam iznimno važne. U nekoliko proteklih desetljeća digitalizirali smo gotovo svo ljudsko znanje; ako mreža padne, izgubit ćemo sve što danas zovemo civilizacijom. Moramo odabrati koja su nam znanja egzistencijalno bitna, a ostala ćemo morati napustiti, no to će potrajati neko vrijeme. U međuvremenu, trebat ćemo električnu energiju da nam održava mrežu u funkciji – a sunce i vjetar nam to mogu pružiti.    

Hrana je također vrhunski prioritet

Osigurajte poticaje za gradsku djecu da krenu na selo i pokrenu malo poljoprivredno gospodarstvo. Pobrinite se da mogu doći do zemlje ako će ju obrađivati na održiv način, i učinite sve što je potrebno da od toga mogu pristojno živjeti. Potičite urbanu poljoprivredu. Podržite lokalne distributivne mreže za hranu, kao i mala, energetski efikasna skladišta za hranu sa opremom za njeno procesiranje.  

Kontrolirano smanjujte proizvodnju i potrošnju tvorničke robe

Najbolji način da se to uradi je tako da uklonite elemente profita i dostupnosti iz distribucije, što je moguće više. Što znači da potrepštine treba distribuirati više u vidu kvota nego s obzirom na njihovu cijenu. Racionirana potrošnja  je u prošlosti često dobro funkcionirala, a sada je trebamo više nego ikad.  

Smanjivanje nejednakosti bit će od pomoći

Ako nejednakosti ostanu na sadašnjoj razini, teško će se održati društvena kohezija. Smanjivanje nejednakosti može biti svojevrsna zamjena za ekonomski rast, kako bi se izbjeglo da oni najsiromašniji zapadnu u potpunu bijedu. Oporezujte bogate.

Usredotočite se na lokalnu ekonomiju

Odložite na stranu sve aspiracije o trgovačkim carstvima i drugim aspektima globalne trgovine. Relokalizacija sobom nosi robusnost i poboljšane društvene odnose u zajednici.

Oprostite dužnicima

Počnite sa studentskim kreditima, ali nemojte stati samo na tome. Nemogućnost vraćanja dugova svakako će se događati; no važno je imati neki sustav podrške za ljude koji su izgubili posao zbog bankrota tvrtke. Sanacije ostavite samo za doista ključne tvrtke (nama baš i ne trebaju hedge fondovi, avio-kompanije, tvornice automobila). 

Smanjite populaciju …

… poticanjem malih obitelji a ne velikih, kao i punom potporom za prava žena.

Smanjite narušavanje okoliša…

…što će smanjiti troškove za oporavke od prirodnih katastrofa ili za sanaciju onečišćenja. Smanjivanje populacije, smanjivanje proizvodnje i potrošnje svakako će pomoći, ali još bi više mogli postići transformiranjem poljoprivrede na način da poljoprivredna gospodarstva aktivno unapređuju plodnost gornjeg sloja zemlje umjesto što ga uništavaju, i tako vezuju atmosferski ugljik u tlu umjesto da povečavaju njegove emisije u atmosferu.

Što se pandemije tiče, svi bi trebali oponašati Novi Zeland

To podrazumijeva potpuno zatvaranje na nekoliko tjedana, potom masovno testiranje i iznalaženje susosječajnih ali jakih lidera koji će poštivati znanost. Bez isprika. Bez rasprave o zaštitnim maskama i upitnicima o osobnim kontaktima. To jednostavno treba napraviti. Eliminirajmo virus. Onda se možemo nastaviti slobodno kretati i to proslaviti. 

Što me dovodi do zaključka za kraj: život je više od pukog preživljavanja. Svatko od nas će se radije svojevoljno uključiti u taj zajednički prethodno opisani posao, ukoliko bismo bili u mogućnosti da se pritom i zabavimo. U nekoliko narednih desetljeća mi moramo izgraditi društveni sustav koji će se radikalno razlikovati od industrijske, potrošnji orijentirane, na stalnom rastu zasnovane ekonomije 20-tog stoljeća. Pa hajmo onda napraviti krasan svijet za sve ljude, gdje će se pjevati, plesati, razmišljati, pamtiti, izmišljati, meditirati i provoditi sve one aktivnosti koje život čine bogatim u jednoj zdravoj kulturi. Mobilizirajte kreativne umjetnike u taj proces i omogućite svakom tko ima i barem gram kreativnosti da pronađe način kako da ju ispolji.

ZA POLITIČARE KOJI ŽELE KORMILARITI ZAJEDNICOM, A NE SE RAZMETATI VJEŠTINOM SVAĐANJA, ZBOG TOGA ŠTO NE RAZUMIJU ŠTO SE STVARNO ZBIVA OKO NAS
Posvećeno POLITIČARIMA – lokalnim, područnim i nacionalnim

Politika se ne smije podrediti ekonomiji, a ekonomija se ne smije podrediti diktatu i paradigmi učinkovitosti tehnokracije (FT 177).
Političar sebi mora postaviti sljedeća pitanja: “Koliko sam ljubavi uložio u svoj posao? U čemu sam postigao da narod napreduje? Kakav sam dojam ostavio na život društva? Koje sam stvarne poveznice izgradio? Koje sam pozitivne snage oslobodio? Koliko sam društvenog mira posijao? Što sam proizveo na povjerenom mi mjestu?” (FT 197).

Papa Franjo u „Fratelli tutti“