TRAŽENJE IZLAZA IZ KRIZE OČIMA ŠIROM ZATVORENIM

Transkript emisije Skalanada 14.03.2014.

Uvodno. Današnja globalna kriza, a čvrsto i naša, krenula je iz SAD-a u kolovozu 2007. godine. Za pol godine svijet će moći obilježiti punih 7 „gladnih“, pardon, kriznih godina, a rješenja nema nigdje ni na vidiku. Bogati su još bogatiji, siromašni su još siromašniji, dugovi su još veći, radnici su još nezaštičeniji, energija i hrana su još skuplji, klima i okoliš su u još gorem stanju… Zorane, rekli ste da bi ovoj emisiji htjeli dati naslov: Traženje izlaza iz krize očima širom zatvorenim. Zašto?

Nedavno se iz Vlade mogla čuti tvrdnja da „nema ništa od oporavka dok privatni sektor ne živne, jer tek bi tada BDP mogao početi rasti“. Dakle, rješenje je samo jedno, a svi bi problemi navodno nestali ako bi investicije i BDP počeli rasti?! Pazite, jako je nezgodno ovisiti o samo jednom rješenju u bilo čemu! A da bi u okviru sadašnjeg gospodarskog sustava privatni sektor potaknuo rast BDP-a, usput smanjujući socijalne razlike i devastaciju okoliša, privatnici-pojedinci bi morali objedinjavati neke doista nadnaravne osobine – morali bi biti svojevrsni amalgam Nikole Tesle, Billa Gatesa, Majke Tereze i Mahatme Ghandija. Slično visoke zahtjeve morali bi ispunjavati i svi zaposleni, ali još i više nezaposleni i mladi. Oni bi morali govoriti nekoliko jezika, vladati znanjima i vještinama koja i kada tržište traži, biti poduzetni, biti spremni raditi po cijeli dan, uz „fleksibilne“ radne uvjete i uz „konkurentne“ plaće (pritom se konkurentnost te vrste naravno uspoređuje s Dalekim Istokom i Afrikom, a ne sa Luksemburgom i Švicarskom). Najjednostavnijim riječima: jedino ponuđeno rješenje za sve naše probleme je praktično neprovedivo! I uočite paradoks: unutar gospodarskog sustava, koji kroz svih 7 godina krize jasno pokazuje da pati od nekih nepremostivih nedostataka, i dalje se od svih subjekata traži da se mijenjaju kako bi se prilagodili tom već dokazano nefunkcionalnom sustavu, jedino se izgleda sam taj sustav ne smije dovoditi u pitanje!  

2. Ugledni ekonomisti koji se pojavljuju u medijima, a mogli bi reći i sva ekonomska znanost pa onda i politika, doista nas stalno uvjeravaju da je u rastu BDP-a izlaz iz krize. Kao i oko svake druge teme, i o ovome može biti različitih mišljenja, ali oni stavovi koji su zasnovani na znanstvenim tumačenjima ipak imaju veću težinu od drugih. Vjerojatno je to i ovdje slučaj?!

Bilo bi lijepo da je tako, da službena ekonomska znanost, a osobito politika, nekim čudnim spletom okolnosti ne ide izravno u prilog onih najbogatijih 1%! Dobra ilustracija toga je izjava Christine Lagarde, sada šefica MMF-a, ali iz vremena kada je bila ministrica u Sarkozijevoj vladi: “S moralnim posljedicama bavit ćemo se poslije… Osiguravanje funkcioniranja tržišta je prioritet preko svega“. To je nešto slično onom što se kod nas izrijekom ne govori, ali provodi: rast BDP-a prije svega, a o socijalnim i ekološkim posljedicama ćemo poslije. Osvrnimo se još malo na našu situaciju. Kako to da se kod nas i u ovakvoj krizi povećava broj multimilijunaša (onih s preko 30M$ imovine), pa ih sada imamo 280, za 1/3 više od Srbije i Bosne i Hercegovine skupa, koje zajedno imaju 2,5 puta više stanovnika od Hrvatske? U svijetu su rađene studije koje su pokazale da kada raste nejednakost u jednom društvu to na njega djeluje korozivno (GINI koeficijent ≥ 0,3), a mi gospodarski sustav koji to uporno čini još uvijek ne dovodimo u pitanje? 

3. Za postaviti znanstvene osnove nekog drugačijeg gospodarskog sustava vjerojatno bi tek trebalo provesti potrebna istraživanja, a do tada se moramo osloniti na ono što imamo?!

Rasprave o nefunkcionalnosti i štetnosti sadašnjeg gospodarskog modela već se dugo vode. Prije 1½ godinu se na Međunarodnom sveučilištu na Floridi, u izlaganju Stephanie McMillan moglo čuti i ovo: „Ako se želimo osloboditi ovog horora – čak i ako samo želimo preživjeti – moramo udružiti svoje napore u borbi s globalnim kapitalizmom i njegovim kriminalom, a prema krajnjem cilju da ga se skine sa scene.“ No, to je mišljenje a ne znanstveni zaključak. Pa ću se nadalje pokušati držati onoga što su do sada radili znanstvenici, a na temelju rada Bernarda Lietaera (Berkeley), dr. Robert Ulanowicza (Sveučilište Merilend) i dr. Sally Goerner (Institut za integralnu znanost, Chapell Hill).

Teoretske osnove funkcioniranja današnjeg gospodarskog sustava dao je još 1951. godine Nobelovac Wassily Leontief. On je uočio da gospodarski sustav dosta sliči modernim mrežnim energetskim sustavima, pa je analizu protoka iz energetike počeo primjenjivati za analize u ekonomiji. Nešto kasnije, ekolozi su isti koncept analize protoka primijenili za analizu ekosustava. Kada je između 1971. i 1984. godine ekološki koncept obogaćen razumijevanjima iz energetike, ekonomisti su taj usavršeni model primijenili opet u ekonomiji. Istine radi, treba naglasiti da su rani ekonomisti još puno prije tvrdili da su ekonomski procesi zasnovani na energiji, ali je to stajalište napušteno tijekom „bonance“ fosilnih goriva krajem 19. stoljeća.

4. Zašto su bila bitna ta uspoređivanja ekonomije sa energetskim i ekološkim sustavima?

Bitna je spoznaja da su i ekonomija i energetika i okoliš kompleksni sustavi i da se za njihovu analizu mogu koristiti iste metode i matematički aparat. Već su desetljeća potrošena na matematičke analize kako  jedan prirodni sustav, njegova mrežna struktura, održava svoju životnu sposobnost unutar balansa između efikasnosti i otpornosti, što je samo matematičkom aparatu prilagođena defincija održivosti. Pri čemu je:

Efikasnost: sposobnost mreže da funkcionira na dovoljno organiziran i djelotvoran način kako bi održala vlastiti integritet kroz vrijeme;

Otpornost: rezerva koju mreža ima za slučaj nastupanja nekog poremećaja ili nužde, a kako bi mogla fleksibilno reagirati na taj poremećaj kao i poduzimati raznolike radnje potrebne za njen kontinuirani razvoj i evoluciju. 

U tim analizama dvije su ključne varijable – raznolikost (postojanje različitih tipova čimbenika koji djeluju kao „čvor“ u mreži), i međupovezanost (to je broj putova ili veza između čvorova). Ove varijable igraju centralnu ulogu i kod efikasnosti i kod otpornosti, ali u suprotnim smjerovima. Otpornost sustava je veća što je veća raznolikost i što je više veza među čvorovima, jer postoji više kanala putem kojih sustav može fleksibilno reagirati kada nastupi poremećaj i uspješno odgovoriti na njega. S druge strane, efikasnost je bolja kada je sve strogo usmjereno, tj. kada ima manje raznolikosti i međuveza.

I sada se vraćamo na pitanje održivosti jednog kompleksnog mrežnog sustava, odnosno traženju optimalne točke balansa između efikasnosti i otpornosti. Jer, svi, uključivo naša politička vodstva na svim razinama, žele i podržavaju održivi razvoj, barem deklarativno.

5. Održivost se nalazi u preambulama gotovo svih naših zakona i strategija. Da li znanstvenici sada imaju modele i matematički aparat kojim bi mogli nešto reći o tome gdje i kako bi se trebalo težiti održivosti?

DA! Napravljen je veliki broj izračuna za različite mrežne sustave i tako se došlo do jedne generičke asimetrične krivulje održivosti (podsjeća na parabolu na čijem bi vrhu bio optimum održivosti, no dok je parabola po definiciji simetrična krivulja, ova je asimetrična) . Ta krivulja pokazuje da održivost traži više otpornosti nego efikasnosti, u grubo – dvostruko više! To je tvrdnja od iznimnog značaja i ukazuje na smjer kojim bi se trebalo ići. Kada bi naši političari i naši ekonomski stručnjaci uvažavali ovu znanstvenu spoznaju, onda bi u vremenu gospodarske, socijalne, klimatske, energetske i drugih kriza, u kojem su poremećaji pravilo a ne izuzetak, njihove strategije i gospodarska politika nužno izgledali potpuno drukčije nego sada. U poljoprivredi bi fokus bio na agroekologiji, malim obiteljskim gospodarstvima i lokalnoj proizvodnji hrane, u trgovini bi bio na domaćim proizvodima i malim kvartovskim dućanima, u energetici na decentraliziranim sustavima obnovljivih izvora energije, u financijskom sektoru na uvođenju komplementarnih valuta. Ili, kako je nedavno Russell Brand napisao u Guardianu: „Ako svi budemo surađivali, zajedno možemo stvoriti novi sustav koji će postoječi učiniti zastarjelim. Stvarnost je da alternative postoje“.

6. Naša je stvarnost, barem u službenim krugovima, da su za alternative u gospodarstvu oči širom zatvorene. Teško je očekivati alternative ako o njima nema čak ni rasprava.

Nema rasprava u službenim krugovima, ali ima u neslužbenim. To nije malo! Eto, u četvrtak i petak 20 i 21 ožujka udruga ZMAG u Zagrebu organizira Prvu konferenciju o dobroj ekonomiji. To je ekonomija koja podupire kvalitetu života u cijeloj zajednici; koja stvara obilje prilika i mogućnosti da zadovoljimo svoje potrebe bez ugrožavanja drugih; koja pravedno koristi i dijeli resurse; koja prihvaća odgovornost, a njeguje solidarnost; koja poštuje održivost ekosustava. Bit će tu više gostiju iz inozemstva i zanimljivih rasprava o alternativama. Sa stajališta interesa običnog čovjeka, moje je mišljenje da je Prva konferencija o dobroj ekonomiji puno važniji događaj od svih onih medijski dobro popraćenih okupljanja ekonomskih elita koje ste mogli gledati zadnjih godina u udarnim informativnim emisijama. 

Zoran Skala

Zoran Skala

Zoran Skala je punih deset godina s novinarom Sašom Vuksanom na Radio Rijeci pripremao emisiju Skalanada – u potrazi za novom normalnosti. Cilj te emisije je bio da upozori javnost na brza pogoršanja prirodnih uvijeta na Zemlji, uzrokovanih ljudskim djelovanjem, koja sada ugrožavaju opstanak i ljudskoj vrsti. Primarni uzrok devastiranja planete je dominirajući gospodarski model koji traži stalni rast i koji bi trebalo napustiti što prije. Emisija je donosila primjere iz cijelog svijeta o održivim rješenjima iz praktično svih segmenata života ljudi, kao putokaz za tranziciju prema življenju bez fosilnih goriva, u skladu s prirodom i u uvjetima pravednosti prema svima. Po struci Zoran je diplomirani inženjer strojarstva. Radio je najprije kao projektant plinskih sustava, pa u petrokemiji, a u mirovinu je otišao kao prostorni planer za domenu održivosti. Završio je PDC i član je tranzicijske inicijative TIKO na Krku, kao i Tranzicijskog središta za Hrvatsku.