Snijeg... budi dijete u meni

Ispricati cu vam jednu pricu...
Negdje pocetkom jedne zime, dogovorio sam se s prijateljima da idemo malo prosetati od Medveje na vrh Ucke... bio je lijepi vedri hladni suncani dan, bas dan poslije kise.
Kako smo krenuli, vec pri prolazku kroz neka sela, prilazi nam jedan pas. Miran je, pristojan i mase repom. Skenira nas i prepoznaje "planinare" u nama, ali zapravo samo hoce dio sendvica koji mirisi iz ruksaka... jasno, mora ga nekako zavrijediti - on to zna - i momentalno postaje vodja puta. Krenuo je desetak metara ispred nas, zastao i okrenuo glavu prema nama, ceka nas... kako smo mu se priblizili opet isto, lagano kaska po putu, pa zastane, ceka itd... pravi vodja

I tako idemo, napredujemo, penjemo se sve vise i vise... i tako, na jednom mjestu kroz sume, otvara se jedna ravnica, livadica, netom prikrivena friskim snijegom... nedirnuti prsic, cca dvadesetak centimetara... kad je to pas vidio, poludio je! Prestaje biti vodja, trci iz sve snage po tom nedirnutom snijegu, radosno laje, pokusava ugristi snjeznu prasinu, ide gore dolje, lijevo desno, skace, vrti se... potpuno je podivljao! Mi smo zastali i cudimo se kako je naglo postao radostan zbog samog snijega, promjenio temperament... gledamo ga...
Nakon jedno tri minute, nakon sto je upropastio onaj sav idilicni snijeg, smirio se i opet postao vodja. Vodio nas je do vrha, i natrag do auta, naravno - sit
