Ekološka poljoprivreda

[Nikola]

Slušao sam ovaj zanimljiv podcast, koji preporučam ako vam je engleski ok. Voditelj podcasta je vrtlar Jesse Frost, uzgajivač povrća za lokalnu tržnicu, koji osim uzgoja vodi i zanimljiv youtube kanal, autor je knjige "The Living Soil Handbook" i vodi podcast emisiju (valjda se to tako zove?) što sam dulje vrijeme zaobilazio. Radije gledam i čitam nego slušam. Al ajde. U ovoj emisiji mu je gost John Kempf, stručnjak za ekološku poljoprivredu. Znači, ne vrtlarstvo, nego baš proizvodnju hrane na velikim površinama, što je zapravo ispalo dosta zanimljivo. Čuo sam mnoge stvari koje su u suprotnosti sa nekim uvriježenim mišljenjem, ili su posve nove, a opet dosta znanstveno utemeljene.

John Kempf - Advancing Eco Agriculture

John Kempf je odrastao kao dijete konvencionalnih farmera, dapače, njegov otac je bio službeni distributer pesticida pa je njihova farma imala priliku prva isprobavati najnovije otrove. John je također od 16. godine ovlašten za rukovanje pesticidima. Spominje slučaj kada su unajmili susjednu parcelu koja se neko vrijeme nije obrađivala. Te je godine usjev na njihovoj parceli bio zahvaćen gljivičnim oboljenjem, bolest je prekirivala 80% lišća, i svi preparati koje su isprobali nisu funkcionirali. Istodobno, na novoj parceli nije bilo bolesti. Isti uzgajivač, isti usjev, ista metoda uzgoja, jedina razlika je bila što su na vlastitoj parceli 10 godina uzastopno koristili pesticide, dok su susjednu tek preuzeli. Parcele su se dodirivale. To je mladog Johna navelo da potraži odgovore izvan okvira u kojima je odrastao.

Na pitanje kako bi on opisao vezu zdravog tla i zdravih biljaka, kaže ovako. Suprotno mišljenju eko vrtlara da je važno imati zdravo tlo kako bi biljke bile zdrave, po njemu je zapravo obrnuto. Važno je imati zdrave biljke kako bi se gradilo zdravo tlo. To može izgledati isto, na kraju nam je svejedno kad je sve zdravo, je li prva bila koka ili jaje. Ali John ističe važnost da se u fokus stavi zdrava biljka koja će rasti na bilo kakvom tlu. To znači i uzgoj "korova" ili nekih privremenih otpornih usjeva na "oštećenom" tlu, bitno da nešto zdravo raste, kako bi se tlo obnovilo, izgradilo, i bilo spremno za uzgoj zahtjevnijih biljaka.

John smatra da svaka biljka ima potencijal da bude potpuno imuna na bilo kakvu bolest, nametnika, bilo da se radi o insektima, gljivicama, virusima, bakterijama i sl. Svaka biljka ima urođenu sposobnost da se obrani, i ako se ne može obraniti, onda nešto s njom nije u redu. Spominje slučajeve voćnjaka sa trešnjama, citrusima itd. u kojem su se stabla zarazila nekom bolesti protiv koje konvencionalna poljoprivreda nema lijeka. Kaže kako je bolest potpuno nestala nakon odgovarajuće prihrane.

Gradnja zdravog tla nije moguća bez biljaka koje tu rastu, a u direktnoj je vezi sa količinom fotosinteze. Biljke veći dio svoje energije ne koriste na rast, nego ispuštaju u tlo oko korijenja. Time hrane mikroorganizme koji su zapravo osnovna komponenta tla. Nekad se ta pojava smatrala anomalijom, spominjalo se korijenje koje "curi" i tražilo načine da biljka što veći dio energije zadrži za sebe. Sada vjeruju da je to jednostavno karakteristika biljke, neophodna za njihov razvoj.

Ono što smatramo normalnom, zdravom biljkom, zapravo vrši samo 15-20% svog maksimalnog kapaciteta fotosinteze. Postoji nekoliko faktora koji ograničavaju biljku da ostvari svoj maksimalni kapacitet fotosinteze. To su:
- dostupnost vode
- količina sunčeve svjetlosti
- dostupnost ugljičnog dioksida
- dostupnost nekih mineralnih nutrijenata, prije svega mangan
Postavlja se pitanje, kako bi biljka izgledala kada bi se tih tipičnih 15-20% povećalo na 60-80%? Postoje slučajevi ili uzgajivači koji su pronašli način da značajno povećaju taj efekt fotosinteze (utjecajem na spomenuta 4 faktora). Ipak, tamo gdje je zabilježeno povećanje od npr. 3X fotosinteze, nije došlo do jednakog povećanja prinosa. Prinosi bi bili veći, ali ne baš toliko. Dakle, biljka proizvodi 3x više šećera, ali je veća samo za 20-50% od prosjeka. Preostali višak odlazi u obliku korjenovih izlučevina, viškom se hrani tlo. Zaključak je da kada imamo iznimno zdrave biljke, imamo nešto veći prinos, ali istodobno hranimo tlo, ne iscrpljujemo ga.

Zanimljivo je recimo kako su povećali količinu ugljičnog dioksida na plantaži jagoda koje rastu u blizini polja kukuruza. Kukuruz je ogroman potrošač ugljičnog dioksida i u njegovoj je blizini, naravno, registriran manjak ovog plina. To je ograničavalo razvoj jagoda. Zato su cijelu plantažu okružili vrbama visine 10-ak metara koje su formirale gusti vjetrobran. Također, unutar parcele su isto formirani manji vjetrobrani kako bi se smanjio protok zraka. Onda je plantaža prekrivena velikom količinom organskog materijala, odnosno humusa. Tlo je održavano zdravim i živim. Bakterije koje žive u takvom tlu otpuštaju ugljični dioksid, koji onda rahlo tlo ispušta u prizemni sloj atmosfere. Na kraju, jagode koje su tu rasle postigle su rekordne prinose, a sve pod utjecajem prirodnih ciklusa, bez "kemije".

I još mnogo toga kaže ovaj tip, čini mi se zanimljivo. Javljaju se neke nove znanosti i istraživanja koja koriste i nama koji uzgajamo hranu na mnogo manjem prostoru.