Neko sjeme mora proci kroz probavni trakt, neko ceka pozar ili ostru zimu, a neko mozda trazi da ga vjeverica zakopa. Ipak, slazem se s tobom, sadnja je prilicno neprirodan proces.
Slicnim razmisljanjem, ja sam prestao kositi svoju livadu i sad na njoj same od sebe nicu bazga, lijeska, divlje kruske, jabuke i tresnje, kupina, ruza (sipak), i jos mnogo raznog korisnog bilja. Da sam cuvao sjeme voca kojeg sam pojeo, pa to razbacivao po livadi, sigurno bi bilo i vise toga.
Mislim da nema jedinstvenog rjesenja. Za vrt od par desetaka kvadrata, posadis jednu vocku, par grmova i malo povrca, i ulozis maksimalan trud da sve odrzis na zivotu, i da se cim bolje razvija. Ako imas hektar ili vise, a u blizini sumu, jednostavno prepustis prirodi da se zasadi, a kasnije samo eliminiras visak. Ako imas oranicu okruzenu oranicama, mozes svakog mjeseca jedan dan provesti u prirodi i sakupljati sjeme ili plodove, a sljedeci dan rasipati to po svojoj oranici i drzati prirodi fige da odradi svoje. Mozes postaviti stupove za ptice, privuci ih hranom, pa da ti redovito donose novo sjeme. Posaditi cicoku koja privlaci ptice sjemenom, a divlje prasce korijenom. Itd.